Bolje je držati se prednosti života, nego brojati njegove nedostatke. Možda jeste. Možda i nije. Možda na svijetu nema ništa što bi bilo bolje. Možda je sve što nam je dato, od postanka svijeta do danas, samo gore. Jedini smisao biranja bi, u tom slučaju, bio da se ne izabere gore od goreg
Svijet je tamnica u koju su zatvoreni svi ljudi. Tamnica iz koje ne može pobjeći niko. Zatvor iz kog se, u principu ne može izići. Svi koji borave u tom zatvoru – a već smo rekli da u tom zatvoru borave svi! – osuđeni su na smrt! Bez izuzetka! Pitanje krivice ne igra, u toj osudi svih, nikakvu ulogu. Nijedna žalba se i ne razmatra, da ne govorimo o tome da se usvoji. Nema pomilovanja, nema abolicije. Ni pojedinačne ni kolektivne.
Jednom sam čuo priču o čovjeku koji se obreo sam u pustoj planini. Njegov automobil se zaglavio u dubokom glibu. Pokušao je sve da se izvuče ali ništa nije pomoglo. Auto je upadao sve dublje u žitko blato. Ostao je tako satima, na velikoj travnatoj padini, daleko od puta. Auto i čovjek okruženi dalekim nijemim vrhovima, i beskrajni zid neba kroz koji niko ne može proći. Smrkavalo se kada je naišao neki zakašnjeli ovčar. Nekim čudom su izvukli auto.
,,Od čovjeka nema spasa!” –doslovno: ,,Od insan nema kurtul!” – tako je rekao ovčar kad su se dokopali puta. Oni i danas misle da su se spasili. A sve što im je pošlo za rukom bilo je da se iz jednog zabačenog ćoška velikog zatvora izvuku i vrate u dvorište po kom se zatvorenici, osuđeni na smrt, šetaju do mile volje, svladani iluzijom da su odnekud pobjegli i da su slobodni.
Svako bjekstvo je prividno; ostajanje u zatvoru je jedina istina. Svaka pobjeda je privremena; samo poraz je konačni ishod.
Pred kraj svoje hiljadugodišnje vladavine moćna Rimska imperija ušla je u duboku krizu identiteta i još više, u krizu gubitka motivacije. Država koja je vodila bezbrojne ratove i koja je pobijedila u svim ratovima, iscrpila je i poslednje rezerve svoje unutrašnje snage. Voditi nove ratove značilo bi samo ponovo pobijediti protivnike koje je već ranije mnogo puta pobjeđivala. Suočena sa činjenicom da je preostalo još samo ponavljanje, i da za njih više ,,nema ničeg novog pod kapom nebeskom”, sita i bitaka i pobjeda, ravnodušna prema izazovima i podvizima, rimska aristokratija je izgubila sve motive, ne samo za očuvanje imperije, nego i sve razloge za opravdanje samog života. Potpuna ravnodušnost prema svemu i svakome, pa i prema sopstvenom životu, prerasla je u sveprisutni osjećaj apsolutne i nepomućene dosade. Ova metafizička i egzistencijalna ravnodušnost, nastala na spasonosnom saznanju da je život prošao, promovisana je u osnovno etičko načelo rimske aristokratije i postala je jedini kodeks ponašanja dostojan pravog Rimljanina! U formi poznatoj kao Taedium vitae (životna dosada, zamorenost od života), nepobjediva moć Rimske imperije doživjela je definitivni poraz od same sebe. Ratnici kojima nisu mogli presuditi ni mač ni koplje njihovih neprijatelja na bojnom polju, presuđivali su, poslije svih bitki i svih pobjeda, sami sebi. Svilenim koncem presijecali su sebi vene, ostavljajući da iz njih polako ističe krv u mlaku vodu mermernih kupatila, i konačno i sami shvatajući puni smisao riječi koje je, nekad davno, sa lancem oko vrata, Rimljanima uputio poraženi kralj Jugurta:,,Sic transit gloria mundi!” – ,,Tako prolazi slava ovoga svijeta!”
Studen je mermer tvojih kupatila, svijete! Tako je kriknuo ovaj sjajni kralj. Dok je silazio u mračni podrum zatvora zvanog Rim. Lišen krune, lišen prijestolja, lišen svoje kraljevske moći. Studen je mermer tvojih kupatila, svijete.
Studen je mermer tvojih kupatila, svijete! Čuo sam kada je kriknuo onaj pjesnik, kog sam poznavao čitav život, pjesnik kome sam bio prijatelj i kog sam za prijatelja imao. Dok je nepoznat i sam, kroz maglu i mrak silazio brojeći poslednje korake svog života!
Ferid MUHIĆ