Za let jednog leptira, potrebno je čitavo nebo! Tako nekako je pisao Pol Valeri, ako me sjećanje ne vara. Ali ne zato što bi leptiru bilo tijesno, ili što leti prebrzo. Nebom lete na hiljade najvećih transportnih aviona i stotine supersoničnih lovaca svakodnevno i istovremeno. Ako im je vjerovati, tvrde da na našem nebu istovremeno kruži i oko 50 hiljada satelita. Ako je za let svih leptira na svijetu dovoljan djelić neba, kako shvatiti stih koji kaže da je za let jednog leptira potrebno čitavo nebo!?
Prije par dana pitam prijatelja, kako je jedan poznati odgajivač šarplaninaca; obojica žive u istom gradu, drugovi su od djetinjstva, svakako zna.
– Umro je prije pet dana. Znalo se da je ozbiljno bolestan, ali eto, sve se desilo brže nego što su se i najveći pesimisti plašili. Poslednjeg dana, jedva je izišao u dvorište da vidi ,,Bistru” i ,,Šaru”. Bi sam i ja s njim. Sjeo je u pletenu stolicu a one su prišle i spustile mu glave u krilo. Bilo je vrlo neobično, to kako su se gledali pravo u oči, dvije divne šarplaninke i on. Sutradan ujutro je umro.
Odmah poslije pogreba, desilo se nešto što je sve iznenadilo a o čemu, evo već peti dan, priča cijeli grad. Kada su se s groblja vratili do pokojnikove kuće, da bi za njegovu dušu pojeli koji zalogaj i popili gutljaj-dva, u dvorištu je vladao muk. Ni jedan pas nije zalajao, ni jedno štene nije zacvililo, a onda su primijetili da ,,Bistra” i ,,Šara” nisu u svojim boksovima. Vrata dvorišta bila su zaključana, ali su vratnice od oba boksa bile izbijene iz šarki; sin pokojnika koji je tokom njegove kratke bolesti preuzeo na sebe brigu o ishrani i održavanju petnaestak šarplaninaca, zaključio je da su ,,Bistra” i ,,Šara” snažnim udarcima izvalile lake vratnice svojih boksova. Ali kako su mogle nestati iz dvorišta ograđenog visokim zidom ? Sa zadnje strane dvorišta, zid je bio nešto niži, oko tri metra. Uvjeren sam da snažan šarplaninac, čvrsto riješen da iziđe, može savladati i višu prepreku. Rekoh to prijatelju. Sjetio sam se jednog šarplaninca po imenu ,,Foni”, koji je iz trka preskočio žicu na kojoj su se sušili čaršafi planinarskog doma ,,Ljuboten” ne dodirnuvši je. Izmjerio sam visinu: 2 metra i devet cm! Sa takvim odrazom ,,Foni” bi se mogao uzverati i uz zid visok četiri metra.
Ali priči tu nije bio kraj. Svi su odmah krenuli da traže dvije nestale šarplaninke. Do mraka, već su obišli cijeli grad, a stotinjak ljudi su potragu nastavili i tokom noći. Uzalud. Od ,,Bistre” i ,,Šare” nije bilo ni traga ni glasa. Kada su ujutro ukućani otišli na groblje, na svježe iskopanoj humci ležale su ,,Bistra” i ,,Šara”. Da su izišle same provalivši vrata, to se nekako moglo i prihvatiti iako je već i to bio podvig na granici vjerovatnoće. Ali kako su uspjele pronaći grob i to najmanje dva sata nakon što je kovčeg sa tijelom njihovog prijatelja bio zatrpan zemljom (šarplaninci nemaju vlasnika, sopstvenika, gazdu. Oni stvaraju odnos uzajamnog poštovanja i bezuslovne odanosti prema čovjeku kog sami odaberu)!?
Slijedile su miris? Groblje je udaljeno preko tri kilometra, od kojih dva i po kilometra čini glavni bulevar u gradu. Sa stotinama mirisa jačih od onog koji su one slijedile, za ta dva sata, nepovratno bi izgubile trag. Šta su onda slijedile!? Svoju beskrajnu privrženost prijatelju, eto šta! Ne razumijete!?
Pretpostavimo da krtice, kod kojih je vid definitivno atrofirao, imaju razum i govor, kako bismo im objasnili da postoje bića koja vide!? Vide? Šta za krticu uopšte znači: vidjeti!? Mi smo postali krtice kod kojih je odanost prijateljima odavno atrofirala. Šta za nas još znači: prijatelj!? Mi više nemamo ni potrebu za prijateljima! Ne tražimo ih više ni danju ni noću, ni srećne ni nesrećne, ni žive ni mrtve! Vjernost, ljubav, prijateljstvo, sve je to cijelo, nedjeljivo i beskrajno. Isto kao i nebo. Ni nebo se ne može dijeliti! Eto zašto je za let jednog leptira potrebno čitavo nebo!
Ferid MUHIĆ