Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Ko je ko u zataškavanju deportacija

Objavljeno prije

11 godina

na

momo

Sudstvo i VDT, udruženim kriminalnim poduhvatom zataškavanja nalogodavaca i izvršilaca ratnog zločina, ispisali su 17. maja pretposljednje poglavlje farse u slučaju deportacija.

Objavljeno je da je Apelacioni sud tog dana potvrdio presudu Višeg sud u Podgorici od 22. novembra prošle godine kojom su devetorica bivših policajskih funkcionera i službenika oslobođeni za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl.142 st.1 KZ-a SRJ, a na osnovu čl. 373 t. 2 ZKP-a – jer, piše u obrazloženju, „nije dokazano da su počinili krivično djelo za koje su optuženi”.

Iz presude proizilazi da su sa teritorije Crne Gore, tada u sastavu SRJ, maja 1992. izvršili nezakonito preseljenje ili deportaciju civila u „Srpsku Republiku BiH”, kao i uzimanje talaca za razmjenu ratnih zarobljenika, protivpravno zatvaranje i lišavanje prava na suđenje; ali, uprkos dokazanom krimenu, odgovornost optuženih sudski ne postoji. Naime, kao pripadnici MUP-a Republike Crne Gore, „nijesu imali neophodno svojstvo da bi za to mogli biti krivično-pravno odgovorni”, a to je „pripadništvo vojnoj, političkoj, ili administrativnoj organizaciji strane u sukobu ili postupanje u službi strane u sukobu”.

Takva presuda je izrečena/potvrđena uprkos najjasnijoj mogućoj definiciji iz čl. 142. st. 1 KZ-a SRJ kojom se odgovornost za izvršioce ratnog zločina uopšte ne uslovljava pripadnošću oružanim snagama ili postupanjem u službi jedne od strana u sukobu. Propisuje se krivica za svakog „ko naredi ili izvrši” i u sudskim presudama sada nesumnjivo utvrđen zločin, bez obzira na (ne)pripadanje ili na (ne)djelovanje u službi strane u sukobu.

Uostalom, da li su optuženi – pomoćnici ministra untrašnjih poslova za Službu državne bezbjednosti (SDB) i Službu javne bezbjednosti Boško Bojović i Milisav Marković; načelnik Sektora za poslove SDB-a u Herceg Novom Radoje Radunović; operativni radnik Sektora za poslove SDB-a u Herceg Novom Duško Bakrač; rukovodilac Sektora za poslove SDB-a u Ulcinju Božidar Stojović; načelnik Centra bezbjednosti u Herceg Novom Milorad Ivanović; komandir Stanice milicije u Herceg Novom Milorad Šljivančanin; načelnik Centra bezbjednosti u Baru Branko Bujić; načelnik Odjeljenja bezbjednosti u Ulcinju Sreten Glendža – bili i pripadnici oružanih snaga?

Republički Zakon o opštenarodnoj odbrani, na snazi maja 1992, definisao je u čl. 109. zadatke MUP-a, uključujući: pripreme planova odbrane; mobilizaciju; obuku kadrova za rad u ratnim uslovima; ratnu organizaciju i brojno stanje milicije; opremanje i obučavanje ratnog sastava milicije; obavljanje stručnih poslova bezbjednosti u Teritorijalnoj odbrani (TO), itd.

Upravo je na osnovu čl. 124 st. 2 Zakona o opštenarodnoj odbrani Momir Bulatović, republički predsjednik Predsjedništva, 1. oktobra 1991. izdao Naređenje o mobilizaciji jedinice MUP-a – a njen komandir je bio u deportacijama optuženi Milisav Marković – radi „izvršenja borbenih zadataka oružanih snaga u ratnom sukobu”.

Drugo važno, ali ne presudno pitanje, jeste: da li je Crna Gora postupala „u službi strane u sukobu”, konkretno „Srpske Republike BiH”?

Republika Crna Gora (odnosno SRJ) i Republika BiH, najkasnije od 27. aprila 1992. nijesu ni de iure u bilo kakvim državno-pravnim vezama – tog dana je proglašena SRJ, usvojen je Ustav srpsko-crnogorske federacije i SFRJ je prestala da postoji; BiH je prethodno proglasila nezavisnost, a 19. maja primljena je u Ujedinjene nacije (UN).

Momir Bulatović je svjedočio – i priložio, ne zaboravimo, pismene dokaze o tome – da ga je resorni ministar odbrane Vlade Mila Đukanovića 26. maja 1992. informisao da je „800 pripadnika JNA i TO iz Crne Gore” još na području tada nezavisne i međunarodno priznate BiH – na tzv. hercegovačkom ratištu. Te snage, koje su djejstvovale na strani bosanskih Srba, većinom su se nalazile pod Komandom 4. vojne oblasti, sa sjedištem u Titogradu.

Premda su crnogorski rezervisti na području Hercegovine u kontinuitetu još od kraja septembra 1991, svježe snage su upućene svega tri dana uoči priznanja nezavisnosti BiH od članica tadašnje Evropske zajednice i SAD-a. Bulatović je, na bazi sudu priloženog Akta Predsjedništva RCG br.01-1, svjedočio da je 3. aprila 1992. „izvršena mobilizacija dvije jedinice građana Crne Gore koji su upućeni na ratište u Hercegovinu”…

Vojne aktivnosti takvog obima i iz Crne Gore na teritoriji BiH ni u to vrijeme nijesu se mogle zamaskirati, kao što to dvije decenije kasnije pokušavaju VDT, Viši i Apelacioni sud – odnosno, zamjenica specijalne tužiteljke Lidija Vukčević, te predsjednice prostupajućih vijeća Milenka Žižić i Radmila Mijušković.

Savjet bezbjednosti UN-a je 15. maja 1992. od SRJ i Hrvatske, posebnom Rezolucijom 752, na bazi iscrpnih dokaza o njihovoj vojnoj involviranosti, zatražio da opozivom trupa poštuju teritorijalni integritet BiH, da bi, zbog neispunjenja zahtjeva, Rezolucijom 757 od 30. maja 1992. Srbiji i Crnoj Gori zaveo sankcije – trajale su tri i po godine.

Sve i da ove činjenice nijesu dostupne crnogorskom pravosuđu, presuda za deportacije sadrži ocjenu da je „u konkretnom slučaju, nesumnjivo utvrđeno da su oštećeni bili civili, da su protivpravno lišeni slobode, a potom vraćeni u BiH, i to lica srpske nacionalnosti zbog izbjegavanja vojne obaveze, a lica muslimanske nacionalnosti zbog razmjene za zarobljene srpske teritorijalce”. Šta je to ako ne najmanje: pomoć, usluga, podrška „u službi strane u sukobu”?

Nekoliko provjerljivih zapažanja je objavila NVO Akcija za ljudska prava. U presudi je nedvosmisleno utvrđeno da su, iako je VDT optužene teretilo samo za nezakonito preseljavanje državljana BiH, izvršeni i drugi ratni zločini iz čl. 142. st. 1 KZ-a SRJ: protivzakonita zatvaranja, uzimanje talaca i lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje.

„Sa tim zaključcima sud nije uradio ništa”, ocjenjuje se, „iako ZKP izričito navodi da sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela”. Pravilo o identitetu optužbe i presude (čl. 369 st. 2 ZKP) ne vezuje sud pravnom kvalifikacijom utvrđenih činjenica od strane tužioca, jer se izvršenje pravde obezbjeđuje tačnom i potpunom kvalifikacijom u skladu sa maksimom iura novit curia („sud zna pravo”).

Kada Viši i Apelacioni sud tvrde da kod optuženih nije postojala namjera da bošnjačke muškarce deportuju radi ubistava, odnosno, da ih nijesu hapsili i izručili „na diskriminatorskim osnovama”, onda ruše čl. 9 Ustava kojim su „opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka” i „imaju primat nad domaćim zakonodavstvom”.

„U međunarodnom pravu, uključujući praksu ICTY-a, nema zahtjeva da djela, poput deportacija i prisilnog premještanja, budu preduzeta sa diskriminatornom namjerom kako bi bila kažnjiva”, navodi Akcija za ljudska prava.

Ali, šta je sve to u odnosu na klasično krivotvorenje kojim je pribjegao Viši a potvrdio Apelacioni sud? Tvrde da se čl. 17 Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) odnosi samo na raseljavanje unutar države a ne i deportaciju izvan granica države. U čl. 17. st. 2 i komentaru Protokola II piše suprotno: „civili ne smiju biti prisiljeni da napušte svoju teritoriju iz razloga koji su u vezi sa sukobom”, a komentar ovog člana glasi da se „prisilnim premještanjem izvan granica države bavi stav 2″.

Takvo postupanje sudova pripremilo je VDT. Ono preko dvije decenije operativno zataškava nosioce i razmjere zločina u kojem je, bez krivice i suđenja, pobijeno vjerovatno najmanje 86 ljudi.

Na početku te mračne operacije je Vladimir Šušović, 1992 – 1998. vrhovni državni tužilac. Umiješan je u zločin – do lakata ili do grla, kako ko voli; sudski dokazi su ionako lišeni metafora. I to: Informacija o preduzetim mjerama MUP-a prema raseljenim licima sa područja BiH, Br. 05-129 od 24. novembra 1992, gdje ministar Nikola Pejaković potpredsjednika Skupštine izvještava da je policija deportovala u skladu sa „stavom nadležnog tužilaštva u RCG”; zatim, u Odgovoru na poslaničko pitanje, Kabinet Ministra unutrašnjih poslova RCG, Br. 278/2 od 8. aprila 1993, Pejaković ponavlja da su deportovali uz saglasnost Šušovićevog tužilaštva („U tada otvorenoj dilemi uz konsultacije s nadležnim tužilaštvom, donijeta je odluka…”, str. 2 Odgovora); svjedok Momir Bulatović je 12. novembra 2010. pred sudom kazao da su policija i Šušović kontaktirali „non-stop”, itd.

Postupajuća tužiteljka Lidija Vukčević, ne samo da Šušovića nije teretila ili, što je odbrana predlagala, pozvala ga za sudskog svjedoka – a uprkos dokumentima MUP-a koje je sama predložila za dokazni materijal – nego je i negirala „svjedočenje Bulatovića” da su „obavljane konsultacije sa državnim tužilaštvom”.

Zvanično, ali i nezvanično, Šušović joj je jedan od nadređenih; već dva mandata sjedi u Tužilačkom savjetu (TS). Šefica Lidiji Vukčević je specijalna tužiteljka Đurđina Ivanović, koja je do 1996. bila Šušovićeva savjetnica. Vlada Mila Đukanovića je te godine Ivanovićevu imenovala za tužilačku funkciju. Mandat vrhovnog državnog tužioca Šušović takođe duguje neposredno Đukanoviću; sada sjedi i u jednoj od komisija Košarkaškog saveza kojim predsjedava Đukanović.

Sudskim poravnanjem sa kraja 2008. u parnici rodbine deportovanih protiv države i aktuelnom drugostepenom presudom bez krivaca – utvrđen je zločin koji je Šušović godinama istraživao bez ikakvih rezultata. ,,Državni tužilac sproveo je te aktivnosti i njegov stav je bio da tu nije urađeno ništa što bi konstituisalo krivičnu odgovornost bilo kog radnika MUP-a”, svjedočio je Momir Bulatović.

Dok se navodno bavio deportacijama, Šušović se 1997. vajkao da ,,teško dobijam dokumentaciju od MUP-a”. Ministar unutrašnjih poslova tada je bio Filip Vujanović. Prethodno je, kao ministar pravde, Vujanović bio obavezan da kontroliše zakonitost Šušovićevog rada. Možda su Vujanovića impresije o Šušovićoj zakonitosti držale i 2008. i 2012, kada je „istaknutog pravnika” predložio za člana TS-a, gdje je – predsjednik Komisije za kodeks tužilačke etike.

Vujanović je sa još manje skrupula 9. marta 2008. tvrdio da su izbjeglice Bošnjaci u Crnoj Gori „imali drugi dom, primani su otvorenog srca i sa punom srdačnošću, njima je učinjena pomoć da se sigurni vrate svojim domovima”. Supruga, Svetlana Vujanović, predsjedava Apelacionim sudom koji je i potvrdio oslobađajuće presude za deportacije. Upravo je ona – zbog razmijenjenih teških optužbi u jednom drugom predmetu – bila razlog da Vesna Medenica naglasi da je na skupštinskom Odboru za politički sistem i pravosuđe kazala da oslobađajuću presudu za deportacije ,,neću komentarisati zato što će imati epilog na Vrhovnom sudu”.

Tako bi se, nepunih šest godina kasnije, taj predmet opet našao u Medeničinoj neposrednoj jurisdikciji, a već je u njemu odigrala najbizarniju od svih uloga: jednovremeno je vodila krivičnu istragu protiv državnih službenika i branila državu od parničnih tužbi po istom zločinu.

Do 18. oktobra 2005, uprkos obilju dokaza, VDT kojim je rukovodila Medenica, nije pokretalo postupak za deportacije, da bi – iz razloga da se prekinu procesi po tužbama porodica – tek tada uslijedio zahtjev za sprovođenje krivične istrage. Za njenog mandata optužnice nijesu ni podignute, a na parnicama je VDT branilo državu.

Preko zastupnika iz VDT-a Mednica je anticipirala oslobađajuću presudu. Osporavala je na parnicama tužbene zahtjeve porodica ,,nepostojanjem uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica i njihovih smaknuća”; prevedeno, to što su ljudi nezakonito uhapšeni i izručeni njima neprijateljskim formacijama, zbog kojih su se i sklonili u Crnu Goru, nema nikakve veze sa činjenicom da su potom pobijeni!

ICTY je, za Medeničine ,,uzročno-posljedične veze”, još 2002. utvrdio standard međunarodnog prava Ustavom obavezujući i za sve u crnogorskom pravosuđu:

,,Ratni zločin nije nužno neko planirano djelo niti plod neke politike. Ne traži se uzročno-posljedična veza između oružanog sukoba i počinjenja zločina, ali se u najmanju ruku traži da je postojanje oružanog sukoba u znatnoj mjeri uticalo na sposobnost počinioca da počini zločin, njegovu odluku da ga počini, način počinjenja zločina ili cilj sa kojim je počinjen. Stoga je za zaključak da su krivična djela usko povezana sa oružanim sukobom dovoljno ako se utvrdi da je počinilac djelovao u službi oružanog sukoba ili pod okriljem oružanog sukoba” (Presuda IT-96-23). Pred nama je udruženi kriminalni poduhvat.

Komandna odgovornost

Kako smo isticali svih ovih godina, od kada su 2009. počela suđenja, postoji hiljadu razloga zbog kojih su vlasti poricale, relativizovale i-ili zataškavale deportacije, ali je u javnosti kao najvažnija prepoznata komandna ili hijerarhijska odgovornost Mila Đukanovića.

Svih devetorica optuženih pripadnika MUP-a su se nalazili u formacijskom sastavu njegove Vlade i službi. Đukanović je izabrao ili postavio, njemu su neposredno za rad odgovarali, ne samo tadašnji ministar policije Pavle Bulatović (pokojnik, navodno, prema presudi, izdao naredbu za deportacije), već i njegovi pomoćnici: optuženi Boško Bojović i Milisav Marković.

Vrlo precizno saopštavamo činjenicu da pokojni Pavle Bulatović nije 1991. birao svoje, sada optužene pomoćnike, već ih je, na osnovu čl. 86 st. 4 Zakona o državnoj upravi SR Crne Gore, posebnim rješenjima postavljao upravo Đukanović (vidi faksimil za Bojovića).

Štaviše, Bojoviću i Markoviću je Đukanović obnovio mandate i nakon saznanja o njihovim ulogama u deportacijama, dok su svi drugi sada optuženi unaprijeđeni i nastavili su posao u MUP-u ili državnoj službi. Đukanović je u istrazi o deportacijama rekao: „Ako su pojedinci iz MUP-a smatrali da, eventualno, imaju saglasnost ministra, a to znači i saglasnost Vlade, to je njihov problem”. Sud je sada utvrdio da je saglasnost Pavla Bulatovića – postojala. K tome, Momir Bulatović je svjedočio u istrazi da je u inkriminisanom periodu „šef SDB-a Bojović gotovo dnevno bio u kontaktu sa Đukanovićem: svaki put su zajedno dolazili kod mene”. Bojović je prvooptuženi za deportacije. Premda je izdat nalog za izručenje iz Srbije, jedini tamo nije hapšen; nije se nikad pojavio na suđenju, niti je u obnovljenom postupku Viši sud uopšte izdavao nalog za prinudno dovođenje.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

DRUŠTVO

PROJEKAT VELJE BRDO: Dobar, loš, pogrešan

Objavljeno prije

7 dana

na

27 Septembra, 2024

Objavio:

Do kraja godine biće napravljen sajt gdje će građani moći da se prijave za ovaj projekat, najavljuje Spajić. Mnogi se nadaju da je u pitanju samo predizborna priča

 


Crnogorski san. Tako je premijer Milojko Spajić javnosti predstavio projekat novog grada u gradu na Veljem brdu, u kome treba da živi preko 40 hiljada ljudi. „Ovdje će živjeti privilegovani građani, a to su državljani Crne Gore. Imati crnogorski pasoš, biti državljanin ove zemlje – to će biti privilegija”, kazao je premijer.

Da pritvrdi kako priča o gradu na Veljem brdu nije šala, iako stiže iznebuha, pokraj premijera našao se ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, Slaven Radunović. “Ako Bog da i sreća junačka, ovaj projekat bi trebalo da bude usvojen do Nove godine…“, kazao je Radunović predstavljajući vladin Plan za rješavanje stambenih potreba građana pod povoljnim uslovima. Na kome su u Vladi radili puna dva mjeseca.

Prezenteri projekta zaključili su da slike/animacije govore više od  riječi, pa su škrtarili sa konkretnim i provjerljivim podacima. Ipak, i to što su prezentovali bilo je dovoljno da njihovu ozbiljnost i dobre namjere stavi pod veliki znak pitanja. Ponuđene računice bili su netačne a slike budućeg naselja našle su se na pogrešnom mjestu.

Stanovi će se kupovati po cijeni od „oko hiljadu eura“ za kvadrat, predočio je premijer navodeći kako će kupovina biti moguća na kredit, bez učešća, i uz izvedenu kamatu od 1,2 odsto godišnje. Rata za stan od 100 kvadrata, na kredit od 30 godina, biće  390 eura mjesečno. Za manji, od 60 kvadrata, rata na isti rok otplate iznosiće 290 eura.

Sjutradan  je Miloš Vuković, osnivač i vlasnik Fidelity consultinga, argumnetovano osporio tu računicu. “Kada u bilo koji kreditni kalkulator unesete iznos glavnice od 100.000 eura (navodna cijena stana od 100 kvadrata, primjedba Monitora), rok otplate 360 mjeseci i kamatu od 1,2 odsto, dobijate da je mjesečna rata oko 330 a ne 390 eura. Razlika je cijelih 60 eura mjesečno. Još je gora situacija kada ukucate iznos za stan od 60 kvadrata (60.000 eura), rok otplate od 360 mjeseci i kamatu od 1,2 odsto. U tom slučaju mjesečna rata iznosi 199 eura ili 90 eura manje od predočenih 290 eura”, naveo je Vuković upozoravajući da ta razlika, iako nekome ne izgleda prevelika, pravi razliku od 21 do skoro 33 hiljade eura po stanu. A navodno ih je planirano 10.000.  To nas onda uvodi u priču o 200-300 miliona eura. „Ili je priča o cijeni sastavljena ofrlje i na brzinu, ili iza nje stoji planirana pljačka“, upozorava Vuković navodeći još jednu zanimljivost iz prezentacije premijera i resornog ministra: prema brojkama koje su prezentovali Spajić i Radunović, eventualni kupac plaća više novca na ime kamate ako kupi manji stan, odnosno, ako pozajmi manji iznos (60 umjesto 100 hiljada). Kako, ako je kamata ista? Taj odgovor dobićemo kad priča o gradu na Veljem brdu bude nstavljena. Ako nastavka bude.

Teško je, ali ipak moguće zamisliti da je tim predvođen premijerom,  nekadašnjim ministrom finansija i, još ranije, berzanskim trgovcem, napravio tako golemu računsku grešku. Ali, u prezentovanom projektu postoji jedna još ozbiljnija: pogrešna lokacija.

Na to je, preko svog fejsbuk profila, upozori biolog i ekološki aktivista Darko Saveljić. Stvari sa Veljim brdom, navodi on, stoje ovako:  “Dio Veljeg brda je zaštićeno područje Parka prirode Dolina rijeke Zete. Nalazi se iznad vodoizvorišta Mareza, kojim se napaja Glavni grad. U najzabitijim selima Crne Gore seljaci su branili da se gradi iznad izvora, zbog uticaja na sam izvor. Vladu Crne Gore briga što se ovaj prostor decenijama čuvao upravo zbog Mareze. Ista ta Vlada, imajući u vidu veliki potencijal za solarnu energiju i na ‘stvorene prostorno-planske preduslove’ planira tender za davanje u zakup zemljišta na Veljem brdu u državnoj svojini za izgradnju solarne elektrane instalisane snage od najmanje 50 MW. Ako neko misli da na Veljem brdu može biti zaštićeno područje, novi grad i solarna elektrana, a da je to sve u skladu sa zdravim razumom, zakonima, direktivama EU i Marezom, onda izvinite“, pobrojao je  Saveljić. Uz zaključak: „Đe ti puno obećaju, tu malu korpu ponesi, stara je narodna izreka”.

Vukovićeve primjedbe potvrđuje digitron, a Saveljićeve mape i propisi. Karta obuhvata Parka prirode na Veljem brdu dijelom se preklapa sa planom  naselja koji su predstavili zvaničnici Vlade. Gradnja u Parku prirode je  krivično djelo. Krivični zakonik propisuje: „Ko kršeći propise korišćenjem prirodnih bogatstava, izgradnjom objekata, izvođenjem kakvih radova ili na drugi način izazove oštećenje životne sredine u većoj mjeri ili na širem prostoru, kazniće se zatvorom do tri godine”.

Iz Vlade još nijesu ponudili objašnjenje za navedene finansijske i urbanističke manjkavosti plana. Osim što je ministar Radunović, na prezentaciji, „otkrio“ da  crnogorski san na Veljem brdu još nije uklopljen u važeće i buduće (pripremljene) urbanističke projekcije Crne Gore i Podgorice. „Javna rasprava o prostornom planu Podgorice, koja će biti dopunjena ovim projektom, trajaće 15 dana”, najavio je. To bi, valjda, trebalo biti to. O projektu pripremanom dva mjeseca, na površini od skoro 1.000 hektara i približne vrijednosti makar 800 miliona eura.

Ako računamo da će se graditi10.000 stanova (a može biti da ih je više) da je odnos malih i velikih (60 i 100 kvadrata) pola/pola i da su troškovi izgradnje neophodnih pratećih objekata (vrtići, škole, dom zdravlja, apoteke, trgovine…) uračunati u predočenu cijenu. Baš kao i neophodna infrastruktura (saobraćajnice, vodovodna i kanalizaciona mreža, trafostanice, distributivna elektro mreža, tekomunikacioni optički kabl… uz neizbježno proširenje postojećih kapaciteta). A, sve sluti da nijesu.

„Ovo nismo imali prilike da gledamo kod nas“, naveo je Radunović. Sa tom se konstatacijom nije teško složiti. Prvi su  čuđenje prezentovanim projektom, ukoliko on zaista postoji (ko ga je radio, koliko je plaćen, kako je izabran autor…), iskazali predstavnici Udruženja podstanara. Uz prilično neodobravanje, iako bi oni trebali biti adresa sa koje se podrška nekom sličnom projektu podrazumijeva. Ako je  dobro osmišljen i predstavljen.

Iz Udruženja podstanara navode da je projekat: previše fokusiran na Podgoricu uz zapostavljanje ostatka države, posebno sjevera; donosi dodatno opterećenje već problematične i nedovoljne infrastrukture; Da bi njegova realizacija, ali i sama najava, mogla destabilizovati postojeće tržište nekretnina i investitore i građevinske kompanije gurnuti u zonu gubitaka; ideja da se stanovi na Veljem brdu mogu prodavati samo državi, po unaprijed fiksiranim cijenama je netržišna, ali i potencijalno rizična za javne finansije; Trgovina stanova bez učešća mogla bi biti mamac za kupce koji, realno, nijesu u stanju da finansijski podnesu rizik koji taj posao nosi (ko je zaboravio, sličan posao i kriza hipotekarnog tržišta u SAD bile su uvod u svjetsku ekonomsku krizu 2008. godine)…

Konačno, iz Udruženja podstanara ukazuju kako realizacija ovakvog plana može dovesti do nepotrebne i društveno nepoželjne koncentracije ranjivih grupa. „Iako je cilj pomoći ranjivim grupama (mladi bračni parovi, samohrani roditelji, starije osobe i osobe sa invaliditetom), koncentracija ovih grupa u jednom stambenom naselju može dovesti do socijalne segregacije. U stvarnosti, često se dešava da ovakvi projekti, iako zamišljeni kao inkluzivni, rezultiraju stvaranjem „getoa“ ili izolovanih zajednica”, navedeno je u njihovom saopštenju.

Niz primjedbi mogao bi se nastaviti. Opet pod uslovom da cijelu priču shvatamo ozbiljno. Ko će kreditirati taj posao, ako ne može da računa da će rizike nevraćenih kredita pokriti pretpostavljenim rastom vrijednosti nekretnina? Ima li Crna Gora kompanije i radnike iz građevinskog sektora koji mogu, istovremeno, graditi naselje Velje brdo, dvije zaobilaznice oko Podgorice (zapadnu i istočnu), dionicu autoputa Mateševo-Andrijevica…? Ili će taj novac odnijeti stranci, ostavljajući nas bez jednog od najznačajnihi benefita (sticanje iskustva i jačanje sposobnosti) realizacije tih poslova. Šta ako ponuđeni stanovi ne nađu kupca (u Podgorici već ima 10.000 stanova više nego što je domaćinstava registrovanih prošlogodišnjim popisom)? A šta ako zakaže (zakasni) najavljena gradnja prateće infrastrukture?

“Projekat Velje brdo može privući pažnju građana zbog povoljnih stambenih uslova, ali nosi značajne rizike za malu Crnu Goru. Pitanje je koliko će ovaj projekat zaista pomoći u razvoju zemlje, a koliko će produbiti regionalne neravnoteže i destabilizovati tržište nekretnina. Dok država i ranjive grupe mogu imati koristi na kratki rok, dugoročno bi privatni investitori, građevinska industrija i građani sa manjim prihodima mogli biti na gubitku”, zaključuju u Udruženju podstanara.

Premijer i njegovi partijski i koalicioni saradnici ne mare za te primjedbe. Do kraja godine biće napravljen sajt gdje će građani moći da se prijave za ovaj projekat, najavljuje Spajić. Mnogi se nadaju da je u pitanju samo predizborna priča. Inače bi se Podgorica i Podgoričani mogli naći u ozbiljnim problemima.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SKRIVANJE RATNIH ZLOČINA 90-IH U UDŽBENICIMA ISTORIJE: Ćutanje s predumišljajem

Objavljeno prije

3 sedmice

na

13 Septembra, 2024

Objavio:

Udžbenici i kurikulumi nastavnog predmeta Istorija ne obrađuju u dovoljnoj mjeri učešće Crne Gore u ratovima 1990-ih godina. Obuhvataju samo osnovne činjenice i događaje iz tog perioda, a često izostaju detaljne analize i kritički osvrti na ulogu Crne Gore u tim sukobima, ukazuju istoričari Igor Radulović i Miloš Vukanović, autori  Priručnika za nastavnike – Ratni zločini 90-ih u presudama crnogorskog pravosuđa, koji je nedavno publikovao Centar za građansko obrazovanje.

 

,,Nauka i praksa su pokazale da se u društvima koja se ne suočavaju na pravi način sa svojom prošlošću, dramatično povećava mogućnost obnove sukoba… Izučavati kontroverzne teme, poput sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, fundamentalno je važno za razvoj kritičkog mišljenja mladih”, navodi se na početnim stranama Priručnika za nastavnike – Ratni zločini 90-ih u presudama crnogorskog pravosuđa, istoričara Igora Radulovića i Miloša Vukanovića, koji je nedavno publikovao Centar za građansko obrazovanje.

U Priručniku je dat pregled dosadašnje prakse nesuočavanja u udžbenicima. U udžbeniku za IX razred napad na Dubrovnik, rat u BiH i Hrvatskoj se spominju. Međutim, ne postoji niti jedan pomen zločina koji su počinili crnogorski građani tokom tog perioda, čak ni na dubrovačkom ratištu.

U udžbeniku za IV razred gimnazije, raspad Jugoslavije je detaljnije obrađen, a posebno poglavlje naslovljeno je „Crna Gora u vrijeme nestanka Jugoslavije 1991-2000.” Ipak, ne spominje se niti jedan ratni zločin počinjen na teritoriji Crne Gore, dok je napad na Dubrovnik stavljen u prethodno poglavlje „Nestanak Jugoslavije i građanski rat” uz objašnjenje da ga je napala JNA, a bez navođenja ikakve veze sa Crnom Gorom.

,,Učenicima se uskraćuju informacije kroz nepominjanje uloge Crne Gore u ratu na prostoru bivše Jugoslavije kao ni zločina na njenoj teritoriji. Naučne smjernice o predavanju kontroverznih događaja iz prošlosti, osim stvaranja kompletne slike, podrazumijevaju i davanje vrijednosnog suda do kojeg je došla istorijska nauka, država i sudovi. Imajući u vidu da su se crnogorske i međunarodne institucije odavno izjasnile i dale svoju ocjenu o glavnim događanjima, ostaje nejasno zbog čega ovi događaji nijesu pomenuti”, pitaju se autori.

Navode i da udžbenici i kurikulumi nastavnog predmeta Istorija u Crnoj Gori ne obrađuju u dovoljnoj mjeri učešće Crne Gore u ratovima 1990-ih godina. Obuhvataju samo osnovne činjenice i događaje iz tog perioda, a često izostaju detaljne analize i kritički osvrti na ulogu Crne Gore u tim sukobima. ,,Na ovaj način učenici/e stvaraju nekompletnu sliku o datom periodu i ne stiču potpun uvid u važan dio savremene istorije svoje države. Ovakav pristup može uticati na razumijevanje istorijskih procesa i otežava suočavanje s prošlošću”, piše u Priručniku.

Autori objašnjavaju da nastavnici istorije imaju obavezu da učenicima/cama pruže mogućnost da razgovaraju o ovoj, ali i sličnim temama, jer je bitno da se čuje glas mlađih generacija o njima. U suprotnom, njihovi glavni izvori (sa)znanja o ovoj i sličnim temama biće ostrašćeni, neprovjereni i jednostrani zaključci, donešeni kako bi jedna ili druga strana opravdala svoje učešće u određenim događajima.

Radulović i Vukanović su precizno opisali stanje u školstvu u kojemu polumaturanti i maturanti ne mogu čuti činjenice o ratovima i zločinima 90-ih, već su prinuđeni da svoj stav grade na osnovu poluinformacija, ličnih utisaka, predanja, političke i medijske manipulacije… koje često vode u erkstemizam koji nesmetano buja i među omladinom.

,,Bavljenje bliskom prošlošću, a ratovi na prostoru bivše Jugoslavije tokom 90-ih godina to jesu, predstavlja imperativ i zahtijeva oprezan i odmjeren pristup. Obaveza svakog nastavnika/ce Istorije mora biti da se bavi temama koje se često smatraju kontroverznim, jer će tako doprinijeti razbijanju predrasuda i stereotipa kod mladih, ali i uvođenju prijeko potrebnih demokratskih principa. Ukoliko se o ovoj temi ne govori dovoljno i ukoliko se, na neki način, zapostavlja, nanosi se šteta mlađim”, navodi se u Priručniku.

Autori su nastavnicima ponudili pomoć u vidu detaljnog opisa odnosa crnogorskog društva prema sedam slučajeva ratnih zločina koji su dobili sudski epilog u Crnoj Gori: Slučaj logor Morinj; Slučaj Deportacija; Zločini u Bukovici; Ubistvo porodice Klapuh; Zločin u Štrpcima; Slučaj Kaluđerski laz; Slučaj Zmajević.

Navedeni ratni zločini su rezultirali smrću više stotina ljudi. U nekim slučajevima, optuženima je suđeno u odsustvu, i nikada nijesu odgovarali za zločine za koje su na kraju osuđeni. Svi optuženi za etničko čišćenje u Bukovici, na granici Crne Gore i BiH, za nezakonito hapšenje i deportaciju izbjeglica vojsci Republike Srpske i za ubistva civila u Kaluđerskom lazu su oslobođeni odgovornosti. U tri slučaja crnogorski sudovi nijesu kvalifikovali radnje kao ratne zločine, uprkos tome što su žrtve tih zločina nesporne. O nalogodavcima u sudskim procesima nema ni govora.

Na osnovu stečenog iskustva u radu sa ovim temama, autori su mišljenja da nastavnicima/cama osim presuda najdragocjeniji izvor predstavljaju svjedočenja oštećenih, pa je uložen napor da se kroz svjedočanstva i presude dobije koristan alat koji će im pomoći da ovu temu obrade u učionici.

U Priričniku je detaljno opisan i sudski postupak za ratni zločin deportacija, koji je državno tužilaštvo iniciralo tek nakon 13 godina ćutanja. Kao i pravne vratolomije Višeg, Apelacionog suda i Vrhovnog suda koje su dovele do toga da se devet pripadnika MUP-a optuženih za progon bosanskih izbjeglica iz Crne Gore, koji su zatim ubijeni u BiH, oslobode optužbi. Navodi se da je ovaj slučaj ostavio velike moralne posljedice po društvo uz onemogućavanje adekvatne izgradnje kulture sjećanja jer je svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina opstruiran, kako od lokalne, tako i od državne vlasti.

Podsjeća se i da niko nije odgovarao za zločin u Bukovici, pitanje komandne odgovornosti nije bilo istraženo. Istraga i sudski postupak nijesu obuhvatili odgovorne po komandnoj liniji, kao ni eventualne nalogodavce zločina.

U Priručniku se opisuje i ubistvo porodice Klapuh od strane ljudi koji su im navodno trebali pomoći. Za ovaj zločin optuženi su Janko Janjić, Zoran Vuković, Zoran Simović, Radomir Kovač i Vidoje Golubić. U iskazu koje je Golubić dao pred Višim sudom jasno navodi na koji način su ubistva izvršena:… ,,Odmah pri polasku iz Foče, Janko Janjić mi je rekao da će da ubije Hasana Klapuha zbog toga što mu je maltretirao oca dok je radio u Foči, a Klapuh bio na odgovornim funkcijama. Janjić je imao namjeru da ih ubije odmah po izlasku iz grada Foče, ali sam ga u tome sprečavao znajući da je on lak da potegne oružje za malu sitnicu. Ja se istom nijesam smio suprotstavljati fizički bojeći se za svoj život… Dolaskom na most Obrada Cicmila u blizini Šćepan Polja od 16h do 17h Janko Janjić je meni naredio da zaustavim vozilo, a zatim zaustavio Zorana Vukovića, koji je odmah išao iza mene. Pozvao je Hasana Klapuha da izađe iz vozila, ja sam za to vrijeme sjedio u vozilu, čim ga je izveo čuo sam pucanj i zapazio da Janko Janjić drži pištolj u ruci. Ne znam da li je jedan od braće Kovača ili Janjić odvukao leš Klapuha preko mosta i bacio sa mosta, jer sam se još nalazio u vozilu. Jedan od braće Kovača, Milomir ili Radomir, su ubili iz pištolja Feridu Klapuh… Ja sam izašao iz vozila i po naređenju Janjića posipao pijesak na tragove krvi koji su poticali od Hasana i Feride. Ćerka Klapuha, Sena, je vrištala i molila da je ne ubiju i uputila se prema brani tunelom, a za istom su pošli Zoran Simović i Zoran Vuković. Ja sam prošao pored istih sa kolima, a u tunelu se čuo pucanj i sačekao ih jedno 150 metara od mosta…” Golubić je u iskazu objasnio kako su nakon svega otišli u jednu od lokalnih kafana.

U poglavlju o zločinu u Štrpcima, prenesena je i izjava
Nebojše Ranisavljevića, koji je pred Višim sudom u Bijelom Polju osuđen zbog učešća u otmici i likvidaciji 19 građana SR Jugoslavije.

„Čuo sam pucanj sa lijeve strane, okrenuo sam se i vidio jedno lice da bježi. Odmah sam skinuo pušku sa ramena i pucao u to lice, pa je to lice odmah palo, pošto je palo čuo sam kada je kazalo „jao, majko moja“. U tom trenutku Milan je izašao iz garaže i sa povišenim tonom pitao ko je to pucao… Milanu sam odgovorio da sam ja pucao i pokazao mu na to lice, vidio sam da mu je Milan prišao i bajonetom ga preklao, zatim je Milan rekao „tako se to radi“… Milan i Boban su uveli preostala zarobljena lica u garažu, nakon kraćeg vremena čuli su se prigušeni pucnji, zatim su Milan i Boban izašli, naredili da uđemo u vozilo… Milan je izvadio novac i satove od zarobljenih lica, podijelio svima po 100 DM, a ko nije imao sat dobio je i sat…”

Autori navode da je  kod nastavnika/ca istorije vidljiv manjak formalnog obrazovanja kada su ratovi 1990-ih u pitanju. ,,I pored toga što smo u toku našeg rada na ovim temama sreli jako puno nastavnika/ca koji imaju entuzijazam, želju i, što je možda najbitnije, profesionalnu potrebu da predaju ove teme, postojala je jedna zajednička prepreka – činjenica da niko od njih nije imao priliku da na studijama istorije izučava te ratove”, navode autori.

Utisak je da udžbenici i nastavni programi namjerno prećutkuju učešće Crne Gore u ratovima i zločine, i to nakon 30 godina, jer to odgovara kako prošloj tako i sadašnjoj vladajućoj političkoj eliti.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

PODIGNUTA OPTUŽNICA U SLUČAJU TUNEL: Nalogodavaca nema

Objavljeno prije

3 sedmice

na

13 Septembra, 2024

Objavio:

Osnovno državno tužilaštvo podiglo je optužnicu protiv osam osoba zbog pljačke depoa Višeg suda u Podgorici, ali u optužnici nema nalogodavaca. „ Kao da se  nekom žurilo da na svaki način onemogući prikupljanje dokaza koji bi doveli do svih izvršilaca ovog krivičnog djela, a kasnije i do nalogodavaca“, kaže advokat Veselin Radulović. On smatra da postupanje nadležnih institucija, prvenstveno Tužilaštva, ne daje nadu da će ovaj proces dovesti do pravosnažnih osuđujućih presuda

 

 

Fotografija Dritana Abazovića, tadašnjeg premijera Crne Gore, kako zuri kroz rupu ispod zgrade podgoričkog Višeg suda obišla je  region, a vjerovatno doprla još dalje.  Društvenim mrežama slika znatiželjnog premijera odmah se proširila kao mim. Usred borbe protiv organizovanog kriminala i rezultata kojima se busala tadašnja Vlada, kriminalci u centru Glavnog grada uspjeli sa da iskopaju tunel do depoa sa sudskim dokazima i opljačkaju ga.

Slučaj Tunel u javnosti označava  rupu u crnogorskom pravosuđu, koje gotovo godinu nije uspjelo da slučaj dovede do sudnice. Prošle godine, 11. septembra otkriveno je da je neko preturao dokaze u depou Višeg suda u Podgorici – gotovo 20 sati od tada utvrđeno je da je probijen zid te prostorije i da od nje vodi tunel do stana u zgradi naspram sudske, u Njegoševoj ulici. Kasnije je i zvanično rečeno da je tada ukradeno više komada oružja iz brojnih sudskih predmeta, određena količina droge i mobilni telefoni…

Da su učestvovali u tom kriminalnom poduhvatu, ODT Podgorica tereti Predraga Mirotića, Ivicu Piperovića, Katarinu Baćović, Nikolu Milačića, zatim državljane Srbije Veljka Markovića, Milana Markovića, Dejana Jovanovića i Vladimira Erića. Marijan Vuljaj osumnjičen je da je pomagao Baćovićevoj da se krije. Svi osumnjičeni se brane sa slobode…ODT je prošle sedmice podnijelo optužnicu protiv svih osumnjičenih u predmetu Tunel, izuzev Piperovića.

Jedan od Piperovićevih branilaca, advokat Stefan Jovanović, kazao je da on i njegov kolega Zoran Piperović još nijesu dobili odluku postupajućeg tužioca.

“Bilo bi lijepo kada bi političari, koji su svojim nastupima i izjavama, odnosno držanjem, kršili prezumpciju nevinosti  Ivice Piperovića, makar uputili izvinjenje prije svega njegovoj djeci, a zatim i porodici, zbog svega onoga što je on pretrpio tokom  postupka”, kazao je Jovanović.

Kriminolog Velimir Rakočević kaže da ne treba biti stručnjak za kriminalistiku pa zaključiti da je neko sve dobro isplanirao i vješto iskoristio trenutak kada se renovira zgrada sudova u centru Podgorice. U jeku uviđaja, dok su forenzičari tragali za bilo kakvim dokazom koji bi istragu doveo do počinilaca, u iznenadnu posjetu „tunelu“, 13. septembra, stigao je Abazović sa tadašnjim ministrima Filipom Adžićem i Markom Kovačem.  To je nedopustivo kaže Rakočević.

„Zna se se kako se radi uviđaj, koje se mjere i radnje preduzimaju, ali se u ovom slučaju nijesu poštovale procedure. Svjedoci smo da je pola Vlade bilo prisutno na licu mjestu, što je nedopustivo. Oni su uspjeli ’efikasno’ i da potom zabetoniraju tunel i neke dokaze trajno kontaminiraju“, objašnjava Rakočević.

On problematizuje i to što je  Specijalno državno tužilaštvo nenadležno za ovaj predmet. „Ovaj predmet ima sve elemente krivičnih djela iz organizovanog kriminala…. Da je ova istraga bila u nadležnosti Specijalnog državnog tužilaštva, bili bi mnogo jači mehanizmi za pribavljanje dokaza“, pojasnio je Rakočević.

Advokat Veselin Radulović smatra da postupanje nadležnih institucija, prvenstveno Tužilaštva, ne daje nadu da će ovaj predmet imati epilog kakav bi trebalo i da će dovesti do pravosnažnih osuđujućih presuda. Nepunih mjesec nakon što je otkriven tunel je zatrpan po nalogu Abazovićeve vlade. Radulović smatra da je odluka izvršne vlasti da se tunel zabetonira bila preuranjena. „Kao da se nekom žurilo da na svaki način onemogući prikupljanje dokaza koji bi doveli do svih izvršilaca ovog krivičnog djela, a kasnije i do nalogodavaca“, ocjenjuje Radulović.

On podsjeća i da je jednom od osumnjičenih Osnovni sud ukinuo pritvor, uz obrazloženje da ne postoji osnovni materijalno pravni uslov za  to, odnosno da nema osnova sumnje da je okrivljeni počinio krivično djelo.

„Sve ovo uokazuje da su veoma male šanse da se ovaj događaj rasvijetli. Teško je vjerovati da ovakav način vođenja istrage može dati rezultate, odnosno da će optužba u ovom predmetu biti dokazana na sudu. Odluka da se zabetonira tunel onemogućila je i eventualnu rekonstrukciju događaja u slučaju da neka od stranaka u krivičnom postupku to predloži“, kaže Radulović.

Kontrola optužnice  u slučaju prokopavanja tunela do depoa Višeg suda  zakazana je za 24. septembar u 10 sati. Podgoričko Osnovno državno tužilaštvo zvanično je saopštilo da je podignuta optužnica protiv šest osoba, zbog krivičnog djela kriminalno udruživanje u sticaju sa krivičnim djelom teška krađa,  protiv jednog lica  zbog krivičnog djela kriminalno udruživanje u sticaju sa krivičnim djelima teška krađa u saizvršilaštvu i falsifikovanje isprave. Protiv M. V. je podignuta optužnica zbog krivičnog djela pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela.

“Prilikom obijanja depoa Višeg suda u Podgorici protivpravno je oduzeto i prisvojeno jedanaest mobilnih telefona, kao i devetnaest komada vatrenog oružja, od čega jedanaest komada vatrenog oružja iz pravosnažno okončanih predmeta, dok su preostalih osam komada vatrenog oružja iz predmeta koji su i dalje u radu pred Višim sudom u Podgorici. Takođe, oduzeta je i prisvojena manja količina opojnih droga marihuana, heroin i kokain, iz tri pravosnažno okončana predmeta i dva predmeta koja su u i dalje u radu pred Višim sudom u Podgorici”, navodi se u saopštenju.

Abazović je početkom godine, u svojstvu građanina, saslušan u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici povodom slučaja Tunel. Prethodno je, krajem prošle godine, izjavio da ima operativna saznanja ko bi mogao da bude glavni osumnjičeni u tom predmetu, kao i što je bila namjera njegovih aktera.

Advokat Stefan Jovanović, koji je prisustvovao davanju iskaza, rekao je da operativne informacije  poslanika GP URA ne mogu biti dokaz, a i da nije ništa novo rekao. Naveo je da je Abazović iznio teoriju da je namjera kopača tunela da se kontaminiraju dokazi iz istrage povodom ubistva Duška Jovanovića i namjera da se ukrade kokain iz depoa Višeg suda.

, Ali ne mogu da govorim o detaljima”, rekao je Abazović novinarima 9. januara.

Abazović se ovih dana nije oglašavao oko podignute optužnice. Nije se oglasio ni njegov partijski kolega Filip Adžić iako je više puta kontaktiran ovim povodom. Trajno će ostati  fotografija Dritana Abazovića  kako zuri u crnilo rupe koja oslikava  crnilo u našem pravosuđu.

 

ETV: Drogom namiren dug  političke partije?

Prema nezvaničnim informacijama Portala ETV, u bezbjednosnim krugovima tvrde da je iz depoa opljačkana velika količina droge, kojom je navodno jedna kriminalna grupa tako namirila dug od partije na vlasti. Portal ETV je od Višeg suda tražio informaciju o količini narkotika koja je nestala iz depoa, ali su ih oni uputili na Osnovno državno tužilaštvo i Osnovni sud.

Iz Tužilaštva su saopštili da je nestalo 9,726 grama kokaina, zatim marihuane – 7,692 grama, 177, 68 grama, 0,862 grama, 1,492 grama i 58,503. Naveli su i da je nestao heroin, ali nijesu saopštili gramažu. U martu prošle godine, pet mjeseci prije nego je počelo kopanje tunela, portparolka Višeg suda Marija Raković je u izjavi za dnevnik Dan saopštila da se u depou nalazi – devet tona droge, od marihuane i skanka do drugih jačih droga.

Međutim, odmah nakon otkrivanja tunela, javnosti je saopšteno da više od tone kokaina, zaplijenjenog u Zeti, nije bilo deponovano u tom depou, već da je ta droga čuvana u kancelariji na spratu. Nikada nije saopšteno gdje su tone preostalog kokaina zaplijenjenog u drugim akcijama.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo