Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Ko je vlasnik svemira?

Objavljeno prije

na

Prije desetak dana, dok sam čitao o najnovijim dešavanjima u američkom Kongresu, pao mi je na pamet Žan-Žak Ruso, ženevski filozof, inspirator Francuske revolucije. Sjetio sam se dramatičnog početka drugog djela njegovog eseja o porijeklu nejednakosti. ,,Prvi čovjek koji je, ogradivši parče zemlje, rekao ‘Ovo je moje'” je krivac za sve zločine i ratove koji su uslijedili”, pisao je Ruso. Taj čovjek je prevario okolinu, uspostavljajući princip koji se kosi sa prirodnim stanjem stvari jer ,,plodovi zemlje pripadaju svima, a sama zemlja nikom”.

Za trenutak mi se učinilo da potomci tog ,,prvog čovjeka”, velika većina njih, sada sjedi u Kongresu i glasa za zakonska rješenja zbog kojih bi Rusoovi sljedbenici, da ih ima u onolikom broju kao pred kraj 18. vijeka, ponovo jurišali na Bastilju. Naime, ne samo da je dejstvom kapitalističkih normi koje u svojoj unutrašnjoj i spoljnoj politici oličava SAD premrežen cijeli svijet (osim nekoliko latinoameričkih država i Sjeverne Koreje) i, u skladu s njima, ,,plodovi zemlje” podijeljeni na način da jedan odsto svjetske populacije posjeduje više od 50 odsto ukupnog bogatstva, nego se ovih dana te norme pokušavaju prenijeti i na svemir.

Tako su, čitao sam, dok sam se prisjećao Rusoa i Marksa, Senat i Predstavnički dom usaglasili Zakon o svemiru kojim se omogućava američkim kompanijama da ostvare vlasništvo nad mineralnim i drugim resursima sa izvanzemaljskih planetarnih i vanplanetarnih tijela, uključujući komete i asteroide. Izgleda da im nije bilo bitno to što odredbe ovog zakona (koji od primjene dijeli još samo potpis predsjednika Obame) narušavaju čitav niz međunarodnih ugovora, čak i onaj o aktivnostima i istraživanjima u svemiru koji su pod okriljem Ujedinjenih nacija 1967. godine uspjeli da dogovore zakleti ideološki neprijatelji, kapitalistički i komunistički blok.

Taj ugovor je do sada ratifikovalo više od 100 država, a dokumenati dostupni preko interneta ukazuju da Crna Gora nije jedna od njih. Možda je, pak, to dio onog rezervnog plana vlade Mila Đukanovića za popunu crnih rupa u crnogorskom budžetu: pozvati ove jurišnike na svemir da se registruju kod nas i zaraditi od taksi na izdavanje dozvola za uvoz uglja i boksita sa Mjeseca i Marsa.

Šalu na stranu (ako je šala), situacija koja nastaje po primjeni ovog zakona je izuzetno ozbiljna. Jasno je da postojeći politički i ekonomski svjetski poredak niti je uspio, niti može, ovakav kakav je, uspijeti da dovede do pravične raspodjele zemaljskih resursa. To da svaka osoba, bez obzira na njenu poziciju u društvenoj hijerarhiji, ima minimum uslova za spokojnu životnu egzistenciju jednostavno nije prioritet vladajućih elita koje glorifikuju ogoljenu dominaciju i nekontrolisanu moć. ,,Trka” za (zemaljskom) globalnom kontrolom kroz širenje teritorijalne baze i nagomilavanje resursa već je direktno uzrokovala dva svjetska rata tokom prošlog vijeka. Nije teško zamisliti do kakvih tek razaranja i ratova može dovesti trka za kontrolu nad svemirom.

Upravo ta i takva trka je sada dobila pucanj za start. Pitanje je mjeseci, ako ne i sedmica, kada će Rusija, Indija i Kina, a možda, vremenom, i neka drugačija, ne-atlantska Evropska unija, imati svoje trkače. Ne izgleda li ovo, stoga, kao jednosmjeran put u atomsku apokalipsu, put bez povratka? Starogrčki hubris koji će izazvati osvetu bogova?

Nadam se, ipak, da nije kasno za drugačiji rasplet događaja. Međunarodni ugovor iz 1967. godine, kao i Sporazum o Mjesecu iz 1979. godine, su dali odlične smjernice o tome kako se resursi koje svemir nepobitno posjeduje mogu iskoristiti za dobrobit svih na zemlji. Jasno je da su ovi resursi neiscrpni (gledano iz zemaljske perspektive) i da mogu nadoknaditi sve ono što je na ovoj planeti neko već proglasio kao striktno svoje i ne želi da dijeli s drugima. Potrebno je samo transformisati onu zgrtačku svijest čije su sve aspekte precizno osvjetlili progresivni mislioci od Rusoa do Froma i Markuzea. Samo?

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Progresivni kapitalizam?

Objavljeno prije

na

Da li je svijet prešao crvenu liniju kada postaje nemoguće dogovoriti kompromisne varijante globalne ekonomske tranzicije u nešto poput Štiglicovog progresivnog kapitalizma? Čini mi se da će način na koji će svjetski lideri riješavati  ekonomske i druge konsekvence alarmantnog širenja koronavirusa dati odgovor na to, kao i na mnoga pitanja u vezi sa organizacijom međunarodne saradnje i suživota na planeti

 

Za Džozefa Štiglica, progresivni kapitalizam nije besmislica. Štiglic, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2001. i glavni ekonomista Svjetske banke od 1997. do 2000., održao je nedavno predavanje na Univerzitetu San Francisko. Vitalan i vedar, vrlo energetičan u svojim poznim sedamdesetim, Štiglic je predstavio svoju najnoviju knjigu Ljudi, moć i profiti: progresivni kapitalizam u doba nezadovoljstva. Pisana više kao memoar nego naučna studija, ova knjiga predstavlja Štiglicov plan za reformu globalnog ekonomskog sistema tj. neoliberalnog kapitalizma.  Po njegovom mišljenju, upravo su propusti i slabosti neoliberalizma doveli do velikog nezadovoljstva  građana životnim standardom, što  je glavna činjenica političkog života u svim zemljama svijeta.

Od početka osamdesetih godina prošlog vijeka kada je postao dominantna ideologija kapitalističkog Zapada, neoliberalizam je doveo do ogromnog ekonomskog raslojavanja i nejednakosti. Štiglic je to demonstrirao na predavanju koristeći zvanične podatke globalnih finansijskih institucija.Trilionski profiti su se akumulirali na bankovskim računima najbogatijih dok jeminimalna cijena rada u SAD (kada se uzme u obzir inflacija) ostala ista kao i prije 60 godina. Slična je situacija i sa srednjom zaradom, tako da većinu mladih Amerikanaca očekuju nepovoljniji ekonomski uslovi od onih sa kojima su se suočavali njihovi roditelji kada su bili istih godina.

To nije sve. Negativnu sliku upotpunjuje činjenica ozbiljno usporenog globalnog ekonomskog rasta, kao i sve nepredvidljivije, ekstremne klimatske promjene, odgovornost za koje, prema Štiglicu, prvenstveno nose određene industrijske grane. Zbog toga Štiglic kao jednu od neophodnih reformi vidi prelazak na tzv. zelenu ekonomiju. Kao jedan od uspješnih primjera, Štiglic je naveo veliki broj „zelenih“ investicija nedavno formirane Nove razvojne banke od strane zemalja BRIKS-a (Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južne Afrike) u čijem je osnivanju učestvovao kao jedan od glavnih savjetnika.

Interesantno, Štiglic vidi države koje nisu dio tradicionalnog Zapada kao pokretače važnih ekonomskih trendova. Najoštriju kritiku upućuje zapadnim korporativnim konglomeratima za koje tvrdi da su kroz  monopolističke aktivnosti napravili parodiju od koncepta slobodnog tržištva u koje se ritualno retorički zaklinju. Paradoksalno, upravo oni političari koji su na američkoj političkoj sceni označeni kao „socijalisti“ – na primjer Berni Senders – ispadaju šampioni klasičnog liberalizma jer se zalažu za tržišnu transparentnost i omogućavanje „zdrave“ konkurencije kroz razbijanje monopola.

Štiglicov plan za reformu kapitalizma uključuje uvećanje intervencija države u ekonomske tokove kroz fiskalnu politiku (povratak jednoj vrsti ruzvelovskog njudil-a), kao i uspostavljanje sistema pravičnog oporezivanja. U SAD  funkcioniše sistem regresivnih taksi. Voren Bafet, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, je ovaj sistem najslikovitije opisao kada je izjavio da on plaća manje poreze nego njegova sekretarica. Jasno je, što ovakve i slične nepravde duže traju, to će otpori biti  učestaliji i nasilniji.

To je najveći izazov za Štiglicov plan. Njegov humanizam i dobre namjere su nesumnjive. Problem je što je  njegov plan  plan kompromisa i dogovora, a svjedoci smo da je u  konfiguraciji svjetske polike (a i u samim SAD) sve manje i manje faktora koji imaju moć a koji su spremni da je dijele sa drugima. Teško može doći do kompromisa među stranama koje se gledaju kroz simboličke ili stvarne nišane. Izgledada će se prije, nažalost, trenutna situacija izroditi u neku vrstu borbe na sve ili ništa, na život ili smrt, do totalnog poraza jedne strane.

Da li je svijet već prešao crvenu liniju kada postaje nemoguće dogovoriti kompromisne varijante globalne ekonomske tranzicije u nešto poput Štiglicovog progresivnog kapitalizma? Čini mi se da će način na koji će svjetski lideri riješavati sve ozbiljnijeekonomske i druge konsekvencealarmantnog širenja koronavirusa dati odgovor na to, kao i na mnoga druga pitanja u vezi sa organizacijom međunarodne saradnje i suživota na planeti.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Pouke obavještajke

Objavljeno prije

na

Bivša tajna agentica,  Amarilis Foks,   je 2019. objavila  memoare Život na tajnom zadatku:Odrastanje u CIA, a da nije sačekala zvanično odobrenje nadležnogresora. Time je obradovala sve one koji ne vole državnu cenzuru, ali je možda sebe osudila na gubitak profita od prodaje knjige

 

Amarilis Foks je iznenadila CIA-u. Ova bivša tajna agentica je u oktobru 2019.objavila svoje memoare Život na tajnom zadatku:Odrastanje u CIA, a da nije sačekala zvanično odobrenje nadležnogresora. Time je obradovala sve one koji principijelno ne vole državnu cenzuru, ali je možda sebe osudila na gubitak profita od prodaje knjige. Upravo se to prije četiri decenije desilo njenom kolegi Frenku Snepu zbog obavljivanja knjige o angažovanju CIA u Vijetnamu. Vrhovni sud SAD-a je tada donio odluku da je Snep izazvao “nenadoknadivu štetu“zbog iznošenja u javnost određenih informacija i primorao ga da sav profit (300,000 dolara) uplati u budžet CIA.

Još nije poznato kakav će epilog biti u slučaju Foks, ali je jasno da ona uopšte ne haje. Po medijskim navodima, ona je već prodala prava za serijsku obradu knjigeteleviziji Apple. Možda je razlog njenog samopouzdanog ponašanja i to što se prije dvije godine udala za unuka Roberta Kenedija, najpoznatijeg brata američkog predsjednika Džona F. Kenedija, pripadnika jedne od najmoćnijih porodica na američkoj političkoj sceni.

Po mom mišljenju, u knjizi nema nekih do sada javnosti nepoznatih operativnih podataka zbog kojih bi CIA trebala da bude posebno zabrinuta. Kao i mnogi drugi, Foks je bila zavrbovana od strane CIA još dok je bila studentkinja postdiplomskih studija na univerzitetu Džordžtaun u Vašingtonu. Imala je svega 22 godine. Kratko vrijeme je provela kao analitičarka povjerljivih podataka o islamističkim terorističkim organizacijama, a onda je, po sopstvenoj želji, prebačena u operativce. Poslije višemjesečne pripreme na tzv. Farmi gdje se budući operativci uče praksi obavještajnog rada, upućena je na tajni zadatak u inostranstvo. Zadatak je zahtijevao kreiranje lažnog identiteta i lažne profesije nevezane za američku diplomatsku službu. To joj je omogućilo veću slobodu djelovanja, ali je bilo i mnogo opasnije zbog toga što nije posjedovala diplomatski imunitet u slučaju mogućeg razotkrivanja.

Lažni identitet koji je kreirala Foks je bila trgovina umjetninama koja se na globalnom nivou često prepliće sa trgovinom oružjem. Da bi zamela sve veze sa SAD, Foks se preselila u Šangaj i tamo registrovala svoju kompaniju. Poslije nekog vremena, konačno se upoznala sa trgovcem oružjem(porijeklom iz Mađarske) koji joj je pomogao da uspostavi kontakt sa islamističkim organizacijama u Pakistanu. U pakistanskom gradu Karačiju se dešava i najdramatičniji događaj u knjizi. Foks uspjeva da nagovori lidera jedne terorističke organizacije da odustane od namjere da detonira radioaktivnu bombu na gradskom trgu. Tu dolazi do izražaja i glavna pouka knjige.Ona se tiče pristupa koji je doveo do konačnog uspjeha misije.

Naime, Foks tvrdi da CIA pristupa borbi protiv terorizma na pogrešan način koji situaciju čini još gorom nego što ona jeste.Umjesto da pokuša da razumije drugu stranui da shvati njihovu motivaciju, CIA koristi brutalnu silu. Za nju je druga strana samo običan cilj za likvidaciju. To kao da nisu ljudi, što više ubijenih, to bolje. Međutim, zaključak do kojeg je kroz svoje iskustvo obavještajnog rada došla Foks je da primjena sile može da zaustavi na neko vrijeme, ali ne i da potpuno iskorijeni neprijateljstvo. Ubijene zamijenjuju u stroju njihovi bliski. Krug smrti se samo širi. Mir postaje sve manje i manje moguć.

Glavni razlog za to je da, kako kaže Foks, “svi za sebe vjeruju da su dobri momci, a oni to i jesu,iz sopstvene perspektive“. Drugim riječima, sukobi se ne mogu umiriti i prevazići nadjačavanjem, nego samo kroz priznanje jednakog statusa drugoj strani i uspostavljanjem povjerenja. Tako je Foks došla do uspjeha u Karačiju. Kao u poznatoj optičkoj iluziji, dva lica, koja na prvi pogled izgledaju suprostavljeno, su ustvari dio jedne te iste vaze. Stvari koje nas zbližavaju ima mnogo više od onih koje nas dijele.

Nažalost, nedavno ubistvo iranskog generala Solejmanija pokazuje da CIA iz knjige svoje bivše agentice nije izvukla ama baš nikakvu pouku.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Oči u oči sa 2020-tom

Objavljeno prije

na

Vladajuća euroatlanska tehnokratska elita, ogrezla u korupciji i licemjerju, ne može  se suprostaviti snazi harizme nacional-populista. Političke središnjice više nema, brod mejnstrima je potonuo, a desničarski ekstremi postaju normala svakodnevnice. Širi se krug očajnih koji kompenzaciju svoje bijede pronalaze u napadima na podjednako očajne, samo druge nacije, jezika, religije ili boje kože

 

Džonson, Netanjahu, Tramp. Već je izvjesno da će političke sudbine ova tri nacionalistička lidera obilježiti narednu godinu. Ukoliko uspiju da opstanu na svojim liderskim pozicijama i izvedu ono što su naumili, svijet će idućeg decembra izgledati mnogo drugačije nego što izgleda danas. Stihija političke i ekonomske fragmentacije koju su stavili u pogon će onda skoro sigurno dostići rušilačke razmjere.

Vrlo je moguće da će biti i nasilnih sukoba, vjerovatno na Bliskom Istoku, mada ni otvaranje novih/starihkriznih žarišta u Istočnoj Evropi i Centralnoj Aziji ne bi trebalo potpuno zanemariti. Jasno je da se vladajuća euroatlanska tehnokratska elita, ogrezla u korupciji i licemjerju, ne može suprostaviti snazi harizme ovih nacional-populista. Političke središnjice više nema, brod mejnstrima je potonuo (to i nije bio neki brod), a desničarski ekstremi sve više postaju nova normala svakodnevnice. Širi se krug očajnih koji kompenzaciju svoje bijede pronalaze u napadima na podjednako očajne, samo druge nacije, jezika, religije ili boje kože.

Nije, naravno, slučaj da elita neoliberalnog establišmenta ne nudi neku alternativu. Globalni liberalni mediji na primjer propagiraju novi međunarodni ekonomski pristup zasnovan na smanjenju upotrebe fosilnih goriva i ekologizmu. Njihov simbol je švedska aktivistkinja Greta Tunberg. Je li se iko iznenadio što je časopis Tajm odabrao upravo nju da bude ličnost godine? Tramp je odmah pokušao da cijeli postupak ismije na tviteru jer dobro zna ko su mu glavni ideološki neprijatelji. Međutim, životni stil Tunberg se toliko razlikuje od „širokih narodnih masa“ da ona teško može da ih prevrbuje od nacional-populista, a upravo o tome se ovdje radi. Bivšim radnicima i radnicama propalih krupnih industrijskih sistema i na Zapadu i na Istoku električna vozila i vjetroelektrane ne izgledaju kao rješenje životnih problema. Oni griješe što ne brinu o klimatskim promjenama, ali njihov glas ide za onog ko im obećava posao ili povećanje plata i penzija. To je naravno šarena laž. Džonson, Netanjahu i Tramp samo imaju uvjerljiviji marketing.

A gdje je u sadašnjem trenutku „treći put“? Ima li ga uopšte ili nam ostaje, nažalost, jedino odluka između lošeg i goreg? Evropski pokret DIEM25, osnovan od strane Janisa Varufakisa i Srećka Horvata, koji mnogi vezuju upravo za ovakav politički pristup, nedavno je donio većinsku odluku da na britanskim parlamentarnim izborima pomogne kampanju laburista. Svi sada znamo da ta priča nije imala srećan kraj. Očigledno je da DIEM25 mora osmišljavati štošta novo i drugačije. Varufakis je ove godine postao poslanik u parlamentu Grčke. Iako tvrdi da nije digao ruke od opšte-evropskog projekta, nacionalni parlament je, po prirodi stvari, okrenut ostvarivanju nacionalnih interesa. Kako će Varufakis djelovati u slučaju da interesi Grčke budu u konfliktu sa interesima DIEM25? To nije nimalo naivna etička dilema.

Po mom mišljenju, to znači da oni koji žele da radikalno mijenjaju postojeći globalni sistem moraju formirati i sopstveneglobalne političke strukture. To i jeste bio smisao Marksove i Engelsove Internacionale. Ipak, najobuhvatniju razradu je ova ideja imala za vrijeme trajanje lenjinovske Treće Internacionale (1919-1943), mnogo poznatije pod imenom Kominterna. Kao neka vrsta „crvene paučine“, Kominterna je pokrivala cijeli svijet i njeni članovi i operativci su dali nemjerljivi doprinost razvoju ljevičarske misle i uspjehu ljevičarskih režima. Prije desetak godina, tadašnji predsjednik Venecuele Ugo Čavez je promovisao ideju formiranja Pete Internacionale (poslije neuspješne Četvrte Internacionale koju je formirao Trocki kao međunarodnu kontru Staljinu). Bilo je tada dosta novca od nafte i međunarodna situacija je bila naklonjenija, ali nije mnogo urađeno na povezivanju. Sada, geopolitički gledano, Latinska Amerika nema političkih i ekonomskih kapaciteta da predvodi taj proces. U Venecueli Maduro možda broji posljednje dane na vlasti, a Morales je u Boliviji jedva izvukao živu glavu. Potrebna je moćna država kao sponzor, a takve nema na vidiku.

Može li nas 2020. iznenaditi? Može ako podbace Džonson, Netanjahu i Tramp.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo