Da je Šekspir naš savremenik možda nikada ne bi napisao: Kad imaš sve, ne vidiš ništa, progledaš tek kad nemaš ništa. Kako da progledaju oni koji nemaju a ne vide, jer su im kapci ušiveni koncima laži i straha? A laži i strah očigledni.
Očigledno je da su naši visoki rukovodioci primili mito od prodaje Telekoma da bi novim vlasnicima omogućili monopol i druge povlastice. Prodavali su naše resurse jeftino jer nijesu bili njihovi. U posao su angažovali sestre, advokate, bankare i računovođe da se transakcija uspješno obavi. Plijen su dijelili na više firmi i računa, da ukriju trag. Privatizovali su i državno tužilaštvo, da ne radi svoj posao. Očigledno je i da ti isti rukovodioci o ekonomiji nemaju pojma, ali znaju odlično kako da pribave korist sebi i svojima. Dogovor o plijenu su lako postizali sa sebi sličnim investitorima. Za njihove poslove i kredite garantovaće građani. Eskalirao je problem oko privatizacije Željezare. Novi turski investitor najavljuje povlačenje investicija, a radnici štrajk.
Očigledno je da su privredu ojadili i naši domaći investitori. Preduzeća kojih su se dokopali su ili uništena ili u stečaju. Preostala jedva preživljavaju poharu gladnih i nesposobnih prijatelja države.
Svaki stečaj u sebi nosi tužnu priču za radnike ali i za građane jer se budžet ne puniti po planu. Po vlasnicima i načinu njihovog života ne bi se reklo da su u stečaju. Stečaj Vektre Jakić, kompanije Dragana Brkovića se odlikovao jednom zanimljivošću. Do sad nije bi slučaj da se davalac kredita i pokretač stečaja, OTP banka, javno pravda da je bila prinuđena da podnese zahtjev za stečaj, ali da će ubuduće voditi račune o interesima Crne Gore.
Naravno da su i naši bankari visoko kotirani u igrama oko raspodjele. Bečka inicijativa za koordinaciju evropskih banaka nedavno je publikovala nalaze po kojima Crna Gora ima najveći procenat loših kredita. Krediti su se dijelili prijateljima, braći, sestrama, kumovima. Dobijali su ih i partijski saborci, partneri u mafiji, gospoda ministri i parlamentarci. Bankari i naša elita siti i narod na broju.
Vlada i parlament su tu samo da konstatuju problem, donesu zakonodavni okvir i sprovedu preraspodjelu po mjeri vlasti. Pleća građana su uvjek ta koja nose neuspjele državne projekte. Garancije države date bankama za KAP od 110 miliona eura neće nestati. Vlada je već novacem građana platila 23,4 miliona eura garancija. I dalje neumoljivo cijedi od naroda euro po euro sa telefonskih kartica i strujnih brojila.
Kako god, igru krupnih igrača neko mora da plati. Ogromna je grupa građana koji sve ovo trpe ćuteći. Prema posljednjim podacima u Crnoj Gori radi 162 000 ljudi, a nezapošljenih je oko 30 000. Dodajte ovim brojkama 270 000 radno neaktivnih: penzioneri, studenati i domaćice i kompletirana je slika stanovništva koje od pljačkaške ekonomije izvlači deblji kraj.
Prosječna primanja zapošljenih su neuporedivo manja od troškova potrošačke korpe. Cijene hrane, struje, vode i benzina rastu. Na birou preko 1500 pravnika i ekonomista čeka posao.
U ovakvom siromaštvu, sa posrnulom ekonomijom, brojni su ljudi koji gube strpljenje, koji hoće promjenu. Tačku preloma.
Misija onih koji nude alternativu postojećoj vlasti, trebalo bi da bude upravo pridobijanje onih obespravljenih građana, uništenih lošim privatizacijama, naopakom ekonomijom i gramzivom političkom elitom. Kanalisanje nezadovoljstva, legitimno pružanje otpora i programi suštinskog oporavka, ne samo privrede već i sistema vrijednosti, najvažniji su poslovi oponenata ove vlasti. Samo tako se mogu raskinuti šavovi na kapcima crnogorskih građana, koji dugo tumaraju u mraku.
Miodrag RAŠOVIĆ