Povežite se sa nama

KULTURA

Knjigu zamijenila brza sveznalica

Objavljeno prije

na

danilo-kis

Obrazovati, suštinski, čitave generacije, za svaki školski sistem znači, prije svega, najviše truda uložiti na kvalitetno i što obuhvatnije opismenjavanje, jer je to bit estetskog i etičkog karaktera jednog društva (naroda/države). Moglo bi se reći: „Dajte mi knjigu koju čitaju vaša djeca i reći ću vam na kom ste civilizacijskom stupnju!” Ili: „Dajte mi da napravim obrazovni program za jezik i književnost i stvoriću vam državnu kulturu!” Otuda pitanje: koliko i šta čitaju naši srednjoškolci? INTERNETSOFIJA: U osnovnim se školama uči, kako sama riječ kaže, osnovno. „Djeca dođu u srednju školu ne naučivši kako se književno djelo čita”, kaže Slobodan M. Čurović, profesor srpskog jezika i književnosti. „Ona su učena da u djelu koje čitaju traže i nađu zadato (formu, pouku, ideju), da prepoznaju književne likove i razumiju fabulu, ne razvijajući kritički odnos prema pročitanome”. Umjeti čitati znači – vidjeti, osjetiti i čuti: doba, predio, čovjeka, običaj, nadu, želju, glas, smijeh, vapaj ili vrisak datog djela. No, kako motivisati učenike da čitaju? Profesor Čurović kaže: „Upravo tim povodom sam konstruisao izraz internetsofija, kojim želim reći da smo spremni po svaku cijenu prihvatiti tehničko-tehnološka dostignuća, bez obzira na to koliko nam i u kojim oblastima trebaju ili koliko smo psihološki i mentalitetski spremni i sposobni da ih koristimo. U svemu nalazimo prečice, lakše i kraće puteve, pa i kada su književna djela u pitanju. Žalosti me što danas učenik nema želju da otkriva nove svjetove ni u knjizi, ni u sebi samome. Njegov radoznalački duh je ubijen onog momenta kada je shvatio da mu Internet servira instant znanje, odnosno gotovu mudrost za koju je dovoljno da je zapamti čak i kada je ne razumije!”

Naravno, nije kriv Internet, nego onaj ko dopusti da mu kreativnost i traganje umru na kompjuterskim dugmadima, kaže Čurović.

Slično svjedoče i drugi profesori: interpretacije književnih djela, zatim filmovi snimani po književnim predlošcima, štampane skraćene verzije(!) romana, djela koja su u sveskama obrađivali i prepričavali starija braća i sestre, oduvijek je za ne-čitače bila jedina lektira. Sve to zamijenio je svemogući Internet i zbilja je frustrirajuće takmičiti se sa tom brzom sveznalicom i servirkom gotovog mišljenja i biti dovoljno ubjedljiv i vješt, pa navesti učenike da nedjeljama čitaju Anu Karenjinu, umjesto da za petnaestak minuta saznaju u koga se Ana zaljubila, kako joj se zvao sin i sve o vozu, ne shvatajući da ljepota ovog velikog romana nije samoubistvo zbog jednog oficira! Da je tako – najbolji romani bi bile novinske crne hronike.

Biljana Vučurović, profesorica jezika i književnosti u podgoričkoj Gimnaziji, kaže da profesor koji želi motivisati učenike da zaista čitaju, mora pokazati sav svoj kreativni potencijal: „Književnost nije izdvojena iz stvarnog života, ona je živa ma kad da je književno djelo napisano i stalno cirkuliše kroz naše živote, ulazi u našu psihologiju, utiče na formiranje stavova, cigla je u zidu našeg opšteg znanja i sposobnosti poimanja i sebe, drugih i svijeta”.

ZAVARAVANJE DANA: I nakon čitavih decenija rada u učionici, treba naći kopče koje će predavanje povezati sa savremenim trenutkom, te dokazati učenicima da njihov profesor nije „neupotrebljivo, staro gvožđe”. Profesor Čurović kao primjer takve kopče navodi stihove Partybreakers-a: „Biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj…” To je malo lukavstvo koje je umio da iskoristi i navede učenike da o poeziji razmišljaju na drugačiji – sopstveni način, te da kasnije, sučeljavajući viđenja, otkriju stvarne dimenzije dobre poezije, shvatajući njenu svevremenost. „Dovijao sam se, priznajem”, kaže Čurović, ,,i trudio se da ih privedem knjizi, da sa njom zavaraju dan. Zavaravajući dan, ta su djeca, vjerujem, otklanjala sva samozavaravanja».

BUBAČI I ONI DRUGI: Na najjednostavnije pitanje koliko uopšte srednjoškolci čitaju, profesori listom odgovaraju: „Malo”!

Postoji određen broj onih koji čitaju sve zadato. To su tzv. učenici – radnici, ili kako to danas djeca kažu – bubači. Uz njih je tek nekolicina koji čitaju sa zadovoljstvom i žarom. U prve se možete pouzdati da su pročitali sve od prve do posljednje stranice, u ove druge – da znaju što su pročitali. Zatim su tu oni koji čitaju s vremena na vrijeme, vagajući što se dâ pročitati, a što ne. Takvi se zalijeću na poeziju, novele i pripovijetke, eventualno na Starac i more. Nešto što ima više od 800 stranica, poput Ane Karenjine ili, nedajbože, Tihog Dona, za njih je, brate, preteško! Takvi čitaju interpretacije književnih djela, iskreno ne razumijevajući o kojem se jadu tu uopšte radi, ali su prinuđeni zbog ocjene.

To je pokazala i naša anketa provedena među učenicima srednjih škola iz Kotora, Bara, Berana i Podgorice.

KIŠ, GETE I FRANCUSKA POEZIJA: Na molbu da sastave spisak djela koja će ocijeniti od 1 do 5, učenici prvih razreda su ovako odgovorili:

Rani jadi Danilo Kiš …………………….5
Starac i more Hemingvej……………… 4
Poezija – Petrarka, Dante, Bokačo…..3
Most na Žepi Ivo Andrić………………. 2
Antigona Sofokle………………………… 1

Učenici iz Bara, posebno iz Kotora, visoku ocjenu dali su pjesnicima i njihovim sonetima, oni iz Berana i dio njih iz Podgorice preferiraju Antigonu. Andrić se nije proslavio u ovoj anketi. Učenici vrijednuju djelo, ali su ubijeđeni da nije podobno za njihovu dob. Najmanje kolebanja i razlika ima u procjeni Danila Kiša. Ana: „Ja čitam, čitam, pa se uplašim. Onda skupim hrabrost, pa čitam dalje…”

Drugi razredi ovako su ocijenili pisce i njihova djela:

Faust Gete ………………….. 5
Ana Karenjina Tolstoj….. 4
Čiča Gorio Balzak ………. 3
Gorski vijenac Njegoš…….2
Revizor Gogolj…………….. 1

Gete je prosto opčinio ovu mladu čitalačku publiku i dobio je tek nekoliko četvorki. Tolstoj je, takođe, ocijenjen visokom ocjenom, ali je bolje ocjene dobio od mladića nego od djevojaka. Da nije Revizora, činilo bi se da je Njegoš ovdje eto – reda radi.

Ocjene učenika trećih razreda izgledaju ovako:

Poezija – Bodler, Rembo, Verlen……………5
Ujka Vanja A.P. Čehov ……………………… 4
Nečista krv B. Stanković……………………. 3
Seobe M. Crnjanski…………………………….. 2
Na Drini ćuprija I. Andrić ……………………1

Ovaj redosljed je rezultat i „zbrajanja poena” i „opšteg utiska”, uz napomenu da su se i Nečista krv i Seobe, ali i Na Drini ćuprija, našli na spisku samo zato što to jeste literatura predviđena za njihov razred. Inače, učenici bi radije čitali neke druge pisce. Na primjer Bulgakova, Pasternaka, Selindžera, Mana, Markesa…. Čak je i Orvel u ovim godinama zanimljiviji od Crnjanskog i Andrića.

Maturanti su jednostavno iz zadate lektire odabrali pet njima najdražih djela i uopšte nijesu htjeli da se zamaraju ocjenjivanjem „ka’ u školi”:

Proljeća Ivana Galeba Desnica ………………5+
Derviš i smrt Selimović ………………………..5
Braća Karamazovi Dostojevski………………5-
Čekajući Godoa Beket ………………………… 4+
Lelejska gora Lalić …………………………….. 4

DUHOVNI MISIONARI: „Nimalo me ne čudi tako visoka ocjena za Derviša i smrt. Znam da je taj roman uvijek čitan na pravi način i – masovno čitan! Mada bih, vjerujem, odmah uz njega odredila Prokletu avliju, a eto, na spisku uopšte nema Andrića!?”, kaže profesorica Vučurović, i zaključuje:
„To što se naše procjene razlikuju od učeničkih, shvatam kao kvalitet više i književnosti i učenika.”

S druge strane, profesor Čurović naglašava: „Dok sam predavao, vjerovao sam, i tako sam se vladao, da sam duhovni misionar ljepote, plemenitosti, dobrote i svih drugih univerzalnih kategorija, koje čovjeka čine čovjekom. Učionica je laboratorija u kojoj kao alhemičari od riječi, od osjećanja, od jezika, zvuka, glasa, miješate zlato za duše mladih ljudi pred vama. Ako su oni u stanju da opravdaju svoj književni izbor, da mi pokažu na čemu zasnivaju ove ocjene, makar sasvim drugačije mislio, nemam šta prigovoriti. Biću siguran da sam ih naučio kako se čita i moja misija je okončana. Uspješno!”

OTVORENOST

Božena Jelušić, jedan od autora čitanki za srednjoškolce, svjedoči o otvorenosti crnogorskog obrazovnog programa za maternji jezik i književnost:
„Naš je program najotvoreniji od svih u okruženju. Hrvatska, Slovenija i Srbija imaju takve programe da se užasneš – to su uski, vrlo nacionalno obojeni programi, autistične slike zemalja i društava koja su, očito, optrećena brojnim kompleksima. Mi sebi ne možemo, ali i ne treba, dozvoliti toliku zatvorenost i neobjektivnu, lažnu i idealizovanu sliku o nama kao velikim književnicima i posebno nadarenom rodu. Dok su, recimo u Srbiji, od 67 ili 68 pisaca predviđenih za izučavanje u školi, čak 60 srpski pisci, a samo njih nekoliko iz drugih naroda ili kultura, našim programom je napravljen jedan balans tako da trećinu pisaca čine svjetski pisci, zatim pisci iz okruženja, a preostalu crnogorski”.
„Ne postoje kanonska djela i pisci”, kaže Nađa Durković, urednica čitanki i udžbenika za jezik i književnost. „Postoje obrazovni ciljevi i ponuđeni pisci i djela. Na profesorima je da odaberu i odluče preko kojeg će pisca tj. djela postići zacrtani cilj.”

OZBILJNI ČITAOCI

Da li srednjoškolci zalaze u knjižare? Srednjoškolci su ozbiljni čitaoci i najkonkretnije znaju što žele da pročitaju i koja im knjiga treba, pokazala je naša anketa. Oni ne dolaze u knjižare masovno, ne čine najbrojniji dio publike, ali dolaze s razlogom. Zanimaju ih naši pisci mlađe i srednje generacije, neki strani naslovi i nove knjige „o kojima se govori”. Zato je, valjda, i moguće da je među najprodavanijim knjigama knjiga poezije Bukovski, čujem da si prebio Hemingveja – Dušana Đurovića.

NIKAD ČUO

Učenik Marko L.: ,,Načitali smo se, tokom ove četiri godine, i onoga što je stvarno prevaziđeno, puno opših mjesta, nacional-patetike i sličnog. Sjećam se kakav smor su mi bile narodna lirska i epska poezija, Marko Miljanov i još par nekakvih pjesnika, užas! Ali, bilo je i božanstvenih djela! Ok su mi, od naših, Ognjen Spahić i još par njih.. Starce nešto ne ljubim, možda malo Bulatovića, malo više Pekića i Lalića. Nisam vezan za Njegoša, ne volim Kovača…”
– A Krleža, Šćepanović, Lopičić, Brković, Sijarić, Zogović..?
„Nikad čuo! Strance, dajte mi strance! Šta da vam kažem: ja sam u patriotsko-književnom smislu težak slučaj!”

Nada BUKILIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

NINA PEROVIĆ, KOMPOZITORKA: Nova vrijednost i autentičnost izraza

Objavljeno prije

na

Objavio:

U procesu smo prevazilazili brojne izazove na planu usklađivanja trajanja, vrste izraza koji je u određenom trenutku potreban i nadam se da smo kao rezultat svega uspjeli publici dočarati kompleksnost tkiva koje na nekoliko različitih planova nosi snažnu priču o Ksenijinom životu

 

Kompozitorka Nina Perović je završila osnovne i specijalističke studije kompozicije na Muzičkoj akademiji na Cetinju u klasi profesora Žarka Mirkovića, a uporedo je studirala klavir: diplomirala je u klasi profesora Aleksandra Serdara, a specijalističke studije je završila u klasi profesora Vladimira Bočkarjova. Zahvaljujući stipendiji Basileus, nastavila je studije kompozicije na Muzičkoj akademiji u Ljubljani, u klasi profesora Uroša Rojka, gdje je stekla diplomu master. Doktorske studije kompozicije je završila u klasi profesora Srđana Hofmana na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Usavršavala se na brojnim kursevima u inostranstvu kod renomiranih internacionalnih kompozitora. Njene kompozicije su izvođene u prestižnim salama na području Balkana, a njena muzika je bila promovisana u Italiji, Austriji, Mađarskoj, Njemačkoj i Švajcarskoj… Radila je muziku za predstavu Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju, u režiji Varje Đukić, u produkciji Gradskog pozorišta iz Podgorice i knjižare Karver, čija je premijera bila krajem februara u velikoj sali KIC-a Budo Tomović.

MONITOR: Nedavno je bila premijera predstave „Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju” za koju ste radili muziku. U predstavi nema imitiranja pjevanja Ksenije Cicvarić, već ste stvarali originalnu muziku i aranžmane za poznate pjesme. Koliko vam je bilo inspirativno da se kroz muziku bavite životom i djelom poznate pjevačice izvorne muzike?

PEROVIĆ: Ovaj proces bio je izuzetno zanimljiv i bilo je vrlo inspirativno biti dio čitave priče, interesantnog koncepta i sjajnih ljudi. Redoslijed muzičkih numera postavila je rediteljka Varja Đukić, elegantno povezujući dramaturgiju i značenje pjesama sa dramaturškim tokom ove muzičko-dramske forme. U prvoj fazi rada, ulazila sam u muzičku strukturu odabranih pjesama, analizirajući tekst, melodijsko-ritmičku i harmonsku komponentu, a zatim i jedinstvene fakture postojećih aranžmana, nevjerovatno složenu i kompleksnu boju Ksenijinog glasa i uživala u izrazu i snazi njene interpretacije, kao i senzibilteta. Konzumirajući kompleksnost ovih sadržaja, tragala sam za adekvatnim sredstvima, kako bih što vjernije dočarala nešto od postojeće atmosfere pjesama i isto prilagodila potpuno drugačijem ansamblu od onog koji srećemo u originalnim numerama. Sljedeća faza bila je uobličavanje muzičkog materijala u radu sa vokalnim ansamblom, harmonikašem Miroslavom Ilićem i violinistkinjom Nedom Tadić, koja je takođe pjevala u ansamblu, sa kojima sam različičte muzičke situacije dodatno uobličavala, inspirisana radom sa njima. U posljednjoj fazi rada, kao kruna muzičkog procesa, pridružila nam se solistkinja Olivera Tičević, koja je snagom svog umjetničkog izraza u sve unijela novu vrijednost i autentičnost izraza.

MONITOR: Zanimljivo je da Olivera Tičević tumači Ksenijinu pjesmu, a ostalih šest vokala kroz pjesmu pričaju događaje iz njenog života. Ova forma nije prisutna u našem pozorištu, pa ste svi osvajali i gradili nove dimenzije na sceni.

PEROVIĆ: Tako je. Dobijajući sadržajne i kompleksne instrukcije rediteljke o muzičkom materijalu i njegovoj prirodi, koji je u datom momentu potreban, pronalazila sam muzička sredstva kojima bih to što vjernije podržala. U procesu smo prevazilazili brojne izazove na planu usklađivanja trajanja, vrste izraza koji je u određenom trenutku potreban, i nadam se da smo kao rezultat svega uspjeli publici dočarati kompleksnost tkiva koje na nekoliko različitih planova nosi snažnu priču o Ksenijinom životu.

MONITOR: Ovo nije Vaša prva saradnja s Varjom Đukić, jer ste prije par godina radili predstavu „Malo o duši“. Stvarali ste kompozicije za tekstove pjesama nobelovke Vislave Šimborske.

PEROVIĆ: Da, taj period od prije par godina su obilježile brojne interpreatcije „Malo o duši“ i još jedna lijepa saradnja s Varjom Đukić, kao i violinistkinjom Anom Rašović. Poezija Šimborske je osnov interesantnog rediteljskog koncepta i zaista je bila privilegija biti dio scene i takvog sadžaja.

MONITOR: Podgorička publika je prije dvije godine bila u prilici da premijerno čuje Vašu kompoziciju „Kosara“, nastalu povodom hiljadu godina od smrti kneza Vladimira. Koliko su Vam zanimljive teme iz istorije?

PEROVIĆ: Teme iz istorije mogu da budu izvor inspiracije, kao i nešto drugo. To zavisi od afiniteta kompozitora, kao i različitih faza u procesu razvoja svakog od nas, a na kraju i od same prilike i povoda. Bitno je na koji način pristupate datoj ideji, kako je obrađujete, koji njen segment oslikavate ili na neki drugi način tretirate u okviru vašeg izraza.

MONITOR: Uspješno sarađujete i sa KotorArt Don Brankovim danima muzike. Već ste nekoliko puta pisali muzičko djelo kao porudžbinu Festivala. Bile su brojne teme, različiti izvođački sastavi.

PEROVIĆ: Šest izvedenih kompozicija i četiri porudžbine u proteklih nekoliko godina su potvrda kvalitetne saradnje iz koje crpim mnogo znanja, iskustva i zadovoljstva u radu sa različitim orkestrima, solistima, dirigentima, kao i akustičkim svojstvima prilikom izvođenja na otvorenom i u zatvorenom prostoru. Srećna sam da mi je ova prilika ukazana, kao i drugim kolegama mlađe generacije, ne samo iz Crne Gore već i iz regiona.

MONITOR: Osim „klasičnog“ komponovanja, stvarate muziku za razne multimedijalne projekte, harmonizujete knjige za solfeđo… Koliko se svi ti procesi zanatski razlikuju?

PEROVIĆ: Razlikuju se. Multimedijalni projekti, kao i knjige koje sadrže neki muzički materijal obično su namijenjene djeci školskog uzrasta, što je potpuno druga vrste publike. Tako i „stvaralački aparat” „radi” i „misli” na drugi način, što predstavlja novu vrstu izazova kojem se rado prepuštam.

MONITOR: Nakon osnovnih i specijalističkih studija kompozicije i klavira na Cetinju, nastavili ste usavršavanje u Ljubljani, Beogradu, Gracu… Šta je to sve značilo za Vaš rad kao kompozitorke?

PEROVIĆ: Smatram da je sve to sastavni dio usavršavanja prakse i  proširivanja vidika, što i dalje primjenjujem u vidu posjete festivalima i koncertima u inostranstvu, kada god sebi to mogu da priuštim, kao i kroz saradnju sa kolegama koji žive i rade u Evropi, Americi, Kini. Svako od tih iskustava proširuje stvaralački potencijal i podstiče kreativni proces.

MONITOR: Radite na Muzičkoj akademiji na Cetinju. Pretpostavljam da ove dane provodite tako što komunicirate sa studentima online. Osim toga, radite li na nekom novom projektu, kompoziciji?

PEROVIĆ: Komunikacija sa studentima online u ovim okolnostima je dragocjena za sve koji su dio tog procesa. Koliko god da nastava online traži više ulaganja i energije kako bi održali „živost” grupe, smatram da je mogućnost korišćenja Zoom-a pomogla u prevazilženju nekih nedostataka koje su posljedica trenutnog stanja u društvu i raduje me pomisao da ću Zoom moći i ubuduće da primjenjujem. Pored tog dijela posla, takođe radim na porudžbini koja je planirana za ovo ljeto i uživam kako u literaturi koju tim povodom konzumiram, tako i u saradnji sa svim učesnicima ovog događaja. Nadam se da će se sve uspješno realizovati, ukoliko ne u predviđenom terminu, onda u nekom drugom, ili u nekoj drugačijoj formi.

Miroslav MINIĆ    

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

Luis Sepulveda, slavni čileanski pisac podlegao od  virusa korona: Buntovnik nježnog srca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Književni  svijet je zatečen viješću da je   prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode

 

Novinar, pisac, poeta,  disident, dramaturg,vizionar, režiser filma Corazon Verde  poeta,  Luis Sepulveda umro je prošle nedjelje u španskom gradu Oviedo, blizu Gijona, gdje je živio, od posljedica komplikacija  na plućima zadobijenih od KOVIDA-19. Sepulveda i supruga, čileanska pjesnikinja  Karmen Yanez, prisustvovali su Festivalu  u Portugaliji, osjetili zdravstvene nevolje i završili  u bolnici. Nakon  skoro 50 dana borbe za život, Sepulveda  je   preminuo u 70-oj godini.

Književni  svijet je zatečen viješću da je  prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana, koji se opirao jednoj od najsramnijih diktatura novije istorije, doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode. Odlazi bez poslednjeg  pozdrava, kao sto zahtijevaju vremena pandemije, bez riječi, pogleda, bez ispraćaja, kao i hiljade umrlih i usamljenih. Vjerni čitaoci   tuguju za  jednim od posljednjih velikana  latinoameričkog kontinenta.  Njegove knjige prevedene su  na više od 50 jezika. Savremeni Ezop  kako  ga nazivaju,  nametnuo se  različitim žanrovima od romana, poezije, putopisa,  trillera, hronike, reportaža, putopisa. Njegov odlazak  neminovno priziva sjećanje na nedavno preminulog Ernesta Kardenala, pjesnika, nezaboravnog revolucionara.

Luis Sepulveda,  rođen je  1949. God. u Ovalle, 400 km sjeverno  od glavnog grada Čilea. Studirao je režiju u Santiago del Cile,  boravio kraće vrijeme i  na Lomonosovu u Moskvi.  Bio je član Socijalisticke partije Čilea i bio u grupi prijatelja predsjednika  Salvadora Allendea, ubijenog   1973. godine, nakon 1000 dana vladavine i demokratizacije Čilea, slobode štampe i nade za  pravednije društvo. U doba  bombardovanja i napada na   La Monedu  od strane ozloglašenog  diktatora  Pinočea i   tajnih službi SAD-a  sudbina Čilea postaje tragična. Život Sepulvede se  komplikuje. Nakon dvije i po godine zatvora, mučenja i torture, zahvaljujući Amnesty Internationalu odlazi iz zemlje, prvo u Argentinu, potom  Brazil, Paragvaj, na kraju se pridružuje brigadi Simone Bolivar   1978. god.  i participira u revolucionarnom pokretu Nikarague.

Život je nepredvidiv. Autor piše da preživi.  Sa ekspedicijom UNESKO-a kao novinar  u Ekvadoru  živi 8 mjeseci sa populacijom indios,  Suhari. O tom iskustvu govori u svojoj prvoj knjizi koja mu je donijela slavu, pustolovni roman Starac koji je citao ljubavne romane. Nakon 5 godina provedenih sa Greenpeace po svijetu   nastanjuje se u Hamburgu, u Njemačkoj. Autor, kojeg je publika neobično voljela, neumorno kreira nove avanture, tekstove, dnevnike, otima život  od zaborava. Brojne romane za odrasle i za djecu  krasi jednostavan  i direktan stil,  razumljiv za sve ljubitelje literature.  Težio je, do samog kraja,  ambijentalnim temama, bio neumorni  borac protiv ekoloških  nepravdi  i katastrofa, na kraju komunista u najboljem smislu te riječi. Zakleti antikolonialista borio se za prava  potlačenih populacija od strane imperija i  neokapitalističkog otimanja. Uporno je britkim perom ukazivao na  amneziju države i vlasti  na zločine u Čileu, bio je svjetan da ako se zlo  zaboravi, tragedija može da se ponovi.

U knjizi Kraj priče,   piše  o svojoj   ljubavi, saborkinji u doba  Aljendeove  revolucije Carmen Yanez, senzibilnoj  i hrabroj pjesnikinji koja je preživjela  neopisivo mučenje i torturu u doba Pinočeove  diktature. Podaci govore da je tada na varbarski način  u 17 godina nestalo i ubijeno oko 35 000 osoba.  Ruže iz Atakama, je roman inspirisan nastradalim u konclogoru Bergen- Belsen. Sepulveda osjeća odgovornost prema čitaocima, svijetu, njegova misija  je pisati o otporu nasilju.   Svjedociti o  čileanskoj revoluciji  Salvadora Aljendea, istraživati i svjedočiti o žrtvama  Pinočeove diktature. Pisac se, znao je reći,  mora pobuniti, govoriti o zločinima diktature, mrtvima, nestalim, građanskim i socijalnim pravima, vrijednostima, prirodi,  uništavanju bijelih kitova i drugih životinjskih svjetova od strane čovjeka,  i o neoliberalizmu. Objavljuje potom Patagonija expres, Dnevnik sentimentalnog ubice, Ime Torera, Senka onog sto smo bili, Svijet na kraju svijeta…. Interesantan je esej  i refleksije o ideji sreće koje objavljuje zajedno sa  Pepe Mujikom, bivšim predsjednikom Urugvaja, najomiljenijoj ličnosti  internazionalnih pokreta za  socijalna i politička prava. ,,Priča o galebu i o mačku koji ga je naučio da leti” jedno  je od najpoznatijih  djela za djecu po kom je snimljen i crtani film. ,,Lete samo oni  koji se usuđuju  letjeti”, moto je nezaboravnog teksta za najmlađe.

Nedavni susret  sa piscem me   impresionirao  intezitetom riječi,  bojom  glasa, britkošću   pogleda  i porukama za neki budući svijet,  ljepši i pravedniji. Susret s autorom upriličen  radi prezentacije nove   knjige :  “Priča bijelog kita koju je ispričao on sam”. Naracija o ljubavi prema prirodi i ambijentu. Iz školjke dječaka sa  čileanske plaže , odzvanja  glas sjećanja  i mudrosti, glas bijelog kita,  usamljenika okeana i  dubina. ,,Kada pišem obično se prepustim sjećanju, imaginaciji, želim koristiti jezik fotografije i  metafore”. Mnoštvo je internacionalnih tema u autorovim djelima, posebno odnos čovjeka i nasilja, utopija, pobuna. Bijeli kit je alegorija svih  proganjanih  manjina.  ,,Pisatnje osjećam kao impuls, želim kreirati  ravnotežu između moje mašte, kreativnog i realnog zivota.Prvo se zivi, potom se pise”, govorio je.

Pisac  impozantne stature, prodornog pogleda,  govorio je o  svom internacionalnom porijeklu, o majci koja je pripadala  populaciji Mapuche,  baki Italijanki iz  Livorna,  ocu komunisti španskog porijekla,  anarhistima djedu i stricu. Tako je  naslijedio borbeni duh i baštinu koju je  pretočio u životno iskustvo i hiljade stranica teksta,  dao glas onima kojima je  silom oduzet, potlačenima, siromašnima i nevidljivima.  Njegova djela su himna slobodi, prijateljstvu i suživotu. Na licu Sepulvede, u njegovoj ozbiljnosti i toploti uklesana je njegova  životna drama i  tragedija torture  i emigrantski život, ali i snovi i ljepota i smisao življenja.

Čileanski aktivisti i i supružnici ponovno se susreću 1997. godine  nakon 20 godina distance  i obnavljaju priču ljubavi i zajedničkog života.  Carmen Yanez, nerado govori  o iskustvu zatvora i mučenja. Nastanjuju se u Gijon-Regija Asturie u sjeverno zapadnom  dijelu Španije gdje žive  do iznenadnog kraja Sepulvede, pogođenim pandemijom svijeta, korona virusom. Pisce vezuje Čile,  ožiljci jedne izgubljene bitke, spisateljstvo.

Sepulveda  je  uspio prepoznati nedaće koje je donijela globalizacija  na jugu planete. Borio se za drugačiju globalizaciju – socijalne pravde, istim pravima  za sve. Oštro je kritikovao kriminalne radnje multinacionalnih kompanija ( Beneton)  koje su u Patagoniji prisvojile milione hektara čileanske teritorije, sa idejom kao 1700. godine da ,,pacifikuju” populaciju Mapuche koja se godinama bori za  svoje rijeke i za sopstvenu zemlju, protiv multinacionalnih lobija i proizvođača  nasilno privatizovane električne energije. Često je podsjećao na genocid koji je pretrpio narod Mapuche od  strane evropljana i moćne kolonijalne sile Španije.

Nakon više decenija vraća se  poslovno u  Čile i tek 2017. godine  ponovo dobija državljanstvo  zemlje u kojoj je rođen. Pandemija je prije mjesec dana prekinula mnogobrojne manifestacije demokratskih pokreta Čilea.

,,Brine me i plaši posebno ekstremizam koji vidim u Evropi,  ksenofobija , mržnja prema siromašnima, potvrda supremacije bijelaca, animozitet prema onima koji su drugačiji od Evropljana”. Plašili su ga mrtvi u Sredozemnom moru   koje  Evropa nezaiteresovano posmatra i za čiju smrt je odgovorna.

To sto se događa u Mađarskoj, Poljskoj i Italiji  nije samo mržnja prema strancima, već  mržnja prema siromašnima, upozorvao je. Govorio je da siromaštvo plaši  klasu bogatih zapadnog svijeta,  gdje jača populizam desnice koji je forma novog fašizma.

Brinuo  je zbog nedostatka vizije svijeta, drugačije od  neoliberalizma. Koji je i dijelom  odgovoran za hiljade mrtvih u doba pandemije.  ,,Moje priče  su sročene od čovjeka koji sanja jedan  bolji svijet, pravedniji, autentičniji, velikodušniji. Samo sanjajući i ostajući vjeran idealima postoji mogućnost  da postanemeo bolji, ako mi  uspijemo biti bolji, biće mnogo bolji i svijet”, poručuje Luis Sepulveda. Adio, buntovniče nježnog srca.

Vesna ŠĆEPANOVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

Luis Sepulveda, slavni čileanski pisac podlegao od virusa korona: Buntovnik nježnog srca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Književni  svijet je zatečen viješću da je   prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode

 

Novinar, pisac, poeta,  disident, dramaturg,vizionar, režiser filma Corazon Verde  poeta,  Luis Sepulveda umro je prošle nedjelje u španskom gradu Oviedo, blizu Gijona, gdje je živio, od posljedica komplikacija  na plućima zadobijenih od KOVIDA-19. Sepulveda i supruga, čileanska pjesnikinja  Karmen Yanez, prisustvovali su Festivalu  u Portugaliji, osjetili zdravstvene nevolje i završili  u bolnici. Nakon  skoro 50 dana borbe za život, Sepulveda  je   preminuo u 70-oj godini.

Književni  svijet je zatečen viješću da je  prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana, koji se opirao jednoj od najsramnijih diktatura novije istorije, doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode. Odlazi bez poslednjeg  pozdrava, kao sto zahtijevaju vremena pandemije, bez riječi, pogleda, bez ispraćaja, kao i hiljade umrlih i usamljenih. Vjerni čitaoci   tuguju za  jednim od posljednjih velikana  latinoameričkog kontinenta.  Njegove knjige prevedene su  na više od 50 jezika. Savremeni Ezop  kako  ga nazivaju,  nametnuo se  različitim žanrovima od romana, poezije, putopisa,  trillera, hronike, reportaža, putopisa. Njegov odlazak  neminovno priziva sjećanje na nedavno preminulog Ernesta Kardenala, pjesnika, nezaboravnog revolucionara.

Luis Sepulveda,  rođen je  1949. God. u Ovalle, 400 km sjeverno  od glavnog grada Čilea. Studirao je režiju u Santiago del Cile,  boravio kraće vrijeme i  na Lomonosovu u Moskvi.  Bio je član Socijalisticke partije Čilea i bio u grupi prijatelja predsjednika  Salvadora Allendea, ubijenog   1973. godine, nakon 1000 dana vladavine i demokratizacije Čilea, slobode štampe i nade za  pravednije društvo. U doba  bombardovanja i napada na   La Monedu  od strane ozloglašenog  diktatora  Pinočea i   tajnih službi SAD-a  sudbina Čilea postaje tragična. Život Sepulvede se  komplikuje. Nakon dvije i po godine zatvora, mučenja i torture, zahvaljujući Amnesty Internationalu odlazi iz zemlje, prvo u Argentinu, potom  Brazil, Paragvaj, na kraju se pridružuje brigadi Simone Bolivar   1978. god.  i participira u revolucionarnom pokretu Nikarague.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo