Političari su kao pelene, i jedne i druge treba redovno mijenjati i to iz istog razloga. Politička korupcija i trgovina su realnost u zemlji nesmjenjivih političara, tako da teško neko može demantovati slikovito poređenje nepoznatog autora. Vladajući DPSDP političari lako sklapaju dogovor. Ne žele da rizikuju. Gubitak izbora njima više znači nego opoziciji osvajanje vlasti. Kako i ne bi kad su im ruke krvave iz proteklih ratova i kriminalnih obračuna. Konstantno ih prati odgovornost za opljačkanu privredu i šverc cigareta, droge, ljudi…
Sa izborima politička trgovina dostiže vrhunac. Liberalna partija, stranka bez članova, prodala je svoje ime vladajućoj koaliciji. Po priznanju njihovog rukovodstva razlog je materijalna situacija. Konkretno, mandati u skupštini i fotelja u ministarstvu. Kupac, DPS, naravno nije preplatio pogodbu. Iz trgovine je izvukao dvostruku korist: spriječio Demokratski front da se dodatno oboji crnogorskim bojama, a okitio se liberalnim imidžom.
Pravilo je da kad slobodni i pošteni ućute – zli kolo vode. Glavna karta u pridobijanju birača je raspirivanje nacionalizma. Vlastima je svejedno koje su parole u opticaju dok završavaju posao. Ovi naši prošli su put od nož, žica, Srebrenica do navodne odbrane Crne Gore. Da nacionalizam političkih ekstremista može da se objedini pod jednu kapu, dokazao nam je gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša. Po potrebi podršku u lokalnom parlamentu dobija od prosrpskih Narodne stranke i DSS, do onih crnogorskih SDP-ovih funkcionera koji u buljucima prelaze u njegov tabor, kad mu zatrebaju.
Javnost je, bar do sada, uskraćena za informaciju o cijeni takvih transfera. Iz krivične prijave PZP protiv njihovog odbornika u Andrijevici Uroša Čukića saznajemo da cijena može doći i do 30.000 eura plus riješeno stambeno pitanje. No, i to varira od značaja momenta u kojem se pogađanje obavlja.
Ni doskoro najjača opoziciona partija – SNP, nije imuna na političke kalkulacije. Već duže dio njenog rukovodstva trasira put ka DPS-u. Prvo je u programu partije promijenjena odredba o nemogućnosti saradnje sa strankama iz vlasti. Potom je predsjednik kluba poslanika Aleksandar Damjanović otkrio da je u korektnoj komunikaciju sa familijom Đukanović. On se još prije Srđana Milića, kako je kazao, svim svojim bićem založio za samostalan nastup na izborima.
Članstvo SNP-a je u čudu kada su isplivali podaci da bageri lokalnog DPS-a nijesu ni takli nelegalno sagrađene spratove njihovog lidera u Budvi, koji su finansirani kreditima rizničara familije Đukanović, Duška Kneževića. Može li se Milić boriti za istinu u aferi Telekom, u kojoj je Knežević upetljan do guše?
Kad nema para, nema ni pogodbe. U pregovorima sa Liberalnom partijom vidjelo se da čelnici Demokratskog fronta nijesu dorasli DPS računici. Liberali su, izgleda, samo flertovali sa DF da bi podigli svoju cijenu kod vladajuće klike.
Front je okupio oko sebe značajan broj nezavisnih intelektualaca, ali njihov potencijal još ne dolazi do izražaja. U prvom planu su i dalje funkcioneri partija članica. Na četrdesetpet dana do izbora niko iz Fronta nije pošao do građana Plava, Rožaja, Ulcinja i drugih crnogorskih gradova da pruži nadu i predoči program osiromašenim građanima.
Strah od poraza DPSDP osjeća se u vazduhu iako opozicionog pobjedničkog duha još nema. No za pobjedu je potrebno mnogo. Stub vlasti počiva na vojnicima partije koju sačinjava većina poslanika u parlamentu, premijer sa ministrima, 661 javni funkcioner kojeg imenuje Vlada, 50 funkcionera koje imenuje Skupština i na brojnim lokalnim funkcionerima, kojih, u zavisnosti od veličine grada, može biti od od 50 do 150. Svi oni imaju cijeli lanac onih nad kojima upravljaju. Može li se protiv toga?
Neko je rekao da demokratija znači izbor, a diktatura znači biti stavljen pred izbor. Ima li Crna Gora izbora pod ovakvim monopolima? Opozicija bi trebalo da ubijedi glasače da je sve u njihovim rukama, da mogu slobodno da biraju.
Miodrag RAŠOVIĆ