Povežite se sa nama

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE: Nauka kao zajednički poduhvat čovječanstva

Objavljeno prije

na

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Predstavnici međunarodnog znanstvenog projekta Teleskop horizonta događaja održali su 10. travnja 2019. šest konferencija za novinare, u Bruxellesu, Washingtonu, Tokiu, Shanghaiu, Taipeiu, Santiagu de Chile. Na svim tim press konfrencijama pokazana je prva fotografija crne rupe. Istaknuto je da je do te fotografije doveo višegodišnji rad dvijestotinjak znanstvenika iz preko 20 zemalja.

Što ta fotografija prikazuje priča je koja svoj početak ima prije više od stotinu godina. Način kako je ta fotografija dobivena govori o znanosti kao zajedničkom poduhvatu čovječanstva i, lako moguće, nagovještava kakvi će veliki znanstveni projekti u budućnosti biti.

Priča vezana za ovu fotografiju počinje usred Prvog svjetskog rata, u nekoj zemunici na njemačko – ruskom frontu, početkom zime 1915. Artiljerijski poručnik Karl Schwarzschild, tada već teško bolestan, šalje s fronta Einsteinu pismo, a u prilogu i točno rješenje jednadžbi polja iz netom objavljene Einsteinove Opće teorije relativnosti. Pismo završava riječima: „Kao što vidite, rat je prema meni dovoljno obziran da mi, unatoč jakoj artiljerijskoj vatri, dozvoljava da se odmaknem od njega i odšetam u svijet Vaših ideja.“

Osim što se kao četrdesetogodišnjak i kao Židov javio kao dobrovoljac u njemačku vojsku, Shwarzschild je bio i član Pruske akademije znanosti i jedan od najbriljantnijih njemačkih astrofizičara. Sam je Einstein riješio jednadžbe polja aproksimativno, mislio je da su one prekomplicirane da bi se mogle točno riješiti. (U odgovoru Schwarzschildu Einstein piše: „Pročitao sam Vaš članak s najvećim interesom. Nisam očekivao da bi netko mogao formulirati točno rješenje na tako jednostavan način.“)

Da bi se razumijelo Schwarzschildov rad, bar u glavnim crtama i na nivou ideje, potrebno je, na ovom mjestu, pozvati se na srednjoškolsko znanje matematike i fizike. U novinskim člancima uobičajeno je pretpostaviti srednjoškolsko znanje književnosti ili povijesti, na to se gleda kao na pitanjem opće kulture. Ali pozivanje na predznanje u prirodnim znanostima, a pogotovo matematičke formule, smatra se kao nešto što će tekst učiniti dosadnim i odbiti većinu čitatelja. Taj stav nije bez osnove; za ovaj i slične tekstove relevantna je pjesma Walta Whitmana „Kad sam čuo učenog astronoma“, iz zbirke „Vlati trave“:

,,Kad sam čuo učenog astronoma,

Kad su mi pokazali karte i dijagrame da ih zbrajam, dijelim i mjerim,

Kad sam sjedio i čuo astronoma kako predaje uz mnogo aplauza u sali za predavanje,

Kako brzo sam neobjašnjivo umoran postao i slab

Dok nisam ustao i odšuljao se, odlutao sam

U tajanstveni vlažni noćni zrak i povremeno, u savršenoj tišini, dizao pogled prema zvijezdama”.

Uz rizik da neki od čitatelja postanu „umorni i slabi“, u ovom tekstu se poziva na dvije formule:

Klasični, Newtonov, izraz za gravitaciju na površini kugle radijusa R i mase M jest

Iz Schwarzschildovog rješenja jednadžbe polja iz Opće teorije relativnosti, izlazi da osim R = 0 postoji još jedna kritična vrijednost radijusa; kad se kugla mase M stisne na radijus

nikakvo elektromagnetsko zračenje s površine ili iz unutrašnjosti te kugle neće biti moguće, a na njenoj površini, za vanjskog promatrača, vrijeme će stati.

Račun i teorija iza Shwarzschildovog rezultata daleko su iznad srednjoškolske matematike i fizike i nije ih moguće pojednostavniti na nivo znanstveno-popularnog teksta.

Ako se u Newtonovoj formuli za gravitaciju (1), radijus R smanjuje, a masa M ne, gravitacija raste. U jednom času, kad radijus padne na veličinu (2), koja se danas zove Schwarzschildov radijus, iz Opće teorije relativnosti slijedi da ništa, pa ni svjetlost, elektromagnetsko zračenje, neće moći izaći iz unutrašnjosti sfere tog radijusa (ali će sve, i materija i elektromagnetsko zračenje, moći u nju upasti bez povratka).

U prirodi, odnosno u prirodi kakva je bila poznata početkom 20. stoljeća, takve stvari se nisu događale. Nikakvo nebesko tijelo mase M ne steže se prema kugli Schwarzschildovog radijusa, pogotovo ne prema kugli radijusa nula, pri čemu bi gravitacija na kugli težila u beskonačnost, a masa M nestala u bezdimenzionalnoj matematičkoj točki.

U Schwarzschildovom radu prvi je puta dano točno rješenje jednadžbi polja Opće teorije relativnosti. Einstein je taj rad predstavio u Pruskoj akademiji nauka početkom 1916. Dio njemačkih fizičara i astronomaocijenio je Schwarzschildov rad kao veliko postignuće. Za to je trebalo razumijeti uistinu tešku matematiku nedavno objavljene Opće teorije relativnosti i prihvatiti njene kontraintuitivne zaključke. Ali hipotetsko tijelo krajnje čudnih karakteristika, čiji radijus se pojavljuje u Schwarzschildovom rješenju, vodeći astronomi i fizičari, uključujući Einsteina, smatrali su posljedicom matematičkog izraza, a ne stvarnom fizikalnom mogućnošću; slično kao neograničeni rast gravitacije kad u Newtonovom izrazu za gravitaciju (1), radijus teži nuli.

Schwarzschilda više nije bilo da nastavi svoj rad; umro je u svibnju 1916. Većina znanstvenika van Njemačke saznala je za njegovo rješenje, kao, uostalom, i za Opću teoriju relativnosti, po završetku Prvog svjetskog rata. Kako nije bilo nikakvih teorija koje bi predvidjele sažimanje nebeskog tijela mase M u kuglu Schwarzschildovog radijusa, niti su astronomska opažanja nagovještavala tu mogućnost, takva kugla sve je više smatrana matematičkim kuriozitetom i polako padala u zaborav.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XVIII):  Zelenaši niču svuda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Tokom proljeća 1992. ustalila se i lista prijatelja i sponzora, koji će na razne načine dopunjavati Ćanovu pomoć i zajedno s Ćanom nositi list do jeseni 1994. Većinu tih ljudi sam već pomenuo.

Prijatelji i sponzori Monitora do jeseni 1994: Slobodan (Bobo) Ćulafić, Vlado Nikaljević, Zoran Mišurović, Radojica (Daka) Dakić, Srećko Radonjić, Veselin Popović, Dragan Pavićević, Čedomir Jovetić, Dragica Ponorac, Ratko Popović, Ramo Bralić, Rade Đuričković, Branka Hadžija, Milan Mrvaljević, Žarko Orlandić, Dragan (Purko) Ivančević, Martin Pešalj, Blagota (Baća) Radović, Branko Aleksić, Novo Cerović, Vukašin Crnčević, Dragan Kapičić, Slobodanka Kapičić, Jovo Kapičić, Baro Mahmutović, Miško Ivanišević, Vasko Milanović, Radivoje Orlandić, Željko Perović, Milka Ljumović, Bose Tatar, Igor Popović, Ratko Ivanović, Velizar Radonjić, Milka Raspopović, Milenko Stefanović, Ivica Šapina, Boro Vukotić, Milorad (Micko) Vukotić, Ćiro Vušanović, Miodrag Iličković, Milovan Janković, Svetozar Jovićević, Branko Lukovac, Slobodan (Bobo) Mitrović, Dragan Perović, Milorad Popović, Mićo Orlandić, Blažo Orlandić, Radmila Vojvodić, Branislav – Đaga Mićunović, Don Branko Sbutega, Milenko Radmilović, Ljilja Raičević, Budo Čarapić, Božidar Zeković, Vojislav Rašović, Rastko Hadžiahmetović, Nela Dragović, Budo Barjaktarević, Zoran Vujošević, Rajko Vujičić, (Cisim) Popović, Milica Bošković, Zoran Rašović, Dušanka Vujačić, Stanka Radulović, Stefan Camaj, Anđelko Kovačević, Dragan Bajković, Boro Vučinić, Miško Bulajić, dr Ratko Perović, Zuvdija Hodžić, Mića Dautović, Predrag Đolević, Braco Špadijer, Ksenija Redžepagić, Dragan Barović, Vojka Ristić, Zoran Božović, Ljiljana Miljanić, dr Žarko Mićović, Boro Zorić. Postoji još nekoliko stotina ljudi koji su na neki način pomogli da Monitor opstane, ali, nažalost, nijesam u prilici da ih u ovoj publikaciji pomenem.

Prvi sastav Upravnog odbora imenovali smo na prvoj Skupštini Montenegropublica, koja je održana 07.12.1990. Za predsjednika je izabran Ranko Vukotić. Ranko je tu dužnost obavljao sve do kraja 1998. Čitavo vrijeme sve pravne poslove Montenegropublica obavljala je besplatno njegova advokatska kancelarija. Rankovi savjeti i podrška u mnogim prilikama bili su mi dragocjeni. Po mom predlogu u UO su ušli Duško Petranović, Žarko Rakčević i Žarko Jovanović kao osnivači koji su u trenutku osnivanja imali najveće osnivačke uloge. Ranko je sugerisao da za članove uzmemo i nekoliko biznismena koji mogu da pomognu list ako zatreba. Iz brojnog sastava osnivača izabrali smo dva važna crnogorska direktora, Ćana Koprivicu i Vlada Nikaljevića. Ja sam uključio i ,,manjeg” (ali, u tom trenutku, meni bližeg) direktora Rada (Bilja) Đuričkovića. Čitalac je već vidio koliko je Rankov predlog bio dalekovid. Da bi sponzorima dali važnost, držali smo sastanke UO proširenog sa eminentnim članovima društva (Rankova formulacija) i prijateljima. U evidenciji nalazim da su pozivani ili bivali prisutni mnogi od onih sa prethodnog spiska sponzora i prijatelja Monitora. U mojoj evidenciji ne razlikuje se koji su, formalno, bili članovi Upravnog odbora, a koji (po finansijskom doprinosu ili logističkoj podršci) važni članovi društva. UO je prvih godinu i po osnivanju imao malo sjednica. Po mojoj evidenciji prvi put se pominje 21. 04. 92. u vezi sa transformacijom preduzeća. Raspravljali smo da li se transformacija preduzeća iz društva sa ograničenom odgovornošću u dioničarsko društvo i emisija dionica može iskoristiti za pribavljanje dodatnog kapitala. Sljedeći put UO je imao sjednicu godinu dana kasnije, 27. 04. 1993. Kad je 1994. trebalo donositi odluke u vezi sa udruživanjem sa Prevalitanom radi pokretanja Radija Antena M i imenovanjem novog direktora i glavnog urednika Monitora na četvrtu godišnjicu lista, držali smo sastanke UO u proširenom sastavu češće (8. 04, 18.10, 15.11).

Ranka sam detaljno informisao o svim problemima s kojima sam se sretao. Od formiranja jedinstvenog SDP-a u junu 1993, Ranko je bio član u rukovedećim organima te partije. Često se sretao s Ćanom jer je Ćano bio ,,ekonomska pamet” partije. To je bilo korisno za Monitor, jer je Ranko smatrao da je Monitorova uloga za independističko-evropski pokret veoma značajna.

Tokom jeseni 1992. inflacija se sve više povećavala, da bi na kraju godine bila 20 hiljada procenata (godišnje). Realna vrijednost prihoda od prodaje tiraža je mnogo opala. Značajan dio Ćanove pomoći za 1992. bio sam uložio u kupovinu papira. Sredstva koja smo potrošili u poslovima za dobijanje licenci za radio i televiziju takođe su bila velika. Tako smo krajem jeseni bili u finansijskom škripcu. Za Novu godinu nijesam uspio da isplatim cijeli iznos za plate i honorare. U finansijskom planu koji sam napravio za januar 1993. stoji sljedeće. Rashodi: štampanje 5 brojeva Monitora=5×1.600=8.000DM; Kirija=1.350 DM; Plate 3.500 DM; Ostalo 1.000 DM. Prihodi: od Štampe (distributer) 3.000 DM; Duvanski kombinat 400 DM; ukupno 3.400 DM. Saldo: – 10.000 DM. Pošto je to prevazilazilo kratkoročne mogućnosti sponzora, finansijska situacija je bila teška. Obratio sam se Ćanu za pomoć.

Ref: Ćano 10
12.01.1993.
Dragi Ćano,

Sve teže opstajem. Štamparija neće početi da radi najmanje još dva mjeseca. Razlog su pare. Samo montiranje košta 10.000 DM. A one dodatne mašine, ipak, više od 60.000 DM. Tražim ulagače za ovaj drugi iznos. To traje, jer ljudi nemaju para, a i boje se da ulažu. Ko ne vjeruje u Ženevu, čeka bombardovanje.

Ako možeš, kapni za spas.

Oprosti, znam da je i tebi teško.

Topli pozdrav tebi i Veri.

Miško

Tri dana kasnije, 15. 01, stigla je od Ćana pomoć od 3.200 dolara, 2-3 puta manje nego što su bile tranše tokom 1992. U kontaktu sa ljudima iz Montexa saznao sam da se situacija u njihovom sistemu dalje pogoršava. To je značilo da će Monitorova finansijska situacija postati još teža.

Izazovi su se povećali viješću s početka februara, da smo dobili licence za radio i televiziju: desetog februara1993. Savezna uprava za radio i veze izdala je Montenegropublicu dvije dozvole za rad, jednu za radio stanicu, jednu za TV stanicu. Pozvao sam Ćana telefonom i obavijestio ga o ovom događaju. Provokativno sam mu rekao da je za završavanje dva potprojekta njegovog velikog projekta – za radio i štampariju, potrebno ispod 100 hiljada DM. To jest približno šest stotina puta manja od sume koju on očekuje od svog pobratima. Kao davljenik koji se hvata za pjenu, nadao sam se da bi stavljanjem štamparije u pogon stvorili dodatni prihod. Nije bilo lako naći nekoga ko je spreman da uloži u štampariju (vidi gornje pismo). Predložio sam mu da pozajmim novac za opremanje štamparije. Najprije ću pozajmiti od porodice. Kasnije ćemo vidjeti šta dalje. Nije ništa rekao, ali ja sam krenuo u posao.

Sljedeća naša komunikacija bilo je naredno pismo.

Ref: Ćano 11
05. 03. 93.
Dragi Ćano,

Evo po nekoliko riječi o politici, Monitoru, Radiju,Televiziji i meni.

Politička situacija. Crna Gora se znatno promijenila. Zelenaši niču svuda, u vladajućoj partiji najčešće. Ipak, oni su toliko zavisni od bata Miloša da se ,,principijelno” drže savezne države kao interesa crnogorskog naroda, ali podvlače da se CG opredijelila za ravnopravan položaj u toj državi. (…) To znači, da svi koji su u našem frontu morali bi da produže istim tempom uz stalno otvaranje prostora vladajućoj partiji za uzmicanje od Miloševića. (…) Pritisak na naše Muslimane je užasan. Kidnapuju ih i ubijaju. Pročitaj posljednji Monitor.

O Monitoru. On je jedina novina kojoj tiraž ne pada, ali i dalje zarada od tiraža ne znači ništa zbog inflacije i režima priticanja onog što zaradimo. Na primjer, Borba [distributivna služba Borbe u Crnoj Gori] nam je posljednju uplatu izvršila sa zakašnjenjem od tri mjeseca, što pri ovoj inflaciji znači da smo dobili manje od 12% od onoga što smo kod njih zaradili. Tako je i sa beogradskom Štampom. Sa crnogorskim distributerom, koji se takođe zove Štampa, situacija je nešto povoljnija, ali ovaj procenat ne mogu da podignem preko 30–40 odsto pri ovoj stopi inflacije.

Štamparija. Glavna mašina je montirana. Jedan rezervni dio koji nedostaje, i bez kojeg ne može da radi, odlučio sam da napravim sam. Jedan moj bivši kolega inženjer će probati da nam uštedi nekoliko hiljada maraka, koliko bi nas koštala kupovina u Austriji ili Njemačkoj. Montiranje sam platio 8.000 DEM, plus povratne avionske karte na relaciji BGD–TGD za 4 majstora i njihovo noćenje i hrana 5 dana u hotelu Podgorica. Sada treba kupiti prateće mašine (nož za rezanje papira, mašina za povezivanje, itd.). (…) Izgubio sam 3.000 DEM kapare za onaj prostor koji sam ti pokazao, jer nijesam imao da platim preostalo što sam bio dužan po ugovoru. (Možda će mi nešto biti vraćeno, ali za sada cio iznos vodim kao gubitak). (…) Zatražio sam od brata da mi u jednoj njegovoj nezavršenoj građevini da 150 m2  na korišćenje sa odloženim plaćanjem za prve dvije godine, s tim što ćemo mu nadoknadu dati ili u obliku vlasništva ili naknadno, kad štamparija počne da daje prihod. (Drugim riječima da dijeli rizik našeg neuspjeha.) Pristao je, kako reče, za Crnu Goru.

Predstoji mi još obučavanje tri-četiri mlada majstora u nekoj od beogradskih štamparija, da bih dvojicu koji budu uspješni primio na posao…

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XVII): Odlaganje projekta multimedijskog centra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Na susretu prilikom njegovog narednog boravka u Podgorici Ćano je bio ubijeđen da će obezbijediti sredstva za pokretanje televizije. Očekivao je da će u doglednoj budućnosti naplatiti dugove koje Montexu (ili nekoj od firmi u kojima je on glavni vlasnik) duguje Republika Tatarstan, s čijim predsjednikom se Ćano bio pobratimio. Rekao je da se radi o 65 miliona dolara. Ja sam se obavezao da ću pokrenuti redovnu proceduru za dobijanje frekvencija za radio i televiziju, da se ne dogodi da finansije i oprema budu obezbijeđeni, a frekvencija i licenci nema.

Dopuštajući da finansijska situacija može da se pogorša, riješio sam da oživim ideju da oko Millerove mašine napravimo skromnu štampariju radi ispomoći Monitoru. Zato sam u sljedeći izvještaj uključio i pitanje štamparije.

 

Ref: cano 07
27.09. 92.

Dragi Ćano,

  1. …Štamparija nije montirana već pet mjeseci. …
  2. Monitor se mora očuvati … Politički, izvan C.G., on je dokaz da je politička opcija koja iza njega stoji realna politička snaga. …
  3. Televizija

Direktor TVCG se od mene krije od kad je Panić izjavio da će po povratku iz USA da uvede red u medijima i njihovom korišćenju. Činim što mogu kratkoročno, ali sam započeo redovnu proceduru za dobijanje … frekvencije.

U avgustu sam bio angažovao firme ovlašćene od Saveznog zavoda za saobraćaj i veze da izvrše kompjutersku simulaciju oblasti čujnosti, zavisno od reljefa i snage uređaja i moguće interferencije sa talasima koji se emituju na frekvencijama već registrovanim u Ženevi. Išao sam po planinama  zajedno sa inženjerima i tehničarima nekoliko ovih firmi, da bih izgurao rokove i dobio što realniju cijenu njihovih usluga. Početkom jeseni mi se učinilo da je procedura na posljednjem koraku usporila. Našao sam načina da se sretnem sa Milanom Panićem. Vodio sam s njim i politički razgovor. Rekao sam mu da pravi grešku koju su činili svi srpski političari u dvadesetom vijeku, koji su se bavili crnogorskim pitanjem. Svi su razgovarali sa crnogorskim političarima koji žele uniju sa Srbijom. Međutim, šansu na uspjeh može imati samo dogovor koji je prihvatljiv i za independiste. Preporučio sam mu da razgovara sa Slavkom Perovićem. Panić je bio zadovoljan našim razgovorom. Obećao mi je da će pogurati izdavanje frekvencija za radio i televiziju po našem zahtjevu.

Posljednjeg dana oktobra dobio sam pismo od direktora The Jameson Entertainment  Group i The Koerner Group (Mr. Charles G. Jameson III i Mr. Bruce Koerner) s kojima je Ćano trebao da realizuje projekat televizije. Tamo je stajalo da je Ćano dosad isfinansirao izradu projektne dokumentacije i da će produžiti da radi na kompletiranju potrebnih finansijskihi sredstava.

Poslije ovog pisma Ćana nijesam vidio do druge polovine januara naredne godine, tako da nijesam saznao prirodu aranžmana o kojima je pregovarao. Izgledalo mi je da uz pomoć ove dvije grupe pokušava da sklopi neki posao iz kojeg bi mogao da isfinansira projekat multimedijskog centra. Dva mjeseca kasnije Ćano je od mene telefonom zatražio da ovim ljudima napišem pismo u kojem bih podvukao da je osnivanje naše televizije projekat od prvorazrednog političkog značaja. Tražio je da pismo sličnog sadržaja (na engleskom) pošaljem i njemu, podvlačeći njegovu odgovornost što nije došlo do formiranja televizije, čime je usporeno jačanje demokratske opozicije. Poslao sam pisma i veliki multimedijski centar više nijesmo pominjali.

U pismu od 17. 08. 92. Ćano je indirektno postavilo pitanje nezavisnosti redakcije i autonomije novinara u odnosu na osnivače, sponzore i idenpendističke partije. Prvih godinu i po osnivači i sponzori prihvatali su autonomiju redakcije bez velikih primjedbi, iako su ponekad bili nezadovoljni pojedinim tekstovima. Ćanov zahtjev u avgustovskom pismu da objavimo govor integralno (koji nijesmo ispunili) bio je povod da mu u mom pismu objašnjavam prirodu nedjeljnika. Ostalo je da preciziramo odnos vlasnika i redakcije. Esad i ja smo smatrali da Monitor ima smisla jedino ako se pravi po profesionalnim kriterijumima. Tako će imati veći uticaj i više koristiti independističko-evropskom pokretu. To je potvrdila i činjenica da je uticaj Monitora bio višestruko veći od uticaja partijskog lista Liberal. Razmišljajući više puta o ovom problemu i razgovarajući sa Esadom, došao sam do zaključaka koje sam predočio Ćanu. Finansijer, odnosno vlasnik određuje izdavačku koncepciju lista, ali novinarstvo je profesija koja se obavlja po profesionalnim standardima i pravilima. Stoga redakcija mora da ima profesionalnu i uredničku autonomiju. Ona uspostavlja odnos sa javnošće i odgovara javnosti. Vlasnik ima pravo da se kritički osvrće na to da li redakcija ostvaruje definisanu koncepciju, ali ne i da ispostavlja imperativne zahtjeve  koji znače narušavanje profesionalnih standarda i uredničke autonomije redakcije.

Pored ovih opštih pravila, postoje specifičnosti svojstvene samo Monitoru. Naši novinari nijesu došli u Monitor radi zaposlenja i plate. Oni su učesnici u zajedničkoj borbi za slobodu Crne Gore. Na Monitor moramo da gledamo ne samo kao na sredstvo za postizanje independističkih ciljeva, već i kao na dugoročni prosvjetiteljski projekat. On je početak stvaranja nezavisnih medija koji će koncepcijski biti usmjereni ka razvoju evropskog identiteta nezavisne Crne Gore. Stvaranje nezavisnih medija u Crnoj Gori je i stvaranje prvih nezavisnih institucija i prvih nezavisnih ličnosti u njenoj modernoj istoriji. Jer Crna Gora koju gradimo dolazi poslije tri autoritarne istorijske epohe: kralja Nikole, kraljevine Karađorđevića i Titovog komunizma.

Ćano se nije protivio, ali nije ni komentarisao, što sam shvatio kao stav da stvari ne treba idealizovati. Ovo je bila moja prva odbrana nezavisnosti redakcije. Nakon što sam krajem 1994. upravljanje listom prepustio mlađima, to sam morao da činim češće. Od osnivača su počeli da dolaze prigovori na tekstove. Poslije raskola u DPS-u 1997. i pobjede Đukanovićeve struje, koja se zalagala za odvajanje DPS-a od Miloševića, došlo je do raslojavanja u independističkom pokretu. Morao sam da se postavim između redakcije i jednog broja sponzora koji su tražili promjenu kritičke izdavačke koncepcije lista. U redakciji najčešće nijesu ni znali za pritiske kojima sam bivao izložen. Zahvaljujući tome što sam od 90. do 97. stekao gotovo neograničeno povjerenje osnivača i prijatelja lista, rasprava se završavala između njih i mene.

Iako je urednička garnitura krajem 90-ih zloupotrebila uredničku nezavisnost koju je imala (o čemu ću govoriti kasnije), nezapamćena autonomija urednika i novinara u odnosu na vlasnike (većina novinara su postali suvlasnici) utemeljila se kao Monitorova tradicija. Monitor je neponovljivi primjer u savremenom novinarstvu gdje interes redakcije ima prioritet u odnosu na interes vlasnika. I vlasnici i novinari misionarski rade na transformaciji Crne Gore u modernu evropsku državu-naciju. U vlasničkom statusu ostali su oni koji pristaju ne samo da nemaju nikakvu materijalnu korist od lista, već da njegovom održavanju pomažu materijalno i nematerijalno. Članovi redakcije rade za plate koje su mnogo manje nege što bi mogli dobiti u drugim medijima.

Partnerski odnos vlasnika,  urednika i novinara naslijedio je od Monitora i cio sistem Vijesti. Kolege iz medija izvan Crne Gore smatraju da su Vijesti po autonomiji redakcije u odnosu na vlasnike jedinstven slučaj u regionu. Vlasnici Vijesti vjeruju da je sloboda koju su imali novinari Vijesti spasila list u vrijeme žestoke borbe Đukanovićeve diktature protiv nezavisnih medija.  Novinari su ostali lojalni listu jer su branili sopstveni integritet i autonomiju.

Tokom 1992. ustalili su se redakcija i saradnici koji su nosili list narednih godina. Krajem 1992. počeo je da piše Šeki Radončić. Prije dolaska u Monitor nije se bavio novinarstvom. Srednje stručno obrazovanje koje je imao nije ga preporučivalo za nedjeljnik. Međutim, imao je jaku želju da postane novinar. I jak istraživački poriv. Strpljivo smo mu pomagali da uči novinarski zanat i kontroliše emocije. Uz Esadovo redigovanje ubrzo je objavljivao dobre istraživačke tekstove.

Članovi redakcije i stalni saradnici 1990–1992: Branko Vojičić, Milka Tadić, Esad Kočan, Velizar Brajović, Dragan Perović, Željko Ivanović, Rajko Cerović, Dragan Đurić, Veseljko Koprivica, Božo Miličić, Miodrag Vukmanović, Marko Špadijer, Dragoljub Vuković, Darinka Pejović, Luko Brailo, Nebojša Redžić, Mladen Lompar, Pavle Mijović, Ljubo Đurković, Ksenija Sekulić, Olja Obradović, Danilo Burzan, Stanko Cerović, Novica Samardžić, Đorđe (Puśo) Matović, Dragan Nikolić, Ljubiša Mitrović, Rifat Rastoder, Gordana Borović, Slobodan Racković, Boško Odalović, Radmila Stojanović, Mihailo Radojičić, Miro Glavurtić, Seda Vranić, Vladimir Jovanović, Bojan Jovanović, Sreten Perović, Vuk Minić, Miodrag Vlahović, Zoran Raičević, Branko Jokić, Dragica Ponorac, Nataša Novović, Darko Šuković, Šeki Radončić, Jelena Lovrić, Dara Vučinić, Stevo Batić, Ivan Torov, Risto Đogo, Gordana Đurić, Miljenko Jergović, Zdenko Duka, Vesko Jokić, Dragica Lalatović, Vučić Tomović, Jelica Pantović, Radovan Popović, Ranko Vujović, Mirjana Popović, Mićo Radojević, Ognjen Radulović, Mensur Čamo, Vlastimir Mijović, Jovan Pjević, Jovan Radovanović, Biljana Vorkapić, Branislav Ribar, Živorad Tasić, Krsto Tomović, Časlav Vujotić, Nadežda Vulanović, Vojislav Vulanović, Branko Gazdić, Željko Drašković, Ratko Mugoša (tehnički urednik).

Od 1993. Tokom 1993. redakciji su se pridružile Beba Marušić i Branka Plamenac, koje su znalački obrađivale teme sa Crnogorskog primorja. Milan Popović, koji je u to vrijeme pisao povremeno, kasnije je bio značajan stalni Monitorov autor, koji je dao veliki doprinos razbijanju okova u koje je crnogorski režim pokušavao da utamniči medije.

Od 1994. Tokom 1994. stalni članovi redakcije postali su: Draško Đuranović, Zoran Radulović i Ljubeta Labović. Naredne tri godine nije bilo velikih promjena.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XVI):  Raditi za istoriju je i dar i prokletstvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ref: cano 06

18. 08. 1992.

Dragi Ćano,

Konačno si osjetio da su stvari komplikovanije nego što su izgledale Ćanu Koprivici – Viljemu osvajaču, naviknutom na pobjede.

Naši problemi su objektivno veliki – mi smo mali zapušteni narod na granici nestajanja. Jedina smo od nekoliko desetina nacija bivšeg komunističkog svijeta koja ne prepoznaje svoj interes za sopstvenom državom i samoodređenjem.

Vjerujem da će se roditi generacija koja će naše umrtvljeno grandiozno istorijsko nasljeđe posvećeno ideji slobode umjeti da transformiše u savremene forme, koje će poroditi novu samosvijest i samopouzdanje.

Da li smo mi ta generacija? Ako jesmo, onda moramo da obavimo ogroman posao, koji je kod drugih obavljalo više generacija. Da sažmemo vrijeme i rodimo ljude za podvig.

A sada kratko, o tebi, meni, Slavku i Žarku.

Glavna nejasnoća koju osjećaš kod mene sastoji se u sljedećem. Ja sam u svojoj profesiji uspješan skoro toliko koliko i ti u tvojoj. Meni se, kao i tebi, ne ulazi u političke projekte… Prilika je da izanaliziramo situaciju i naše mjesto u njoj.

Za ostvarenje političkog projekta nužna je (politička) organizacija, finansijska sredstva i lideri s harizmom (i nešto pameti). I, naravno, vrijeme. Organizaciju možemo da stvorimo. Problem je što ih već imamo tri, Slavkovu, Žarkovu i Ljubišinu. I što iz njih nije moguće sastaviti jednu. Žarko bi po političko- ideološkom profilu trebao da bude zajedno sa Ljubišom. Ali njih dvojica ne mogu zajedno. Po nacionalnom naboju Žarku je mjesto pored Slavka. Ali nema potrebnu psihičku energiju da bi bio liberal. Talentovan je za politiku, ali nije potpuno savremen i nema neophodni rafinman. Ostajući kao Buridanovo magare između dva plasta sijena, pati od krize identiteta.

Dok je Žarko bio komunista po ubjeđenju, dotle je Ljubiša to bio po karijeri. … Sebičan je i u tom smislu nepouzdan. Danas drži govor protiv Anta Markovića na mitingu gladnih u Nikšiću, a kroz mjesec dana hoće da ga prisvoji za sebe, kao jedini jahač. …

Dok su Ljubiša i Žarko učesnici antibirokratske revolucije, Slavko je odmah osjetio da je Crna Gora u igri. U početku je bio prepreka za širenje pokreta, jer nije u svojoj generaciji pripadao grupi ozbiljnih i vrijednih mladića. Tokom vremena narod se navikao, a on dobio zasluženu podršku, i Liberalni savez se omasovljava. Međutim, Liberalni savez nije prava politička partija, već pokret. Potencijalna snaga mu je velika, ali Slavko do sada nije umio ili nije uspio da ga organizuje. Mnogo toga se događa spontano. Trenutno, i sve će više biti najvažnija politička snaga u crnogorskoj opciji. Međutim, masovni pokreti pate od potrebe za stalnom aktivnošću i dinamikom. U protivnom, dugoročno, osipaju se.

Sva trojica, pogotovo Ljubiša i Slavko, misle da ih Monitor dovoljno ne podržava. To uopšte nije tačno. Naprotiv. … Osim toga, kao i u svakom poslu, postoje pravila i klišei. U nedjeljnoj novini nije moguće baviti se reportažama i izvještajima. Nedjeljna novina ima zadatak ne da informirše šta se desilo, već zašto se desilo i predviđa posljedice. Zato u njoj nema mjesta za čitave govore, za prepričavanja i sl. Kompromise pravimo, ali ne možemo ići protiv … profesionalizma i ponašati se kao da smo partijski list. Pašće nam ugled i uticaj. U listu kakav je Monitor oni mogu da se pojavljuju koliko god hoće sa intervjuima i autorskim tekstovima. Ali za to treba da sjednu da pišu. …

Što se nas tiče iz ove starije generacije, svaki od njih je želio da mu se mi pridružimo … Tokom vremena oni su i bez toga postali faktori na političkoj sceni i jedino se može govoriti o nekoj saradnji. O objedinjavanju između Ljubiše i Slavka ne može biti ni govora. Žarko ostaje u krizi identiteta. Zato je najskloniji objedinjavanju u neku širu organizaciju.

Međutim, ove tri struje moguće je objediniti samo pravljenjem šire organizacije, moćnije od njihovih, koja bi ih svojom snagom prinudila na saradnju … jer su i za Slavka od vitalnog značaja kadrovska pojačanja.

U kojoj formi to učiniti i da li sam ja čovjek za taj posao? Polazeći od onog što sam rekao na početku… Faktor vrijeme usložnjava problem. Ja lično mislim da je rok do polovine novembra kratak za sigurnu promjenu, odnosno toliko kratak da sve čini neizvjesnim. Prvi problem se ovdje sastoji u tome, što iako stvorimo nužnu većinu, manjina još neće biti toliko oslabljena da bi se opcija međusobnog obračuna … potpomognutog od Srbije, mogla isključiti. Mogućnost razvoja situacije u tom pravcu prevazilazi moju spremnost na rizik… Ako ostali procijene drugačije, …onda preostala tri faktora – organizacija, sredstva i lideri – moraju biti optimalno zadovoljena. Tu Monitor dolazi kao moje užasno iskustvo. Živo blato iz kojeg ne mogu da se izvučem. Kad smo ga osnivali, desetine ljudi su obećali pomoć. Međutim, snage su bile toliko male da sam morao da trošim 100–200 sati mjesečno samo na prikupljanje para, pa tek onda (uglavnom noću) da odradim dodatnih 200 sati koje ovaj posao traži. Povrh svega dolaze … i moje profesorske obaveze. Stvari su se promijenile kad je tvoja pomoć postala redovna. Ali ne do kraja, jer ona nikad nije pokrivala sve troškove i nikad nije ugovorena kao sistematska i sa fiksiranom dinamikom. Toliko sam propatio da, bez obzira što ti vjerujem, mentalno ne mogu da se oslobodim i predstavim sebi da ću moći slobodno da djelujem i odlučujem kad mi se učini da je to značajno, odnosno da treba djelovati. Jer neće biti vremena za faksove i čekanje da dođu pare za organizaciju mitinga ili štampanje nekog materijala … I još mnogo toga, što treba platiti, kako redovno (ljude u birou, nekoliko stručnih službenika, …), tako i kad iskoči prilika (…, instruktore, pjevače, reklame,…). U Monitoru sam mogao da neke situacije prevaziđem tako što ću sjesti u auto i odvesti materijal u Sarajevo na štampanje, utovariti ga u kombi i vratiti natrag i podijeliti po kioscima, ne spavajući po 40 sati. Ili uzeti usisivač i sam ili zajedno sa mojom ženom očistiti kancelarije. Ili donijeti iz moje porodice dva telefona, dvije peći, tepison, stolice i pozvati Ratka Popovića da mi da kamion, pa utovariti zajedno s njim ili s nekim drugim prijateljom. Ako je trebalo, mogao sam i sačekati nedjelju-dvije da bi se nešto od ovoga obavilo. Ali ovdje … mora se obavljati kratkoročno, tako da sam ne mogu nadoknaditi ono što se mora imati. Prosto, potrošen sam, izmučen i nepovjerljiv.

Slažem se da nijesmo okupili dovoljan broj ljudi koji bi bili spremni da preuzmu dio posla. Razloga ima više. U uslovima kakvi su do sada bili u Crnoj Gori, kada je bilo opasno iskazati se kao Crnogorac, bilo je potrebno bivati češće s ljudima i okupljati ih oko neke aktivnosti. Ja nijesam imao vremena ni za šta osim za Monitor. Moje kolege s fakulteta su dali veliki nevidljivi doprinos. Prvih deset mjeseci, svakog prvog smo odvajali od plate za troškove kirije i telefonske troškove, za honorare za novinare izvan Crne Gore. Neki od njih, kao Zdravko Uskoković, već dvadeset mjeseci, iz broja u broj, prevede sa engleskog po pet do deset kucanih stranica teksta za pregled strane štampe i medicinu i nauku. Itd, itd.

Nadam se da sam ti moje stanje učinio jasnijim. Ja sam spreman ovu igru da odigram do kraja. I da je igram do kraja života. Da pripremam tlo za one koji će poslije mene nastaviti. Ali ja sam po moralu … vjeran prijatelj koji je spreman da se žrtvuje za svoju bandu. Ako mi fali inspiracije i vizije da budem prvi, ja sam tu da budem glavni tegleći (magarac). Svaki pokret mora da ima svoje intelektualce koji stoje iza lidera.

Umorio sam se, pišem već dva i po sata. Odjeljak o liderima i mišljenje o tome od koga bi se sve iz naših redova mogli napraviti lideri, predočiću u sljedećem pismu. Zaključak razmatranja ostavljam za poslije Londonske konferencije. Da vidimo koji će nam prostor za djelovanje ostaviti. …

Ne gubi strpljenje. Raditi za istoriju je i dar i prokletstvo.

Srdačno tvoj,

Miško

P.S. Kopija pisma dostavljena je Neli. Kao svjedočenje o stepenu odgovornosti onih koji odustanu.

 

Ćano i drugi vodeći suverenisti željeli su da se ja politički angažujem. Neki socijalisti su govorili da bih ja bio pogodan da objedinim sve socijaliste u jednu partiju. Budući da sam bio prilično stariji od mladih lidera, Ćano mi je govorio da bih ja mogao objediniti i bolje organizovati sve independističke snage. Ja sam bježao od te teme i partijskog bavljenja politikom. Otuda njegovo pitanje i prekor u trenutku nezadovoljstva postojećim stanjem.

Posljednje  Ćanovo pismo i moj odgovor označili su početak posustajanja u razvoju projekta Multimedijski centar. Ne znam šta je sve bilo razlog za relativno brzu promjenu Ćanovog raspoloženja (jedan mjesec). Ja nijesam nikad prisustvovao njegovim odvojenim razgovorima sa liberalima i socijalistima. O Ćanovim, odnosno Montexovim finansijskim problemima sa Ćanom sam pričao malo. Stizale su do mene vijesti da sistem Montexa ne stoji dobro kao ranije. Kad se kompanija koja je imala prihod od preko milijardu dolara zaljulja, to liči na podrhtavanje tla.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo