Povežite se sa nama

SVIJET

Kako služiti javnost

Objavljeno prije

na

Sredinom prošle nedjelje BBC, najpoznatija medijska kuća na svijetu, je sama postala objekat medijske pažnje.

BBC je privukla ovaj neželjeni publicitet zbog odluke da ne objavi humanitarni apel za prikupljanje pomoći stanovništvu Gaze.

Poslije tronedjeljne vojne kampanje iz vazduha i sa kopna, Gaza, koja je najgušće naseljena oblast u svijetu, je pretvorena u gomilu šuta. Preko hiljadu njenih stanovnika je ubijeno, a oko šest hiljada je ranjeno. Većina žrtava su žene i djeca koji nijesu imali gdje da se sklone iz ove pelestinske teritorije koja je prije napada bila 18 mjesecu pod opsadom.

UN je humanitarnu situaciju u Gazi, u kojoj većina ljudi nema struje i vode, opisao kao kritičnu, a u ovoj ocjeni se pridružuju i mnoge druge humanitarne organizacije.

Upravo iz ovog razloga grupa britanskih dobrotvornih organizacija, kao što su britanski Crveni krst, Oksfam, Sejv d čildren je odlučila da objavi apel za pomoć stanovnicima Gaze.

Ovakvi apeli nijesu ništa novo. U Britaniji ih već 45 godina organizuje komitet sačinjen od pretstavnika 15-tak organizacija koje pomažu ljudima u krizi širom svijeta a mediji su do sada bili više nego zadovoljni da učestvuju.

Britanci inače imaju tradiciju davanja dobrotvornim organizacijama. Priličan broj ljudi redovno od plate odvaja za razne humanitarne odganizacije i dobrotvorna društva.

Zato je reakcija na odbijanje BBC-a da ustupi prostor apelu za Gazu bila burna. Istovremeno, način na koji BBC, kao javni servis finansiran od TV preplate, donosi odluke i ,,služi javnost” je postao tema opštih i oštrih rasprava.

Destine hiljada ljudi su za vikend demonstrirali ispred glavnog sjedišta BBC-a, da bi nekoliko dana poslije dvadesetak ljudi zaposjelo glavnu recepciju BBC-a. Policija je morala da demonstrante jednog po jednog iznese iz zgrade, pred kamerama čitave svjetske javnosti.

Spektar optužbi protiv BBC-a se kreće od bezdušnosti do nedostatka političkog ,,sluha” njenog rukovodstva.

Na ekstremnijem kraju spektra, čuju se tvrdnje da je i BBC-jevo dosadašnje izvještavanje iz Gaze i odbijanje da objavi apel konačna potvrda da je BBC istureno odjeljenje izraelske propagandne mašine. Na primjer, veteran britanske političke scene Toni Ben, koji se prije nekoliko godina penzionisao posle 60 godina parlamentarne karijere, je nedavno rekao da je siguran da je odluci o neobjavljivanju apela predhodio poziv iz izrealske ambasade direktoru BBC-a.

Ovo je ozbiljna optužba o kojoj se šuška čak i među novinarima BBC-a. Neki od njih tvrde u samom BBC-ju vlada opšte neslaganje i sa odlukom o apelu i sa načinom izveštavanja i uređivačkom politikom BBC-a u odnosu na Izrael, Palestinu i čitavi Bliski istok.

Direktor BBC-a Mark Tompson, je odliku objasnio željom da po svaku cijenu zaštiti objektivnost i nepristrasnost BBC novinarstva. Po njemu bi objavljivanje apela sa slikama patnje Palestinaca moglo da se pobrka sa izvještavanjem BBC-a o humanitarnoj situaciji u Gazi.

Sve političke partije su uz uvodno objašnjenje da im nije namjera da vrše pritisak na BBC i miješaju se u njegovu uređivačku politiku, dovele u pitanje objavljene razloge za neučestvovanje u apelu i postavile pitanje posljedica odluke BBC-a po humanitarnu situaciju u Gazi.

Političari su ukazali na to da je odluka BBC-a neshvatljiva jer je BBC u prošlosti učestvovao u humanitarnim apelima za žrtve sukoba u Darfuru i u Kongu. Tada nije bilo ni pomena o kompromitovanju kredibiliteta BBC izvještavanja.

Oko 120 članova parlamenta (petina) je otišlo korak dalje kada su pokrenuli inicijativu kroz parlamentarne mehanizme da se BBC ubijedi da promijeni odluku i objavi apel.

Emotivno su reagovali svi glavni vjerski lideri, mnoge javne ličnosti i ogroman broj običnih ljudi. U samo nekoliko sati po objavljivanju odluke BBC je dobio oko 15.000 komentara, uglavnom negativnih, vezanih za apel.

Rezime reakcija javnosti je da se ne vjeruje objašnjenju Marka Tomspona. Mnogi izražavaju ljutnju što je Tomspon pretpostavio da britanska javnost nije dovoljno zrela da razlikuje humanitarni apel od novinarskog izvještaja.

Ističe se da je humanitarna situacija u Gazi takva kakva je i BBC-jev novinarski sud o tome što je izazvalo nema nikakve veze za hitnom potrebom stanovnika Gaze za spasonosnom hranom, smještajem i medicinskim uslugama.

Mark Tompson nije za sada britanskoj javnosti dao zadovoljavajuće objašnjenje u čemu se humanitarni apel za Gazu razlikuje od predhodnih humanitarnim apela u kojim je BBC učestvovao.

Dvije velike privatne TV kuće ITV i Canel 4 su odlučile da objave apel, a Skaj TV koji konroliše medijski magnat desne orjentacije Rupet Merdok je postupio kao BBC, što nikoga nije puno iznenadilo.

Odluka BBC-a podstakla je širu raspravu o značenju koncepta objektivnosti u novinarstvu. Postavlja se pitanje da li će biti ozbiljnijih implikacija po BBC.

Demonstranti su počeli sa paljenjem BBC pretplate a najavljuje se akcija masovnog neplaćanja pretplate. To može da oboji diskusiju koja se već godinama vodi u Parlamentu oko budućnosti BBC-a kao javnog servisa i oko toga što javnost treba da očekuje od BBC-a za equivalent od oko 150 eura godišnje pretplate.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

KAZAHSTAN U PLAMENU: Kleptokratija ne smije pasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svi veliki svjetski igrači poput Rusije, SAD i Kine su žmurili nad činjenjima oligarhije koja je posljednje tri decenije izjedala Kazahstan. A onda je, preko noći, stub stabilnosti regiona počeo da se drma, a ulice pretvorene u ratne zone

 

Godina je startovala je burno. Kazahstan, deveta najveća zemlja na svijetu proživljava teške trenutke. Fizički stisnut između susjeda Rusije i Kine, ekonomski između Istoka i Zapada, zemlja koja se naglo otrgla od komunizma i prigrabila blagodeti liberalnog kapitalizma smatrana je svuda za prihvatljivog partnera. Ovo je velikim dijelom zasluga zapadnih lobista među kojima je i bivši britanski premijer Toni Bler. Angažovani za lične interese kazahstanskog režima, lobisti su uljepšavali sliku Kazahstana kao sidra stabilnosti. Ogromni Kazahstanski novci na računima u bankama Zapada bili su dobar temelj za stub mira nestabilnog regiona.

Svi veliki svjetski igrači poput Rusije, SAD i Kine su žmurili nad činjenjima oligarhije koja je posljednje tri decenije izjedala Kazahstan. A onda je, preko noći stub stabilnosti počeo da se drma, a ulice pretvorene u ratne zone.

Prvi dani 2022. godine donijeli su ovoj zemlji krvave sukobe. Izvještaji govore o preko stotinu mrtvih i znatno većem broju ranjenih. Broj uhapšenih se mjeri desetinama hiljada. Uvid u situaciju komplikuju tamošnje restrikcije interneta i mali broj provjerenih medijskih napisa.

U čitavoj je zemlji proglašeno vanredno stanje do 19. januara, a angažovane su i međunarodne trupe – pripadnici ODKB (Organizacija dogovora o kolektivnoj bezbjednosti).

Početak krize povlači sjećanja iz nedavne prošlosti.

Zanaozen, grad pored Kaspijskog mora, 2011. godina. Višemjesečne proteste izazvane malim platama i lošim uslovima rada prekinula je bojeva municija. Snage bezbjednosti ubile su 16 štrajkača i ranili više desetina. Mnogi tvrde da su brojke značajno minimizirane. Plamen tih protesta nije zahvatio zemlju. Deset godina kasnije Zanaozen je ponovo varničio, a vatra se zapalila i u Almatiju velikom ekonomskom i kulturnom centru zemlje. Nekadašnjoj prestonici. Zbog čudnih analogija za mnoge je misterija kako su se mirni protesti zbog povećanja cijena goriva u ovom gradu iznenada proširili zemljom. Predsjednik Kasim Žomart Tokajev naredio je sigurnosnim snagama da „pucaju bez upozorenja“ kako bi uspostavile red.

Kriza se poklopila sa borbom za moć unutar vladajuće garniture. Iako je 2019. predao vlast Tokajevu kojeg je sam izabrao za nasljednika, Nursultan Nazarbajev, neprikosnoveno ime tamošnje politike od osamostaljenja i njegov klan imali su presudnu moć u politici i ekonomiji. U nastojanju da se distancira od prošlosti, Tokajev je petog januara ove godine uklonio svog prethodnika sa moćne  doživotne pozicije šefa Savjeta bezbjednosti.

Pipci Nazarbajevove hobotnice su svuda po državnom aparatu, a mediji su prenosili i da se utire put za dolazak njegove kćerke na mjesto predsjednice. Onda se desilo hapšenje Karim Masimova pod sumnjom za izdaju. On je samo par dana ranije bio čelnik bezbjednosne agencije, a ranije i premijer Kazahstana. Većina izvještaja navodi i da su ljudi koji protestuju daleko od organizovane skupine, te da je ove vatre morao zapaliti neki značajniji politički igrač. Ovakvi detalji su podstakli priče o tome da su ljudi koji se bore na ulicama u stvari zastupnici zavađenih vladajućih  frakcija.

Da situacija u Kazahstanu izlazi iz regionalnih okvira bilo je jasno od početka. Ipak, aktiviranje Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbjednosti (ODKB), na čijem je čelu Rusija, u kazahstanskim nemirima pokrenulo je neke stare scenarije. Ova organizacija, napravljena kao pandan NATO-u, osim Rusije i Kazahstana uključuje Bjelorusiju, Jermeniju, Kirgistan i Tadžikistan.

Na zahtjev Tokajeva snage ODKB su ušle u Kazahstan. Ciljevi – zaštita važnih državnih i vojnih objekata i pomoć domaćim snagama u stabilizaciji situacije.

„Terorističke bande su u suštini međunarodne. Prošle su ozbiljnu obuku u inostranstvu i njihov napad na Kazahstan se može i treba posmatrati kao čin agresije,” rekao je Tokajev ističući da je zbog toga pozvao snage ODKB-a. Londonski Gardijan je prenio da je predsjednik u igru uveo „strane faktore“ kako bi i formalno omogućio miješanje snaga Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbjednosti.

„Rusija i ODKB podržavaju državu članicu kao što to rade saveznici“, rekao je Aleksandar Gruško, zamjenik ruskog ministra spoljnih poslova, ne bez aludiranja na brojne slične akcije Zapada.

„Kina podržava sve napore u pomaganju vlastima Kazahstana da što prije okončaju haos“, izjavio je portpaol kineskog Ministarstva spoljnih poslova Vang Venbin. Njegove stavove podržao je i kineski predsjednik Si Đinping.

Tokajev je 11. januara poručio da će snage vojnog bloka predvođenog Rusijom započeti povlačenje koje će biti dovršeno u roku od 10 dana. „Glavna misija mirovnih snaga uspješno je završena“, rekao je u obraćanju kazahstanskom parlamentu.

Po mnogim analitičarima ovo je bila samo pokazna vježba.

Sa ciljem ublažavanja javnog nezadovoljstva vladajućim grupama, Tokajev je dao niz obećanja u obraćanju parlamentu. Primijetio je ono što je godinama očigledno. U zemlji se za vrijeme njegovog prethodnika pojavio sloj bogatih ljudi. „Čak i po međunarodnim standardima“.

„Kada je Kazahstan stekao nezavisnost u zemlji se gotovo sve promijenilo. Ali jedno je ostalo isto: Nazarbajev je bio i ostao Gospodar. Bivši radnik propale željezare, sirotinjskog porijekla, već je bio napravio karijeru pod sovjetskim okriljem pa je bio posljednji šef komunista sovjetske kazahstanske republike. Nakon pada Berlinskog zida, postao je stoga prvi predsjednik nove nezavisne države Kazahstan“, piše Neue Zürcher Zeitung (NZZ).

U njihovom članku Sistem Nazarbajev napominju da je predsjednik iskoristio bogate prirodne resurse i ostvaren prihod iskoristio da ekonomski i politički stabilizuje zemlju. Nazarbajev je, tvrdi njemački medij, bio dovoljno mudar da dopusti svom narodu da učestvuje u bar dijelu raspodjele ovog bogatstva.

U međuvremenu njegova i moć njemu bliskih ljudi narastala je. Procjene idu i do 7 milijardi dolara. Prema istraživanju Radija Slobodna Evropa iz 2020. godine, članovi najuže porodice Nazarbajeva samo u Evropi i SAD posjeduju nekretnine ukupne vrijednosti 785 miliona dolara.

Kada je odstupio s predsjedničke funkcije, očekivao se boljitak, međutim sve je ostalo isto. Kazahstanska reč „šal ket“ ili „stari odlazi“ sve se češće čula širom Kazahstana. U početku je ona označavala neprikosnovenog vođu, ali danas su mnogi skloniji tumačenju da je ona postala sinonim za sistem koji je ostao gotovo netaknut i nakon odlaska lukrativnog lidera.

Zato Tokajev pokušava stvoriti privid promjena. Bogati ljudi i profitabilne firme moraće dati doprinos novom nacionalnom fondu pod nazivom Za narod Kazahstana, koji je planirao da osnuje. „Vjerujem da je došlo vrijeme da daju ono što duguju narodu Kazahstana i da pomažu ljudima”, rekao je parlamentu, a vladi naložio da sastavi popis firmi koje će morati dati doprinos. A možda je nešto i naučio na sopstvenim greškama.

Čak i ako ga političke elite iskorištavaju, nezadovoljstvo naroda veoma je stvarno. Previranja su još jednom razotkrila ranjivost sistema, pa makar on bio podržavan od moćnih igrača sa strane.

Dok kruže priče o interesnim sukobima unutar zemlje, iz vrha se plasiraju drugačije tonirane priče.

Predsjednik je u obraćanju aludirao da je nasilje djelo oko 20.000 „bandita“ među kojima je i dosta stranih plaćenika koji su pokušali da stvore „zonu kontrolisanog haosa“. I Vladimir Putin je izjavio da su nemiri rezultat stranog uplitanja. „Događaji u Kazahstanu nisu prvi i daleko od toga da su posljednji pokušaj uplitanja u unutrašnje stvari naših država izvana“, rekao je ruski predsjednik. Putinove riječi dolaze u momentu američko-ruskih pregovora u Ženevi vezanih za situaciju u Ukrajini.

Značaj nastojanja Kazahstana i Rusije da potvrde da su teroristi obučeni u inostranstvu bili ključni u stvaranju nasilnih nemira svakako je umanjila epizoda vezana za „stranog teroristu” za kojeg se ispostavilo da je poznati kirgiski džez pijanista. Isprebijani umjetnik Vikram Ružakunov je na državnoj televiziji Kirgistana prije identifikacije od strane svojih sunarodnika predstavljan kao jedan od plaćenika.

SAD odbacuju da su umiješane u događaje u Kazahstanu. „To je apsolutno netačno i dio standardnog ruskog priručnika o dezinformacijama koje smo često vidjeli proteklih godina,“ istakla je portparolka Bijele kuće Džen Psaki.

Nju Jork Tajms navodi da je ovo treća pobuna protiv autoritarne vlasti koja je orijentisana na Kremlj. Nakon Ukrajine i Bjelorusije 2020. godine, haos je zahvatio Kazahstan i prijeti da potkopa moć Moskve u trenutku kada ona pokušava da potvrdi svoju ekonomsku i geopolitičku moć.

S druge strane, Kazahstan je važan za Sjedinjene Države zbog energetskih interesa. Primjera radi, američke firme Exxon Mobile i Chevrone su uložile milijarde dolara u zapadni Kazahstan, regiju u kojoj su nemiri i počeli, piše njujorški magazin.

Svjetski mediji svjedoče i o drugačijim tokovima novca. Velike svote kazahstanskog novca peru se u Londonu. „Britanski pružaoci profesionalnih usluga omogućavaju postsovjetskim elitama da peru svoj novac i ugled“, navedeno je u izvještaju londonskog tink-tenka Čatam Haus.

Novinar Tom Burgis koji se u knjizi Kleptopija između ostalih svjetskih adresa bavio i Kazahstanom, smatra da je moderna istorija te zemlje primjer kako „dobro plaćena globalna mreža advokata, bankara, političara i PR menadžera pomaže da se opere reputacija i novac jednog totalno kleptokratskog režima“.

Rasplet krize neće se desiti u nekadašnjoj Astani koja je u čast donedavnog lidera prezvana u Nursultan. Moskva, Peking i Vašington su adekvatnije adrese za ovo pitanje.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

2021. U RETROVIZORU: Zaglušujuća buka svjetskog nemira

Objavljeno prije

na

Objavio:

Druga godina po najnovijem računanju vremena – kovid kalendaru, je za nama. Sjetimo se svih želja da 2020. što prije prođe, jer će naredna, mislili smo, biti bolja. A onda je umarširala dvadeset prva. Nimalo bolja, sa potencijalnim komplikacijama nagore

 

Između izbora u SAD-u i Rusiji i stvarima vezanim za njihove spoljnopolitičke ciljeve stala je gotovo cijela godina. Kina je posmatrala sa strane i odrađivala  posao, a EU pokušavala da pronađe nove puteve. Da sve baš ne izgleda kao da je XX vijek, tu je korona, njena upornost da se širi i naša neusklađenost u borbi protiv nje.

Druga godina po najnovijem računanju vremena – kovid kalendaru, je za nama. Sjetimo se svih želja da 2020. što prije prođe, jer će naredna biti bolja. A onda je umarširala dvadeset prva. Nimalo bolja, sa potencijalnim komplikacijama nagore. Ako je za poređenje – 2021. godinu smo dočekali sa nepunih dva miliona slučajeva smrti od korona virusa. U susret 2022. bližimo se brojci od šest miliona, prema  worldmeter.info.

Od 1. januara do 10. decembra 3,3 miliona ljudi umrlo je od COVID-19. Delta varijanta SARS-CoV-2 odradila je svoje. Uticaji Omikron soja još se sumiraju. Mi na Balkanu se držimo u vrhovima negativnih lista. Tradicionalno.

Oko 200 zemalja se na klimatskom samitu COP26, održanom u Glazgovu, složilo da se održi u životu nada o ograničavanju povećanja globalne temperature na 1,5°C. Ekstremni vremenski i klimatski događaji su nas valjda toliko osvijestili. Slikovitije: u Kini je više od 300 smrtnih slučajeva uzrokovano jakim padavinama i poplavama u provinciji Henan 2021. godine. Tropski ciklon Seroja ubio je 160 ljudi u Indoneziji, a klizišta i bujične poplave raselile su najmanje 22.000 ljudi. Oluja Filomena izazvala je najjače sniježne padavine u posljednjih 50 godina u Madridu. Više od 10.000 ljudi potražilo je utočište u centrima za evakuaciju na Fidžiju zbog ciklona Ana. U SAD-u su temperature pale na –13°C u nekim dijelovima Teksasa, ekstremni toplotni talas na sjeverozapadu Pacifika ubio je stotine ljudi. Temperature u Moskvi i nekim drugim mjestima u Rusiji dosegle su rekordno visoke nivoe proteklog ljeta. Ovog avgusta gorjeli su djelovi Sjeverne Amerike, Sibira, Afrike i Evrope. Prošli jul je bio najgori po rekordnom broju požara od kada su se ove situacije počele satelitski snimati 2003. godine.

Dvadeset najtoplijih zabilježenih godina u istoriji gotovo da su se uklopile u početak novog milenijuma. U Sjevernoj Americi zabilježen je najtopliji jun od kada postoje mjerenja. Veliki požari zahvatili su Grčku, Italiju, Kipar, Španiju. Na udaru vatre je bila i Turska. Opominjuće slike sa ostrva Evija obišle su svijet.

U najtoplijem mjestu na zemlji – Dolini smrti u pustinji Mohave na jugoistoku Kalifornije, izmjerena je temperatura od 54,4 stepena celzijusa. To nije iznenađenje, ali alarmira njeno svakogodišnje ponavljanje. Naučnike ovog ljeta ipak više brinu temperature zabilježene na sjeveru SAD-a i u Kanadi. 46,6°C – izuzetno rijetko u tom području.

Potpisnici klimatskog pakta iz Glazgova (COP 26) obavezali su se da će nastaviti da rade na ograničavanju globalnog zagrijevanja na najviše 1,5 ͦC iznad predindustrijskog nivoa, što je cilj koji je prvi put postavljen na samitu u Parizu 2015. Mnogo značajnije jeto što postoji mogućnost da bogatije zemlje nadoknade zemljama u razvoju gubitak i štetu od klimatskih promjena.

SAD su se nakon Donald Trampovog istupa vratile pregovorima, a i Kina je najavila da će sarađivati u borbi protiv klimatskih promjena.

Iako bi ovo trebalo da su dvije najispraćenije teme kada je svijet u pitanju, one su gotovo dnevno odlazile u zapećak pred nekim bučnijim.

Proteklu spoljnopolitičku godinu otvorili smo na stranicama Monitora, između ostalog, i ovim riječima: „Situacija u SAD-u se razvija iz sata u sat. Posljednjih sedam dana Trampovog predsjednikovanja, biće najzanimljivija nedjelja od kada je ušao u ovalnu sobu”. Sve je već od januara slutilo da će ova godina biti pravi rijaliti.

Godina je ostala rijaliti, ali su dešavanja u SAD-u ubrzo pošla u zaborav. Kao u opsadnom stanju novi predsjednik SAD-a postao je Džo Bajden. Preuzimajući kormilo, obećao je da će unutrašnjom i spoljnom politikom duvati neki novi vjetrovi.

Najviše se očekivalo od sastanaka sa Vladimirom Putinom. Prvi je održan u jednom od najlošijih trenutaka u odnosima dvije države. Obostrano su opozvani ambasadori, a problemi su se gomilali. S obzirom na brojnost tema nije čudo što je javnost bila razočarana kratkim trajanjem susreta dva predsjednika.

Jedna od gorućih tema tog prvog susreta bio je i Aleksej Navaljni. Nakon što je ruski opozicionar završio sa tretmanom liječenja u Njemačkoj, na koji je poslat usljed trovanja novičokom u avgustu prošle godine, uhapšen je po povratku u Rusiju. Sud u Moskvi u junu je klasifikovao njegovu regionalnu mrežu podrške i antikorupcijsku fondaciju kao „ekstremističke“ i odmah ih zabranio. Neposredno prije toga, u Rusiji je na snagu stupio zakon prema kojem članovi organizacija koje su klasifikovane kao „ekstremističke“, ne mogu da se kandiduju na izborima.

Putinova Jedinstvena Rusija je osvojila gotovo 50 odsto glasova na parlamentarnim izborima. Rezultati znače da će se malo toga promijeniti u ruskoj politici.

„Napadati Rusiju bez razloga je postao novi sport na Zapadu“, znao je reći Putin ove godine. I dopuniti: „ Ko prijeti našim osnovnim sigurnosnim interesima, zažaliće zbog toga kao što nikada nije zažalio ni za čim!”

Monitor je prije par brojeva pisao da se Rusija ne miri lako sa gubitkom posjeda te da je po drugi put ove godine počela masovno gomilanje trupa na istočnoj i sjevernoj granici Ukrajine uključujući i vojno-pomorska pojačanja na anektiranom Krimu. Tenzije u tom dijelu svijeta ne prestaju.

Treći ovogodišnji susret predsjednika SAD i Rusije početkom decembra ove godine bio je napet, ali mediji su prenijeli „iskren i profesionalan”. Nakon moskovskog raspoređivanja vojnih figura u blizini ukrajinske granice, Vašington je izdao upozorenje protiv svakog potencijalnog ruskog vojnog napada. Naredni potez odigrala je Moskva tražeći od zapada i NATO-a da ne dozvoli članstvo Ukrajine i drugih bivših sovjetskih zemalja u toj organizaciji kao i povlačenje vojnih jedinica u centralnoj i istočnoj Evropi.

Predsednik Rusije Vladimir Putin izjavio je 26. decembra da će razmotriti niz opcija ukoliko Zapad ne odgovori njegovom traženju bezbjednosnih garancija kojima bi se spriječilo širenje NATO-a na Ukrajinu.

Za sada su SAD i njihovi saveznici odbili da ponude Rusiji takve garancije. Složili su ipak da pokrenu razgovore sa Rusijom o zabrinjavajućim pitanjima.

Osjetljiva pitanja traže hladne glave. Svi igrači zatežu konopac do ivice pucanja. No, ne treba zaboraviti da je Rusija odavno u svojevrsnoj izolaciji od velikog dijela svijeta, a da je Amerika, osim unutrašnjih problema koje vuče s početka godine, još uvijek u teškim avgustovskim ranama. Kraj avgusta internet su preplavili snimci iz talibanskog Avganistana u kom prvi put od 2001. godine nema američkih vojnika.

Dosta je nepoznanica vezano za situaciju u Avganistanu. Ono do čega se može doći ne obećava. Istraživanje Reportera bez granica (RSF) i Avganistanskog udruženja nezavisnih novinara (AIJA) pokazuje promjenu u avganistanskom medijskom pejzažu od avgusta. Ukupno 231 medij morao je biti zatvoren, a više od 6.400 novinara ostalo je bez posla od 15. avgusta. Najviše su, naravno, pogođene novinarke.

Međunarodna zajednica uslovljava priznavanje talibanske vlade u Avganistanu formirajem inkluzivne vlade, omogućavanjem zapošljavanja žena, omogućavanjem djevojčicama da se školuju… Talibani to ocjenjuju kao miješanje u njihove unutrašnje poslove.

Iako nijesu dobili priznanje ni od jedne države, to ne znači da nema onih koji su u novonastaloj situaciji vidjeli svoje prilike. Kina je obećala humanitarnu pomoć. Finansirala je projekat izgradnje u kompleksu Ministarstva pravde, a postoje izvještaji koji sugerišu da su kineske kompanije posjetile Avganistan kako bi istražile mogućnosti vezane za rudarstvo.

Kina je sveprisutna. Nova SAD administracija upoređuje kineskog predsjednika sa Putinom. Po Amerikancima, Kina ne smije preuzeti status najmoćnije države na svijetu. Nastavak te priče je i bojkot olimpijskih igara koje se održavaju u Pekingu naredne godine od strane SAD-a, Velike Britanije, Kanade i Australije.

U Evropi resetovanje. Angela Merkel se oprostila od političke karijere. Francusku čekaju izbori na proljeće.

Njemački glasači odbili su da izaberu apsolutnog pobjednika, postavljajući pozornicu za potragu za vladajućom koalicijom. Merkelin CDU je doživio loš rezultat, dok socijaldemokrate imaju novi život uz Olafa Šolca na mjestu kancelara. Uzlet je doživjela i stranka Zelenih.

Stvari se još uigravaju. Tu su obostrana obećanja saradnje između Brisela i Vašingtona. Kako će to da izgleda u sistemu povezanih sudova od Balkana do Bajkala, vidjećemo već naredne godine.

U kajronu u dnu ekrana večernjih dnevnika lete vijesti, a godina na izmaku ih je donijela priličan broj. Migrantske rute su još aktivne i koriste se u dnevnopolitičke svrhe. Samo se prisjetimo problema na granici Bjeorusije i Poljske. Vlade se mijenjau lakše nego ikada, reklo bi se. Od državnog udara u Mjanmaru iz februara do mirnog prenosa vlasti u Čileu u decembru. Izrael i Palestina su u klinču jednakim intenzitetom, a Natanjahu je otišao u istoriju. Austrijski kancelar Sebastijan Kurc je dao ostavku zbog brojnih afera. Bugarski premijer Bojko Borisov je na izlaznim vratima. Desničarenje je ove godine izgubilo dosta bitaka, ali svako sjutra donosi novi boj.

Možda za početak ne bi bilo loše da zaglušimo buku svjetskog nemira i fokusiramo se na bitku sa najmanjim zajedničkim, a izuzetno problematičnim, sadržiocem.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

JUŽNA AMERIKA NAKON POBJEDE MLADOG LJEVIČARA U ČILEU: Kad nada nadjača strah

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čile je na izborima dobio najmlađeg predsjednika u istoriji, najmlađeg i na svijetu. Bivšeg studentskog vođu i borca protiv neoliberalizma, ljevičara, studenta prava, čovjeka katalonskih i hrvatskih korijena – tridesetpetogodišnjeg Gabrijela Borića. Mnogi se pitaju – šta to znači za budućnost Čilea i turbulentnog južnoameričkog kontinenta

 

Južna Amerika ovih dana ispisuje nove stranice istorije. Novi čovjek na čelu Čilea Gabrijel Borić puni medijske stupce.

Građani su birali između dva suprostavljena koncepta koji Čile drže na različitim stranama rova. Tokom prvog kruga vladala je uzavrela atmosfera i nešto manje tokom drugog. Dok dobar dio zemlje slavi, znakova upozorenja ne nedostaje.

Izborima  su prethodili protesti koji su započeli 2019. kao masovni neredi u glavnom gradu Santjagu. Bio je to odgovor na povećanje cijene gradskog prevoza, koji se  kasnije proširio cijelom zemljom i prerastao u bunt  prema rastućoj nejednakosti, privatizaciji i sve većim troškovima života.

Rezultat: Čile je dobio najmlađeg predsjednika u istoriji, najmlađeg i na svijetu. Bivšeg studentskog vođu i borca protiv neoliberalizma, ljevičara, studenta prava, čovjeka katalonskih i hrvatskih korijena – tridesetpetogodišnjeg Gabrijela Borića. Sada se mnogi  pitaju – šta to znači za budućnost Čilea i uvijek turbulentnog južnoameričkog kontinenta.

Borić je pobijedio Hosea Antonia Kasta sa razlikom od 12 bodova i istorijskim brojem glasova, nanoseći uvjerljiv poraz desničarskom kandidatu. Pobjednički govor novog predsjednika ipak nije bio likujući. Gabrijel Borić je istakao potrebu za „društvenom kohezijom, promišljanjem sebe i dijeljenjem zajedničkih osnova“.

Kast je priznao poraz. „Od sada je on izabrani predsjednik Čilea i zaslužuje svo naše poštovanje i konstruktivnu saradnju“, napisao je na Tviteru. Prethodni predsjednik Sebastijan Piñera rekao da je zadovoljan „jer je demokratija funkcionisala“.

„Danas je nada nadjačala strah”, rekao je Borić, sumirajući misli oko 56 odsto onih koji su mu povjerili glas.

Brojni analitičari uporedili su rezultate izbora (Borić: 55,9 odsto; Kast: 44,1 odsto) sa rezultatima plebiscita iz 1988. godine (55,99 odsto) za prelaz u demokratiju i 44,01 odsto protiv. Polako se sabiraju utisci, a štampa iznosi mišljenja da je ovo najliberalnija figura na čelu zemlje još od Salvadora Aljendea.

Iako se ne zna kako će nove strukture upravljati zemljom, zna se kako su došle na vlast. Iskoristivši široko rasprostranjeno nezadovoljstvo političkim frakcijama koje su obnašale vlast posljednjih decenija, Borić je privukao birače obećavajući smanjenje nejednakosti i povećanje poreza bogatima kako bi se finansiralo proširenje mreže socijalne sigurnosti, bolje penzije i zelenija ekonomija, piše Nju Jork Tajms.

Čile Tudej kao neke od razloga zašto su birači odabrali Borića navodi i to što političar nije plašio potencijalne birače da izaberu njega ili fašizam, već pokazao zašto je zaslužio njihov glas.

Ne manje značajno je i to što veliki procenat njegovih pristalica čine mladi koji učinkovito koriste društvene mreže i trendove za izražavanje podrške. Online i na terenu.

Konzervativcima su bole oči mnoge stvari vezane za mladog političara. Zalaganje za pravo na abortus, feminističke perspektive, izmjene zakona o rodnom identitetu…

Borić je pokazao i zavidan stepen pragmatizma i sposobnost da dopre do neopredijeljenih glasača. Tokom izuzetno polarizovanih izbora u drugom krugu oba kandidata morala su ugrabiti podršku centrista.

Pomoglo je i to što se takmičio protiv političara starog kova povezanog sa diktaturom generala Augusta Pinočea. Kast je otvoreno branio Pinočeovu zaostavštinu tokom predizborne kampanje, vjerovatno zato što je njegovaa porodica imala sa njim bliske veze. Gardijan je izvijestio da je Kastov brat Miguel bio predsjednik centralne banke za vrijeme tog režima. Kast je biračima poručivao da će Borićevo predsjedništvo uništiti temelje čileanske ekonomije i vjerojatno zemlju pretvoriti u propalu komunističku državu poput Venecuele.

Ni budući predsjednik nije štedio takmaca nazivajući ga i fašistom.

„Ovo je bila kampanja kojom je dominirao strah, do stupnja koji nikada prije nismo vidjeli“, rekla je Klaudija Heis, profesorka političkih nauka iz Čilea.

Pobjednik izbora ipak je obećao Čile za sve. „Mi smo generacija koja se pojavila u javnom životu tražeći da se naša prava poštuju kao prava, a ne da se tretiraju kao roba široke potrošnje… Više nećemo dopustiti da siromašni i dalje plaćaju cijenu čileanske nejednakosti. Vremena koja su pred nama neće biti laka… Samo uz društvenu koheziju, ponovo pronalaženje sebe i dijeljenje zajedničkih osnova moći ćemo napredovati prema istinski održivom razvoju – koji dopire do svakog Čileanca“, citirao je Borića Gardijan.

Njegova posvećenost ideji prevazilaženja političkih razlika i kontrast s autoritarnom prošlošću njegovog protivnika – donijela mu je i podršku istaknutih domaćih i međunarodnih ekonomista. Uključujući nobelovca Džosefa Štiglica i Tomasa Piketija.

Tokom kampanje Borić se često zavjetovao da će, „ako je Čile bio rodno mjesto neoliberalizma, biti i njegov grob“. Čile ima jednu od najvećih razlika u prihodima na svijetu. Jedan posto stanovništva posjeduje 25 posto bogatstva, prema mnogim istraživanjima.

Finansijske strukture su ustuknule pred novim promjenama u zemlji, ali ih je u jednom od posljednjih obraćanja budući predsjednik donekle smirio. Pokušao je da uvjeri nervozne ulagače da će održati fiskalnu disciplinu i dobre međunarodne odnose kada bude na vlasti. Nakon sastanka s odlazećim predsjednikom Pinerom rekao je da njegov tim pomno prati tržišta i da će Čile zadržati predanost fiskalnoj razboritosti. „Mnoge je posebno zanimalo ko će biti sljedeći ministar finansija, a on je tu odluku obećao u roku od mjesec dana“, prenio je magazin Bloomberg.

Borić će preuzeti dužnost u martu 2022. godine, u završnoj fazi višegodišnje inicijative za nacrt novog Ustava. To će vjerojatno donijeti duboke pravne i političke promjene u brojnim pitanjima uključujući ravnopravnost polova, prava domorodačkog stanovništva i zaštitu okoline. Očekuje se da će novi ustav biti iznesen na referendum 2022. Aktuelni ustav datira iz osamdesetih godina prošlog vijeka kada je država ispisala jedno od najcrnjih poglavlja u svojoj istoriji kada su ljudska prava u pitanju.

Svjestan da će morati vladati sa Kongresom koji je podijeljen između političkih frakcija, Borić je istakao spremnost na saradnju sa svim akterima iz političkog spektra, uključujući njegovog nedavnog protivnika, Kasta. „Predsjednik će se suočiti s podijeljenim parlamentom, tako da će donošenje zakona biti teško i zahtijevaće snažne pregovaračke vještine i pragmatizam“, istakla je Dženifer Pribl, profesorica političkih nauka na Univerzitetu Ričmond.

Ovo su samo neke od prvih nevolja na koje će naići predsjednički kabinet. Iza ugla ih čeka i prestruktuiranje ekonomije, zelene politike, borba sa pandemijom korone… Svaki  neuspjeh može dovesti do toga da desničarske struje ojačaju i rasplamsaju novi plamen nezadovoljstva.

Regionalno gledano, čileanski izbori slijede trijumf Pedra Kastilja u Peruu početkom ove godine, te će dodati zamah ljevičarskim kandidatima u Kolumbiji i Brazilu. U ovim zemljama će se sljedeće godine održati predsjednički izbori. Slično Čileu, obje te zemlje suočavaju se sa sve polarizovanijom politikom. „Izabrani predsjednik Čilea mogao bi postati lice nove latinoameričke ljevice, inspirišući druge kandidate u regiji”, rekao je Oliver Stuenkel, profesor međunarodnih odnosa na Fundacao Getulio Vargas u Sao Paulu. I pored čestitki koje su stigle sa Kube i Venecuele, ovaj ljevičar se odlučio držati podalje od ovakvih sistema vladanja, a često je znao i kritikovati situacije u ovim zemljama. Uklapanje novog mozaika Južne Amerike mogao bi biti vrlo zahtjevan posao.

Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je novi čileanski predsjednik ipak neiskusan u politici. Sam je priznao da ima „još mnogo da nauči“. Ima i onih koji kažu da mu se nedostatak veza sa tradicionalnom vladajućom elitom, na koju se sve više gleda s neprijateljstvom, računa u prednost. Ogromnu.

 

Ko je Gabrijel Borić

Rođen je u na krajnjem jugu Čilea kao najstariji od trojice braće u porodici katalonsko-hrvatskih korijena. Preselio se u glavni grad kako bi studirao pravo, ali  nikada nije polagao pravosudni ispit. Neoženjen je, nema djece i strastveni je ljubitelj poezije i istorije. Nesvakidašnja je vrsta političara sa tetovažama i bez kravata.

Borić je počeo javno djelovanje kao istaknuti organizator velikih studentskih demonstracija 2011, koji su uvjerili vladu da studentima s niskim primanjima omogući obrazovanje bez školarine. Prvi put je izabran u Kongres 2014. Sa svega 27 godina. U javnosti je govorio o svojoj dijagnozi opsesivno kompulsivnog poremećaja.

Njegov otac Luis Borić rekao je za AFP da je novi predsjednik politički orijentisan od malih nogu, te da je još kao mali oslikavao poruke poput „budimo realni, učinimo nemoguće“ i „razum čini snagu“ na zidu svoje dječije sobe. „On želi proizvesti stvarnu promjenu u društvu, eliminisati mnoge nepravde koje imamo danas i duboko vjeruje u to, a to će mu dati snagu da izvrši predsjednički zadatak”, priča on o svom sinu i predsjedniku Čilea.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo