Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Ko je ko u zataškavanju deportacija

Objavljeno prije

na

Sudstvo i VDT, udruženim kriminalnim poduhvatom zataškavanja nalogodavaca i izvršilaca ratnog zločina, ispisali su 17. maja pretposljednje poglavlje farse u slučaju deportacija.

Objavljeno je da je Apelacioni sud tog dana potvrdio presudu Višeg sud u Podgorici od 22. novembra prošle godine kojom su devetorica bivših policajskih funkcionera i službenika oslobođeni za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl.142 st.1 KZ-a SRJ, a na osnovu čl. 373 t. 2 ZKP-a – jer, piše u obrazloženju, „nije dokazano da su počinili krivično djelo za koje su optuženi”.

Iz presude proizilazi da su sa teritorije Crne Gore, tada u sastavu SRJ, maja 1992. izvršili nezakonito preseljenje ili deportaciju civila u „Srpsku Republiku BiH”, kao i uzimanje talaca za razmjenu ratnih zarobljenika, protivpravno zatvaranje i lišavanje prava na suđenje; ali, uprkos dokazanom krimenu, odgovornost optuženih sudski ne postoji. Naime, kao pripadnici MUP-a Republike Crne Gore, „nijesu imali neophodno svojstvo da bi za to mogli biti krivično-pravno odgovorni”, a to je „pripadništvo vojnoj, političkoj, ili administrativnoj organizaciji strane u sukobu ili postupanje u službi strane u sukobu”.

Takva presuda je izrečena/potvrđena uprkos najjasnijoj mogućoj definiciji iz čl. 142. st. 1 KZ-a SRJ kojom se odgovornost za izvršioce ratnog zločina uopšte ne uslovljava pripadnošću oružanim snagama ili postupanjem u službi jedne od strana u sukobu. Propisuje se krivica za svakog „ko naredi ili izvrši” i u sudskim presudama sada nesumnjivo utvrđen zločin, bez obzira na (ne)pripadanje ili na (ne)djelovanje u službi strane u sukobu.

Uostalom, da li su optuženi – pomoćnici ministra untrašnjih poslova za Službu državne bezbjednosti (SDB) i Službu javne bezbjednosti Boško Bojović i Milisav Marković; načelnik Sektora za poslove SDB-a u Herceg Novom Radoje Radunović; operativni radnik Sektora za poslove SDB-a u Herceg Novom Duško Bakrač; rukovodilac Sektora za poslove SDB-a u Ulcinju Božidar Stojović; načelnik Centra bezbjednosti u Herceg Novom Milorad Ivanović; komandir Stanice milicije u Herceg Novom Milorad Šljivančanin; načelnik Centra bezbjednosti u Baru Branko Bujić; načelnik Odjeljenja bezbjednosti u Ulcinju Sreten Glendža – bili i pripadnici oružanih snaga?

Republički Zakon o opštenarodnoj odbrani, na snazi maja 1992, definisao je u čl. 109. zadatke MUP-a, uključujući: pripreme planova odbrane; mobilizaciju; obuku kadrova za rad u ratnim uslovima; ratnu organizaciju i brojno stanje milicije; opremanje i obučavanje ratnog sastava milicije; obavljanje stručnih poslova bezbjednosti u Teritorijalnoj odbrani (TO), itd.

Upravo je na osnovu čl. 124 st. 2 Zakona o opštenarodnoj odbrani Momir Bulatović, republički predsjednik Predsjedništva, 1. oktobra 1991. izdao Naređenje o mobilizaciji jedinice MUP-a – a njen komandir je bio u deportacijama optuženi Milisav Marković – radi „izvršenja borbenih zadataka oružanih snaga u ratnom sukobu”.

Drugo važno, ali ne presudno pitanje, jeste: da li je Crna Gora postupala „u službi strane u sukobu”, konkretno „Srpske Republike BiH”?

Republika Crna Gora (odnosno SRJ) i Republika BiH, najkasnije od 27. aprila 1992. nijesu ni de iure u bilo kakvim državno-pravnim vezama – tog dana je proglašena SRJ, usvojen je Ustav srpsko-crnogorske federacije i SFRJ je prestala da postoji; BiH je prethodno proglasila nezavisnost, a 19. maja primljena je u Ujedinjene nacije (UN).

Momir Bulatović je svjedočio – i priložio, ne zaboravimo, pismene dokaze o tome – da ga je resorni ministar odbrane Vlade Mila Đukanovića 26. maja 1992. informisao da je „800 pripadnika JNA i TO iz Crne Gore” još na području tada nezavisne i međunarodno priznate BiH – na tzv. hercegovačkom ratištu. Te snage, koje su djejstvovale na strani bosanskih Srba, većinom su se nalazile pod Komandom 4. vojne oblasti, sa sjedištem u Titogradu.

Premda su crnogorski rezervisti na području Hercegovine u kontinuitetu još od kraja septembra 1991, svježe snage su upućene svega tri dana uoči priznanja nezavisnosti BiH od članica tadašnje Evropske zajednice i SAD-a. Bulatović je, na bazi sudu priloženog Akta Predsjedništva RCG br.01-1, svjedočio da je 3. aprila 1992. „izvršena mobilizacija dvije jedinice građana Crne Gore koji su upućeni na ratište u Hercegovinu”…

Vojne aktivnosti takvog obima i iz Crne Gore na teritoriji BiH ni u to vrijeme nijesu se mogle zamaskirati, kao što to dvije decenije kasnije pokušavaju VDT, Viši i Apelacioni sud – odnosno, zamjenica specijalne tužiteljke Lidija Vukčević, te predsjednice prostupajućih vijeća Milenka Žižić i Radmila Mijušković.

Savjet bezbjednosti UN-a je 15. maja 1992. od SRJ i Hrvatske, posebnom Rezolucijom 752, na bazi iscrpnih dokaza o njihovoj vojnoj involviranosti, zatražio da opozivom trupa poštuju teritorijalni integritet BiH, da bi, zbog neispunjenja zahtjeva, Rezolucijom 757 od 30. maja 1992. Srbiji i Crnoj Gori zaveo sankcije – trajale su tri i po godine.

Sve i da ove činjenice nijesu dostupne crnogorskom pravosuđu, presuda za deportacije sadrži ocjenu da je „u konkretnom slučaju, nesumnjivo utvrđeno da su oštećeni bili civili, da su protivpravno lišeni slobode, a potom vraćeni u BiH, i to lica srpske nacionalnosti zbog izbjegavanja vojne obaveze, a lica muslimanske nacionalnosti zbog razmjene za zarobljene srpske teritorijalce”. Šta je to ako ne najmanje: pomoć, usluga, podrška „u službi strane u sukobu”?

Nekoliko provjerljivih zapažanja je objavila NVO Akcija za ljudska prava. U presudi je nedvosmisleno utvrđeno da su, iako je VDT optužene teretilo samo za nezakonito preseljavanje državljana BiH, izvršeni i drugi ratni zločini iz čl. 142. st. 1 KZ-a SRJ: protivzakonita zatvaranja, uzimanje talaca i lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje.

„Sa tim zaključcima sud nije uradio ništa”, ocjenjuje se, „iako ZKP izričito navodi da sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela”. Pravilo o identitetu optužbe i presude (čl. 369 st. 2 ZKP) ne vezuje sud pravnom kvalifikacijom utvrđenih činjenica od strane tužioca, jer se izvršenje pravde obezbjeđuje tačnom i potpunom kvalifikacijom u skladu sa maksimom iura novit curia („sud zna pravo”).

Kada Viši i Apelacioni sud tvrde da kod optuženih nije postojala namjera da bošnjačke muškarce deportuju radi ubistava, odnosno, da ih nijesu hapsili i izručili „na diskriminatorskim osnovama”, onda ruše čl. 9 Ustava kojim su „opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka” i „imaju primat nad domaćim zakonodavstvom”.

„U međunarodnom pravu, uključujući praksu ICTY-a, nema zahtjeva da djela, poput deportacija i prisilnog premještanja, budu preduzeta sa diskriminatornom namjerom kako bi bila kažnjiva”, navodi Akcija za ljudska prava.

Ali, šta je sve to u odnosu na klasično krivotvorenje kojim je pribjegao Viši a potvrdio Apelacioni sud? Tvrde da se čl. 17 Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) odnosi samo na raseljavanje unutar države a ne i deportaciju izvan granica države. U čl. 17. st. 2 i komentaru Protokola II piše suprotno: „civili ne smiju biti prisiljeni da napušte svoju teritoriju iz razloga koji su u vezi sa sukobom”, a komentar ovog člana glasi da se „prisilnim premještanjem izvan granica države bavi stav 2”.

Takvo postupanje sudova pripremilo je VDT. Ono preko dvije decenije operativno zataškava nosioce i razmjere zločina u kojem je, bez krivice i suđenja, pobijeno vjerovatno najmanje 86 ljudi.

Na početku te mračne operacije je Vladimir Šušović, 1992 – 1998. vrhovni državni tužilac. Umiješan je u zločin – do lakata ili do grla, kako ko voli; sudski dokazi su ionako lišeni metafora. I to: Informacija o preduzetim mjerama MUP-a prema raseljenim licima sa područja BiH, Br. 05-129 od 24. novembra 1992, gdje ministar Nikola Pejaković potpredsjednika Skupštine izvještava da je policija deportovala u skladu sa „stavom nadležnog tužilaštva u RCG”; zatim, u Odgovoru na poslaničko pitanje, Kabinet Ministra unutrašnjih poslova RCG, Br. 278/2 od 8. aprila 1993, Pejaković ponavlja da su deportovali uz saglasnost Šušovićevog tužilaštva („U tada otvorenoj dilemi uz konsultacije s nadležnim tužilaštvom, donijeta je odluka…”, str. 2 Odgovora); svjedok Momir Bulatović je 12. novembra 2010. pred sudom kazao da su policija i Šušović kontaktirali „non-stop”, itd.

Postupajuća tužiteljka Lidija Vukčević, ne samo da Šušovića nije teretila ili, što je odbrana predlagala, pozvala ga za sudskog svjedoka – a uprkos dokumentima MUP-a koje je sama predložila za dokazni materijal – nego je i negirala „svjedočenje Bulatovića” da su „obavljane konsultacije sa državnim tužilaštvom”.

Zvanično, ali i nezvanično, Šušović joj je jedan od nadređenih; već dva mandata sjedi u Tužilačkom savjetu (TS). Šefica Lidiji Vukčević je specijalna tužiteljka Đurđina Ivanović, koja je do 1996. bila Šušovićeva savjetnica. Vlada Mila Đukanovića je te godine Ivanovićevu imenovala za tužilačku funkciju. Mandat vrhovnog državnog tužioca Šušović takođe duguje neposredno Đukanoviću; sada sjedi i u jednoj od komisija Košarkaškog saveza kojim predsjedava Đukanović.

Sudskim poravnanjem sa kraja 2008. u parnici rodbine deportovanih protiv države i aktuelnom drugostepenom presudom bez krivaca – utvrđen je zločin koji je Šušović godinama istraživao bez ikakvih rezultata. ,,Državni tužilac sproveo je te aktivnosti i njegov stav je bio da tu nije urađeno ništa što bi konstituisalo krivičnu odgovornost bilo kog radnika MUP-a”, svjedočio je Momir Bulatović.

Dok se navodno bavio deportacijama, Šušović se 1997. vajkao da ,,teško dobijam dokumentaciju od MUP-a”. Ministar unutrašnjih poslova tada je bio Filip Vujanović. Prethodno je, kao ministar pravde, Vujanović bio obavezan da kontroliše zakonitost Šušovićevog rada. Možda su Vujanovića impresije o Šušovićoj zakonitosti držale i 2008. i 2012, kada je „istaknutog pravnika” predložio za člana TS-a, gdje je – predsjednik Komisije za kodeks tužilačke etike.

Vujanović je sa još manje skrupula 9. marta 2008. tvrdio da su izbjeglice Bošnjaci u Crnoj Gori „imali drugi dom, primani su otvorenog srca i sa punom srdačnošću, njima je učinjena pomoć da se sigurni vrate svojim domovima”. Supruga, Svetlana Vujanović, predsjedava Apelacionim sudom koji je i potvrdio oslobađajuće presude za deportacije. Upravo je ona – zbog razmijenjenih teških optužbi u jednom drugom predmetu – bila razlog da Vesna Medenica naglasi da je na skupštinskom Odboru za politički sistem i pravosuđe kazala da oslobađajuću presudu za deportacije ,,neću komentarisati zato što će imati epilog na Vrhovnom sudu”.

Tako bi se, nepunih šest godina kasnije, taj predmet opet našao u Medeničinoj neposrednoj jurisdikciji, a već je u njemu odigrala najbizarniju od svih uloga: jednovremeno je vodila krivičnu istragu protiv državnih službenika i branila državu od parničnih tužbi po istom zločinu.

Do 18. oktobra 2005, uprkos obilju dokaza, VDT kojim je rukovodila Medenica, nije pokretalo postupak za deportacije, da bi – iz razloga da se prekinu procesi po tužbama porodica – tek tada uslijedio zahtjev za sprovođenje krivične istrage. Za njenog mandata optužnice nijesu ni podignute, a na parnicama je VDT branilo državu.

Preko zastupnika iz VDT-a Mednica je anticipirala oslobađajuću presudu. Osporavala je na parnicama tužbene zahtjeve porodica ,,nepostojanjem uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica i njihovih smaknuća”; prevedeno, to što su ljudi nezakonito uhapšeni i izručeni njima neprijateljskim formacijama, zbog kojih su se i sklonili u Crnu Goru, nema nikakve veze sa činjenicom da su potom pobijeni!

ICTY je, za Medeničine ,,uzročno-posljedične veze”, još 2002. utvrdio standard međunarodnog prava Ustavom obavezujući i za sve u crnogorskom pravosuđu:

,,Ratni zločin nije nužno neko planirano djelo niti plod neke politike. Ne traži se uzročno-posljedična veza između oružanog sukoba i počinjenja zločina, ali se u najmanju ruku traži da je postojanje oružanog sukoba u znatnoj mjeri uticalo na sposobnost počinioca da počini zločin, njegovu odluku da ga počini, način počinjenja zločina ili cilj sa kojim je počinjen. Stoga je za zaključak da su krivična djela usko povezana sa oružanim sukobom dovoljno ako se utvrdi da je počinilac djelovao u službi oružanog sukoba ili pod okriljem oružanog sukoba” (Presuda IT-96-23). Pred nama je udruženi kriminalni poduhvat.

Komandna odgovornost

Kako smo isticali svih ovih godina, od kada su 2009. počela suđenja, postoji hiljadu razloga zbog kojih su vlasti poricale, relativizovale i-ili zataškavale deportacije, ali je u javnosti kao najvažnija prepoznata komandna ili hijerarhijska odgovornost Mila Đukanovića.

Svih devetorica optuženih pripadnika MUP-a su se nalazili u formacijskom sastavu njegove Vlade i službi. Đukanović je izabrao ili postavio, njemu su neposredno za rad odgovarali, ne samo tadašnji ministar policije Pavle Bulatović (pokojnik, navodno, prema presudi, izdao naredbu za deportacije), već i njegovi pomoćnici: optuženi Boško Bojović i Milisav Marković.

Vrlo precizno saopštavamo činjenicu da pokojni Pavle Bulatović nije 1991. birao svoje, sada optužene pomoćnike, već ih je, na osnovu čl. 86 st. 4 Zakona o državnoj upravi SR Crne Gore, posebnim rješenjima postavljao upravo Đukanović (vidi faksimil za Bojovića).

Štaviše, Bojoviću i Markoviću je Đukanović obnovio mandate i nakon saznanja o njihovim ulogama u deportacijama, dok su svi drugi sada optuženi unaprijeđeni i nastavili su posao u MUP-u ili državnoj službi. Đukanović je u istrazi o deportacijama rekao: „Ako su pojedinci iz MUP-a smatrali da, eventualno, imaju saglasnost ministra, a to znači i saglasnost Vlade, to je njihov problem”. Sud je sada utvrdio da je saglasnost Pavla Bulatovića – postojala. K tome, Momir Bulatović je svjedočio u istrazi da je u inkriminisanom periodu „šef SDB-a Bojović gotovo dnevno bio u kontaktu sa Đukanovićem: svaki put su zajedno dolazili kod mene”. Bojović je prvooptuženi za deportacije. Premda je izdat nalog za izručenje iz Srbije, jedini tamo nije hapšen; nije se nikad pojavio na suđenju, niti je u obnovljenom postupku Viši sud uopšte izdavao nalog za prinudno dovođenje.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

MMF O NAJAVAMA PROGRAMA EVROPA SAD 2: Visokorizično i inflatorno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok iz Vlade ponavljaju šta sve neće (zaduženja, povećanje PDV-a), nikako da saznamo šta namjeravaju uraditi kako bi, nakon obećanog povećanja minimalnih i prosječnih zarada, državne finansije ostale održive. To je razlog više da upozorenjima iz MMF-a posvetimo dužnu pažnju

 

Vladin program Evropa sad 2 i dalje je tajna. Ipak, klub onih koji upozoravaju na neželjene posljedice najavljenog povećanja zarada na račun smanjenja ili potpunog ukidanja doprinosa za penziono osiguranje, dobio je još jednog člana. Međunarodni monetarni fond (MMF).

Značajan dio nedavnog izvještaja MMF-a za Crnu Goru odnosi se na izborna obećanja pokreta Evropa sad Milojka Spajića „koja nijesu sadržana u prijedlogu budžeta za 2024. godinu ili u srednjoročnim projekcijama vlasti, uključuju i djelimično ili potpuno ukidanje penzijskih doprinosa“. Prije svega, iz MMF-a su u fokus svoje analize stavili najavljeno povećanje minimalne plate sa  sadašnjih 450 na 700 eura, i prosječne zarade  sa februarskih 820 na 1.000 eura mjesečno.

Ni analitičarima MMF-a nijesu poznati detalji „reforme“ koju Spajić i njegovi najbliži saradnici najavljuju za kraj ove ili početak naredne godine. Ali su i oni, poput većine ovdašnjih analitičara, došli do zaključka da se tajna najavljenog povećanja minimalne i prosječne zarade krije u prevođenju bruto u neto platu. Čime bi državna kasa ostala bez, još uvijek nepoznatog, dijela prihode koji je ove godine planiran na 560 miliona. „To bi dovelo do značajnog pogoršanja fiskalne pozicije (države Crne Gore – prim. Monitora)“, navodi se u Izvještaju. Uz konstataciju: „Povećanje plata takođe bi dovelo do veće inflacije“.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POLITIKA U LOKALU: Novi izbori, stari principi   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Funkcionerske kampanje, prljavi obračuni na društvenim mrežama, kršenje koalicionih sporazuma, ostavke, krize, nepoštovanje ženskih kvota – samo su neki od detalja političke scene u lokalu. Sve u svemu – ništa novo. U odnosu na vrijeme DPS-a, razlika je tek – hiperpordukcija partija

 

Bliže se izbori u dvije crnogorske opštine, Budvi i Andrijevici. Izbori u Budvi održaće se 26. maja, a oni u Andrijevici  2. juna.  I bez izbora, Ulcinj je promijenio vlast. Dok u Šavniku izbori i dalje traju. Gotovo dvije godine.

Funkcionerske kampanje, prljavi obračuni na društvenim mrežama, kršenje koalicionih sporazuma, ostavke, krize, nepoštovanje ženskih kvota – samo su neki od detalja trenutne političke scene u lokalu. Sve u svemu – ništa novo. U odnosu na vrijeme DPS-a, razlika je tek – hiperpordukcija partija.

U Budvi će građani te primorske opštine moći da glasaju za devet lista. Analitičari ne očekuju da bi neka od izbornih lista sama mogla osvojiti vlast, koja će se u tom slučaju morati organizovati kroz postizborne koalicije.

Da pobjeda jedne liste ne garantuje stabilnost, u Budvi smo već imali prilike da vidimo. Iako je na prethodnim lokalnim izborima apsolutnu pobjedu u tom gradu odnio bivši Demokratski front, njihov mandat protekao je u svađama i konačnom raskolu, što je Budvu dovelo do hronične krize. Plus hapšenje bivšeg gradonačelnika Mila Božovića, koji je dugo ključna gradska pitanja rešavao iz Spuža.

Bivši DF ovog put ide u dvije kolone.  Na jednoj strani je široka koalicija nekadašnjih članica tog političkog saveza. Lista nosi naziv Za budućnost Budve – Budva otvoreni grad, a čine je – NSD, PzP, DNP, SNP, Ujedinjena Crna Gora, Prava Crna Gora, Slobodna Crna Gora i Demos.  S druge strane je Grupa građana Budva naš grad  koju predvodi aktuelni predsjednik Skupštine opštine Nikola Jovanović. Svađe dojučerašnjih saboraca, kako iz lokala izvještvaju mediji, nastavile su se u predizborno doba i pretvorile u prljavu kampanju u kojima se rivalima spočitava  seksualna orijentacija ili porijeklo.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SEZONSKI RADNICI U TURIZMU: Manjak ,,goriva” u motoru crnogorske privrede

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča o hroničnom manjku radnika u turizmu zatiče nas i pred ovogodišnju sezonu. Iako crnogorska ekonomija zavisi od turističke sezone, prosječna plata u turizmu iznosi 760 eura i niža je od prosječne na državnom nivou

 

I ove, kao i svake godine, očekuje se rekordna turistička sezona. A najave protiču uz upozorenja o hroničnom nedostatku radne snage.

I dalje nema zvaničnih podataka koliko nedostaje sezonaca. Umjesto toga imamo procjene koje govore da će ih nedostajati više nego prošle godine i da ta brojka prelazi 30.000.

Iz Zavoda za zapošljavanje najavljuju da će izdati oko 20.000 radnih dozvola za strance, a očekuje se da će strancima za sezonski rad u  turizmu biti izdato oko 5.000 dozvola. Iz MUP-a stižu informacije da je ovogodišnja kvota dozvola za privremeni boravak i rad stranaca 29.000, od čega je za sezonsko zapošljavanje planirano samo 2,5 hiljada dozvola.

Tokom prošle godine izdato je 2.710 sezonskih radnih dozvola. Najviše za državljanje Srbije 1.603, BiH 283, Kosova 234, Sjeverne Makedonije 152, a ispod sto za državljanje Turske, Rusije, Albanije, Indije, Meksika, Argentine.

Iako je broj nezaposlenih u Crnoj Gori krajem aprila bio preko 36.000, dovoljan da podmiri sve potrebe za radnom snagom, podsticaji za nezaposlene da rade sezonski se nijesu bitno promijenili u odnosu na prethodnu godinu.

Posebno za mlade, Hrvatska je atraktivnija za sezonske poslove u odnosu na Crnu Goru. U 2023. godini u Hrvatskoj je izdato 1.488 dozvola za boravak i rad crnogorskim državljanima, a u prava dva mjeseca 2024. godine 194 dozvole, navodi Forbes Crna Gora.

U Hrvatskoj kuvari/ce zarađuju od 1.400 do 2.500 eura, pica i roštilj majstori zarađuju oko 1.500 eura, pomoćni radnici u kuhinji od 1.000 do 1.300 eura, sobarice 1.200 eura, a zarada konobara/ca kreće se od 1.000 eura plus bakšiš.

Većina oglasa na sajtu Zavoda za zapošljavanje Crne Gore nema u opisu visinu plate. Oglasi u kojima se zainteresovanima daje uvid u platu govore od tome da su one niže od onih u Hrvatskoj. Tako u oglasima Zavoda za zapošljavanje sobaricama se nude plate od 450 do 600 eura, kuvarima od  450, 950 i 1.200, šankerima 600, perač suđa 600, noćni recepcionar 600, pomoćni radnik u kuhinji 1.000, pomoćna kuvari/ica od 700 do 850, poslastičarka 700…

Prema podacima Monstata plate u turizmu u prvom kvartalu ove godine su iznosile 760 eura i niže su od prosječne na državnom nivou koja iznosi 821 euro. Državni službenici, na primjer, imaju veće prosječne plate od turističkih djelatnika iako crnogorska ekonomija zavisi od turizma. Prema podacima Centralne banke, prošla turistička sezona je bila rekordna, ostvaren je prihod od 1,5 milijardi eura. Ukupno učešće turizma u bruto domaćem proizvodu Crne Gore je najveće u Evropi, prošle godine je iznosilo 22 odsto. Zato, turistički poslenici i ističu da je turizam motor crnogorske privrede, koji generiše saobraćaj, trgovinu, poljopriivredu i ostale usluge.

Pored većih zarada, sezonci iz Crne Gore i regiona više idu u Hrvatsku jer tamo sezona duže traje, pa su često angažovani šest i više mjeseci. Tokom mjeseci kada se ne radi, u Hrvatskoj država ovim radnicima plaća dio plate da bi se oni i sljedeće sezone vratili. O ovoj ideji i uvođenju kategorije ,,stalni sezonski radnik“ u Zakonu o radu govoreno je i prethodne godine.

Iz Privredne komore Crne Gore su istakli da  bi se uvođenjem ove kategorije ublažio problem nedostatka sezonskih radnika, jer bi se nezaposlene osobe motivisale da se prekvalifikuju i imaju sigurno stalno sezonsko zaposlenje i primanja tokom cijele godine u skladu sa pozitivnim iskustvima zemalja EU. Prema tom konceptu rješenje je da sezonski radnik radi pola godine, dok bi dio plate preostalih šest mjeseci plaćala država. U prevodu imali bi osiguranje, sigurnost radnog mjesta, mogli nešto da planiraju, da dignu kredit…

Nade da će ovo rješenje zaživjeti tokom ove sezone izjalovile su se, a ministarka rada i socijalnog staranja Naida Nišić najavila je da bi ovaj model mogao biti spreman za uvođenje tek sljedeće godine. Slijede analize, promjene Zakona o radu i drugih zakona, pa dokle se stigne.

Nedavno je iz Odbora Udruženja za turizam i ugostiteljstvo Privredne komore (PKCG) navedeno da je i pored rekordnih prihoda, prethodne sezone zabilježen rast troškova u dijelu zarada, nedostatka radne snage i nabavke, zbog čega poslovni rezultati nijesu bili na očekivanom nivou, ali da su turistički poslenici, uprkos svemu, zadovoljni.

Poslodavci svake godine i pored hroničnog manjka radnika apostrofiraju troškove zarada. Česta su i čuđenja kako i zašto niko neće da radi iako su plate koje oni nude ,,astronomske”. Novina je da su, uprkos svemu, zadovoljni i svojim profitom.

Zbog nemanja snijega, zimske turističke sezone skoro da nije bilo. U prvih par mjeseci zabilježena je manja posjeta nego protekle godine. Iz Ministarstva turizma tvrde da je razlog tome i veći odlazak Rusa i Ukrajinaca iz Crne Gore.

Predsjednik Odbora Udruženja za turizam i ugostiteljstvo Privredne komore (PKCG) Ranko Jovović najavaljuje da bi predstojeća ljetnja turistička sezona, prema bukingu i rezervacijama hotelskih kapaciteta, trebalo da nadmaši prošlogodišnju. Optimistična očekivanja, prema njegovim riječima, potvrđuju saobraćajne gužve i izletničke ture u predsezoni, kao i dobar buking hotelskih kapaciteta i najave za glavnu sezonu. Ova predviđana je potvrdila i dobra posjećenost za prvomajske praznike.

Da bi preduprijedili rizike, kao i protekle godine kada su na primorju pred sezonu podigli cijene usluga za 15 odsto, rast cijena ponavlja se i ove godine. Zvanični podaci govore da je u prvom kvartalu ove godine u odnosu na isti period prošle u segmentu smještaja i ishrane rast cijena bio 13,5 odsto. Kako se sezona približava rast će biti veći.

 

Šta sezonci traže

Hrvatski mediji su nedavno izvjestili da je prema podacima prikupljenim istraživanjem koje je MojPosao sproveo na temu sezonskog zapošljavanja, u kojem je učestvovalo više od 500 ispitanika, tri četvrtine Hrvata (76 odsto) je barem jednom tokom svoje karijere radilo u sezoni.

Prema istraživanju, najveće prednosti sezonskog posla su sticanje novih znanja i vještina (68 odsto ispitanika), upoznavanje novih ljudi (61 odsto). Tek na trećem mjestu je plata, koja je po pravilu osjetno viša nego u slučaju cjelogodišnjeg zaposlenja (54 odsto). Tu su još boravak na moru (45 odsto) te zanimljivost i atraktivnost posla (44 odsto), a svega šest odsto ljudi smatra da sezonski posao nema prednosti.

Kad je riječ o plati u prosjeku, očekivana mjesečna neto plata za sezonski posao iznosi 1307 eura, što je šest odsto više u odnosu na prošlu godinu.

Očekivanja govore da konobari u prosjeku očekuju mjesečnu platu od 1.408 eura, kuvari bi za svoj rad htjeli minimalno 1.482 eura, sobari mjesečno u prosjeku očekuju minimalno 1.145 eura, recepcionari smatraju da bi za svoj rad trebalo da dobiju minimalno 1.259 eura, prodavci u prosjeku očekuju platu od 1.105 eura, skladištari u sezoni očekuju 1.050 eura, a pomoćni radnik u kuhinji očekuje 1.322 eura.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo