Povežite se sa nama

SVIJET

IZBORI ZA EVROPSKI PARLAMENT: POPULISTIČKI NAPAD NIJE USPIO: Bez jasne ravnoteže moći

Objavljeno prije

na

Novi sastav parlamenta i Evropske komisije zakomplikovaće ionako složeni proces odlučivanja u EU, ali se ne očekuju dramatične promjene u evropskoj politici

 

Konačni preliminarni rezultati za Evropski parlament pokazali su da su prva mjesta s više od dvije trećine mandata u ovoj instituciji zadržale tradicionalne partije desnog i lijevog centra koje podržavaju Evropsku uniju, ali da su doživjele ozbiljan gubitak u broju stolica u parlamentu. Liberali su ostvarili znatan rast, a populistička desnica je ojačala naročito u Francuskoj, Italiji, Madarskoj i Poljskoj, mada su euroskeptici osvojili manje nego što se očekivalo.

Rezultati izbora, novi sastav parlamenta i Evropske komisije, zakomplikovaće ionako složeni proces odlučivanja u EU, ali se ne očekuju dramatične promjne u evropskoj politici. Institucije EU u narednom mandatu vodiće kao i u protekle četiri decenije Klub poslanika Evropske narodne stranke (hrišcanski demokrati, EPP) i S&D – Klub poslanika Progresivnog saveza socijalista i demokrata (S&D), ali će morati da uključe i liberale, koji su ostvarili veliki rast u broju poslaničkih mjesta na izborima koji su završeni u nedelju.

U novom sazivu EPP je dobio 182 poslanička mjesta, a imao je 216, S&D sada ima 147, a prije je imao 185, Evropski konzervativci i reformisti (ECR) – pali su na 59, sa 77, ALDE – Klub poslanika Saveza liberala i demokrata za Evropu porastao je na 109 poslanika, sa 69. Konfederalni klub poslanika Ujedinjene evropske ljevice i Nordijske zelene ljevice (GUE/NGL) pao je na 38 poslanika, sa 52, Klub poslanika Zelenih/Evropskog slobodnog saveza (Zeleni/ESS) sada ima 69, a prije je imao 52, Klub poslanika Evrope slobode i demokratije (EFDD)  porastao je za 54 poslanička mjesta. Klub poslanika Evrope nacija i sloboda (ENF) takođe sada ima 58 poslanika, dok je prije imao 36, a  Nezavisni poslanici (NI) sada imaju tek šest mjesta, a prije 20.

Izlaznost širom EU premašila je 50 odsto, prvi put u posljednje dvije decenije. To nekim analitičarima ukazuje na obnovljenju relevantnost EU. Jedan od većih događaja na izborima je podizanje “zelenog talasa” širom Evrope, sa značajnim dobicima stranaka orijentisanih na zaštitu prirodne sredine.  Zeleni bi mogli imati odlučujući glas u EP.

Ostvarili su dvocifrene rezultate u najvećim evropskim zemljama. Ekološka partija je na putu da sa 20 odsto u Njemačkoj udvostruči rezultat iz 2014. i zbacila je  socijaldemokrate s drugog mjesta. U Francuskoj  su Zeleni na trećem mjestu sa 12 odsto, a i u Austriji, Irskoj i Holandiji su došli do dvocifrenih rezultata. Takve rekordne dobitke ostvarili su s mladim glasačima koji su u nedjeljama uoči izbora širom Evrope organizovali proteste zbog klimatskih promjena, čak s masovnim učešćem đaka koji su propuštali nastavu kako bi digli svoj glas, kao i s vodećim pozivom za akciju da bude zaustavljeno globalno zagrijevanje.

. Margaret Vesthager, predstavnica Liberala i kandidatkinja za najvišu poziciju u EU institucijama, naglasila je da su rezultati ovih izbora signalizirali neophodnost promjena. “Ovo nije više Parlament koji ima dvije većinske partije. Monopol moći je uništen”, poručila je Vestager.

Grupe središnjice će, takođe, imati problema s euroskepticima u svojim redovima. EPP s desnog centra će morati da odluči da li da se dalje smanji izbacivanjem  mađarskog autoritarnog premijera Viktora Orbana. Lijevi centar S&D ima isti problem s rumunskim vladajućim socijaldemokratama koji su vodili snažnu anti-EU kampanju. Centristički liberali će morati da razmotre da li da nastave savez s europskeptičnom partijom češkog premijera Andreja Babiša.

Vladajuća poljska Stranka zakona i pravde (PiS) ostvarila je ubjedljivu pobjedu, potvrda podrške nacionalistickoj i evroskepticnoj platformi uoči nacionalnih izbora kasnije ove godine. PiS je ostvarila najbolji rezultat ikada na ovim izborima – 45,6 odsto glasova. Ova stranka je na evropskim izborima prije pet godina dobila 31,8 odsto glasova, a na parlamentarnim 2015. godine imala je 37,6 odsto glasova. Odziv glasača u Poljskoj bio je 45,6 odsto, rekord za evropske izbore u ovoj zemlji.

Od prvih evropskih izbora 1979. EP su kontrolisali lijevi i desni centar, odražavajući činjenicu da je velika većina građana EU živela u zemljama kojima su vladale te stranke. Ocjena je da sa stalnim slabljenjem centrističkih partija – u više članica vladaju stranke koji nisu ni u EPP ni u S&D – ima smisla što su dvije glavne grupe izgubile mjesta i što prvi put zajedno nemaju većinu.

Uopšte, niz antiestablišmentskih, evroskeptičnih i populističkih partija će, prema preliminarnim zvaničnim rezultatima, imati 29 odsto mjesta u EP, nešto manje nego u dosadašnjem sazivu. No, tabor “manje EU”, koji okuplja nacionaliste, suvereniste i euroskeptike, odražava fragmentaciju s dubokim razlikama – poljska PiS i ekstremno desne Švedske demokrate odbacile su Salvinijevu alijansu zbog njegovog pozitivnog stava o ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu; ekonomski, neke od njih su za ultraliberalno slobodno tržište, dok je Le Pen protiv “nekontrolisane globalizacije” i za veću javnu potrošnju; Salvini želi obavezan sistem raspodjele imigranata, dok liberalne demokratije na istoku EU odbacuju takav sstav.

Novi moćni čelnik EU, francuski predsednik Emanuel Makron doživio je neuspjeh, ali ne i katastrofu na izborima. Tanka pobjeda Nacionalnog saveza ekstremne desničarke Marin le Pen vjerovatno neće usporiti Makronov reformski program kod kuće ili omesti njegove evropske ambicije.

Poraz jeste nezgodan za Makrona, ali politički analitičari ukazuju da je mala razlika između Nacionalnog saveza (NR) i Makronove Republike u pokretu. Stranka Le Pen je čak dobila nešto manje glasova nego na prethodnim evropskim izborima 2014. kada je nad drugom strankom, tadašnjim desnim centrom UMP imala četiri odsto prednosti. No, Le Pen je pozvala na osnivanje “moćne” krajnje desne grupe u EP.

Analitičari ocjenjuju da su francuski zeleni, koji su proevropski orijentisani i koji mogu da sarađuju s liberalima i ljevičarima u EP – prošli mnogo bolje nego što se očekivalo. Izbori su, međutim, potvrdili da su Makronova stranka i NR dvije glavne političke partije u Francuskoj, dok su tradicionalne desne i lijeve partije, koje su vladale više od 50 godina, sada osvojile manje od 10 odsto.

Populistički napad na EU nije uspio uprkos njihovim dobicima u Francuskoj i Italiji. Euroskeptične stranke nisu prošle kako se prije izbora strahovalo među strankama središnjice.

Dok je u Francuskoj NR Le Penove zabilježio tanku pobjedu, u Italiji je nacionalistička Liga Matea Salvinija ubjedljivo prva sa preko 30 odsto, znatno više nego 17 odsto na prošlogodišnjim izborima u toj zemlji. Opoziciona stranka lijevog centra Demokratska partija je na drugom mjestu, prestigavši anarho-populistički Pokret Pet zvijezda, koalicionog partnera Lige.

Ljevica je u padu. Grcka lijeva stranka Siriza dobila je 22,89 odsto glasova, a liberalno-konzervativna Nova demokratija 33,29 odsto glasova. Cipras je  nazvao ove izbore glasanjem o povjerenju njegovoj vladi i poslije poraza pozvao je na prijevremene izbore. No, socijalisti su pobijedili u Španiji, dobivši 32,82 odsto glasova za razliku od Narodne stranke desnog centra kojoj je pripalo 20,21 odsto glasova.

Rezultati  ukazuju da će EU vjerovatno nastaviti dosadašnju politiku – distanciranje od protekcionističke trgovinske strategije predsjednika SAD Donalda Trampa, postepenu integraciju zone eura, traženje načina da se podijeli teret imigranata i čvrst stav prema pokušaju Velike Britanije da ponovo otvori pregovore o Bregzitu.

Sve zajedno, pro-EU partije imaju značajnu većinu ali bez jasne ravnoteže moći. Iako EPP ima najviše mjesta, druge proevropske grupe – socijalisti, liberali i zeleni – zajedno kontrolišu 317 mesta i tražiće da se ukine monopol konzervativaca u vodećim institucijama EU.

Haotični rezultati teško da će donijeti jasnu situaciju u predstojećim pregovorima za najviša mjesta u EU. Među njima su šef EK, predsjednik Evropskog savjeta, predsjedavajući parlementa, kao i visoki predstavnik za spoljnu politiku…

Ima mišljenja da je EU možda dobila ono što joj je bilo potrebno. Komplikovana većina bi mogla evropskoj skupštini donijeti prikladnu političku ulogu umjesto dosadašnje tehničke, uz veću međustranačku saradnju, ali i potencijalno veće interesovanje javnosti, što ukupno može podstaći zdrav razvoj Unije.

Rad u parlamentu, koji je posljednjih godina dobio dodatna ovlašćenja i sada ima glavnu ulogu u zakonodavnom procesu u EU, nesumnjivo će biti komplikovaniji, ali ne samo zahvaljujući napredovanju populista. Nedavni izbori u članicama EU  otrkili su sve usitnjeniji politički pejsaž – velike partije postaju manje, manje postaju veće, a sada je ta fragmentacija pogodila i EP. Situacija jeste komplikovana, ali i dalje prilično komotna proevropska većina manje uzbudljiv narativ od populističkog talasa koji nalijeće na temelje EU.

 

Kritike Crnoj Gori i Srbiji

 

Bosna i Hercegovina nije dobila preporuku Evropske komisije da zaslužuje status kandidata za EU, upućene su kritike Srbiji i Crnoj Gori za nedostatke u oblasti vladavine prava i slobode medija, dok su Sjeverna Makedonija i Albanije dobile zeleno svijetlo za kandidatski status za EU, saopšteno je u Briselu. Konačan pečat mogućem otvaranju pregovora o proširenju daju šefovi država i vlada zemalja EU na redovnom samitu krajem godine.

Tri dana poslije izbora za EP odlazeći komesar nadležan za pitanja proširenja Johanes Han naglasio je da je mišljenje koje je objavila EK “sveobuhvatna mapa puta za reforme koje vode demokratiji, vladavini prava, osnovnim pravima i javnoj reformi”.  EK objavljuje godišnji paket o proširenju, koji utvrđuje napredak koji su učinile zemlje u procesu evropskih integracija. Radi se o najvažnijem dokumentu za zemlje Zapadnog Balkana i Turske gdje se objektivno utvrđuje činjenično stanje u svakoj zemlji te se ocjenjuje napredak, ali i nedostaci u ispunjavanju kriterijuma u integracijskom procesu.

Objavljivanje ovogodišnjeg dokumenta, koji se inače objelodanjuje u aprilu, ovoga puta protiče u krajnje neuobičajenoj atmosferi. Prvobitno je odloženo od aprila za maj zbog evropskih izbora, a onda je do ponedjeljka vladala neizvjesnosti da li ponovo odložiti objavljivanje paketa jer se o tome ozbiljno razmišljalo protekle nedjelje.

Preovlađuje mišljenje analitičara u Briselu da novi sastav EP neće donijeti značajnu promjenu po pitanju proširenja na Zapadni Balkan. Tome se i dalje protivi nekoliko članica na čelu s Francuskom i Holandijom.

 

MIlan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TAIP ERDOGAN – ZAŠTO AJA SOFIJA I ZAŠTO SADA: Fitilj za domaću upotrebu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak kao na efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom. U strahu od gubitka povjerenja građana, Erdogan je procijenio da bazi trebaju novi stimulansi

 

Txt Kada je prije nekoliko godina u obraćanju skupu pristalica neko upitao Taipa Erdogana kad će od Aja Sofije da napravi džamiju, on je odgovorio: „Zar stvarno misliš da sam toliko glup”. U petak, 10. jula Erdogan je ispunio želju anonimnom glasu iz mase.

Što stoji iza ovog poteza za koji je Erdogan znao da će ga hrišćanski Istok i Zapadu doživljeti kao provokaciju?

Potencijalnih razloga ima prilično, ali je izvjesno da ova odluka nije donesena slučajno. Slagali se ili ne sa Erdoganovom politikom, mora se priznati da je on vješt politički operator, koji pritiska određene tipke da bi ostvario željene rezultate. Bilo da se radi o raspirivanju strasti masa na domaćem terenu, ili o manevrisanju u oblasti međunarodnih savezništava.

Odluku o otvaranju vrata Aja Sofije za molitve vjernika je donio Državni savjet, najviši upravni sud u drzavi. On je proglasio nelegalnom Kemala Ataturka, osnivača moderne Turske, iz 30-ih godina prošlog vijeka, o njenom pretvaranju u muzej. Tačnije, kazali su da je njegov potpis krivotvoren.

Erdoganovi kritičari odluku shvataju kao jedan od mnogih dokaza Erdoganovog uzurpiranja nekada nezavisnih državnih institucija, uključujući i sudstvo, koje je postigao promjenama zakona sa ciljem koncentracije moći u rukama predsjednika.

Predsjednik Erdogan je lično potpisao sudsku odluku i samo sat vremena poslije, saopštio  javnosti: „Donesena je odluka da se Aja Sofija otvori za molitve i da pređe u nadležnost Uprave za Vjerske poslove.”

Ova 1.500 godina stara građevina, sveta i hrišćanima i muslimanima, je jedan od najpoznatijih svjetskih spomenika. Smatra se najsjajnijom arhitektonskom kreacijom Vizantijskog doba. Odluka definitivno nije Tursku učinila miljenicom među mnogim važnim akterima svjetske politike, čije je zahtjeve za delikatnijim pristupom Erdogan ignorisao.

Reakcije na pretvaranje Aja Sofije u džamiju su, očekivano, burne. Pravoslavne hrišćanske vjerske zajednice su nazivale odluku „opasnošću po hrišćansku civilizaciju”. Pravoslavni Patrijarh sa sjedištem u Istanbulu je rekao da će ona izazvati razdor između Zapada i Istoka. Papa se oglasio iz Vatikana, blagim, ali ubojitim stilom, izjavom da je rastužen, upućujući indirektnu kritiku Erdoganovom režimu, kada je napomenuo da saosjeća sa stanovnicima Istanbula.

Erdoganovoj političkoj igri dodat je značajan detalj analizom teksta izjave za različite auditorijume. Dok engleska verzija govori o zajedničkoj svjetskoj zaostavštini i o tome da ce vrata Aja Sofije biti otvorena ljudima svih vjera, ona na Arapskom kaze da je ‘oživljavanje Aja Sofije korak prema oslobođenju al-Aksa džamije’, koja se nalazi u okupiranom Jerusalimu i jedno od najsvetijih mjesta Islama.

UNESCO, koji je Aja Sofiju uvrstio u svoju listu svjetske baštine, je izrazio žaljenje zbog nedostatka dijaloga i pozvao Turske vlasti da ga otpočnu.

Po kometarima dražava se može vidjeti njihov odnos prema Erdoganovoj Truskoj. Oni odražavaju i činjenicu da je, što god da misle pojedinačne zemlje, Turska kao članica NATO-a, gotovo nedodirljiva. Bez njenih vojnih baza i aerodroma mnogobrojni pohodi NATO-a bi bili nemogući.

Glasna podrška je stigla iz zemalja na čijem su čelu islamisti. Oni ovaj potez vide kao rijetki trijumf u vjekovnom ratu „civilizacija”, koji, po njihovom mišljenju, savremeni krstaši i hrišćanski Zapad vode protiv islamskog svijeta.

Grčka je nazvala odluku provokacijom civilizovanom svijetu. EU je izrazila „žaljenje”. Njena slabašna reakcija je izraz zebnje da bi agresivnija pozicija mogla da isprovocira Tursku da otvori granice i preplavi EU sa više od tri miliona izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja kojima je Turska obezbijedila smještaj, a koji bi radije bili u Evropi.

SAD su „razočarane”, ali ne previše. Erdogan ih je na vrijeme upozorio da je Turska suverena zemlja. Izjava Stejt dipartmenta više zvuči kao pohvala da Turska planira da omogući široki pristup u Aja Sofiju, nego demarš. Tramp i Erdogan imaju specijalno prijateljske odnose koji preživljavaju i veće izazove od Aja Sofije, kao što je Erdoganova bliska saradnju sa Rusijom i čak Iranom  oko diplomatskih inicijativa u Siriji, Libiji…

Erdogan je sklon iznenadnim i dramatičnim potezima, koji su postali amblem njegovog vladanja i način demonstriranja moći. Jedan od tih poteza je i Erdoganova nedavna odluka da donese zakon o vraćanju smrtne kazne, koji je izazivao burne reakcije opozicije i civilnog sektora. Erdogan je, srećom, iznenada odustao od nauma. To odsustajanje je vjerovatno jedan od indikatora o novoj neizvjesnijoj političkoj klimi. Znak da Erdoganovoj bazi trebaju drugačiji stimulusi.

Istaživanja javnog mnjenja ne ostavljanju ni najmanje sumnje o padu Erdoganove poluparnosti koja je u velikoj mjeri bila utemeljena na tome što je stabilizovao ekonomiju. S njenim rastom od 4,5 posto, pretvorio je Tursku u zavidnu ekonomsku silu.

Kovid je djelovao paralizujuće i na Tursku ekonomiju čiji je rast u posljednje vrijeme i inače uspren, uz egzodus stranog kapitala. Inflacija od 20 posto, slaba lira i nezaposlenost od 15 posto, nijesu plodno tlo za optimizam o ishodu ambicioznih populističkih aspiracija i ostvarenje nacionalističkih grandioznih snova.

Na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima u junu 2018. godine  Erdogan je ponovo izabran za predsjednika, ali je njegova Partija pravde i razvitka (AKP) morala da uđe u koaliciju da bi imala kontrolu nad parlamentom.

Izbori su održani tokom vanrednog stanja koje je Erdogan uveo poslije pokušaja državnog udara u ljeto 2016. Karakterisala ih je atmsofera progona opozicije, medija i predstavnika Kurdske majine. Masovno su hapšeni svi koje je režim doveo u vezu sa državnim udarom, često bez ikakvih dokaza.

Godinu poslije neuspjelog državnog udara, 2017. održan je referendum koji je veliki broj ovlašćenja parlamenta prebacio na predsjednika. Dao mu je kontrolu nad institucijama kao što je sudstvo, bez presedana u modernim demokratijama, a bez dovoljno kontrolnih mehanizama koji bi spriječili eventualne zloupotrebe.

Referendum je prošao, za dlaku. Pobjeda sa samo 51 posto je bila jasna indikacija da postoji znatan segment stanovništva u Turskoj, i među pristalicama Erdoganove političke opcije, koji ima ozbiljne rezerve prema njegovoj viziji društva. Koja ne samo guši vec i kažnjava pluralizam i vladavinu prava.

Tokom dvogodišnjeg vanrednog stanja stotine hiljada državnih službenika, novinara i akademika su izbačeni sa poslova. Destine hiljada su završili po zatvorima. Ova praksa je nastavljena i po ukidanju vanrednog stanja usvajanjem zakona protiv terorizma. Izvještaji UN-a, Hjuman Rajts Voč-a, Evrpskog suda za ljudska prava i sličnih institucija su puni primjera šokantnih kršenja ljudskih i političkih prava, uključujući i torturu.

Erdoganova politika čvrste ruke u kombinaciji sa ekonomskom stagnacijom izrodila je mobilizacijom opozicionih snaga iz centra i sa lijeva, ali i iz kruga Erdoganovih političkih istomišljenika.

Erdogan više nije figura bez konkurencije na Turskoj političkoj sceni. Njegov bivši premijer Ahmet Davutoglu je osnovao novu političku partiju, a isto je uradio i bivši bliski saradnik Ali Babadzan. Obje partije su u otvorenom rivalstu za Erdoganovim AKP-om  i ukazuju na važnost poštovanja demoktarije, ljudsihih prava i vladavine zakona.

Opoziciona Narodna republikanska partija je prošle godine uzdrmala imidž o Erdoganovoj nepobjedivosti osvojanjem tri najveća Turska grada – Istanbula, prijestonice Ankare i Izmira. Gubitak Istanbula je bio posebno emotivan za Edrgana koji mu je bio gradonačelnik ’90-ih.

Turska koja vrjednuje demokratiju, ljudska prava i sekularizam je reagovala na Erdoganov presing, mobilizacijom za očuvanje političkog pluralizma i sekularizma. Ovo uključuje, pogotovu u gradovima, i ljevičarske partije koje su političko obrazovanje stekle u borbi za demokratiju i jednakost protiv brojnih vojnih pučeva i po njihovim zatvorima.

Erdoganova pozicija na vlasti trenutno nije ugrožena, ali ovaj uporni i vlastoljubljivi političar ne leži na lovorikama. On shvata da trenutna erozija podrške može u određenoj ekonomskoj klimi da eskalira i dobije poguban kumulativni efekat po njega. Stvari ne prepušta slućaju i odlučan je da od krize napravi novu odskočnu dasku.

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak jer ga je procijenio kao  efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom.

 

Aja Sofija dragulj svjetske bastine

  • Vizantijski Imperator Justinijan je 537. godine naše ere izgradio velelepnu katedralu Aja Sofiju u luci Zlatni rog na ulazu u Bosfor.
  • Ova još uvijek najveća crkva na svijetu je 1453. g. pala u ruke Otomana, kada je Sultan Mehmed II, Osvajač, pokorio Konstantinopolj, današnji Istanbul.
  • Mehmed II je svoj trijumf obelježio molitvom u Aja Sofiji, koja je pretvorena u džamiju. Vremenom su Otomani Aja Sofiji dodali minarete, a hrišćanske ikone i raskošni mozaici su prekriveni tradicionalnim islamskim kaligrafskim dekoracijama.
  • Poslije gotovo pet vjekova postojanja kao muslimaskog svetilišta u srcu Otomaske imperije, Aja Sofija je 1934. g. pretvorena u muzej od strane Kemala Ataturka, oca moderne svjetovne Turske.
  • Aja Sofije je uvrštena na UNESCO listu spomenika svjetske baštine. Njena ljepota, a pogotovo njena ogromna centralna kupola, koja je arhitektonsko čudo svoga vremena, privlače milione posjetilaca iz svih krajeva svijeta.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

Reportaza sa berbe maslina 2019. na Zapadnoj obali u Palestini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radmila  Stojanović Daniell, je novinar Monitora i volonterka sa Međunarodnom ženskom mirovnom organizacijom (International Women’s Peace Service – IWPS) na Zapadnoj obali u Palestini, više od decenije.

Svoja iskustva sa berbe masina na Zapadnoj obali prošle, 2019. godine prezentovala je u formi ilustrovane reportaže, koju možete vidjeti ovdje:

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAT RIJEČIMA IZMEĐU SAD I KINE: Bez kočnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja

 

Najnoviji polarni talas na svjetskoj političkoj sceni krenuo je iz Amerike prema Kini zahvaljujući američkoj odlučnosti da ostane jedina svjetska ekonomska i vojna sila. Bez ozbiljnih rivala.

Predsjednički izbori, koji će se održati za manje od 100 dana, bili su neposredni uzrok. Predsjednik Donald Tramp je procijenio da može izazvati kolektivnu amneziju oko katastrofalnog rukovođenja KOVID 19 situacijom, okititi se aurom lidera koga treba ponovo izabrati, ako prvo kreira pa onda porazi opasnog neprijatelja.

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao i u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja. Tramp svoju „polarnu” diplomatiju predstavlja kao utakmicu na život i smrt od koje zavisi budućnost svijeta, kao borbu između slobodnog zapada i totalitarnog istoka, čiji je ishod prihvatanje snaga demokratije ili potpadanje pod jednopartijski teror i neslobodu.

Tramp je samo donekle sam „izabrao” Kinu za metu. Kina je počela da biva ekonomski trn u oku SAD-u i prije Trampa. A i prije dolaska na vlast 2013. godine sadašnjeg Predsjednika Kine Si Đinping-a, kome se pripisuje zasluga za do sada neviđeni ekonomski napredak jedne zemlje.

Kina je ekonomija sa enormnim bruto domaćim proizvodom, još od daleke 1978. Vitalnost njene ekonomije vidi se i po tome što je uprkos žestokom udaru epidemije virusa KOVID19 početkom godine, ekonomski rast već u drugom kvartalu dostigao 3,2 posto! Amerika danas ima 40 miliona nezaposlenih,  pendemiju koja ne jenjava. Većina ostalih razvijenih zemlja Zapada se suočavaju sa ekonomskim potresima neviđenih razmjera, koji prijete da  promijene način života i prirodu ovih društava. Ovo potvrđuje MMF, koji predskazuje da je ozbiljna recesija pred svima, ali da će zešće pogoditi SAD nego Kinu.

Ekonomija je Kinu učinila „prirodnim” rivalom Amerike, čija ekonomija sve teže uspijeva da održi kompetitivnost na globalnom tržištu u utakmici sa zahuktalom Kinom i Indijom.

Radmila STOJANOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo