Rat između Rusije i Ukrajine, blokada Hormuškog tjesnaca i toplinski talasi stvaraju prijetnju globalne žitne krize, čija se vrhunac očekuje sljedeće godine. Predstojeća kriza mogla bi se ozbiljno pogoršati zbog izuzetno sušnih uslova u nekim važnim poljoprivrednim regijama, uzrokovanih fenomenom El Niño neviđene jačine. El Niño označava period u kojem su vode istočnog i centralnog dijela Tihog okeana toplije od uobičajenog nivoa – stanje koje može potrajati i do 12 mjeseci. Iznad tih dijelova okeanske površine formiraju se tople zračne mase. One uzrokuju suho vrijeme  i  toplotne valove širom svijeta

Glasnogovornica ruskog ministarstva spoljnih poslova Marija Zahatova nazvala je 30. septembra ukrajinske predloge o momentalnom prekidu vatre „bez smisla“, jer imaju za cilj spasavanje Ukrajine od razornih ruskih vazdušnih napada, a ne rešavanje sukoba. Vladimir Putin je nekoliko puta posljednjih sedmica izjavio da ruski zračni udari nanose veliku štetu ukrajinskoj industriji i infrastrukturi. Stoga Moskva ne vidi razlog da prekine pokušaje da prisili Kijev na predaju pod prijetnjom ekonomskog i socijalnog kolapsa.

To je nova ruska vojna strategija za koju Putin očekuje da će biti uspješna. Teško je povjerovati da će ona donijeti rezultat koji Putin želi, ali sada nema prepreka za njegovu implementaciju. Ukrajina je ostala potpuno bez odbrane. Nema više projektila za sisteme protivvazdušne odbrane Patriot. Evropski saveznici Ukrajine odbili su da pozajme svoje, uprkos obećanjima Kijeva da će vratiti dug, nakon što će proizvodnja projektila biti organizovana u Ukrajini uz dozvolu američke administracije. Čak i ako sve prođe dobro, prve rakete neće biti dobijene za devet mjeseci. Svakodnevni život u glavnom gradu Ukrajine i ostalim velikim gradovima postaje nepodnošljiv. Ljudi su počeli da napuštaju Kijev, jer se vazdušni napadi, koji se dešavaju skoro svake noći od jula, sada nastavljaju danju.

Prema procjenama vojnih stručnjaka, Rusija je spremila stotine balističkih projektila i hiljade vojnih udarnih dronova na mlazni pogon. Ukrajinske kompanije do sada nisu uspele da naprave efikasne presretače za njih. Čini se da se ruski predsjednik kladio na efekte masovnih zračnih udara i ništa ga ne može natjerati da ih zaustavi dok ne postane očigledno da se željeni rezultati ne mogu postići. Putin je spreman da intenzivira zračne napade ne brinući  o utjecaju rata na rusku ekonomiju i posljedicama ukrajinske odmazde.

Iako su ruski zračni udari mnogo destruktivniji, Ukrajina je uspjela da smanji kapacitete ruske prerade nafte i uništi značajan dio infrastrukture za izvoz nafte i žitarica. Kao rezultat, smanjen je izvoz nafte, a izvoz  žita morem je gotovo u potpunosti prekinut. Rusija je takođe srušila terminale za žito u ukrajinskim lukama. Rusija i Ukrajina zajedno čine oko 30 posto globalnog izvoza pšenice. Zbog međusobnog uništavanja objekata za izvoz žitarica, nestašica pšenice počela je da utiče na svjetsko tržište. Berzanske cijene pšenice su u avgustu skočile za 20 posto.  Nešto su pale krajem septembra, ali generalno stanje nije popravljeno.

Glavni problem nije sadašnji rast cijena pšenice. Rat između Rusije i Ukrajine, blokada Hormuškog tjesnaca i toplinski talasi stvaraju prijetnju globalne žitne krize, čija se vrhunac očekuje sljedeće godine. Razorni porst ulaznih troškova, poremećaji  trgovačkih puteva i promjenjivost klime, u kombinaciji, dramatično su smanjili  ponudu žitarica, posebno zrna pšenice, koja je  vodeći izvor biljnih proteina.

Globalna poljoprivredna proizvodnja mora se prilagoditi višim cijenama goriva. Proizvođači žitarica primorani su podići cijene kako bi pokrili svoje troškove, ali ne mogu biti sigurni da više cijene neće uticati na potrošnju. Zbog toga su smanjene  površine zasijane usjevima.

Zbog blokade Hormuškog moreuza, proizvođači žitarica suočavaju se s još jednim nepremostivim problemom. Cijene đubriva na bazi amonijaka značajno su porasle. Prekid isporuka kroz Hormuški moreuz izazvao je poremećaje u globalnom snabdijevanju đubrivima na bazi amonijaka, kao i ukapljenim prirodnim plinom (LNG) koji se koristi za njihovu proizvodnju. Saudijska Arabija, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati, Oman i Iran su važni.proizvođači i izvoznici amonijaka, uree i drugih azotnih đubriva. Prirodni plin se uglavnom sastoji od metana, koji se koristi za proizvodnju vodika. Stoga ove zemlje, koje posjeduju ogromne rezerve prirodnog plina, proizvode amonijak i đubriva na bazi amonijaka koristeći vodik izdvojen iz metana. Njihova proizvodnja je izvozno orijentisana, a zemlje regije Zaljeva zajedno osiguravaju oko 35 posto svjetske proizvodnje uree i 30 osto svjetske proizvodnje amonijaka. Budući da je Hormuški moreuz zatvoren od kraja februara, potrošači ne mogu dobiti potrebne količine đubriva ni LNG-a iz zaljevskih država. Ovi poremećaji rezultirali su znatno višim troškovima proizvodnje, što je dovelo do smanjenja obima obrade zemljišta i sjetve. Nestašica žitarica koja se očekuje naredne godine, biće i posljedica  visokih cijena đubriva.

Predstojeća kriza mogla bi se ozbiljno pogoršati zbog izuzetno sušnih uslova u nekim važnim poljoprivrednim regijama, uzrokovanih fenomenom El Niño neviđene jačine. El Niño („dječak”) označava period u kojem su vode istočnog i centralnog dijela Tihog okeana toplije od uobičajenog nivoa,  uz prateće promjene u atmosferi – stanje koje može potrajati i do 12 mjeseci. Tokom ovog perioda, vjetrovi su preslabi da bi pomjerili zagrijane vode iz tropskih područja. Kao rezultat, iznad tih dijelova okeanske površine formiraju se tople zračne mase. One uzrokuju suho vrijeme  i izazivaju toplotne valove širom svijeta. Vremenom vjetrovi počinju raspršivati ​​tople vode, a El Niño zamjenjuje La Niña („djevojčica”), koja donosi hladnije i kišovitije vrijeme.

Prema podacima, od 1900. godine zabilježeno je 27 godina s fenomenom El Niño. Opažanja i prognoze ukazuju da se El Niño iz 2026. godine razvija najbrže i da je najsnažniji ikada zabilježen. Vodeći globalni modeli predviđaju daljnje zagrijavanje. Najviše su pogođene regije u Tihom okeanu ili u njegovoj blizini. No, ekstremni vremenski uslovi doveli su do smanjenja prinosa žitarica u Francuskoj i Njemačkoj, vodećim proizvođačima pšenice u EU. Vruće vrijeme pogoršalo je i posljedice rata u Ukrajini. Zbog velike suše bilo je nemoguće koristiti Dunav kao alternativnu rutu za izvoz ukrajinskih žitarica.

Srbija, od koje Crna Gora uveliko zavisi kada je riječ o pšenici, nije pretrpjela štetu uslijed toplotnih valova. Prinos žitarica u Srbiji porastao je za 7,7 odsto  odnosu na prethodnu godinu. Naravno, srpski proizvođači žitarica će podići cijene, ali to poskupljenje nije glavna opasnost. El Niño jača širom Tihog okeana alarmantnom brzinom, a proizvođači žitarica širom svijeta primorani su smanjiti neto površine pod usjevima u iščekivanju nove suše. Pakistan i Indija suočavaju se s ozbiljnom nestašicom vode tokom perioda zimske sjetve, čime će njihova sigurnost u snabdijevanju hranom biti ugrožena. SAD se suočavaju s najlošijim prinosom pšenice u više od pola stoljeća.

Riječ je o dugoročnim trendovima. El Niño će ostati snažan, a njegov uticaj proširit će se daleko izvan Tihog okeana, smanjujući količinu padavina i povećavajući temperature u Africi i Evropi. Godina 2024., najtoplija otkako se vrše mjerenja, poklopila se s krajem posljednjeg fenomena El Niño, no 2027. godina bit će još toplija. Nema razloga očekivati ​​da će sljedeći El Niño prekinuti taj trend. Čak i ako se okončaju ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku, globalna trgovina neizbježno će trpjeti zbog novih poremećaja uzrokovanih sve većim sukobljavanjem regionalnih sila i rastućim tenzijama među globalnim akterima.

Očekivana globalna nestašica pšenice naredne godine izazvat će novi val migracija i zaoštriti unutrašnje i međunarodne sukobe, naročito u Africi i na Bliskom istoku. Humanitarnu i geopolitičku krizu uskoro će pratiti nove. Već smo svjedočili uticaju naglog rasta cijena hljeba na geopolitičke prilike. Kada vlade nekoliko afričkih i bliskoistočnih zemalja više nisu mogle subvencionisati proizvodnju cjenovno pristupačnog hljeba, izbile su masovne pobune (Arapsko proljeće 2010–2011). U pojedinim slučajevima to je dovelo do političkih revolucija i građanskih ratova, u koje su se ubrzo uključile regionalne i globalne sile. Globalna sigurnost je narušena, a Evropa pogođena masovnim migracijama. Slični događaji bi se mogli ponoviti, i to ne samo u regijama pogođenim prethodnom krizom uzrokovanom nestašicom žitarica. Čak i ako svijet naredne godine uspije izbjeći dalju destabilizaciju, ona će neizbježno biti izazvana jednim od narednih ciklusa fenomena El Niño.

Crna Gora se mora pripremiti za globalnu nestašicu pšenice. Povećati  sigurnost snabdijevanja žitaricama, ojačati mehanizme socijalne podrške i osigurati svoje granice, a da pritom ljudima ne uskrati mogućnost bijega od rata i gladi. Crna Gora nikada nije bila značajan proizvođač žitarica, a veliki dio njenog obradivog zemljišta trenutno se ne koristi. Smanjenje migracije iz ruralnih u urbane sredine poboljšaće sigurnost snabdijevanja hranom. Cijena zanemarivanja nadolazećih prijetnji može biti izuzetno visoka.

Dmitri GALKIN 

Nakon posljednjih izbora u Njemačkoj, očigledno je da se radi o većim turbulencijama na političkoj sceni. Birači okreću leđa tradicionalno jakim strankama i zavisno od regiona okreću se lijevom ili desnom spektru tamošnje politike. Pitanje je kako će se to odraziti na skoru budućnost te zemlje, ali i evropskog kontinenta

Šareni se politička scena Njemačke. Donedavno su u svih 16 tamošnjih pokrajina vladale nekada velike stranke Demohrišćana (CDU) i njihovih partnera iz Socijaldemokrata (SPD) uz poneku kolaboraciju sa manjim političkim akterima. Prije dvije nedjelje krajnja desnica oličena u Alternativi za Njemačku (AfD) uzela je najviše glasova u Saksoniji-Anhaltu. Novi izborni debakl u Njemačkoj dovodi ponovo u pitanje budućnost zemlje i kancelara Fridriha Merca. Ovoga puta udarac nije stigao samo od AfD-a koji je bio pobjednik izbora u Meklenburgu–Zapadnoj Pomeraniji prošlog vikenda, već i od ljevičarskih struktura iz partije Die Linke (Ljevica) koja je  trijumfovala u Berlinu.

U Njemačkoj je očigledno da se radi o većim turbulencijama na političkoj sceni. Birači okreću leđa tradicionalno jakim strankama i zavisno od regiona okreću se lijevom ili desnom spektru tamošnje politike. Pitanje je kako će se to odraziti na skoru budućnost te zemlje, ali i evropskog kontinenta.

Merc je i ovaj krug poraza njegove CDU nazvao katastrofom, i to prije nego što su se nakon nedjeljnih pokrajinskih izbora pokazale pune razmjere poraza.  Kancelar je održao i neuobičajen televizijski govor svega nekoliko minuta po zatvaranju birališta u Berlinu i Meklenburgu–Zapadnoj Pomeraniji. Pokušao je da nametne svoje tumačenje izbornih rezultata, obećavši da će ostati na funkciji i boriti se za svoj program ekonomskog oporavka. Njegovo obećanje da će nastaviti istim putem moglo bi dodatno udaljiti birače, mnogi kažu i članove sopstvene stranke. „Ono što sada treba uraditi zahtijeva čvrstinu, istrajnost i strpljenje“, rekao je sedamdesetogodišnji Merc u berlinskom sjedištu CDU-a.  „Reforme se moraju sprovesti. Preuzimam tu odgovornost jer želim da pokrenem našu zemlju naprijed“.

Istrajavanje na započetim ekonomskim i socijalnim reformama i pozitivnim učincima za koje se tvrdi da će se osjetiti u dogledno vrijeme očigledno malo kome odgovara kada se približi glasačkoj kutiji. Često se navodi podatak da je Mercovoj vladi ovakav sunovrat pošao za rukom u svega šesnaest mjeseci. „Sada će saveznoj vladi biti još teže da pronađe hrabrost i političku podršku za sprovođenje temeljnog programa reformi“, rekao je Rojtersu Marsel Frazčer, predsjednik berlinskog istraživačkog instituta DIW. Ipak, i poslije katastrofalnih rezultata, kancelar ne mora da podnese ostavku. Pojačan je pritisak  i spolja i iz same partije, ali fotelja je još njegova.

I pored navodnog samopouzdanja njemačkog kancelara i lidera CDU, rezultati su zaboljeli sve u partiji. CDU nije samo ostvario svoj najgori rezultat na pokrajinskim izborima u Meklenburgu-Zapadnoj Pomeraniji, već i sa svega 4,9 odsto glasova, prvi put u poslijeratnoj istoriji mogu ostati bez predstavnika u jednom pokrajinskom parlamentu. Krajnje desna AfD zauzela je, nakon Tiringije i Saksonije-Anhalta, prvo mjesto u jednoj njemačkoj pokrajini već treći put, osvojivši 38 odsto glasova. Socijaldemokrate lijevog centra, Mercovi partneri u saveznoj koaliciji, osvojile su 35,5 odsto.

Javnost ne umiruje činjenica da će AfD teško doći na vlast u njemačkim pokrajinama zbog dogovora ostalih velikih stranaka da sa njima ne sarađuju. Ovakav rast desnih opasan je i za njemačku i za Evropu. Uz podršku iz Vašingtona i Moskve stvari dobijaju nove slojeve ozbiljnosti desne opasnosti. Merc je u očekivanju loših rezultata otkazao planirani put u Njujork ove sedmice, gdje je trebalo da govori pred Generalnom skupštinom UN-a.

Utjehu biračima koji ne preferiraju desne narative, daje snažan rezultat pokrajinske premijerke iz redova SPD-a Manuele Švezig. To predstavlja značajan preokret u završnici kampanje. Njena stranka je u nekim predizbornim anketama znatno zaostajala za AfD-om. Da su njemački glasači sve više zainteresovani za svoju budućnost, pokazuje ponovni rast izlaznosti. U Berlinu ona je bila 74,2 odsto, skoro 12 odsto viša nego 2023. godine. U Meklenburgu-Zapadnoj Pomeraniji glasalo je 78,1 odsto birača, naspram 70,8 odsto 2021. godine. Rezultate je prokomentarisala i Manuela Švezig: „Kao prvo, u mojoj pokrajini mnogi ljudi se protive podršci Ukrajini. I finansijskoj i vojnoj. A kao drugo, mnogi ljudi takođe žele da gas ponovo počne da protiče kroz Sjeverni tok“. Ovim je riječima objasnila rast AfD i pad CDU.

U Berlinu će CDU gotovo sigurno morati da prepusti gradsku vlast nakon završetka koalicionih pregovora, poslije teškog poraza od Die Linke. U glavnom gradu, prema privremenim rezultatima, Ljevica je osvojila prvo mjesto sa 25,7 odsto glasova. Time je više nego udvostručila svoj rezultat od 12,2 odsto sa izbora 2023. godine i prvi put postala najjača stranka u Berlinu. Elif Eralp, vodeća kandidatkinja Die Linkea, nazvala je  rezultat porukom ljubavi i pravde. Eralpova, koja je ćerka turskih imigranata, imala je dodatan razlog za slavlje zbog pobjede svoje stranke nad antiimigrantskom AfD.

Prema privremenim rezultatima, CDU je završio na drugom mjestu sa 18,8 odsto glasova, nakon tri godine na čelu gradske vlasti. AfD je treći sa 16,3 odsto, slijede Zeleni sa 14,3 i SPD sa 12,1 odsto. Ljevici će biti potrebni koalicioni partneri da bi prvi put od ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990. godine preuzeli mjesto gradonačelnika glavnog grada. Rezultati joj daju šanse, a očekuje se da će se okrenuti Zelenima i SPD-u kako bi oformili zajedničku većinu i otvorili mogućnost za formiranje ljevičarske koalicije koju bi predvodila Eralp.

Još jedan političar okarakterisao je rezultat svoje partije na izborima – katastrofalnim. Bio je to kandidat SPD-a Štefen Krah. Socijaldemokrate, koje su decenijama dominirale berlinskom politikom, moraju biti razočarane petim mjestom u berlinskoj izbornoj trci.

Nakon tri kruga posljednjih njemačkih izbora politička scena je izuzetno kompleksna. Birači su skloniji zaokretima. Tradicionalni politički stubovi, to  više nijesu. Kako će se sve političke strukture profilisati u ovako turbulentnim vremenima vidjećemo u narednih pola godine. Na proljeće slijede pokrajinski izbori u nekoliko Njemačkih pokrajina. Slika za naredni period tada će biti znatno  jasnija.

Ko je danas Ljevica?

Njemačka socijalistička Ljevica najmanja je stranka zastupljena u Bundestagu. Ima 64 predstavnika, odnosno pripada joj oko 10 odsto sjedišta. Ova socijalistička stranka ima stabilnu izbornu podršku širom zemlje i redovno je zastupljena u donjem domu njemačkog parlamenta. No druge političke stranke i dalje je tretiraju kao nepoželjnog partnera. Na pokrajinskom nivou SPD je u mnogim vladama manje ili više dobro sarađivao s Ljevicom. Na saveznom nivou, međutim, i dalje zaziru od nepopustljivosti Die Linkea u pojedinim pitanjima spoljne i vojne politike. Složena i pomalo zbunjujuća istorija Ljevice još je jedan razlog zbog kojeg stranke drže distancu.

Činjenica da su neki njeni članovi pripadali Jedinstvenoj socijalističkoj partiji Njemačke (SED), koja je upravljala istočnonjemačkom diktaturom i dalje odbija mnoge njemačke birače. Naročito starije. Nakon pada Berlinskog zida 1989. godine, SED se preoblikovao u Partiju demokratskog socijalizma (PDS), koja se tokom devedesetih učvrstila kao opoziciona stranka bliska komunizmu. Podršku je crpila iz razočaranja u istočnoj Njemačkoj, gdje su mnoge nekadašnje državne industrije privatizovane bez opipljive koristi za privredu „novih“ njemačkih pokrajina. Ljevica će kasnije preuzeti i stvarnu političku odgovornost na pokrajinskom nivou. Ušla je u koalicione vlade sa SPD-om u Berlinu, Meklenburgu–Zapadnoj Pomeraniji i Brandenburgu, a od 2014. godine i u vladi Tiringije.

U zapadnoj Njemačkoj PDS je znatno ojačao 2004. godine, kada se grupa nezadovoljnih članova SPD-a i sindikalaca odvojila od te stranke. Bili su umorni od onoga što su vidjeli kao sve izraženiji neoliberalni zaokret SPD-a pod kancelarom Gerhardom Šrederom. Osnovali su stranku Izborna alternativa za rad i socijalnu pravdu (WASG). PDS je na saveznim izborima 2005. sklopio izborni savez sa strukturom  WASG-a i ušao u Bundestag sa 8,7 odsto glasova. Bilo je to više nego dvostruko u odnosu na rezultat koji je PDS samostalno ostvario 2002. godine.

Socijalisti s istoka i zapada odrekli su se svojih skraćenica 2007. godine, kada su se i formalno ujedinili u Ljevicu. Važnu ulogu u tom ujedinjenju imao je energični lider Oskar Lafonten, bivši član SPD-a iz zapadne Njemačke, koji je 1999. napustio mjesto ministra finansija u Šrederovoj vladi. Lafonten i Gregor Gizi, veteran SED-a i izuzetno popularna ličnost u istočnoj Njemačkoj, postali su dvije vodeće figure stranke.

Ni Elif Eralp nije novo ime u ovoj stranci. Od rane mladosti je poznata kao aktivistkinja, a u stranci je od 2017. godine. Prilikom ulaska u Die Linke rekla je da smatra kako je parlamentima potrebna stranka koja nudi alternativu neoliberalnoj politici i suprotstavlja se rasizmu AfD-a.

Ljevica je iznutra podijeljena. Ima članova koji priželjkuju kraj kapitalističkog ekonomskog poretka. Zbog tih struja stranka je jedno vrijeme bila pod nadzorom njemačke unutrašnje obavještajne službe, Savezne službe za zaštitu ustava (Verfassungsschutz). Manje radikalni članovi,  smatraju da Ljevica treba samo da obuzda neoliberalne ekscese kapitalizma.

Dragan LUČIĆ

Poziv demokratskih senatora da pruži podršku Tajvanu, doveli su Trampa u tešku situaciju. Uoči izbora za Kongres njemu je hitno potreban trgovinski sporazum s Kinom koji bi djelovao profitabilno za SAD. Peking ne namjerava dati ništa Vašingtonu bez ustupaka oko Tajvana. Američka administracija ne može odustati od vojne podrške Tajvanu, a da ne naruši status u svijetu i popularnost unutar zemlje. Tramp nikada ne razmatra mogućnost neuspjeha vlastitih planova, zbog čega ne može pronaći izlaz kada se nađe u teškoj situaciji

Jeanne Shaheen, glavna predstavnica Demokratske stranke u senatskom Odboru za vanjske odnose, zajedno s drugim uticajnim demokratskim senatorima,  22. septembra izdala je saopćenje u kojem poziva američkog predsjednika Donalda Trumpa da ukine pristup Kine naprednim čipovima i pokaže nepokolebljivu američku podršku odbrani Tajvana. Ovo saopćenje objavljeno je dva dana prije državne posjete kineskog predsjednika Xi Jinpinga SAD-u. Poznato je da će kineski lider insistirati na poništavanju prodaje američkog oružja Tajvanu.

Izjave demokratskih senatora dovele su Trumpa u tešku situaciju. Uoči izbora za Kongres na sredini mandata, njemu je hitno potreban trgovinski sporazum s Kinom koji bi djelovao profitabilno za SAD. S druge strane, Peking ne namjerava dati ništa Washingtonu bez ustupaka po pitanju Tajvana. Američka administracija, pak, ne može odustati od vojne podrške Tajvanu, a da pritom ne naruši svoj status u svijetu i popularnost unutar zemlje.

Ova situacija ukazuje na problem Trumpove vanjske politike, ili preciznije, na nedostatak koherentnog pristupa globalnim pitanjima. On ne želi uzeti u obzir interese drugih zemalja niti obaveze SAD-a prema američkim saveznicima. Također, nikada ne razmatra mogućnost neuspjeha vlastitih planova, zbog čega ne može pronaći izlaz kada se nađe u teškoj situaciji.

Trumpov pristup pitanju Tajvana dobar je primjer njegove pogrešne procjene. Želio je steći polugu uticaja na Kinu preuzimanjem kontrole nad značajnim dijelom kineskog uvoza nafte. Prvo je obustavio isporuke Kini iz Venecuele (zvanično Venecuela nije bila veliki kineski dobavljač, ali je venecuelanska nafta preimenovana kako bi se zaobišle sankcije). Sljedeći korak trebala je biti kontrola pomorskog saobraćaja kroz Hormuški moreuz, kojim Kina uvozi naftu iz Saudijske Arabije, Irana i Iraka. Kada američka administracija u tome nije uspjela, američki predsjednik je zaključio da bi Peking mogao postati spremniji na sklapanje sporazuma povoljnog za Washington ako bi SAD zauzvrat smanjile podršku Tajvanu. Međutim, prije toga je Trump nastavio politiku Bidenove administracije vršenja pritiska na Kinu održavanjem stalnih tenzija između Pekinga i Taipeija. Pristup važnim međunarodnim problemima ne može se radikalno i naglo mijenjati bez značajnih gubitaka. Trump je sam sebi uskratio druge načine za postizanje dogovora s Kinom.

Čini se da Trump još nije shvatio da vanjska politika nije televizijska emisija koja može biti uspješna zahvaljujući duhovitim opaskama i potezima osmišljenim za privlačenje pažnje javnosti. U stvarnom svijetu, čak i ako neki cilj djeluje privlačno, prije njegovog ostvarivanja treba uzeti u obzir moguće posljedice. Trumpov pristup EU-u dokazuje da on ne razmatra uticaj svojih postupaka.

Trump je uvjeren da SAD-u nisu potrebni saveznici, već da treba privući satelite – zemlje koje žele ostati u američkoj sferi uticaja iz ekonomskih ili sigurnosnih razloga i koje zauzvrat pristaju na ustupke. Stoga EU smatra preprekom svojim planovima, jer njeno postojanje otežava izgradnju međusobnih odnosa s evropskim zemljama.  On je 22. septembra preuzeo kontrolu nad Grenlandom zahvaljujući potpisivanju sporazuma s Danskom, na marginama Generalne skupštine UN-a. Dobio je  sve što je želio, jer je teško povjerovati da je zaista pokušavao steći suverenitet nad tim ostrvom. Danska godišnje izdvaja oko 650 miliona eura za direktnu finansijsku podršku 57.000 stanovnika Grenlanda i tamošnjih javnih institucija, uz dodatnih više od 200 miliona eura za infrastrukturu ostrva. Ti troškovi ne donose rezultate koji bi se mogli smatrati nesumnjivo pozitivnim. Grenland ima jednu od najviših stopa samoubistava na svijetu (više od 80 na 100.000 stanovnika), što je gotovo deset puta više od svjetskog prosjeka i 7,5 puta više nego u Crnoj Gori. Inuiti nikada nisu tražili da budu lišeni svog tradicionalnog načina života i uključeni u modernu civilizaciju. Čini se da se ni njihovim potomcima ne sviđa takav život, uprkos svoj podršci danske vlade. Može se sumnjati da je Trump zaista želio da američka administracija preuzme odgovornost za tako ozbiljne društvene i kulturne probleme. Sada na ostrvu može činiti praktično sve što smatra prikladnim, a da pritom ne snosi nikakvu odgovornost.

Trump planira ponovo uspostaviti jednu zračnu i pomorsku bazu iz doba hladnog rata na jugu Grenlanda, te postaviti još jednu vojnu bazu na istočnoj obali. Američka vojna kontrola nad Arktikom značajno će se povećati. Ostrvo posjeduje ogromne rezerve rijetkih  metala, a njihova eksploatacija mogla bi ozbiljno ugroziti globalnu dominaciju Kine u toj oblasti. SAD su stekle pravo izdavanja dozvola za eksploataciju metala, što bi potencijalno moglo povećati ekonomsku zavisnost evropskih zemalja od SAD-a i pružiti im novi razlog za jačanje međusobnih odnosa s Washingtonom, zaobilazeći Brisel.

Trumpova administracija, istovremeno, pokušava potkopati integritet EU putem ekonomskog pritiska i podrške političkim snagama koje kritikuju evropske institucije. EU je krhka struktura. Ipak, EU je jedina snaga u Evropi koja može osigurati njenu stabilnost. Slabljenje EU, te njeno činjenje manje privlačnom za članice i kandidate, intenzivirat će sukobe između evropskih zemalja i unutar njih. Iako američka administracija svojim postupcima izaziva nestabilnost u Evropi, ona joj zasigurno neće donijeti dobro. Politička nestabilnost neizbježno će uzrokovati ekonomske krize, a u tom slučaju SAD neće ostvariti očekivane profite od kontrole nad snabdijevanjem EU energijom. Američki predsjednik je 18. septembra potpisao novi zakon kojim se uvode sankcije uvoznicima ruskih fosilnih goriva. Očigledno je da će ovaj zakon pomoći da se ruski tečni naftni gas (LPG) u prilično kratkom roku zamijeni američkim.

Zakon ovlašćuje predsjednika da odobri izuzeća od sankcija iz političkih razloga ili razloga nacionalne sigurnosti. Tako će Trump moći odlučiti koja zemlja treba biti kažnjena zbog uvoza ruske nafte i gasa. EU je gotovo u potpunosti prestala kupovati rusku naftu. Ipak, ostala je najveći kupac ruskog tečnog prirodnog gasa (LNG) i gasa koji se transportuje cjevovodima. Iako je zabrana EU na uvoz naftnih derivata proizvedenih od ruske sirove nafte stupila na snagu 21. januara 2026. godine, oni se i dalje dopremaju u EU. Prema podacima Centra za istraživanje energije i čistog zraka (CREA) sa sjedištem u Helsinkiju, u augustu je u lukama EU istovareno dvadeset pošiljki naftnih derivata iz rafinerija koje koriste rusku sirovu naftu. To predstavlja povećanje u odnosu na osamnaest pošiljki u julu. Pored toga, tankeri u vlasništvu evropskih korporacija prevoze ruski LNG u treće zemlje.

Sve to može pružiti dovoljno razloga Trumpu da uvede dodatne carine (do 100 odsto) na evropsku robu i sankcije evropskim bankama povezanim s kompanijama koje transportuju ruski LNG. Kako bi to izbjegla, EU će morati odustati od ruskog LNG-a, ranije nego što je planirano. Jedina zamjena za to može biti uvoz LNG-a iz SAD-a. U članku koji je objavio POLITICO navedeno je da novi zakon omogućava američkom predsjedniku da poremeti evropske lance snabdijevanja. Iako je deklarisani cilj kažnjavanje Rusije, u praksi se to može iskoristiti za vršenje ekonomskog i diplomatskog pritiska na EU.

Donald Trump se nada da će privoljeti ruskog predsjednika Vladimira Putina za pregovarački sto kombinovanjem pritiska putem sankcija i izgleda za profitabilnu ekonomsku saradnju. Balasz Jarabik, slovački politički analitičar, uvjeren je da Washington „sada šalje signale da bi određeni dogovori mogli napredovati ako Moskva prvo pokaže konkretnu suzdržanost”, čak i prije uspostavljanja potpunog prekida vatre. Ovaj pristup „mrkve i štapa” mogao bi se pokazati efikasnim. Čini se da je Kremlj u klopci. Želi nastaviti rat do pobjede, ali to ne može učiniti bez nanošenja teške štete ruskoj ekonomiji. U takvoj situaciji, izgledi za profitabilne poslovne projekte sa američkim korporacijama mogli bi podstaći Kremlj na mir.

U govoru pred Generalnom skupštinom UN-a 22. septembra, Trump je obećao da će SAD „predvoditi svijet u oblasti superinteligencije”, kako je predložio da se preimenuje sistem vještačke inteligencije. Prošle godine je u govoru pred Generalnom skupštinom obećao da će SAD postati najveći svjetski izvoznik nafte. Održao je riječ. Međutim, bit će mu mnogo teže ispuniti ovo novo obećanje. I njegovi uspjesi i neuspjesi narušili su mu ugled, kako kod kuće, tako i u inostranstvu. Neće mu biti dopušteno da se domogne instrumenta globalne moći.

Dmitri GALKIN