Povežite se sa nama

SVIJET

UKRAJINA IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA: Igra po pravilima moćnih

Objavljeno prije

na

Poslije zbacivanja sa vlasti Viktora Janukoviča u februaru ove godine, koje jedni nazivaju revolucijom a drugi pučem, događaji su krenuli predvidljivim tokom.

Preuzimanje vlasti od strane demonstranata sa kijevskog Majdana je sa puno entuzijazma pozdravljeno od strane EU/SAD lidera, a Rusija je reagovala deklaracijom da će djelovati kao zaštitnik, kako su rekli, ugroženih Rusa u Ukrajini. Ruske vojne snage su ubrzo stavile pod kontrolu sve važne punktove na Krimu, gdje je održan referendum o nezavisnosti. Putin je već verifikovao pripajanje tog dijela Ukrajine Rusiji.

Postoje dvije glavne i veoma različite verzije svega što se u posljednjih nekoliko mjeseci događalo u Ukrajini.

Jedna varijanta, koja dominira zapadnim medijima ili barem glavnim medijima u Britaniji, je da se narod Ukrajine digao protiv autokrate Janukoviča zbog svoje opredijeljenosti za zapadne vrijednosti. Kaže se da su demonstranti predstavljali sve segmente društva – radnike, srednju klasu, sirotinju, ljevicu, nacionaliste, studente itd. Upotreba sile od strane državnog aparata i otkrivanje ogromnog bogatstva kojega su se Janukovič i ljudi iz njegovog okruženja domogli putem pljačke narodnih dobara, su doveli do dalje radikalizacije masa. Sve ovo zajedno je, po ovoj verziji, dalo legitimnost aktu svrgavanja sa vlasti Janukoviča.

Druga verzija je da je Janukovič odabrao bolju ponudu za Ukrajince time što je odbio ugovor o pridruživanju i slobodnom tržištu sa EU. Zastupnici ovog narativa kažu da je izlazak na ulice bio legitiman izraz nezadovoljstva dijela društva autoritarnim režimom, ali da se protest pretvorio u nasilnički obračun demonstranata sa policijom kada su na čelo protesta stale neofašističke ekstremne desničarske grupe. Stvorene su naoružane milicije, što je dovelo do eskalacije nasilja i do krvoprolića u kome je više od 100 ljudi izgubilo živote. Pobornici ove varijante kažu da Zapad previđa da je Janukovič izabran na demokratskim izborima koji nijesu osporeni, a da su vlast preuzeli de fakto državnim udarom ljudi neprihvatljivih političkih orijentacija.

I zapadni i proruski mediji, kao sto je Russia Today (RT) koju finansira ruski parlament, u svojim izvještajima isključivo pothranjuju jednu verziju događaja. Na RT smo mogli da vidimo nasrtaje naoružanih demonstranata na policiju, a na BBC-ju nasilje policije nad mirnim demonstrantima.

Ovi primjeri ilustruju žestinu propagandnog rata koji je usmjeren u oba slučaja, na domaću javnost zemalja koje ga vode. U slučaju Rusije, cilj je raspirivanje nacionalnih osjećanja i mobilisanja javnosti iza vizije o rastućoj moći Rusije na svjetskoj sceni sa Putinom na čelu. U slučaju Evrope i Amerike, radi se o pripremi javnosti na finansijske i druge izdatke koji bi slijedili u vrijeme ekonomske krize i stezanja kaiševa među domaćim stanovništvom.

Bilo da se radi o radikalizaciji demonstranata zbog državnog nasilja ili zbog podrške sa strane, novi lideri Euromajdan protesta su odgovorni za šovinističke tonove koji su marginalizovali učesnike koji su zahtijevali i demokratiju i socijalnu pravdu.

Iako zapadni saveznici nove vlasti to nerado ističu, sastav vlade premijera Arsenija Jatsenjuka ne može dugo ostati u milosti zapadnih zemalja. Politički vakuum je na vlast u Ukrajini doveo ekstremne desničare koji pokrivaju ključne funkcije, kao što je zamjenik premijera Oleksandar Sucev i novi ministar odbrane Andri Parubi.

Parubi je osnivač Socijalne nacionalne partije Ukrajine (SNPU) koja je stvorena po ugledu na Hitlerovu Naci partiju i u koju se mogu učlaniti samo Ukrajinci. SNPU se transformisala u Svoboda partiju, čiji je lider Oleh Tijanibok bio jedan od glavnih pregovarača sa Janukovičem.

Sucev je član Svoboda partije koja je poznata po antisemitizmu. Iz iste partije su i ministri ekologije i poljoprivrede.

Profesor sa švedskog Lund univerziteta Pers Anders Rudling, koji je ekspert za ukrajinski ekstremizam je upozorio Evropu da obrati više pažnje na politiku novog režima. Istovremeno je on je ukazao da to ne može biti opravdanje za agresiju Rusije na Ukrajinu.

Ako Putin, kao što neki analitičari kažu, odavno vreba priliku da anektira djelove Ukrajine, kao što je Krim, nova ukrajinska vlast mu je olakšala posao.

Referendum koji je održan prošle nedjelje u Krimu je sporan, a po svim aršinima organizovan je u nenormalnim uslovima, uz prisustvo ruskih formacija koje su nazvane ,,naoružane grupe za samoodbranu”. Njima na raspolaganju stoje ruske vojne snage iz baza na Crnom moru koje su zaostavština iz sovjetskih dana, a Rusija ih je zakupljivala od Ukrajine.

Referendum na koji je izašlo 80 odsto stanovnika Krima, a 93 odsto je glasalo za ujedinjenje sa Rusijom, su EU i SAD oštro osudile i proglasile nelegalnim. Isto bi uradio i Savjet bezbjednosti UN-a da nije bilo ruskog veta, uz uzdržanu Kinu.

Putin se u govoru poslije referenduma u Krimu pozivao na presedane kao sto je Kosovo, a nije isključio, koristeći narativ Zapada, ni ,,humanitarnu intervenciju” u cilju zaštite ugroženih Rusa. Ta logika zaštite Rusa oružjem u sujednim državama, gdje su oni većina, ima nerješiv problem: šta će biti sa njima tamo gdje su manjina? Da li je oduzimanjem Krima poboljšan ili pogoršan staus Rusa u Ukrajini, tamo gdje stvarno mogu biti ugroženi?

Kaznene mjere koje je za sada preduzeo Zapad su prilično mlake. Tridesetak ruskih političara i proruskih Ukrajinaca neće moći da putuju na Zapad i zamrznuta im je imovina u inostranstvu, dok UK i SAD lideri govore o najgoroj krizi od hladnog rata naovamo.

Riječ koja je na usnama zapadnih političara od Merkelove do Obame je – izolacija Putina, mada se ne čini da je on doživljava kao veliku prijetnju. On računa da zapadne ekonomije u znatnoj mjeri zavise od rublje i ruskih resursa da bi Zapad preuzeo ozbiljne mjere. Britanska štampa je uspjela da uslika sa velike daljine i pročita dio dokumenta koji je nosio savjetnik britanske vlade, u kome je rečeno da bi sankcije protiv Rusije uzdrmale londonski Siti koji je glavna arterija britanske, a i svjetske ekonomije. Merkelova sa oštrih riječi teško može preći na djela, jer 40 odsto gasa Njemačka uvozi iz Rusije.

Riječ koja je u još široj cirkulaciji je – izdaja. Obični ljudi koji su u Ukrajini izašli na ulice zahtijevajući političku i ekonomsku participaciju, doživjeli su sličnu sudbinu kao i obični ljudi Libije i Sirije. Njihovu narodnu revoluciju su preuzele ekstremne grupe koje je Zapad podržao kao korisno oruđe za obaranje nepoželjnih režima tih zemalja.

Ilustrativan je nedavni proglas Socijalističke opozicije Ukrajine, koji nećete naći ni u jednom većem zapadnim glasilu, u kome se podsjeća da su mnogi na Majdanu bili tamo zbog vjere u demokratiju, internacionalizam i socijalizam. I ,,Lijeva opozicija”, osuđuje i rusku agresiju na Krimu ali i destruktivnu ulogu ukrajinskog nacionalizma i kaže da je jedinstvo nemoguće kad su oligarsi i šovinisti na vlasti.

Ne treba zaboraviti ni proteste građana Rusije protiv Putinove politike i napada na Ukrajinu.

Jasno je da dok moćni kreiraju sfere uticaja, glasovi razuma ostaju zaglušeni propagandom i zveckanjem oružjem.

To je slučaj i sa mišljenjima običnih ljudi širom Ukrajine koji novinarima pričaju da su u Ukrajini srećno živjeli jedni sa drugima i da je važno izbjeći sukobe, očuvati mir i zajednički život. Ali životi, interesi i želje običnih ljudi uhvaćenih u vrtlog ratnih orgija, nijesu bitni onima koji bi mogli da nešto promijene i u tome nema bitne razlike između Zapada i Istoka.

I oni koji su doveli novu vlast na čelo države se već osjećaju izdanim. Očigledno je da Zapad neće daleko odmaći od verbalnih osuda Rusije čak i ako ova odluči da uz Krim anektira i dodatne regione u kojima su Rusi većina. Tu onda slijedi i pitanje – da li je moguće da Zapad nije mogao da predvidi Putinovu reakciju na ekspanziju NATO-a do još jedne od ruskih postsovjetskih granica? Ili je po srijedi nešto drugo?

Imanuel Volerstin, američki akademik i vodeći autoritet u oblasti izučavanja savremenog svjetskog sistema, ukazuje na pozadinu ukrajinske drame. On u svom komentaru pod naslovom Geopolitika raskola u Ukrajini objavljenom 14. februara na sajtu FBC, uočava šire geopolitičke podjele i prestrojavanja, koje nemaju baš naročite veze sa unutrašnjim podjelama Ukrajine o kojima se najčešće govori. Volerstin ukazuje da je bilo moguće savezništvo na liniji Pariz-Berlin-Moskva, u vrijeme kad se fokus Amerke pomjera na građenje savezništva u Pacifiku sa Kinom, Japanom i Korejom. Ovo bi dovelo Evropu u situaciju da teži ka bliskom povezivanju sa Rusijom radi održavanja moći i razvitka. ,,Takvo savezništvo ima geopolitičkog smisla za Njemačku, Francusku i Rusiju”, ukazuje Volerstin.

Takvo približavanje bi vodilo stvaranju multipolarnog svijeta i dugoročno bilo od koristi za Evropu i za Rusiju i za Ameriku.

Ostaje da se vidi ko će biti pobjednik u ovoj igri, napisao je Volerstin i upozorio: ,,Siroti Ukrajinci, mogli bi se naći u situaciji da sami liječe svoje unutrašnje rane, htjeli to ili ne”.

Ovakvim zapletom ukrajinske krize i ruskom aneksijom Krima, opcija strateških partnerskih odnosa Zapadne Evrope i Rusije, danas izgleda kao potrošena mogućnost. Trenutno najviše na štetu Ukrajine, dugoročno na štetu svih. Osim malobrojne grupe militarista i ratnih profitera na raznim stranama.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

SOFTVER PEGAZ I ŠPIJUNIRANJE SVJETSKIH RAZMJERA: Neko nas posmatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako imamo na umu da je mobilni telefon postao naš neodvojiv dio, ideja o uređaju pretvorenom u malu napravu za špijuniranje je prilično jeziva. Uz pomoć Pegaza sve može biti kompromitovano – poruke, fotografije, lokacija… A meta, kao što se vidjelo prethodnih dana nijesu samo kriminalci i teroristi

 

Svijet je postao visoko tehnološko okruženje, a vlade i brojne firme se utrkuju u kreiranju što sofisticiranijeg načina za prismotru. Otkriće o masovnom korišćenju izraelskog programa za prisluškivanje Pegaz, tvrde analitičari, nije novo. Ipak, ističu da su podaci koji se odnose na razmjere targetiranja nevinih ljudi šokantni.

Ako imamo na umu da je mobilni telefon postao naš neodvojiv dio, ideja o uređaju pretvorenom u malu napravu za špijuniranje je prilično jeziva. Uz pomoć Pegaza sve može biti kompromitovano – poruke, fotografije, lokacija… A meta nijesu samo kriminalci i teroristi.

Procurjela baza podataka softvera Pegaz uključuje brojeve telefona francuskog predsjednika Emanuela Makrona i još 13 šefova država i šefova vlada, piše londonski Gardijan. Južnoafrički predsjednik Ciril Ramaphosa, Tedros Adanom Gebrejesus predsjednik Svjetske zdravstvene organizacije, pakistanski premijer Imran Kan takođe su navedeni u podacima koji uključuju diplomate, vojne šefove i visoke političare iz 34 zemlje. Popis  sadrži i brojeve koji pripadaju Šarlu Mišelu, bivšem belgijskom premijeru koji je sada predsjednik Evropskog vijeća, kao i Mišelovom ocu Luisu Mišelu, bivšem belgijskom ministru spoljnih poslova.

Tu je  više od 50.000 telefonskih brojeva koji su, smatra se, bili na meti klijenata NSO grupe koja je kreirala ovaj softver za prisluškivanje. Među otkrivenim podacima, osim brojeva telefona su još i vrijeme i datum odabira ili unosa brojeva u sistem.

Glasnogovornik grupe NSO rekao je da Makron i drugi francuski i belgijski vladini zvaničnici sa popisa „nikada nisu bili meta Pegaza“. „To nije popis ciljeva ili potencijalnih ciljeva kupaca NSO-a”, dodali su iz ove firme. Ovaj softver izraelska firma nudi prvenstveno vladama svjetskih zemalja.

Softver Pegaz je prvobitno namijenjen za borbu protiv sajber-kriminalaca i terorista. On putem malver koda „inficira” Ajfon i Android uređaje, sa ciljem izvlačenja podataka o porukama, fotografijama i mejlovima sa telefona korisnika. Isti softver omogućuje prisluškivanje poziva. Najranija verzija Pegaza napravljena je 2016. godine, i u telefone meta dospijevala je putem „fišinga”, odnosno žrtva je morala da klikne na link kojim bi se njen uređaj zarazio. U narednih pet godina softver je usavršen, pa se može inkorporirati u telefon  na više načine, a iz uređaja može izvući sve vrste podataka kao i manipulisati mikorofonom zaraženog telefona.

Zabranjene priče, neprofitna novinska organizacija sa sjedištem u Parizu i Amnesti Internešnal prvi su dobili ove informacije o curenju. Oni su ih podijelili sa 16 medijskih organizacija među kojima su: Vašington post, Gardijan, Mond i drugi.

Amnesti je pregledao 67 pametnih telefona za koje se sumnjalo da su zaraženi. Istraga je utvrdila 23 uspješno izvršena upada, a 14 je imalo znakove pokušaja upada. Za preostalih 30 testovi nisu bili konačni. Osim političara i diplomata,  na listi  su i brojevi telefona preko 180 novinara koji rade za medije poput CNN, Njujork tajmsa, Al Džazire, Fajnenšel tajmsa, Rojtersa, AP, Vol Strit Žurnala, Paisa, Radija Slobodna Evropa, Ekonomista… Grupa Amnesti je navela da su njeni forenzički istraživači utvrdili da je Pegaz instaliran i na telefon turske novinarke Hatidže Čengiz, vjerenice ubijenog novinara Vašington posta Džamala Kašogija, svega četiri dana nakon što je likvidiran 2018.

Novinari čiji se brojevi pojavljuju u podacima kreću se od lokalnih frilensera, poput meksičkog novinara Cecilia Pineda Birta, koji je ubijen mjesec nakon što se njegov telefon našao na Pegazovoj listi. I  sve do nagrađivanih istraživačkih novinara, urednika i rukovodilaca u vodećim medijskim organizacijama, kakva je i Roula Khalaf urednica Fajnenšel tajmsa.

„Otkrića o  očiglednoj upotrebi softvera Pegaz za špijuniranje novinara, zaštitnika ljudskih prava, političara i drugih u raznim zemljama krajnje su zabrinjavajuća i djeluje da potvrđuju neke od najgorih strahova o mogućoj zloupotrebi tehnologije za nadzor i nezakonito kršenje ljudskih prava pojedinaca”, navela je Mišel Bašele visoka komesarka Ujedinjenih nacija za ljudska prava.

Iako su podaci pokazatelj namjere, prisutnost broja u podacima ne otkriva je li u pitanju pokušaj zaraze telefona špijunskim softverom ili je špijuniranje uspjelo. Forenzička ispitivanja malog uzorka mobilnih telefona s brojevima na popisu pronašla su uske korelacije između vremena i datuma broja u podacima i početka Pegazove aktivnosti – u nekim slučajevima i nekoliko sekundi.

Amnesti je podijelio „sigurnosne kopije” četiri iPhona s Sitizen Labom, istraživačkim timom sa Univerziteta u Torontu specijalizovanom za proučavanje Pegaza, koji je potvrdio njihove nalaze i utvrdio ispravnost njihovih forenzičkih metoda.

Iako su podaci organizovani u klastere, što ukazuje na pojedine NSO klijente, ne navodi se koji je NSO klijent odgovoran za odabir bilo kojeg zadanog broja. NSO tvrdi da svoje alate prodaje u 40 zemalja i za 60 klijenata u njima. Za sada uspješno odbijaju identifikaciju klijenata.

Kroz svoju istragu Amnesti i medijski partneri uspjeli su identifikovati 10 vlada za koje se vjeruje da su odgovorne za odabir ciljeva za prismotru: Azerbejdžan, Bahrein, Kazahstan, Meksiko, Maroko, Ruanda, Saudijska Arabija, Mađarska, Indija i Ujedinjeni Arapski Emirati.

„Izvještaj organizacije Zabranjene priče prepun je pogrešnih pretpostavki, neutemeljnih teorija i pokreće ozbiljne sumnje o pouzdanosti i interesima izvora. Sve ukazuje da su ‘neidentifikovani izvori’ pružili neutemeljene informacije, izmještene iz realnosti. Nakon što smo provjerili njihove tvrdnje snažno demantujemo lažne optužbe iz tog izvještaja”, piše, između ostalog, u saopštenju na internet-stranici kompanije.

Ministarstvo odbrane Izraela je najavilo istragu. „Ako se utvrdi da su proizvodi NSO grupe) korišćeni u suprotnosti sa uslovima za (izvoznu) dozvolu ili izjavama zemalja kupaca preduzećemo odgovarajuće mjere”, saopštilo je ministarstvo i napomenulo da država Izrael nema pristup informacijama koje sakupljaju klijenti te kompanije.

U međuvremenu sa raznih meridijana stižu priče povezane sa ovim softverom.

U Meksiku je predsjednik Andrés Manuel López Obrador odbio pozive na kriminalističku istragu zbog otkrića da se u podacima pojavljuju podaci više hiljada Meksikanaca. Na njoj su i predsjednikovi članovi porodice i bliski prijatelji. „Ova istraga je nepobitan dokaz da smo bili podvrgnuti autoritarnoj nedemokratskoj vladi koja je kršila ljudska prava”, rekao je Obrador. Meksiko je, ispostavilo se, bio među prvim klijentima NSO-a 2011. godine, a najmanje tri državne agencije upravljale su Pegazom tokom prethodne vlade. „Apsolutno sam siguran da ova vlada nikoga ne špijunira. Ako pronađemo ugovore, oni će biti otkazani. U ovoj vladi radimo drugačije… transformišemo javni život. Ne špijuniramo novinare, političke protivnike ili aktiviste ”, rekao je Obrador.

Među telefonima koje je ispitivao međunarodni istraživački tim našli su se i oni iz našeg susjedstva. Neki od njih pripadali su mađarskim istraživačkim novinarima. U izvještaju se zaključuje da je Pegaza koristio i Viktor Orban, premijer ove države, kako bi „zahvaljujući softveru znao šta rade oni mediji koji nisu pod kontrolom vlade”. Iz mađarske vlade tvrde da „nemaju nikakva saznanja o navodnom prikupljanju podataka o kojima se ovdje govori”.

Bivši zaposlenik NSO-a potvrdio je da je Mađarska bila među klijentima njegove nekadašnje firme. Kako stvari stoje Mađari su nabavili Pegaz nakon posjete Izraelu 2017. godine. Javnosti je poznato da je tadašnji premijer Benjamin Netanjahu, blizak sa mađarskim premijerom.

Mađarska, prenose mediji, ima jedan od najfleksibilnijih zakona u Evropi kada je u pitanju vladino korišćenje tehnologije u svrhe prisluškivanja. Dovoljan je samo potpis ministra pravde.

Predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen je kazala: „Sloboda medija, sloboda štampe je jedna od naših suštinskih vrijednosti. Ukoliko se potvrdi da se hakovanje dogodilo, to je potpuno neprihvatljivo“. Iako je EU osudila špijuniranje ne vidi se da će se stvari  bitnije promijeniti. Proizvođači će nastaviti proizvoditi slične softvere, firme sa  ili bez uticaja države će nastaviti da ih distribuiraju, a potražnja za ovakvim programima teško da će splasnuti. Poneko curenje podataka, zgroziće javnost nekoliko dana i stvari će se brzo vratiti „u normalu“. Zidovi će i dalje imati uši. I elektronski uređaji, takođe.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

TOPLOTNI TALASI I KLIMATSKE PROMJENE: Život na tihoj vatri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prošla decenija bila je najtoplija do tada zabilježena. Ova već pomjera granice.  Globalno, proteklih šest godina bile su najtoplije ikad. U Evropi su veliki toplotni talasi od 2003. godine pet puta pogodili kontinent. Umjesto rješavanja problema, naučili smo da se adaptiramo

 

Ljeto 2021. se sprema za knjige rekorda. SAD i Kanada zahvaćene su nezabilježenim vrućinama, ekstremnom sušom i velikim požarima koji pustoše regiju. U najtoplijem mjestu na zemlji – Dolini smrti u pustinji Mohave na jugoistoku Kalifornije, izmjerena je temperatura od 54,4 stepena celzijusa.

Temperatura od 54,4 stepena tu nije iznenađenje, ali alarmira njeno svakogodišnje ponavljanje. Naučnike ovog ljeta ipak više brinu temperature zabilježene na sjeveru SAD-a i u Britanskoj Kolumbiji u Kanadi.

Temperature u Britanskoj Kolumbiji porasle su u ponedjeljak na 46,6°C. Tako velike vrućine su izuzetno rijetke u ovom području. Stručnjaci strahuju da će se katastrofalni uslovi, podstaknuti klimatskom krizom, pogoršavati tokom sljedećih mjeseci.

Pacifički sjeverozapad, poznat po svojoj umjerenoj klimi, doživljava rekordni toplotni talas. Portland i Sijetl su tokom prošlog vikenda srušili temperaturne rekorde sa 44°C, odnosno 40°C. U našoj mediteranskoj, znatno toplijoj klimi, temperature od 44,7°C imali smo prilike da upoznamo 2007. godine u Podgorici. Država Vašington premašila je svoj najviši temperaturni nivo u julu, a barem dio države protekle je nedjelje dosegao 45°C.

Ove temperature posebno su štetne za ovu regiju. Područje nije naviknuto i nije prilagođeno ovakvim temperaturnim skokovima. Pride, u mnogim područjima izvan gradskih središta temperature su bile još ekstremnije. Kako navodi Nik Bond, klimatolog u saveznoj državi Vašington, u gradu Kenbi, u sjeverozapadnom Oregonu, tokom vikenda je izmjereno je 48°C.

Upozorenje na vrućinu bilo je na snazi ​​i za veći dio zapadne Kanade. U ovom dijelu zemlje je zabilježena najviša temperatura, kada je vrućina u selu Liton probila termometar do 49.6°C. Ubrzo nakon postavljanja neslavnog rekorda, Liton je u velikoj mjeri uništen u šumskom požaru.

Događaj poput ovogodišnjih pacifičkih sjeverozapadnih vrućina još je rijedak ili izuzetno rijedak, ali bi bio gotovo nemoguć bez klimatskih promjena uzrokovanih štetnim djelovanjem čovjeka. „Zapanjuje da ove temperature dobijamo prije sredine ili drugog dijela vijeka”, kaže Bond.

Toplotni talas opisuje se kao „toplotna kupola“. Izraz ukazuje da se ova vrsta topline proteže visoko u atmosferu i da nije samo tanki sloj, te da može imati uticaj na pritisak i obrasce vjetra. Bond je rekao da su slični događaji do sada rijetko bilježeni – jednom u tri decenije.

U SAD-u veliki požari već bukte, iscrpljujući resurse mnogo ranije nego prethodnih godina. U 48 velikih požara izgorjelo je više od 661.400 hektara u 12 država. „Vatrogasno osoblje se u divljini i dalje suočava sa ekstremnim temperaturama“, izvještava ovih dana Nacionalni međuresorni vatrogasni centar. 

U Kaliforniji sezona požara nadmašuje prošlu godinu, kada je država postavila rekord od oko 4,1 miliona izgorjelih hektara.

„Ovo je početak stalne hitne situacije“, rekao je guverner Vašingtona Džej Insli tokom intervjua za MSNBC. „Moramo se pozabaviti izvorom ovog problema, a to su klimatske promjene“.

Vrućina je prisilila škole i firme da obustave rad. Mjesta za testiranje Covid-19 i mobilne jedinice za vakcinisanje nijesu u funkciji. Otvaraju se rashladni centri, apeluje se na stanovništvo da se redovno hidrira, te da se stariji i bolesni dodatno paze. Lokalni mediji izvijestili su kako je opasna vrućina na sjeverozapadnom dijelu Tihog okeana izuvijala ceste, jer su se asfalt i beton deformisali do nivoa koji inženjeri nijesu očekivali. Demokratska senatorka Marija Kantvel ukazala  je da vrućina ilustruje hitnu potrebu za federalnim infrastrukturnim paketom za promovisanje čiste energije, smanjenje emisija gasova koji izazivaju efekat staklene bašte i zaštitu ljudi od ekstremnih vrućina. „Država Vašington nije izgrađena za trocifrene farenhajtove temperature“, rekla je.

Džon Horgan, premijer vrućinom pogođene Britanske Kolumbije, rekao je da klimatske promjene nijesu fikcija, te da ovo nije problem Kanade, već globalni izazov. Ketrie Hejho, kanadska naučnica sa univerziteta Texas Tech, citirala je studije i vladine izvještaje koji pokazuju kako se Kanada zagrijava dvostruko brže od ostatka svijeta, a mjesečne visoke temperature rastu tri puta češće od rekorda hladnih temperatura. „Radila sam na klimatskim projekcijama 25 godina pa smo znali da ovo dolazi: ipak je šokantno kada vidite kako ti rekordi padaju u stvarnom životu na mjestu iz kojeg ste“, tvitovala je ona.

Brojnim naučnicima koji za ovakve događaje optužuju klimatske promjene pridružio se Džo Bajden. „Da li ste mogli da vjerujete da ćete uključiti vijesti i vidjeti da je u Portlandu u Oregonu 47°C?”, pitao je Biden kritikujući negatore klimatskih promjena. „Ali ne brinite – nema globalnog zagrijavanja, jer je to samo plod naše mašte”.

Klimatski stručnjaci pozvaju vlade da pojačaju napore na suzbijanju sve veće klimatske opasnosti.

Sir Dejvid King, bivši glavni naučni savjetnik iz Velike Britanije, rekao je: „Nigdje nije sigurno… ko bi predvidio temperaturu od 48/49°C u Britanskoj Kolumbiji?” King, koji je zajedno s drugim vodećim naučnicima osnovao Savjetodavnu skupinu za klimatske krize ranije ovog mjeseca, rekao je kako su naučnici decenijama upozoravali na ekstremne vremenske događaje, a sada vrijeme za akciju ističe. „Rizici su toliko dugo poznati i nismo djelovali, sada imamo vrlo mali vremenski okvir za rješavanje problema“.

Slične riječi dolaze od sekretara UN Antonija Gutereša: „Nauka već dugo upozorava da moramo ograničiti porast temperature na 1,5 stepeni. Inače, rizikujemo katastrofu… Ograničavanje globalnog porasta temperature pitanje je preživljavanja za klimatski osjetljive zemlje”. Trenutni troškovi prilagođavanja za zemlje u razvoju iznose 70 milijardi dolara godišnje, a to bi do 2030. moglo narasti na čak 300 milijardi dolara godišnje, upozorio je Gutereš i zatražio jasan plan za postizanje utvrđenih ciljeva klimatskog finansiranja do 2025.

Stručnjaci kažu da bi razmjere vrućina u SAD-u i Kanadi trebale poslužiti kao „poziv na uzbunu“ kreatorima politike i zajednicama širom svijeta, posebno u susret presudnom klimatskom samitu UN-a COP26 koji će se održati krajem  godine.

Posljednje vrućine Evropljane podsjećaju na kobnu 2003. godinu. Francuska je na ispisu te godine zabilježila više od 15.000 smrtnih slučajeva povezanih sa vrućinom. Italija gotovo 20.000. Širom kontinenta život je izgubilo više od 70.000 ljudi – većinom siromašnih, izolovanih i starijih osoba. Prošla decenija bila je najtoplija do tada zabilježena. Ova već pomjera granice. Globalno, proteklih šest godina bile su do tada najtoplije. U Evropi su veliki toplotni talasi od 2003. godine pet puta pogodili kontinent, a 2019. donijela je temperaturne rekorde svih vremena u šest zapadnoevropskih zemalja, uključujući 46,1°C u Francuskoj. Umjesto rješavanja problema, naučili smo da se adaptiramo. „Zahvaljujući preventivnim mjerama i porukama upozorenja, uspjeli smo deset puta smanjiti stopu smrtnosti iz 2003“, rekla je francuska ministarka zdravstva Agnès Buzin. Ključ tog postignuća bio je Nacionalni akcioni plan koji je vlada izradila 2004.

Rješenje za globalno zagrijavanje je, naravno, drastično smanjenje emisije gasova. Ako to ne uspijemo, do 2100. broj umrlih povezanih s vrućinom mogao bi porasti iznad 100.000 godišnje samo u SAD-u, drugdje je prijetnja daleko veća. U Indiji bi broj smrtnih slučajeva mogao dostići i 1,5 miliona, prema nedavnim istraživanjima. U toj zemlji gdje majske temperature redovno prelaze 40°C, klima uređaje ima manje od 10 odsto domaćinstava. Tržište ovih uređaja je konstantno u porastu. I u Indiji, i u svijetu. Međunarodna agencija za energetiku predviđa da će se broj jedinica klima uređaja povećati ​​na 5,6 milijardi do sredine vijeka, sa 1,6 milijardi koliko ih ima danas. Dobra vijest je da će se manje umirati od vrućine, ali tu je i on veoma loša vijest. Trenutna tehnologija klimatizacije ima visoku cijenu za planetu. U 2016. klimatizacija je iznosila 1,25 milijardi tona emisije CO2; do 2050. očekuje se da će se taj broj gotovo udvostručiti. Jasno je da su potrebne nove ideje.

Istraživači povezuju više temperature s većom učestalošću prerane, premale i mrtvorođene djece, a iscrpljenost toplinom utiče na raspoloženje, ponašanje i mentalno zdravlje. Vruće vrijeme čini ljude nasilnijima, smanjuje produktivnost. Međunarodna organizacija rada predviđa da će visoke temperature do 2030. smanjiti ukupno radno vrijeme za 2.2 odsto, što je ekvivalentno gubitku 80 miliona stalno zaposlenih, uglavnom u zemljama s niskim i srednjim dohotkom.

Milijarde ljudi suočiće se s oštrim izborom: migrirati u hladniju klimu ili ostati i prilagoditi se.

Agencija za izbeglice UN ocenjuje da ekstremni vremenski uslovi i porast nivoa mora već čine da se više od 20 miliona ljudi svake godine preseli u druge djelove svojih zemalja. Preseljenje već pravi problem malim ostrvskim državama u Tihom i Indijskom okeanu, kao i na Karibima.

„Zemlje poput Maršalskih ostrva mogu da primjene planove adaptacije do određenog porasta nivoa mora“, kaže Helene Žakot de Kombe, klimatološkinja sa Univerziteta na južnom Pacifiku i savjetnica vlade Maršalovih ostrva. „Ali ako nastavi da raste, ta ostrva u nekom trenutku više neće biti naseljiva.“

Svijet trenutno liči na žabu u loncu ključale vode iz basne Olivera Klerka. Još smo na tihoj vatri, ali se treba bojati da kada postanemo svjesni temperature naše okoline, može biti kasno.

Majls Alen, profesor nauke o geosistemima sa Univerziteta Oksford, naglašava da je izbjegavanje katastrofalnih uticaja klime još moguće. „Važno je da ljudi ne dobiju poruku ‘ionako smo osuđeni na propast, pa zašto se onda truditi?’. Ovo je rješiv problem. Mogli bismo zaustaviti globalno zagrijavanje u jednoj generaciji kad bismo to htjeli“.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

NOVO POGLAVLJE STRADANJA SJEVERNOAMERIČKIH STAROSJEDILACA: Kanadske škole smrti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Diskriminacija nad starosjediocima Kanade dešava se i danas. Zločin nad ovim narodom traje više vjekova. Gotovo svakodnevno kroz novinske naslove može se otkriti jedan novi detalj mržnje bijelog osvajača protiv onih čiju su zemlju oteli, a živote u potpunosti promijenili. Ostaje bojazan da će nedavno pronađene masovne dječije grobnice ostati još dugo fusnota priče o osvajanju zapada

 

Kanada ovih dana gori. Nekoliko stoljetnih katoličkih crkava Britanske Kolumbije zapaljeno je do temelja. Policija sumnja da su požari podmetnuti. Činjenica da su se desili nakon pronalaska masovnih grobnica sa tijelima stotina starosjedilačke djece, među kojima je bilo i onih od tri godine, daje pravo sumnji da su ova dva događaja povezana.

U međuvremenu, nekoliko gradova otkazalo je proslavu Dana Kanade planiranu za prvi jul u znak solidarnosti sa ožalošćenim autohtonim zajednicama.

Ove vijesti su samo nova poglavlja priče koja je počela dolaskom Evropljana na taj kontinent.

Tekumseh, poglavica Šoni plemena koje je naseljavalo predjele blizu kanadsko-američke granice kroz osamnaesti vijek, pitao se gdje su „Pekot, Naraganseti, Mohikanci, Pokanoketi i mnoga druga nekada moćna plemena?“ Dao je i odgovor na to pitanje: „Iščezli su pred pohlepom i tlačenjem bijelog čovjeka, kao što snijeg iščezava pred ljetnjim suncem“.

Bijeli osvajač je od kraja XV vijeka do danas učinio sve da potisne starosjedioce. Nakon istrebljenja cijelih plemena, oduzimanja zemlje i guranja u rezervate, iznurivanja glađu i progonima, nekada ponosna plemena su se adaptirala načinu života bijelog čovjeka. Drugi izbor bio je sigurna smrt.  Ispostaviće se da ni prvi izbor nije bio bez fatalnih posljedica. Osvajači su uradili sve da asimiluju ili unište narode koji su naseljavali sjevernoamerički kontinent.

„Bijelci su od prvog dana starosjedioce tjerali da se odreknu svog načina života i prihvate običaje bijelih ljudi… Da su oni tjerali bijele ljude da žive kao što žive crveni ljudi, oni bi se pobunili i pružili im žestok otpor,“ govorio je Vamditanka, poglavica Sante Sijua.

Krajem sedme decenije XIX vijeka, kada je ovaj veliki poglavica konačno deportovan u rezervat, počinje naša priča. Tada je u Kanadi uspostavljen sistem rezidencijalnih škola, koje su uglavnom vodile crkve. Izrasle su iz Zakona o postupnoj civilizaciji iz 1857, koji je zahtijevao da starosjedioci nauče čitati i pisati engleski i francuski jezik, te da napuste svoja tradicionalna imena. Nova imena im je odobravala vlada.

Sir Džon A. Mekdonald odobrio je uspostavljanje škola za autohtonu djecu u zapadnoj Kanadi 1883. U sistemu je bilo oko 150 škola od čega su tri četvrtine vodile katoličke crkve, dok su ostale bile pod okriljem prezbiterijanske, anglikanske i Ujedinjene crkve Kanade, glavne protestantske denominacije.

Kroz ove ustanove, izvori navode, prošlo je preko 150.000 djece koja su u najvećem broju prisilno dovođena. Trenutne procjene kreću se od 10.000 do 50.000 djece koja se iz škola nijesu vratila kući.

Bolest, posebno tuberkuloza i epidemija španjolke početkom XX vijeka zahvatila je prenatrpane spavaonice. Fatalni požari i nesreće bili su česti, a jedan broj djece pobjegao je i umro od hladnoće, gladi ili nezgode pri povratku roditeljskim domovima. Slike iz škola koje su dostupne ne prikazuju ovu patnju i stradanja. Fotografije uredno odjevene djece u redovima ili tokom obavljanja svakodnevnih zadataka ne ukazuju na najstravičnije momente njihovih života – psihičko, fizičko i seksualno zlostavljanje. Otkrivaju neumorne napore vaspitača, najvažnijih djelova ovog nakaradnog sistema, da toj djeci promijene vjerska uvjerenja i način života.

Škole su stavljene pod vladin nadzor 1969. godine. Sistem je propao tokom 1970-ih, a posljednja škola je zatvorena 1996. Ove ustanove često nijesu imale igrališta, ali su po pravilu imale groblja.

„To je surova stvarnost i to je naša istina, to je naša istorija“, rekla je poglavica Rozen Kazimir i ukazala da su se morali boriti da bi dokazali ove opštepoznate činjenice.

Masovna grobnica sa posmrtnim ostacima 215 djece na zemlji koja je pripadala nekadašnjoj rezidencijalnoj školi priča stravičnu priču. Poglavica Kazimir je izjavila jda su radarom koji prodire u zemlju otkrili dječije ostatke u blizini mjesta  rezidencijalne škole Kamloops kojom je upravljala katolička crkva.

Komisija za istinu i pomirenje koju je osnovala vlada, zaključila je da je najmanje 4.100 učenika umrlo dok je pohađalo škole i da mnoge porodice nikada nijesu saznale za sudbinu svojih potomaka.

Pomenutu komisiju osnovala je Vlada 2007, sa ciljem utvrđivanja istine vezane za ove škole.

Vlada se izvinila preživjelima 2008. godine, a 28.000 žrtava dobilo je odštetu. Sedamnaest vladinih istražnih timova je došlo do preko 5.300 imena  počinitelja ovih stravičnih zločina.

Prije šest godina Komisija je predstavila opsežan Izvještaj. Između ostalog zaključila je 2015. da su škole sprovodile program „kulturnog genocida“. Za „kulturni genocid“ i zlostavljanje djece znalo se skoro koliko i za postojanje tih škola.

Stopa smrtnosti među djecom u rezidencijalnim školama bila je viša nego među kanadskim vojnicima u Drugom svjetskom ratu, navodi se u Izvještaju.

Da bi razbili zid ćutanja, domorodačka zajednica je na svoju ruku krenula u istraživanje. Poglavica Kazimir je rekla da je potraga za ostacima u Kamloopsu započela početkom 2000-ih, dijelom i zbog toga što se službena objašnjenja, uključujući sugestije da su nestala djeca jednostavno pobjegla, nijesu poklapala s pričama koje su prenijeli bivši učenici.

Među nekima od tih svjedočenja su i riječi Didi Lerat koja je pohađala školu u rezervatu Cowessess u Saskatchewanu u Kanadi. Sjećanja na zlostavljanja koja je tamo preživjela i dalje je progone, a strah se vratio kad je 23. juna na mjestu škole otkrivena 751 neoznačena grobnica.

„To sam mogla biti ja“, priča ona za Nacionalnu geografiju. „Nemoj biti primijećen, jer vidjela sam što su učinili s djecom koja su primijećena“, rekla je Lerat. „Ko god ih je ubijao, mislio je da su ništa… samo mali divljaci“, sjeća se nekadašnja učenica.

Neki preživjeli dobili su brojeve umjesto imena. Šest škola sprovodilo je prehrambene eksperimente na djeci tokom 1940-ih; neki su umrli od gladi. Zloglasna rezidencijalna škola Svete Ane u sjevernom Ontariju imala je i električnu stolicu za kažnjavanje učenika. Poneka djeca su i bježala, ali rijetko je koje uspijevalo u toj zamisli. Nestajali su na putu do udaljenih porodica ili vraćani i kažnjavani u školama.

Sa ciljem traženja rješenja i utjehe prije nekoliko dana je uklonjena statua oca Džosefa Hugonarda, jednog od prvih upravnika ovih škola u Kanadi. Visoka figura sveštenika okružena sa dvoje vesele indijanske djece tršave kose i u narodnoj nošnji – stvarima koje su striktno bile zabranjene u školama poput ove, spomenik je hipokriziji kanadskih vlasti i katoličke crkve, a ne suživotu i misionarskoj djelatnosti koju je trebala da prikazuje. Statua sada krasi javnosti nepoznato skladište.

Izvinjenje Vatikana je jedna od 94 preporuke koje je napravila Komisija za istinu i pomirenje. Ovo izvinjenje ne bi bilo presedan. Ono bi bilo slično onom koje je papa ponudio žrtvama seksualnog nasilja u Irskoj 2010. ili pet godina kasnije onom upućenom stanovništvu Bolivije za grijehe kolonijalizma.

Premijer Kanade Džastin Trudo je tokom posjete Vatikanu 2017. godine lično zamolio papu Franja da razmotri gest izvinjenja porodicama nastradalih. Predlog je odbijen. Nakon pronalaska masovnih grobnica iz Vatikana opet stižu riječi saosjećanja u boli. Izvinjenja  još nema. „Ne možete biti u poziciji moći i uništiti život druge osobe”, riječi su pape Franja.

Mnogi su svoju žalost i bijes usmjerili na katoličku crkvu koja je vodila dvije trećine ovih škola širom zemlje. Reakcija Vatikana potrebnija je ovih dana nego ikada ranije.

Za starosjedioce ove drvene crkve koje se potpaljuju posljednjih dana prizivaju kontradiktorne osjećaje. Mukotrpnim radom sagradili su ih njihovi preci, u njima su se generacije krštavale i sahranjivale, ali one simbolizuju i uništavanje njihove kulture, i naravno strah i zlostavljanje duže od vijeka.

„Te su nevine duše žrtvovane za kolonijalizam“, rekla je teološkinja Amelija Mekkomber.

Lokalne poglavice su tražile da se uprkos očiglednom bijesu poštede paljenja i rušenja zgrade stare više od jednog stoljeća.

„Mogu to razumjeti. Ne volim crkvu. Ne vjerujem u crkvu”, rekao je poglavica Klarens Lui iz plemena Osoyoos za National Post, nakon što je crkva u njegovoj zajednici uništena. „Mnogi preživjeli u rezidencijalnim školama mrze crkvu sa strašću – ali nikada nisam čuo da bilo ko od njih ikada sugeriše ljudima da se okrenu ovakvim akcijama…“.

Uprkos tome što je jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, Kanada generacijama nije u stanju da obezbijedi pristup čistoj vodi dijelu starosjedilaca. Premijer Trudo je tokom političke kampanje 2015. dao ambiciozno obećanje da će okončati ovaj problem u više od 100 zajednica Prvih naroda širom zemlje. Danas, savezni ministar koji nadzire ovaj problem, priznaje da je Vlada propustila krajnji rok za ostvarenje obećanja i kaže da nema „vjerodostojan izgovor“ za taj propust.

Statistike pokazuju da je stopa prisustva pripadnika Prvih naroda u zatvorima ove države nesrazmjerno velika.

Brojne lokalne poglavice već dugo pokušavaju pogurati kanadsku vladu da učini nešto oko nestanaka i ubistava starosjedilačkih žena i djevojaka. Čak i izvještaji koje je napravilo tijelo oformljeno od Vlade, pokazuju da ih se na hiljade vodi kao nestalo ili ubijeno. Vladin izvještaj zaključuje da su državne akcije ili neaktivnost ukorijenjene u kolonijalizmu i kolonijalnim ideologijama bile ključna pokretačka snaga u nestanku ovih žena.

Viralni snimak pripadnice Atikamekw plemena iz bolnice u Kvebeku, pokazuje da rasizam postoji i u najhumanijim institucijama ove zemlje. Uskraćena medicinska pomoć i diskriminacija na rasnoj osnovi doveli su do smrti tridesetsedmogodišnje majke sedmoro djece.

Diskriminacija nad prvim narodima Kanade dešava se i danas. Višeslojna je to i komplikovana priča. Zločin traje više vjekova. Gotovo svakodnevno kroz novinske naslove može se otkriti novi detalj mržnje bijelog osvajača protiv onih čiju su zemlju oteli, a živote u potpunosti promijenili. Ostaje bojazan da će nedavno pronađene masovne dječije grobnice ostati još dugo fusnota priče o osvajanju zapada u kojoj odzvanja rečenica generala Filipa Šeridana da je samo mrtav Indijanac, dobar Indijanac.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo