Povežite se sa nama

SVIJET

UKRAJINA IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA: Igra po pravilima moćnih

Objavljeno prije

na

Poslije zbacivanja sa vlasti Viktora Janukoviča u februaru ove godine, koje jedni nazivaju revolucijom a drugi pučem, događaji su krenuli predvidljivim tokom.

Preuzimanje vlasti od strane demonstranata sa kijevskog Majdana je sa puno entuzijazma pozdravljeno od strane EU/SAD lidera, a Rusija je reagovala deklaracijom da će djelovati kao zaštitnik, kako su rekli, ugroženih Rusa u Ukrajini. Ruske vojne snage su ubrzo stavile pod kontrolu sve važne punktove na Krimu, gdje je održan referendum o nezavisnosti. Putin je već verifikovao pripajanje tog dijela Ukrajine Rusiji.

Postoje dvije glavne i veoma različite verzije svega što se u posljednjih nekoliko mjeseci događalo u Ukrajini.

Jedna varijanta, koja dominira zapadnim medijima ili barem glavnim medijima u Britaniji, je da se narod Ukrajine digao protiv autokrate Janukoviča zbog svoje opredijeljenosti za zapadne vrijednosti. Kaže se da su demonstranti predstavljali sve segmente društva – radnike, srednju klasu, sirotinju, ljevicu, nacionaliste, studente itd. Upotreba sile od strane državnog aparata i otkrivanje ogromnog bogatstva kojega su se Janukovič i ljudi iz njegovog okruženja domogli putem pljačke narodnih dobara, su doveli do dalje radikalizacije masa. Sve ovo zajedno je, po ovoj verziji, dalo legitimnost aktu svrgavanja sa vlasti Janukoviča.

Druga verzija je da je Janukovič odabrao bolju ponudu za Ukrajince time što je odbio ugovor o pridruživanju i slobodnom tržištu sa EU. Zastupnici ovog narativa kažu da je izlazak na ulice bio legitiman izraz nezadovoljstva dijela društva autoritarnim režimom, ali da se protest pretvorio u nasilnički obračun demonstranata sa policijom kada su na čelo protesta stale neofašističke ekstremne desničarske grupe. Stvorene su naoružane milicije, što je dovelo do eskalacije nasilja i do krvoprolića u kome je više od 100 ljudi izgubilo živote. Pobornici ove varijante kažu da Zapad previđa da je Janukovič izabran na demokratskim izborima koji nijesu osporeni, a da su vlast preuzeli de fakto državnim udarom ljudi neprihvatljivih političkih orijentacija.

I zapadni i proruski mediji, kao sto je Russia Today (RT) koju finansira ruski parlament, u svojim izvještajima isključivo pothranjuju jednu verziju događaja. Na RT smo mogli da vidimo nasrtaje naoružanih demonstranata na policiju, a na BBC-ju nasilje policije nad mirnim demonstrantima.

Ovi primjeri ilustruju žestinu propagandnog rata koji je usmjeren u oba slučaja, na domaću javnost zemalja koje ga vode. U slučaju Rusije, cilj je raspirivanje nacionalnih osjećanja i mobilisanja javnosti iza vizije o rastućoj moći Rusije na svjetskoj sceni sa Putinom na čelu. U slučaju Evrope i Amerike, radi se o pripremi javnosti na finansijske i druge izdatke koji bi slijedili u vrijeme ekonomske krize i stezanja kaiševa među domaćim stanovništvom.

Bilo da se radi o radikalizaciji demonstranata zbog državnog nasilja ili zbog podrške sa strane, novi lideri Euromajdan protesta su odgovorni za šovinističke tonove koji su marginalizovali učesnike koji su zahtijevali i demokratiju i socijalnu pravdu.

Iako zapadni saveznici nove vlasti to nerado ističu, sastav vlade premijera Arsenija Jatsenjuka ne može dugo ostati u milosti zapadnih zemalja. Politički vakuum je na vlast u Ukrajini doveo ekstremne desničare koji pokrivaju ključne funkcije, kao što je zamjenik premijera Oleksandar Sucev i novi ministar odbrane Andri Parubi.

Parubi je osnivač Socijalne nacionalne partije Ukrajine (SNPU) koja je stvorena po ugledu na Hitlerovu Naci partiju i u koju se mogu učlaniti samo Ukrajinci. SNPU se transformisala u Svoboda partiju, čiji je lider Oleh Tijanibok bio jedan od glavnih pregovarača sa Janukovičem.

Sucev je član Svoboda partije koja je poznata po antisemitizmu. Iz iste partije su i ministri ekologije i poljoprivrede.

Profesor sa švedskog Lund univerziteta Pers Anders Rudling, koji je ekspert za ukrajinski ekstremizam je upozorio Evropu da obrati više pažnje na politiku novog režima. Istovremeno je on je ukazao da to ne može biti opravdanje za agresiju Rusije na Ukrajinu.

Ako Putin, kao što neki analitičari kažu, odavno vreba priliku da anektira djelove Ukrajine, kao što je Krim, nova ukrajinska vlast mu je olakšala posao.

Referendum koji je održan prošle nedjelje u Krimu je sporan, a po svim aršinima organizovan je u nenormalnim uslovima, uz prisustvo ruskih formacija koje su nazvane ,,naoružane grupe za samoodbranu”. Njima na raspolaganju stoje ruske vojne snage iz baza na Crnom moru koje su zaostavština iz sovjetskih dana, a Rusija ih je zakupljivala od Ukrajine.

Referendum na koji je izašlo 80 odsto stanovnika Krima, a 93 odsto je glasalo za ujedinjenje sa Rusijom, su EU i SAD oštro osudile i proglasile nelegalnim. Isto bi uradio i Savjet bezbjednosti UN-a da nije bilo ruskog veta, uz uzdržanu Kinu.

Putin se u govoru poslije referenduma u Krimu pozivao na presedane kao sto je Kosovo, a nije isključio, koristeći narativ Zapada, ni ,,humanitarnu intervenciju” u cilju zaštite ugroženih Rusa. Ta logika zaštite Rusa oružjem u sujednim državama, gdje su oni većina, ima nerješiv problem: šta će biti sa njima tamo gdje su manjina? Da li je oduzimanjem Krima poboljšan ili pogoršan staus Rusa u Ukrajini, tamo gdje stvarno mogu biti ugroženi?

Kaznene mjere koje je za sada preduzeo Zapad su prilično mlake. Tridesetak ruskih političara i proruskih Ukrajinaca neće moći da putuju na Zapad i zamrznuta im je imovina u inostranstvu, dok UK i SAD lideri govore o najgoroj krizi od hladnog rata naovamo.

Riječ koja je na usnama zapadnih političara od Merkelove do Obame je – izolacija Putina, mada se ne čini da je on doživljava kao veliku prijetnju. On računa da zapadne ekonomije u znatnoj mjeri zavise od rublje i ruskih resursa da bi Zapad preuzeo ozbiljne mjere. Britanska štampa je uspjela da uslika sa velike daljine i pročita dio dokumenta koji je nosio savjetnik britanske vlade, u kome je rečeno da bi sankcije protiv Rusije uzdrmale londonski Siti koji je glavna arterija britanske, a i svjetske ekonomije. Merkelova sa oštrih riječi teško može preći na djela, jer 40 odsto gasa Njemačka uvozi iz Rusije.

Riječ koja je u još široj cirkulaciji je – izdaja. Obični ljudi koji su u Ukrajini izašli na ulice zahtijevajući političku i ekonomsku participaciju, doživjeli su sličnu sudbinu kao i obični ljudi Libije i Sirije. Njihovu narodnu revoluciju su preuzele ekstremne grupe koje je Zapad podržao kao korisno oruđe za obaranje nepoželjnih režima tih zemalja.

Ilustrativan je nedavni proglas Socijalističke opozicije Ukrajine, koji nećete naći ni u jednom većem zapadnim glasilu, u kome se podsjeća da su mnogi na Majdanu bili tamo zbog vjere u demokratiju, internacionalizam i socijalizam. I ,,Lijeva opozicija”, osuđuje i rusku agresiju na Krimu ali i destruktivnu ulogu ukrajinskog nacionalizma i kaže da je jedinstvo nemoguće kad su oligarsi i šovinisti na vlasti.

Ne treba zaboraviti ni proteste građana Rusije protiv Putinove politike i napada na Ukrajinu.

Jasno je da dok moćni kreiraju sfere uticaja, glasovi razuma ostaju zaglušeni propagandom i zveckanjem oružjem.

To je slučaj i sa mišljenjima običnih ljudi širom Ukrajine koji novinarima pričaju da su u Ukrajini srećno živjeli jedni sa drugima i da je važno izbjeći sukobe, očuvati mir i zajednički život. Ali životi, interesi i želje običnih ljudi uhvaćenih u vrtlog ratnih orgija, nijesu bitni onima koji bi mogli da nešto promijene i u tome nema bitne razlike između Zapada i Istoka.

I oni koji su doveli novu vlast na čelo države se već osjećaju izdanim. Očigledno je da Zapad neće daleko odmaći od verbalnih osuda Rusije čak i ako ova odluči da uz Krim anektira i dodatne regione u kojima su Rusi većina. Tu onda slijedi i pitanje – da li je moguće da Zapad nije mogao da predvidi Putinovu reakciju na ekspanziju NATO-a do još jedne od ruskih postsovjetskih granica? Ili je po srijedi nešto drugo?

Imanuel Volerstin, američki akademik i vodeći autoritet u oblasti izučavanja savremenog svjetskog sistema, ukazuje na pozadinu ukrajinske drame. On u svom komentaru pod naslovom Geopolitika raskola u Ukrajini objavljenom 14. februara na sajtu FBC, uočava šire geopolitičke podjele i prestrojavanja, koje nemaju baš naročite veze sa unutrašnjim podjelama Ukrajine o kojima se najčešće govori. Volerstin ukazuje da je bilo moguće savezništvo na liniji Pariz-Berlin-Moskva, u vrijeme kad se fokus Amerke pomjera na građenje savezništva u Pacifiku sa Kinom, Japanom i Korejom. Ovo bi dovelo Evropu u situaciju da teži ka bliskom povezivanju sa Rusijom radi održavanja moći i razvitka. ,,Takvo savezništvo ima geopolitičkog smisla za Njemačku, Francusku i Rusiju”, ukazuje Volerstin.

Takvo približavanje bi vodilo stvaranju multipolarnog svijeta i dugoročno bilo od koristi za Evropu i za Rusiju i za Ameriku.

Ostaje da se vidi ko će biti pobjednik u ovoj igri, napisao je Volerstin i upozorio: ,,Siroti Ukrajinci, mogli bi se naći u situaciji da sami liječe svoje unutrašnje rane, htjeli to ili ne”.

Ovakvim zapletom ukrajinske krize i ruskom aneksijom Krima, opcija strateških partnerskih odnosa Zapadne Evrope i Rusije, danas izgleda kao potrošena mogućnost. Trenutno najviše na štetu Ukrajine, dugoročno na štetu svih. Osim malobrojne grupe militarista i ratnih profitera na raznim stranama.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENLJIVA RATNA SREĆA I (NE)ADEKVATNA POMOĆ UKRAJINI: Rat iscrpljivanja resursa i nerava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Do sada je Amerika poslala 44 milijarde pomoći od početka agresije prije dvije godine. Sadašnji paket je gotovo 61 milijardu dolara. Vijest je u Kijevu dočekana sa velikim olakšanjem  i nadom. Nestašica artiljerijske municije i protivazdušnih sredstava još od kraja ljeta prošle godine uzima sve veći danak.. Od propasti ukrajinske kontraofanzive prošlog ljeta Rusija je ponovo preuzela inicijativu duž više od hiljadu kilometara širokog fronta

Prije dva dana je američki predsjednik Džozef Bajden potpisao paket pomoći za Ukrajinu koji je, nakon mjeseci zastoja usljed protivljenja Republikanaca, konačno izglasao Kongres 21. aprila. Usvojen je i zakon kojim se omogućava oduzimanje zamrznutih ruskih sredstava i njihovo preusmeravanje Kijevu. Do sada je Amerika poslala 44 milijarde pomoći od početka agresije prije dvije godine. Sadašnji paket od gotovo 61 milijardu dolara uključuje 13,8 milijardi za kupovinu sofisticiranog oružja, 13,4 milijardi za popunu američkih zaliha, 11 milijardi za podršku američkim saveznicima u regionu i još 13,8 milijardi za kupovinu američkih odbrambenih sistema za Ukrajinu. Dodatnih devet milijardi biće izdvojeno za ekonomsku pomoć kroz zajmove pod veoma povoljnim uslovima , koje će Bajden u potpunosti oprostiti u naredne dvije godine, uz odobrenje Kongresa. Posebno je izdvojeno 26 miliona dolara za praćenje raspodjele i trošenja američkih sredstava zbog neobuzdane korupcije u Ukrajini, posebno u Ministarstvu odbrane koje tresu korupcijski skandali.

Vijest je u Kijevu dočekana sa velikim olakšanjem uz nade predsjednika Volodimira Zelenskog da će pomoć ubrzo osjetiti „borci na prvim linijama fronta, kao i gradovi i sela koja pate od ruskog terora“.

Nestašica artiljerijske municije i protivazdušnih sredstava još od kraja ljeta prošle godine uzima sve veći danak. Utvrđeni grad Avdijevka u Donjetskoj oblasti koji je odolijevao silovitim napadima još od 2014. tokom prve ruske agresije je morao biti napušten 17. februara uprkos ogromnim gubicima koje su branitelji nanijeli ruskoj armiji plaćenicima i kriminalaima  puštenim iz zatvora. Od propasti ukrajinske kontraofanzive prošlog ljeta Rusija je ponovo preuzela inicijativu duž više od hiljadu kilometara širokog fronta.

Rusija je pokrenula i razorne napade na civilnu i elektroenergetsku infrastrukturu Ukrajine u ranim satima 11. aprila sa baražom od 42 rakete i 40 dronova protiv elektrana u pet regija – Odesa, Harkov, Zaporožja, Lavov i Kijev. Termoelektrana na ugalj (TE)- Tripilska sa kapacitetom od 1,8 TW i najveća u zemlji koja opslužuje Kijev i Žitomir strujom je gotovo potpuno uništena. Video snimci koji kruže na ukrajinskim društvenim mrežama prikazuju pakao koji je zahvatio elektranu.  Ruske snage su već izbacile iz stroja TE Zmivskaja u Harkovskoj oblasti i TE Vuglehirskaja u Donjeckoj oblasti. Hidroelektrana Dnjepar je takođe van pogona. DTEK, najveća ukrajinska privatna energetska kompanija, kaže da je 80 odsto njenih objekata oštećeno ili uništeno.

Izvršni direktor DTEK-a Maksim Timčenko kaže da su najnoviji napadi predstavljali stratešku promjenu u pristupu ruskog agresora. Za razliku od prethodnih napada koji su bili usmjereni na distribucijske stanice i transformatore, ruske snage sada koncentrišu svoju vatrenu moć na velike elektrane, s ciljem njihovog potpunog uništenja. Rusija je vjerovatno uništila i jedno od najvećih skladišta prirodnog gasa u Evropi, na zapadu Ukrajine, južno od Lavova. Kyiv Independent je objavio da je raspored isključenja struje već usvojen u regijama Harkov, Dnjepropetrovsk i Donjeck. Stručnjaci upozoravaju da ako Rusija nastavi sa ovakvim sistematskim napadima, moguće je da ukrajinske nuklearne elektrane neće imati dovoljno balansne struje iz elektrana na ugalj i plin i da će stoga morati biti zatvorene. Ni Ukrajina ni Zapad nemaju mogućnost da u potpunosti poprave štetu na energetskoj infrastrukturi zemlje u relevantnom vremenskom okviru prije nego se zima vrati.

Posljedice potpunog nestanka struje u Ukrajini bi mogle biti katastrofalne. Gašenje frižidera i zamrzivača u supermarketima i kućama bi povećavalo nesigurnost u snabdijevanju hranom dok bi i željeznički transport, ključan za kretanje trupa i materijala, bio ugrožen. Proizvodnja i snabdijevanje vojske bi u takvoj situaciji doveli do velikih problema i možda kolapsa ekonomije.

Ranjivost energetske mreže rezultat je dostatka raketnih odbrambenih sistema Patriot, ključnih za odbranu od ruskog vazdušnog terora. Nedostatak odbrambenih sredstava nije samo uzrokovan dosadašnjim otezanjem Republikanaca u Kongresu da odobri pomoć. Sistem Patriot, kao jedan od glavnih oslonaca vazdušne odbrane je izuzetno skup i proizvodi se u malom broju. Rakete MIM-104 koje sistem Patriot ispaljuje, proizvode se po stopi od samo 550 komada godišnje. U situaciji u kojoj se Ukrajina nalazi, godine mirnodopske proizvodnje se potroše/ispale sa lansera za svega nekoliko sedmica. Nedostatak raketa čini i sistem Patriot ranjivim na napade pa se mora računati i na to da će s vremenom pojedine jedinice biti ili oštećene ili uništene.

Washington Post javlja da  Pentagon već priprema pošiljke za jednostavnija borbena sredstva koji se mogu brzo rasporediti kao što je artiljerijska municija od 155mm i da se isporuke očekuju već narednih dana. Kada je u pitanju oprema za protivvazdušnu odbranu, situacija izgleda puno mračnija, i moguće je da će Ukrajinci čekati i mjesec dana da stignu prijeko potrebne rakete. Najsofisticiranija oružja nisu još ni naručena od dobavljača koji ne povećavaju skromne proizvodne kapacitete. Logično je očekivati da će Rusija u narednim sedmicama maksimalno iskoristiti situaciju i intenzivirati  napade.

Institut za proučavanje rata (ISW), američka neprofitna i nezavisna istraživačka organizacija, smatra da će doći do poboljšanja ukrajinske operativne pozicije tek u junu. Ruska vojna komanda će u međuvremenu „vjerovatno razmotriti značajne promjene u ofanzivnoj operaciji velikih razmjera“ kako bi iskoristila postojeće ukrajinske vojne deficite dok ne stignu američke zalihe. Ruske snage su vjerovatno i dalje sposobne da operativno napreduju u narednim sedmicama, navodi ISW, pogotovo u sektorima fronta zapadno od Avdijevke u Donjeckoj oblasti, ili područjima fronta gdje su ruske snage nadomak operativno značajnog cilja, u blizini Časiv Jara.

I ukrajinska vojska očekuju da Rusija otpočne svoju ljetnu ofanzivu u narednih mjesec dana, što je potvrdio je i načelnik Glavnog obavještajnog direktorata Ukrajine (HUR) general-pukovnik Kirilo Budanov.

U reakcijama na vijesti iz Amerike, među prvima se javio bivši predsjednik Rusije i sadašnji potpredsjednik ruskog Savjeta za bezbjednost Dmitri Medvedev. On je rekao da će američka pomoć „učiniti Ukrajinu još siromašnijom, više Ukrajinaca će umrijeti”. Medvedev se do sada profilirao kao najekstremniji nacional socijalista u Kremlju i zagovornik uništenja Ukrajinaca rekavši da ih „mrzi jer su gadovi i degenerici“ i da će „sve učiniti da nestanu“.

Direktor CIA-e Vilijam Berns je nedavno rekao pred Obavještajnim komitetom Senata da bez američke vojne pomoći Ukrajinci mogu izgubiti rat do kraja godine ili biti dovedeni u poziciju da Vladimir Putin diktira uslove za mir. Sa nedavno odobrenom pomoći Berns smatra da Ukrajinci mogu držati sadašnje linije. Zapadni vojni komentatori ističu da količina pomoći koju Zapad isporučuje Ukrajini je daleko od toga da joj omogući pobjedu u ratu. U ovoj fazi pomoć nije dovoljna ni da pokrene kontranapad. Zapad za sada isporučuje samo toliko koliko je neophodno za puko preživljavanje, tj. da izbjegne sudbinu koju joj želi Medvedev. Ukrajinci sve više pokušavaju nadoknaditi neisporučivanje pomoći Zapada proizvodnjom vlastitog oružja, prevashodno bespilotnih letilica domaće proizvodnje kako bi zadržali napredovanje ruskih snaga sa udaljenosti. Ukrajinski dronovi su povećali i napade na teritoriju agresora, pogotovo protiv naftnih postrojenja udaljenih stotinama kilometara od linije fronta. Dosadašnji napadi su smanjili proizvodnju za nekih 16 odsto prema procjenama koje navodi BNE Intellinews ali teško je očekivati da će napadi postići osjetljiviji ekonomski efekat osim propagandne svrhe i blamaže za rusku vojsku koja nije u stanju spriječiti dalekometne napade na vlastitu teritoriju.

Predsjednik Zelenski ne krije nelagodu zbog direktnog učešća SAD, Velike Britanije i Francuske u odbrani Izraela tokom masovnog iranskog raketnog napada 13. aprila, kada su ove tri NATO zemlje obarale iste vrste raketa i dronova iranske proizvodnje koje koristi Rusija u Ukrajini. On je podsjetio da je NATO odbio da „zatvori nebo nad Ukrajinom“ nakon početka agresije dok je „u slučaju Izraela situacija potpuno pragmatična“ rekavši da je „dobro da je sve to oboreno i hvala Bogu da su ljudi još živi“. Ipak Zelenski je optužio NATO za „dvostruke standarde“ jer očigledno „postoji dovoljno tehnologije za obaranje stotina iranskih projektila i dronova”.

Osim problema sa oružjem i municijom, Ukrajina ima problem i sa nedovoljnim ljudstvom. Uprkos ogromnim gubicima agresora koji se mjeri stotinama hiljada mrtvih i ranjenih, režim u Moskvi i dalje uspješno regrutira između 30 i 40 hiljada plaćenika mjesečno, u zemlji i širom planete. Smatra se da su ruska armija i njene paravojske 15 odsto veće nego na početku rata. Gubici Ukrajine su državna tajna ali je jasno da oni nisu mali. Zelenski je prošle sedmice potpisao kontroverzni prijedlog zakona o mobilizaciji. Krajem 2023. je Ministarstvo odbrane zatražilo od predsjednika regrutaciju dodatnih 450 do 500 hiljada vojnika kako bi ojačao odbranu Ukrajine.

Slijedi trka sa vremenom i veoma vruće ljeto.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAZARANJA GAZE: Sve veća cijena podrške Izraelu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Galup nedavno objavljuje  da je 55 posto Amerikanaca protiv rata Izraela u Gazi, a samo 36 posto ga podržava. Slika je  još dramatičnija medju glasačima Demokrata, od kojih  samo 18 posto podržava izraelsku agresiju, a  75 posto je protiv! Organizacijama demokratskog političkog establišmenta je sve teže da prihvati  Bajdenove apele Izraelu da zaštiti civile i omogući dotok humanitarne pomoći, uz istovremene donacije oružja Izrelu

 

 

Ponedjeljak 1. aprila je bio dan kad su se stvari odvijale, onako kako bi trebalo da se odvijaju u nekom boljem svijetu, na način koji nijesmo vidjeli u prethodnih šest mjeseci neprestanih napada na Gazu, ni u reakcijama Izraela, ni u djelovanju njegovih moćnih patrona.

Radilo se o kratkotrajnoj “normalnoj”, reakciji ograničenoj na jedan “incident”, a koja je bila izazvana činjenicom da je Izrael u napadu 1. aprila prolio krv državljana moćnih, prijateljskih zemalja.

Sedam plemenitih humanitaraca iz organizacije Svjetska centralna kuhinja putovali su u konvoju od tri jasno obelježena vozila izmedju kojih je distanca bila najmanje pola kilometra. Pogodjeni su pojedinačno u odvojenim raketnim napadima od strane Izraela, u “sigurnoj” zoni kod grada Deir Al Balah u centralnoj Gazi.

Kao u slučaju desetina uništenih bolnica, škola, džamija i crkava, lokacije tri vozila su bile poznate Izraelcima. Dodatno u ovom slučaju, njihova ruta je bila unaprijed prijavljena i odobrena od Izraelske okupacione vojske.

Uprkos svim mjerama predostrožnosti,konvoj nije bio poštedjen i ubijeni su trojica Britanaca, Aurstalijanka, Poljak, humanitarc sa dvojnim američko-kanadskim državljanstom i  Palestinac koji  nije završio kao bezimena i nebitna žrtva kao preko 32.000 njegovih ubijenih sunarodnika.

Samo nekoliko sati poslije ovog masakra portparol izraelske vojske Daniel Hagari je održao poduži govor u kome je sa rukom na srcu rekao da se radilo o grešci i izrazio žalost zbog izgubljenih života nedužnih ljudi,

Oglasio se do sada nevidjenom brzinom  državni sekretar SAD,  Blinken koji je ubijene humanitarce nazvao herojima izražavajući očekivanje da će biti sprovedena brza i nezavisna istraga.

Britanski ministar  inostranih poslova Dejvid Kameron je pozvao na hitni sastanak  izraelsku ambasadorku u Londonu tražeći objašnjenje za ubistvo tri britanska državljanina.

Netanjahu je u toku dana dao dvije izjave u kojima figurarju riječi greška i tragedija, ali je kazao i da se “ovakve stvari  dešavaju u ratu”.  Ovo je i u Izraelu lojalnim vladajućim krugovima u Britaniji ocijenjeno kao neozbiljno, arogantno i bezosjećajno objašnjenje, što je dovelo do zahtjeva iz redova vladajućih kozervativaca da se obustavi prodaja oružja Izraelu.

Sa izuzetkom Generalnog sekrtetara, UN-a Guteresa, koji je istakao da se radi o ilustraciji načina na koji se vodi rat u Gazi, pozivajući na prekid vatre bez odlaganja, ni jedna od gornjih reakcija se ne bi desila da se radilo o uobičajhenim žrtvama – Palestincima.

Uz izražavanje šoka ovim najnovijim krvoprolićem, ali i brzim i detaljnim reakcijama i Izraela i njegovih Zapadnih saveznika, izvještači su podsjetili, da je u Gazi do sada ubijeno oko 200 UN humanitaraca Palestinaca. Komentatorima Al Jazeere nije promaklo da ni jednan od brojnih, prethodnih slučajeva očigledne asasinacije civila o kojima uglavnom saznajemo iz video trofeja izraelskih vojnika napravljenih mobilnim telefonima, nijesmo čuli niti priznanje niti preuzimanje odgovornosti.

Svakodnevica Gaze je tragedija za tragedijom, bez pauza izmedju. Dan masakra “stranih” humanitaraca, počeo je povlačenjem izraelske vojske iz najveće Al Šifa bolnice u centru razorenog Gaza sitija, posle dvonedjeljne invazije. Za sobom su ostavili nevidjenu devastaciju, uključujući i leševe desetina ubijenih i preminulih i destrukciju gotovo čitave medicinske opreme, namještaja i zidova bolnice.

Izraelska vojska je po povlačenju poručila svojoj javnosti da “Al Šifa više neće biti u finkciji”, proglašavajući ovaj očigledni ratni zločin uspješnom akcijom u kojoj su navodno ubili 200 vojnika Hamasa, uključujući  i visoke vojne činove, a da za to nijesu ponudili ni jednog dokaza.

Teško je zamisliti da pomor boraca i lidera Hamasa u Al  Šifi nije ovjekovječen brojnim video klipovima, koji bi poslužili kao pokriće za dosadašnje i buduće napade na zdravstvene, obrazovne i slične institucije, jer se u njima navodno kriju borci Hamasa,  koristeći civile Gaze kao štitove.

Oštriji narativ koji je konačno počeo da stiže iz Vašingtona pod pritiskom domaćeg javnog mnjenja kome je dosta bezrezervne političke i vojne podrške Izraelu, rezultirao je prvom rezolucijom Savjeta bezbjednosti koja nalaže momentalni prekid vatre, oslobadjanje taoca i ekspanziju humanitarne pomoći, koja je prošla jer se SAD uzdržao od glasanja.

Izraelski premijer Netanjahu, a upućeni kažu i  izrazito većinska populacija Izraela, su reagovali sa  nevjericom i bijesom.  Netanjahu je otkazao zvaničnu posjetu Bijeloj kući, uvjeravajući izraelsku javnost da ostaje na  zacrtanom kursu konačne pobjede uz invaziju Rafe i totalno uništenje Hamasa, po bilo koju cijenu.

Masakri pacijenata i civila u Al Šifa bolnici, ubijanje izgladnjelih civila dok čekaju na humanitarnu pomoć, a vjerovatno i asasinacija stranih humanitaraca su Netanjahuovi praktični dokazi da će raditi što mu je volja, sa ili bez Amerike, što je strategija koju masovno podržava izraelska javnost.

Američka UN ambasadorka Linda Tomas-Grinfild je,  čim je izglasana UN rezolucija o primirju,  izjavila da ona nije obavezujuća. Predsjednik Bajden je uprkos oštrim riječima i odluci da humanitarnu pomoć organizuje kontra željama Izraela, Izraelu poslao sljedeći contingent oružja, bez koga ovaj rat, koga je Medjunarodni sud pravde karakterise vjerovatno genocidnim, ne bi mogao da se nastavi.

Radi se o 2000 bombi od jedne tone i 500 od četvrtine tone, koje sa lakoćom mogu da sravne sa zemljom čitave kvartove i za koje Vašington post kaže da ih Zapadne zemlje gotovo nikad ne koriste na gusto naseljenim lokacijama, kao što je Gaza, zbog izvjesnih civilnih žrtava.

Američko javno mnjenje užasnuto je do te mjere da je čak i predsjednički kandidat Donald Tramp, čije je predsjednikovanje bilo obilježeno zadovoljavanjem svakog, ma kako šokantnog zahtjeva Izraela, izjavio da Izrael pravi grešku, da mu teško pada da svaku noć gleda kako ljudima padaju zgrade na glave i da Izrael treba što prije da okonča ovaj rat.

Birači su ljuti na Bajdena i mnogi odbijaju da mu oproste saučesništvo u genocidu u Gazi. Nije mali šok da  u Mičigenu, koji ima veliku arapsku i pro-palestinsku populaciju, Tramp ima 20 posto više potencijalnih glasova od Bajdena! “Bajden je mislio da se šalimo”, prokomentarisao je birač za medije.

Bajden i te kako ima razloga za brigu i ne samo u Mičigenu. Poznati istraživač javnog mnjenja organizacija Galup objavljuje nedavno da je 55 posto Amerikanaca protiv rata Izraela u Gazi, a samo 36 posto ga podržava. Slika je  još dramatičnija medju glasačima Demokrata, od kojih  samo 18 posto podržava izraelsku agresiju, a  75 posto je protiv!

Bajdenovi potezi kreiraju i rascjep sa bitnim organizacijama demokratskog političkog establišmenta, kome je sve teže da prihvati njegove apele Izraelu da zaštiti civile i omogući dotok humanitarne pomoći, uz istovremene donacije oružja i PR pokrića, koji ih čine mogućim. Tink tank Centar za američki progress je samo jedna od liberalnih organizacija koja je promijenila ploču i sada otvoreno zagovara obustavljanje pomoći Izraelu.

Izrael je zbog načina vojevanja u Gazi i zbog mnogih šokantnih izjava njegovih čelnika zaslužan za svoju sve veću političku izolaciju. Podržati poltiku Izraela,  ovih dana znači izložiti se opasnosti za optužbe za saučesništvo u genocdu, aparthejdu i ratnim zločinima.

U Britaniji je nedavno procurila vijest da su vladini pravnici zaključili da Izrael krši medjunarodni humanitarni zakon i da su savjetovali premijera Riši Sunaka da obustavi prodaju oružja Izraelu jer bi to inkriminisalo Britaniju.

Vlada za sada odbija da ovo potvrdi, ali ćutanje na ovu temu će biti sve teže posle nedavne jednoglasne odluke “Medjunarodnog suda pravde” u Hagu, da naredi Izraelu da preduzme “sve neophodne i efektivne mjere” da spriječi dalje pogoršanje katastrofalnih životnih uslova Palestinaca u Gazi. Sud je de fakto optužio Izrael za glad u Gazi uz zahtjev da  preduzme hitne mjere, uključujući otvaranje dodatnih sigurnih ruta za dostavu humanitarne pomoći u saradnji sa UN-om i obezbjedjivanje dovoljno hrane, vode, struje, goriva, smještaja i ostalih potrepština neophodnih za život.

Liderima širom svijeta, donedavnim apologetama Izraela, se izbori sužavaju pred izazovima masovne opozicije iz baze i zakonskim pritiscima. Izrael, pod trenutnim rukovodstvom, neće učiniti ništa da “prijateljima” olakša nastavljanje podrške.

Danas, (srijeda 3. mart ) glavni medjunarodni mediji su preplavljeni informacijama o ubijenim humanitarcima i analizama kako je došlo do izraelskog napada.

Detalji njihovih života i smrti su u fokusu pažnje široke javnosti koja ih s pravom  identifikuje kao nesebične  heroje koji su odlučili da pruže pomoć najugroženijoj populaciji na svijetu, stanovnicima Gaze.

Izvještaji o njihovoj humanitarnoj misiji i o njihovim zadnjim momentima, daju jasnu sliku i o katastrofalnom životu civila u Gazi i o načinu djelovanja izraelske ratne mašine.

Nije nerealno očekivati da će ubistvo šest medjunarodnih humanitaraca biti kap koja će preliti punu čašu i da će dovesti do kritičkog  političkog preokreta koji nijesu izazvale desetine hiljada palestinskih žrtava. Njihovo stradanje će mnoge ljude  širom svijeta ostaviti bez iluzija o tome da je ono što Izael naziva odbrambenim ratom za opstanak, u stvari genocid.

 

Crne statistike

 2. april, 179. dan napada na Gazu: 

32.916 ubijenih Palestinaca Gaze. Broj uključuje samo pronadjene i identifikovane, a ranjenih je najmanje 75.494.

– Ubijenih Palestinaca na okupiranoj Zapadnoj obali i u okupiranom Istočnom Jerusalimu je najmanje 451.

– Oko 600 izraelskih vojnika je ubijeno od 7. oktobra, a najmanje 3.302 ih je ranjeno.

– Broj  ubijenih humanitaraca je 197. Prije mjesec dana UN je objavio da je ubijeno 122 novinara i medijskih radnika u Gazi uz puno veći broj dodatnih žrtava, ranjenih i uhapšenih na okupiranoj Zapadnoj obali, u Istočnom Jerusalimu i u djelovima Libana obuhvaćenim neprijateljstvima izmedju Izraela i Hizbolah boraca.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠESTI MJESEC NAPADA NA GAZU: Ključ rješenja u pogrešnim rukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedostatak političke petlje Džoa Bajdena u komunikacji sa izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom, uz kombinaciju molbi, upozorenja i izraza bezrezervne odanosti Izraelu, rezultirao je nastavljanjem  genocidnog pohoda. Zovu ga  “rat protiv žena i djece”

 

 

Na drugi dan za muslimane svetog mjeseca Ramazana, u utorak 12.marta ni Palestinci Gaze, ni oni koji žive u okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalimu, nijesu bili poštedjeni genocidne rutine umiranja, ranjavanja i razaranja.

Krvavi balans  sto pedeset osmog  dana uništavanja  Gaze je desetine ubijenih i ranjenih civila u bombardovanju iz vazduha, sa mora i sa kopna duž čitave površine Gaze, sa najvećim intenzitetom u sjevernom dijelu.

Palestinska novinska agencijka WAFA, javlja da su razaranja izraelskih ratnih aviona posebno skoncentrisana na Gaza siti i okolinu. Ovo je žarište rata od prvih dana agresije Izraela, a većina populacije iz ovog dijela protjerana je na jug Gaze u okolinu grada Rafa uz granicu sa Egiptom. Preko milion etnički očišćenih Gazana živi u improvizovanim šatorima, u jezivim uslovima. Bez dovoljno hrane, vode, elementarne medicinske pomoći, sanitarija i bez zaštite od stalnog bombardovanja.

U beskrajnim naseljima pod šatorima haraju bolesti, a žrtve genocida počinju u sve većem broju da umiru i od tihih ubica, od gladi i žedji. Fotografije koje kruže socijalnim medijima, a kojima daju kredibilitet novinari iz Gaze, su zastrašujuća ilustracija kumulativnog učinka mjeseca gladi, žeđi i terora kojima prvo podliježu najslabiji: djeca, stariji i bolesni.

Neki pokušavaju da se vrate na sjever u mjesta gdje su živjeli. Smatraju da je smrt neizbježna, pa makar da umru na svome.

Rijetki uspijevaju, a kad stignu ne propoznaju ni jedno crtu iz svojih života prije oktobra.  Često ne mogu da pronadju gdje im je bila kuća.Pokušavaju da prežive pod napadima još intenzivnijim nego na jugu i bez humanitarne pomoći koja u ovaj dio nije stizala od početka rata.

Izrael je na ruševinama sjevernog dijela Gaze uspio da izgradi saobraćajnicu koja kida Gazu poprečno na dva dijela. Preko nje se može preći samo kroz punktove koje kontroliše okupaciona vojska, koja je stekla reputaciju da puca na sve što mrda, i koja ako postavlja pitanja ne čeka na odgovore.

Radi se o koraku u pravcu ostvarenja otvorenog plana Izraela da čitavu Gazu isprazni od palestinske populacije, čemu se verbalno protive i SAD i EU. Iz tog razloga, ali i zbog žestokog otpora boraca Gaze, ovaj plan je samo donekle sproveden i to upravo u sjevernom dijelu, jer ga Izrael, navodno, drži  pod kontrolom.

Ovo je ilustracija stepena neuspjeha petomjesečnog vojnog pohoda Izraela na Gazu. Uprkos tome što ima najmodernije oružje iz nepresušnih SAD i EU arsenala, uprkos taktici uportrebe neprimjerene sile i neselektivne devastacije svega što im se nadje na putu, Izrael još uvijek snosi ogromne žtrve u napadima pokreta otpora. Oko 600 izraelskih vojnika je do sada izgubilo živote, a radi se o umanjenoj cifri koja isključuje vojnike iz specijalnij jedinica, čija imena se ne objavljuju. Preko 3200 vojnika je ranjeno i realno je očekivati da će bilans žrtava rasti na obje strane, dok se ne uspostavi primirje.

U poredjenju sa palestinskim žrtvama izraelske se čine neznatnim, ali se treba podsjetiti da su ove brojke šokantne za Izraelce. Oni nijesu navikli da ginu upravo zbog taktike “minimalizovanja svojih žrtava”’ koja rezultira masovnim “kolateralnim” žrtvama na palestinskoj strani.

U tom stilu je preko noći i do podne 12. marta, na sjeveru ubijeno 10 ljudi, a ranjeno 20. U gradu Deir Il Balah u centralnom dijelu, bombardovana je privatna kuća iz koje je do sada izvadjeno osam tijela, žena i djece, dok su mnogi još pod ruševinama.

U okolini grada Kan Junis ubijeno je nekoliko desetina ljudi a bombe su padale i južnije po gradu Rafa i tik uz šatorsko naselje sa izbjeglicama.

Da bi se mogao zamisliti teror populacije Gaze, treba se sjetiti da se radi o komadiću zemlje koji je dugačak 41 kilometar ,a širina mu je od pet do 13 kilometara!

Nedostatak političke petlje Džoa Bajdena u komunikacji za izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom, uz kombinaciju molbi, upozorenja i izraza bezrezervne odanosti Izraelu, rezultirao je nastavljanjem  genocidnog pohoda. Zovu ga rat “protiv žena i djece”  sa preko 100 hiljada žrtava i sa dva miliona ljudi koji gladuju, dok na stotione UN i drugih šlepera sa humanitarnom pomoći čekaju danima na granici sa Egiptom i na dijelu granice sa Izraelom.

Apeli i molbi  Bajdena, saveznika koji obezbjedjuje oružje, novac i PR podršku, ne uspijevaju  da pomjere šlepere preko granice i bar donekle utišaju uzavrelo domaće javno mjenje u ključna predizborna vremena. Netanjahu zna da  svojim akcijama dodaje Bajdenovoj političkoj impotenciji i da pothranjuje Bajdenov  pogubni imidž zaboravnog starca koji se ne snalazi najbolje u svijetu u kome bi trebalo da igra vodeću ulogu.

Netanjahuovi motivi uključuju i onaj koji se smatra najvažnijim: kraj rata u Gazi značio bi i kraj njegove političke karijere, a vjerovatno i gubljenje slobode zbog optužbi za korupociju. Drugi bitan motiv Netanjahua je da sa sebe spere optužbe da je zaspao na poslu i omogućio napad iz Gaze i da demonstrira da je spreman na totalnu eliminaciju, po svaku cijenu, otpora Palestinaca. .

Nije nelogičan ni motiv da bi poraz Bajdena i pobjeda Trampa bili u interesu Izraela.Makar za dlaku, Trampova podrška Izraelu bila  bi “bezrezervnija “.

Što se tiče Bajdenove motivacije, jedno je jasno: Izrael je do te mjere bitna politička ekspozitura SAD-a na Bliskom istoku, da nema toga što Izrael može uraditi, da zavrijedi prekid vojne i političke podrške ili, ne daj bože, primjenu sankcija.

Činjenica je da Bajden podržava rat protiv Gaze, i šire protiv Palestinaca, ali ne može  sebi da priušti reakciju javnog mnjenja na horor slike pomora civila nasiljem i gladju.

Kad je svijet zahvaljujući društvenim mrežama,  i medijskim kućama, kao što je Al Jazira, počeo da gleda direktan prenos genocida u Gazi, eksponirana je uloga SAD i drugih moćnih zapadnih zemalja kao nesumnjivih ključnih kolaboranata.

Bajden je promijenio ton, ali ne i suštinski pristup. Odlučio je da uvede sopstvene inicijative kojima je cilj  da utole, po riječima komentatora “glad SAD medija za pozitivnim vijestima”,  a ne glad miliona u Gazi.

Američki avioni su počeli padobranima da spuštaju humanitarnu pomoć. Njihova ukupna količina se može smjestiti u jedan šleper, a prije oktobarskog razaranja je Gazi trebalo 500 šlepara da se održi u životu.

Haos koji je stvorio ovaj Bajdenov okrutni medijski spin je bio očekivan. Paketi čiji se padobrani nijesu otvorili ubili su petoro ljudi, od kojih su dvoje bili djeca i doveli su do razdora medju prevelikim brojem očajnika koji se bore za dio nedovoljne količine hrane.

Simultano sa “bombardovanjem Gaze hljebom “,  SAD šalju sljedeću tranšu oružja Izraelu. “Da umremo siti”, komentarišu Palestinci.

Druga Bajdenova ideja je da SAD armija izgradi luku u Gazi za dostavljanje pomoći, a da američki vojnici ne kroče na tlo Gaze. Radi se o još ciničnijem medijskom spinu, kome treba dva mjeseca da zaživi i koji će, ako mu ne istekne rok političke upotrebljivosti, dovesti u opasnost živote još većeg broja Gazana, koji će biti na meti i SAD i izraelskih vojnika, sumnjičavih i lakih na okidaču.

Bajden pokušava i promjenu režima u Izraelu. U izuzetno neobičnom potezu, rezervisanom za opozicione lidere neprijateljskih zemalja, Stejt department je nedavno pozvao u zvaničnu posjetu Netanjahuovog rivala Beni Ganca, koji je član  Ratnog kabineta Izraela. Razbjesnjeli Netanjahu je naredio izraelskoj SAD ambasadi da ignoriše Gancovu posjetu.

Izvještaj obavještajnih službi SAD-a o potencijalnim prijetnjama i procjena njihove opasnosti po SAD, koji je objavljen prije desetak dana, govori da su potezi Netanjahua rizični po medjunarodnu poziciju i Izraela i SAD.

Isti izvještaj ne izražava optimizam oko brzog završetka rata u Gazi. Dovode se u pitanje šanse izraelske vojske da pobijedi Hamas. Predvidja se da Hamas može da opstane u produženom ratu i da se regeneriše. Očekuje se i da će rat u Gazi dovesti do radikalizacije u drugim djelovima svijeta i do radjanja novih militantnih i ekstremnih grupa.

Izvještaj eksplicitno kaže da je pozicija Netanjahua kao lidera u opasnosti zbog odbijanja da prihvati pregovore o palestinskoj državi. Očekuje se i nastavak protesta unutar Izraela sa zahtjevima za Netanjahuovim smjenjivanjem i novim izborima.

Ključ rješenja je u rukama SAD-a. Može se reći nažalost, jer Bajden propušta istorijsku šansu da kao lider uradi pravu stvar i za Palestince i za svoju zemlju, koja sebe vidi kao lidera “slobodnog svijeta “ i sve je usamljenija u tom mišljenju.

Stanovnici Gaze slave Ramazan gladni, u stotinama razrušenih džamija. Imaju bezrezervnu i glasnu solidarnost i podršku miliona običnih ljudi širom svijeta.

Rat u Gazi je predočio mnogima da lideri koji treba da ih zastupaju shvataju tu dužnost kao formalnost i nemaju moralnih dilema kad ignorišu svoju javnost i svrstaju se uz zemlju za koju Medjunarodni sud pravde u Hagu kaže da protiv nje ima osnova optužba za genocid.

Na nedavnom masovnom protestu za Palestinu u Londonu, vidjela sam plakat:  Palestina će nas sve ostoboditi. Nadati se da se ne radi samo o tračku nade,  već o lavini koja je nezustavljiva.

Izvjesno je da svijet nikad neće biti ono što se mislilo da je prije 7.oktobra. Zvjerstva koja čini  Izrael,  uz podršku čelnika razvijenih zemalja, izazvala  su budjenje i masovna previranja koja dovode u pitanje stubove na kojima počivaju zapadne demokratije.

 

Crne statistike Gaze, utorak 12. marta

  • 31,112 ubijenih, uz nekoliko hiljada nestalih
  • Najmanje 72,760 ranjenih
  • 25-oro djece je od početka marta umrlo od gladi i dehidracije
  • Tim Euro-Mediteranian hjuman rights monitor-a javlja sa terena u Gazi o dnevom umiranju starijih osoba od gladi i nedostatka liječenja
  • Žrtve se u Gazi sahranjuju u impovizovanim grobljima kojih ima preko 140 medju ruševinama kuća
  • 423 Palestinaca je ubijeno na okupiranoj Zapadnoj obali u Istočnom Jerusalimu.

Neznanje je prijatelj kolonizatora

620 hiljada djece i omladine Gaze su ostali bez obrazovanja

378 škola i svaki od 12 univerziteta, su potpuno uništeni ili ošteceni

255 učitelja i 5,500 djaka i studenata je ubijeno

95 univerzitetskih profesora je ubijeno, a nekima je okupaciona vojska javila telefonom da su na meti

10 hiljada djaka, nastavnika i profesora je ranjeno

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo