Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Ko je ko u zataškavanju deportacija

Objavljeno prije

na

Sudstvo i VDT, udruženim kriminalnim poduhvatom zataškavanja nalogodavaca i izvršilaca ratnog zločina, ispisali su 17. maja pretposljednje poglavlje farse u slučaju deportacija.

Objavljeno je da je Apelacioni sud tog dana potvrdio presudu Višeg sud u Podgorici od 22. novembra prošle godine kojom su devetorica bivših policajskih funkcionera i službenika oslobođeni za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl.142 st.1 KZ-a SRJ, a na osnovu čl. 373 t. 2 ZKP-a – jer, piše u obrazloženju, „nije dokazano da su počinili krivično djelo za koje su optuženi”.

Iz presude proizilazi da su sa teritorije Crne Gore, tada u sastavu SRJ, maja 1992. izvršili nezakonito preseljenje ili deportaciju civila u „Srpsku Republiku BiH”, kao i uzimanje talaca za razmjenu ratnih zarobljenika, protivpravno zatvaranje i lišavanje prava na suđenje; ali, uprkos dokazanom krimenu, odgovornost optuženih sudski ne postoji. Naime, kao pripadnici MUP-a Republike Crne Gore, „nijesu imali neophodno svojstvo da bi za to mogli biti krivično-pravno odgovorni”, a to je „pripadništvo vojnoj, političkoj, ili administrativnoj organizaciji strane u sukobu ili postupanje u službi strane u sukobu”.

Takva presuda je izrečena/potvrđena uprkos najjasnijoj mogućoj definiciji iz čl. 142. st. 1 KZ-a SRJ kojom se odgovornost za izvršioce ratnog zločina uopšte ne uslovljava pripadnošću oružanim snagama ili postupanjem u službi jedne od strana u sukobu. Propisuje se krivica za svakog „ko naredi ili izvrši” i u sudskim presudama sada nesumnjivo utvrđen zločin, bez obzira na (ne)pripadanje ili na (ne)djelovanje u službi strane u sukobu.

Uostalom, da li su optuženi – pomoćnici ministra untrašnjih poslova za Službu državne bezbjednosti (SDB) i Službu javne bezbjednosti Boško Bojović i Milisav Marković; načelnik Sektora za poslove SDB-a u Herceg Novom Radoje Radunović; operativni radnik Sektora za poslove SDB-a u Herceg Novom Duško Bakrač; rukovodilac Sektora za poslove SDB-a u Ulcinju Božidar Stojović; načelnik Centra bezbjednosti u Herceg Novom Milorad Ivanović; komandir Stanice milicije u Herceg Novom Milorad Šljivančanin; načelnik Centra bezbjednosti u Baru Branko Bujić; načelnik Odjeljenja bezbjednosti u Ulcinju Sreten Glendža – bili i pripadnici oružanih snaga?

Republički Zakon o opštenarodnoj odbrani, na snazi maja 1992, definisao je u čl. 109. zadatke MUP-a, uključujući: pripreme planova odbrane; mobilizaciju; obuku kadrova za rad u ratnim uslovima; ratnu organizaciju i brojno stanje milicije; opremanje i obučavanje ratnog sastava milicije; obavljanje stručnih poslova bezbjednosti u Teritorijalnoj odbrani (TO), itd.

Upravo je na osnovu čl. 124 st. 2 Zakona o opštenarodnoj odbrani Momir Bulatović, republički predsjednik Predsjedništva, 1. oktobra 1991. izdao Naređenje o mobilizaciji jedinice MUP-a – a njen komandir je bio u deportacijama optuženi Milisav Marković – radi „izvršenja borbenih zadataka oružanih snaga u ratnom sukobu”.

Drugo važno, ali ne presudno pitanje, jeste: da li je Crna Gora postupala „u službi strane u sukobu”, konkretno „Srpske Republike BiH”?

Republika Crna Gora (odnosno SRJ) i Republika BiH, najkasnije od 27. aprila 1992. nijesu ni de iure u bilo kakvim državno-pravnim vezama – tog dana je proglašena SRJ, usvojen je Ustav srpsko-crnogorske federacije i SFRJ je prestala da postoji; BiH je prethodno proglasila nezavisnost, a 19. maja primljena je u Ujedinjene nacije (UN).

Momir Bulatović je svjedočio – i priložio, ne zaboravimo, pismene dokaze o tome – da ga je resorni ministar odbrane Vlade Mila Đukanovića 26. maja 1992. informisao da je „800 pripadnika JNA i TO iz Crne Gore” još na području tada nezavisne i međunarodno priznate BiH – na tzv. hercegovačkom ratištu. Te snage, koje su djejstvovale na strani bosanskih Srba, većinom su se nalazile pod Komandom 4. vojne oblasti, sa sjedištem u Titogradu.

Premda su crnogorski rezervisti na području Hercegovine u kontinuitetu još od kraja septembra 1991, svježe snage su upućene svega tri dana uoči priznanja nezavisnosti BiH od članica tadašnje Evropske zajednice i SAD-a. Bulatović je, na bazi sudu priloženog Akta Predsjedništva RCG br.01-1, svjedočio da je 3. aprila 1992. „izvršena mobilizacija dvije jedinice građana Crne Gore koji su upućeni na ratište u Hercegovinu”…

Vojne aktivnosti takvog obima i iz Crne Gore na teritoriji BiH ni u to vrijeme nijesu se mogle zamaskirati, kao što to dvije decenije kasnije pokušavaju VDT, Viši i Apelacioni sud – odnosno, zamjenica specijalne tužiteljke Lidija Vukčević, te predsjednice prostupajućih vijeća Milenka Žižić i Radmila Mijušković.

Savjet bezbjednosti UN-a je 15. maja 1992. od SRJ i Hrvatske, posebnom Rezolucijom 752, na bazi iscrpnih dokaza o njihovoj vojnoj involviranosti, zatražio da opozivom trupa poštuju teritorijalni integritet BiH, da bi, zbog neispunjenja zahtjeva, Rezolucijom 757 od 30. maja 1992. Srbiji i Crnoj Gori zaveo sankcije – trajale su tri i po godine.

Sve i da ove činjenice nijesu dostupne crnogorskom pravosuđu, presuda za deportacije sadrži ocjenu da je „u konkretnom slučaju, nesumnjivo utvrđeno da su oštećeni bili civili, da su protivpravno lišeni slobode, a potom vraćeni u BiH, i to lica srpske nacionalnosti zbog izbjegavanja vojne obaveze, a lica muslimanske nacionalnosti zbog razmjene za zarobljene srpske teritorijalce”. Šta je to ako ne najmanje: pomoć, usluga, podrška „u službi strane u sukobu”?

Nekoliko provjerljivih zapažanja je objavila NVO Akcija za ljudska prava. U presudi je nedvosmisleno utvrđeno da su, iako je VDT optužene teretilo samo za nezakonito preseljavanje državljana BiH, izvršeni i drugi ratni zločini iz čl. 142. st. 1 KZ-a SRJ: protivzakonita zatvaranja, uzimanje talaca i lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje.

„Sa tim zaključcima sud nije uradio ništa”, ocjenjuje se, „iako ZKP izričito navodi da sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela”. Pravilo o identitetu optužbe i presude (čl. 369 st. 2 ZKP) ne vezuje sud pravnom kvalifikacijom utvrđenih činjenica od strane tužioca, jer se izvršenje pravde obezbjeđuje tačnom i potpunom kvalifikacijom u skladu sa maksimom iura novit curia („sud zna pravo”).

Kada Viši i Apelacioni sud tvrde da kod optuženih nije postojala namjera da bošnjačke muškarce deportuju radi ubistava, odnosno, da ih nijesu hapsili i izručili „na diskriminatorskim osnovama”, onda ruše čl. 9 Ustava kojim su „opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka” i „imaju primat nad domaćim zakonodavstvom”.

„U međunarodnom pravu, uključujući praksu ICTY-a, nema zahtjeva da djela, poput deportacija i prisilnog premještanja, budu preduzeta sa diskriminatornom namjerom kako bi bila kažnjiva”, navodi Akcija za ljudska prava.

Ali, šta je sve to u odnosu na klasično krivotvorenje kojim je pribjegao Viši a potvrdio Apelacioni sud? Tvrde da se čl. 17 Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) odnosi samo na raseljavanje unutar države a ne i deportaciju izvan granica države. U čl. 17. st. 2 i komentaru Protokola II piše suprotno: „civili ne smiju biti prisiljeni da napušte svoju teritoriju iz razloga koji su u vezi sa sukobom”, a komentar ovog člana glasi da se „prisilnim premještanjem izvan granica države bavi stav 2”.

Takvo postupanje sudova pripremilo je VDT. Ono preko dvije decenije operativno zataškava nosioce i razmjere zločina u kojem je, bez krivice i suđenja, pobijeno vjerovatno najmanje 86 ljudi.

Na početku te mračne operacije je Vladimir Šušović, 1992 – 1998. vrhovni državni tužilac. Umiješan je u zločin – do lakata ili do grla, kako ko voli; sudski dokazi su ionako lišeni metafora. I to: Informacija o preduzetim mjerama MUP-a prema raseljenim licima sa područja BiH, Br. 05-129 od 24. novembra 1992, gdje ministar Nikola Pejaković potpredsjednika Skupštine izvještava da je policija deportovala u skladu sa „stavom nadležnog tužilaštva u RCG”; zatim, u Odgovoru na poslaničko pitanje, Kabinet Ministra unutrašnjih poslova RCG, Br. 278/2 od 8. aprila 1993, Pejaković ponavlja da su deportovali uz saglasnost Šušovićevog tužilaštva („U tada otvorenoj dilemi uz konsultacije s nadležnim tužilaštvom, donijeta je odluka…”, str. 2 Odgovora); svjedok Momir Bulatović je 12. novembra 2010. pred sudom kazao da su policija i Šušović kontaktirali „non-stop”, itd.

Postupajuća tužiteljka Lidija Vukčević, ne samo da Šušovića nije teretila ili, što je odbrana predlagala, pozvala ga za sudskog svjedoka – a uprkos dokumentima MUP-a koje je sama predložila za dokazni materijal – nego je i negirala „svjedočenje Bulatovića” da su „obavljane konsultacije sa državnim tužilaštvom”.

Zvanično, ali i nezvanično, Šušović joj je jedan od nadređenih; već dva mandata sjedi u Tužilačkom savjetu (TS). Šefica Lidiji Vukčević je specijalna tužiteljka Đurđina Ivanović, koja je do 1996. bila Šušovićeva savjetnica. Vlada Mila Đukanovića je te godine Ivanovićevu imenovala za tužilačku funkciju. Mandat vrhovnog državnog tužioca Šušović takođe duguje neposredno Đukanoviću; sada sjedi i u jednoj od komisija Košarkaškog saveza kojim predsjedava Đukanović.

Sudskim poravnanjem sa kraja 2008. u parnici rodbine deportovanih protiv države i aktuelnom drugostepenom presudom bez krivaca – utvrđen je zločin koji je Šušović godinama istraživao bez ikakvih rezultata. ,,Državni tužilac sproveo je te aktivnosti i njegov stav je bio da tu nije urađeno ništa što bi konstituisalo krivičnu odgovornost bilo kog radnika MUP-a”, svjedočio je Momir Bulatović.

Dok se navodno bavio deportacijama, Šušović se 1997. vajkao da ,,teško dobijam dokumentaciju od MUP-a”. Ministar unutrašnjih poslova tada je bio Filip Vujanović. Prethodno je, kao ministar pravde, Vujanović bio obavezan da kontroliše zakonitost Šušovićevog rada. Možda su Vujanovića impresije o Šušovićoj zakonitosti držale i 2008. i 2012, kada je „istaknutog pravnika” predložio za člana TS-a, gdje je – predsjednik Komisije za kodeks tužilačke etike.

Vujanović je sa još manje skrupula 9. marta 2008. tvrdio da su izbjeglice Bošnjaci u Crnoj Gori „imali drugi dom, primani su otvorenog srca i sa punom srdačnošću, njima je učinjena pomoć da se sigurni vrate svojim domovima”. Supruga, Svetlana Vujanović, predsjedava Apelacionim sudom koji je i potvrdio oslobađajuće presude za deportacije. Upravo je ona – zbog razmijenjenih teških optužbi u jednom drugom predmetu – bila razlog da Vesna Medenica naglasi da je na skupštinskom Odboru za politički sistem i pravosuđe kazala da oslobađajuću presudu za deportacije ,,neću komentarisati zato što će imati epilog na Vrhovnom sudu”.

Tako bi se, nepunih šest godina kasnije, taj predmet opet našao u Medeničinoj neposrednoj jurisdikciji, a već je u njemu odigrala najbizarniju od svih uloga: jednovremeno je vodila krivičnu istragu protiv državnih službenika i branila državu od parničnih tužbi po istom zločinu.

Do 18. oktobra 2005, uprkos obilju dokaza, VDT kojim je rukovodila Medenica, nije pokretalo postupak za deportacije, da bi – iz razloga da se prekinu procesi po tužbama porodica – tek tada uslijedio zahtjev za sprovođenje krivične istrage. Za njenog mandata optužnice nijesu ni podignute, a na parnicama je VDT branilo državu.

Preko zastupnika iz VDT-a Mednica je anticipirala oslobađajuću presudu. Osporavala je na parnicama tužbene zahtjeve porodica ,,nepostojanjem uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica i njihovih smaknuća”; prevedeno, to što su ljudi nezakonito uhapšeni i izručeni njima neprijateljskim formacijama, zbog kojih su se i sklonili u Crnu Goru, nema nikakve veze sa činjenicom da su potom pobijeni!

ICTY je, za Medeničine ,,uzročno-posljedične veze”, još 2002. utvrdio standard međunarodnog prava Ustavom obavezujući i za sve u crnogorskom pravosuđu:

,,Ratni zločin nije nužno neko planirano djelo niti plod neke politike. Ne traži se uzročno-posljedična veza između oružanog sukoba i počinjenja zločina, ali se u najmanju ruku traži da je postojanje oružanog sukoba u znatnoj mjeri uticalo na sposobnost počinioca da počini zločin, njegovu odluku da ga počini, način počinjenja zločina ili cilj sa kojim je počinjen. Stoga je za zaključak da su krivična djela usko povezana sa oružanim sukobom dovoljno ako se utvrdi da je počinilac djelovao u službi oružanog sukoba ili pod okriljem oružanog sukoba” (Presuda IT-96-23). Pred nama je udruženi kriminalni poduhvat.

Komandna odgovornost

Kako smo isticali svih ovih godina, od kada su 2009. počela suđenja, postoji hiljadu razloga zbog kojih su vlasti poricale, relativizovale i-ili zataškavale deportacije, ali je u javnosti kao najvažnija prepoznata komandna ili hijerarhijska odgovornost Mila Đukanovića.

Svih devetorica optuženih pripadnika MUP-a su se nalazili u formacijskom sastavu njegove Vlade i službi. Đukanović je izabrao ili postavio, njemu su neposredno za rad odgovarali, ne samo tadašnji ministar policije Pavle Bulatović (pokojnik, navodno, prema presudi, izdao naredbu za deportacije), već i njegovi pomoćnici: optuženi Boško Bojović i Milisav Marković.

Vrlo precizno saopštavamo činjenicu da pokojni Pavle Bulatović nije 1991. birao svoje, sada optužene pomoćnike, već ih je, na osnovu čl. 86 st. 4 Zakona o državnoj upravi SR Crne Gore, posebnim rješenjima postavljao upravo Đukanović (vidi faksimil za Bojovića).

Štaviše, Bojoviću i Markoviću je Đukanović obnovio mandate i nakon saznanja o njihovim ulogama u deportacijama, dok su svi drugi sada optuženi unaprijeđeni i nastavili su posao u MUP-u ili državnoj službi. Đukanović je u istrazi o deportacijama rekao: „Ako su pojedinci iz MUP-a smatrali da, eventualno, imaju saglasnost ministra, a to znači i saglasnost Vlade, to je njihov problem”. Sud je sada utvrdio da je saglasnost Pavla Bulatovića – postojala. K tome, Momir Bulatović je svjedočio u istrazi da je u inkriminisanom periodu „šef SDB-a Bojović gotovo dnevno bio u kontaktu sa Đukanovićem: svaki put su zajedno dolazili kod mene”. Bojović je prvooptuženi za deportacije. Premda je izdat nalog za izručenje iz Srbije, jedini tamo nije hapšen; nije se nikad pojavio na suđenju, niti je u obnovljenom postupku Viši sud uopšte izdavao nalog za prinudno dovođenje.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

NAJAVE UVOĐENJA VJERONAUKE U DRŽAVNE ŠKOLE: Novo raspirivanje podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako zaživi zamisao mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija o uvođenju vjeronauke u državne škole, stare i nove podjele među odraslima sele se i među djecu. Svih uzrasta. Ne može biti da mitropolit to ne zna. Samo, ne haje

 

Nanovo se raspiruju podjele u crnogorskom društvu. Priču o potencijalnom uvođenju vjeronauke u državne škole, prije nekoliko dana, pokrenuo je mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije.

„Uvođenje vjeronauke u škole bi bilo sporno iz više razloga. To bi predstavljalo još jedno u nizu miješanja vjerskih organizacija u rad države (i obratno), od čega konačno treba napraviti otklon shodno Ustavu Crne Gore. Sem toga, vjerske organizacije raspolažu sa dovoljno kako ljudskih, tako i prostornih kapaciteta za sprovođenje svojih učenja, na šta polažu pravo. Ipak, to ne znači da se u okviru redovnog školovanja ne treba učiti o religijama i vjeri“, kaže za Monitor kolumnista Milivoje Krivokapić.

Ideja o uvođenju vjeronauke u škole u Crnoj Gori nije nova. I ranije su postojale te inicijative. Ponovo je dospjela u žižu javnosti nakon što su Vijesti prije desetak dana objavile šta piše u nacrtu Temeljnog ugovora koji treba da potpišu država Crna Gora i Srpske pravoslavne crkve (SPC). U članu 16 tog dokumenta navodi se da će pravoslavna vjerska nastava u javnim školama biti regulisana posebnim ugovorom između strana ugovornica. Mitropolit Joanikije je, u nedavnom razgovoru za beogradsku Politiku, kazao da nema sumnje da pravo na vjeronauku spada u osnovna ljudska prava i prava djeteta na takvu vrstu obrazovanja. „Kao što je izvan svake sumnje da se Crna Gora ubraja među svega nekoliko evropskih zemalja koje nemaju nikakav oblik vjeronauke u svojim školama”, napomenuo je.

Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju propisuje svjetovni karakter javnih ustanova i ustanova kojima je dodijeljena koncesija za izvođenje javnog obrazovnog programa i zabranjuje religijsko djelovanje u školama, koje nisu licencirane kao srednje vjerske škole.

Slikarka-konzervatorka Svetlana Dukić protiv je uvođenja vjeronauke u državne škole. „Ništa nepametnije od toga nijesam čula. Vjeronauci nije tu mjesto, posebno u momentu kada smo, kao zajednica, nikad podijeljeniji. Njenim uvođenjem podjele bi počinjale od malih nogu. Svaki roditelj, ako želi, može dijete voditi u crkvu, džamiju ili sinagogu na časove vjeronauke. Umjesto nje, bolje bi bilo, kao obavezan predmet, vratiti prijeko potrebno – građansko obrazovanje. U školama, o religiji i vjeri djeca mogu saznati izučavajući druge predmete, od kojih neki već postoje”, kaže ona za Monitor.

Jedan takav, Istorija religije, ima status izbornog predmeta u pojedinim srednjim školama u Crnoj Gori, poput gimnazija. U okviru njega izučavaju se sve politeističke i monoteističke religije. Krivokapić ističe da bi i predmeti poput istorije, sociologije i filozofije trebalo detaljno da obrađuju temu religije u okviru svojih kurikuluma. „Bez takvog učenja bilo bi nemoguće na pravi način razumjeti istorijske tokove koji uključuju razvoj društva, civilizacija, umjetnosti i filozofske misli. Religija je krupan društveni fenomen, ostavila je i ostavlja značajan trag na čovječanstvo i kao takva mora naći svoje mjesto u obrazovanju, ali isključivo kroz objektivno izučavanje i kritičko promišljanje, a ne kroz afirmativni pristup kakav bi bio uvođenje predmeta vjeronauke. Obrazovanje mora biti sekularno i objektivno, što, između ostalog, znači da u okviru njega obavezno treba učiti činjenice o religijama, ali ne i religijska predanja kao činjenice”, objašnjava Milivoje Krivokapić.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

PROTEST KULTURNIH DJELATNIKA: Žigosani u kulturi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka Bratić kadriranjem u svojim resorima kao da namjerno doliva ulje na užarenoj političkoj sceni. Bila osnivačica ili samo kandidatkinja na listi ultradesnog pokreta Dveri, imenovanje direktorice Filmskog centra Aleksandre Božović izaziva podozrenje. Pogotovu što ovo nije prvi put da ministarka poseže za kadrovima veoma upitnih biografija. To je ove nedjelje gurpa građana i kulturnih djelatnika na protestu poručila Vladi

 

Kulturni djelatnici su u ponedjeljak ispred zgrade Vlade upriličili protest sa koga su poručili da traže smjenu ministarke prosvjete, nauke, kulture i sporta Vesne Bratić i novoizabrane direktorke Filmskog centra Crne Gore Aleksandre Božović.

U proglasu grupe građana, kulturnih aktivista i stvaralaca, koji je pročitan na protestu, navodi se da ministarki zamjeraju „otvorenu i očiglednu diskriminaciju prema građanima koji su po nacionalnosti Crnogorci“. Dodali su i vjersku diskriminaciju, animozitet prema svemu crnogorskom, otvoreni i beskrupulozni revanšizam prema svima za koje ona sumnja da su pripadali bivšem režimu, protiv bahatosti, svojeglavosti, nepristupačnosti i egoizma… ministarke Bratić. Za direktorku Filmskog centra traže razrješenje zato što nema državljanstvo Crne Gore, osporavaju njene stručne reference i navode da je pripadnica ideološki neonacističke partije.

„Mi se ovdje nismo okupili da branimo nijednu fotelju, niti partijsko-klanovsko-drugarsko zapošljavanje bivše vlasti. Naprotiv, takvih nam je preko glave. Ali smo promjenom vlasti upravo očekivali promjenu takvog sistema bezvrijednosti. A umjesto toga dobili revanšističko-osvetnički-jednovjerski resor››, naglašava se na početku proglasa.

Protestu je prethodilo pismo koje je preko 80 stvaralaca i kulturnih djelatnika uputilo premijeru Zdravku Krivokapiću, vicepremijeru Dritanu Abazoviću, ministarki Bratić, povodom, kako su kazali, nezakonitog imenovanja Božović za direktoricu Filmskog centra Crne Gore. Oni navode da „Zakon o kulturi propisuje da se na mjesto direktora ustanove kulture može imenovati afirmisani umjetnik, afirmisani stručnjak u kulturi ili afirmisani stručnjak iz oblasti društvenih djelatnosti.  Imenovana gospođa nije niti jedno niti drugo niti treće, čime je grubo prekršen Zakon o kulturi, a institucija Filmski centar i filmska struka poniženi. Po sopstvenom priznanju, gospođa Mandarić Božović je svoj dosadašnji radni vijek posvetila pretežno produkciji reklama“. Ističu i da je novoimenovana direktorica Mandarić Božović bila na listi  Dveri, političke organizacije koja otvoreno zastupa nacističku ideologiju, velikosrpski hegemonizam i negira postojanje crnogorskog naroda.

„Tako je, ja sam državljanka Republike Srbije, sa stalnim prebivalištem u Crnoj Gori na osnovu braka s državljaninom Crne Gore… Bojim se da je moja politička karijera u nekim medijima ozbiljno preuveličana. Tačno je da sam kao nestranački kandidat na izborima 2012. godine bila na listi Dveri, upravo zato što su smatrali da im mogu pomoći na polju kulturne politike i medija. Nikada nisam bila ni član, a kamoli osnivač Dveri“, kazala je Božović za Vijesti.

Ona je, kako je kazala, diplomirana filmska i televizijska producentkinja i filmskom, televizijskom i produkcijom reklama se bavim više od 15 godina. Od 2012. Bila je dio tima koji je vodio Kulturni centar Novog Sada, a najponosnija je na svoj rad na kandidaturi Novog Sada za Evropsku prijestonicu kulture 2021. i projekat digitalizacije kulturne baštine Novog Sada.

Otkada je u Crnoj Gori, Božović je bila saradnica u produkciji TV serije Grudi Marije Perović, koprodukciji RTCG-a i Meander filma iz Nikšića, producentkinja Malog festivala kulture življenja Jugoslavija Fest Nikšić, direktorka filmskog festivala Uhvati film Kotor koji prikazuje filmove koji se bave temom invaliditeta, a  kao saradnica Kulturnog centra Novog Sada za međunarodne odnose aktivno učestvuje na povezivanju kulturnih centara iz Srbije i Crne Gore.

Tokom protekle nedjelje DPS, tačnije Komisija za prosvjetu ove partije, je izdala saopštenje u kome se kaže: „Desant na Filmski centar ne smije proći!“ A portal CdM najavio je protest uz objašnjenje da Božović nema nikavog radnog iskustva na filmu, te da je jedna od osnivača nacionalističke stranke Dveri“.

„Bilo je tog pokušaja da DPS instruiše protest. Pojedini mediji su najavljivali protest protiv svih imenovanja, ali to nije uspjelo. Na protestu su se jasno tražila smjena Bratićke i Božovićeve“, kaže jedan od učesnika protesta koji je želio da ostane anoniman.

Nakon protesta IN4S je osuo paljbu po glumcu Zoranu Vujoviću koji je pročitao proglas. On je je 2019. na svom Fejsbuk profilu ispisao niz uvreda na račun sprskog naroda. Kasnije se izvinio javnosti.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NA GODIŠNJICU EKOLOŠKE DRŽAVE, PRIVOĐENJE EKOLOŠKIH AKTIVISTA: Dok ignorišu dokaze protiv bahatih funkcionera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gomila službenih i privatnih automobila bila je nepropisno parkirana u šumi oko Crnog jezera, a policija je zbog performansa privela ekološke aktiviste Milorada Mitrovića i Huseina Pajevića

 

Aktivisti nevladine organizacije Breznica krenuli su ka Crnom jezeru. Tradicionalna svečana sjednica Skupštine Crne Gore povodom godišnjice od proglašenja prve ekološke države na svijetu počinje u dva sata. Ove godine riječ je o tridesetoj godišnjici.

Nezadovoljni stanjem u ekologiji i očuvanju životne sredine, aktivisti ove organizacije Milorad Mitrović i Husein Pajević raširili su transparent na kojem je crnim slovima ispisano: „30 godina kasnije, a tek smo na početku“. Nekoliko minuta prije početka sjednice Mitrović i Pajević su, takođe, tradicionalno sa gas maskama i u zaštitnim odijelima oglasili sirene za uzbunu.

Iako su cijeli performans odradili u dogovoru sa službenicima policije, poštujući većinu njihovih preporuka, nakon performansa su obojica odvedeni u stanicu policije. Zanimljivo je da su ih službenici policije pratili pored desetina službenih automobila, parkiranih po šumama i livadama strogo zaštićene zone Nacionalnog parka Durmitor. Većina funkcionera nije se udostojila da vozila parkiraju ispred rampe, na parkingu, i prepješače vekoliko stotina metara do mjesta gdje se održavala sjednica.

Službenicima policije, međutim, nije „bola oči“ gomila nepropisno parkiranih automobila među drvećem oko Crnog jezera, ali jeste performans ekoloških aktivista koji godinama ukazuju na devastaciju prirode. Mitrović i Pajević su privedeni u Centar bezbjednosti Žabljak, gdje su u svojstvu građana dali izjave povodom „remećenja javnog reda i mira“. Osnovna državna tužiteljka u Pljevljima Nataša Bajčeta donijela je odluku da u perfromansu Mitrovića i Pajevića nema elemenata krivičnog djela.

„Jedina razlika između ove i prošle vlasti jeste ta što su me prošli poslali u zatvor, a ovi još nijesu“, kazao je Mitrović za Monitor.

On kaže da su im, kada se završio performans, prišla dva uniformisana policajca i jedan u civilu da ih obavijeste da u žabljačkom Centru bezbjednosti moraju dati izjave povodom remećenja javnog reda i mira. Nakon što su dali izjave, Mitrović tvrdi da je on podnio krivičnu prijavu protiv NN lica za lažno prijavljivanje.

„Kada sam pitao policajca da li će postupiti po mojoj prijavi, on je rekao da će postupiti kroz nekoliko dana. Dakle, kada se ekološki aktivisti prijave – odmah se uzima izjava i odmah se procesuiramo. Što nije slučaj kada mi prijavimo nekog drugog“, kazao je Mitrović.

Mitrović vjeruje da su nekom od funkcionera ili gostiju zasmetali, pa je naredio policiji da ih privedu. On nije znao ko bi to mogao biti, ali vjeruje da se radi o nekome ko ima jak uticaj na policiju. Očito je drugo. Iako su partije, koje čine parlamentarnu većinu, u predizbornoj kampanji posebno isticale ekološke teme, na isti način tretiraju ekološke aktiviste kao i prethodna vlast. Pa tako na tridesetogodišnjicu od proglašenja ekološke države, državni službenici privode ekološke aktiviste zbog ekološkog performansa.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo