Povežite se sa nama

FELJTON

Kao dva kosmosa

Objavljeno prije

14 godina

na

cikic

Fehim Kajević: Rekao si mi da si usred priprema za novi roman. Šta je glavna tema tog romana, kako se za njega pripremaš, kada ćeš ga završiti?

Milan Popović: O planovima ove vrste, krajnje je nezahvalno govoriti. I to ne toliko zbog sebičnosti čuvanja nekakve kao autorske tajne, koliko zbog velike nesigurnosti koja u ovom domenu vlada. Drugim rečima, kako vama da odgovorim na ovo pitanje, kada ni sam ne znam sve do kraja. No, ako već moram, evo makar nekoliko glavnih parametara.

Radni (verovatno i konačni) naslov mog drugog romana jeste Ibrahim. Posvećen je Ibrahimu Čikiću, Bjelopoljcu, sada (i) Sarajliji, koji je, zajedno sa još dvadeset funkcionera SDA, ratne 1994, u svom rodnom Bijelom Polju, bio izložen montiranom sudskom procesu, torturi i progonu. Ibrahima sam i neposredno upoznao krajem 2008, u Podgorici, u knjižari Karver, na promociji njegove knjige sećanja na ovo teško iskustvo, Gdje sunce ne grije.

Već pri prvom susretu, video sam da je reč o izuzetno snažnom, hrabrom i dostojanstvenom čoveku. Iz njegove knjige, doznao sam i za glavni izvor ove njegove izuzetnosti. Religiju odnosno veru. Što je za mene, tada ateistu, sada panteistu, bio veliki izazov. Iz dalje komunikacije sa Ibrahimom, međutim, video sam da snažna vera, ne mora da bude istovremeno i prepreka. Naprotiv, ja, ateist, panteist, anarhist, po istorijskom odnosno kulturnom bekgraundu pravoslavni hrišćanin, i Ibrahim Čikić, Musliman, Bošnjak, vernik, sledbenik Kurana i Muhameda, u posvećenosti temeljnim ljudskim vrednostima, kao što su istina, sloboda i pravda, veoma brzo, našli smo ne samo najmanji nego i najveći zajednički imenitelj.

Od tada, studij religije, Biblije, Kurana i drugih svetih knjiga, te Mirčea Ilijadea i ostalih, najvažniji je deo mojih priprema za sledeći roman. Uzgred da kažem, i popunjavanje jedne od do ovog momenta najvećih praznina u mom ličnom obrazovanju. A sve to u nastojanju da što bolje razumem religiozni fenomen kao takav. Koji je u slučaju Ibrahima Čikića bio čak biblijski strašan, autentičan i potresan. Kao starozavetna priča o Avramu, zajedničkom praocu tri velike monoteističke religije našeg vremena. Iskušenje i žrtva. Strah i sumnja. I pobeda vere.

Na ovaj inicijalni impuls, koji je sasvim naš, domaći, balkanski, nadovezao se i ogromni međunarodni kompleks, u svoj njegovoj složenosti, dinamičnosti i dramatičnosti. Koji je takođe nasilan, zamračen i intrigantan. Od realpolitike i rata, preko diplomatije i špijunaže, do prevare i torture. U knjizi Florans Artman Mir i kazna: Tajni ratovi međunarodne politike i pravde, o ovoj sivoj pa i zamračenoj zoni, može da se pronađe, mnogo dragocenih svedočanstava. Slično, i u pisanju štampe u SAD u poslednjih godinu-dve, o saradnji Jovice Stanišića, nekad moćnog šefa državne bezbednosti Srbije, sa CIA. Što je ovaj indirektno potvrdio, jer je insistirao samo na tome, da nije bio operativac nego partner. I tako dalje, i tome slično. Nakon čega može da se razume, ili makar nasluti, i neka dublja veza, između torture „azbestne kape”, kojoj su bili izloženi Ibrahim Čikić i drugovi, u Bijelom Polju i Foči, 1994, i torture „waterboarding”, koju je CIA, pod Džordžem Bušem Mlađim, masovno praktikovala, nad osumnjičenima za terorizam, u Gvantanamo zalivu, i brojnim drugim mestima, klijentskim zemljama i režimima, diljem sveta, pa i Evrope i EU, 2003-2007.

Najzad, namera mi je da tešku, unutrašnju i međunarodnu dramu 1990-ih i 2000-ih, ekstrapoliram uz pomoć teorije svetskog sistema Imanuela Volerstina, i teorije posthumane budućnosti Frensisa Fukujame, negde do sredine XXI veka, i to tako što će priča verovatno biti (is)pričana retroaktivno, unazad, recimo od 2044-1994, i tako što će umesto predviđanja, karakterističnog za društvenu teoriju i nauku, na delu biti neka vrsta političkog sajnsfikšna, karakterističnog za literaturu. Ili, ukoliko još treba da navedem, i dva glavna literarna uzora, ideala i paradigme, koji u ovom nastojanju treba da mi pomognu, to bi onda bili 1984. Džordža Orvela i Majstor i Margarita Mihaila Bulgakova.

Na samom kraju, da odgovorim i na tvoje poslednje (pod)pitanje. Zbog ozbiljnosti, složenosti i težine priprema, verujem da će mi za završetak Ibrahima biti neophodno još najmanje nekoliko godina. Mada je i ovo predviđanje krajnje nezahvalno.

Fehim Kajević: Na kraju ovog dijela intervjua, i jedno, makar djelimično, lično pitanje. Milane, da li si ti srećan čovjek, šta je za tebe sreća, imaš li ti neku zvijezdu vodilju?
Milan Popović: Jednom prilikom, sredinom 2007, mene i još dvadesetak kritičara, uglavnom ostvarenih profesionalaca, većinom profesora univerziteta, novinara i nevladinih aktivista, crnogorski Primus, Milo Đukanović, nazvao je „sramotnim” i „neostvarenim ljudima”. I dok me ono prvo, „sramotni”, nije uopšte dotaklo, ja, inače, imam običaj da kažem, kako bi mene, sa te strane, moglo da pogodi, samo nešto što bi moglo da se shvati kao pohvala ili kompliment, ono drugo, „neostvareni ljudi”, nateralo me je na ozbiljno razmišljanje.

Da se ovde ne zadržavam na detaljima, tada i sada, moj finalni zaključak, i za mene samog, bio je prilično iznenađujući. Naime, da je u onome „neostvareni ljudi”, naš Primus, najverovatnije, ako ne i sigurno, bio najiskreniji i najubeđeniji. Što me je dalje dovelo i do zaključka, da se, u shvatanju (ne)ostvarenosti, (ne)uspeha, (ne)sreće, i drugih temeljnih pojmova, standarda i kriterijuma egzistencije, ja i moji prijatelji, na jednoj, i naš Primus i svi njegovi, na drugoj strani, veoma, veoma razlikujemo. Kao dva sveta, ili, još bolje, kao dva (politička a možda i fizička) kosmosa.

Pod uticajem rusko-američkog sociologa Pitirima Sorokina, svoje shvatanje smisla i sreće postojanja, ranije sam definisao kao jednu vrstu idealističkog, čak asketskog tipa. Čisto asketsku dimenziju ovog tipa, kasnije sam, u hegelovskom smislu te reči, prevazišao, i zamenio jednom vrstom složenog, kombinovanog, asketsko-hedonističkog tipa. Zbog toga danas, kada sam, zajedno sa Esadom Kočanom, Milkom Tadić Mijović, Veseljkom Koprivicom i ostalima iz Monitora, i drugima iz Crne Gore i van Crne Gore, i nakon punih dvadeset godina, još uvek izložen progonima crnogorskog Primusa i svih njegovih, radije kažem, da je i moja odnosno naša filozofija, jedna vrsta hedonizma. Hedonizma borbe i otpora.

(Nastavlja se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XIX): Opadanje gusarstva

Objavljeno prije

1 sedmica

na

18 Oktobra, 2024

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

 

I Beogradski mir (18.9.1739.), zaključen između Turske i Austrije, izričito zabranjuje Ulcinjanima pirateriju („sigurnost od gusarskih država i Ulcinjana“).

Krajem 1739. godine sultan je izdao novi ferman za koji Mlečani tvrde da je od „neobične i izvanredne snage i odlučnosti protiv Ulcinjana“, a pola godine kasnije još jedan. Radi nadziranja njegovog sprovođenja u ove krajeve je poslan kapidži-paša Mahmud. Nakon toga je (u julu 1740.) ulcinjski kadija Ali-efendija izdao fetvu o pojedinačnom jemstvu za svakog vlasnika ulcinjskog broda. U dokumentu su navedena imena vlasnika i za svakog od njih odgovarajući jamac. Uz navedena imena 85 vlasnika brodova za 76 njih stoji titula reis, dok se među jamcima javljaju 20 kapetana. U tekstu poslije spiska stoji da svi vlasnici, odnosno kapetani, garantuju jedan za drugog, a napose da svaki pojedini navedeni jamac odgovara svojom pokretnom i nepokretnom imovinom, koja će mu se konfiskovati u slučaju kršenja mirovnih odredaba, tj. napada na mletačke podanike ili druge pomorce.

U carskim naredbama i sudskim presudama 1740. godine insistira se na finansijskim oblicima pritiska na lokalne vlasti, obustavom plata agama i oficirima, pa je godinu kasnije isplata prinadležnosti posadi ulcinjske tvrđave prenijeta na mletačkog poslanika u Istanbulu radi nadoknade štete podanicima Venecije.

Mirovnom ugovorom od 7. aprila 1740. godine potpisanom između Osmanske države i Kraljevstva Napulja i Sicilije Porta se obavezala da neće dozvoliti da ulcinjski gusari napadaju napuljske brodove.

Novi ferman donešen je krajem avgusta 1741. godine i adresiran je na skadarskog pašu i kadiju i komandante Ulcinja. Iz njega se saznaje da nijesu doslovno sprovođeni raniji fermani, te da su ulcinjske age morale iz svojih zarada da plate dio štete koja je nanijeta mletačkim podanicima. Ta odšteta, „draga Bokeljima“, iznosila je 4.200 pjastri.

Stanje se ni nakon toga nije bitnije popravilo, pa je sultan je naredio skadarskom paši Jusufu Čaušoliju da 1741. godine prenese svoju rezidenciju u Ulcinj i da tamo ostane sa svojom svitom sve dok se ne postignu željeni ciljevi. Navodi se da paša lično izdaje, uz sigurnu i jaku garanciju, isprave ulcinjskim pomorcima za slobodnu plovidbu. Bez toga niko nije smio izaći na more.

Jusuf-paša je insistirao i da jedna mletačka galija bude stalno stacionirana u Ulcinju kako bi nadzirala kretanje brodova. Krajem 1745. godine skadarski namjesnik piše mletačkom providuru mora Đakomu Boldu da Ulcinjane „koji doplove u mletačke luke bez naše bujuruldije treba da uhvatite i uhapsite, a one koji dođu sa našom bujuruldijom i našim velikim pečatom da ih primite“. Providur je odgovorio da bi najbolje bilo da se bez tog dokumenta Ulcinjanima ne dozvoli izlaz na more kako bi se izbjegle nepotrebne prepirke koje bi mogle nastati zbog hapšenja sultanovih podanika.

Mletački konzul u Skadru, Anton Duoda, gorljivi protivnik Ulcinjana, stalno je tražio progon gusara. U septembru 1746. godine zahtijevao je od ulcinjskog muteselima Šemsi-age da progna gusaricu koja je ušla u Bojanu. Kadija Ulcinja Jusuf obaviještava ga da je taj brod protjeran.

Skadarski paša je došao u luku Valdanos krajem 1748. godine kada je saznao da je Ulcinjanin Hadži Mustafa zarobio u Bojani kapetana iz Dalmacije Mateja Bona i nekoliko mornara, koji su plovili na jednom venecijanskom brodu.  Jusuf-paša je optužio ulcinjskog dizdara Ismail-agu da je dao saglasnost za ovu akciju, što je ovaj negirao. Zbog ovog incidenta u Ulcinj je stigao ferman sultana, koji je javno pročitan. Ulcinjani su poručili da će se povinovati naredbi vladara konstatujući da je u ovom slučaju Ismail-aga nevin.

Ali, nestabilna situacija u skadarskom sandžaku nakon pogibije Jusuf-paše 1749. godine, uticala je na ponovno pokretanje akcija ulcinjskih gusara. Novi fermani, čak devet u roku od dvije godine (1756-57.), koji su stizali iz Istanbula, ostajali su mrtvo slovo na papiru.

Kako je trgovački sloj u Ulcinju i naročito u Skadru veoma narastao sredinom 40-tih je postignut dogovor sa gusarima: brodovi iz Tripolija mogu se sidriti u Ulcinju, ali da ne ugrožavaju brodove susjednih zemalja, posebno Mletačke republike.

U proljeće 1751. godine Ali-paša je iz Istanbula donio ferman sultana Mahmuda I koji je predviđao da se unište ulcinjski gusarski brodovi koji se nijesu pokorili njegovom naređenju. Čim se pročitan sultanov ferman, Ulcinjani su protjerali tog kapidži-bašu.

Ohrabreni prijateljskim odnosima sa Osmanskom državom, Mlečani su svaku priliku koristili da udare na Ulcinjane. Tako je 1752. godine, u pristaništu Drača, jedan mletački ratni brod napao plovilo reisa Kučuk Zejnela koji je krcao robu za Grčku. Poginuo je njegov drug Husein, mnogo članova posade ranjeno, opljačkano 2.000 cekina, a brod teško oštećen. Kadija Drača i ulcinjski prvaci obavijestili su Istanbul o ovom zločinu.

Ipak, učestalost fermana, obećanja ulcinjskih glavara i snažnije okretanje pomorstvu i trgovini, doveli su do postepenog opadanja gusarstva. Tome je svakako pogodovala i činjenica da sjevernoafrički gusari od 1763. godine nijesu uplovljavali u Jadran.

Dvije godine kasnije, na zahtjev centralnih vlasti, mještani ulcinjske tvrđave su bili primorani da sklope dogovor da će njihovi najbliži stradati ukoliko se dalje budu bavili piratstvom.

Dva nova fermana protiv ulcinjskih gusara sultan Mustafa III je izdao 1766. godine i uputio ih rumelijskom beglerbegu. U njima se traži da se unište dva ulcinjska gusarska broda i da se obustavi isplata prinadležnosti ulcinjskim starješinama.

Posljednji fermani izdati krajem 1776. i početkom naredne godine odnosili su se na oduzimanje velike galeote sa 30 topova od ulcinjskog reisa Karakurtija, te na njegovo kažnjavanje. On se bio nastanio na Peloponezu i gusario je po Jonskom moru.

Inače ,,ferman velikog gospodara“ (firmano del Gran Signore), kako su nazivali u zapadnim mediteranskim državama ispravu osmanskog sultana, morali su imati svi oni koji su nesmetano htjeli da putuju po Sredozemlju.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XVIII): Fermani sultana

Objavljeno prije

2 sedmice

na

11 Oktobra, 2024

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

Osmansko Carstvo nije bilo monolitna cjelina s neograničenim kapacitetom prisile, već složena državna zajednica koja se sastojala od višestrukih slojeva vlasti povezanih na velikim udaljenostima. Mogućnosti koje su bile na raspolaganju osmanskim kreatorima politike u Istanbulu, a koji bi inače bili skloni suzbijanju domaćeg piratstva, bile su ograničene potrebom za održavanjem granične odbrane i pristupom iskusnim pomoćnim snagama, koje su neregularne mornarice duž jadransko-jonske i sjevernoafričke obale osiguravale u doba sukoba. Bili su dodatno ograničeni ozbiljnim finansijskim poteškoćama koje su zahvatile države na Sredozemlju tokom kasnog 16. i 17. stoljeća, uzastopnim kopnenim ratovima, stalnim pobunama, kugama i teškim dinastičkim previranjima kroz prve decenije 17. vijeka. Nije bila slučajnost da se razdoblje najveće žestine i najhrabrijih aktivnosti sjevernoafričkih korsara dogodilo u doba dubokih domaćih izazova za osmansku središnju vladu, ali i za veći dio Evrope. Sposobnost Visoke Porte da komunicira sa svojim pokrajinskim čelnicima i sprovede svoju volju bila je ozbiljno oslabljena. Sjeverna Afrika, pa i Ulcinj, mogli su da djeluju nezavisno u odnosu na Istanbul. I oni su to učinili.

Ton naredbi o prekidu i odustajanju od gusarskih akcija poslanih iz Istanbula sugeriše da, barem iz perspektive centralnih vlasti, nije bilo situacije namigivanja i klimanja glavom. U vremenima mira vlast označava kao ,,haram akcije levenata” koji na moru pljačkaju pomorce i trgovce i ističu prijateljstvo sa Venecijom. U fermanu iz septembra 1618. godine (ramazan hidžretske 1027.), upućenog kadijama Skadra, Bara i Ulcinja navodi se da je mletačka vlada pokazala vezanost za Visoku Portu odanošću, mirom i prijateljstvom ,,od davnina”, tačnije od zaključenja mira 1573. godine.

Činjenica da su te naredbe stalno slane – a frustracija neposlušnih službenika je opipljiva u nekim carskim dekretima – otkriva jasne probleme koje je administracija imala sa njihovim sprovođenjem na terenu. Tako je, na primjer, 1670. godine sultan Mehmed IV naredio svojim lokalnim zapovjednicima da prekinu napade Ulcinjana na Mlečane, ali se to nije poštovalo. Jer, onemogućavanje gusarskih akcija Ulcinjana značilo bi, pored ostalog, i svođenje ulcinjskog trgovačkog pomorstva na jednu neznatnu mjeru.

S proljeća 1673. godine poslane su naredbe svim vlastima u jadranskim i jonskim okruzima, uključujući i „problematična područja poput Santa Maure i Ulcinja“, da pozovu sve vlasnike brodova. Oni koji su svoje čamce koristili za trgovinu morali su od svog mjesnog kadije dobiti potvrdu da imaju osigurane jamce. Imena i opisi svih jamaca trebali su se poslati Porti na centralnu registraciju. Svakom ko nije poštovao proceduru ili se bavio gusarstvom trebalo je uništiti brod. Slične naredbe slale su se iz Istanbula sve do početka Prvog morejskog rata.

U vremenima mira Visoka porta i Venecija nijesu blagonaklono gledale na gusare. Nakon što su Mlečani vratili Osmanlijama neke važne robove, veliki vezir Ahmed Koprulu im je 10. juna 1674. godine uputio pismo zahvalnosti i istovremeno obećao da će učiniti sve da gusari iz Ulcinja i Santa Maure ne ometaju mletačke brodove na moru.

U decembru 1706. godine Visoka Porta je naredila kadijama u Ulcinju, Draču i Valoni da ne dozvole komandantima tvrđava da podržavaju gusare Alžira, Tunisa i Tripolija. „Ako to ne učine, oni se trebaju ne samo smijeniti sa funkcije, već i oštro kazniti“, navodi se u dekretu sultana.

Grupa ulcinjskih gusara, ukupno 73 osobe, uhvaćena je 1707. godine zbog krađe robe ribara u Venecijanskom zalivu. Od paše Abdulaha je zatraženo da oni budu pritvoreni.

Veliki vezir je 1712. godine uputio u Ulcinj jednog kapidži-pašu, koji je donio sultanov ferman o zabrani Ulcinjanima da se bave gusarenjem. Ulcinjani su u pismima sultanu navodili da Mlečani nastoje omesti razvoj ulcinjske pomorske trgovine. Upravo su žalbe Ulcinjana na Mlečane i Bokelje bile jedan od formalnih razloga za početak rata (Drugog morejskog, 1714-1718) što ga je Osmanska imperija objavila Veneciji.

Sredinom te godine izdat je još jedan ferman, kojim se traži i uništenje sedam ulcinjskih galeota koje su gusarile po Jadranu.

Sklapanjem Požarevačkog mira, Venecija i Turska su zatvorile istoriju rješavanja svojih nesporazuma silom u svojim odnosima, pa su takvo ponašanje zahtijevale i od svojih državljana.

U dekretu upućenom iz Istanbula skadarskom namjesniku Arslan-paši, početkom novembra 1719. godine, navedeno je da je njegov prethodnik, Bajram-paša, smijenjen nakon što je utvrđeno da nije sprovodio odluke dogovorenog mira. Dodaje se da će, ukoliko se pokaže da je u najmanjoj mjeri i Arslan-paša nemaran prema ulcinjskim gusarima, on ne samo biti smijenjen, već i kažnjen.

Pošto su se neki Ulcinjani nastavili baviti piraterijom, njihove su kuće u Ulcinju 1726. godine srušene, a drugi su kažnjeni tako što su zarobljeni i poslani da veslaju na sultanovim galijama.

Tridesetih godina 18. vijeka. izdato je niz fermana (u prosjeku, svake godine po jedan) koji polaze od tursko-mletačkog ugovora iz 1718. godine kojim se predviđa oduzimanje brodova Ulcinjanima, naknada za pričinjenu štetu, kažnjavanje i slično. Za svako nepočinstvo ,,opasnih i nepopravljivih Ulcinjana“ (infesti ed incorreggibili Dulcignotti) Mlečani su se odmah obraćali Visokoj Porti.

U želji da se očuvaju dobri odnosi, pa ponekad i na štetu Ulcinjana, Porta je 1733. godine donijela dva fermana kojim se potvrđuje raniji sultanov berat o zabrani Ulcinjanima da pristaju u lukama koje su pod vlašću Venecije. Krajem juna naredne godine jedna ulcinjska tartana koja je plovila prema sajmu u Senigaliji sa robom skadarskih trgovaca je zarobljena od strane četiri španska broda. Posada i svi trgovci su zarobljeni i upućeni u zatvor u Napulj. U dokumentu koji su potpisali 42 Ulcinjanina i Skadranina optužuje se Venecija za ravnodušnost prema otmičarima.

Sultan Mahmud I uputio 1. juna 1736. godine ferman skadarskom paši, kadijama Skadra i Ulcinja, agama tvrđava i drugim komandantima primorskih gradova u Albaniji u kojem se navodi da su Ulcinjani izvršili neka nedjela nad mletačkim podanicima, pored ostalog, zarobili tri prčanjska broda. U vezi sa svim zločinima sultan tačno određuje kako da se izvrši obeštećenje oštećenih lica. Sem rješavanja pojedinih slučajeva, ovaj ferman sadrži i važne odredbe koje zabranjuju da se gusarima daje utočište u albanskim lukama i naređuje da se moraju spriječavati svi gusarski poduhvati u skladu sa „svetim mirovnim odredbama i časnim mirom“.

No, odredbe tog fermana nijesu bile u potpunosti izvršene, što je vidljivo iz fermana izdatog sredinom decembra 1736. godine. Skadarski paša i drugi turski činovnici žale se Porti da im nedostaje snaga da obuzdaju Ulcinjane. Sultan u fermanu navodi da će, ukoliko se nastavi po starom, ulcinjskim čelnicima biti oduzete plate. A oni su bili uvjereni da ih niko ne može obuzdati, kamoli kazniti.

Godinu kasnije, sultan u novom fermanu naređuje: „Onemogućiti Ulcinjanima da isplove radi piraterije, oduzeti im galeote i zabraniti izgradnju novih, spriječiti nanošenje svake štete trgovačkim brodovima. Oni koji su izvršili neku zaplijenu moraju nadoknaditi štetu i osloboditi zarobljene ljude, a sem toga krivci moraju biti primjereno kažnjeni kako bi takve kazne odvratile druge Ulcinjane od sličnih postupaka“. Kako ni te mjere nijesu dale dobre rezultate zbog opstrukcije na lokalnom nivou, Porta se odlučuje da smijeni starješine u Ulcinju i na albanskom primorju. U nizu fermana se zahtijevalo od Ulcinjana da na svojim brodovima ne vijore berberske zastave.

„Postupci Ulcinjana podjednako su neugodni i turskim i mletačkim podanicima“, navodi konzul Venecije u Draču Rosi.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ULCINJ IZMEĐU TURIZMA, SPORTA I PLANOVA: Mundijal, stadion, luka, most…

Objavljeno prije

3 sedmice

na

4 Oktobra, 2024

Objavio:

Dok sumiraju rezultate protekle turističke sezone, koja je ovdje bila uspješnija nego u drugim djelovima države, Ulcinjani se pripremaju za novi Mundijal prijateljstva. I prave planove

Glavni organizator ove jedinstvene regionalne manifestacije, poznati preduzetnik i humanista, Pavle-Pajo Pepđonović, kaže da je praktično sve spremno za treće okupljanje u Ulcinju nekadašnjih zvijezda sporta sa prostora bivše Jugoslavije.

“Ovoga puta imaćemo najviše učesnika. Biće sa nama i mnogo glumaca, još više novinara, kao i naših prijatelja iz cijele Evrope.  Ovo je postala manifestacija na koju svi žele doći. Ulcinj živi i sanja bajku. I ona će se dogoditi“, ističe Pepđonović.

On posebno navodi da je u organizaciju događaja uključen cijeli grad: od lokalne samouprave preko hotelijera i izdavalaca smještaja pa sve do običnih građana.

Ovogodišnji Ulcinjski mundijal prijateljstva počinje 21. oktobra i tokom tri dana, kako je najavljeno, biće održano niz interesantnih događaja.

Na prijedlog književnika iz Bara, Rajka Joličića, u Ulcinju  će biti zasađeno balkansko drvo mira.Učesnici će potom to uraditi u svojim sredinama. „Na taj način širimo poruku mira, prijateljstva i ljubavi iz ovog divnog grada“, kaže Joličić.

On tvrdi da se jedna ovakva manifestacija mogla desiti samo u Ulcinju. „Održano je na desetine promocija knjige Ivana Gudelja, ali nigdje nije bilo te silne energije i emocija, tih prekrasnih vibracija, kao u Ulcinju. One su plod duše ovog grada. To osjećaju svi oni koji borave u Ulcinju tokom Mundijala prijateljstva i dožive ovu predivnu atmosferu“, napominje  on.

Na krilima ove manifestacije Ulcinj je proslavio ulazak svog tima, Otrant Olympica u Prvu crnogorsku fudbalsku ligu. Ekipa trenera Dejana Vukićevića je za samo tri godine preskočila tri ranga takmičenja.

Otrant Olympic u ovom jesenjem dijelu šampionata ne igra, kao domaćin, na svom terenu, jer njegov stadion ne ispunjava prvoligaške uslove Ovih su  dana, u sardnji Opštine Ulcinj i Fudbalskog saveza Crne Gore, krenuli radovi na njegovoj rekonstrukciji. U rukovodstvu kluba očekuju da će se barem mečevi drugog dijela šampionata igrati u Ulcinju.

“Potvrđuje se da snovi postaju realnost ukoliko u njih vjerujete. A ja sam uvijek vjerovao u svoje snove. Vjerovao  sam da će doći dan kada će naš tim igrati u Prvoj ligi, sa najboljima. Vjerovao sam  da će naš klub igrati utakmice na svom stadionu. Takođe vjerujem u san da će Otrant Olympic igrati mečeve sa klubovima iz Evrope“, kaže predsjednik ulcinjskog kluba Skender Redžović.

No, mnogo duže Ulcinjani i njihovi pomorci čekaju na pravu luku, odnosno gradsku marinu, gdje bi mogli sidriti svoje brodove, a ne da na prvo nevrijeme svoje brodice izvlače na kopno ili vode u Port Milenu ili u Bojanu.

Ovih dana iz lokalne uprave je saopšteno da je raspisan javni konkurs za izradu studije izvodljivosti za izgradnju luke–marine u Limanu,  neposredno ispod zapadnih zidina Starog grada.

Prema riječima opštinskog sekretara za investicije Minira Karamanage, postoji interesovanje investitora za takav projekat.

“Nakon izrade studije, u okviru koje ćemo dobiti i idejno rješenje, slijedi raspisivanje tendera za izradu glavnog projekta. Nakon usvajanja tog akta, moći ćemo da kažemo da smo vrlo blizu cilja, a Ulcinjani na korak od ostvarenja sna – vjekovne težnje da jedan od najstarijih gradova na Jadranu dobije luku–marinu”, kazao je on.

Konstatujući da je to stara ideja i potreba grada i njegovih građana, arhitekta Selim Resulbegović kaže da je važno za Ulcinj da marina bude dio urbane sredine, a ne puko vezivanje brodova van konteksta u kojem se nalazi i izolovano od ostalog okruženja.

“Sve je ovdje dobro uklopljeno i Ulcinj bi dobio novi duh i atmosferu. Tradicionalna slika grada lijepo bi se proširila, obogatila novim sadržajima i postala atraktivnija”, smatra Resulbegović.

Ulcinj ima tek malu lučicu za 50-ak malih plovila koja je ispod istočnih zidina Starog grada, izgrađena na mjestu gdje je bila atraktivna gradska plaža Kacema. Iako vizuelno lijepa, potpuno je nefunkcionalna, pa se barke u njoj ne mogu skloniti čak ni kada su manji talasi.

Takav objekat doprinio bi poboljšanju turističke ponude Ulcinja, odnosno podizanju kvaliteta. Uz granični prijelaz na moru, koji ove sezone nije funkcionisao, marina bi na određeni način uticala na poboljšanje saobraćajne povezanosti ove opštine.

Tako nešto se očekuje i od mosta na Bojani, koji bi povezivao Ulcinj i Velipoju, a razdaljina između ova dva mjesta bi se sa sadašnjih 73 svela tek na jedan kilometer. Podsjetimo se da su zvaničnici obje države navodili da bi on trebao biti završen naredne godine. No, radovi nikako da krenu, dok se na Bojani dešava ekocid zbog izlivanja fekalija.

                                                                                                                      Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo