Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Ko je ko u zataškavanju deportacija

Objavljeno prije

13 godina

na

momo

Sudstvo i VDT, udruženim kriminalnim poduhvatom zataškavanja nalogodavaca i izvršilaca ratnog zločina, ispisali su 17. maja pretposljednje poglavlje farse u slučaju deportacija.

Objavljeno je da je Apelacioni sud tog dana potvrdio presudu Višeg sud u Podgorici od 22. novembra prošle godine kojom su devetorica bivših policajskih funkcionera i službenika oslobođeni za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl.142 st.1 KZ-a SRJ, a na osnovu čl. 373 t. 2 ZKP-a – jer, piše u obrazloženju, „nije dokazano da su počinili krivično djelo za koje su optuženi”.

Iz presude proizilazi da su sa teritorije Crne Gore, tada u sastavu SRJ, maja 1992. izvršili nezakonito preseljenje ili deportaciju civila u „Srpsku Republiku BiH”, kao i uzimanje talaca za razmjenu ratnih zarobljenika, protivpravno zatvaranje i lišavanje prava na suđenje; ali, uprkos dokazanom krimenu, odgovornost optuženih sudski ne postoji. Naime, kao pripadnici MUP-a Republike Crne Gore, „nijesu imali neophodno svojstvo da bi za to mogli biti krivično-pravno odgovorni”, a to je „pripadništvo vojnoj, političkoj, ili administrativnoj organizaciji strane u sukobu ili postupanje u službi strane u sukobu”.

Takva presuda je izrečena/potvrđena uprkos najjasnijoj mogućoj definiciji iz čl. 142. st. 1 KZ-a SRJ kojom se odgovornost za izvršioce ratnog zločina uopšte ne uslovljava pripadnošću oružanim snagama ili postupanjem u službi jedne od strana u sukobu. Propisuje se krivica za svakog „ko naredi ili izvrši” i u sudskim presudama sada nesumnjivo utvrđen zločin, bez obzira na (ne)pripadanje ili na (ne)djelovanje u službi strane u sukobu.

Uostalom, da li su optuženi – pomoćnici ministra untrašnjih poslova za Službu državne bezbjednosti (SDB) i Službu javne bezbjednosti Boško Bojović i Milisav Marković; načelnik Sektora za poslove SDB-a u Herceg Novom Radoje Radunović; operativni radnik Sektora za poslove SDB-a u Herceg Novom Duško Bakrač; rukovodilac Sektora za poslove SDB-a u Ulcinju Božidar Stojović; načelnik Centra bezbjednosti u Herceg Novom Milorad Ivanović; komandir Stanice milicije u Herceg Novom Milorad Šljivančanin; načelnik Centra bezbjednosti u Baru Branko Bujić; načelnik Odjeljenja bezbjednosti u Ulcinju Sreten Glendža – bili i pripadnici oružanih snaga?

Republički Zakon o opštenarodnoj odbrani, na snazi maja 1992, definisao je u čl. 109. zadatke MUP-a, uključujući: pripreme planova odbrane; mobilizaciju; obuku kadrova za rad u ratnim uslovima; ratnu organizaciju i brojno stanje milicije; opremanje i obučavanje ratnog sastava milicije; obavljanje stručnih poslova bezbjednosti u Teritorijalnoj odbrani (TO), itd.

Upravo je na osnovu čl. 124 st. 2 Zakona o opštenarodnoj odbrani Momir Bulatović, republički predsjednik Predsjedništva, 1. oktobra 1991. izdao Naređenje o mobilizaciji jedinice MUP-a – a njen komandir je bio u deportacijama optuženi Milisav Marković – radi „izvršenja borbenih zadataka oružanih snaga u ratnom sukobu”.

Drugo važno, ali ne presudno pitanje, jeste: da li je Crna Gora postupala „u službi strane u sukobu”, konkretno „Srpske Republike BiH”?

Republika Crna Gora (odnosno SRJ) i Republika BiH, najkasnije od 27. aprila 1992. nijesu ni de iure u bilo kakvim državno-pravnim vezama – tog dana je proglašena SRJ, usvojen je Ustav srpsko-crnogorske federacije i SFRJ je prestala da postoji; BiH je prethodno proglasila nezavisnost, a 19. maja primljena je u Ujedinjene nacije (UN).

Momir Bulatović je svjedočio – i priložio, ne zaboravimo, pismene dokaze o tome – da ga je resorni ministar odbrane Vlade Mila Đukanovića 26. maja 1992. informisao da je „800 pripadnika JNA i TO iz Crne Gore” još na području tada nezavisne i međunarodno priznate BiH – na tzv. hercegovačkom ratištu. Te snage, koje su djejstvovale na strani bosanskih Srba, većinom su se nalazile pod Komandom 4. vojne oblasti, sa sjedištem u Titogradu.

Premda su crnogorski rezervisti na području Hercegovine u kontinuitetu još od kraja septembra 1991, svježe snage su upućene svega tri dana uoči priznanja nezavisnosti BiH od članica tadašnje Evropske zajednice i SAD-a. Bulatović je, na bazi sudu priloženog Akta Predsjedništva RCG br.01-1, svjedočio da je 3. aprila 1992. „izvršena mobilizacija dvije jedinice građana Crne Gore koji su upućeni na ratište u Hercegovinu”…

Vojne aktivnosti takvog obima i iz Crne Gore na teritoriji BiH ni u to vrijeme nijesu se mogle zamaskirati, kao što to dvije decenije kasnije pokušavaju VDT, Viši i Apelacioni sud – odnosno, zamjenica specijalne tužiteljke Lidija Vukčević, te predsjednice prostupajućih vijeća Milenka Žižić i Radmila Mijušković.

Savjet bezbjednosti UN-a je 15. maja 1992. od SRJ i Hrvatske, posebnom Rezolucijom 752, na bazi iscrpnih dokaza o njihovoj vojnoj involviranosti, zatražio da opozivom trupa poštuju teritorijalni integritet BiH, da bi, zbog neispunjenja zahtjeva, Rezolucijom 757 od 30. maja 1992. Srbiji i Crnoj Gori zaveo sankcije – trajale su tri i po godine.

Sve i da ove činjenice nijesu dostupne crnogorskom pravosuđu, presuda za deportacije sadrži ocjenu da je „u konkretnom slučaju, nesumnjivo utvrđeno da su oštećeni bili civili, da su protivpravno lišeni slobode, a potom vraćeni u BiH, i to lica srpske nacionalnosti zbog izbjegavanja vojne obaveze, a lica muslimanske nacionalnosti zbog razmjene za zarobljene srpske teritorijalce”. Šta je to ako ne najmanje: pomoć, usluga, podrška „u službi strane u sukobu”?

Nekoliko provjerljivih zapažanja je objavila NVO Akcija za ljudska prava. U presudi je nedvosmisleno utvrđeno da su, iako je VDT optužene teretilo samo za nezakonito preseljavanje državljana BiH, izvršeni i drugi ratni zločini iz čl. 142. st. 1 KZ-a SRJ: protivzakonita zatvaranja, uzimanje talaca i lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje.

„Sa tim zaključcima sud nije uradio ništa”, ocjenjuje se, „iako ZKP izričito navodi da sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela”. Pravilo o identitetu optužbe i presude (čl. 369 st. 2 ZKP) ne vezuje sud pravnom kvalifikacijom utvrđenih činjenica od strane tužioca, jer se izvršenje pravde obezbjeđuje tačnom i potpunom kvalifikacijom u skladu sa maksimom iura novit curia („sud zna pravo”).

Kada Viši i Apelacioni sud tvrde da kod optuženih nije postojala namjera da bošnjačke muškarce deportuju radi ubistava, odnosno, da ih nijesu hapsili i izručili „na diskriminatorskim osnovama”, onda ruše čl. 9 Ustava kojim su „opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka” i „imaju primat nad domaćim zakonodavstvom”.

„U međunarodnom pravu, uključujući praksu ICTY-a, nema zahtjeva da djela, poput deportacija i prisilnog premještanja, budu preduzeta sa diskriminatornom namjerom kako bi bila kažnjiva”, navodi Akcija za ljudska prava.

Ali, šta je sve to u odnosu na klasično krivotvorenje kojim je pribjegao Viši a potvrdio Apelacioni sud? Tvrde da se čl. 17 Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) odnosi samo na raseljavanje unutar države a ne i deportaciju izvan granica države. U čl. 17. st. 2 i komentaru Protokola II piše suprotno: „civili ne smiju biti prisiljeni da napušte svoju teritoriju iz razloga koji su u vezi sa sukobom”, a komentar ovog člana glasi da se „prisilnim premještanjem izvan granica države bavi stav 2″.

Takvo postupanje sudova pripremilo je VDT. Ono preko dvije decenije operativno zataškava nosioce i razmjere zločina u kojem je, bez krivice i suđenja, pobijeno vjerovatno najmanje 86 ljudi.

Na početku te mračne operacije je Vladimir Šušović, 1992 – 1998. vrhovni državni tužilac. Umiješan je u zločin – do lakata ili do grla, kako ko voli; sudski dokazi su ionako lišeni metafora. I to: Informacija o preduzetim mjerama MUP-a prema raseljenim licima sa područja BiH, Br. 05-129 od 24. novembra 1992, gdje ministar Nikola Pejaković potpredsjednika Skupštine izvještava da je policija deportovala u skladu sa „stavom nadležnog tužilaštva u RCG”; zatim, u Odgovoru na poslaničko pitanje, Kabinet Ministra unutrašnjih poslova RCG, Br. 278/2 od 8. aprila 1993, Pejaković ponavlja da su deportovali uz saglasnost Šušovićevog tužilaštva („U tada otvorenoj dilemi uz konsultacije s nadležnim tužilaštvom, donijeta je odluka…”, str. 2 Odgovora); svjedok Momir Bulatović je 12. novembra 2010. pred sudom kazao da su policija i Šušović kontaktirali „non-stop”, itd.

Postupajuća tužiteljka Lidija Vukčević, ne samo da Šušovića nije teretila ili, što je odbrana predlagala, pozvala ga za sudskog svjedoka – a uprkos dokumentima MUP-a koje je sama predložila za dokazni materijal – nego je i negirala „svjedočenje Bulatovića” da su „obavljane konsultacije sa državnim tužilaštvom”.

Zvanično, ali i nezvanično, Šušović joj je jedan od nadređenih; već dva mandata sjedi u Tužilačkom savjetu (TS). Šefica Lidiji Vukčević je specijalna tužiteljka Đurđina Ivanović, koja je do 1996. bila Šušovićeva savjetnica. Vlada Mila Đukanovića je te godine Ivanovićevu imenovala za tužilačku funkciju. Mandat vrhovnog državnog tužioca Šušović takođe duguje neposredno Đukanoviću; sada sjedi i u jednoj od komisija Košarkaškog saveza kojim predsjedava Đukanović.

Sudskim poravnanjem sa kraja 2008. u parnici rodbine deportovanih protiv države i aktuelnom drugostepenom presudom bez krivaca – utvrđen je zločin koji je Šušović godinama istraživao bez ikakvih rezultata. ,,Državni tužilac sproveo je te aktivnosti i njegov stav je bio da tu nije urađeno ništa što bi konstituisalo krivičnu odgovornost bilo kog radnika MUP-a”, svjedočio je Momir Bulatović.

Dok se navodno bavio deportacijama, Šušović se 1997. vajkao da ,,teško dobijam dokumentaciju od MUP-a”. Ministar unutrašnjih poslova tada je bio Filip Vujanović. Prethodno je, kao ministar pravde, Vujanović bio obavezan da kontroliše zakonitost Šušovićevog rada. Možda su Vujanovića impresije o Šušovićoj zakonitosti držale i 2008. i 2012, kada je „istaknutog pravnika” predložio za člana TS-a, gdje je – predsjednik Komisije za kodeks tužilačke etike.

Vujanović je sa još manje skrupula 9. marta 2008. tvrdio da su izbjeglice Bošnjaci u Crnoj Gori „imali drugi dom, primani su otvorenog srca i sa punom srdačnošću, njima je učinjena pomoć da se sigurni vrate svojim domovima”. Supruga, Svetlana Vujanović, predsjedava Apelacionim sudom koji je i potvrdio oslobađajuće presude za deportacije. Upravo je ona – zbog razmijenjenih teških optužbi u jednom drugom predmetu – bila razlog da Vesna Medenica naglasi da je na skupštinskom Odboru za politički sistem i pravosuđe kazala da oslobađajuću presudu za deportacije ,,neću komentarisati zato što će imati epilog na Vrhovnom sudu”.

Tako bi se, nepunih šest godina kasnije, taj predmet opet našao u Medeničinoj neposrednoj jurisdikciji, a već je u njemu odigrala najbizarniju od svih uloga: jednovremeno je vodila krivičnu istragu protiv državnih službenika i branila državu od parničnih tužbi po istom zločinu.

Do 18. oktobra 2005, uprkos obilju dokaza, VDT kojim je rukovodila Medenica, nije pokretalo postupak za deportacije, da bi – iz razloga da se prekinu procesi po tužbama porodica – tek tada uslijedio zahtjev za sprovođenje krivične istrage. Za njenog mandata optužnice nijesu ni podignute, a na parnicama je VDT branilo državu.

Preko zastupnika iz VDT-a Mednica je anticipirala oslobađajuću presudu. Osporavala je na parnicama tužbene zahtjeve porodica ,,nepostojanjem uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica i njihovih smaknuća”; prevedeno, to što su ljudi nezakonito uhapšeni i izručeni njima neprijateljskim formacijama, zbog kojih su se i sklonili u Crnu Goru, nema nikakve veze sa činjenicom da su potom pobijeni!

ICTY je, za Medeničine ,,uzročno-posljedične veze”, još 2002. utvrdio standard međunarodnog prava Ustavom obavezujući i za sve u crnogorskom pravosuđu:

,,Ratni zločin nije nužno neko planirano djelo niti plod neke politike. Ne traži se uzročno-posljedična veza između oružanog sukoba i počinjenja zločina, ali se u najmanju ruku traži da je postojanje oružanog sukoba u znatnoj mjeri uticalo na sposobnost počinioca da počini zločin, njegovu odluku da ga počini, način počinjenja zločina ili cilj sa kojim je počinjen. Stoga je za zaključak da su krivična djela usko povezana sa oružanim sukobom dovoljno ako se utvrdi da je počinilac djelovao u službi oružanog sukoba ili pod okriljem oružanog sukoba” (Presuda IT-96-23). Pred nama je udruženi kriminalni poduhvat.

Komandna odgovornost

Kako smo isticali svih ovih godina, od kada su 2009. počela suđenja, postoji hiljadu razloga zbog kojih su vlasti poricale, relativizovale i-ili zataškavale deportacije, ali je u javnosti kao najvažnija prepoznata komandna ili hijerarhijska odgovornost Mila Đukanovića.

Svih devetorica optuženih pripadnika MUP-a su se nalazili u formacijskom sastavu njegove Vlade i službi. Đukanović je izabrao ili postavio, njemu su neposredno za rad odgovarali, ne samo tadašnji ministar policije Pavle Bulatović (pokojnik, navodno, prema presudi, izdao naredbu za deportacije), već i njegovi pomoćnici: optuženi Boško Bojović i Milisav Marković.

Vrlo precizno saopštavamo činjenicu da pokojni Pavle Bulatović nije 1991. birao svoje, sada optužene pomoćnike, već ih je, na osnovu čl. 86 st. 4 Zakona o državnoj upravi SR Crne Gore, posebnim rješenjima postavljao upravo Đukanović (vidi faksimil za Bojovića).

Štaviše, Bojoviću i Markoviću je Đukanović obnovio mandate i nakon saznanja o njihovim ulogama u deportacijama, dok su svi drugi sada optuženi unaprijeđeni i nastavili su posao u MUP-u ili državnoj službi. Đukanović je u istrazi o deportacijama rekao: „Ako su pojedinci iz MUP-a smatrali da, eventualno, imaju saglasnost ministra, a to znači i saglasnost Vlade, to je njihov problem”. Sud je sada utvrdio da je saglasnost Pavla Bulatovića – postojala. K tome, Momir Bulatović je svjedočio u istrazi da je u inkriminisanom periodu „šef SDB-a Bojović gotovo dnevno bio u kontaktu sa Đukanovićem: svaki put su zajedno dolazili kod mene”. Bojović je prvooptuženi za deportacije. Premda je izdat nalog za izručenje iz Srbije, jedini tamo nije hapšen; nije se nikad pojavio na suđenju, niti je u obnovljenom postupku Viši sud uopšte izdavao nalog za prinudno dovođenje.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

DRUŠTVO

OTVARANJE SVETOG STEFANA: Sporazum o poravnanju po mjeri zakupca

Objavljeno prije

6 dana

na

10 Aprila, 2026

Objavio:

Nameće se zaključak da je zakupac poravnanjem sačuvao svoje interese, gazdovanje državnom zemljom u Miločeru na 90 godina, gradnju i prodaju stanova na najvrjednijoj lokaciji u Crnoj Gori, legalizaciju bespravno sagrađenih objekata na Svetom Stefanu i u zaleđu male Kraljičine plaže. Uz punu kontrolu plažnog prostora na tri najljepše plaže Crnogorskog primorja

 

 

Na sjednici održanoj  2. aprila Vlada je donijela odluku o prihvatanju uslova poravnanja u arbitraži koja se vodi pred međunarodnim sudom u Londonu između Crne Gore i kompanije Adriatic properties. Time je započet proces ponovnog otvaranja hotela Sveti Stefan i Miločer.

„ Sa velikim zadovoljstvom obavještavam crnogorsku javnost da su se stekli i formalni uslovi za ponovno otvaranje grad-hotela Sveti Stefan, dugogodišnjeg simbola i zaštitnog znaka našega turizma. Vlada je zvanično usvojila prijedlog uslova poravnanja u postupku koji se vodi pred Međunarodnim sudom u Londonu. Ovoj odluci prethodili su intenzivni i odgovorni pregovori, tokom kojih smo uspjeli da zaštitimo državni interes i otklonimo rizik potencijalne štete koja bi bila preko stotinu miliona eura“ – kazao je premijer Spajić u zvaničnom obraćanju naciji.

Vlada i kompanija Adriatik propertis, zakupac hotela Sveti Stefan i Vile Miločer, potpisali su ugovor ili sporazum o poravnanju kojim je definisano da dvije strane u roku od sedam dana od potpisivanja obavijeste zajedničkim podneskom Arbitražni sud u Londonu o odustajanju od arbitražnog postupka, te da će hoteli Sveti Stefan i Vila Miločer biti otvoreni najkasnije u junu ove godine.

Tekst sporazuma između Vlade i kompanije Adriatic nije moguće naći na sajtu Vlade. Nije dostavljen ni medijima pa se sa sigurnošću ne mogu znati svi uslovi pod kojima je nastao, odnosno šta je sve u pogledu zahtjeva zakupca država prihvatila a šta nije.

Premijer Spajić je istakao osnovne odredbe sporazuma o povećanju godišnje zakupnine za elitne crnogorske hotele, produžetak roka zakupa i novinu o učešću u zajedničkom profitu. Druge ključne stavke sukoba između lokalne zajednice i zakupca oko korišćenja plaža i javnih staza kroz Miločerski park, zbog kojih je spor i nastao i doveo do zatvaranja hotela i pauze u radu koja je trajala četiri turističke sezone, u njegovom obraćanju su ostale nerazjašnjenje.

Pojedini mediji prenijeli su nezvanična saznanja u vezi toga, pa nije jasno zašto integralni tekst dogovora o poravnanju nije dostupan svima pod istim uslovima.

„Postignutim rješenjem ne samo da smo sačuvali sredstva svih građana, već smo obezbijedili i povoljnije finansijske uslove za domaća preduzeća Sveti Stefan hoteli i HTP Miločer, čije će se zakupnine odnosno prihodi povećati sa 1,285,000, odnosno 350,000 na 1,555,000 odnosno 423,000 eura, a ti iznosi će se indeksirati i uvećavati sa inflacijom odmah od početka rada. Razlika od 500 hiljada eura u obračunatoj zakupnini biće bez odlaganja isplaćena. Takođe, u prethodnom dogovoru nije isplaćivan PDV na sve te iznose, dok će se ovoga puta urediti taj dio i značajno povećati prihodi države od 21 posto na sve to. Posebno je značajno da će država, u skladu sa novim aranžmanom, ostvarivati i učešće u profitu u visini od 10 posto, što je kruna novih uslova dogovora“, rekao je Spajić.

Podsjećamo da je iznos zakupnine za tri hotela, nekoliko restorana i kafea u ekskluzivnom ljetovalištu prema odredbama osnovnog ugovora o zakupu iz 2007. godine iznosio 1,96 miliona eura.

Pored povećanja zakupnine, predviđen je i produžetak zakupa hotela za pet godina, koliko je ovaj poznati turistički rizort bio zatvoren za posjetioce.

To je već drugo produženje zakupa u odnosu na osnovni ugovor, kojim je Sveti Stefan izdat na rok od 30 godina. Prva promjena uslova ugovora izvršena je 2013. godine u Skupštini Crne Gore kada je poslanička većina usvojila amandmane ministra održivog razvoja i turizma, Branimira Gvozdenovića, o produženju roka zakupa sa 30 na 42 godine za hotele Sveti Stefan i Miločer uz smanjenje zakupnine za 30 odsto.

Nakon svega, rok zakupa hotela elitnog ljetovališta produžen je za 17 godina u odnosu na prvobitni ugovor i trajaće do 2055. godine. Međutim, rok na koji je otuđeno državno zemljište u Miločeru produžen je na 90 godina. Tim aktom skupštinske većine zapečaćena je sudbina miločerskog parka koji trpi  urbanistički cunami, nevjerovatnu devastaciju prostora, jedinstvenu ambijentalnu cjelinu za koju je kod nadležnih državnih institucija zatražen status zaštićenog prirodnog i kulturno-istorijskog predjela paštrovske rivijere.

Poravnanjem je utvrđeno da u miločerskom parku nema dodatne gradnje, mimo one predviđene građevinskom dozvolom i u postojećim gabaritima.

Upravo ovaj dio sporazuma Vlade i Adriatic propertiesa izazvao je najviše negativnih komentara u javnosti, mještana Svetog Stefana i građana Budve. Kako je moguće da poslije četiri godine zatvorenih hotela i mnogih protesta mještana i lokalnih vlasti zbog neprimjerene gradnje u Miločerskom parku u kojem zakupac podiže ogroman hotelsko-apartmanski kompleks sa stanovima za prodaju na tržištu nekretnina, čija je gradnja 2021. zaustavljena, odjednom dobija saglasnost Vlade za nastavak radova “u skladu sa građevinskim dozvolama”.

Poznato je da građevinska dozvola nikada nije ni izdata niti postoji planski dokument na osnovu kojeg bi i mogla biti. Urbanističko tehnički uslovi za gradnju monstruozne građevine u Miločeru izdalo je Ministarstvo održivog razvoja i turizma na osnovu dokumenta koji je osmislio tadašnji ministar Gvozdenović – Turistički rizort Miločer,  koji nema utemeljenje ni u jednom važećem planskom dokumentu.

Saglasnost na idejni projekat hotelsko-apartmanskog kompleksa koji se gradi na lokaciji porušenog hotela Kraljičina plaža, na zahtjev HTP Miločer i Adriatic prperties, potpisao je glavni državni arhitekta Dušan Vuksanović 2019. godine.

Kompleks se gradi na parceli površine 12.255 m2. Oko 126 smještajnih juedinica, 60 soba i 66 apartmana od kojih svaki raspolaže sa oko 120 kvadrata, sa svim pratećim sadržajima, imaće više od 37.000 kvadrata bruto površine, u sred borove šume Miločerskog parka. Bivši premijer i lider GP URA Dritan Abazović problematizovao je stav Vlade o nastavku gradnje u Miločeru. On je izveo računicu po kojoj ni jedan stan namijenjen prodaji ne vrijedi manje od dva miliona eura te da će investitor, Adriatic Proeprties i krajnji vlasnici iz kompanie Aidwey staviti u džep čistih 80 miliona eura od ove investicije.

Nijedna od političkih partija koje su se zalagale za zabranu gradnje u Miločeru, u vrijeme kada su na republičkom nivou bile opozicija a u lokalu u Opštini Budva vlast, nije se oglasila povodom potpisivanja sporazuma sa zakupcem Svetog Stefana u dijelu koji se odnosi na nastavak započete investicije.

U julu 2016. godine u budvanskom parlamentu većinom glasova odbornika svih partija usvojena je Deklaracija o zaštiti miločerskog parka i neposrednog zaleđa ostrva Sveti Stefan, koja je imala za cilj da zaustavi megalomanske projekte na vrijednom neizgrađenom prostoru poznatog turističkog rizorta. Organizovani su tada protesti u Miločeru na kojima su pored tadašnjeg predsjednika Opštine, Marka Bata Carevića, učestvovali predstavnici svih stranaka, DF-a, Demokrata, GP URA i mještani, složni u jednom, da ne dozvole  betoniranje miločerskog parka i svetostefanskih maslinjaka.

Aktuelni predsjednik Opštine, Nikola Jovanović, podržao je sporazum o otvaranju hotela Sveti Stefan bez rezervi u pogledu nastavka gradnje stanova u Miločeru na šta ga obavezuje opštinska Deklaracija o zaštiti Miločera.

Država očigledno nije pokazala institucionalnu snagu odlukom da ne podrži nastavak gradnje višespratnice u Miločeru sa stanovima za tržište za koji je i uslove i saglasnosti donosila vlast DPS čiji su visoki funkcioneri involvirani u ovaj visokoprofitni projekat.

Zato se nameće zaključak da je zakupac ovakvim poravnanjem sačuvao svoje interese. Gazdovanje državnom zemljom u Miločeru na 90 godina, gradnju i prodaju stanova na najvrjednijoj lokaciji u Crnoj Gori, legalizaciju bespravno sagrađenih objekata na Svetom Stefanu i u zaleđu male Kraljičine plaže. Uz punu kontrolu plažnog pristora na tri najljepše plaže Crnogorskog primorja.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

INSTITUCIJE I SLUČAJ CARINE: Iko odgovoran?

Objavljeno prije

6 dana

na

10 Aprila, 2026

Objavio:

Vlasnik Carina Čedomir Popović uhapšen je tek pošto je gotovo izgradio hotel u Baošićima mimo gabarita i  nasuo more zemljom u veličini dva fudbalska terena. Institucije su žmurile. Niko danas ne pominje njihovu  odgovornost

 

Vlasniku Carina, Čedomiru Popoviću, krajem prošlog mjeseca određen je pritvor od mjesec dana. Razlog – gradio je hotel u Baošićima mimo gabarita predviđenih građevinskom dozvolom, a uz to je za potrebe hotelske plaže nasuo more zemljom u veličini dva fudbalska terena. Uspjele su Carine da nasipajući zemljom, kamenjem i pijeskom do dubine od čak devet metara, oduzmu od mora 14.500 kvadrata za potrebe ,,investicionog kupališta”.

Premijer Milojko Spajić obećao je da će Vlada raskinuti taj i sve druge ugovore za izgradnju investicionih kupališta na crnogorskom primorju. Raskidi se još uvijek nijesu desili, a Spajić je upozorio da se nasipanje mora u Baošićima mora pod hitno zaustaviti, jer veoma negativno utiče na očuvanje statusa dijela Bokokotorskog zaliva na listi svjetske prirodne i kulturne baštine pod patronatom UNESCO-a.

Nakon hapšenja u javnosti se odmotala priča o pregaocu Popoviću koji je upornim radom, ne osvrćići se na institucije i pravila, uspio da pod ploču stavi hotel od šest spratova i još tri etaže pod zemljom. Veći problemi i zatvor su ga sačekali tek kod završnih radova – nasipanja mora za plažu. Institucije su žmurile, neizlazile na teren, tromo djelovale, tako da je neimar uspio u svom naumu.

Hotel u Baošićima je praktično završen iako je Urbanističko- građevinska inspekcija još u oktobru 2024. donijela rješenje o zabrani gradnje na više parcela na kojima se prostiru objekti hotela. Na pitanje kako je to moguće, iz Direktorata za inspekcijski nadzor koji djeluje u okviru Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine na čijem čelu je Slaven Radunović, Pobjedi su odgovorili da se ,,suočavaju sa ograničenim kadrovskim kapacitetima u odnosu na obim posla, što se odražava na učestalost i dinamiku kontrole na terenu”.

Ljudstva za kontrolu nema, ali za izdavanje dozvola ne nedostaje. Početkom godine Sekretarijat za urbanizam Opštine Herceg Novi izdaje dozvolu koja je omogućila devastaciju mora i obale u Baošićima, a u febuaru ministar Radunović je na sjednici nacionalne Komisije za UNESCO saopštio da je od ,,nadležne inspekcije tražio da se provjeri građevinska dozvola”, te da je ,,utvrđeno da je ona ispravna”.

I pored toga što je po nadležnima sve bilo ispravno, Uprava za zaštitu kulturnih dobara naložila je obustavu radova i vraćanje prostora u prvobitno stanje, jer su radovi u Baošićima obavljani bez njene saglasnosti i bez odobrenog konzervatorskog projekta. Ogromni graditeljski zahvat odvija se u zaštićenom području i to kada iz UNESCO-a šalju upozoravajuće poruke o gubljenju zaštite upravo zbog ovakvih i sličnih graditeljskih poduhvata i nemoći države da ih spriječe i valjano sankcionišu.

Uprava je zbog svoje revnosti dobila i skupštinsku kritiku, od strane potpredsejdnice parlamenta Zdenke Popović. Ona je ovoj instituciji sa skupštinske govornice poručila da ne ,,obilaze objekte koji su u završnoj fazi izgradnje i koji imaju građevinsku dozvolu i da ne prijete vlasnicima tih objekata da će im donijeti rješenje o zaustavljanju gradnje“. Nakon što se ispostavilo da građevinska dozvola nije baš u redu, a Popović završio iza rešetaka, potpredsjednica Skupštine sada traži da ,,istraga o Čedu Popoviću ide do kraja”. Osvrnula se i na Popovićev bogati, kako kaže nazakoniti, minuli rad za vrijeme vlasti DPS-a, pa zaključila da je pokušaj da se poveže sa Čedom Popovićem ,,politička podvala svojstvena profilima onih koji to izgovaraju”.

Advokat Veselin Radulović  je nedavno Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) podnio  dopunu krivičnih prijava protiv političke partije Demokrate, više njenih funkcionera i drugih osoba, u kojoj tvrdi da postoji osnovana sumnja da je na teritoriji Herceg Novog djelovala organizovana struktura koja je, kroz zloupotrebe službenog položaja i devastaciju prostora u Baošićima, sticala nezakonitu korist na štetu države i životne sredine.

Prijavom su obuhvaćeni i potpredsjednica Skupštine Zdenka Popović,  predsjednik Opštine Herceg Novi Stevan Katić, vlasnik kompanije Carine Čedomir Popović, nekadašnji vršioc dužnosti glavnog državnog arhitekte Siniša Minić, kao i više NN službenika i funkcionera.

Minić je u martu 2024. godine odobrio spratnost hotela Carina koja odstupa od urbanističko-tehničkih uslova iz 2019. i tada važeće planske dokumentacije. Rješenjem Minića od 11. marta 2024. godine data je saglasnost kompaniji Carine na dopunjeno idejno rješenje hotela spratnosti 3Po+Su+6 (tri sprata podruma, suteren i šest etaža), iako je planom predviđena spratnost Po+Su+6 (podrum, suteren i šest etaža).

Nakon podnošenja krivične prijave, Radulović je pozvao SDT da hitno postupi po prijavama i ispita ulogu svih nadležnih institucija i funkcionera.,,Prvu krivičnu prijavu protiv ove kriminalne organizacije podnio sam 28. avgusta 2025. godine, a do danas nijesam dobio bilo kakvu informaciju od tužilaštva”, rekao je Radulović. Navodi da je zbog podnošenja prijava bio izložen prijetnjama.

A u međuvremenu, kompanija Carine nastavlja da djeluje i institucionalno. Nakon devastacije obale, Carine su tražile smjernice od države da postave svjetionik na preuređenom morskoj obali. Uprava pomorske sigurnosti (UPS) odbila je zahtjev kao neosnovan.

Ranije je Inspekcija sigurnosti plovidbe Lučke kapetanije Kotor  obavijestila UPS da je u Baošićima došlo do velikog zatrpavanja mora u pojasu od najmanje 35 metara od dotadašnje linije obale, kao i da je tim radovima objekat sigurnosti plovidbe, obalno pomorsko svjetlo, stavljen ,,van funkcije obezbjeđenja sigurnosti plovidbe”. Uslijedila je zabrana plovidbe na tom dijelu plovnog puta i upozorenje učesnicima pomorskog saobraćaja na opasnost i nefunkcionalnost obalnog pomorskog svjetla u Baošićima.

Nakon što je vlasniku Carina određen 30 dnevni pritvor, njegov advokat Dražen Medojević kazao je  da smatra da nije bilo mjesta određivanju zadržavanja njegovom klijentu: ,,Došlo se u apsurdnu situaciju da su objekti vrijedni preko stotinu miliona sagrađeni, a da se investitor i direktor hapsi i da mu se određuje pritvor kako bi se izbjegla opasnost od ponavljanja djela. Šta da ponovi, kad je već skoro sve izgrađeno, a ti objekti su od javnog interesa”.

 

Raniji radovi i upozorenja

Mještani Kumbora su nadležne još 2018. upozoravali da izvođači radova na gradnji luksuznog hotela kompanije Carine, istovaraju zemlju u more, a peru i kamione mješalice čiji sadržaj se spira u more. Iste radnje, navodili su mještani, obavljala je tada i kompanija Azmont u sklopu gradnje turističkog kompleksa visoke kategorije Portonovi.

,,Gradnja hotela u Kumboru, u aranžmanu kompanije Carine Čedmira Popovića i Srpske pravoslavne crkve, po ponašanju i poštovanju zakona, samo je replika izgradnje depandansa hotela Delfin u Bijeloj čiji je Popović takođe vlasnik. Znamo kako je tamo gradio hotel i nasipao obalu, sve bez građevinske dozvole i saglasnosti JP Morsko dobro.  Nije ga usporilo ni što mu je inspekcija zatvarala gradilište i pečatila objekat”, upozoravala je tada Nada Popović, predsjednica NVO Južni Jadran koji okuplja manjinske akcionare firme koju je Popović privatizovao.

,,Samoinicijativno su skidali državni pečat i nastavljali da grade pokazujući svima da zakon za njih ne važi. Istina, zbog evidentnih krivičnih djela prvostepeno je osudjen u Osnovnom sudu u Herceg Novi na tri mjeseca, uslovno godinu dana zatvora”, podsjetila je uz tvrdnje da se vlasnik Carina i u Kumboru u zoni Morskog dobra ponaša identično, a ,,inspekcije se prave da nijesu odavde”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

OPTUŽENI U AFERI STANOVI PONOVO PRED SUDOM: Apelacioni sud tvrdi da je oslobađajuća presuda nejasna

Objavljeno prije

6 dana

na

10 Aprila, 2026

Objavio:

Afera Stanovi, slučaj sumnjive dodjele državnih stanova i kredita funkcionerima za rješavanje stambenih pitanja, nije dobila konačan sudski epilog. Nakon oslobađajuće presude u maju, predmet je vraćen na ponovno suđenje odlukom Apelacionog suda Crne Gore

 

 

Specijalno državno tužilaštvo (SDT) podiglo je 2024. godine optužnicu protiv više bivših funkcionera i to Predraga Boškovića, Budimira Šegrta, Suada Numanovića, Sanje Vlahović, Ivana Brajovića, Dražena Miličkovića, Damira Šehovića, Dragice Sekulić, Osmana Nurkovića, Suzane Pribilović, Jelene Radonjić i Aleksandra Jovićevića, zbog postojanja osnovane sumnje da su, u periodu od 2016. do 2020. godine, kao članovi Komisije za stambena pitanja Vlade Crne Gore, u saizvršilaštvu, učinili produženo krivično djelo zloupotreba službenog položaja, za koje je propisana kazna zatvora od dvije do 12 godina. Prema tvrdnjama SDT-a, oštetili su državni budžet za oko 2,6 miliona eura jer su kredite dodjeljivali bez odgovarajućih planova i procjena, u iznosima od 17.500 do 40.000 eura. Propisi su predviđali znatno niže limite i strožije procedure.

Prvostepeni sud ocijenio je da tvrdnje SDT nijesu potkrijepljene dokazima koji imaju pravnu snagu i optužene oslobodio od krivice, nakon čega je tužilaštvo najavilo žalbu.

Skoro godinu kasnije, drugostepeni sud žalbu SDT, ali i Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa države, ocijenio je osnovanim uz zaključak da je prvostepena presuda zahvaćena bitnim povredama postupka i nejasnim zaključcima.

Apelacionom sudu, prema saopštenju dostavljenom medijama, u fokusu je bilo  pitanje nadležnosti Komisije za rješavanje stambenih potreba.

Naime, prvostepeni sud zaključio je da Komisija nije donosila odluke, već je imala isključivo tehničku ulogu odnosno da priprema informacije i daje prijedloge, dok je konačne odluke donosila Vlada Crne Gore.

Međutim, Apelacioni sud smatra da je takav zaključak nejasan i nedovoljno obrazložen. Ukazuje se da je Komisija, prema važećim propisima, bila zadužena da sprovede postupak i Vladi dostavi konkretne prijedloge odluka, uključujući i iznose stambenih kredita.

Posebno je problematizovano to što su predloženi iznosi kredita u pojedinim slučajevima prelazili ograničenja predviđena odlukama Vlade, što prvostepeni sud, smatraju u Apelacionom,nije adekvatno razmotrio.

Za sudije tog suda sporne su tvrdnje da Komisija nije odlučivala o pravima, već samo sprovodila zaključke Vlade, ocjenjujući da je takvo tumačenje nedovoljno utemeljeno u činjenicama.

Ovo je samo dio razloga ukidanja prvosptepene oslobađajuće presude, a detaljnije obrazloženje do zaklučenja ovog broja nije bilo dostupno na sajtu Apelacionog suda.

Sutkinja specijalnog odjeljenja podgoričkog Višeg suda Vesna Kovačević, podsjetimo, u maju prošle godine oslobodila je optužene, uz obrazloženje da tužilaštvo nije ponudilo validne dokaze.

Ključni problem, kako je tada saopštila,  bio je u tome što su dokazi dostavljeni u formi „kopija kopija“, bez originala ili ovjerenih primjeraka. Kako se autentičnost te dokumentacije nije mogla garantovati, Sud je zauzeo stav da takvi dokumenti ne mogu imati dokaznu snagu u krivičnom postupku.

U obrazloženju oslobađajuće presude, sutkinja je istakla  da su i sud i tužilaštvo pokušali da pribave originalnu dokumentaciju od Vlade, Državnog arhiva i Uprave za imovinu, ali bez uspjeha, nakon čega je pozivajući se na sudsku praksu i Zakonik o krivičnom postupku, zaključeno da se presuda ne može zasnivati na nepouzdanim dokazima, naročito kada se krivica mora dokazati „van razumne sumnje“.  Uz to, naglašeno je da bi korišćenje spornih dokaza predstavljalo i povredu prava na pravično suđenje, garantovano Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.

U obrazloženju izrečene presude sud je naveo da je zaključeno da se bez saglasnosti Vlade nisu mogla rešavati stambena pitanja  funkcionera.

„U konkretnom slučaju, komisija kao radno tijelo Vlade, donosi svoj predlog a onda Vlada odlučuje o njemu. Optuženi su bili dužni da postupe na osnovu zaključka Vlade, šta su i uradili i u svakoj odluci su citirali zaključak Vlade“,  smatrala je sutkinja Kovačević koja je dodala da Stambena komisija nema ovlašćenja da razmatra zaključak i odluke Vlade, već obavezu da ih implementira.

Prvostepenom presudom je ukazano još da je Vlada Crne Gore, u svakom pojedinačnom slučaju, davala saglasnost i donosila zaključke kojima je zaduživala Komisiju da postupi, zbog čega je sud  ocijenio da Komisija nije mogla samostalno odlučivati, već je djelovala u okviru naloga Vlade, što dovodi u pitanje postojanje krivične odgovornosti njenih članova.

Takođe je tada naglašeno da bi Vlada mogla odbiti prijedloge Komisije da je smatrala da nijesu u skladu sa propisima, ali to nije učinila.

Dodatnu dilemu sud je, prilikom donošenja oslobađajuće odluke, vidio u činjenici da je Specijalno tužilaštvo, 2020. godine, na osnovu istih ili sličnih dokaza, zaključilo da nema osnova za pokretanje postupka, da bi tri godine kasnije zauzelo suprotan stav. SDT je prije 2020. vodio Milivoje Katnić, kome se sada sudi zbog zloupotrebe položaja.

Na kraju, sutkinja Kovačević je u obrazloženju svoje odluke je navela da je sud primijenio princip in dubio pro reo – u slučaju sumnje, u korist optuženog – i oslobodio sve optužene.

Odlukom Apelacionog suda predmet se vraća na ponovno suđenje, u kojem će biti neophodno razjasniti ključna pravna i činjenična pitanja. Istovremeno, očekuje se i odgovor na ono što javnost najviše zanima:  da li su predsjednik i članovi Komisije za rješavanje stambenih pitanja zloupotrijebili službene položaje i ovlašćenja, kako to tvrdi SDT. Ukoliko se te tvrdnje potvrde, ostaje otvoreno pitanje sudbine onih koji su stanove dobili pod povoljnim uslovima, kao i način nadoknade štete za koju tužilaštvo procjenjuje da prelazi dva miliona eura.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo