Povežite se sa nama

SVIJET

KRIZA OKO UKRAJINE: Je li ovo novi hladni rat

Objavljeno prije

12 godina

na

crimea-ukraine-protest-clas

Šta se, u stvari događa u Ukrajini? Hoće li upravo tamo biti finalno odmjeravanje snaga Putina i Obame? Je li ovo novi hladni rat Ruske Federacije (RF) i Sjedinjenih Američkih Država (SAD)? Hoće li Ukrajina biti ključna za uspostavljanje novog međunarodnog poretka?

Ovo su pitanja koja se postavljaju pošto su odnosi između dvije nuklearne sile, RF i SAD, teško poremećeni krizom koja razdire najveću evropsku državu Ukrajinu. Nešto što je počelo kao reakcija na odustajanje od sporazuma sa Evropskom unijom (EU), jer je tadašnji predsjednik Ukrajine Viktor Janukovič procijenio da saradnja sa Rusijom njegovoj zemlji može da donese veće finansijske koristi i sigurnije snabdjevanje energentima, nastavilo se svrgavanjem tog istog šefa države i uspostavljanjem nove vlade u Kijevu u atmosferi pobune i prijetnje izbijanja sukoba između dvije nekadašnje sovjetske republike.

Nove vlasti u Kijevu, čiji je jedan dio krajnje desni, suočeni su sa haotičnim stanjem u istočnim i južnim djelovima Ukrajine i katastrofalnom ekonomskom situacijom. Odmetnulo se većinsko rusko stanovništvo na poluostrvu Krim, a u industrijskom i energetskom srcu zemlje na istoku Ukrajine gdje je ruski jezik dominantan, nemiri su sve češći.

Predsjednik RF Vladimir Putin je dobio ovlašćenje od ruskog parlamenta da može da upotrebi silu u zaštiti sunarodnika u Ukrajini. Više od 15.000 ruskih vojnika u iznajmljenim bazama na Krimu kontroliše poluostrvo. Povremeno iz Kijeva stižu alarmantne vijesti da se aktivnosti ruske armije ne ograničavaju samo na Krim.

Evropa nije bila suočena sa dubljom vojnom konfrontacijom od vremena ratova u bivšoj Jugoslaviji. Vlasti u Kijevu uživaju podršku SAD, EU i NATO. Ruski državnici se naglašeno konsultuju sa kolegama iz Narodne Republike Kine, još jedne nuklearne sile.

Između ruske Crnomorske flote i ukrajinskih snaga na Krimu do sada nisu zabilježeni oružani sukobi. Ukrajinske baze na kopnu su i dalje blokirane, a ključni objekti okupirani. Na vojnom aerodromu Beljbek u blizini Sevastopolja, ruski vojnici ispalili su hice upozorenja kada im se približila grupa nenaoružanih ukrajinskih oficira. Nakon kratkog razgovora ukrajinski vojnici su se vratili u kasarnu.

Vojni komentatori, međutim, smatraju da na Krimu ne postoji opasnost od izbijanja oružanog sukoba između Rusije i Ukrajine, jer oružane snage Ukrajine imaju malu operativnu sposobnost. Oprema je uglavnom zastarjela, još iz sovjetske ere. Vojska već mjesecima nije primila plate i veliko je pitanje kakav je borbeni moral ukrajinskih vojnika.

Puk specijalnih snaga Ukrajine odbio je naređenje iz Kijeva da interveniše na Krimu. Njima je nova vlast na Krimu garantovala da će zadržati svoje činove i da će ubuduće redovno dobijati plate. U Vašingtonu su se u ponedeljak žurno založili za uvođenje ekonomskih i vojnih sankcija Moskvi kao odgovor na korišćenje vojnih snaga Rusije na Krimu. Iz Bijele kuće je poručeno da suspenduju bilateralne trgovinske i investicione ugovore kao i vojno angažovanje sa Rusijom zbog krize u Ukrajini.

Prije toga, zemlje Zapada predvođene SAD već su obustavile pripreme za samit Grupe osam (G8), najmoćnijih zapadnih zemalja i RF, koji je trebalo da bude održan u junu u Sočiju.

„Prisustvujemo propasti politike poboljšanja odnosa sa Rusijom”, izjavio je Nil Gardner, iz vašingtonske konzervativne Heritidž fondacije. Gardner je imao u vidu politiku obnavljanja veza i saradnje između dvije države započetom dolaskom predsjednika Baraka Obame na vlast.

Drugi su, međutim, zauzeli poziciju sačekaj i vidi. Majkl Ohanlon iz Brukings Instituta za strateške studije u Vašingtonu, kaže da se na odnose između dvije države mora gledati u širem kontekstu. „Osnovna stvar koju treba da imamo na umu je da, čak i ne sviđalo nam se ono što je Putin do sada učinio, to je moguće popraviti”, rekao je Ohanlon.

U međuvremenu, Obamina administracija vaga opcije za okončanje onoga što smatra ruskom agresijom. One obuhvataju bankarske sankcije, zamrzavanje sredstava i zabranu izdavanja viza, iako su detalji još nepoznati. Neki eksperti vjeruju da je „lopta zapravo u ruskom dvorištu”. Rusija u velikoj mjeri snabdijeva Evropu prirodnim gasom. Ima mišljenja i da nije u interesu Zapada da uvede sankcije Moskvi pošto je rast izvoza članica EU usmjeren upravo ka Rusiji.

Na pomen sankcija SAD, savjetnik predsjednika RF Sergej Glazjev je poručio kako će u tom slučaju Rusija napustiti dolar kao rezervnu valutu. ,,Mi ćemo biti primorani da pređemo na drugu valutu i stvorićemo sopstveni sistem plaćanja. Imamo fantastične trgovinske i ekonomske odnose sa našim partnerima na istoku i jugu, a mi ćemo naći način ne samo da resetujemo našu finansijsku zavisnost od SAD, a iz ovih sankcija koje dolaze izvućićemo prednost za sebe “, rekao je Glazjev.

Upućeni smatraju da je malo vjerovatna vojna intervencija koju bi NATO predvođen SAD preduzeo protiv Rusije. Mišljenje je da je poslije decenije konflikata na Bliskom Istoku američka vojna mašinerija iznurena i doprinijela je porastu duga SAD.

Kristofer Galdieri, sa američkog koledža Sent Anselm izjavio je da su mogućnosti Vašingtona ograničene. „Ukoliko lider veoma udaljene velike i moćne države odluči da preduzme vojne akcije protiv manjeg i slabijeg susjeda, malo toga može da uradi bilo koji predsjednik (SAD) kako bi to spriječio”, rekao je on.

Evropska komisija je u srijedu trebalo da ponudi paket pomoći Ukrajini vrijedan više od milijardu eura. Prethodno su SAD obećale Ukrajini zajam od milijardu dolara. No, Ukrajini na naplatu zaključno sa 2015. godinom stiže 35 milijardi spoljnog duga. U ovom trenutku ta zemlja duguje 140 milijardi dolara stranim povjeriocima. Ukrajina je na putu ekonomske propasti a pitanje je koliko mogu da to spriječe njeni susjedi sa Zapada, pošto se i EU nalazi u ekonomskim problemima.

Gledajući u budućnost, ekonomska saradnja i pomoć Rusije su od ključnog značaja za Ukrajinu u cilju rješavanja mnogobrojnih problema. Upravo sada, Ukrajinci moraju da izračunaju (shvate) šta je najbolje za njihovu državu i razriješe probleme političkim dijalogom i pregovorima. Istovremeno, SAD i države Evrope moraju raditi sa Rusijom, , a ne protiv, kako bi razriješili ukrajinsku krizu.

Zašto je Ukrajina, najveća evropska zemlja, toliko primamljiva i za Istok i za Zapad? Evropi je sa svojih 46 miliona stanovnika zanimljiva kao potencijalno golemo tržište; SAD kao ključna karika u stiskanju lanca oko Rusije; NATO-u kao mjesto odakle se svaki metar Rusije može vojno nadzirati. Sa druge strane, za Rusiju je Ukrajina linija odbrane po dubini prema Zapadu.

Nepovjerenje između Rusije i Zapada je bezgranično. Uz dobre razloge na obje strane. Tu se susreće i jedan realni konflikt interesa. Ukrajina, to znači granica između Istoka i Zapada.

Ukrajina je za Vladimira Putina zaštitni zid, koji okružuje njegovu tvrđavu. Ovo je „velika igra” o kojoj je govorio i Radjard Kipling, znameniti engleski književnik (1865 –1936). Velika igra za prevlast u centralnoj Aziji, koju su u 19. vijeku vodile Velika Britanija i Rusija.

Analitičari ističu i da je možda Zapad svo ovo vrijeme radio na podjeli Ukrajine na zapadni i istočni dio. Po logici – bolje pola Ukrajine na našoj, nego cijela na ruskoj strani.

Liberalni ruski komentator Fjodor Lukjanov pak smatra da je Ukrajina već doživjela slom. Po njemu ovo je kraj Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike, tj. države koja se „izlegla” iz Sovjetskog Saveza i tokom 23 godine sačuvala osnovne crte savezne republike. Sada je početak nove ukrajinske epohe i za sada niko ne može sa sigurnošću predvidjeti dalji razvoj situacije.

Po Lukjanovu, ukrajinska politika se od 1991. do 2014. gradila na neformalnom koalicionom principu koji podrazumijeva okretanje prema Evropi, ali uz očuvanje cjelokupnog dizajna (prije svega ekonomskog) naslijeđenog od prethodne države. Nacionalni identitet se pothranjivao iz zapadnog dijela zemlje. Međutim, takav identitet u njegovom izvornom vidu nisu mogli prihvatiti ostali stanovnici Ukrajine, smatra Lukjanov, koji je i viši saradnik Savjeta za spoljnu i odbrambenu politiku u Moskvi.

Istočni regioni su služili kao ekonomska baza. Upravo na njih se misli kada se govori o sovjetskom nasljeđu. Misli se na industrijska preduzeća i na čitav kompleks trgovinsko-ekonomskih i duhovnih veza sa Rusijom. Takav model više ne može da funkcioniše iz mnogih razloga. Glavni razlog je taj što se tako više ne može obezbijediti čak ni minimalni razvoj zemlje, jer se sve svodi na samoopsluživanje vladajućih slojeva koji su endemski korumpirani.

Po Lukjanovu Rusija je sada u teškoj dilemi. Stanje je slično onome u baltičkim zemljama početkom raspada Sovjetskog Saveza, samo su ovdje razmjere mnogo veće, jer će se Moskvi obraćati za pomoć žitelji Ukrajine koji gravitiraju prema Rusiji.

Zbignjev Bžežinski, američki strateg, je još 1998. pisao da bi Rusija bez Ukrajine „postala dominantno azijska imperijalna država”. Po Bžežinskom Rusija kontrolom nad Ukrajinom postaje „moćna imperijalna sila” i u Evropi i u Aziji. On vidi opasnost u potencijalnom njemačko-ruskom sporazumu, čiji bi cilj bio istiskivanje SAD iz regiona. Zato Vašington pokušava da Rusiju drži što je dalje. A ukoliko Evropljani zbog Ukrajine pokvare odnose sa Rusijom, to je dobro za SAD, zaključio je Bžežinski.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

ŽIVJETI U RUSIJI: Dobro isplanirani apsurd

Objavljeno prije

2 dana

na

14 Februara, 2026

Objavio:

Dva su principa na kojima se zasniva selektivni teror u Rusiji. Optužbe u slučajevima koji mogu privući pažnju javnosti trebaju podizati aktivisti koji tvrde da brane religiju, tradicionalne vrijednosti, istorijska sjećanja ili se bore protiv zapadnog uticaja. Mete selektivnog terora trebale bi izgledati iracionalno, glupo, zlonamjerno, ili manipulirano od strane neprijatelja Rusije. Ako se to ne može postići, ni uz pomoć medijskih kampanja, bolje ih je protjerati iz zemlje i suditi im u odsustvu

 

 

Jedan od moskovskih okružnih sudova osudio je 4. februara stand-up komičara Artemija Ostanina na pet godina i devet mjeseci zatvora zbog šala o Isusu Hristu. Istog dana, sud u Sankt Peterburgu, ovaj put vojni, proglasio je onkologa Jegora Voščinina krivim za podsticanje terorizma, jer je u svom telegram-kanalu napisao da predsjednika Vladimira Putina i šefa Državne dume Vjačelava Volodina treba objesiti zbog započinjanja rata protiv Ukrajine. Voščinin je osuđen na pet i po godina zatvora. Objavljivanje na internetu može donijeti i dužu zatvorsku kaznu. U novembru je stjuardesa Varvara Volkova osuđena na sedam godina zbog objavljivanja poruke u Telegramu u kojoj je okrivila ruske snage za zločine nad civilnim stanovništvom.

Student Vjačeslav Sokolovski iz malog grada Černuška u Permskom kraju (prostrana regija između Volge i Urala) kažnjen je devet puta od decembra 2025. do februara zbog grafita u kojima je vrijeđao Putina. Svoje natpise je pravio na zidovima zgrada u različitim gradskim četvrtima, a jednom čak i na bilbordu na ulazu u grad. Svaki put ga je gradski sud prisilio da plati 15 hiljada rubalja (165 eura) zbog diskreditacije ruske vojske, jer je Vladimir Putin vrhovni komandant prema Ustavu.

Odluke suda u slučaju Černuška mogu izgledati nevjerovatno blage u poređenju s kaznama koje su izrekli sudovi u Sankt Peterburgu ili Moskovskoj oblasti. Ali,  tako funkcioniše selektivni teror. Razlog potpuno drugačijeg pristupa javnim izrazima prkosa nije samo beznačajnost udaljenog grada u blizini naftnog polja u poređenju s dvije najveće gradske aglomeracije u Rusiji. Čini se malo vjerovatnim da je internet poruke doktora ili stjuarda vidjelo više ljudi nego grafite koje je napravio student. Najvažniji uzrok brutalnih sudskih presuda su antiratne poruke i antireligijske šale na koje su vlastima skrenuli pažnju aktivisti javnih pokreta koji tvrde da podržavaju Putina,  štite Pravoslavnu crkvu i podstiču ratne napore.

Stand-up komičar Artemij Ostanin postao je meta jedne od najuticajnijih takvih organizacija, Zov naroda. Ona se pojavila  2017. godine i sada je aktivna u svim većim gradovima. Pažnju usmjerava na medijske osobe i popularne zabavljače, a njene pritužbe na riječi ili postupke poznatih ličnosti prisilile su ih ili da daju javne izjave u znak podrške ratu (poput najpopularnije blogerice o ljepoti Anastasije Ivleeve) ili da pobjegnu iz zemlje (poput najuticajnije pop pjevačice Alle Pugacheve). Ostanin je također pokušao pobjeći. Ali nije svima dozvoljeno, te je uhapšen u Bjelorusiji na ruski zahtjev.

Federalna služba sigurnosti (FSB) ne želi zatvoriti nekoga ko može izazvati sažaljenje javnosti. Zato su popularnim javnim ličnostima, koje su protestovale protiv rata, dali priliku da emigriraju. Nekima od njih je čak i savjetovano da to učine. Kasnije je većina onih koji su stalno kritizirali Putinov režim iz inostranstva osuđena u odsustvu. Sada nema popularne medijske osobe, pjevača ili književnika u zatvoru zbog javnog protivljenja ratu ili zbog kritike Putina, jer su oni uglavnom  napustili zemlju.  Zvanična Rusija je 2024. godine oslobodila 16 politički zatvorenika, uključujući nekolikopopularnih novinara, umjetnika i političkih lidera,  u zamjenu za ruske obavještajne agenteuhapšene u SAD i Evropi

FSB ne želi javno suditi ni onima koji se mogu smatrati nevinima ili koji plijene pažnju. U oktobru je član parlamenta iz Sankt Peterburga Mihail Romanov, koji je političku karijeru izgradio kao pravoslavni aktivista, podnio prijavu protiv 18-godišnje pjevačice Diane Loginove, koja je u blizini stanice metroa u centru grada pjevala pjesme muzičara koji su pobjegli iz Rusije zbog svog  političkog stava. Diana je to radila nekoliko mjeseci, snimala svoje nastupe, dijelila ih na društvenim mrežama i bila je potpuno ignorisana od strane vlasti dok njene nastupe nije otkrio Romanov. Nakon toga je uhapšena, prvo zbog remećenja javnog reda i osuđena na dvije sedmice zatvora. Zatim je optužena za denuncijaciju ruskih oružanih snaga, što bi moglo dovesti do znatno teže kazne. Izgledalo je kao da će Diana morati provesti nekoliko godina u zatvoru. Ali odjednom joj je dozvoljeno da napusti zemlju i čak joj je u tome i pomognuto.

Nerazumno je pomisliti da je vlada bila uplašena malim skupovima podrške Diani Loginovoj (svaki veliki protestni skup u bilo kojem ruskom gradu bit će rastjeran čak i prije nego što je počeo) ili izjavama poznatih pop i rock muzičara koji žive u inostranstvu. Glavni razlog zašto Diana nije izvedena pred sud je taj što dirljivo izgleda, prelijepo pjeva i bila je odlična studentica muzike koja je osvajala nagrade za svoja djela. Svi koji bi vidjeli njene slike na sudu ili gledali vijesti o njenom suđenju neminovno bi osjetili simpatije prema njoj. Nije trebalo biti tako.

Da sumiramo. Dva su glavna principa na kojima se zasniva selektivni teror u savremenoj Rusiji. Prvo, optužbe u slučajevima koji mogu privući pažnju javnosti trebaju podizati politički aktivisti koji tvrde da brane religiju, tradicionalne vrijednosti, historijska sjećanja ili se bore protiv zapadnog utjecaja. Drugo, mete selektivnog terora ne bi trebale izazivati saosjećanje ili poticati na sažaljenje. Trebale bi izgledati iracionalno, glupo, zlonamjerno, nepošteno ili manipulirano od strane neprijatelja Rusije. Ako se to ne može postići ni uz pomoć medijskih kampanja, bolje ih je protjerati iz zemlje i suditi im u odsustvu.

Protjerivanje ili prisiljavanje na odlazak u inostranstvo djeluju kao vrlo efikasni alati. Oni pružaju priliku da se tvrdi kako Putinove protivnike plaćaju zapadne vlade ili da pokušavaju napraviti karijeru u zapadnim zemljama. Ako je to nemoguće, onda se može reći da su njihovi stavovi toliko nepopularni u Rusiji da su izgubili nadu da će dobiti podršku u svojoj domovini. Pijatelji i saradnici onih koji su otišli osjećaju da su ostavljeni u opasnosti i prestaju izražavati opozicione stavove, barem javno. Lako je pronaći one koji će omalovažavati ranija dostignuća emigranata ili njihovu trenutnu aktivnost. Njihove kolege koje žele nastaviti karijeru u Rusiji, učinit će to dragovoljno kako bi pokazale lojalnost. Čak i ako nema zvanične zabrane, mediji prestaju spominjati emigrante, njihove pjesme i knjige prestaju se emitirati i objavljivati. Autocenzura je glavni cilj selektivnog terora i on je postignut, barem za sada.

Ova strategija nije razrađena tek u savremenoj Rusiji. Naslijeđena je od Jurija Andropova, jedinog predsjednika Komiteta državne sigurnosti (KGB), koji je postao generalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS) u 1982. godini. Kada je Andropov bio šef KGB-a, uspio je potpuno eliminirati disidentski pokret. Da bi to postigao, koristio je selektivni teror u kombinaciji s prisilnom emigracijom popularnih disidenata i književnika koji nisu željeli izbjegavati zabranjene teme. Disidentski pokret je prestao postojati, a disidenti su izgubili utjecaj na javno mnjenje.

General-pukovnik Aleksej Sedov, koji vodi službu FSB-a za zaštitu ustavnog sistema, te je stoga zadužen za suzbijanje političkog neistomišljenja, započeo je karijeru pod Andropovom, koji je bio veoma popularan među mladim oficirima. Sada Sedov pokušava da implementira doktrinu selektivnog terora u potpuno drugačijim društvenim uslovima. Andropovljeva strategija nikada nije korištena za upravljanje životom cijele nacije. Društveni i ekonomski život u Sovjetskom Savezu kontrolisale su partijske strukture.

Sedov, koji je na ovu poziciju imenovan 2006. godine, naglo je povećao svoj autoritet tek nakon početka rata.  Bilo je dozvoljeno da koristi strategiju selektivnog terora na nacionalnom nivou da održi društvenu stabilnost tokom ratnog vremena. I zahvaljujući tome, ruski društveni život je ispunjen apsurdnim pojavama.

Proratni aktivisti i branitelji tradicionalnih vrijednosti posjećuju umjetničke izložbe, plesne zabave, pozorišne predstave i ometaju svaku društvenu aktivnost, što im se ne sviđa. To se ne dešava često u Moskvi, Sankt Peterburgu i Novosibirsku, ali već u Jekaterinburgu, četvrtom najvećem gradu, postala je uobičajena praksa. Naučnici se boje učestvovati na međunarodnim konferencijama koje organizuju zapadne fondacije. Industrijska i finansijska politika vlade ne može se javno raspravljati, jer se priznavanje grešaka može smatrati kritikom ratnih napora. Najveći mediji se boje i spomenuti važne društvene i ekonomske probleme, jer ne žele preuzimati pretežak rizik. Selektivni teror može pomoći u upravljanju društvom. Ali sprječava njegov razvoj. I čini se da, na duži rok, predstavlja ozbiljniju prijetnju od političke opozicije.,

Dmitri GALKIN

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVI ANTIKOROPCIJSKI VAL U KINI: Je li to znak geopolitičke turbulencije?

Objavljeno prije

1 sedmica

na

7 Februara, 2026

Objavio:

Pod istragom Centralne komisija za disciplinsku inspekciju  našli su se Vang Sjanngsji, kineski ministar za upravljanje vanrednim situacijama, i Sun Šaočenga koji je do septembra 2025. bio na čelu KP  autonomne regije Unutrašnja Mongolija, bogate prirodnim resursima. Optužbe protiv njih pojavile su se tokom istrage protiv Žang Joušija, prvog potpredsjednika Centralne vojne komisije i Liu Ženlija, koji je bio načelnik Zajedničkog štaba CMC-a, koji su uhapšeni zbog sumnje na korupciju i odavanje vojnih tajni

 

 

Kineski ministar za upravljanje vanrednim situacijama Vang Sijangsji, prema izvještajima 30. januara, nalazi se pod istragom Centralne komisije za disciplinsku inspekciju (CCDI), nadzornog organa Komunističke partije Kine (KPK). Sumnja se da je počinio “teške prekršaje discipline i zakona”. Zajedno s Wang Xiangxijem, pokrenuta je formalna istraga i  protiv Sun
Šaočenga koji je do septembra 2025. godine bio  na čelu Komunističke partije autonomne regije Unutrašnja Mongolija, bogate prirodnim resursima. Osim lako dostupnih rezervi uglja,  ta regija posjeduje približno 40 posto svjetskih rijetkih zemnih metala.

Wang Xiangxi i Sun Shaocheng nisu bili prve i glavne mete nedavnog vala antikorupcijskih mjera koje je pokrenuo generalni sekretar KPK i predsjednik Kine Si Đinping. Optužbe protiv njih pojavile su se tokom istrage protiv Žang Joušija, prvog potpredsjednika Centralne vojne komisije (CMC), i Liu Ženlija, koji je bio načelnik Zajedničkog štaba CMC-a. Uhapšeni su 19. januara zbog sumnje na korupciju i odavanje vojnih tajni.

Nema ništa neobično u čistkama protiv korupcije pod vlašću Si Đinpinga. On ih koristi za koncentraciju moći u svojim rukama i povećanje utjecaja Komunističke partije otkako je izabran za vrhovnog lidera Kine na 18. Nacionalnom kongresu KPK u novembru 2012. Si Đinping je učinio CCDI izuzetno moćnim i potpuno nezavisnim od bilo koje vladine agencije. Pod njegovim vodstvom, CCDI je osnovao vlastite urede za propagandu i upravljanje osobljem (prvi takvi odjeli u instituciji centralnog nivoa osim Centralnog komiteta KPK). Zahvaljujući tome, CCDI može regrutovati kadrove bez ikakvog miješanja Organizacionog odjela KPK i nezavisno obezbjeđivati medijsko izvještavanje o svojim aktivnostima. Stoga ne čudi da je CCDI u svojoj istrazi mogao dosegnuti čak i tako visokorangirane zvaničnike.

Najviše iznenađenje je brzo širenje informacija o novoj istrazi koju su organizovale kineske agencije. Pod Si Đinpingom, CCDI istražuje u prosjeku oko 200.000 slučajeva godišnje. Samo prošle godine istraženo je 65 visokorangiranih zvaničnika. Nekoliko kineskih milijardera osuđeno je na smrt, a više od stotinu je zatvoreno posljednjih godina. Od početka masovnih antikorupcijskih kampanja 2021. godine, njihov broj je opao sa 1185 na 753. Ali teško je sjetiti se kada su antikorupcijske istrage u Kini dobile toliko medijske pažnje od strane kineskih i međunarodnih medija. To znači da ciljevi ove kampanje nisu samo konsolidacija moći i kažnjavanje za kršenje zakona.  Očekuje se da će kampanja poslati poruku vanjskom svijetu.

Novi antikorupcijski val je započet snažnom izjavom Si Đinpinga. Na plenarnoj sjednici CCDI-a 12. januara rekao je da suzbijanje korupcije ostaje „velika borba“ koju zemlja i Komunistička partija sebi ne mogu priuštiti  da izgube.  To se moglo  smatrati najavom da predstojeća hapšenja imaju veliki značaj za sudbinu zemlje.

Zašto im se pridaje tolika važnost?

Zato što su hapšenja Žang Joušija i Liu Ženlija omogućila Si Đinpingu da koncentriše kontrolu nad oružanim snagama u svoje ruke. Žang Joušijn prethodnik, He Weidong, također je otpušten pod “sumnjom za teška krivična djela vezana za dužnost” 17. oktobra. Kada je He Weidong smijenjen, general Žang Šengmin je imenovan u Centralnu vojnu komisiju kako bi popunio prazninu. Nakon što su Žang Joušij i Liu Zhenlij uhapšeni, Žang Šengmin je postao jedini aktivni član najviše komandne ustanove Kine, pored Si Đinpinga. Predsjednik Kine sada je jedina osoba koja može odlučivati o svim pitanjima koja se tiču vojnog planiranja, raspoređivanja i obuke oružanih snaga, uključujući i njihovu pripremu za vojnu akciju.

Nakon hapšenja Žang Joušija, službene novine Kineske Narodnooslobodilačke armije (PLA) PLA dnevne novine objavile su dva članka u kojima se implicira da su Si Đinping i njegov prvi zamjenik u CMC-u imali sporove po  pitanjima vezanim za nivo vojne spremnosti. Si Đinping želi da PLA bude sposobna okupirati Tajvan do 2027. godine. PLA dnevne novine je nagovijestio da je Žang Joušija to smatrao nepotrebnim i da je sabotirao pripreme. Time operativna obuka PLA, koju je vodio Žang Joušija, nije bila u skladu sa strateškim ciljevima koje je postavio kineski predsjednik.

Članak, koji je 4. februara objavio South China Morning Post, pomaže da se shvati zašto je hapšenje Žng Joušija dobilo toliku medijsku pažnju. Objašnjava se da bi planove Pekinga za Tajvan trebalo odgoditi jer su vojne pripreme bile potkopane. Najavljuje da strategija  ostaje ista kao sada, kada se uklone sve prepreke, njena implementacija će postati efikasnija.

South China Morning Post su privatne novine,  pripadaju Alibabi, koja je tehnički privatna korporacija. Međutim, Alibaba se smatra jednom od korporacija „nacionalnih šampiona“, što znači da igra značajnu ulogu u nacionalnom razvoju i koordinira svoje aktivnosti s vladom. Suosnivač i glavni vlasnik Alibabe, čija je neto vrijednost procijenjena na približno 27,2 milijarde američkih dolara, nestao je iz javnog života, preselio se u Japan i odbio upravljati korporacijom. Sada predaje na Univerzitetu u Tokiju. U novembru 2025. godine objavljen je američki memorandum o nacionalnoj sigurnosti u kojem je Alibaba optužena za pomaganje poboljšanja  kapaciteta PLA. Alibaba takođe pruža tehnološka rješenja za inicijativu „Jedan pojas, jedan put“, kineski globalni infrastrukturni projekat, koji ima izuzetan lični značaj za Si Đinpinga.

Nema sumnje da važan članak u medijima Alibabe odražava stav rukovodstva KPK. Sasvim je razumljivo da se stvarni pristup Pekinga Tajvanu ne može proglasiti u službenoj izjavi.

U članku South China Morning Posta postoje dvije glavne tačke. Prvo, nema potrebe za strahom od kineske invazije na Tajvan u bliskoj budućnosti. Drugo, isključivo će Si Đinping dizajnirati sve vojne planove i oni će imati političku pozadinu.

Ista ideja je direktnije izražena u članku PLA dnevne novine. Tamo je navedeno da su Žang i Liu negativno uticali na razvoj borbenih sposobnosti PLA. Sada svo vojno planiranje mora provoditi političko rukovodstvo. Oružane snage moraju priznati strateške planove i ciljne zadatke koje je utvrdila Komunistička partija i niko ih ne smije dovoditi u pitanje.

Si Đinping je želio pokazati da je u svojim rukama koncentrirao i političku i vojnu moć. Tako će moći sam odlučiti kako će odgovoriti na akcije SAD-a i šta treba učiniti kako bi im se suprotstavio. Čini se da je Trumpovo insistiranje na preuzimanju kontrole nad Grenlandom u Pekingu protumačeno kao znak američke spremnosti na konfrontaciju.

Kina je 2018. godine objavila namjere da postane „polarna velika sila“. Trumpova administracija je u to vrijeme izjavila je da će se protiviti ovim planovima, ali nije učinila ništa značajno. Bidenova administracija pokušala je Kini učiniti ekonomsko i vojno prisustvo na Arktiku što skupljim. Uvela je zabrane na snabdijevanje Rusije opremom za obogaćivanje uglja i proizvodnju LPG-a. Ruska vlada je morala odbiti planove izgradnje tvornice, postrojenja i terminala duž Sjevernog morskog puta, koji su trebali povećati izvoz uglja i LPG-a u azijske zemlje. Da je takva infrastruktura stvorena, Kina bi je mogla koristiti za vlastite svrhe, na primjer za pomorske baze. Ali,  SAD nisu pokušale blokirati kineske aktivnosti u regiji.

Trumpova opsesija Grenlandom pokazuje da bi mogao pokušati protjerati Kinu iz Arktika. Trump želi sam donositi odluke u vezi s prisustvom Kine, bez obzira na stav EU. Zato mu je Grenland na raspolaganju. Kako bi spriječile američku administraciju u akcijama na Arktiku, kineske oružane snage žele biti moćne kako bi  predstavljale   prijetnju američkim saveznicima u Istočnoj Aziji, gdje se Kina bori za dominaciju.

Si Đinping je pokazao ozbiljnost ovih namjera.

Dmitri  GALKIN

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRAMPOVA POLITIKA SILE I REAKCIJE: Učinci manufakture unutrašnjih i spoljnjih neprijatelja

Objavljeno prije

1 sedmica

na

7 Februara, 2026

Objavio:

Tarife, nameti, prijetnje, otmica predsjednika  Venecuele,  pejzaži su novog doba. Dok ovo pišemo tenzije između SAD i Irana rastu. Navodno su pregovori oko deeskalacije u toku. Istovremeno,  SAD potresa  talas nezadovoljstva i nasilja kakav nije viđen u skorijoj istoriji zemlje. Sila koju propagira i  sprovodi Tramp izaziva reakcije kakve možda nije očekivao

 

 

Evidentno je: svijet je znatno drugačije mjesto nego  ono od prije par godina. Zasluge uglavnom idu američkom predsjedniku Donaldu Trampu i njegovoj administraciji. Od povratka na dužnost 2025. godine preduzeo je velike korake ka preoblikovanju unutrašnje i spoljne politike ionako rastrzanih društava. Make America Great Again se za sada odvija po agendi koja je mnogo opakija od one koju smo očekivali.

Stranice Monitora su zabilježile mnoga ponašanja američkog predsjednika koja su ekvivalent onom najjačeg silnika u školskom dvorištu. Tarife, nameti, prijetnje, otmica predsjednika  Venecuele,  pejzaži su  novog doba. Dok ovo pišemo tenzije između SAD i Irana rastu. Navodno su pregovori oko deeskalacije u toku, ako je vjerovati američkom predsjedniku.

Kada je unutrašnja politika u pitanju, predsjednik dejstvuje u skladu sa  predizbornim obećanjem da će sprovesti najveću deportacionu operaciju u istoriji SAD-a. Trenutno je to u SAD-u tačka koja ujedinjuje njegove protivnike, ali i neke dojučerašnje pristalice i partijske kolege. Trampova administracija je, između ostalih diskutabilnih poteza , dodijelila proširena ili nova ovlašćenja raznim federalnim, saveznim i lokalnim zvaničnicima za sprovođenje imigracionih zakona. Mnogima je ovo bilo previše.

Između 20. januara i 10. decembra 2025. godine Trampova administracija je deportovala 605.000 ljudi. Slike tih deportacija redovno su praćene nelagodom u dijelu amerikog društva. Dodatno, oko 1,9 miliona imigranata je napustilo SAD. Desilo se to nakon agresivne kampanje kojom su ljudi ohrabrivani da sami napuste zemlju kako bi izbjegli hapšenje ili pritvor. Prisjetićemo se i Trampovih ranih apela i hvala, da se radi mnogo na ovome, ali da ga brojke još ne zadovoljavaju.

Onda je došao januar. Ofanziva u sprovođenju zakona ušla je u novu, kontroverznu fazu nakon što su federalni agenti u odvojenim incidentima u Mineapolisu ubili  dvoje američkih državljana. Prvo , Rene Gud, pa nakon što se pompa oko tog slučaja još nije slegla i Aleksa Pretija. Ova ubistva izazvala su masovne proteste i kritike iz redova obje političke stranke.To je navelo neke republikanske zakonodavce da zatraže istragu o taktikama federalnih organa u sprovođenju imigracionih zakona. U prvom mandatu Trampov sistem je imao velikih problema nakon ubistva  Džordža Flojda i akcija pokreta Black Live Matters. U njegovom drugom mandatu Amerika se susreće sa nastradalima svijetle puti što predsjedniku donosi nove nivoe problema.

Akcije svojih agencija, prije svih Imigracione i carinske policije (ICE) i Graničnih patrola (BP) koje po SAD-u već zovu privatnom milicijom američkog predsjednika, osporavaju pojedini pravni stručnjaci. Po njihovom mišljenju Tramp pomjera granice predsjedničkih ovlašćenja, između ostalog pozivajući se na vjekovima stare zakone kako bi ubrzao deportacije. Izraženije kritike imigracione politike uslijedile su nakon usvajanja sveobuhvatne američke federalne zakonske reforme, koja se zove ni manje ni više nego – One Big Beautiful Bill Act (OBBBA) u julu 2025. godine. Tokom naredne četiri godine za ovu reformu planirano je izdvajanje od gotovo 170 milijardi dolara.

Najviše problema Trampovim politikama donijela je ICE, najveći istražni organ unutar Odjeljenja domovinske sigurnosti. Ovaj organ je zadužen za sprovođenje širokog spektra federalnih zakona unutar teritorije SAD, prvenstveno onih koji se odnose na carinu, imigraciju i trgovinu. Prema podacima ICE-a, početkom januara 2026. godine u pritvoru se nalazilo gotovo 69.000 ljudi. Njihove akcije su bile nesvakidašnje. Ciljale su radna mjesta, farme, univerzitetske kampuse, privatne domove…

ICE uglavnom djeluje unutar SAD-a, uz određeno prisustvo u inostranstvu. Primjera radi, vlasti Ekvadora potvrdile su da je 27. januara jedan ICE agent pokušao da uđe u njihov konzulat u Mineapolisu, ali mu je ulazak odbijen.  Gradonačelnik Milana, Bepe Sala, burno je reagovao na vijest da će ICE agenti doći u Italiju radi podrške američkim bezbjednosnim operacijama tokom Zimskih olimpijskih igara, koje počinju 6. februara. „Ovo je milicija koja ubija… naravno da nijesu dobrodošli“, rekao je gradonačelnik.

Trampove rigorozne mjere nailaze na žestok otpor. Što se tiče spoljne politike, vidjeli smo da su se konačno razmrdali i  evropski saveznici. Prijetnje carinama, pa suverenitetu Grenlanda, izvukli su odavno potrebne reakcije zemalja EU. Ipak, izgleda da predsjednika mnogo više bole prkosi iznutra.

Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da Amerikanci imaju složen stav prema Trampovim planovima za sprovođenje imigracionih zakona. Nešto više od polovine ispitanika smatra da je određeni nivo deportacija neophodan, prema istraživanju Pew Research Center iz oktobra 2025. godine. Oko 36 odsto podržava pristup američke vlade, dok 53 odsto smatra da je to što čine previše. Anketa CBS News sprovedena između 14. i 16. januara, nakon smrti Rene Gud, a prije Pretijevog ubistva, sugeriše da je protivljenje dodatno raslo.

Pored direktnog gušenja protesta, Tramp je napao i infrastrukturu civilnog društva koja je branila ljudska prava. Organizacije koje se bave zaštitom prava imigranata, rasnom pravdom, reproduktivnim pravima i građanskim slobodama bile su javno ocrnjene i suočene s brojnim prijetnjama.

Pored svega, solidarnost zajednice u Mineapolisu je prilično velika. Komšije patroliraju ulicama grada, motreći na neoznačena vozila. Na zvuk pištaljke obični ljudi izlaze napolje, snimaju, dokumentuju, odbijaju da dozvole agentima da djeluju u tišini. Pravni posmatrači dežuraju ispred škola, vrtića i preduzeća. Mnoštvo ljudi skuplja hranu kako bi je dostavilo porodicama koje se plaše da napuste svoje domove. Planirane su i ekonomske obustave, masovni protesti i dugotrajne akcije koje jasno poručuju da neće sarađivati u razaranju zajednice.

Nakon pritiska Tramp je protekle subote napisao na mreži Truth Social da savezna vlada neće intervenisati u protestima u gradovima koje kontrolišu demokrate, osim ako lokalni zvaničnici to ne zatraže. „Ni pod kakvim okolnostima nećemo učestvovati u raznim loše vođenim gradovima pod upravom demokrata kada je riječ o njihovim protestima i/ili neredima, osim ako i dok ne zatraže za pomoć“, napisao je Tramp. „Međutim, štitićemo, i to veoma snažno, sve savezne zgrade koje su napadnute od strane ovih dobro plaćenih ludaka, agitatora i pobunjenika. Molim vas da budete svjesni da sam naložio ICE-u i/ili Graničnoj patroli da budu veoma odlučni u zaštiti imovine Savezne vlade“, upozorio je „Neće biti pljuvanja u lice našim službenicima, neće biti udaranja ili šutiranja farova naših vozila, i neće biti bacanja kamenja ili cigli na naša vozila, niti na naše patriotske ratnike“ riječi su američkog predsjednika koje prizivaju u sjećanje slične riječi i slične scene iz jedne susjedne države.

Time piše u jednom od posljednjih brojeva kako Minesota drži majstorsku lekciju iz mirne odbrane demokratije od autoritarizma. Kako Trampova administracija potencijalno cilja druge zajednice širom zemlje, Amerikanci, po Timeu treba da se ugledaju na ovu saveznu državu.

Dok vodi uličnu borbu sa američkim demonstrantima, onim iranskim Donald Tramp daje podršku. Zaprijetio je napadom na Iran kako bi zaštitio tamošnje demonstrante, predstavljajući sebe kao branioca slobode porukama poput: „Iranski patriote, nastavite da protestujete. Preuzmite svoje institucije! Pomoć stiže“.

Trampova politika sile pokazuje određenu dosljednost između unutrašnje i spoljne sfere. U oba slučaja ona polazi od ideje da je moć važnija od prava, a kontrola važnija od konsenzusa. Unutar SAD-a društveni i politički konflikti, prije svega protesti, migrantsko pitanje i rasne tenzije, tretiraju se kao bezbjednosne prijetnje, a ne kao politički problemi. Isto važi i u spoljnoj politici. Diplomatija se sklanja, na sceni su sankcije, prijetnje i demonstracije vojne sile. U oba konteksta sila se  može posmatrati ne kao krajnje sredstvo, već kao početna tačka.

Trampovim unutrašnjim i spoljnim političkim akcijama zajednički je  prezir prema institucijama i procedurama. Bilo da se obračunava sa demonstrantima u američkim gradovima ili sa stranim državama, nastoji da zaobiđe sudove, lokalne vlasti, međunarodne organizacije i pravila. Time se stvara slika vanrednog stanja u kojem se odluke donose naprečac. Zato je tu retorika stalne ugroženosti. Od „unutrašnjih neprijatelja” do „neprijateljskih režima”, prijetnje služe  za normalizaciju represije i vanrednih mjera.

Ako podvučemo crtu, kritika vlasti se predstavlja kao napad na Ameriku, dok se otpor delegitimiše kao haos, subverzija ili neprijateljsko djelovanje. U tom okviru prava i slobode postaju uslovna kategorija, rezervisana za lojalne, dok se sila afirmiše kao legitimno sredstvo političkog upravljanja. To Trampovu politiku ne čini običnim skupom impulsivnih poteza, već koherentnim modelom vladanja zasnovanim na demonstraciji moći. No ,sila koju propagira i  sprovodi Tramp izaziva reakcije kakve možda nije očekivao.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo