Putin se mora boriti dok cijeli Donbas ne bude pod ruskom kontrolom kako bi opravdao invaziju na Ukrajinu. Moguće ga je zaustaviti, ali to bi zahtijevalo ili direktno vojno miješanje Zapada ili znatno oštrije ekonomske sankcije. Ništa se ne može postići bez američkog učešća, što bi dovelo do sukoba i Vašingtona i Moskve. Za Trampa ne postoji drugi način za okončanje neprijateljstva u Ukrajini osim da se Donbas preda Putinu. Ali, ako preda Donbas Rusiji, Zelenskog možemo smatrati politički mrtvim

Volodimir Zelenski je 12. decembra pokušao da liši Rusiju njenih prednosti u pregovaračkoj poziciji. Stigao je u Kupjansk, – grad u Harkovskoj oblasti, koji je Moskva proglasila pod ruskom kontrolom, – i sastao se sa osobljem 14 mehanizovane brigade. Uoči pregovora u Berlinu, želio je da uvjeri evropske i američke političare da ruska vlada preuveličava svoja dostignuća na bojnom polju. Kupjansk je važno logističko čvorište i nakon njegovog zauzimanja, Rusija bi mogla brzo prebaciti velike količine opreme i ljudstva duž linije fronta. U tom slučaju, ruske ofanzivne operacije mogle bi se značajno intenzivirati. Kijev je želio da pokaže da se to nije dogodilo i da Ukrajina i dalje može uspješno braniti svoje teritorije. Dakle, nema potrebe za teritorijalnim ustupcima Rusiji, koje zahtijeva američka administracija.

Američka administracija nije obraćala pažnju na dokaze da je posljednji ruski vojni uspjeh pogrešno predstavljen. Tokom pregovora sa Zelenskim u Berlinu, održanih 14. i 15. decembra, Steve Witkoff i Jared Kushner prisilili su ga da pristane na povlačenje ukrajinskih trupa iz Donbasa kako bi dobili američku podršku sigurnosnim garancijama za Ukrajinu. Stav trenutne američke administracije zasniva se na novoj Strategiji nacionalne sigurnosti, koja je objavljena u novembru. U njoj se navodi da će američka administracija uticati na razvoj EU tako što će ponovo uspostaviti evropske odnose s Rusijom i upravljati njima. To znači da Trump želi imati bolje odnose s Putinom nego s Evropom. Dakle, Trump ne može prisiliti Putina da odbije zauzimanje Donbasa, jer je to proglasio jednim od najvažnijih ciljeva rata, uz promjenu ukrajinske vlade. Sada je jasno da Rusija neće moći svrgnuti Zelenskog. Dakle, ostaju samo teritorijalni dobici.

Putin se mora boriti sve dok cijeli Donbas ne bude pod ruskom kontrolom kako bi opravdao svoju invaziju na Ukrajinu. Može ga se zaustaviti, ali to bi zahtijevalo ili direktno vojno miješanje Zapada ili znatno oštrije ekonomske sankcije. Ništa se ne može postići bez aktivnog američkog učešća, što bi neminovno dovelo do sukoba između Washingtona i Moskve. Stoga, za Trumpa ne postoji drugi način da se okončaju neprijateljstva u Ukrajini osim da se Donbas preda Putinu. Ali,  Zelenskom je teško to priznati. Njegova politička budućnost direktno zavisi od uslova primirja. Ako ukrajinska vlada potpuno preda Donbas Rusiji, Zelenskog možemo smatrati politički mrtvim. Neće imati šanse da pobijedi na izborima nakon što se uspostavi primirje. Zato pokušava uvjeriti ukrajinske birače (a i sebe) da će Trump prestati smatrati predaju Donbasa neizbježnim uslovom primirja.

Tokom svoje online konferencije za novinare 16. decembra, posvećene rezultatima berlinskih pregovora, Zelenski je izjavio da, iako Amerikanci žele brzo okončati neprijateljstva, “kvalitet je važniji od brzine”. Izrazio je nadu da se Trumpovo mišljenje o problemu Donbasa može promijeniti.

Međutim, Trump, koji bi mogao biti zaista zainteresiran za okončanje rata koji ga sprječava da koristi Rusiju u svojoj politici prema Evropi i Kini, može efikasnije uticati na Zelenskijev pristup problemu Donbasa. Prvo, on je već ponudio Ukrajini snažne sigurnosne garancije, uključujući zaštitu sličnu Članu pet NATO-a. To može ublažiti reakciju društva  na predaju Donbasa i smatralo bi se velikim dostgnućem Zelenskog .

Drugi Trumpov uticaj na Zelenskog povezan je s razvojem nedavnog korupcijskog skandala i optužbama protiv Jermaka, bliskog prijatelja i saradnika Zelenskog. Istragu provodi Nacionalni biro za borbu protiv korupcije Ukrajine, koji ne može kontrolirati ukrajinska vlada, a savjetuje ga američki FBI. Jermak (koji je bio protiv bilo kakvih teritorijalnih ustupaka Rusiji) podnio je ostavku na mjesto šefa predsjedničkog ureda i ostao je u sjeni. Ali čini se da će istražitelji morati uložiti mnogo truda kako bi ignorirali Jermakovu umiješanost u korupcijske sheme povezane s prodajom električne energije.

Zašto je Donbas toliko važan ? Rusija nikada nije pokušala uključiti Donbas prije 2022. Moskva je željela da Donbas ostane dio Ukrajine kako bi uticala na njegov politički razvoj. Štaviše, ekonomija Donječke oblasti (najvećeg dijela ukrajinskog Donbasa) slična je ekonomiji nekih ruskih industrijskih regija, posebno Kuzbasa u jugozapadnom Sibiru. To je ukrajinski Donbas učinilo njihovim potencijalnim rivalom. Rusija je 2015. godine poslala trupe i dobrovoljce da zaustave ukrajinsku ofanzivu na bivšu Lugansku oblast i Donjecku oblast, koje su se proglasile “narodnim republikama” i otcijepile od Ukrajine. Nakon toga Moskva i Kijev su potpisali sporazum u kojem je Donbas proglašen dijelom Ukrajine u zamjenu za status autonomije za Lugansk i Donjeck. Situacija se potpuno promijenila u narednih nekoliko godina. Donbaska ekonomija zasnovana na industrijskom izvozu bila je potpuno uništena zbog neprijateljstava i ekonomske blokade Kijeva. Tako su ekonomske prepreke koje su sprječavale uključivanje regije u Rusiju prestale postojati.

Osim toga, Putin je shvatio da političku kontrolu nad Ukrajinom može steći samo vojnom silom. Tako da više nije trebao čuvati Donbas unutar Ukrajine.

Sada Putin uglavnom želi osvojiti Donbas jer problem Donbasa je dobio veliki značaj za rusko javno mnjenje. Ruska propaganda je uvjerila veliki dio ruskog društva da je Zelenski bio  spreman da uhvati Donbas i kazni njegovo stanovništvo.

Putinu treba da preuzme kontrolu nad cijelim Donbasom kako bi proglasio da je jedan od glavnih ciljeva rata ispunjen. Problem je što nekoliko važnih industrijskih gradova i administrativnih centara u Donječkoj oblasti i dalje kontroliše Ukrajina. Rusija ih neće moći zauzeti u bliskoj budućnosti. A Ukrajina ih neće moći braniti na duge staze.

Šta SAD mogu učiniti? Na konferenciji za novinare nakon Njemačko-ukrajinskog ekonomskog foruma, 15 decembra, Zelenski je izjavio da u Ukrajini nema elektrane koju Rusija nije napala i da ruski napadi nastavljaju uništavati ukrajinske gradove i nanositi štetu ukrajinskim trupama.

EU ne može obezbijediti Ukrajini sisteme protivvazdušne odbrane potrebne za sprečavanje uništenja ukrajinske energetske infrastrukture i zaustavljanje ruske ofanzive. To jasno pokazuje da su evropske vojne sposobnosti ozbiljno ograničene i EU neće moći očuvati stabilnost nakon primirja bez američke pomoći.

Evropski lideri ne mogu biti zadovoljni američkim prijedlogom da se Rusiji naprave teritorijalni ustupci kako bi se okončao rat. Ali Evropa je previše slaba da bi provela vlastitu strategiju. Washington je već natjerao Kijev da odustane od svojih ambicija da se pridruži NATO-u u zamjenu za sigurnosne garancije “platinastog standarda”. A Trump će pritisnuti Zelenskog na daljnji kompromis, prijeteći mu da sporazum “neće biti na stolu zauvijek”.

U Berlinu su Ukrajini ponuđene snažne sigurnosne garancije, uključujući raspoređivanje „multinacionalnih mirovnih snaga“ na njenoj teritoriji. SAD su pristale da podrže trupe koje će formirati Velika Britanija, Francuska, Njemačka i osam drugih evropskih zemalja. Nadalje, američka administracija će učestvovati „u regeneraciji ukrajinskih snaga, osiguranju ukrajinskog neba i podršci sigurnijim morima“. To je veliki korak naprijed i daje nadu da će postojati funkcionalan mehanizam koji će moći spriječiti ponavljanje rata.

Ali prvo rat mora biti okončan. Samo američka administracija to može brzo učiniti zahvaljujući svojim neformalnim vezama s Putinovim saradnicima i Trumpovoj spremnosti da uvede sankcije koje su već značajno smanjile ruske izvozne prihode. Međutim, ove poluge će biti od male koristi ako se problem Donbasa ne riješi.

Vjerovatno će ovog vikenda biti nastavljeni razgovori između američke i ukrajinske radne grupe, a u pregovorima će učestvovati i vojni stručnjaci. Još uvijek postoji nada da se može pronaći izlaz iz trenutne ćorsokaka.

Dimitry GALKIN

Ni tridesetak dana nakon proglašenja prekida vatre u pojasu Gaze, mir nije došao. Izrael je kršio sporazum gotovo svakodnevnim napadima, ubivši stotine ljudi

Ušli smo u drugi mjesec primirja u Gazi. Dvadeset tačaka oko kojih su se složile palestinska i izraelska strana bolje izgledaju na papiru nego u životu.

Ni tridesetak dana nakon proglašenja prekida vatre u pojasu Gaze, mir nije došao. Izrael je kršio sporazum gotovo svakodnevnim napadima, ubivši stotine ljudi. Tel Aviv je po navodima medija prekršio sporazum o prekidu vatre najmanje 282 puta od 10. oktobra do 10. novembra. Tu su i izvještaji da je Izrael nastavio da blokira ključnu humanitarnu pomoć i da uništava domove i infrastrukturu širom Pojasa Gaze.

Prema analizi Al Jazeere, Izrael je napao Gazu dvadeset pet puta u proteklih trideset jedan dan od kada je prekid vatre na snazi, što znači da je bilo samo šest dana bez prijavljenih napada, smrti ili povrijeđenih. Ministarstvo zdravlja u Gazi prenosi da je tokom primirja Izrael ubio 242 i ranio 622 Palestinca.

Devetnaesti i dvadesetdeveti oktobar su bili najkrvaviji. Prvo su izraelske snage u odmazdi za smrt dva svoja vojnika ubile 45 Palestinaca da bi deset dana kasnije u sličnom scenariju ubili još 109 ljudi, među kojima 52 djece javlja Al Džazira koja pomno prati situaciju. Garant mira Donald Tramp je izjavio: „Izraelci su uzvratili, i trebalo je da uzvrate“, nazvavši izraelske napade odmazdom za pogibiju vojnika.

Prisjetimo se nekih od glavnih uslova prve faze primirja. Među dvadeset tačaka su i ove: prestanak neprijateljstava u Gazi od strane Izraela i Hamasa; ukidanje izraelske blokade na sav ulazak pomoći u Gazu i prestanak miješanja u njenu distribuciju; povlačenje izraelskih snaga do „žute linije“…

Prekid vatre je predviđao da će puna pomoć odmah biti upućena u Gazu.Stanje na terenu je drugačije. Prema World Food Programme (WFP), u Gazu stiže samo polovina potrebne količine hrane, dok koalicija palestinskih humanitarnih organizacija navodi da ukupna isporučena pomoć iznosi svega četvrtinu onoga što je dogovoreno. Od 10. oktobra do 9. novembra, samo 3.451 kamion je dostavio pomoć na predviđene lokacije u Gazi, prema UN2720 Monitoringu. Tamošnja kancelarija za medije navodi da je do 6. novembra u Gazu ušlo 4.453 kamiona, od očekivanih 15.600 — u prosjeku 171 kamion dnevno, umjesto predviđenih 600. Bijela kuća tvrdi suprotno. Po njenim izvještajima skoro 15.000 kamiona sa robom i pomoći ušlo je u Gazu od 10. oktobra, što Palestinci i humanitarne organizacije osporavaju.

Hamas je 13. oktobra, u skladu s dogovorom, oslobodio svih 20 preostalih živih izraelskih talaca, u zamjenu za 250 Palestinaca sa dugim zatvorskim kaznama i 1.700 nestalih Palestinaca od 7. oktobra 2023. Do 10. novembra Hamas je predao 24 tijela izraelskih talaca, dok još četiri ostaju u Gazi. Za njihovo izvlačenje, kako navode, treba teška mehanizacija zbog ruševina.

Još jedan od planova koji se nalazi među onih dvadeset tačaka visi u vazduhu. Prije desetak dana ministri spoljnih poslova Katara, Pakistana, Saudijske Arabije, Turske, Jordana, Indonezije i Ujedinjenih Arapskih Emirata sreli su se u Istanbulu kako bi razgovarali o prekidu vatre u Gazi, ali i mogućnosti uspostavljanja međunarodne stabilizacione sile na tom području.

Tijelo koje bi trebalo da upravlja bezbjednošću u pojasu Gaze još nije formirano, niti su njegove dužnosti jasno definisane. Iz Istanbula turski ministar spoljnih poslova Hakan Fidan je rekao da će zemlje učesnice sastanka odlučiti, na osnovu sadržaja definisanog mandata stabilizacionih snaga, da li će poslati vojnike ili ne.

Nekoliko zemalja je ranije pozvalo na rezoluciju Savjeta bezbjednosti UN-a kojom bi se uspostavila takva sila, ukoliko će one u njoj učestvovati. Potencijalne članice žele da znaju šta ih čeka u eventualnom mandatu.

Lideri sedam zemalja koje su se sastale u Istanbulu krajem septembra su imali, kako je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan opisao, plodan sastanak o ovoj temi sa Trampom. Zbog nataloženog nepovjerenja arapskih zemalja i Izraela i ova faza primirja teče sporije nego što se očekivalo. Gotovo svakodnevno kršenje primirja unosi dodatni nemir. Sa istanbulskog sastanka je poslat jedinstven stav da Izrael iznosi izgovore kako bi raskinuo prekid vatre i da ne ispunjava svoje obaveze.

Tramp tvrdi da mnoge zemlje žele poslati trupe za popunjavanje redova  stabilizacionih snaga, ali arapske diplomate poručuju da ne žele ulaziti u Gazu ako bi morale da se sukobe s Hamasom, koji odbija predaju oružja. Ujedinjeni arapski emirati već su objavili da njihove snage neće učestvovati u ovom planu. SAD razgovaraju s Azerbejdžanom, Indonezijom, UAE, Egiptom, Katarom i Turskom o mogućim doprinosima ukupno 20.000 vojnika. Iz Azerbejdžana je saopšteno da ne planiraju slati mirovnjake osim ako borbe potpuno prestanu. Izrael je ranije rekao da turski vojnici nijesu dobro došli.

Sastanci i na drugoj strani. Premijer Benjamin Netanjahu razgovarao je u ponedjeljak ujutro u svom kabinetu sa savjetnikom Bijele kuće Džeredom Kušnerom. Portparol izraelske vlade saopštio je da su razgovarali o razoružavanju Hamasa, demilitarizaciji Gaze i obezbjeđivanju da Hamas nema buduću ulogu u Gazi. Ovo su ključne tačke druge faze mirovnog plana.

Obraćajući se Knesetu, Netanjahu je rekao da je Izrael želi da sporazume o prekidu vatre u Gazi i Libanu sprovede gvozdenom pesnicom. Dodao je da je Izrael odlučan da vrati preostalu četvoricu ubijenih talaca, pripisujući uspjeh diplomatskom pritisku SAD u namjeri da izoluje Hamas. Naglasio je da rat nije završen i obećao da će Hamas biti razoružan i Gaza demilitarizovana. „Desiće se — lako ili teško — ali desiće se“, obećao je premijer.

Rojters piše da je podjela Gaze na područje pod kontrolom Izraela i drugo kojim upravlja Hamas sve vjerovatnija. Ovaj medij navodi da je ovakve informacije dobio od više izvora.

Šest evropskih zvaničnika sa direktnim uvidom u napore da se sprovede naredna faza plana reklo je za Rojters da je on faktički zaustavljen i da sada izgleda da će obnova biti ograničena na područje pod izraelskom kontrolom.

Prema prvoj fazi plana, koja je stupila na snagu 10. oktobra, izraelska vojska trenutno kontroliše 53 odsto mediteranske teritorije, uključujući veći dio njenog poljoprivrednog zemljišta, kao i Rafu na jugu, dijelove Gaza Sitija i druge urbane zone. Skoro svih 2 miliona stanovnika Gaze nagurano je u kampove sa šatorima i ruševine uništenih gradova na ostatku teritorije Gaze, koja je pod kontrolom Hamasa.

Na terenu ono što se predstavljalo kao mir više djeluje kao pauza između akcija izraelske vojske. Generalni komesar UNRWA-e Filipe Lazarini napisao je da „krhki prekid vatre, prva faza plana od dvadeset tačaka predsjednika SAD-a, predstavlja određeni predah za iscrpljeno stanovništvo“. Međutim, upozorio je da i dalje postoji mnogo razloga za zabrinutost jer pristup skloništu, hrani i čistoj vodi ostaje izazovan dok se približava zima. Lazarini je istakao da prava, trajna budućnost mira zahtijeva istinsko ulaganje u konačno političko rješenje izraelsko-palestinskog sukoba.

Svijet opet ćuti. „Izrael neće biti zadovoljan dok Gaza potpuno ne postane njihova, a Zapadna obala nestane“, izjavio je ministar finansija Bezalel Smotrič. Najavljujući: „Palestinci će u velikom broju otići u treće zemlje.“ I ministar kulture Amichai Elijahu je izričit: „Cijela Gaza biće jevrejska“.  „Oni otvoreno saopštavaju svoje namjere, dok se svijet pretvara da je iznenađen svakim novim kršenjem, svakim prekršenim sporazumom, svakim mrtvim djetetom za koje tvrde da je greška“, piše ovih dana kolumnista londonskog Gardiijana.

Magazin The New Humanitarian prenio je riječi palestinske pjesnikinje Nur Elasi: „Prekid vatre koji ne rješava potpuno ekonomsko razaranje u Gazi samo je iluzija stabilnosti. Izraelsko razaranje enklave uzrokovalo je procijenjenih 70 milijardi dolara štete. UN procjenjuje da je 81 odsto svih zgrada u Gazi oštećeno, a od toga je 61 odsto potpuno uništeno. Oko 86 odsto poljoprivrednog zemljišta je oštećeno. Zdravstveni sistem je u rasulu. Gotovo 1,5 miliona ljudi (što čini 71 odsto stanovništva) treba hitno sklonište. Više od 91 odsto škola mora biti potpuno obnovljeno ili proći kroz veliku rekonstrukciju da bi ponovo bilo funkcionalno“. Elasi zaključuje svoj osvrt na Palestinu riječima da čak i kada bi oružje zaista ućutalo, istina je – Gaza je nenastanjiva.

SMRTNA KAZNA I NEPRIJATELJSKI MEDIJI

Dok se pregovara o razmjeni tijela stradalih Palestinaca i Izraelaca, u Tel Avivu se donose kontroverzni zakoni. Knesset je usvojio u prvom čitanju zakon koji proširuje primjenu smrtne kazne na osuđene „teroriste“ i na osobe koje počine nacionalistički motivisana ubistva. Prijedlog je prošao sa 39 glasova za i 16 protiv, a glavni zagovornik zakona je krajnje desničarski ministar nacionalne bezbjednosti Itamar Ben-Gvir.

Zakon predviđa da se smrtna kazna može izreći i prostom većinom u vojnim sudovima na okupiranoj Zapadnoj obali, ukida mogućnost ublažavanja kazne, i prema kritikama organizacija za ljudska prava posebno pogađa Palestince.

Nacrt zakona predviđa da će se svaka osoba koja namjerno ili iz nepažnje prouzrokuje smrt izraelskog građanina, kada je motivirana rasizmom, mržnjom ili namjerom da naudi Izraelu, suočiti sa smrtnom kaznom i zabranjuje bilo kakvo smanjenje kazne nakon što bude izrečena.

Odobrenje zakona izazvalo je burne rasprave u parlamentu. Ben-Gvir tvrdi da će zakon odvraćati terorizam, dok UN i brojni pravni stručnjaci upozoravaju da izraelski vojni sudovi na Zapadnoj obali decenijama krše osnovne garancije pravičnog suđenja.

Na istom zasjedanju usvojen je i zakon koji omogućava vladi da bez sudskog naloga zatvori strane medijske kuće. Predlog, nazvan zakon Al Džazira, trajno bi dao vladi ovlašćenja da blokira strane medije, a posebno se odnosi na katarsku mrežu kojoj je rad zabranjen 2024. godine.

Organizacije poput Reportera bez granica upozoravaju da se time ozbiljno ugrožava medijska sloboda u Izraelu i da se pokušava ućutkati kritičko izvještavanje, posebno tokom rata u Gazi i predizbornih procesa.

Dragan LUČIĆ

 „Konvencionalna mudrost bi rekla da sam veoma daleko od savršenog kandidata“, rekao je novi gradonačelnik Nju Jorka Zohran Mamdani, navodeći svoju mladost, islamsku vjeru i identitet demokratskog socijaliste. „Ako nas ovo večeras ičemu uči, to je da nas je konvencija kočila“.  Nastavio je darom na glavu države: „Ako postoji način da uplašite despota, to je razbijanjem uslova koji su mu omogućili da akumulira moć“ Ako Mamdani, ispuni obećanja, NYC bi mogao postati model za druge američke gradove.  Ako ne,  mogao bi biti korišćen kao upozorenje protiv progresivaca uoči preliminarnih izbora 2028.

Dok se američki predsjednik Donald Tramp šepuri svjetskom političkom scenom, stvari u zemlji se vrlo često odvijaju suprotno od onoga što bi on želio. Rezultati novembarskih izbora i pobjede demokratskih kandidata su samo još jedna u nizu opomena u vezi problema koje američki predsjednik donosi čak i republikanskoj struji u toj zemlji.

Politizacija federalnih institucija i birokratije kritikovana je od šireg auditorijuma, jer je uočeno smanjivanje nezavisnosti službi. Tu je i preraspodjela kadrova, ataci na „DEI“ (diversity, equity, inclusion) inicijative. Sa Trampom je došao i snažan trend u kom administracija otkazuje ili odlaže pravila u oblastima zaštite okoline, rada, zdravstva… Stalne su tenzije i napetosti oko pitanja rasizma, prava manjina i policijskog postupanja. Na ovo se nadovezuje upotreba Nacionalne garde na ulicama gradova poput Vašingtona i Los Anđelesa. Mnogi kritikuju i predsjednikove Americas First politike trgovinskih tarifa i zaštite domaće proizvodnje. Strahuje se za neizvjesnost biznisa. Izlazne ankete pokazale su da su glasači na birališta izašli zabrinuti za ekonomiju, uz šire nezadovoljstvo stanjem u državi.

Usred takve atmosfere u zemlji, a neki kažu baš zbog toga, Demokrate su ostvarile pobjede u četiri ključne izborne trke: onoj za gradonačelnika Nju Jork Sitija, izborima za guvernere Nju Džerzija i Virdžinije, te Prop 50 – glasačkoj inicijativi u Kaliforniji.

Ono što se desilo na novembarskim izborima bilo je očekivano za mnoge. Vjerovatno i za samog Trampa, koji će u danima pred najvažniji događaj – njujorške izbore, pozvati republikance da ne glasaju za svog kandidata, već za nezavisnog kandidata za gradonačelnika. Tramp je izjavio: „Ako biram između lošeg demokrate i komuniste, uvijek biram lošeg demokratu“.

U prvih trista dana Trampove administracije pitali smo se gdje su Demokrate. Pokunjeni nakon izbora prošle godine, njihove akcije su bile gotovo nevidljive. Novembarski izbori pokazali su da se ipak radilo, ili su, kako neki tvrde jednostavno profitirali od akumuliranog bijesa biračkog tijela. Glasači duž Istočne obale donijeli su im čistu pobjedu u utorak, birajući kandidate širom ideološkog spektra partije u jasnom izrazu nezadovoljstva predsjednikom SAD-a i njegovom unutrašnjom politikom. Ovakav udarac u ranim danima predsjednikovanja je znakovit.

Izbori su donijeli pobjede dvijema vrstama demokrata. Centrističke kandidatkinje Miki Šeril i Abigejl Spanberger osvojile su guvernerske pozicije u Nju Džersiju i Virdžiniji. Na ljevici demokratski socijalista Zohran Mamdani pobijedio je u trci za gradonačelnika Nju Jorka. Njegova pobjeda, suštinski je obilježila ove izbore.

Nakon talasa bolnih rezultata, koje su mnogi tumačili kao referendum o Trampu i republikancima, predsjednik je pokušao da umanji loše vijesti nizom objava na društvenim mrežama. „Tramp nije bio na glasačkom listiću, i shutdown, bila su dva razloga zbog kojih su republikanci izgubili izbore večeras“, objavio je misleći na blokadu budžeta koja još traje.

Rezultati na terenu govore puno. U Virdžiniji, Abigejl Spanberger je ostvarila  najjači rezultat u novijoj istoriji države. Svoj uspjeh bazirala je na pitanjima smanjenja troškova života, unapređenja javnih škola, infrastrukture, borbe protiv droga, ruralnog razvoja i pružanja pomoći veteranima. Kroz kampanju se zalagala i za prava LGBT osoba i protiv ekstremnog ograničavanja prava na zdravstvenu zaštitu. Njena partjia ne zna za guvernersku poziciju u ovoj zemlji od 2013. godine. Pobjeda je znakovitija uz činjenicu da je upravo Virdžinija jedna od ključnih, odnosno swing država u SAD-u.

Virdžinija je ispisala istoriju, pobjednica postaje prva žena koja će ikada služiti kao guvernerka te savezne države. „Velika je stvar da djevojčice i mlade žene sada znaju da mogu postići sve“, rekla je nova guvernerka.

Sličan je i u Nju Džersiju. Predstavnica Demokrata Miki Šeril, je razbila koaliciju koju su Tramp i njen republikanski rival, bivši državni zakonodavac Džek Kiatareli, pokušali da izgrade. Na krilima priča o manjinskim pravima, razvoju infrastrukture i lokalnih projekata, Šeril je politiku američkog predsjednika vješto koristila kao pokazatelj neznanja ili nefunkionalnosti na lokalnom nivou. Ovo je prvi put od šezdesetih godina prošlog vijeka da ista stranka dobija guvernersko mjesto u tri mandata. „Mi polažemo zakletvu Ustavu, a ne kralju“, bockala je Šerilova nakon pobjede.

A onda kao ultimativni udarac, pobjeda  Zohrana Mamdanija u Nju Jorku. „Ovo nije samo poruka o Demokratama; to je poruka o cijeloj našoj zemlji. Mislim da su Amerikanci zgroženi onim što vide od ove administracije“, rekla je na CNN-u predstavnica Nju Jorka Aleksandria Okasio-Kortez sa Mamdanijeve proslave pobjede.

„Konvencionalna mudrost bi rekla da sam veoma daleko od savršenog kandidata“, rekao je Mamdani, navodeći svoju mladost, islamsku vjeru i identitet demokratskog socijaliste. „Ako nas večeras ičemu uči, to je da nas je konvencija kočila“. Nastavio je direktnim udarom na glavu države: „Ako postoji način da uplašite despota, to je razbijanjem uslova koji su mu omogućili da akumulira moć“.

Ako novi gradonačelnik ispuni obećanja, NYC bi mogao postati model za druge američke gradove suočene sa eksplozijom troškova života. Ako ne uspije, mogao bi biti korišćen kao upozorenje protiv progresivaca uoči preliminarnih izbora 2028.

Mamdani je u govoru citirao Judžin Debsa, ikonu američkog socijalizma. Republikanci su to dočekali s oduševljenjem, jer vide novog gradonačelnika kao idealno lice demokrata koje mogu napadati. Predsjedavajući Predstavničkog doma SAD, republikanac Majk Džonson poručio je da Mamdanijeva pobjeda cementira transformaciju Demokratske partije u radikalnu socijalističku partiju. Ranije ove nedjelje, Tramp je zaprijetio da će smanjiti federalno finansiranje Nju Jorku ako Mamdani pobijedi.

Pobjede demokratskih kandidata različitih ideoloških uvjerenja neće mnogo doprinijeti rješavanju višegodišnjih unutrašnjih rasprava u partiji o njenom smjeru, a predsjednička trka se već nazire. Ali, njihove kampanje imale su zajedničke tačke. Iako su se rješenja razlikovala, fokus je bio na standardu i troškovima života. Krtika Trampa i njegove administracije je još jedno vezivno tkivo tri kandidata.

Iako Tramp nije bio na listićima u ovim državama, ankete govore da ne bi bilo bolje i da jeste. U Nju Džersiju 55 odsto birača imalo je negativan stav o Trampu, u Virdžiniji 56 odsto. U Nju Jork Sitiju tokom gradonačelničke trke, 69 odsto. U Kaliforniji tokom kampanje za Proposition 50, 63 odsto. Demokratski strateg Erik Koh i pored slatke pobjede upozorava ovih dana: „Nije dovoljno samo biti protiv Trumpa — morate ponuditi jasnu viziju i baviti se pitanjima koja su biračima važna“.

U Kaliforniji, birači su usvojili Prop 50 – redistricting glasačku inicijativu čiji je cilj da poveća izglede demokrata u borbi za kontrolu nad Predstavničkim domom. Proposition 50 ili Prop 50 je inicijativa od nacionalnog značaja koja bi mogla imati veliku ulogu u određivanju partijske kontrole nad ovim domom nakon međuizbora 2026.

Korjen ove priče treba tražiti u republikanskim inicijativama sa izmaka ovogodišnjeg ljeta. Skupština američke savezne države Teksas u avgustu je usvojila novu izbornu mapu, koja će omogućiti republikancima osvajanje do pet dodatnih mjesta u Kongresu SAD-a. Tramp je javno vršio pritisak na republikanske zvaničnike u toj južnoj saveznoj državi da sprovedu ovo prekrajanje izbornih jedinica, s ciljem očuvanja svoje tijesne većine u Kongresu. Prop 50 je u početku izgledao kao rizik. Gavin Njusom, guverner Kalifornije je predložio mjeru kojom bi ta država suzbila republikansku računicu u Teksasu i osigurala demokratama do pet dodatnih mjesta u Kongresu 2026.

Novembarskim izborima kalifornijski glasači su Demokratama dali ogroman podsticaj za preuzimanje većine u Predstavničkom domu u novembru naredne godine. Usput dali su  guverneru Njusomu nacionalnu pozornicu usred njegovih priprema za moguću predsjedničku trku 2028. On je predvodio kampanju, prikupio 108 miliona dolara i pojavljivao se u reklamama, nazivajući Prop 50 zakonskim odgovorom na manipulacije izborima. Njegova poruka biračima nije mogla biti jasnija: „Možemo zaustaviti Trampa“.

Pored ovih pobjeda, demokrate su pobijedile i u manjim trkama koje bi mogle dugoročno imati veliki značaj. U Pensilvaniji, demokratske sudije Vrhovnog suda zadržale su mandate, štiteći većinu u državi gdje je gotovo sigurno da će se voditi pravne bitke oko izbornih pravila. U Mejnu, ključnoj državi za Senat 2026, birači su odbili mjeru koja bi zahtijevala obaveznu foto identifikaciju prilikom glasanja, zajedno sa drugim restriktivnim mjerama.

Neće ovo proći bez Trampove reakcije. Već najavljene restrikcije u federalnim finansijama Nju Jorku na to ukazuju. Pitanje je koju stranu će osnažiti njegov odgovor. Od nove političke krvi koju su Demokrate ubrizgale u svoj sistem zavisi budućnost partije i zemlje. Pitanje je hoće li krenuti starim stazama ili krčiti nove.

Dragan LUČIĆ