Povežite se sa nama

DUHANKESA

Leptiru je potrebno čitavo nebo

Objavljeno prije

na

Za let jednog leptira, potrebno je čitavo nebo! Tako nekako je pisao Pol Valeri, ako me sjećanje ne vara. Ali ne zato što bi leptiru bilo tijesno, ili što leti prebrzo. Nebom lete na hiljade najvećih transportnih aviona i stotine supersoničnih lovaca svakodnevno i istovremeno. Ako im je vjerovati, tvrde da na našem nebu istovremeno kruži i oko 50 hiljada satelita. Ako je za let svih leptira na svijetu dovoljan djelić neba, kako shvatiti stih koji kaže da je za let jednog leptira potrebno čitavo nebo!?

Prije par dana pitam prijatelja, kako je jedan poznati odgajivač šarplaninaca; obojica žive u istom gradu, drugovi su od djetinjstva, svakako zna.

– Umro je prije pet dana. Znalo se da je ozbiljno bolestan, ali eto, sve se desilo brže nego što su se i najveći pesimisti plašili. Poslednjeg dana, jedva je izišao u dvorište da vidi ,,Bistru” i ,,Šaru”. Bi sam i ja s njim. Sjeo je u pletenu stolicu a one su prišle i spustile mu glave u krilo. Bilo je vrlo neobično, to kako su se gledali pravo u oči, dvije divne šarplaninke i on. Sutradan ujutro je umro.

Odmah poslije pogreba, desilo se nešto što je sve iznenadilo a o čemu, evo već peti dan, priča cijeli grad. Kada su se s groblja vratili do pokojnikove kuće, da bi za njegovu dušu pojeli koji zalogaj i popili gutljaj-dva, u dvorištu je vladao muk. Ni jedan pas nije zalajao, ni jedno štene nije zacvililo, a onda su primijetili da ,,Bistra” i ,,Šara” nisu u svojim boksovima. Vrata dvorišta bila su zaključana, ali su vratnice od oba boksa bile izbijene iz šarki; sin pokojnika koji je tokom njegove kratke bolesti preuzeo na sebe brigu o ishrani i održavanju petnaestak šarplaninaca, zaključio je da su ,,Bistra” i ,,Šara” snažnim udarcima izvalile lake vratnice svojih boksova. Ali kako su mogle nestati iz dvorišta ograđenog visokim zidom ? Sa zadnje strane dvorišta, zid je bio nešto niži, oko tri metra. Uvjeren sam da snažan šarplaninac, čvrsto riješen da iziđe, može savladati i višu prepreku. Rekoh to prijatelju. Sjetio sam se jednog šarplaninca po imenu ,,Foni”, koji je iz trka preskočio žicu na kojoj su se sušili čaršafi planinarskog doma ,,Ljuboten” ne dodirnuvši je. Izmjerio sam visinu: 2 metra i devet cm! Sa takvim odrazom ,,Foni” bi se mogao uzverati i uz zid visok četiri metra.

Ali priči tu nije bio kraj. Svi su odmah krenuli da traže dvije nestale šarplaninke. Do mraka, već su obišli cijeli grad, a stotinjak ljudi su potragu nastavili i tokom noći. Uzalud. Od ,,Bistre” i ,,Šare” nije bilo ni traga ni glasa. Kada su ujutro ukućani otišli na groblje, na svježe iskopanoj humci ležale su ,,Bistra” i ,,Šara”. Da su izišle same provalivši vrata, to se nekako moglo i prihvatiti iako je već i to bio podvig na granici vjerovatnoće. Ali kako su uspjele pronaći grob i to najmanje dva sata nakon što je kovčeg sa tijelom njihovog prijatelja bio zatrpan zemljom (šarplaninci nemaju vlasnika, sopstvenika, gazdu. Oni stvaraju odnos uzajamnog poštovanja i bezuslovne odanosti prema čovjeku kog sami odaberu)!?

Slijedile su miris? Groblje je udaljeno preko tri kilometra, od kojih dva i po kilometra čini glavni bulevar u gradu. Sa stotinama mirisa jačih od onog koji su one slijedile, za ta dva sata, nepovratno bi izgubile trag. Šta su onda slijedile!? Svoju beskrajnu privrženost prijatelju, eto šta! Ne razumijete!?

Pretpostavimo da krtice, kod kojih je vid definitivno atrofirao, imaju razum i govor, kako bismo im objasnili da postoje bića koja vide!? Vide? Šta za krticu uopšte znači: vidjeti!? Mi smo postali krtice kod kojih je odanost prijateljima odavno atrofirala. Šta za nas još znači: prijatelj!? Mi više nemamo ni potrebu za prijateljima! Ne tražimo ih više ni danju ni noću, ni srećne ni nesrećne, ni žive ni mrtve! Vjernost, ljubav, prijateljstvo, sve je to cijelo, nedjeljivo i beskrajno. Isto kao i nebo. Ni nebo se ne može dijeliti! Eto zašto je za let jednog leptira potrebno čitavo nebo!

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Otrovna jabuka “AI”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najnovija Otrovna jabuka koju nam nudi skrivena vještica iz centra globalne političke moći zove se Vještačka inteligencija.  Kao i sve što traži pamet, i nju su koncipirali filozofi. U novije vrijeme Dekart i posebno instruktivno, Lajbnic. Kao i sve pametno što se može iskoristiti za kontrolu i vlast nad ljudima, razvoj ovog koncepta preuzeli su političari

 

 

U bajci Snježana i sedam patuljaka, otrovna jabuka je najvažnija pouka. Vještica sama dolazi na vrata i nudi Snježani na dar rumenu, krupnu, blistavu, mirisnu jabuku – neodoljivo iskušenje za Snježanu. Znamo šta se desilo. Naravoučenije je veliko kao kamion:“Šta god ti neko nudi, ne čini to zbog tebe, nego zbog sebe!“ Ipak, niko da je nauči, ni iz bajki, ni iz vlastitog iskustva. Možda je osnovna greška što se bajke pričaju da djecu uspavaju – umjesto da ih probude!? A kada je riječ o iskustvu,  koliko god da smo iskusni, uvijek se nađe majstor koji nas nagovori na nešto čemu ne možemo odoliti! Zato i ne čudi što se djelovanje u svim područjima društvenog života odvija najčešće (a u politici  isključivo!), na principu Otrovne jabuke: “Što je primamljivija jabuka, to  veću korist očekuje onaj koji jabuku nudi!“

Najnovija Otrovna jabuka koju nam nudi skrivena vještica iz centra globalne političke moći zove se Vještačka inteligencija (Artificial intelligence, skraćeno :AI). Kao i sve što traži pamet, i nju su koncipirali filozofi. U novije vrijeme Dekart i posebno instruktivno, Lajbnic. Kao i sve pametno što se može iskoristiti za kontrolu i vlast nad ljudima, razvoj ovog koncepta preuzeli su političari.  Generalno, pojam  AI obuhvata set tehnologija koje omogućuju kompjuteriuma da vrše složene funkcije, kao što su prepoznavanje i prevođenje govora ili tekstova stranih jezika,  analiza podataka, predlaganje rješenja određenih tehničkih problema itd. Kao striktno akademska disciplina, AI je uvedena u nastavu 1956. godine, da bi  nakon početnog optimizma, interes splasnuo. Uspješna primjena AI  u arhitekturi 2017. godine, obnovila je interes i ubrzala rad na razvoju i područjima primjene vještačke inteligencije. Početkom 2020. godine, na osnovu rezultata potkrijepljenih milijardama uloženih dolara, postalo je jasno da AI predstavlja ogromnu  potencijalnu moć djelovanja, samostalnog kreiranja uslova i donošenja odluka. Opasnost od nenamjeravanih ishoda ili direktno štetnih posljedica,  izazavala je zabrinutost zbog rizika i dugoročenih efekata nekontrolisane primjene AI. Što je dovelo do  široke debate o potrebi uvođenja regulatorne politike koja će obezbijediti sigurnost i korist ove tehnologije.

Glavni razlog za zabrinutost leži u jednoj specifičnosti cijelog sistema AI. Pošto se tu skriva Otrovna jabuka koja nam se nudi na dar kao AI tehnologija, izložićemo njenu suštinu. Naime, u osnovi, svako djelovanje je definisano kroz dvije kategorije: 1. Planiranje: 2. Donošenje odluka. Sve što samostalno djeluje u svijetu definisano je kao “akter“ (engleski: “agent“). Racionalni akter ima svoje ciljeve i preference. Pri automatskom planiranju, akter (kompjuter)  ima specifične ciljeve. Pri automatskom donošenju odluka, akter (komjputer) ima preference – postoje situacije koje preferira i situacije koje nastoji izbjeći. Akter (kompjuter) koji donosi odluke detektira određen broj situacija označenih kao “korist“ (engl. “utility“), koje akter (kompjuter) procjenjuje i mjeri. Za svaki moguči postupak kalkulira “očekivanu korist“; ukupnu korist od svih mogućih akcija; vjerovatnoću da se očekivana korist ostvari, da bi na kraju preporučio akciju koja će donijeti maksimalnu korist uz najveću vjerovatnoću.

Međutim, dok pri automatskom planiranju akter (kompjuter), tačno zna posljedice svake akcije, pri automatskom odlučivanju posljedice odluka nisu sasvim predvidljive. U tom slučaju, prelazi se na tzv. “Markov proces odlučivanja“ (Markov decision process), prelazni model odlučivanja koji proračunava vjerovatnost praktične koristi svake odluke. Vjerovatnost realne ostvarivosti svake odluke u ljudskom društvu, AI kalkulira kompjuterski, na osnovu programa bihejviorističke teorije racionalnog ponašanja, teorije igre (Game theory), heuristike, socijalne psihologije. Na osnovu svih ovih podataka,  AI daje svoju procjenu vjerovatnosti konkretne akcije i njenu ukupnu korist, odnosno štetu!

Vještačka inteligencija (AI) je najotrovnija jabuka do danas ponuđena čovječanstvu. Vještačka inteligencija je čudovište sa amputiranom etikom i moralom, daleko strašnije i opasnije od onoga koje je stvorio Dr. Frankenštajn. Umjesto na kategorijama Dobro-Zlo, moralno-nemoralno, humano-nehumano, AI je programirana isključivo na binomima moguće-nemoguće i korisno-štetno!  AI je očito već podnijeo svoj pozitivni  Final report Trampovoj administraciji da je deportacija Palestinaca iz njihove prapostojbine Palestine moguća i korisna, kao  i planirano preuzimanje vlasti nad palestinskim teritorijama od strane SAD.  Autoritet inteligencije bez hipoteke moralne odgovornosti pretvara AI u otrovnu jabuku koja bi ovaj put mogla uspavati Snježanu zauvijek. Ako na vrijeme ne stigne jedini koji može da je spasi: princ na bijelom konju – Moralna Savjest!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Cilj anti-estetske hirurgije jezika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Desetine nakaradnih riječi i unakaženih idioma, bez kontrole prolaze filtere filologa i preko noći dobijaju svoje mjesto u javnom govoru i standardnom književnom jeziku. Blaga jeza me obuzima dok ih slušam i čitam

 

 

Već duže vremena osjećam rezervu, da ne kažem averziju, prema sve učestalijim intervencijama u javni govor. Semantika izobličenih riječi, inače čvrsto fiksiranih u standardnim govorima jezika sa ovih prostora (Bosanskog, Srpskog,  Hrvatskog, Crnogorskog, Makedonskog, pretpostavljam i Slovenačkog, koji na žalost, slijedim samo povremeno), prosto je preplavila javnu medijsku scenu i poharala govor u svakodnevnoj komunikaciji. Desetine nakaradnih riječi i unakaženih idioma, bez kontrole prolaze filtere filologa i preko noći dobijaju svoje mjesto u javnom govoru i standardnom književnom jeziku. Čini se kao da ih niko ne forsira, kao da same odnekud naviru sve te riječi sa tragovima gramatički nedopustivih aberacija  pridjeva, glagola, imenica.

Blaga jeza me obuzima dok ih slušam i čitam. Podsjećaju me na lijepa lica ljudi koje sam dobro poznavao. Tek što su im skinuti zavoji nakon  hirurške intervencije. Hirurg nije bio neko nevješt. Naprotiv, moglo bi se reći da je to izveo pravi virtuoz za anti-estetsku plastičnu hirurgiju. Još mogu prepoznati svako od tih lica, iako su izobličene upravo one najmarkantnije crte; karakter je još tu, ali sada kao sopstvena groteska!        .

Da li je ova anti-estetska hirurgija jezika slučajna ili naručena? Ako je naručena, može li se njen cilj deducirati iz grotesknih konotacija riječi nakon ovih intervencija!?  Kratka analiza koja slijedi, nudi uvjerljive razloge za ovu drugu mogućnost. Na primjer, trajni glagol poštovati, već je totalno zamijenjen rogobatnom, nakaznom formom  ispoštovati(?).  Ovom gramatičkom anti-estetskom intervencijom  poštovanje je izjednačeno sa pljuvanjem. Jer, dok ste ranije mogli nekoga ispljuvati, ili neispljuvati, odnosno poštovati  ili nepoštovati, danas ga možete ispoštovati  i  neispoštovati? Samo čekam kada ću čuti ili pročitati da se Romeo i Julija nisu  volili, nego da su se  izvolili  do smrti, ili da će uskoro formula na vjenčanju glasiti: “Izvoliću te  dok nas smrt ne rastavi!“ a kao razlog za razvod biće dovoljno reći da jedan od partnera, nije ispoštovao zakletvu datu na vjenčanju, tako što  nije izvolio/la  dragu/gog! Tako su ljudi izvolili one koje su nekada volili; izvjerovali ono u šta su nekada vjerovali; konačno – ispoštovali, sve što su nekada poštovali! Time je život je postao znatno jednostavniji. Više nema nikoga koga vrijedi voliti, ništa u šta treba vjerovati, nikoga ko zaslužuje da bude poštovan!

Ili recimo, koga god pitaš šta radi, svako kaže  “Odmaram!“ (nikako da doznam da li odmaraju konje ili volove, ili pregrijani motor automobila?), niko da kaže “Odmaram se!“. kao da povratni glagol nema nikakvu funkciju? Čovjek može samo da smije ili da ljuti na tvrdnju da su povratni glagoli nepotrebni! Takođe, za sportske komentatore, bokseri i ostali borci u ringovima širom svijeta, jedan drugom više ne zadaju udarc Sada ih jedan na drugog bacaju, kao flaše, pepepljare, kamenje(?). I od tih bačenih udaraca, nikada ne pretrpe ni najmanje povrede nego samo veću ili manju štetu. Možda se oslanjaju na neki cjenovnik: Lakša povreda arkade – 200 eura; slomljena vilica 500 eura!? Očekujem da u TV izvještaju o nekoj saobraćajnoj nezgodi,  čujemo da je automobil marke X lakše povrijeđen, dok su vozač i putnici srećom pretrpjeli samo manju štetu.

Ništa od toga nije slučajno. “Na kraju dana¨ (još jedna psitacistička poštapalica koja na već spomenutim jezicima prosto znači: “Noću!“ “Uveče!“), dakle – Na kraju krajeva, u krajnjoj liniji, zato da bi se  potkopavanjem konkretnog jezika, potkopali temelji vrijednosnog sistema društva. Relativizacijom moralnih normi, izrugivanjem sa idealima i dehumanizacijom njegove antropološke suštine, svako društvo će izgubiti svijest o svojoj posebnosti i samo će propasti.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Dijalektika ljudskog života

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez zla nema ni dobra, bez vrline, nema ni poroka; bez ropstva nema ni slobode; bez mržnje, nema ni ljubavi; bez smrti nema ni života

 

A ja vam opet kažem: Bez zla nema ni dobra, bez vrline, nema ni poroka; bez ropstva nema ni slobode; bez mržnje, nema ni ljubavi; bez smrti nema ni života!   Ako je tako – a jeste! – onda ni zlo nije zlo po sebi, nego je nužni uslov za postojanje dobra; ni dobro nije dobro po sebi, nego  je nužni uslov za postojanje zla! Sada ću prvu rečenicu dopuniti sa dvije riječi: “…i obratno!“ Što znači da  bez dobra, nema ni zla; bez poroka, nema ni vrline;  bez slobode nema ni ropstva; bez ljubavi, nema ni mržnje; bez života, nema ni smrti!

I gle, zlo postade nužni uslov dobra, i dobro se preokrenu u nužni uslov zla! Od apsolutnih kategorija, i dobro, i zlo; i vrlina, i porok; i sloboda, i ropstvo; i ljubav, i mržnja; i život, i smrt – postadoše relativne kategorije! I tako je svugdje i u svemu.  Sve naše društvene aktivnosti i instituicije nastaju iz dijalektike napetosti između dvije dijametralno suprotne  kategorije. Bez sportista, dakle, bez  ljudi koji žele da se takmiče, ne bi bilo ni pobjednika, ni poraženih. I obratno. Jer, kao što je postojanje pobjednika nužni uslov za postojanje poraženih, bez poraženih,  ne bi bilo ni pobjednika. Njihova dijalektika je uslov za postojanje sporta.  Bez pacijenata, dakle, bez ljudi koji pristaju da se liječe, ne bi bilo ni doktora. I obratno. Bez doktora, dakle, bez ljudi kojima je posao da liječe, ne bi bilo ni pacijenata. Njihova dijalektika je uslov za postojanje zdravstvenog sistema.

Bez građana, dakle, bez ljudi voljnih da bitan dio svoje slobode prenesu na vlast, ne bi bilo ni vlasti. I obratno. Bez vlasti, dakle, bez ljudi koji su preuzeli dio predate slobode, ne bi bilo ni građana. Bez jednih  i drugih, ne bi bilo  demokratske države. Ali otvorite sada oči! To zapravo znači da je demokratska država moguća samo dok vlast uskraćuje punu slobodu građanima i dok se građani bore da vrate što više dobrovoljno ustupljene slobode!  Pogledajte koju god demokratsku državu hoćete i vidjećete  da ona  nije ono što većina prihvata zdravo za gotovo – institucija utemeljena na principima slobode, čak i ako se desi da ponekad malo  skrene sa pravog puta. Sve država,  pa tako i demokratske države,  postuliraju sopstvenu nepogrešivost, pa su utoliko direktno  suprotne principima slobode. Ne samo što između bilo koje države i slobode ne postoji ništa zajedničko, nego su to dva, iz temelja različita i antagonistički suprotstavljena principa. Jedan predstavlja oholost, silu, samoljubivost, stagnaciju i smrt: drugi, srdačnost, saosjećajnost, blagost, napredak, i život,

Tako je i sa ljudima. Iako je međunarodnim pravom proglašena jednakost svih ljudi u cijelom svijetu, među ljudima vlada krajnja nejednakost. Desetak ili stotinu hiljada celebrities – ljudi koji su imali uslove, snagu, upornost, sreću, da steknu nezamislivu moć, neprocjenjivo bogatstvo, besmrtni slavu, i u svojim očima i u očima “običnih“ ljudi, uzdigli su se u nadzemaljska bića. Diviti im se i pratiti svaki detalj njihovog privatnog života, predstavlja najviši smisao i razlog postojanja za milijarde  “običnih“  ljudi širom svijeta koji u tome nisu i nikada neće uspjeti.

Nije pravda. Nije  ni nepravda. Prosto, dijalektika ljudskog života.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo