Hommage Đorđu Balaševiću

Pjesnik-pjevač uvijek je pjevao samo jednom slušaocu; onom istom koji u svakom od nas, slušao i pjevao zajedno s njim.

I kada bi zapjevao sam samcijat usred pustinje, pjesnik-pjevač bi imao slušaoce.

Malo radosti, malo bola, nešto krvi, nešto gnoja, i naravno, dobar rječnik da  pronađe prave rime – za pjesnika-pjevača nema zime.

Pjesniku-pjevaču uvijek je ostajalo više ljubavi u srcu nego u riječima, i više žudnje u prstima nego u žicama gitare.

Poezija je mudrost srca. Mudrost je poezija uma. Ponekad, dok slušamo  pjesnika-pjevača, srca nam postaju mudra a um nam pjeva, pa nam se čini kao da i on i mi koji ga slušamo, živimo u sjenci Boga.

U nadahnuću, pjesnik-pjevač pjeva a ne tumači, jer nadahnuće nikada ne tumači.

,,Sve je imo’, ništa imo’ nije!“ – Ladački, koji je zaboravio da se sa ustima punim hrane ne može ni pjevati, ni ljubiti!

Iz rane koja krvari ili iz osmjeha nastaju njegove pjesme. Nikada nisu bile stav ni mišljenje.

Rascvjetana trešnja  je pjesma koju je zemlja zapisala na nebu. Da bi to vidio, moraš biti pjesnik. Da bi to vidili i drugi, moraš imati i gitaru.

Polovina od onoga o čemu nam je pjevao bilo je nevažno; ali nam je o tome pjevao da bismo shvatili onu drugu polovinu.

Bez pjesnikovih riječi i muzike njegovih pjesama,  ne bismo čuli vječnu tišinu koja vlada u dubini našeg srca.

Pjesnik-pjevač je uvijek znao istinu; ponekad je i pjevao o njoj.

Uši slušalaca, dale su glas pjesniku-pjevaču.

Humor pjesnika-pjevača? Tajna njegovog humora krila se u pravoj mjeri.

Pjesnik-pjevač nije pjevao da bismo ga shvatili, nego da se ne osjećamo usamljeni.

Kad god bi zapjevao o proljeću, više niko nije vjerovao u zimu.

Tajnu njegove poezije i muzike  čine tri stvari: znanje, umjetnost i čarolija. Znanje o muzici koju stvaraju riječi; umjetnost koja mu je bila urođena a ne priučena; čarolija da voli svoje slušaoce.

Ferid MUHIĆ

Komentari

Vrijeme nema i ne može imati nikakav uticaj na ključne sadržaje ljudskog života, kao ni na temeljne principe morala i istine, te utoliko ne može biti ni argument, ni alibi, ni otežavajuća ni olakšavajuća okolnost za naš odnos prema životu i ocjenu moralnih postupaka

Kad god čujem rečenicu: ,,Sada je 21. vijek“, –  a čujem je na svakom koraku i sve češće – uzvratim pitanjem: ,,Pa šta?“, katkad i samo sa: ,,I?“  Siguran sam da ste je svi čuli mnogo puta, ali ne bih volio da je čujem od nikoga. Jer, ko god je koristi, smjesta izgubi dio onih 100 odsto  uvažavanja koje apriori, takoreći „na neviđeno“ – poklanjam svakom čovjeku s kim prvi put razgovovaram. Ovakvo blanko povjerenje u pamet i moralnost svih ljudi prenosio sam kao profesor i na ocjenu znanja sa kojim su studenti izlazili na ispit. ,,Počinjete  ispit sa najvišom ocjenom – desetkom. Vaše je da je opravdate“. Mnogi su završili ispit sa  istom ocjenom sa kojom su ga počeli. Oni koji nisu pokazali minimum znanja, vratili bi se slijedeće sesije, ali negativnu ocjenu sa mojim potpisom nisu imali u indeksima.

Sve one koji koriste rečenicu ,,Sada je 21. vijek!“ kao argument, smjesta vraćam do slijedeće sesije, jer su kod mene pali na ispitu. Bez obzira da li  smatraju ili prosto vjeruju ne razmislivši,  da to može biti neki argument, ili što je još gore, znaju da nije nikakav argument ali je ipak demagoški koriste da bi ljude ubijedili u nešto što znaju da nije ni opravdano ni istinito. Odmah da se razumijemo: Vrijeme nema i ne može imati nikakav uticaj na ključne sadržaje ljudskog života, kao ni na temeljne principe morala i istine, te utoliko ne može biti ni argument, ni alibi, ni otežavajuća ni olakšavajuća okolnost  za naš odnos prema životu i ocjenu moralnih postupaka.

Ovo se sasvim zaboravilo ili namjerno zabašurilo, dok sa svih strana odjekuje psitacistička (papagajska) rečenica: ,,Sada je 21. vijek!“ ,,Kad treba nametnuti neke apsolutno neprovjerene i moralno neprihvatljive  interese političke vlasti  i oligarha finansijskog kapitala, dovoljno je reći: ,,Sada je 21. vijek!“ Boli te zub, žiga te pod rebrima – nije to ništa,  jer: ,,Sada je 21 vijek!“

Ljudi ranije nisu znali ni šta je sreća ni šta je nesreća, jer su bili zatucani, glupi, ali danas znaju jer ,,Sada je 21. vijek!“ ,,Živimo u 21. vijeku!“ – to treba da znači kako više niko nije očajan, ni tužan. Do juče, ljudi nisu znali ni da li su živi, ni šta znači biti zaljubljen, ni kako se rađaju djeca (da ne govorimo o tome kako se odgajaju i vaspitavaju?!); znali su samo šta je strah, šta je bol, šta je smrt, ali ,,Sada je 21. vijek!“ i više niko ne osjeća strah, više nikoga ništa ne boli i niko više ne umire!

Nikako da shvatimo. Sve što je bilo oduvijek, biva i ,,Danas u 21. vijeku“.  I mladost i starost, i mržnja i ljubav,  i bolest i zdravlje, i sreća i očaj. Život će uvijek biti život a smrt – smrt! I nepravda će biti nepravda, a pravda – pravda, kako god ih zvali,  i laž će biti laž, a istina – istina; lopov će biti lopov, a pošten čovjek – pošten, i u 31. i u 131. vijeku! Ne zaklanjajte svoju sramotu iza vela vremena i ne opravdavajte nepravdu koju činite pozivanjem da je danas drugo vrijeme! Nikada nije vrijeme da se ropstvo naziva slobodom, bezuslovna poslušnost najvećom vrlinom, da je građanska neposlušnost zločin, ni da je istina sredstvo  koje vlast propisuje na kapljice, prema procjeni i sopstvenom nahođenju.

Kažu: ,,Danas je 21. vijek!“ i tvrde, dokazuju da je ,,Danas, u 21. vijeku“,  sve neodređeno i ,,fluktuirajuće“; da više ne postoji  ni ,,žensko“ ni  ,,muško“, ni normalnost ni perverzija, da je politika – ,,vještina mogućeg“ (šta god to bilo, okupacija koju ćemo nazvati „oslobođenjem“, prisvajanje ekskluzivnog prava na nuklearno oružje, ili nemilosrdna eksploatacija mineralnih i energetskih izvora drugih zemalja, pod prijetnjom oružja) a ne ,,zajednica ljudi radi ostvarivanja velikog dobra svih“. (Platon i Aristotel)

Nedavno smo, u 21. vijeku, vidjeli TV prijenos inauguracije predsjednika prve demokratske države u svijetu. Sa desetinama hiljada zastava umjesto građana, kojima je pristup bio zabranjen i blokiran betonskim i žičanim barikadama, uz najveće vojno i policijsko obezbjeđenje u istoriji ove zemlje, novoizabrani predsjednik je trijumfalno objavio: ,,Danas je Dan demokratije!“ Obezbjeđenje je možda bilo neophodno. Ali se nije smjelo nazvati demokratijom.

Relativizacija apsolutnih konstanti života svakog pojedinca i temeljnih vrijednosti ljudskog društva u cjelini, degradira život svakog pojedinca i unosi razdor i konflikt među narodima.

Uvijek, pa čak i ,,Danas u 21. vijeku“.

 Ferid MUHIĆ

Komentari

Da li je  sloboda potpuno nadživljena, potrošena, bajata kao tema, samo zato što danas živimo u 21. vijeku

Šta može reći sloboda sebi u prilog? Samo jedno: Da mora biti izuzeta od svih vrsta ograničenja, kontrole, regulisanja i sankcionisanja, jer u suprotnom slučaju prestaje biti sloboda!  Zanimljivo je da je  Džon Stjuart Mil (John Stuart Mill) zapravo bio prvi koji je ovu radikalnu i beskompromisnu koncepciju u prilog individualne slobode dosljedno branio i to u svom najpoznatijem djelu O slobodi (On Liberty), objavljenom 1859. godine. Još je zanimljivije što se  već odavno ne raspravlja ni o toj knjizi, ni o njenoj centralnoj temi.

Gdje ja živim!? Pa zar ne znam da je danas 21. vijek!? Ko bi danas još raspravljao o knjizi napisanoj u davnom 19. vijeku? Dobro, za sada neka vam bude, ali šta je sa slobodom? Da li je i sloboda potpuno nadživljena, potrošena, bajata kao tema samo zato što danas živimo u 21. vijeku!? Najbolje će biti da  provjerim! Ispitaću još jednom, osnovne argumente kojima Mil brani slobodu, i uporediti ih sa shvatanjima i stanjem slobode  u 21. vijeku.

,,Ljudsko biće nije mašina koju treba napraviti prema određenom modelu da bi radila tačno ono za šta je namijenjena, nego je kao stablo koje raste i razvija se n a sve strane, u skladu sa tendencijama njegovih nutrašnjih snaga koje ga čine živim bićem“(p.33).  Zamislio sam se: vi ste u pravu! Ko još u 21. vijeku smatra da se čovjek treba razvijati kao živo biće u skladu sa tendencijama  svojih unutrašnjih snaga, umjesto da se formira i obrazuje kao mašina prema tačno određenom političkom i ekonomskom modelu  da bi što bolje radio ono za šta je formiran!?

Pođimo dalje. U skladu sa tvrdnjom da svaki čovjek teži ka ostvarenju sopstvene sreće kao svom najvišem cilju, Mil je formulisao sljedeći silogizam o jedinom cilju vlasti koji opravdava njeno postojanje:

Svaki pojedinac postupa u cilju ostvarivanja svojih interesa;

Jedini opravdan cilj vlasti je da ostvaruje interese građana kojima vlada:

Vlast je opravdana ako, i samo ako, interes građana bude  ujedno i najviši interes vlasti. U suprotnom, vlast će biti  smijenjena kao direktno odgovorna građanima.

I? Šta i?  Opet ste vi u pravu. Danas, u 21. vijeku, mi smo  shvatili da i vlast čine ljudi pojedinci. Prema tome, ako je cilj svakog pojedinca da ostvari svoje interese, onda je i cilj svakog pojedinca na vlasti da ostvari svoj interes! Svoj, a ne interese tamo nekih građana! I zato vlast ne može biti odgovorna pred građanima niti je građani mogu smijeniti zato što nije ostvarila tuđe interese, nego što nije dovoljno vješto ostvarila svoje, legitimno lične i privatne interese.

Da vidimo kako stoje stvari sa Milovom odbranom lične slobode i uslovima pod kojima vlast ima pravo da reguliše te slobode i ograniči ih. Najprije, razmotrimo njegove argumente. Prema Milu, vlast nema nikakvo pravo da uvede restrikciju individualne slobode ukoliko je ta restrikcija paternalistička, odnosno, moralistička. Određujući vlast slovom A a pojedinca slovom B, Mil precizira:

Restrikcija nametnuta od A, je paternalistička ako je uvedena za dobro B;

Restrikcija nametnuta od A je moralistička ako je uvedena da prinudi B na moralno ili nemoralno ponašanje.

Vidi se da je to pisano u 19. vijeku. Danas u 21. vijeku u kom mi živimo, ko bi se složio sa ovako širokom odbranom individualne slobode od miješanja vlasti?

Svašta! Da vlast ne smije zabraniti neke slobode u interesu samih građana, zato što je to paternalizam i moralizam!? Ko zna bolje od majke šta je dobro za njenu djecu; od ovčara šta je dobro za ovce, od vlasti, šta je dobro za građane!? Da ne znaju bolje djeca, ovce i građani? Halo, – danas je 21. vijek!

O slobodi javnog iznošenja mišljenja Mil smatra da mora biti neograničena, zato što: zabranjeno mišljenje može biti istina; ako je većim dijelom laž, može imati djelić istine; ako je skroz-naskroz laž, sprečava istinu da postane bespogovorna dogma. Opet se vidi koliko smo  napredovali u 21. vijeku! Pametna vlast zabranjuje javno iznošenje mišljenja zato što je istina, da se ne bi doznala;  ujedno, laž ne samo što se dopušta, nego se afirmiše kroz sve main stream medije,  jer se time sprečava razlikovanje laži od istine!

U temeljne slobode Mil ubraja i slobodu kretanja i okupljanja. Jedini izuzetak u kom su individualne slobode podložne ograničenju od strane vlasti, jeste nanošenje direktne štete drugima. Ali i taj razlog može otpasti ako su posljedice takvog ograničenja teže od posljedica ovih sloboda. Čuj ti ovo!? Prema Milu, ispašće još da bi vlast morala tražiti saglasnost građana da im ograniči slobodu kretanja i okupljanja čak i u uslovima ove pandemije?

Sloboda je do sada bila haotična i nepredvidiva. Danas, u 21. vijeku, napredak se mjeri stepenom ograničenja i kontrole slobode. A taj napredak nam poručuje da se neće zaustaviti, sve dok i poslednji dah slobode ne bude ugušen u svakom od nas!

Ferid MUHIĆ

Komentari