Bugarska obavještajna agencija iz komunističke ere, zloglasni Komitet za državnu bezbjednost, imala je strogo povjerljivu jedinicu za kidnapovanje, diskreditaciju i ubistva bugarskih emigranata širom svijeta dugo prije zloglasnog atentata na pisca Georgija Markova u Londonu 1978, koji je uzburkao svijet.
Tajanstvena struktura iz vremena hladnog rata svjetova komunizma i kapitalizma, poznata pod nazivom Služba 7, osnovana je sredinom 1963. Do 1972. bila je umiješana u bar deset tajnih operacija protiv Bugara, koji su pobjegli od komunizma i nastanili se u Italiji, Velikoj Britaniji, Danskoj, zapadnoj Njemačkoj, Turskoj, Francuskoj, Etiopiji, Švedskoj i Švajcarskoj.
Ovo otkriće izašlo je na vidjelo poslije istrage koju je sproveo sofijski dnevnik 24 časa. Jedne od najtiražnijih novina u Bugarskoj imale su uvid u gotovo 5.000 strana iz arhive bivše komunističke tajne službe, Prve direkcije komiteta državne bezbjednosti, s kojih je nedavno skinuta oznaka povjerljivosti. Aleksenija Dimitrova, novinarka 24 časa, nedavno je objavila Odsjek za ubistva, knjigu u kojoj je opisano deset slučajeva tajnih operacija u inostranstvu, koje je izvela bugarska služba iz komunističkog perioda.
Dosijei, pisani između 1964. i 1972. i označeni kao „strogo povjerljivi” izlažu operacije protiv ljudi na koje je režim gledao kao na neprijatelje. Davana su im šifrovana imena kao što su Crni, Laki, Izdajnik, X, Hamlet, Slijepac, Vo i Udovac.
Dnevnik 24 časa došao je slučajno u posjed papira u gomili dokumenata koje je Nacionalna obavještajna služba objavila prema novom zakonu o otvaranju dosijea iz arhive bivše DB. Dosijei su nosili skraćenicu OM – od „ostri meropriatia”, što se sa bugarskog može prevesti kao „oštre mjere”.
„Moramo da izvršimo smrtnu kaznu. Na prvi pogled, to izgleda kao težak i prljav posao, ali je za nas plemenit”, izjavio je bugarski ministar unutrašnjih poslova Angel Sokolov 1. juna 1970. govoreći o planu za ubistvo bugarskog emigranta. „Ja ne znam da li će od nas jednog dana biti zatraženo da likvidiramo na primjer Papandreua. Sada imamo manje zadatke, ali treba da steknemo nešto iskustva”.
Nije jasno na koga iz političke dinastije Papandreua se to odnosilo. Andreasa Papandreua, oca sadašnjeg premijera Grčke, koji je živio u egzilu u Parizu za vrijeme vladavine vojne hunte u zemlji, ili na mlađanog Jorgosa.
Komentari gospodina Sokolova citirani u jednom od izvještaja potkopavaju dosadašnje uvjerenje da je vladajući Politbiro Komunističke partije Bugarske odobravao tzv. „oštre mjere” samo poslije 24. jula 1973. Po tom pitanju tada je odobrena tajna rezolucija nazvana B8.
Arhivi takođe pobijaju izjavu koju je 1999. dao šef obavještajne službe iz doba komunizma general Vlado Todorov da njegova služba nikada nije bila umiješana u ubistva. U stvari, Služba 7 svoje aktivnosti izvodila je u skladu sa setom „osnovnih principa”, od 10. aprila 1964. koje je tada odobrio ministar unutrašnjih poslova, general Diko Diko.
Ovi principi dozvoljavali su kidnapovanje ili iskorijenjivanje. Mete su identifikovane kao „izdajnici domovine, koji su izazvali veliku štetu i razvoj neprijateljske aktivnosti”, navodi se u dokumentu iz 1967, objelodanjenog u 24 časa.
Prilikom osnivanja, Služba 7 imala je samo četiri službenika. U izvještaju od 7. oktobra 1964, njen šef, pukovnik Petko Kovačev, nazvao ju je „naša mala poddivizija” i insistirao na brojnijem ljudstvu zbog sve većeg obima posla. Do 1967, služba je zapošljavala 39 agenata. Po bijelješkama šefa DB od 30. septembra 1967, pukovnik Kovačev je predlažio da se o radu službe raspravlja na najvišem mogućem nivou i poboljša uz pomoć „sovjetskih drugova”.
Ovo nije bio prvi put da je služba zatražila pomoć od sovjetske tajne službe KGB. Pomoć je takođe tražena od drugih “bratskih specijalnih službi” bivšeg istočnog bloka. Bugare su prvenstveno interesovali metodi rada i najnovija oružja, pogotovo otrovi – oni bez ukusa, boje ili mirisa i s odloženim djestvom.
Žrtve je trebalo uspavati i otrovati, navodi se u planovima službe i izvještajima iz kasnih šezdeseih i ranih sedamdesetih. Vodeće istraživačke institucije u Bugarskoj, uključujući i bolnicu Ministarstva unutrašnjih poslova, Medicinsku akademiju, Farmaceutski fakultet – vodeći proizvođač ljekova i Državni komitet za nauku i tehnologiju, bile su umiješane u razvoj sofisticiranih otrova.
Ubice su birane među ljudima lojalnim režimu. Oni su prolazili posebnu obuku. U jednom od dokumenata, među izvršiocima koji su razmatrani, bio je i jedan pod šifrom Pikadili – navodni ubica bugarskog pisca Georgija Markova u Londonu 1978. – u slučaj poznat kao Bugarski kišobran. Pikadili je takođe bio umiješan u operaciju u Italiji protiv drugog bugarskog emigranta.
Prva operacija Službe 7, nazvana Libreto prekinuta je. Meta je bio Blago Slavenov, poznati bugarski opozicioni lider u emigraciji, koji je prebjegao u Italiju kasnih četrdesetih. Planom je predviđeno da italijanski prijatelj pozove Slavenova, tražeći od njega da bude prevodilac u pomaganju posadi bugarskog broda u luci Trsta da otkloni mehanički kvar. U pustom dijelu bugarskog broda bugarski bi agenti kidnapovali Slavenova i na silu vratili u Sofiju. No, Slavenov je nanjušio zamku i odbio da ode na brod, izjavila je njegova ćerka Elza za 24 časa.
Iako je plan propao, izvještaji agenata opisali su ga kao prvo i veoma značajno iskustvo. Poslije toga Slavenovu su poslali ženu agenta, koja je trebalo da ga zavede na putu u Beč, ali je i taj plan propao.
Elza Slavenova je rekla da je njen otac znao da ga komunistički režim prati, pa je bio veoma oprezan. Izlazio bi napolje i vraćao se u različito vrijeme, mijenjao dnevne rute i brave na stanu.
Slavenov se vratio u Bugarsku tek poslije pada Berlinskog zida 1989. Uprkos svim akcijama protiv njega i svim njegovim strahovima tokom godina, veoma je volio domovinu i želio je da u njoj umre. Sahranjen je 1996. u svom rodnom selu nedaleko od Plovdiva, na jugu Bugarske.
Drugu metu, Trajčka Belopopskog, bivšeg oficira bugarske službe bezbjednosti, koji je pobjegao u Veliku Britaniju početkom šezdesetih, režim je 1964. u odsustvu osudio na smrt. Dnevnik 24. časa je Belopopskog pronašao u Njujorku 2006, mnogo prije nego što su dokumenti Službe 7 isplivali.
U to vrijeme, Belopopski se plašio da govori. Međutim, u privatnoj prepisci, pomenuo je da ga je mnogo godina ranije njegov otac posjetio u Londonu i donio mu komad salame. Znajući za metode svojih nekadašnjih kolega, Belopopski je bacio hranu uličnom psu. Pas je momentalno uginuo u agoniji.
Upitan za ovaj slučaj, jedan od visokih bivših oficira tajne službe, poručnik Dimo Stankov, porekao je da je operacija bila planirana protiv Belopopskog i da je on kasnije osuđen na smrt. „Pokušali smo da ga vratimo nazad šaljući njegovog oca i zeta koji su trebali da ga ubijede da se vrati, ali kada to nijesu uspjeli, odustali smo,” rekao je Stankov.
Dokumenta Službe 7, međutim, potvrđuju da je Belopopski bio meta pod dvije šifre Crni i Mavrov. Preživio je tako što se odselio u Sjedinjene Američke Države, gdje se oženio po treći put. Njegova prva žena i ćerka, koje su ostale u Bugarskoj, nikada ga više nijesu vidjele.
Još jedna meta, pod tajnim imenima Izdajnik i Nik, pukovnik Nikola Kostov, bio je šef bugarske kontra-obavještajne službe prije komunizma. Pošto je pobjegao iz Bugarske sredinom četrdesetih, komunističke tajne službe su narednih 20 godina tragale za njim po Francuskoj i Italiji.
Dva plaćena tajna agenta pod nazivima Čavdar i Novinar otkrila su Kostovljevu lokaciju 1973. pa je smjesta naređena „lukava operacija”. Međutim, izvještaj o operaciji i lični fajl poručnika Kosotva od nekih 1.000 strana izgleda da su uništeni. Svjedoci u Italiji rekli su za 24 časa da je Kostov umro 1974, nekoliko mjeseci poslije operacije koja je protiv njega pokrenuta.
Postoji još osam slučajeva emigranata koji su bili mete bugarskog SMERSH-a između 1963. i 1974, opisanih u knjizi Dimitrove „Odsjek za ubistva”. Ova knjiga sadrži skoro 100 faksimil dokumenata, koji otkrivaju sve detalje o tajnim operacijama i njihovim metama. Upućeni kažu da ta otkrića uveliko proširiruju razumijevanje „tečnih operacija” (na ruskom „мокрое дело”, eufemizam za ubistvo u rječniku KGB) sovjetskog bloka za vrijeme hladnog rata.
Smersh protiv agenta 007
SMERSH (na ruskom SMERŠ, skraćenica od ,,Смерть Шпионам” na ruskom: smrt špijunima) bila su kontra obavještajna odjeljenja u sovjetskoj armiji formirana 1942. ili ranije, ali zvanično osnovana 14. aprila 1943. Naziv je fonetski sličan ruskoj riječi ,,smerč” za tornado i ,,smert” za smrt.
Glavni zadatak SMERSHA bio je da štiti zaleđe Crvene armije; da istražuje, hapsi i neutralizuje protivnike sovjetskih boraca, sabotere, špijune, konspiratore, buntovnike, dezertere i ljude označene kao izdajnike i kriminalne elemente na frontu.
Pošto su se zahtjevi rata proširivali, a sovjetske armije počele da osvajaju teritorije koje je nacistička Njemačka ranije okupirala, kompleksnost kontra špijunaže, kontra diverzije i okupacije bile su dovoljno velike da omoguće sovjetskom vođi Josifu Visarionoviču Staljinu da stavi cio SMERSH pod svoju kontrolu.
Na čelu ove organizacije bio je Viktor Abakumov, inače podređen Lavrentiju Beriji, šefu bezbjednosnih službi NKVD, iz kojih je nastao i KGB. Zato je SMERSH više pripadao bezbjednosnom aparatu države nego Crvenoj armiji.
SMERSH je zvanično raspušten maja 1946.
Britanski pisac trilera Jan Fleming opisao je SMERSH u prvim romanima o Džejmsu Bondu kao arhneprijatelja agentu 007. Iako se pretpostavlja da je SMERSH, u verziji Fleminga, koji je i sam bio britanski obavještajac tokom Drugog svjetskog rata, bila stvorena prema stvarnoj organizaciji SMERSH, u romanima se ona prikazuje kao masovna sovjetska kontraobavještajna organizacija koja usmjerava svoje operativce k inostranstvu radi potkopovanja Zapada, s dodatnim ciljem ubijanja zapadnih špijuna, prije svega Džejmsa Bonda iz SIS ili MI6.
SMERSH je počinio prvi i možda najdalekosežniji napad na Bonda u Kazino Rojalu, kada je njihov agent urezao š, početno ćirilično slovo riječi ,,špionam” na Bondovoj lijevoj šaci; i pored presađivanja kože ostao je blijedi ožiljak.
Milan BOŠKOVIĆ
HORIZONTI2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice