Poslije zbacivanja sa vlasti Viktora Janukoviča u februaru ove godine, koje jedni nazivaju revolucijom a drugi pučem, događaji su krenuli predvidljivim tokom.
Preuzimanje vlasti od strane demonstranata sa kijevskog Majdana je sa puno entuzijazma pozdravljeno od strane EU/SAD lidera, a Rusija je reagovala deklaracijom da će djelovati kao zaštitnik, kako su rekli, ugroženih Rusa u Ukrajini. Ruske vojne snage su ubrzo stavile pod kontrolu sve važne punktove na Krimu, gdje je održan referendum o nezavisnosti. Putin je već verifikovao pripajanje tog dijela Ukrajine Rusiji.
Postoje dvije glavne i veoma različite verzije svega što se u posljednjih nekoliko mjeseci događalo u Ukrajini.
Jedna varijanta, koja dominira zapadnim medijima ili barem glavnim medijima u Britaniji, je da se narod Ukrajine digao protiv autokrate Janukoviča zbog svoje opredijeljenosti za zapadne vrijednosti. Kaže se da su demonstranti predstavljali sve segmente društva – radnike, srednju klasu, sirotinju, ljevicu, nacionaliste, studente itd. Upotreba sile od strane državnog aparata i otkrivanje ogromnog bogatstva kojega su se Janukovič i ljudi iz njegovog okruženja domogli putem pljačke narodnih dobara, su doveli do dalje radikalizacije masa. Sve ovo zajedno je, po ovoj verziji, dalo legitimnost aktu svrgavanja sa vlasti Janukoviča.
Druga verzija je da je Janukovič odabrao bolju ponudu za Ukrajince time što je odbio ugovor o pridruživanju i slobodnom tržištu sa EU. Zastupnici ovog narativa kažu da je izlazak na ulice bio legitiman izraz nezadovoljstva dijela društva autoritarnim režimom, ali da se protest pretvorio u nasilnički obračun demonstranata sa policijom kada su na čelo protesta stale neofašističke ekstremne desničarske grupe. Stvorene su naoružane milicije, što je dovelo do eskalacije nasilja i do krvoprolića u kome je više od 100 ljudi izgubilo živote. Pobornici ove varijante kažu da Zapad previđa da je Janukovič izabran na demokratskim izborima koji nijesu osporeni, a da su vlast preuzeli de fakto državnim udarom ljudi neprihvatljivih političkih orijentacija.
I zapadni i proruski mediji, kao sto je Russia Today (RT) koju finansira ruski parlament, u svojim izvještajima isključivo pothranjuju jednu verziju događaja. Na RT smo mogli da vidimo nasrtaje naoružanih demonstranata na policiju, a na BBC-ju nasilje policije nad mirnim demonstrantima.
Ovi primjeri ilustruju žestinu propagandnog rata koji je usmjeren u oba slučaja, na domaću javnost zemalja koje ga vode. U slučaju Rusije, cilj je raspirivanje nacionalnih osjećanja i mobilisanja javnosti iza vizije o rastućoj moći Rusije na svjetskoj sceni sa Putinom na čelu. U slučaju Evrope i Amerike, radi se o pripremi javnosti na finansijske i druge izdatke koji bi slijedili u vrijeme ekonomske krize i stezanja kaiševa među domaćim stanovništvom.
Bilo da se radi o radikalizaciji demonstranata zbog državnog nasilja ili zbog podrške sa strane, novi lideri Euromajdan protesta su odgovorni za šovinističke tonove koji su marginalizovali učesnike koji su zahtijevali i demokratiju i socijalnu pravdu.
Iako zapadni saveznici nove vlasti to nerado ističu, sastav vlade premijera Arsenija Jatsenjuka ne može dugo ostati u milosti zapadnih zemalja. Politički vakuum je na vlast u Ukrajini doveo ekstremne desničare koji pokrivaju ključne funkcije, kao što je zamjenik premijera Oleksandar Sucev i novi ministar odbrane Andri Parubi.
Parubi je osnivač Socijalne nacionalne partije Ukrajine (SNPU) koja je stvorena po ugledu na Hitlerovu Naci partiju i u koju se mogu učlaniti samo Ukrajinci. SNPU se transformisala u Svoboda partiju, čiji je lider Oleh Tijanibok bio jedan od glavnih pregovarača sa Janukovičem.
Sucev je član Svoboda partije koja je poznata po antisemitizmu. Iz iste partije su i ministri ekologije i poljoprivrede.
Profesor sa švedskog Lund univerziteta Pers Anders Rudling, koji je ekspert za ukrajinski ekstremizam je upozorio Evropu da obrati više pažnje na politiku novog režima. Istovremeno je on je ukazao da to ne može biti opravdanje za agresiju Rusije na Ukrajinu.
Ako Putin, kao što neki analitičari kažu, odavno vreba priliku da anektira djelove Ukrajine, kao što je Krim, nova ukrajinska vlast mu je olakšala posao.
Referendum koji je održan prošle nedjelje u Krimu je sporan, a po svim aršinima organizovan je u nenormalnim uslovima, uz prisustvo ruskih formacija koje su nazvane ,,naoružane grupe za samoodbranu”. Njima na raspolaganju stoje ruske vojne snage iz baza na Crnom moru koje su zaostavština iz sovjetskih dana, a Rusija ih je zakupljivala od Ukrajine.
Referendum na koji je izašlo 80 odsto stanovnika Krima, a 93 odsto je glasalo za ujedinjenje sa Rusijom, su EU i SAD oštro osudile i proglasile nelegalnim. Isto bi uradio i Savjet bezbjednosti UN-a da nije bilo ruskog veta, uz uzdržanu Kinu.
Putin se u govoru poslije referenduma u Krimu pozivao na presedane kao sto je Kosovo, a nije isključio, koristeći narativ Zapada, ni ,,humanitarnu intervenciju” u cilju zaštite ugroženih Rusa. Ta logika zaštite Rusa oružjem u sujednim državama, gdje su oni većina, ima nerješiv problem: šta će biti sa njima tamo gdje su manjina? Da li je oduzimanjem Krima poboljšan ili pogoršan staus Rusa u Ukrajini, tamo gdje stvarno mogu biti ugroženi?
Kaznene mjere koje je za sada preduzeo Zapad su prilično mlake. Tridesetak ruskih političara i proruskih Ukrajinaca neće moći da putuju na Zapad i zamrznuta im je imovina u inostranstvu, dok UK i SAD lideri govore o najgoroj krizi od hladnog rata naovamo.
Riječ koja je na usnama zapadnih političara od Merkelove do Obame je – izolacija Putina, mada se ne čini da je on doživljava kao veliku prijetnju. On računa da zapadne ekonomije u znatnoj mjeri zavise od rublje i ruskih resursa da bi Zapad preuzeo ozbiljne mjere. Britanska štampa je uspjela da uslika sa velike daljine i pročita dio dokumenta koji je nosio savjetnik britanske vlade, u kome je rečeno da bi sankcije protiv Rusije uzdrmale londonski Siti koji je glavna arterija britanske, a i svjetske ekonomije. Merkelova sa oštrih riječi teško može preći na djela, jer 40 odsto gasa Njemačka uvozi iz Rusije.
Riječ koja je u još široj cirkulaciji je – izdaja. Obični ljudi koji su u Ukrajini izašli na ulice zahtijevajući političku i ekonomsku participaciju, doživjeli su sličnu sudbinu kao i obični ljudi Libije i Sirije. Njihovu narodnu revoluciju su preuzele ekstremne grupe koje je Zapad podržao kao korisno oruđe za obaranje nepoželjnih režima tih zemalja.
Ilustrativan je nedavni proglas Socijalističke opozicije Ukrajine, koji nećete naći ni u jednom većem zapadnim glasilu, u kome se podsjeća da su mnogi na Majdanu bili tamo zbog vjere u demokratiju, internacionalizam i socijalizam. I ,,Lijeva opozicija”, osuđuje i rusku agresiju na Krimu ali i destruktivnu ulogu ukrajinskog nacionalizma i kaže da je jedinstvo nemoguće kad su oligarsi i šovinisti na vlasti.
Ne treba zaboraviti ni proteste građana Rusije protiv Putinove politike i napada na Ukrajinu.
Jasno je da dok moćni kreiraju sfere uticaja, glasovi razuma ostaju zaglušeni propagandom i zveckanjem oružjem.
To je slučaj i sa mišljenjima običnih ljudi širom Ukrajine koji novinarima pričaju da su u Ukrajini srećno živjeli jedni sa drugima i da je važno izbjeći sukobe, očuvati mir i zajednički život. Ali životi, interesi i želje običnih ljudi uhvaćenih u vrtlog ratnih orgija, nijesu bitni onima koji bi mogli da nešto promijene i u tome nema bitne razlike između Zapada i Istoka.
I oni koji su doveli novu vlast na čelo države se već osjećaju izdanim. Očigledno je da Zapad neće daleko odmaći od verbalnih osuda Rusije čak i ako ova odluči da uz Krim anektira i dodatne regione u kojima su Rusi većina. Tu onda slijedi i pitanje – da li je moguće da Zapad nije mogao da predvidi Putinovu reakciju na ekspanziju NATO-a do još jedne od ruskih postsovjetskih granica? Ili je po srijedi nešto drugo?
Imanuel Volerstin, američki akademik i vodeći autoritet u oblasti izučavanja savremenog svjetskog sistema, ukazuje na pozadinu ukrajinske drame. On u svom komentaru pod naslovom Geopolitika raskola u Ukrajini objavljenom 14. februara na sajtu FBC, uočava šire geopolitičke podjele i prestrojavanja, koje nemaju baš naročite veze sa unutrašnjim podjelama Ukrajine o kojima se najčešće govori. Volerstin ukazuje da je bilo moguće savezništvo na liniji Pariz-Berlin-Moskva, u vrijeme kad se fokus Amerke pomjera na građenje savezništva u Pacifiku sa Kinom, Japanom i Korejom. Ovo bi dovelo Evropu u situaciju da teži ka bliskom povezivanju sa Rusijom radi održavanja moći i razvitka. ,,Takvo savezništvo ima geopolitičkog smisla za Njemačku, Francusku i Rusiju”, ukazuje Volerstin.
Takvo približavanje bi vodilo stvaranju multipolarnog svijeta i dugoročno bilo od koristi za Evropu i za Rusiju i za Ameriku.
Ostaje da se vidi ko će biti pobjednik u ovoj igri, napisao je Volerstin i upozorio: ,,Siroti Ukrajinci, mogli bi se naći u situaciji da sami liječe svoje unutrašnje rane, htjeli to ili ne”.
Ovakvim zapletom ukrajinske krize i ruskom aneksijom Krima, opcija strateških partnerskih odnosa Zapadne Evrope i Rusije, danas izgleda kao potrošena mogućnost. Trenutno najviše na štetu Ukrajine, dugoročno na štetu svih. Osim malobrojne grupe militarista i ratnih profitera na raznim stranama.
Radmila STOJANOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
SVIJET4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice