Povežite se sa nama

DUHANKESA

Kraljevi i pjesnici

Objavljeno prije

na

Bolje je držati se prednosti života, nego brojati njegove nedostatke. Možda jeste. Možda i nije. Možda na svijetu nema ništa što bi bilo bolje. Možda je sve što nam je dato, od postanka svijeta do danas, samo gore. Jedini smisao biranja bi, u tom slučaju, bio da se ne izabere gore od goreg

Svijet je tamnica u koju su zatvoreni svi ljudi. Tamnica iz koje ne može pobjeći niko. Zatvor iz kog se, u principu ne može izići. Svi koji borave u tom zatvoru – a već smo rekli da u tom zatvoru borave svi! – osuđeni su na smrt! Bez izuzetka! Pitanje krivice ne igra, u toj osudi svih, nikakvu ulogu. Nijedna žalba se i ne razmatra, da ne govorimo o tome da se usvoji. Nema pomilovanja, nema abolicije. Ni pojedinačne ni kolektivne.

Jednom sam čuo priču o čovjeku koji se obreo sam u pustoj planini. Njegov automobil se zaglavio u dubokom glibu. Pokušao je sve da se izvuče ali ništa nije pomoglo. Auto je upadao sve dublje u žitko blato. Ostao je tako satima, na velikoj travnatoj padini, daleko od puta. Auto i čovjek okruženi dalekim nijemim vrhovima, i beskrajni zid neba kroz koji niko ne može proći. Smrkavalo se kada je naišao neki zakašnjeli ovčar. Nekim čudom su izvukli auto.

,,Od čovjeka nema spasa!” –doslovno: ,,Od insan nema kurtul!” – tako je rekao ovčar kad su se dokopali puta. Oni i danas misle da su se spasili. A sve što im je pošlo za rukom bilo je da se iz jednog zabačenog ćoška velikog zatvora izvuku i vrate u dvorište po kom se zatvorenici, osuđeni na smrt, šetaju do mile volje, svladani iluzijom da su odnekud pobjegli i da su slobodni.

Svako bjekstvo je prividno; ostajanje u zatvoru je jedina istina. Svaka pobjeda je privremena; samo poraz je konačni ishod.

Pred kraj svoje hiljadugodišnje vladavine moćna Rimska imperija ušla je u duboku krizu identiteta i još više, u krizu gubitka motivacije. Država koja je vodila bezbrojne ratove i koja je pobijedila u svim ratovima, iscrpila je i poslednje rezerve svoje unutrašnje snage. Voditi nove ratove značilo bi samo ponovo pobijediti protivnike koje je već ranije mnogo puta pobjeđivala. Suočena sa činjenicom da je preostalo još samo ponavljanje, i da za njih više ,,nema ničeg novog pod kapom nebeskom”, sita i bitaka i pobjeda, ravnodušna prema izazovima i podvizima, rimska aristokratija je izgubila sve motive, ne samo za očuvanje imperije, nego i sve razloge za opravdanje samog života. Potpuna ravnodušnost prema svemu i svakome, pa i prema sopstvenom životu, prerasla je u sveprisutni osjećaj apsolutne i nepomućene dosade. Ova metafizička i egzistencijalna ravnodušnost, nastala na spasonosnom saznanju da je život prošao, promovisana je u osnovno etičko načelo rimske aristokratije i postala je jedini kodeks ponašanja dostojan pravog Rimljanina! U formi poznatoj kao Taedium vitae (životna dosada, zamorenost od života), nepobjediva moć Rimske imperije doživjela je definitivni poraz od same sebe. Ratnici kojima nisu mogli presuditi ni mač ni koplje njihovih neprijatelja na bojnom polju, presuđivali su, poslije svih bitki i svih pobjeda, sami sebi. Svilenim koncem presijecali su sebi vene, ostavljajući da iz njih polako ističe krv u mlaku vodu mermernih kupatila, i konačno i sami shvatajući puni smisao riječi koje je, nekad davno, sa lancem oko vrata, Rimljanima uputio poraženi kralj Jugurta:,,Sic transit gloria mundi!” – ,,Tako prolazi slava ovoga svijeta!”

Studen je mermer tvojih kupatila, svijete! Tako je kriknuo ovaj sjajni kralj. Dok je silazio u mračni podrum zatvora zvanog Rim. Lišen krune, lišen prijestolja, lišen svoje kraljevske moći. Studen je mermer tvojih kupatila, svijete.

Studen je mermer tvojih kupatila, svijete! Čuo sam kada je kriknuo onaj pjesnik, kog sam poznavao čitav život, pjesnik kome sam bio prijatelj i kog sam za prijatelja imao. Dok je nepoznat i sam, kroz maglu i mrak silazio brojeći poslednje korake svog života!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Kobne čari šizofrenične slobode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imperativ šizofrene slobode je izričit: Umjesto slobode da mijenjaš okolnosti svog života,  mijenjaj sebe! U tebi je greška! Tvoj život je zabluda

 

Ništa nije tako zavodljivo kao sloboda i ništa nije tako važno kao pravo da čovjek slijedi svoju sreću! Zato čovjek iznad svega cijeni slobodu da mijenja svijet u skladu sa zahtjevima sopstvene sreće. Manipulatorima ljudske duše to je dalo ideju: ubijedi srećne ljude da nisu srećni, ponudi im drugu viziju sreće i proglasi slobodu da slijede tu sreću, za njihovo suvereno pravo i obavezu! Tako je izvornu slobodu zamijenila šizofrenična sloboda. Njen imperativ je izričit: Umjesto slobode da mijenjaš okolnosti svog života,  mijenjaj sebe! U tebi je greška! Tvoj život je zabluda! Tvoja “sloboda“ je tvoje ropstvo! Ideja revolucije, kao prava i obaveze ljudi da mijenjaju svijet u ime svoje sreće, zamijenjena je perfidnim ideološkim zahtjevom da sebe prihvatiš kao grešku, svoj život kao zabludu, svoju slobodu kao ropstvo! Velika stranputica slobode počinje tu. Šizofrenična sloboda postaje opšta obaveza. Naređenje. Zavodljivost neograničene slobode zaslijepila je ljude. Niko nije ni pomislio da sam pojam naređenja isključuje slobodu,  da se ne može biti slobodan po naređenju! Niti da ti naređenje da iz korijena “slobodno“ promijeniš svoj život i sebe (na tačno propisan način!), zapravo ne derogira tvoje pravo da takvu promjenu odbiješ!

Feministički pokret je započet kao pokret za emancipaciju žene. Emancipaciju od koga? Od sebe kakva je bila do tada.  Konkretno, emancipaciju odnosno, oslobođenje sebe od žene-supruge, žene-domaćice, žene-majke. Od poziva na oslobođenje, pokret za emancipaciju žene preko noći se pretvorio u imperativ,  naređenje – u flagrantnu suprotnost slobode. Umjesro emancipacije,  naređena sloboda dovela je žene u šizofreničnu situaciju, a obavezama supruge, domaćice, majke, dodala je nove, znatno složenije obaveze. Emancipacija kao društveni imperativ, razorila je  društvenu žensku solidarnost i unijela među njih rascjep, nezadovoljstvo i neravnopravnost. Iako su ravnopravne (makar i formalno) sa muškarcima, žene su postale  neravnopravne između sebe. One koje su iz bilo kog razoga, ostale samo supruge, domaćice i majke, društveno su degradirane kao neuspješne, nesposobne, dostojne sažaljenja. One koje se u toj “neemancipiranoj“  ulozi osjećaju zadovoljne i potpuno ostvarene, osuđene se kao zatupljenje sluškinje  i mašine za rađanje djece. Svoj jad, nezadovoljstvo, traume i frustracije sopstvenog života, emancipirane žene prikrivaju omalovažavanjem i prezirom načina života kojim žive takve “neemancipirane“ žene. Neuporediva društvena važnost porodice, vrijednost života provedenog u uzajamnoj ljubavi, zajedničkom održavanju doma,  radostima potpune posvećenosti sopstvnoj djeci,  javno je stigmatizirana. Šta je  mogla ponuditi “emancipoacija“, osim psihološkog mehanizma kompenzacije!?

Nakon feminističke emancipacije kao promjene tradicionalno ključne društvene uloge žene, na velika zvona došlo je naređenje za slobodnu promjenu sopstvenog pola. Zašto robovati Prirodi? Zašto se pokoriti slijepoj slučajosti svog pola, kad postoji pravo na slobodu izbora? Ko može biti srećan ako ne može slobodno izabrati svoj pol!? Simon de Bovoar je svojom suludom tvrdnjom da „..je pol socijalna a ne fiziološka kategorija, te da se podjela na ‘muško’ i ‘žensko’ profilira pod uticajem vaspitanja u periodu od 5-te do 7-me godine“, raspalila veliki požar kobnih čari šizofrenične slobode!  Seksualna orijentacija je takođe proglašena za  ličnu slobodu i tako otvorila duboku kataklizmičku pukotinu šizofrenične slobode u topografiji ljudskog roda. Ako si žena, a ne sviđa ti se što si žena – postani muškarac! Ako nisi srećan što si muškarac – postani žena!

Ako nas pol čini nesrećnima, zašto uopšte imati pol? Činjenica da živiš u radikalno binarnom svijetu (Dan i Noć, Plus i Minus, Muško i Žensko, Život i Smrt), ne ukida tvoju obavezu da sebe  slobodno odrediš kao nebinarno biće!  Grupa Nemo, je najavila nebinarnog čovjeka  pjesmom The Code, na Eurovision 2024.   Ludilo je kao kretanje tijela u vakuumu. Ima tendenciju da se nikada ne zaustavi. Sljedeći korak šizofrene slobode kao obaveze, predvidljiv je. Nakon pitanja: Zašto ne potražiti sreću  izvan polne binarnosti? –  slijedi novi mamac:  Zašto biti srećan samo kao čovjek ako možeš biti srećan i kao nešto drugo? Savremena hirurgija čini čuda, zašto sebe zatvoriti u jedan oblik? Sada je prilika, sada se živi! Ako ne iskoristiš sada da postaneš minotaur, kentaur, spajdermen, lizardmen, nećeš nikada! Utrkujte se, ko će prvi do te slobode! Podržaće vas oni koji upravljaju svijetom.

Na kraju krajeva, mnogo je jednostavnije vladati nakazama nego ljudima.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Zašto se treba sjetiti Lenjina?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lenjinov argument bio je: ko god misli da uz visoku funkciju slijedi i visoka plata, nije podoban za tu dužnost

 

Očigledno zadovoljna, profesorica otvori indeks da upiše ocjenu, zastade jedan trenutak i kao da se nečega iznenada sjetila, reče; “Ispit ste položili, ali me zanima  možete li izdvojiti neki Lenjinov stav iz djela Država i revolucija  za  koji mislite da je i danas aktuelan?“

“Predviđanje da će u socijalizmu plata predsjednika države i svih fukcionera biti ravna najnižoj plati radnika, čini mi se najaktuelnije.“

Do tada, ispit je tekao glatko. Glatka površina sada se namreškala. Profesorica spusti indeks, odloži penkalo.

“Valjda najvišoj plati!?“

“Ne, nego upravo najnižoj plati manulenog radnika, kako naglašava Lenjin.“

“Kolega, sigurno ste pogrešno pročitali. Kada bi bilo tako, niko ne bi pristao da bude ni predsjednik, ni funkcioner.“

Ovaj dijalog je fragment mog ispita iz Sociologije održanog 1964. godine. Slijedeći dan sam donio Lenjinovu knjigu profesorici u kabinet, da ne dovodim pred studentitima u pitanje njen autoritet. Samo je odmahnula glavom i rekla da je sigurno u pitanju štamparska greška. Knjigu Država i revolucija, Lenjin je pisao u toku avgusta i septembra 1917. godine. „Pisao“, zato što je knjiga ostala nezavršena. Sam Lenjin ostavio je zabilješku u kojoj kaže da knjigu ostavlja nedovršenu zato što je „…Revolucija na pragu a mnogo je zanimljivije učestvovati u revoluciji, nego pisati o njoj.“ Inače, knjiga je prvi put štampana 1947. godine na ruskom jeziku pod naslovom Государство и революция.

Koliko mi je poznato, od tada, čak ni tokom cijelog perioda socijalizma u svijetu i Jugoslaviji, ovu planiranu Lenjinovu inicijativu niko nikada nije spomenuo iako je svake godine bilo  na pretek burnih čak i veoma žestokih  diskusija, simpozijuma, rasprava, debata, okruglih stolova na temu “pravedne raspodjele dohodka“. Argumenti protiv prevelike razlike funkcionerskih plata u odnosu na prosječna primanja radnika, odbijani su istim argumentom koji je moja profesorica sociologije smatrala ključnim: ako uz najviše političke funkcije ne bi išla i najviša primanja, niko se ne bi prihvatao da ih obavlja! Lenjinov argument bio je dijametralno suprotan: ko god misli da uz visoku funkciju slijedi i visoka plata, nije podoban za tu dužnost. Samo ljudi koji posjeduju potrebne organizatorske i menadžerske sposobnosti, i koje uz to, pokreće iskreni entuzijazam a ne finasijski interes i koristoljublje, jesu podobni da budu  predsjednici vlade, ministri, direktori državnih preduzeća. Test te iskrenosti jeste upravo eliminacija koristoljublja naznačivanjem najniže radničkem plate kao njihove zarade. Lenjin podsjeća da bi funkcioneri, pokraj neuporedivo vrijedne satisfakcije koju donosi takvo društveno priznanje, ćak i finansijski bili u mnogo povoljnijem položaju od radnika jer tokom svog mandata ne bi imali nikakvih troškova ni za smještaj i hranu, ni za odjeći i putovanja, što znači da bi njima ostajao nepotrošen cijeli iznos primljen za četvorogodišnji mandat!

Dok ovo pišem, opet nam dođe 1. Maj! Generalno prihvaćen kao Međunarodni praznik  rada, za mene oduvijek Međunarodni praznik radnika i rada. Ne volim kada se te anonimne, depersonalizirane kategorije  inkarniraju  u obavezujuće objekte sveopšte ljubavi. Ljubav je izrazito eksluzivno i konkretno usmjereno osjećanje. Pojedinac voli, pojedinac je voljen. Ljubav za ljubav. Mogu nam biti dragi svi psi, ali volimo jednog, živog, konkretnog, baš tog i tog psa. Agape i eros –  razliku dobro poznaje svako, čak i ako nije čuo za ove pojmove. Ta ljubav prema cijelom čovječanstvu, prema poniženima, prema eksploatisanima. Prema radničkoj klasi – sve to bazdi na idolatriju, zaudara na demagogiju.  Gajimo osjećanje bliskosti sa cijelim čovječanstvo, privrženosti svom narodu, solidarnosti sa obespravljenima, ali volimo konkretne ljude – ženu, muškarca, prijatelja, oca, majku, kćerku, sina. Svako treba imati ovo osjećanje bliskosti i simpatije prema radnicima – objektivno najvažnijoj i najobespravljenijoj kategoriji ljudi savremenog svijeta, kao i veliko poštovanje  rada –  te najvažnije i najpodcjenjenije sfere djelovanja, ključne za sam opstanak ljudskog društva – koja svoj sopstveni realitet dobija tek posredovanjemj kroz kategoriju radnika!

Ako ga i ne volimo, ovo je dovoljan razlog da se barem za 1. Maj, Međunarodni praznik radnika i rada, svi zajedno – i radnici i borci za radnička prava – sjetimo Lenjina  i njegovih argumenata da najniža plata radnika, svugdje u svijetu,  treba biti jednaka plati Predsjednika države i najviših funkcionera.

Srećan vam praznik radnici cijelog svijeta!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Polovi zemlje, polovi čovjeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sterilizatorska anti-polna histerija, direktno ignoriše činjenicu da je sve, kako na Zemlji, tako i u Univerzumu – binom! Da cjelinu svega – i opšteg i pojedinačnog, i materijalnog i duhovnog – čini jedinstvo dva pola istog binoma

 

Od kada postoji,  planeta Zemlja je planeta polova! Možda vam to do sada nije palo na pamet, ne bih se čudio. Nije ni meni – do prije dva dana. Dok nisam pročitao informaciju da je prije dva dana  u Njujorku završena sjednica   Šestog odbora Generalne skupštine UN. Naime, na toj sjednici  učinjen je prvi korak ka planiranom donošenju odluke o zvančnim ukidanju samog pojma polova. Iako je riječ o ukidanju pojmova muškog i ženskog pola (i to samo kod ljudi), oni isti koji mogu natjerati cijeli svijet da zatvori oči i prihvati ovu piramidalnu budalaštinu kao istinu, moći će nametnuti  zakon da se i  planeta  Zemlja pravno obavezujuće mora prihvatiti kao nebesko tijelo bez polova, a svakog ko samo spomene Sjeverni ili Južni pol najstrožije kazniti.

Ako mislite da pretjeruje, jeste li primijetili da je pojam “pola“ kod ljudi, odavno izbrisan iz semantičkog arsenala savremenih, ideološki prisilno steriliziranih humanističkiih nauka. Izbrisala ga je, bez ikakve osnove u filologiji, samovoljna legislativna tiranija, koja uveliko čini šta hoće, koja nikome ne polaže računa i na čije odluke niko nema pravo žalbe.  Pojam “pol“, koji terminološki nužno podrazumijeva dvojstvo,  samovoljnim ukazom objavljenim iz nedokučivih centara svjetske “Duboke države“, ukinut je i zamijenjen pojmom “gender“ (rod), koji ne sadrži terminološko dvojstvo. Tako je ovim ukazom   ukinut pojam “Ljudski rod“ a ljudi proglašeni za agregat morbidnih spodoba bez pola. Ako im zatreba za nešto, ukinuće i polove Zemlje

U međuvremenu, borba za pravo i slobodu da čovjek slobodno i radosno živi punom snagom u skladu sa svojim polom, onakav kakav se rodio i kakav će umrijeti,  tek nam predstoji! Suludim, perverznim odlukama donijetim na spomenutoj Sjednici Šestog odbora Generalne skupštine UN, dato je zeleno svjetlo da se uvede zakon prema kom će se javno identifikovanje muškog i ženskog pola, kada je riječ o ljudima, smatrati za “zločin protiv čovječnosti“!? Ukoliko se na narednoj sjednici Generalne skupštine usvoji ovako dopunjen novi Sporazum o zločinima protiv čovječnosti,  svi branitelji očiglednog postojanja muškog i ženskog pola, odnosno, definicije porodice kao zajednice muškarca i žene, uključujući tu i protivnike nametanja univerzalne obaveze aseksualnog, bespolnog LGBT programa u škole, pravno će biti tretirani kao  kriminalci za kojima se može raspisati međunarodna potjernica!? Ništa dobro ne može biti cilj ovog nasilja nad ljudskom prirodom.

Ako se još ne zna koji je krajnji cilj ove dijabolične tiranije,  pouzdano se zna da se ni jedna država neće otvoreno suprotstaviti takvom nasilju ludila nad zdravim razumom. Ne samo što će mu se pokoriti nego će tjerati svoje građane da  planetu Zemlju, ubuduće prihvate kao  jalovi „gender“, praveći tako budale i od sebe i od drugih. Ova sterilizatorska anti-polna histerija, direktno ignoriše činjenicu da je sve, kako na Zemlji, tako i u Univerzumu – binom! Da cjelinu svega – i opšteg i pojedinačnog, i materijalnog i duhovnog –  čini jedinstvo dva pola istog binoma! Dan i Noć čine cjelinu jednog dana; Sjeverni i Južni pol, oblikuju Zenlju; Atrakcija i Repulsija,  magnetne polove; Pozitivni i Negativni tok, električne polove;   Život i Smrt zaokružuju cjelinu čovjekovog postojanja; Sreća i Nesreća; Radosti i Tuga; Dobro i Zlo; Pravda i Nepravda; Ljubav i Mržnja: Istina i Laž; Lijepo i Ružno su svinod reda binomi  života svakog čovjeka! Treba li još dokaza da je najviši konstitutivni princip svega u svijetu i samog svijeta princip u biti princip dva pola, najpotpunije inkarniran u polovima  “Muškarca“ i “Žene“ koji tek zajedno čine – Čovjeka!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo