Povežite se sa nama

Uncategorized

KAD CENTRALA ĆUTI: Milić se nije oglašavao o korupciji u Budvi

Objavljeno prije

na

Osipanje funkcionera i članova Socijalističke narodne partije inicirano odlaskom Alekse Bečića, nije zaobišlo ni Budvu. Na posljednjoj sjednici Glavnog odbora tu partiju napustio je šef odborničkog kluba, odbornik Mijomir Pejović. Argumentacija kojom je obrazložio napuštanje stranke je intrigantna, našla se na naslovnicama medija i dodala vjetar u leđa članovima partije koji lidera Srđana Milića optužuju za „nejasnu” saradnju sa Demokratskom partijom socijalista.

„Razlozi za moje napuštanje SNP-a su nedostatak podrške rukovodstva SNP-a u borbi protiv organizovanog kriminala u Budvi i njihov ignorantski odnos prema tom problemu, koji je i produkt glasanja za vrhovnog državnog tužioca”, rekao je medijima Pejović.

Ovo je prvi put da se neko iz budvanskog SNP-a oglasi tim povodom i optuži vrh stranke za opstruiranje njihovih nastojanja da rasvijetle brojne zloupotrebe lokalne vlasti u Budvi.

U budvanskom parlamentu SNP je donedavno raspolagao sa tri odbornička mandata osvojena na posljednjim lokalnim izborima. Iako malobrojna, ova grupacija narodnih predstavnika isticala se u incijativama za preispitivanje poslova koje je vlast realizovala u Budvi, od prodaje državnog zemljišta pod posebnim uslovima, preplaćenih infrastrukturnih projekata, sumnjivih tendera, davanja garancija za kredite nepoznatim inostranim firmama i raznih drugih poslova.

Njihove istrage o razmjerama korupcije i kriminala, rezultirale su krivičnim prijavama protiv odgovornih čelnika budvanske vlasti koje su završile u Vrhovnom državnom tužilaštvu u Podgorici, gdje u fiokama tužilaštva godinama čekaju na epilog.

Riječ je o aferama vezanim za izgradnju stambeno-poslovnog centra TQ Plaza, propalog projekta Akva parka, izgradnju platoa za koncerte na Jazu milionske vrijednosti bez javnog tendera, prodaju zemljišta na pojedinim lokacijama u gradu za koje nema dokaza o plaćanju, izgradnju gradskog bulevara koji je od početnih 2,5 miliona na kraju koštao cijelih devet miliona eura. Dokaze o zloupotrebama su iznosili i na čestim konferencijama za medije. Međutim, ni jedna od afera koje godinama potresaju Budvu i obilježavaju burne skupštinske rasprave u turističkoj prijestonici, nije istražena do kraja.

Srđan Milić, iako je Budvanin koji veoma dobro poznaje situaciju u ovom gradu i zna o čemu njegovi partijski drugovi govore, nije se oglašavao tim povodom.

Mnogi članovi i simpatizeri SNP-a bili su neprijatno iznenađeni podrškom koju su poslanici ove partije, jedine među opozicionim strankama, predvođeni Milićem, glasali za izbor novog vrhovnog državnog tužioca Ivicu Stankovića.

Članovi budvanskog SNP-a govore da im je teško da brane status opozicione stranke, zbog prigovora o navodnoj neformalnoj saradnji njihovog lidera sa budvanskim DPS-om. Miliću se prigovara zavisan odnos od Svetozara Marovića, potpredsjednika DPS-a i najuticajnije političke ličnosti u Budvi, bez čijeg se amina nijedan posao, politički ili neki drugi, ne može obaviti. Zato je Milić zaslužio nadimak – mali Sveto.

Među članovima partije vlada uvjerenje da je izbor Srđana Milića za šefa partije 2006, nakon ostavke Predraga Bulatovića, poguran i od budvanskih moćnika kojima on zato duguje, kaže jedan od sagovornika Monitora.

Dok se Milić peo skalinama političke moći, žonglirajući između opozicije i DPS-a, njegova stranka je u njegovoj Budvi bilježila konstantan pad.

Izborni rezultati govore da nije baš omiljen među pristalicama svoje stranke. Na posljednjim izborima lokalna lista SNP osvojila je 25 odsto više glasova nego republička, koju je on vodio.

Podaci sa predsjedničkih izbora 2008. najbolje svjedoče o popularnosti Milića u gradu u kome živi. Od četiri kandidata za predsjednika Crne Gore, Milić je osvojio nešto više od 11 odsto glasova i zauzeo posljednje, četvrto mjesto. U Budvi je dobio svega 750 glasova, daleko manje od rivala iz opozicije, Andrije Mandića i Nebojše Medojevića. Nije dobio glasove standardnog glasačkog tijela SNP u Budvi.

Napredovao je u svakom drugom smislu. Od ulaska u politiku 2002. godine imovinska situacija lidera SNP znatno je poboljšana. Za lidera do skoro najjače opozicione partije nije baš zgodno da se nađe u ulozi prekršioca zakona. Milić se iskazao kao divlji graditelj. U centru Budve bespravno je gradio porodičnu stambenu zgradu. Republička građevinska inspekcija nije uspijevala da realizuje nalog za rušenje bespravno podignutog objekta na placu Milića.

Navodno je divlje gradio stambene zgrade sa partnerima i po obroncima budvanskog brda Spas, tvrde SNP-ovci koji mu to zamjeraju.

Početak njegovog poslovnog uspona tokom političkog angažmana vezuje se za kupovinu 56 odsto akcija budvanskog Zavoda za izgradnju, u vrijeme kada je njegova stranka vladala u Budvi zajedno sa Liberalnim savezom i prosrpskim strankama. Zavod je otkupljen preko njegovog kuma. Akcije su ubrzo preprodate po trostruko većoj cijeni od kupovne, tvrde istaknuti članovi njegove stranke i to beogradskoj firmi Luss Investments, čiji je osnivač istoimeni britanski fond. Mediji su pisali da se ova firma dovodi u vezu sa Stankom Subotićem.

Ime Srđana Milića vezuje se za mnoge investicije u Budvi, koje se ne mogu dokazati. Poslove, navodno, vodi sa rođacima koji su u razgranatim kumovskim vezama sa istaknutim funkcionerima DPS-a.

Porodične kuće Srđana Milića i njegovog brata Saše opterećene su kreditima Atlasmont banke u iznosu od nešto manje od pola miliona eura. To nije omelo Sašu Milića da učestvuje na tenderu za kupovinu hotela Park na Slovenskoj plaži u Budvi.

Brat lidera SNP poslao je pismo zainteresovanosti za kupovinu hotela na jednoj od najatraktivnijih lokacija u Budvi, uz kojeg „ide” i 16 vila u zaleđu. Hotel je vlasništvo firme Epsturs iz Srbije. Time je Milić stao u red sa brojnim biznismenima i tajkunima iz Budve i inostranstva zainteresovanim za kupovinu ove vrijedne nekretnine. Među njima je i Luss Investments, suvlasnik Zavoda za izgradnju.

Branka PLAMENAC

Komentari

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo