Povežite se sa nama

Uncategorized

KOLAŠIN: MUKE SAMOHRANIH MAJKI: Borba s oskudicom

Objavljeno prije

na

Iako su ih u situaciju da same odgajaju svoju djecu dovele različite okolnosti, Dragica Vukić, Svetlana Knežević i Marica Labović dijele slične muke i predstavnice su onih žena kojima s pravom pripada ,,titula” junakinja kolašinske svakodnevice.

Godinama tridesetšestogodišnja Dragica, udovica, sa dvije ćerke živi od 120 eura materijalnog obezbjeđenja porodice. Podstanarke su u trošnoj kući, pa od skromnih prihoda za kiriju mjesečno izdvajaju 50 eura. Nakon muževljeve smrti sa ćerkama je ostala u selu Vranještica, ali zbog njihovog školovanja bila je prinuđena da se preseli u grad.

,,U tom selu, koje je od grada udaljeno 24 kilometra i do kojeg se veći dio godine može samo terenskim vozilom, nema škole pa nije bilo druge mogućnosti već da se zbog školovanja djece preselim u grad. Život sa prihodima od 120 eura mučenje je i stalna borba. Zarađujem koliko mogu berući šumsko voće i pečurke , ali to je kratak period. Zimi je najteže. Ne može se zaraditi, pa jedva preživljavamo”, priča Dragica.

Minulog ljeta nije bilo dovoljno ni pečurki ni borovnica da bi se zaradilo. Zbog toga su mjseci koji slijede veliki izazov za tri Vukićke.

Zimi je, kako tvrdi, rizično živjeti u kući u kojoj stanuju. Krov prokišnjava na više mjesta, elektroinstalacija je loša, pa je zbog takvog stanja jednom izbio i požar u kući. Plaši se da krov neće izdržati veći snijeg narednih mjeseci.

,,Plafon samo što nije pao. Nemamo ni kupatila, a za kupanje vodu grijem na šporetu. Najviše me strah zime, jer zbog težine snijega krov može svakog časa da se uruši. Tako noću zimi ne smijem ni zaspati nego po nekoliko puta čistim snijeg s krova. Djevojčice sa strahom i liježu i ustaju. Njihove krevete ‘šetam’ po sobi jer na nekoliko mjesta prokišnjava”, kaže ova majka, kojoj je, kako tvrdi, jedina utjeha to što su joj ćerke odlični đaci.

Nekoliko puta do sada obraćala se lokalnoj upravi za zahtjevom da pomognu u rješavanju stambenog pitanja. Nije bilo koristi. Prije više godina od Opštine je dobila plac u naselju Lug, ali nikad nije imala dovoljno novca za građevinski materijal i bar početak gradnje.

,,Džaba plac kad nijesam mogla skupiti novac ni za kopanje temelja. Naravno da bi sve bilo lakše u svoja četiri zida, ali bojim se da to još dugo neću moći priuštiti djeci. Sve što zaradim potroši se na najosnovnije potrepštine, a često i prifali”, kaže Dragica.

Svetlana ima dvije ćerke od 11 i 12 godina. Više od četiri godine živjela je u sobičku u nekadašnjem Domu učenika u Smajlagića Polju, bez osnovnih uslova za život. U toj zgradi mjesecima nije bilo struje, a zbog nedostatka dimnjaka nije bilo moguće koristiti ni šporet na drva, pa su, s još nekoliko porodica zimske dane provodili i bez grijanja. Prije tri godine, usred zime, kako kaže, muka je natjerala da se samovoljno useli u jedan od stanova u izbjegličkom naselju, koji je godinama prazan. Opomene i prijetenje iz tadašnje lokalne vlasti nijesu je uplašile, pa je i sada u tom stanu.

„Ja nemam gdje drugo. U Dom učenika mi nema povratka. Ako mi narede da moram iz ovog stana, ja ću sa djecom pred Opštinu i tu ću ostati sve dok se ne obezbijedi odgovarajući krov nad glavom za moju porodicu. Drugog izlaza nema”, odgovorila je Kneževićeva na upozorenja iz lokalne uprave.

No, njene muke nijesu prestale ni u novom stanu. Prošle godine zbog duga od 800 eura više od mjesec djevojčice i ona bile su bez struje. Novca niotkud, a iz Elektroprivrede neumoljivi.

„Štetovalo mi se na desetine kilograma hrane, koju sam čuvala u zamrzivaču, a koju sam od svojih nadnica kupovala tokom ljeta i jeseni, da bi zimi imali šta da jedemo. Nijesam uspjela da obezbijedim drva za ogrjev, pa danima nijesam mogla djeci da skuvam ručak ili ugrijem vodu za održavanje higijene. Djevojčice su učile i igrale se pod šterikama.”

Struja je isključena dok je bila na bolničkom liječenju u Podgorici a dvije ćerke osnovke same u stanu. Svetlana svoju porodicu izdržava čisteći tuđe stanove i cijepajući drva. Ne boji se teškog fizičkog rada ali, kako kaže, s obzirom na standard u Kolašinu vrlo rijetko nađe neki posao.

Takođe u izbjegličkom neselju, živi i Marica, koja sa 75 eura izdržava petoro djece. I ta porodica dobro zna kako je živjeti sedmicama u mraku. Jedna od Maričinih ćerki je dijabetičaka, što je toj Kolašinki, kako kaže, najveća teškoća. Novovićeva piznaje da je jednom samovoljno uključila struju nakon što su je radnici Elektrodistribucije isključili.

,,Prošle godine isključili su struju, zbog čega se kćerki, koja je dijabetičar, zdravstveno stanje naglo pogoršalo. Samovoljno sam je priključila, znam da je to mimo zakona, ali drugog načina nijesam imala. Ukupno primam 75 eura po osnovu materijalnog obezbjeđenja porodice i dječjeg dodatka, pa ne mogu da plaćam račune od 90 eura. Ne znam ni otkud toliki računi kad imam samo tri kućna aparata”, priča ona.

Dragica, Svetlana i Marica tvrde da su sve u životu podredile nastojanju da obezbijede makar najosnovnije za svoju djecu. Kažu da jako boli kad im to ne polazi za rukom. Bole ih, čak više od nemaštine, i predrasude i narazumijevanje na koje nailaze. Često se, kažu, njihov trud da ne budu ,,građanke drugog reda” doživljava kao neskromnost.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo