Povežite se sa nama

FELJTON

ČLANCI MILOVANA ĐILASA OBJAVLJENI U BORBI 1953-54. GODINE (IV): Ima li cilja?

Objavljeno prije

na

Nije ni lijepo ni zanimljivo počinjati uvijek s tzv. vječnim istinama. Ali se to prečesto mora činiti, ne bi li one druge ,,neobične” i prolazne istine lakše prokrčile put. I tako, nikakva teorija nije dosad postavila neki daleki – konačni – cilj koji bi se zaista i ostvario. To ne znači da ljudi mogu bez dalekih ideala. Ali ti daleki ideali su ponajviše izraz neposredne ljudske nužde i poimanja suštine njihovog vremena. A ponajmanje je padala na um Marksu koji se više od ikoga – prije, a i poslije njega- oslobodio dogmatike i proricanja, da iznalazi i postavlja konačne ciljeve ljudskog roda. On je, sem ostalog, otkrio da razvitak gura kapitalizam neizbježno, u njegovu suprotnost – u socijalizam, u komunizam. Komunizam za njega, prema tome nije plod genijalnih glava ili plemenitih želja i ciljeva, nego društvene nužde. A nešto što je nužno, u stvari i nije cilj – jer cilj postavljaju ljudi sviješću, nego proces događanja, proces miran i buran, svjestan i stihijan, revolucionaran i evolutivan, ali u svakom slučaju neizbježan, kao i svi drugi objektivni procesi u istoriji.

 

Reći će se: stvar i jeste u tome da socijalistički borci svjesno postavljaju ciljeve polazeći od tendencije stvarnosti i – samim tim – boreći se za njih ubrzavaju objektivno kretanje, mijenjajući i samo društvo. Doista, tako i jeste. Ali o kakvim se tu ciljevima radi i može raditi? Samo o doglednim, konkretnim ciljevima, koji se mogu analizovati s manje-više tačnom naučnom sigurnošću. U stvari, naučno je tačnije govoriti o zadatku, o zadacima, nego o konačnim ,,ciljevima”, uglavnom nezavisnom od naše konkretne volje i želje, pa i aktivnosti, a podređenim objektivnom kretanju društva, u koje spadaju i naše svijesti i akcija. Iz toga: cilj nije i ne može biti komunizam, komunističko društvo, jer će do toga na kraju krajeva morati i – tako i tako da dođe, preko neodgovornog niza ostvarivanja stvarnih, opipljivih i svjesnih ciljeva (npr: borbe za vlast, nacionalizacije, stalnog razvijanja demokratije, razvijanje proizvodnih snaga itd.).

Tretiranje objektivnih nužnosti kao ciljeva ne samo da vuče u teološku mistiku i vulgarnost nego po pravilu ima za cilj posledicu da se neki konkretni zadatak, neka konkretna forma – organizacija, grupa, mjere i sl. prikazuje kao apsolutni, najzad dostignuti ideal, a zatim i naša subjektivna uloga i akcija kao nešto što može da stvara i objektivne zakone, kao samo objektivna nužnost. I ovo je sem drugog, osnova svakog plitkog i zainteresovanog empirizma (,,prakticizma”), a u našim uslovima i jedan i od bitnih izvora birokratizma. Konkretno: kod nas se obično ova ili ona mjera ili organizacioni oblik prikazuju u najmanju ruku kao dio ili etapa konačnog cilja (socijalizma, komunizma). A u stvari nije tako. To nesumnjivo jesu karike, svjesne i organizovane, ali – ka cilju koji, kao nešto vremenski i inače tačno fiksiran u stvari ne postoji, jer nije nešto što će se odjednom dogoditi, nego događati, jer se do njega stiže objektivnim razvitkom, u kome je i ljudska volja i akcija samo dio elemenat kretanja nezavisnog od ljudske volje i akcije. Malo đilasovski zamršeno rečeno! Možda. Još jasnije: do ,,konačnog cilja” može se u stvari stići samo preko konkretnih ciljeva. Npr: cilj je bio vlast, cilj mogućan i stvaran. Sada: demokratija, takođe cilj mogućan i stvaran. Ali ni vlast ni demokratija nijesu konačni ciljevi. A šta će biti sjutra, iza demokratije, ,,konačni cilj”? Vjerovatno postepeno ukidanje demokratije njenim sve punijim razvitkom. A zatim? I opet zatim? Nema, u stvari, konačnog cilja kao konkretne akcije. Kretanje, stalno i protivrečno, ali ni ono kao cilj, nego kao neminovnost.

A sada, kad već imamo novu – socijalističku – vlast i novu – socijalističku – ekonomiju, kad već u stvari živimo u socijalizmu i demokratiji – socijalizmu i demokratiji, makar i mladim i nerazvijenim ali baš njima i u njima – šta u stvari može biti naš cilj? Komunizam, svakako. Ali to je onaj daleki, apstraktni, neminovni zato nesporni ,,cilj”. Njega čak ne poriče ni inteligentniji buržuj, a birokrata se u njega zaklinje na sva usta. Važniji su u stvari, oni stvarni i dogledni socijalistički putevi, oni pravi, realni ciljevi, oko kojih i nastaju raspre i razlike – i s kapitalizmom i s birokratizmom. Sada, npr., nije važna nova vlast kao takva, jer ona je već tu, nego – način njenog funkcionisanja, naime, da li ona funkcioniše demokratski ili antidemokratski. U kulturi, na primjer, nije danas tako važna agitacija za revoluciju, socijalizam i sl., jer prvo je već svršeno, a drugo se razvija, nego – stvarno umjetnička, stvarno nova djela. Itd. isl. To su stvarni ciljevi. Cilj je, danas, ukratko, ovo omogućiti što brže? I bezbolnije kretanje socijalizma, demokratije naprijed, preko konkretnih i ostvarljivih oblika, a ne – komunizam i slično.

Baš zbog toga što su se, na primjer, sistem radnih zadruga, ili naš stari (u suštini – staljinski!) ili forma organizacije, ili određena uloga partije, shvatili kao socijalistički i komunistički ideal, a ne kao manje-više pogodni privremeni oblici kretanja u socijalizmu ka komunizmu, mnogi ljudi su prilikom svake promjene doživljavali unutarnje krize, kao da se s promjenom već ostvarenog konkretnog cilja i ustaljenih oblika u stvari mijenja i konačni ideal. Slična razočarenja čekaju i u budućnosti sve one koji ove – današnje – oblike ne budu shvatili kao prolazne i prelazne, nego – kao apsolutni ideal ili neprikosnovenu svetinju u stvari apstraktnog i neuhvatljivog apsolutnog ideala.

Pa najzad, šta je cilj i ima li ga? Na to je već odgovoreno. Treba još dodati: oslobođenje ljudskog rada od svačijeg i svakog gospodstva nad njim, tj. – stalna borba za demokratiju, to je jedini stvarni i trajniji cilj, i za nas danas, a i za čitav ljudski rod. Jer to omogućavaju kretanje. I svi konkretni oblici i konkretne mjere koje to olakšavaju – dobrodošli su i napredni. Ti konkretni oblici, te konkretne mjere – to je cilj. Ostvariv iz etape u etapu, od konkretnog do konkretnog zadataka. Borba neprestana. To su socijalizam i demokratija.

,,Onaj je samo dostojan slobode i života,
Koji svakog dana mora da se bori”.

8.12.1953.
(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXVII): Period poratne obnove i izgradnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Po završetku Drugog svjetskog rata prioritet je bio obnova i izgradnja porušene Crne Gore, a potom izgradnja prioritetnih puteva, željeznica, škola, bolnica… svega onog što Crna Gora nije imala. U sakralne objekte se, shodno prioritetima, ulagalo samo u krajnjoj nuždi i radi zaštite kulturnog blaga i graditeljskog nasljeđa, što je posebno došlo do izražaja poslije katastrofalnog zemljotresa iz 1979. godine, u kome su stradali mnogi vjerski objekti. U ovom periodu, pored pomenutog preseljenja Pivskog manastira, iz istih razloga preseljen je i manastir Kosijerevo.

Istina,1972. godine završena je davno započeta izgradnja crkve Svetog Save u Tivtu i izgrađena dva reprezentativna crkvena objekta katoličke crkve u Crnoj Gori: Katolička crkva u Nikšiću i Katolička katedrala u Titogradu.

Nekadašnja katolička crkva u Podgorici, posvećena Presvetom Srcu Isusovom, podignuta 1901. godine, zajedno sa samostanom i župskim uredom, stradala je prilikom savezničkog bombardovanja u maju 1944. godine. Zemljište na kome se crkva nalazila, par godina nakon rata je nacionalizovano i na njemu podignut Dom Jugoslovenske narodne armije.

Crkveni velikodostojnici katoličke crkve u Crnoj Gori su pune dvije decenije vodili pregovore oko nadoknade za izvršenu eksproprijaciju i dobijanja nove lokacije i odobrenja za izgradnju nove crkve. Pregovaralo se u Titogradu, Beogradu i Vatikanu. Pregovori su urodili plodom pa je 1967. godine počela njena izgradnja.

Crkva je sagrađena prema projektu koji su uradili profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu Zvonimir Vrkljan i Boris Krstulović, asistent na istom fakultetu. Izvođač radova je bilo GP ,,Prvoborac” iz Herceg Novog. Crkva je otvorena 29. juna 1969. godine. Novac za izgradnju obezbijeđen je iz donacija Crne Gore i Titograda, međunarodne humanitarne organizacije „Caritas internationalis” i doborovoljnih priloga vjernika iz Crne Gore i dijaspore. Kao i prethodna koja je porušena prilikom bombardovanja, i ova crkva je posvećena Presvetom Srcu Isusovom.

Kuća u kojoj je bila župna crkva u Nikšiću, koja potiče iz 1933. godine, porušena je 1971. godine jer se nije uklapala u novi urbanistički koncept centra grada. Pet godina kasnije, po projektu arhitekte Slobodana Vukajlovića, počela je izgradnja nove crkve u Rastocima. Izgradnja je trajala 10 godina pa je crkva svečano blagosiljana 25. jula 1986. godine.

Promjena političkog sistema nastala raspadom nekadašnje Jugoslavije karakteristična je i po ekspanziji izgradnje vjerskih objekata, koja je zahvatila sve države koje su nastale njenim raspadom.  Religija je dobila primat u političkom odlučivanju, unutrašnjoj i spoljnoj politici, prosvjeti i obrazovanju… pa i onda kad se odlučivalo o ratu ili miru. Vjerski objekti niču kao pečurke poslije kiše. Njihovu izgradnju finansiraju Vatikan, Beograd, Bliski Istok, vjernici, dijaspora, vlada, lokalne samouprave, državna preduzeća, biznismeni… i grešnici. Svi grade i svuda po Crnoj Gori, sa dozvolom i bez dozvole. Često i bez valjane tehničke dokumentacije. Dovoljan je blagoslov crkvenog velikodostojnika. Novca za njihovu izgradnju uvijek ima, a za ostalo ni danas ne smije ni da se pita. Jedino nije bilo novca za izgradnju svetilišta Crnogorske pravoslavne crkve u Podgorici.

Tako su nastale i nastaju i dalje desetine novih bogomolja. Neko gradi crkvu, neko džamiju, sjemenište, hram, medresu… Podignut je Hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, Medresa u Milješu kod Tuzi, Hram Svetog Vladimira, Džamija Selimija i Katedrala u Baru i… U isto vrijeme nije sagrađena ni jedna nova bolnica, ni jedan kilometar nove željeznice, a nove škole i vrtiće možemo izbrojiti na prste…

Saborni hram u Podgorici: Idejno rješenje Hrama Hristovog Vaskresenja uradio je poznati arhitekta iz Beograda, prof. dr Predrag- Peđa Ristić.

Idejni projekat je urađen 1994. godine na Građevinskom fakultetu u Podgorici a njegova revizija na Građevinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Idejni projekat je uradio stručni tim u sastavu: Koordinator projekta  prof. dr Mitar Čvorović, dipl.inž. geod.; rukovodioci projekta prof. dr Božidar Milić, dipl.inž.arh i prof. dr Radenko Pejović, dipl.inž.građ;  odgovorni projektant arhitekture prof. dr Božidar Milić, dipl.inž.arh.; projektanti arhitekture: mr Dušan Vuksanović, dipl.inž.arh. i Dušan Lazarevski, dipl.inž.arh; odgovorni projektant konstrukcije Radivoje Mrdak, dipl.inž.građ; projektant konstrukcije Zvonko Tomanović, dipl.inž.građ; odgovorni projektant vodovoda i kanalizacije prof. dr Aleksandar Ćorović, dipl,.inž.građ a odgovorni projektant elektro instalacija Ranko Radulović, dipl.inž.el.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXVI): Crkve i manastiri iz doba Petrovića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U slobodnim djelovima Crne Gore, u vrijeme dok su njome vladali mitropoliti i Petrovići, obnavljane su ranije sagrađene i porušene ili gradile  su se nove crkve i manastiri kao duhovni i svjetovni centri ili mjesto dogovora za dizanje ustanaka.

U Dajbabama kod Podgorice, 1897. godine podignut je manastir posvećen Uspenju Presvete Bogorodice; u Ždrebaoniku je 1818. godine, podignuta crkva Sv. Arhangela Mihaila; Manastir Podmaine je više puta obnavljan i spaljivan; Obnovljeni su Reževići; Manastir Duga, prvobitno sagrađen na ušću Male rijeke u Moraču, zbog opasnosti od turske pohare, premješten je polovinom XVIII vijeka, na lokaciju Duga na ulazu u kanjon Platije…

Posebno mjesto među crkvama i manastirima podignutim u doba Petrovića zauzima Manastir Ostrog, sagrađen krajem XVII vijeka. Poseban je po mnogo čemu. Manastir je ugrađen u Ostroške grede po kojima je i dobio ime. Posvećen je Svetom Vasiliju Ostroškom koji je pred kraj života službovao u ovom manastiru i obnovio ga, o čemu svjedoči zapis:

,,…сагради се сија свјатаја и свјаштенаја церков, во име часнаго и животворјашчаго креста во љето 7170. года, (1662. г. од Христова рођења) а пописа се в љето 7175. (1667.) са благословенијем всеосвјаштенаго митрополита Захумскаго Кије Василије, трудом и подвигом и платоју јеромонаха игумана Исаија ва унук перваго свјатаго и преподобнаго оца нашего Исаије, од Оногошта от села Попе. Бог да их прости, иже почеше и савршише“.

Život Svetog Vasila Ostroškog u pećinskoj crkvi – nekadašnjoj ćeliji isposnici, po vjerovanju ima višestruko iscjeliteljske moći, zbog čega vjernici svih konfesija dolaze da im se poklone i pomole za iscjeljenje bolesti, zatraže oprost od grjehova i spas duše.

Jedna od posebnosti Manastira Ostrog je i u tome što je u njemu, 8. i 9. januara 1942. godine, u organizaciji rukovodstva Narodno-oslobodilačkog pokreta Crne Gore i Boke, održana skupština crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, poznata kao Ostroška skupština. Učestvovalo je 65 delegata – predstavnika svih političkih partija predratne Jugoslavije koje su djelovale u Crnoj Gori i Boki. Na dnevnom redu je bilo jačanje borbe za jedinstvo i slobodu naroda Crne Gore i Boke… Učesnici Skupštine, nakon usvajanja rezolucije, položili su Ostrošku zakletvu:

,,Na ovom mjestu gdje su se naši đedovi zakljinjali osveti i slobodi, mi, učesnici Konferencije crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, zaklinjemo se da ćemo ostati vjerni duhu svoga naroda, koji je u borbi za junačku slobodu stvarao svoje junake, pjesnike i svetitelje, svoje tvrđave i svoje manastire – zaklinjemo se da nećemo objesiti svoje puške dok naša pobjeda ne satre posljednjeg fašističkog krvnika, dok naša pobjeda ne osreći život naše djece i ne ograne grobove naših predaka”.

Kad je riječ o crkvenim objektima sagrađenim u doba Petrovića, ne mogu a da ne pomenem crkvu Svetog Spasa na Grahovcu. Podignuta je kao spomenik u čast velike bitke koja se tu odigrala 1858. godine i pobjede crnogorske vojse u toj bici. Podignuta je na mjestu gdje se nalazio šator komandanta turske vojske Husein-paše.  Crkva je izgrađena 1864. godine po naredbi knjaza Nikole i njena izgradnja je počela u utorak, a završena u četvrtak – na Spasovdan, baš kao i sama bitka na Grahovcu.

 

CRKVENI OBJEKTI U BOKI

Istorija Boke je slična istoriji stare Crne Gore, samo su osvajači bili drugi. Boka je, najvećim svojim dijelom, tokom XV vijeka potpala pod mletačku vlast. U XVI i XVII vijeku pojedini djelovi Boke bili su i pod turskom vlašću. Od kraja XVIII vijeka u Boki se smjenjuju habzburška, ruska, francuska i na kraju austrijska vlast koja je ostala do 1918. godine.

Ovaj period je u Boki ostavio značajno graditeljsko nasljeđe, gdje se posebno izdvajaju palate, crkveni objekti i vojne tvrđave.

Najznačajnije crkve izgrađene u tom vremenu su Gospa od Zdravlja, podignuta u XV vijeku na brdu Sveti Ivan iznad Starog grada Kotora. U istom vijeku podignuta je i Gospa od Milosti u Tivtu. Kotorska crkva Sv. Eustahija u Dobroti sagrađena je u XVIII vijeku. Crkva u Prčanju, posvećena Rođenju Bogorodice, izgrađena je u periodu od 1789. do 1809. godine po projektu venecijanskog arhitekte Bernardina Makarucija. Crkva Svetog Nikole u Perastu, sa zvonikom visokim 55 m, podignuta je 1616. godine po  projektu koji je uradio mletački arhitekta Đuzepe Beati (Giuseppe Beati)…

Posebno mjesto u graditeljstvu sakralnih objekata zauzima Gospa od Škrpjela u Perastu. Podignuta na vještačkom ostvcetu, nastalom nasipanjem kamenja oko hridi (škrpjel), koje se obavlja 22. jula, a datira još od 1452. godine i traje do danas. Prvobitna crkva posvećena Uspenju Bogorodice sagrađena je polovinom XV vijeka.

Redovnim nasipanjem ostrvce se uvećalo pa je u periodu od 1710. do 1725. godine crkva dograđena i dobila sadašnji izgled. Dogradnju crkve je projektovao arhitekta Ilija Katičić, a radove su izvodili Vuk Kandijot iz Dobrote i Petar Dubrovčanin.

Na brdu iznad Kamenara u Boki, podignuta je 1704.  godine crkva Svete Neđelje. Vijek kasnije, 1804. godine u  Starom grtadu u Budvi podignuta je crkva Svete  Trojice. Nešto kasnije, 1831. godine, na Savini kod Herceg Novog, sagrađena je velika crkva posvećena Uspenju Presvete Bogorodice, koju je gradio Nikola Foretić sa Korčule…

(Nastaviće se)

 

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXV): Najstarije džamije na području Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U drugoj polovini XV vijeka Turci zaposijedaju najveći dio Balkana. Nakon zauzimanja Skadra zaključuju sporazum sa Venecijom 1479. godine napadaju Crnu Goru i osvajaju veći dio njenih teritorija. Uporedo sa osvajanjima počinje i izgradanja vjerskih objekata. Negdje su gradili nove, a negdje postojeće crkve pretvarali u džamije.

Po nekim izvorima najstarija džamija podignuta na prostoru sadašnje Crne Gore (sa teritorijama koje prije osvajanja nijesu pripadale Crnoj Gori) je džamija sultana Murata II (Gornja džamija) u Rožajama, podignuta 1450. (ili 1455). Nešto kasnije, 1471.  godine, sagrađena je  Gradska džamija u Bijelom Polju i  Stara (carska) džamija u Plavu.  Vijek kasnije, 1570. godine, podignuta je Husein-pašina džamija u Pljevljima.

Stara ili Drvena džamija, podignuta 1471. godine najstarija je građevina u Plavu i jedna od najstarijih džamija u Crnoj Gori. Podignuta u vrijeme vladavine sultana Mehmeda II Osvajača i po njemu dobila ime Carska džamija. Prednji dio džamije izgrađeni su od drveta, pa je poznata i pod imenom Drvena džamija.

Među najstarije na prostoru Crne Gore spadaju pljevaljske džamije:  Hadži Zekerija džamija – Serhat (1607.g.), Hadži rizvan Čauš džamija (1609.g.) i Hadži Ačijina džamija (1763.g.); zatim Kučanska džamija u Rožajama (1779.g.); Redžepagića džamija u Plavu (1774.g.); Džamija sultan Ahmeda I, sagrađena u Gusinju od 1603. do 1617.g., stradala u požaru 1746/7. godine; Čekića džamija (1687.g.) i Vezirova džamija (1765.g.) u Gusinju.

Najstarije ulcinjske džamije su Lamova u Novoj mahali (1689.g.), Kalaja u Starom gradu (1693.g.), Pašina na Pristanu (1719.g). Omerbašića džamija, podignuta 1662.  godine, najstarija je u Baru. Među najstarijim džamijama u ovom gradu je i Derviš Hasanova džamija u Starom Baru iz 1723. godine

Džamija sultana Ahmeda III, podignuta 1704. godine, prva je džamija u Spužu, a 1723.  godine podignuta je i džamija Husein-age Mićukućića.

Pred kraj XVII vijeka u Nikšiću je podignuta Donjogradska džamija, zatim Hadžidanuša koju je u prvoj polovini XVIII vijeka podigao hadži Husein Danević, Rišnjanin. Glavna i najveća džamija u Nikšiću bila je Pašina džamija, koju je podigao ,,izvjesni Mehmad-paša”. Četrvrta i jedina džamija u Nikšiću koja i danas postoji je Hadži Ismailova džamija, koju je ,,o svom trošku podigao nikšićki trgovac hadži Ismail Lekić, iz grudskog bratstva Mehmednikića 1807. godine (1219. po hidžri)”. U okolinI Nikšića (Onogošta) postojale su i džamije u Kazancima, Crkvicama, Goranskom i Grahovu. Nikšić je oslobođen od Turaka 1877. godine. To znači da su sve pomenute džamije sagrađene prije toga.

Najstarija podgorička i jedna od najstarijih džamija na području sadašnje Crne Gore bila je džamija Mehmed Fatiha. Pretpostavlja se da je izgrađenja 1474. godine u blizini ušća Ribnice u Moraču. Srušena je 1890. godine. Glavatovića džamija je podignuta početkom XVIII vijeka, Hadži Mehmed-paša Osmanagić sagradio je krajem XVIII vijeka Sahat kulu i džamiju, koju zbog toga što su je održavali Lukačevići, nazivaju i džamija Lukačevića. U njenom dvorištu je turbe graditelja, Mehmed-paše Osmanagića, gdje je i pokopan. Među najstarijim džamijama je i Nizamska džamija, za koju se pretpostavka da je sagrađena 1476. godine ispod brda Dećić kod Tuzi. U XVII vijeku je sagrađena Dračka džamija, a 1770.  godine džamija u Dinoši…

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo