Povežite se sa nama

DUHANKESA

Leptiru je potrebno čitavo nebo

Objavljeno prije

na

Za let jednog leptira, potrebno je čitavo nebo! Tako nekako je pisao Pol Valeri, ako me sjećanje ne vara. Ali ne zato što bi leptiru bilo tijesno, ili što leti prebrzo. Nebom lete na hiljade najvećih transportnih aviona i stotine supersoničnih lovaca svakodnevno i istovremeno. Ako im je vjerovati, tvrde da na našem nebu istovremeno kruži i oko 50 hiljada satelita. Ako je za let svih leptira na svijetu dovoljan djelić neba, kako shvatiti stih koji kaže da je za let jednog leptira potrebno čitavo nebo!?

Prije par dana pitam prijatelja, kako je jedan poznati odgajivač šarplaninaca; obojica žive u istom gradu, drugovi su od djetinjstva, svakako zna.

– Umro je prije pet dana. Znalo se da je ozbiljno bolestan, ali eto, sve se desilo brže nego što su se i najveći pesimisti plašili. Poslednjeg dana, jedva je izišao u dvorište da vidi ,,Bistru” i ,,Šaru”. Bi sam i ja s njim. Sjeo je u pletenu stolicu a one su prišle i spustile mu glave u krilo. Bilo je vrlo neobično, to kako su se gledali pravo u oči, dvije divne šarplaninke i on. Sutradan ujutro je umro.

Odmah poslije pogreba, desilo se nešto što je sve iznenadilo a o čemu, evo već peti dan, priča cijeli grad. Kada su se s groblja vratili do pokojnikove kuće, da bi za njegovu dušu pojeli koji zalogaj i popili gutljaj-dva, u dvorištu je vladao muk. Ni jedan pas nije zalajao, ni jedno štene nije zacvililo, a onda su primijetili da ,,Bistra” i ,,Šara” nisu u svojim boksovima. Vrata dvorišta bila su zaključana, ali su vratnice od oba boksa bile izbijene iz šarki; sin pokojnika koji je tokom njegove kratke bolesti preuzeo na sebe brigu o ishrani i održavanju petnaestak šarplaninaca, zaključio je da su ,,Bistra” i ,,Šara” snažnim udarcima izvalile lake vratnice svojih boksova. Ali kako su mogle nestati iz dvorišta ograđenog visokim zidom ? Sa zadnje strane dvorišta, zid je bio nešto niži, oko tri metra. Uvjeren sam da snažan šarplaninac, čvrsto riješen da iziđe, može savladati i višu prepreku. Rekoh to prijatelju. Sjetio sam se jednog šarplaninca po imenu ,,Foni”, koji je iz trka preskočio žicu na kojoj su se sušili čaršafi planinarskog doma ,,Ljuboten” ne dodirnuvši je. Izmjerio sam visinu: 2 metra i devet cm! Sa takvim odrazom ,,Foni” bi se mogao uzverati i uz zid visok četiri metra.

Ali priči tu nije bio kraj. Svi su odmah krenuli da traže dvije nestale šarplaninke. Do mraka, već su obišli cijeli grad, a stotinjak ljudi su potragu nastavili i tokom noći. Uzalud. Od ,,Bistre” i ,,Šare” nije bilo ni traga ni glasa. Kada su ujutro ukućani otišli na groblje, na svježe iskopanoj humci ležale su ,,Bistra” i ,,Šara”. Da su izišle same provalivši vrata, to se nekako moglo i prihvatiti iako je već i to bio podvig na granici vjerovatnoće. Ali kako su uspjele pronaći grob i to najmanje dva sata nakon što je kovčeg sa tijelom njihovog prijatelja bio zatrpan zemljom (šarplaninci nemaju vlasnika, sopstvenika, gazdu. Oni stvaraju odnos uzajamnog poštovanja i bezuslovne odanosti prema čovjeku kog sami odaberu)!?

Slijedile su miris? Groblje je udaljeno preko tri kilometra, od kojih dva i po kilometra čini glavni bulevar u gradu. Sa stotinama mirisa jačih od onog koji su one slijedile, za ta dva sata, nepovratno bi izgubile trag. Šta su onda slijedile!? Svoju beskrajnu privrženost prijatelju, eto šta! Ne razumijete!?

Pretpostavimo da krtice, kod kojih je vid definitivno atrofirao, imaju razum i govor, kako bismo im objasnili da postoje bića koja vide!? Vide? Šta za krticu uopšte znači: vidjeti!? Mi smo postali krtice kod kojih je odanost prijateljima odavno atrofirala. Šta za nas još znači: prijatelj!? Mi više nemamo ni potrebu za prijateljima! Ne tražimo ih više ni danju ni noću, ni srećne ni nesrećne, ni žive ni mrtve! Vjernost, ljubav, prijateljstvo, sve je to cijelo, nedjeljivo i beskrajno. Isto kao i nebo. Ni nebo se ne može dijeliti! Eto zašto je za let jednog leptira potrebno čitavo nebo!

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Koliko traje sreća

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kao i ljepota, i sreća je neprolazna. Trenutak prave sreće traje cijeli život i vrijedi bezmjerno, jer se odnosi kao nešto prema ničemu

 

 

Ovaj susret sa Bigorom, poslije nepodnošljivo dugog rastanka koji je trajao nešto više od godinu dana, učinio me je srećnim! Nije to bila ona svakodnevna sreća kakvu čovjek često osjeti a koja ponekad zna proći brže od poslovnog ručka i trajati kraće nego što traje ljetnje popodne. Ovo je bila sreća za koju sam osjetio da će trajati i još dugo ostati nepomućena i blistava, ovakva kakva je  bila sada.

Zato sam rado prihvatio prijedlog mog domaćina  da, suprotno mojoj prvoj namjeri,  tu noć prenoćim na bačilu, riješen da se sutra u praskozorje, sa Bigorom uputim ka Restelici a popodne da se zajedno vratimo kući u Skopje. Provesti jednu  noć sa Bigorom na Šar Planini, na njegovom bačilu, bila je dragocjena prilika i za njega i za mene, koju je ne bih propustio za ništa na svijetu, a Bigor, znao sam, ni za cijeli svijet. Kada su domaćini i njihovih pet djevojčica otišli na spavanje (svih sedmoro su spavali na širokom krevetu od grubo usječenog bukovog kolja sa kojeg čak nije bila ni oguljena kora!), a ovce, zbijene jedna uz drugu  uživale u sigurnosti tora, Bigor i ja smo ostali dugo sjediti na velikoj crvenoj jamboliji, koju su gostoljubivi domaćini prostrli za mene u travi ispred ulaza u bačilo. Kroz  otvorena vrata bačila, titrale su sjenke vatre sa ognjišta. Noć je bila  prijatno svježa bez daška vjetra, nebo potpuno vedro, bez mjesečine. Zagledan u Mliječni Put koji je blistao preko cijelog ponoćnog neba, sjetio sam se čuvene prve rečenice Tolstojeve “Ane Karenjine“:

“Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica nesrećna je na svoj način.“

Ova rečenica je stekla svjetsku slavu i ušla u sve školske lektire. Poenta koja je ovoj rečenici donijela takvu reputaciju, svodi se na tvrdnju da je sreća banalna i bezlična, da je prolazno, takoreći plebejsko osjećanje,  za razliku od nesreće koja uvijek ima svoj aristokratski individualni pečat i na neki način, više dolikuje plemenitim karakterima. Te  tihe zvjezdane noći na bačilu Gini Voda, uvjerio sam se da i vrhunski pisac, a Lav Tolstoj bez sumnje jeste jedan od onih na samom vrhu,  kao i stotine književnih krtičara i milioni čitalaca mogu, zavedeni  efektnošću njene formulacije,  jednu  notornu neistinu kakva je navedena rečenica,   proglasiti za univerzalnu istinu!

Cijeli dan sam proveo sa ovom očigledno srećnom porodicom i uvjerio sam se da ne liči ni na jednu  srećnu porodicu koju poznajem i uz to, da je srećna na svoj  način: unikatno, jedinstveno, na autentično svoj način, više nego što su mnoge nesrećne porodice ikada bile autentično nesrećne na svoj  način!

Navodna banalna bezličnost srećnih porodica i isto tako, navodna posebnost i autentičnost svake nesrećne porodice, predastavlja klasičnu ilustraciju – locus classicus –  književne floskule, stilsku paradu bez pokrića u stvarnosti! U realnom životu, svaka sreća i svaka nesreća ima svoje lice, svoju posebnost, nesvodiva je na anonimne klasifikacijske tipove fiktivne književne  sreće ili nesreće. Ni jedna porodica ne liči ni na jednu drugu porodicu. Ako je srećna, svaka je srećna na svoj način, ako je nesrećna, svaka je takođe nesrećna na svoj način. Sreća može biti i banalna i veličanstvena, kao što i nesreća može biti i banalna i veličanstvena.

Šta god o tome mislili, pisali  i rekli svi književnici, kritičari i čitatelji  svijeta, porodica koja je te noći snivala u bačilu na Gini Vodi, bila je veličanstveno srećna, na jedinstven, samo  svoj način, kao ni jedna druga porodica ispod tajanstvenog, pobožno tihog Mliječnog Puta!

Shvatio sam da je, kao i ljepota, i sreća neprolazna. Trenutak prave sreće traje cijeli život i vrijedi bezmjerno, jer se odnosi kao nešto prema ničemu!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Gdje si krenuo bez ljepote, čovječe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne možete bagatelisati ništa zato što je prolazno, u svijetu u kom je sve – ama baš sve – prolazno. Trajanje nije i ne može biti mjera u svijetu u kom sve prolazi. Život u kom je postojao trenutak ljepote, vrijedi beskrajno više od bezvrijednog života u kom ljepote nije bilo

 

 

Kad god čujem nekoga da kaže: „Ljepota je prolazna!“, uvijek uzvratim kontra pitanjem: „A šta je neprolazno?“ Moć? I najmoćnije imperije su odavno propale. Bogatstvo? Ko ga je odnio sa sobom? Snaga? Istruhle su davno kosti i najvećih junaka. Mladost? Zdravlje? Pogledajte svog djeda, pitajte svoju baku. Ne možete bagatelisati ništa zato što je prolazno, u svijetu u kom je sve – ama baš sve! – prolazno. Trajanje nije i ne može biti mjera u svijetu u kom sve prolazi. Uistinu, kada jednom prođu, sve stvari se poravnaju i postanu „ono čega više nema“. Jer, kada ono što je bilo, jednom prođe – ono postane isto kao ono čega nikada nije bilo. Isto? Ipak ne sasvim isto. Razlika je određena odnosom onog što se desilo i onoga što se nije desilo, onog što jednom jeste bilo i onog što nikada nije bilo. Upravo ta razlika jeste ono bitno. Tek kada čovjek shvati ovu neizmjerno veliku razliku, presudnu važnost dobija pitanje: „Da li je u mom životu bilo ljepote ili je nije bilo!?“ I znaće: Život u kom je postojao trenutak ljepote, vrijedi beskrajno više od bezvrijednog života u kom ljepote nije bilo!

Quo vadis, Domine? Gdje si krenuo, Gospode? Pitao je Petar Isusa bježeći iz Rima da spasi goli život, kada mu se ukazao Isus kako nosi svoj krst. U Rim, da me ponovo raspnu. – glasio je odgovor. Shvativši u trenutku koliko je ružan njegov kukavičluk i koliko je lijepo biti uz prijatelja i u smrti, vratio se u Rim da i njega razapnu. Quo vadis, homine? Quo vadis, demokratijo? Quo vadis, mahniti svijete?  Quo vadis, svemoćni gospodari rata, otimači tuđeg, krvoloci žedni vlasti!? Zar ne znate da bez ljepote ne možete nigdje stići!? Da se ne možete pokrenuti ni korak, da ćete bez ljepote sigurno propasti u ambis zaborava!?

Helena Trojanska je svojom ljepotom mogla pokrenuti 1000 brodova. Mjera ljepote od tada je: 1 milihelen. Koliko da pokrene jedan brod. A šta je ono što pokreće čovjeka? Vjetar? Jeste! Ali ne vjetar u leđa. Teško onome koga vjetar u prsa može zaustaviti, jao onome kome vjetar u leđa može pomoći da krene! Vjetar da! – ali ne svaki vjetar nego samo vjetar ljepote. I ne vjetar u leđa nego vjetar u jedra! U jedra srca! Da mu da snagu. I najnježniji lahor ljepote u jedra našeg srca može učiniti da ono ponovo zakuca i da produžimo plovidbu pučinom života! Jedan lijep osmjeh dovoljan je da mrtva jedra u zamrlom srcu zadrhte, da se užad zategnu, jarbol da se uspravi, da sa kobilice našeg broda, zahrđale od dugog stajanja u baruštini bez ljepote, počnu otpadati školjke, otkidati se pramenovi algi, da naš brod s tim lahorom u jedrima, opet  zaplovi.

Zlo je ružno. Dobro je lijepo. Okrutnost je ružna. Milost je lijepa. Mržnja je ružna. Ljubav je lijepa. Podmuklost je ružna. Povjerenje je lijepo. Kukavičluk je ružan. Hrabrost je lijepa. Neprijateljstvo je ružno. Prijateljstvo je lijepo. Zato jedno volimo a drugo ne volimo. Sve je u ovom svijetu prolazno. Baš sve. Samo je ljepota neprolazna! Pu pas horis kalos!? Kuda bi čovjek bez ljepote!? – pitao je Alkibijad članove atinske Agore kada su mu sudili zbog javne veze sa heterom Laisom iz Korinta, već tada legendarnoj po ljepoti. Ljubaznim riječima Alkibijad je zamolio Laisu da ukloni veo i otkrije svoje lice pred porotom. Začarani njenom ljepotom, članovi porote ostali su dugo nijemi. Kada su se pribrali, prvi među jednakima je progovorio: Da smo je našli, i mi bismo za njom. Produži za ljepotom sada kad si je našao, Alkibijade! – uz ovo obrazloženje, porota ga je jednooglasno oslobodila! Zar su mogli drugačije kada su, suočeni sa ljepotom, shvatili: nigdje bez ljepote! Ljepote duše, ljepote dobrote, ljepote moralnog čina, ljepote zore i ljepote sumraka, ljepote prijateljstva, ljepote ljubavi.

Gdje si krenuo bez ljepote, čovječe!?

Zar još ne vidiš: Ovdje smo zbog ljepote!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

U svijetu oksimorona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovo je vrijeme u kom je oksimoron ukinuo sve ključne pojmovne razlike i time razorio moralni, pravni i vrijednosni sistem čovječanstva. Napad je proglašen za odbranu, smrt za život, okupacija za oslobođenje, tiranija za demokratiju, očaj za sreću, razbojništvo za pravo jačeg

 

Slažem se: Ovo je vrijeme protivrječnosti. Ali, svako vrijeme je bilo vrijeme protivrječnosti. Rob i gospodar, kmet i feudalac, radnik i kapitalist, eksploatisani i eksploatator, okupator i okupirani, zlo i dobro u čovjeku, vlast i narod u svakoj državi… kraja nema protivrječnostima, a ako je po Heraklitu i filozofima dijalektike, tako je oduvijek i uvijek će biti.

Međutim, ovo vrijeme je vrijeme u kom je zavladala jedna posebna protivrječnost – protivrječnost u mišljenju! Što je najgore, suptilna a opaka, ova protivrječnost je promovisana u princip mišljenja i dovoljan razlog za opravdanje svih vrsta nasilja i bezakonja! Relativizam i moralna ravnodušnost savremenog čovjeka, podmuklo su se ušuljali u moderno društvo upravo sa afirmacijom pojmovne protivrječnosti. Jednom prihvaćena, pojmovna protivrječnost je  nahrupila kao bujica i uz rutinski izvršenu eutanaziju zdravog razuma, pustila niz vodu sve moralne vrijednosti i ideale na kojima je čovječanstvo zasnivalo svoj život.

Sve je počelo kada je Napoleonov aforizam: „Napad je najbolja odbrana!“ svesrdno prihvaćen od najmoćnijih i najagresivnijih država svijeta, koje se od tada do danas  „brane“ napadajući i okupirajući države udaljene hiljadama kilometara od svojih granica. U književnosti su raspad morala i smrt vrijednosnih ideala izazvan ovim atentatom na rasudnu snagu uma, zapazili Zamjatin (Mi), Haksli (Novi vrli svijet) i Orvel (1984); u filozofiji Unamuno kada se osmjelio ukazati španskom diktatoru Franku na protivrječnost fašističkog pokliča: Živjela smrt! (Viva el muerte!).

Ovo je vrijeme u kom je oksimoron ukinuo sve ključne pojmovne razlike i time razorio moralni, pravni i vrijednosni sistem čovječanstva. Napad je proglašen za odbranu, smrt za život, okupacija za oslobođenje, tiranija za demokratiju, očaj za sreću, razbojništvo za pravo jačeg. Vrijeme u kom su srećno spojene tupoglavost i oštroumnost (Oksimoron: oxis  –  oštar; moros – tup), postao je svijet prepun oštroumnih glupaka! Svijet u kom egzaltirano buja autentično epigonstvo plodonosne etičke sterilnosti; svijet u kom se odnos višestruko moćnije države  sizerena i slabašne države – vazala, uz fanfare proslavlja kao „strateško partnerstvo“; svijet u kom predsjednik deklarativno „najdemokratskije države na svijetu“, javno, na mitingu svoje stranke i  preko svih mejn strim medija, obećava 5.000 $ svakome ko glasa za njega i njegovu partiju na prvim narednim izborima (mid-term elections); svijet u kom je oksimoron zamijenio logičke zakone mišljenja, a filozofija za svoj osnovni zadatak proglasila  dekonstrukciju svijeta koji je mukotrpnono konstituisala tri hiljade godina; svijet u kom se onaj isti predsjednik, na partijskom skupu održanom 9. 10. 2026. godine, indignirano obraća cijelom svijetu naglašavajući:  „Odluka Komiteta da Nobelovu nagradu za mir ne dodijeli meni, ostavila je neizbrisivu mrlju (indelible stain) na Norveškoj državi, jer tu nagradu sam zaslužio ja zato što sam spasio više ljudskih života nego iko drugi u historiji!“

U svijetu oksimorona, u pravu je! Iako je činjenica da je ovaj predsjednik pomogao Izraelu da ubije u Gazi 79.000 civila, od toga 33.000 djece; iako je naredio da se legitimni predsjednik Venecuele Nikolas Maduro i njegova supruga Selia Flores vojnom intervencijom kidnapuju, da bi država čiji je on predsjednik smjesta preuzela cjelokupnu eksploataciju nafte suverene države Venecuele; iako je direktno odgovoran za ubistvo ajatolaha Hamneija počinjeno u toku mirovnih pregovora, kao i za ubistvo 165 djevojčica u školi u Iranu, uz hiljade civila – ipak je upravo on  opozvao  svoju prethodno najavljenu naredbu da nuklearnim  napadom totalno uništi Iran i pobije sve njegove stanovnike Čime je spasio 92 miliona ljudskih života – Iranaca!

U svijetu oksimorona u kom se ne broji koliko si nevinih  ubio, nego koliko ih nisi ubio iako si mogao, ovo je skromna brojka.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo