Na web stranici ruskog predsjednika nema  vijesti o razgovoru Tramp – Putin. Samo komentar predsjedničkog pomoćnika Jurija Ušakova koji se može smatrati pokazateljem da je moguć  prekid vatre  bez osvajanja cijelog Donbasa.  Putinov sekretar za štampu Dmitrij Peskov izjavio je da se pregovori mogu nastaviti samo “u trilateralnom formatu” i da Moskva cijeni američke “posredničke napore”. To je izjava o namjerama da se očuvaju dobri odnosi s Trampom, čak i ako to znači ustupke

Američki predsjednik Donald Tramp je 9. marta pozvao ruskog predsjednika Vladimira Putina kako bi razgovarali o deficitu nafte na globalnom tržištu i mirovnom rješenju u Ukrajini. Na web stranici ruskog predsjednika nema službenih vijesti o ovom razgovoru, samo komentar ruskog predsjedničkog pomoćnika Jurija Ušakova. Smatra se da je on zadužen za obnovu odnosa između SAD-a i Rusije (Ušakov je bio ruski ambasador u Washingtonu i Putinov povjerenik). Dakle, njegov komentar se može smatrati pokazateljem da se ruski pristup obnovi mira počeo mijenjati.

Ušakov je istakao tri pitanja za koja želi da se smatraju najvažnijim za obje strane. Prvo, dva puta je u svom kratkom komentaru naglasio da su se predsjednici dotakli ne samo ukrajinske situacije, već i sukoba Irana sa SAD-om i Izraelom te budućnosti venecuelanske nafte. Drugo, “razgovor je bio poslovan, iskren i konstruktivan”, jer se dva lidera međusobno poštuju. Žele češće komunicirati i namjeravaju to činiti “redovno”, a američki predsjednik je prvi to predložio. Treće, američki predsjednik želi što prije okončati neprijateljstva u Ukrajini. I moguće je da će prekid vatre biti uspostavljen “kako bi se postiglo dugoročno rješenje”.

Od Ušakova se ne može očekivati ​​istinit i tačan opis razgovora. Njegov je posao da ga opiše na način koji odražava pristup Kremlja odnosima sa SAD-om. Moskva želi da se smatra važnim partnerom Washingtona. U tom slučaju, ustupci koje će Rusija učiniti kako bi se pridržavala Trampove želje da se sukob odmah okonča, izgledat će kao prijateljska usluga. A ne kao reakcija na američki pritisak.

Međutim, Tramp namjerno pokušava pokazati da mu Putin ne treba kao partner na svjetskoj sceni. Američki predsjednik je novinarima rekao o svom “vrlo dobrom razgovoru” s Putinom, spomenuvši da “želi biti od pomoći” u rješavanju sukoba s Iranom. Tramp je dodao da je svom sagovorniku objasnio da “bi mogao biti od veće pomoći ako bi se završio rat između Ukrajine i Rusije”.

Ova primjedba američkog predsjednika objašnjava zašto na sajtu Kremlja ne postoji službeni opis razgovora između Putina i Trampa. Štaviše, nagovještaj o mogućnosti prekida vatre opovrgnuo je sekretar za štampu ruskog predsjednika Dmitrij Peskov 10. marta.

Peskov je izjavio da Tramp nije pokušao zahtijevati prekid vatre kao neophodan uslov za dalje pregovore. Podsjetio je da je “dosljedan stav predsjednika Putina dobro poznat”. Moglo bi se činiti da Kremlj i dalje insistira na predaji cijelog Donbasa Rusiji. Ali, to nije baš tako. Jer je istovremeno Peskov priznao da su “svi zaista zainteresovani za brzo primirje” i napomenuo da je “teško osporiti to”.

Putinov sekretar za štampu, izjavio je, što je vrlo važno,  da se pregovori mogu nastaviti samo “u trilateralnom formatu” i da Moskva cijeni američke “posredničke napore” i želi da Vašington nastavi s njima. To je direktna izjava o namjerama da se očuvaju dobri odnosi s Trampom, čak i ako to znači neke ustupke, uključujući uspostavljanje prekida vatre bez prethodnih uslova. Međutim, Rusija ne želi da EU od toga nešto dobije. Kremlj vjeruje da Tramp neće iznevjeriti njena očekivanja.

Ako  ostvari svoje glavne ciljeve u sukobu s Iranom, – prekid izvoza iranske nafte u Kinu i sticanje kontrole nad transportom nafte i tečnog prirodnog plina kroz Hormuški moreuz, – Tramp može postići dogovor s Moskvom. Trampova administracija će morati kompenzirati neizbježan pad proizvodnje nafte u zemljama Perzijskog zaljeva kako bi spriječila ekonomske poteškoće u azijskim zemljama saveznicama SAD-a. Posebno u Indiji, koju Tramp želi učiniti američkim partnerom u predstojećem sukobu s Kinom. Američki predsjednik je već pokazao da može popuniti praznine ruskom naftom, omogućivši Indiji da je kupuje i dajući nade ruskoj vladi, koja se bori s rastućim budžetskim deficitom.

Trenutno je to privremena dozvola. Ali može postati trajna ako Tramp postigne dogovor s Rusijom. Tramp može mnogo dobiti ukidanjem američkih sankcija u zamjenu za ograničavanje izvoza ruske nafte u Kinu. A Putinova vlada će biti spašena od vrlo vjerovatne ekonomske krize, koja može imati nepredvidive posljedice u trenutnim okolnostima. Ali Tramp ne može postići dogovor s Putinom dok neprijateljstva u Ukrajini  traju. Dakle, Kremlj će možda biti primoran da se dogovori o brzom prekidu vatre i izgubi priliku da opravda rat osvajanjem cijelog Donbasa.

Postoje određeni znakovi da se Putinova administracija već počela pripremati za takav uzrok događaja. Od 6. marta postoje očigledni pokušaji stvaranja novog medijskog imidža Putina kako bi se odvratilo neizbježno ogorčenje njegovih pristalica, koji očekuju da će on pobijediti u ratu.

Ruski centar za istraživanje javnog mnijenja (VCIOM) objavio je 6. marta rezultate svoje nove sociološke ankete. VCIOM je državna kompanija za sociološka i tržišna istraživanja i redovno provodi takve ankete, a zbog njihove besprijekorne lojalnosti, njihovi podaci su uvijek predvidljivi. Oni svaki put pokazuju da ruski predsjednik uživa ljubav i podršku većine stanovništva.

VCIOM ne falsifikuje rezultate svog istraživanja. On postiže potrebne rezultate sastavljanjem pitanja koja će donijeti očekivane odgovore. Pitanje “da li vjerujete Vladimiru Putinu” oduvijek se koristilo kao glavni pokazatelj široke javne podrške ruskom predsjedniku. Lako se može predvidjeti da bi obična osoba radije izjavila svoje povjerenje nacionalnom lideru nego preuzela nepotreban rizik. Postoje i druga pitanja koja omogućavaju bolje razumijevanje stanja javnog mnjenja. Prije svega, prijedlog da se sa postojeće liste izaberu tri političara kojima ispitanik najviše vjeruje. Posljednjih godina Putina nikada nije izabrala ni polovina ispitanika. Podaci vezani za odgovore na ovo pitanje nisu dostavljani medijima.

VCIOM je iznenada objavio da je tokom ankete samo 32 posto ispitanika izabralo Putina kao jednog od tri političara kojima se najviše vjeruje. Čini se da je to manje nego inače, ali ne dramatično. Ovi rezultati su široko rasprostranjeni u popularnim medijima (to je potpuno nemoguće bez dozvole predsjedničke administracije). Štaviše, protumačeni su kao dokaz pada Putinovog rejtinga jer je rusko društvo umorno od rata.

Istog dana, Putin je održao sastanak posvećen Međunarodnom danu žena sa vojnim medicinarkama, ratnim dopisnicama i aktivnim oficirkama. Suprotno uobičajenom, izgledao je neodlučno i kada mu je jedna od učesnica rekla da strane messengere, uključujući Telegram, treba blokirati iz sigurnosnih razloga, nekoliko puta ju je pitao da li je sigurna da to neće oštetiti komunikacije u oružanim snagama.

Najnevjerovatniji događaj dogodio se 7. marta. Rano ujutro, na službenoj stranici predsjedničke administracije, pojavila se gruba verzija Putinove čestitke za Međunarodni dan žena. Vođa Rusije je imao snažan kašalj i nije mogao pravilno govoriti. Video je izbrisan nakon četiri minute, a ubrzo nakon toga objavljena je i izmijenjena verzija. Ali, kako se ispostavilo, te četiri minute su bile dovoljne da neki provladini mediji kopiraju video na kojem predsjednik izgleda jadno i prošire ga.

Predsjednička administracija je sve ispravno isplanirala. Mediji koji pripadaju grupama ruske opozicije smještenim u EU i SAD-u počeli su koristiti ovaj video kao dokaz da postoji pobuna u Putinovom užem krugu i da će ga uskoro napustiti čak i njegovi bliski saradnici koji više ne vjeruju da može dobiti rat.

Za nekoliko dana, dakle,  pojavio se nov Putinov imidž. On se pretvara da je čovjek kojem nedostaje samopouzdanja i koji se pokorava mišljenju drugih ljudi, gubeći podršku javnosti jer je rat postao nepopularan i okružen izdajničkim saradnicima. U takvim okolnostima, on bi trebao prekinuti rat, ako želi ispuniti volju ruskog društva i spasiti vlastiti život, čak i ako dio Donbasa ostane pod ukrajinskom kontrolom. Za to će morati biti okrivljeni obični ljudi i nevjerni političari.

Ali,  postoji ozbiljan problem koji se ne može riješiti stvaranjem nove medijske slike ruskog predsjednika. Šta učiniti s pravoslavnim fundamentalistima i ultranacionalistima koji bi mogli prestati podržavati Putina ako završi rat bez pobjede? Nisu brojni, ali su aktivni i motivirani. Mogu izazvati društvene nemire ako im pažnja nije odvučena potrebom odbrane pravoslavne vjere i ruskih interesa u nekim važnim geopolitičkim regijama.

Kremlj želi poboljšati odnose s novom sirijskom vladom i pokušava je ne iritirati. Kazahstan je došao pod kinesku kontrolu. Ostao je samo Balkan.

    Dmitri GALKIN

Dok rakete i dronovi lete na sve strane, dobar dio svijeta pokušava da se privikne na novu realnost. Još se ne zna kako će svijet izgledati nakon napada na Iran. Priča se o jačanjima nekih starih saveza, ali i o sklapanju novih, do juče nezamislivih

Ratovi surovo otkrivaju snagu i ograničenja saveza i partnerstava. Poslije američko – izraelskog napada na Iran, dok rakete i dronovi lete na sve strane, dobar dio svijeta pokušava da se privikne na novu realnost. Priča se o jačanjima nekih starih saveza, ali i sklapanju novih, do juče nezamislivih.

Jedan od saveza koji bi mogao da bude otpisan je Trampov projekat, Odbor za mir. Nakon što je sa nizom svjetskih lidera, među kojima su i zalivske zemlje poput UAE, Saudijske Arabije i Katara, prošlog mjeseca najavio njegovo osnivanje, čeka se  priliv novca. Za sada su računi otvoreni u Svjetskoj banci i JP Morgan Čejs prazni.

Predsjednik Indonezije zaprijetio je povlačenjem iz projekta ako odbor ne donese korist Palestincima, a ministar spoljnih poslova te zemlje rekao da su svi razgovori o odboru obustavljeni zbog rata u Iranu. Druge članice poput Azerbejdžana i Jordana, poručile su da ostaju posvećene projektu.

Savezništvo sa SAD-om koštalo je bliskoistočne zemlje. U Zalivu su mete u Kuvajtu, Kataru i UAE među najteže pogođenima. Gađani su ciljevi i u Saudijskoj Arabiji i Omanu, iako kod njih nema velikih američkih baza. U nekim napadima su pogođeni civilni ili simbolični ciljevi.

Osim podrške jemenskih Hutija, gotovo nijedan akter nije pritekao Teheranu u pomoć.  Rusija i Kina, stari saveznici, naročito na ekonomskom planu,  suzdržali su se od pružanja vojne podrške.

Kineske i ruske vlasti uputile su snažne osude na račun SAD i Izraela. Najviši kineski diplomata upozorio je da  pokušaj promjene vlasti neće imati podršku naroda u Iranu, pozivajući međunarodnu zajednicu da poštuje iranski suverenitet i zahtijevajući od Vašingtona i Tel Aviva da odmah obustave vojne operacije.

Kineski državni mediji naglasili su da napadi ne predstavljaju neuspjeh diplomatije, već njeno namjerno napuštanje. Vojni udari uklapaju se u širu sliku prema kojoj se SAD drže zastarjele ideje hegemonije.

Eksperti ukazuju da Peking želi  da izbjegne direktan sukob s Vašingtonom. Zato, iako se iranski raketni program oslanja na kinesku tehnologiju, nema garancije da bi Kina Iranu isporučivala rakete dok rat traje. Razgovori delegacija i predsjednika SAD-a i Kine počeće ovog mjeseca, pa će biti i jasnije brojne stavke njihovog odnosa.

Kina je strpljiva. Ima  strateške i komercijalne zalihe nafte, dovoljne za tri do četiri mjeseca. U slučaju nužde mogla bi preusmjeriti energetsku potrošnju sa LNG-a na ugalj ili gas iz Rusije i Mjanmara. Ako se kriza pretvori u kontrolisanu, povremenu eskalaciju,  mogla bi vidjeti i određenu korist: veće troškove američkog vojnog prisustva u Zalivu, odvlačenje pažnje sa Indo-Pacifika i postepeno trošenje američkih resursa.

Rusija, čini se, pruža Iranu nešto konkretniju pomoć od Kine. Prema nekim izvještajima, Moskva Teheranu dostavlja obavještajne podatke o lokacijama i kretanju američkih trupa, brodova i aviona. Mediji pišu da nije jasno  da li se konkretni iranski napadi mogu direktno povezati sa ruskim obavještajnim podacima.

„Cinično kršenje svih normi ljudskog morala i međunarodnog prava“.Tako je Vladimir Putin opisao atentat na Ali Hamneia, kojeg je nazvao izuzetnim državnikom.

Pored svega radi se na kontaktima između dvije velike sile. Londonski Gardijan je javio da je nakon telefonskog razgovora sa Putinom, Tramp najavio da bi SAD mogle privremeno ukinuti naftne sankcije nekim državama kako bi ublažile nestašicu izazvanu američko-izraelskim ratom protiv Irana. Naveo je da će mjera važiti dok se ne otvori Hormuški moreuz. Prema navodima Reutersa, takav potez mogao bi značiti dodatno ublažavanje sankcija na rusku naftu, što bi moglo zakomplikovati napore Zapada da kazni Rusiju zbog rata u Ukrajini. Konkretnije, što rat duže traje,  SAD i Evropa će  imati manje projektila kojima mogu snabdijevati Ukrajinu.

Za Rusiju je jedna od najvećih briga mogućnost raspada iranske države, što je Tramp nedavno naveo kao mogući ishod rata. Haos u Iranu mogao bi se preliti na Kavkaz i Centralnu Aziju, regione koji su za Moskvu izuzetno osjetljivi.

Evropska nevoljnost da osudi izraelsko-američku agresiju na  Iran  protivi se vrijednostima na kojima kontinent počiva. Te vrijednosti i drugu sedmicu za redom usamljeno brani premijer Španije Pedro Sančez. „Kada smo rekli ‘ne ratu’, zavladao je val ponosa što smo Španci, ne samo unutar naše zemlje, već i među mnogim društvima širom svijeta. To je odgovor na reakcionarni val u Španiji, Evropi i svijetu i on je obaveza progresivne koalicione vlade”, poručio je i napomenuo da biti saveznik SAD-a ne znači reći „da“ na sve njihove poteze. To je uvidjela i italijanska premijerka Đorđa Meloni. Ona je pred italijanskom skupštinom američko-izraelske napade na Iran okarakterisala dijelom rastućeg i opasnog trenda intervencija van okvira međunarodnog prava.

Njihov  njemački kolega  ima drastično drugačije stavove. Fridrih Merc je nakon deset dana sukoba rekao: „Što prije režim mula završi, prije će se završiti i ovaj rat. Isključivo je na ovom režimu i takozvanoj Revolucionarnoj gardi da zaustave neprijateljstva“. On pretpostavlja da će, dok se to ne desi, Izrael i SAD nastaviti svoju odbranu od Irana. Iza ovakve izvrnute logike, stoji očita želja za odobrovoljenje američkog vođe.

Emanuel Makron je pomenuo gaženje međunarodnog prava, što Francusku sprječava da odobri izraelsko-američku operaciju. Nije osudio napad  ali je prokomentarisao: „Istorija nikada ne oplakuje dželate“. Na koga je mislio, ostalo je da se tumači. Makron je posjetio Kipar nakon što je ta članica EU bila meta dronova iranske proizvodnje. Rekao je da je napad na Kipar napad na cijelu Evropu. Upozorio je  i da se promjena režima u Iranu neće dogoditi američko-izraelskim bombardovanjem.

Makron je najavljivao  da Francuska i saveznici pripremaju odbrambenu misiju za ponovno otvaranje Hormuškog moreuza. U međuvremenu svjetski mediji su izvjestili da iranska vojska postavlja pomorske mine u ovom tjesnacu, koji predstavlja jednu od najvažnijih energetskih tačaka na svijetu. Iz EU je saopšteno da je ona spremna da pojača svoje operacije zaštite pomorskog saobraćaja na Bliskom istoku. Već se razmatra jačanje pomorske misije u Crvenom moru.

Evropa se suočava sa još jednim rizikom. Kako je pažnja SAD okrenuta Iranu, to bi moglo oslabiti istočno krilo NATO-a i odbranu Ukrajine. Trzavice u ovom savezu su stara tema.

Stručnjaci upozoravaju i na opasnost nove zavisnosti Evrope od nestalnih saveznika. Američki izvoz LNG-a u EU porastao je sa 21 milijarde kubnih metara 2021., na 81 milijardu 2025. To je bilo krpljenje rupa nastalih odsustvom ruskog gasa. Nakon Irana, dodatna zavisnost od američkog gasa, posebno nakon američkih prijetnji carinama u vezi sa Grenlandom, mogla bi biti opasna.

Analitičari  ukazuju da Evropa treba značajnije da se uključi u deeskalaciju ovog sukoba. Oni put ka deeskalaciji vide u državama Zaliva i po njima EU bi hitno trebala da investira u koaliciju sa tim zemljama, zajedno sa Turskom, Ujedinjenim Kraljevstvom, Indijom, Kinom i drugima. Nijedna od tih zemalja nije željela ovaj rat, ali sve osjećaju njegove posljedice.

Prioritet mora biti diplomatska inicijativa koja bi ponudila izlaz i Trampu i Iranu. Evropa bi mogla da pogura organizovanje diplomatskog samita sa ovom grupom zemalja. Američki predsjednik koji se nadao blickrigu mogao bi pristati na takav scenario kako bi se proglasio pobjednikom. Ima i mišljenja da bi više cijene energije mogle oslabiti režim sankcija EU protiv Rusije.

Turska je u neugodnoj  poziciji. Ministar vanjskih poslova Hakan Fidan naglasio je da su događaji počeli napadom Izraela i SAD na Iran, a nastavili se iranskim napadima na treće zemlje. Stav Redžep Tajip Erdogana odražava balansiranje između bliskih odnosa s Vašingtonom i rastućih tenzija s Izraelom. To je dodatno naglašeno tvrdnjom bivšeg izraelskog premijera Naftali Beneta da je Turska novi Iran.

U svom ovom galimatijasu o savezima afričkih zemalja i njihovim trvenjima malo ko priča. Većina afričkih vlada zauzela je suzdržan ton  u bliskoistočnom sukobu.  I afrički region će osjetiti ekonomske posljedice. Najgori scenario bio bi širenje sukoba prema Crvenom moru i Rogu Afrike, gdje se već ukrštaju brojne geopolitičke napetosti. Ako bi se rat proširio na ovaj koridor, posljedice za globalnu trgovinu, logistiku i ekonomiju mogle bi biti ozbiljne.

Sve će zavisiti od toka i trajanja rata. Ako se završi brzo, energetska tržišta mogla bi se relativno brzo stabilizovati. Ako SAD i Izrael istraju u pokušaju promjene režima u Iranu ili uništenja njegovih regionalnih kapaciteta, rat bi mogao trajati jako dugo sa nesagledivim posljedicama.

Mi mali u velikom svijetu

Reakcije država Balkana na američko-izraelske napade na Iran i na odgovor Teherana bile su različite, ali i dalje uglavnom oprezne. Zvanična  Crna Gora  slijedila je  liniju NATO i EU. Zvaničnici u Podgorici sudili su „iranske napade“ i pozvali na deeskalaciju. O napadu na Iran zavjetno ćute. Hrvatska Vlada , predvođena premijerom Andrejom Plenkovićem, dodatno je kritikovala politiku Teherana i upozorila na rizik destabilizacije regiona. Da ne bude hrvatskog saglasja postarao se  predsjednik zemlje Zoran Milanović. Njegovi komentari na riječi izraelskog ambasadora u Hrvatskoj Garija Korena da vlasti treba da dobro pogledaju ambasadu Irana u Zagrebu obišle su region. „Iran je zaista, kada je u pitanju Bliski istok, kao i Izrael, sklon određenim terorističkim metodama. Šta je ubijanje u Gazi nego terorizam i šta je iživljavanje izraelskih vojnika nego terorizam. Međutim, kada je u pitanju Evropa, Iran u Evropi teroristički ne deluje, bar koliko ja znam“, istakao je hrvatski predsjednik. „Ovo je braco Zagreb, nije Tel Aviv“, poručio je Milanović ambasadoru Korenu.

U BiH reakcije su bile složenije zbog unutrašnjih političkih razlika. Državne institucije podržale  su inicijative koje osuđuju iranske napade na ciljeve u susjedstvu.  Zvanični Beograd svojim komentarima odražava stalne pokušaje Srbije da zadrži balans između svih strana.

Savjet bezbjednosti UN usvojio je nacrt rezolucije kojom se osuđuju napadi Irana na zemlje Zaliva. Trinaest od 15 članica SB glasalo je u srijedu za rezoluciju. Kina i Rusija bile su uzdržane, ali nijesu iskoristile pravo veta. Rezoluciju je sponzorisao Savjet za saradnju zemalja Zaliva, a ko-sponzorisalo rekordnih 135 drugih država. Među onima koji su ko-sponzorisali rezoluciju nalazi se i BiH Za ostale zemlje bivše Jugoslavije u dostupnim izvještajima nema potvrde da su ko-sponzori rezolucije.

Dragan LUČIĆ

Srbija je najproruskija i prokineskija zemlja u Evropi. Istovremeno, uspješno razvija odnose sa SAD i EU. Sada  se situacija mijenja. Američki i izraelski napadi na Iran jasno  su pokazali da interesi SAD-a i EU više ne mogu biti kompatibilni, barem dok je on na vlasti. To znači da će SAD povećavati pritisak na Kinu bez obzira na evropske interese. A Kini  treba Srbija i učiniće sve da stekne ekonomsku kontrolu nad njom. Prilike ponuđene Vučiću u Kazahstanu najbolja su potvrda takvih planova

Posljednjeg dana posjete Kazahstanu, 27. februara, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić priznao je svom domaćinu, predsjedniku Kasimu-Žomartu Tokajevu: “Ne stidim se govoriti o tome kako pokušavam učiti od vas lično i od naroda Kazahstana.”

Što se tiče unutrašnje politike, treba priznati da je Vučić brz učenik, iako je kazahstanski režim i dalje autoritarniji od srbijanskog. U vanjskim odnosima, Vučić se ponaša drugačije. Umjesto da napravi stratešku opkladu na jednog od globalnih aktera, poput Tokajeva na Kinu, Vučić pokušava da ga svi najuticajniji igrači – SAD, Kina, Rusija i EU – smatraju mogućim partnerom. Srbija je najproruskija i prokineskija zemlja u Evropi. Istovremeno, uspješno razvija odnose sa SAD i EU. Takve taktike su se pokazale  efikasne.  Vučić je mogao preživjeti masovne proteste bez ikakvih ustupaka, jer su svi glavni akteri bili zainteresovani da ostanu na čelu države (ili barem nisu imali ništa protiv toga).

Sada se situacija mijenja. Američki i izraelski napadi na Iran i prijetnje Donalda Trampa eskalacijom neprijateljstava jasno su pokazale da interesi SAD-a i vodeće EU više ne mogu biti kompatibilni, barem dok Trampova administracija ostane na vlasti. To znači da će SAD povećavati pritisak na Kinu bez obzira na evropske interese.  Kini treba Srbija i sigurno će učiniti sve da stekne ekonomsku kontrolu nad njom. Prilike koje su se ponudile Vučiću u Kazahstanu najbolja su potvrda takvih planova.

Srbija i Kazahstan su uvijek imali dobre odnose. Ali ekonomske veze između njih su slabe, prije svega zbog velike udaljenosti koja ih razdvaja. Trgovinski promet između zemalja dostigao je 92 miliona eura u 2025. godini. Poređenja radi, obim trgovine između Srbije i Kine premašio je 6,4 milijarde eura u 2024. godini, a između Kazahstana i Kine premašio je 26,3 milijarde eura u prvih osam mjeseci 2025. godine.

Uprkos tako umjerenim ekonomskim odnosima, Vučić je doveo veliku delegaciju u Astanu, pa čak i otvorio Srpsko-kazahstanski poslovni forum. Nenad Popović, ministar bez portfelja u Vladi Srbije, u govoru na događaju rekao je da Srbija i Kazahstan trenutno imaju odličnu priliku za diverzifikaciju trgovine, proširenje poslovnih veza i izgradnju održive ekonomske saradnje. Kazahstan će mnogo investirati u srpsku industriju i nudi srpskoj vladi profitabilne zajedničke projekte.. Kini je hitno potreban pouzdan kopneni put do Evrope, a Kazahstan i Srbija bi trebali biti njen početni i završni dio.

Američko hvatanje venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura, napad na Iran i nedavne drastične mjere protiv ruske “flote u sjeni” pokazuju Trampove snažne namjere da uspostavi kontrolu nad pomorskim rutama, vitalnim za kinesku vanjsku trgovinu. Sada je glavna meta američkih akcija uvoz kineskih ugljikovodika.  Tramp je već mnogo postigao u tom pogledu. Iranski general Ebrahim Jabbari, savjetnik Korpusa islamske revolucionarne garde, 3. marta je proglasio “Hormuški moreuz zatvorenim” i upozorio da će svi brodovi koji prođu kroz njega biti zapaljeni. To treba smatrati glavnim dostignućem Trampa, koji je odmah najavio da će američka mornarica pratiti komercijalne tankere za naftu kroz Hormuški moreuz. Predsjednik Tramp obećao je da će “Sjedinjene Države osigurati slobodan protok energije u svijet”. To znači da će 20 posto svjetskih dnevnih zaliha nafte koja prolazi kroz Hormuški moreuz biti ili blokirano ili isporučeno pod nadzorom SAD-a.

Kina je uložila mnogo napora u uspostavljanje jakih veza sa zemljama Perzijskog zaliva i u organiziranje njihovog pomirenja s Iranom. To je imalo i određeni uticaj na vanjsku politiku Kazahstana. Ako pogledamo popis nacionalnih lidera koje je Tokajev odlikovao Ordenom Zlatnog orla, naći ćemo tamo samo dva vladara (prije Vučića) koji nisu bili na čelu postsovjetskih država – Tamima bin Hamada Al Thanija, emira Katara, i Abdullaha II, kralja Jordana. Katar je bio glavni partner Irana u regiji, a Jordan je važan saveznik Saudijske Arabije. Približavanje između Irana i Saudijske Arabije smatrano je glavnim dostignućem kineske diplomatije. Počelo je u martu 2023. godine, iranski i saudijski diplomati sastali su se u Kini i najavili obnovu diplomatskih odnosa između svojih zemalja. Jordan, koji Iran smatra prijetnjom svojoj nacionalnoj sigurnosti, uvjeren je uz pomoć ogromnih kineskih investicija da ne ometa veze između Irana i Saudijske Arabije. U aprilu 2025. godine, kada je saudijski ministar odbrane princ Khalid bin Salman, brat de facto vladara Kraljevine, posjetio Iran, činilo se da su rezultati kineske strategije nadmašili čak i najoptimističnija predviđanja.

Kralj Abdulah II je dva mjeseca prije toga primio svog Zlatnog orla od Tokajeva. Može se pretpostaviti da je predsjednik Kazahstana želio pokazati da njegova zemlja pomaže Kini u vrlo važnom diplomatskom projektu.

SAD su uništile sve kineske napore za dva dana. Kao odgovor na američko-izraelske napade, Iran je napao energetska postrojenja u susjednim zemljama Perzijskog zaljeva, uključujući Katar, Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate (UAE) i Jordan, uzrokujući poremećaje u proizvodnji nafte. Ministar vanjskih poslova Turske Hakan Fidan je 3. marta nazvao iransko bombardiranje cijelog zalivskog regiona “nevjerovatno pogrešnom strategijom”. Ali ništa se ne može učiniti po tom pitanju. Kina je izgubila mogućnost uvoza iranske nafte, a njen pristup nafti u zemljama Perzijskog zaliva će u doglednoj budućnosti zavisiti od Trampa. Kineski brodarski gigant Cosco, koji upravlja jednom od najvećih svjetskih flota tankera za naftu, objavio je 4. marta da je obustavio svoje operacije u Perzijskom zalivu..

Venecuela je prekinula izvoz u Kinu, uprkos tome što se taj gubitak ne može nadoknaditi nastavkom isporuka u SAD i Evropu. Nakon što su američke snage zarobile predsjednika Nicolasa Madura, većinu venecuelanske nafte izvoze singapurska trgovačka kuća Trafigura, švajcarska holandska multinacionalna kompanija Vitol i američki proizvođač Chevron, koji posluju pod američkim ovlaštenjima.

Rusko Ministarstvo saobraćaja je 4. marta izvijestilo da je ruski supertanker za gas Arctic Metagaz napadnut od strane bespilotnih brodova s ​​obale Libije i da se zapalio u Sredozemnom moru. Tanker je korišten za transport sankcionisanog gasa iz najvećeg sibirskog terminala, Arctic LNG-2, u Kinu. Za Kinu to znači da snabdijevanje iz Rusije postaje nepouzdano.

Početkom aprila, Tramp će posjetiti Kinu. Pokušat će postići dogovor s kineskom vladom pod svojim uvjetima, koristeći poluge koje se nada da će do tada dobiti. U slučaju neuspjeha, sigurno će nastaviti pritiskati ka svojim ciljevima, opstruirajući kinesku vanjsku trgovinu. Ako se sporazum ne postigne, mogao bi pokušati omesti kineski izvoz u Evropu i Afriku.

Kina je uspostavila kopnenu rutu od svoje granice s Kazahstanom do turskih luka. Od 2022. godine transportni kapacitet Transkaspijske međunarodne transportne rute (TITR) značajno je povećan zahvaljujući kineskim naporima.

Ruta koja počinje u Kazahstanu može se završiti samo u Srbiji, jer je jedina zemlja koja nije članica NATO-a povezana željeznicom s lukom Pirej, jedinom evropskom lukom koja pripada kineskoj korporaciji. Dakle, uspjeh kineskog projekta sada zavisi od Vučića. Vučić je postao prvi lider evropske zemlje koji je primio Zlatnog orla od Tokajeva. To dokazuje značaj srbijanskog predsjednika. A to znači da će izgubiti slobodu djelovanja, posebno u odnosima sa SAD-om i Rusijom.

Rusija je izgubila tranzitni značaj zbog sukoba sa EU izazvanog agresijoim na Ukrajinu. Ali neće biti zainteresovana za uspješno funkcionisanje rute koja izbjegava rusku teritoriju. Tramp neće tolerisati učešće Vučića u važnom kineskom projektu čak i ako njegov Milorad Dodik, bivši predsjednik Republike Srpske, nastavi podržavati sve izraelske vojne operacije.

Vučić će morati prekinuti svoju trenutnu taktiku balansiranja između globalnih igrača bez donošenja konačne odluke. Biće zanimljivo vidjeti – da li on to razumije.

Dmitri GALKIN