Povežite se sa nama

MONITORING

MALE HIDROCENTRALE OD EKOLOŠKE ŠTETE DO BOGAĆENJA POJEDINACA: Prazna korita pune džepove miljenika vlasti

Objavljeno prije

na

Bajkovite pejzaže balkanskih zemalja, areala netaknute prirode, jezera, rijeka i bistrih planinskih potoka, ponegdje već smjenjuju slike suvih korita i nestalih životinjskih i biljnih vrsta. Bujaju samo novokomponovani bogati vlasnici malih hidroelektrana, na štetu prirode i o trošku građana. Ako se ostvari plan graditelja, bankara i vlada, da se od Slovenije do Albanije izgradi 3.000 malih hidroelektrana, Balkan bi mogao ostati bez jednog od najvrednijih resursa – vode.

Pod izgovorom korišćenja obnovljivih izvora energije, iako kapaciteti planiranih malih elektrana simbolično utiču na energetske bilanse, kroz subvencije isisava se novac iz državne kase. U Crnoj Gori je i većina ovih koncesionih poduhvata dostupna uglavnom ljudima bliskim vrhu vlasti. Svojevrstan trougao u „antinatura koaliciji” tvore – bankari. Rukopis je gotovo istovjetan u čitavom regionu.

Da je posljednji čas da se ovo zaustavi pokušava da ukaže organizacija Balkan River Defence (Odbrana balkanskih rijeka). Oni ističu da je važnost balkanskih rijeka i u tome što su, zahvaljujući još slobodnim vodotocima, stanište za 69 životinjskih vrsta koje nigdje drugo ne postoje, te da u njima živi i 40 odsto evropskih puževa i školjki.

Slovenački biolog Rok Rozman, osnivač organizacije Odbrana balkanskih rijeka za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Monitor kaže: „Na rijekama između Slovenije i Grčke predviđeno je 3.000 brana (velikih i malih). Ako se ovi planovi ostvare, ne samo lokalno stanovništvo, nego i Evropa će izgubiti posljednje netaknute i slobodne rijeke. Kontrast, da sjeverna i zapadna Evropa uklanjaju više od 3.000 brana, dok se u jugoistočnom dijelu pokušava izgraditi 3.000 novih, mnogo govori”.

On navodi da su hidroelektrane izgubile zeleni i obnovljivi status posljednjih godina, jer mnoge studije jasno pokazuju da je hidroenergetika krajnje destruktivna za okolinu, staništa i vrste, te kulturnu baštinu i održivi način života.

„Opšta slika je jasna: gradnjom brana ne planira se pomoći regionu da dobije više energije ili postane zelen u smislu proizvodnje, riječ je o pranju novca i korupciji. Međunarodni fondovi i velike hidrokompanije ne mogu graditi nove brane bilo gdje drugdje, pa su došli na Balkan, gdje zakonodavstvo EU još ne postoji i korupcija je i dalje široko rasprostranjena. Zbog toga se ne smije tolerisati gubitak posljednje divljine zbog dobiti već bogate manjine”, kaže Rozman.

Da je na teritoriji između Slovenije i Albanije planirana izgradnja gotovo 3.000 novih brana, objavljeno je i u studiji Finansiranje HE u zaštićenim područjima Jugoistične Evrope, koju su u martu prezentovale međunarodne organizacije EuroNatur i RiverWatch u saradnji sa lokalnim partnerima sa Balkana.

U studiji se navodi da su od 2005. godine Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD), Evropska investiciona banka (EIB) i Grupa Svjetske banke odobrile kredite i garancije od 727 miliona eura za 82 hidroelektrane na Balkanu. Ovo uključuje 37 projekata u zaštićenim područjima, kao što su nacionalni parkovi i Natura 2000 područja. Novac koji plasiraju komercijalne banke igra ključnu ulogu u omogućavanju kontroverznih projekata. Njihovo finansiranje je teže pratiti, ali autori studije su identifikovali 158 takvih slučajeva, od kojih su 55 u zaštićenim područjima. Najaktivnije komercijalne banke sa identifkovanim kreditima su austrijska Erste & Steiermaerkische banka i italijanska Unicredit grupa, od kojih je svaka finansirala po 28 projekata. U odjeljku Crna Gora pominje se i porodična Prva banka koja finansira posao familije Đukanović sa obnovljivim izvorima energije.

U Crnoj Gori se trenutno, prema podacima Ministarstva ekonomije, električna energija proizvodi u 20 malih hidroelektrana (mHE). Pet je u vlasništvu Elektroprivrede Crne Gore, dvije u zajedničkom vlasništvu EPCG i norveškog NTE-a, a 13 su izgradile privatne kompanije od početka primjene programa podsticanja proizvodnje iz obnovljivih izvora energije. Zaključenim ugovorima o koncesiji, planirana je izgradnja ukupno 53 male elektrane.

Upravo ove male HE, kojima u najvećem broju rukovode kompanije sa licima povezanim sa vlašću, su pod lupom javnosti. Građani Andrijevice, Plava, Berana, Bijelog Polja, Murina, Gusinja, sela Bukovica i Štitarica, tokom prošle i ove godine, organizovali su brojne proteste zbog nezadovoljstva gradnjom mHE. Pitali su Vladu kako mogu da žive bez vode i tražili da se uvede zabrana na gradnju novih postrojenja.

„Uzeta nam je čitava rijeka, korita skoro da nema, sva je ukroćena u cijevi. Od izvora do kraja mjesne zajednice sagrađene su četiri centrale”, priča za CIN-CG/Monitor Vesko Davidović, predsjednik Mjesne zajednice Šekular kod Berana.

Sličan je pejzaž i u Plavu gdje je podignuta mala hidroelektrana na Babinopoljskoj, a druga na Hridskoj i Treskavičkoj rijeci. Mještani kažu da je ostala pustoš – korita suva, riblji fond uništen.

„Dva puta smo im osporili gradnju, ekološki elaborat je vraćen na doradu jer je bio nepismen”, kaže za CIN-CG/Monitor Nikola Vemić iz Ekološkog pokreta Donja Bukovica. On objašnjava da su na dva skupa, koja su organizovali, okupili nekoliko stotina ljudi. „Doveli smo stručnjake, profesore iz Novog Sada, Zagreba, Škotske koji su pobili njihove navode o tome da neće biti ekološke štete”, priča Vemić.

Crnogorska Vlada posao oko malih HE pravda Direktivom EU iz 2009. godine, prema kojoj bi države članice do 2020. godine trebalo da troše bar 20 odsto energije iz obnovljivih izvora. Vlada je taj prag podigla na 33 odsto.

Na iskustvo zemalja EU često se pozivaju i vlasnici mHE. Citiraju da u Evropi postoji 24.000 malih elektrana, te da je Norveška iskoristila 100 odsto vodnih potencijala, Francuska i Italija 86 odsto, Njemačka i Austrija 88 odsto.

„Ne smijemo smetnuti s uma da nije isto podsticati izgradnju malih hidroelektrana u Zapadnoj Evropi i na Balkanu. Rijeke Zapadne Evrope nijesu više u prirodnom stanju, dok veliki broj na Balkanu jeste”, objašnjava biolog Vuk Iković iz Organizacije KOD. On navodi da su „rijeke na kojima se grade mHE u Crnoj Gori potoci naspram velikog broja evropskih rijeka”. Staviti malu rijeku u cijev dugu nekoliko kilometara je uzimanje života tom prostoru i ekološki zločin.

Milija Čabarkapa iz NVO Green Home, kaže da je teško, kada se govori o izgradnji mHE, definisati glavne ekološke probleme: „Populacije nekih vodenih vrsta se smanjuju (ribe, vodeni insekti, vodene grinje, pijavice…). Mnoge vrste moraju da migriraju i prilagode se novim uslovima. Ukoliko im to uspije, stabilne populacije formiraće tek poslije decenije ili kasnije. Pojedina staništa biće trajno izgubljena”.

On objašnjava da se izgradnjom vodozahvata sprečava uzvodna migracija ribe i drugih organizama. „Ribe se u pritokama mrijeste. Kako se mHE obično grade samo na pritokama velikih rijeka, onemogućava se mrijest ribe. S obzirom na to da je predviđena gradnja većeg broja mHE na svim većim pritokama velikih rijeka u Crnoj Gori, uništavanjem manjih mrestilišta smanjiće se populacija ribe u pritokama i u velikim rijekama”, kaže Čabarkapa.

Iz Koalicije 27, koja okuplja nevladine organizacije Green Home, Centar za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP), Sjeverna zemlja, Društvo mladih ekologa Nikšić i Zelena akcija/Friends of the Earth iz Hrvatske, nedavno su apelovali da se sve procedure odobravanja projekata, dodjele ekoloških saglasnosti i energetskih dozvola za mHE bez odlaganja obustave i uradi revizija već učinjenog. Oni tvrde da je većina koncesija dodijeljena bez validnih osnova, vodnih i bioloških, uz nepostojanje odgovarajućih planskih dokumenata, strateških smjernica i preciznih podataka o uticaju na životnu sredinu.

„Najveći problem je što nema procjene ekosistemske vrijednosti vodotokova koji se daju na koncesiju za takve projekte”, kaže za CIN-CG/Monitor Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta Ozon. On objašnjava da nije prepoznat značaj rijeka za život ljudi i lokalnu zajednicu, kao i potencijal za druge svrhe, kao što su vodosnabdijevanje, navodnjavanje, razvoj ribolovnog i drugih vidova turizma…

„Bez osnovne analize nadležni proglase da je javni interes da se grade mHE, što je apsurd, naročito ako je riječ o rijekama sa pitkom vodom, što je u svijetu prepoznato kao najvažniji prirodni resurs”, ističe Perović.

I biolog Iković ističe da je glavni problem to što Crna Gora nikad nije uradila studiju kojom se ocjenjuje stepen uticaja planiranih malih hidoelektrana na životnu sredinu i zdravlje građana. „Male HE su isplanirane u skladu sa interesima povezanih i uz to privilegovanih pojedinaca čime je interes građana sasvim zanemaren. Koncesionaru se izdaje na korišćenje čitavo slivno područje jednog toka tako da on sam bira na kojem će mjestu vršiti zahvat, a standardi zaštite životne sredine, upravljanja prostorom i poljoprivredom se usaglašavaju sa zahtjevima investitora”, kaže Iković.

On objašnjava da se definisanje ekoloških posljedica doživljava kao puka forma. „Stvarna, suštinska primjena standarda zaštite životne sredine je često okarakterisana ‘antidržavnim gestom’ jer su male hidroelektrane posao od ‘javnog interesa’, a povlašćeni investitor je već uložio novac pa ‘nema smisla’ da se odustane bez obzira na to što će to da uzrokuje nepovratnu štetu za građane i prirodu. Na ovaj način rukovodioci ustanova, svjesno ili ne, služe povlašćenim investitorima”, tvrdi Iković.

Iz Agencije za zaštitu prirode i životne sredine na pitanje da li su nekog investitora odbili, navode slučaj mHE Đurička 1 u Plavu, nosioca projekta Plava Hidro Power iz Ulcinja, jer nije definisana zona sanitarne zaštite, pa se nije moglo utvrditi da li ima direktnog uticaja na vodoizvorište Jaseničke rijeke.

Očigledno da ekološka saglasnost do sada nije bila prepreka investitorima za gradnju. Uglavnom se ponavljalo „da nema negativnih uticaja na životnu sredinu i biodiverzitet”. Ekolozi i mještani godinama protestuju, jer se to pokazalo netačnim.

Iz Ministarstva ekonomije su kazali da planom za ovu godinu nije predviđeno izdavanje energetskih dozvola u oblasti hidroenergije, „osim za rekonstrukcije postojećih i izgradnju objekata na vodovodnim sistemima – dakle u oblastima koje apsolutno ne mogu biti dovedene u pitanje sa aspekta životne sredine”.

„Aktivnosti u prethodnom periodu sprovođene su u skladu sa važećim propisima, tako da ne postoji razlog za vanrednu reviziju”, navode iz Ministarstva uz najavu da će moratorijum biti na snazi i tokom 2019. godine.

Pored ekoloških problema, sve se više ističe i finansijska opravdanost mHE za državu i građane. Prema Zakonu o energetici, građani su dužni da plaćaju porez na nove obnovljive izvore energije u sklopu svojih računa za struju. Početkom 2017. ovi porezi su učetvorostručeni. Kompanije koje proizvode energiju iz obnovljivih izvora imaju podsticajne cijene i garantuje im se otkup proizvodnje tokom 12 godina. Izmjenama zakona prošle godine ukinut je i PDV na isporuku proizvoda i usluga za izgradnju električnih postrojenja za proizvodnju električne energije sa instaliranom snagom od 10MW, gdje vrijednost investicije premašuje pola miliona eura.

„Primjer biznisa mHE je među najboljim pokazateljima ‘zarobljene države’ u sektoru energetike – kada javne politike kreirate tako da budu u privatnom, a ne javnom interesu”, kaže za CIN-CG/Monitor Ines Mrdović iz MANS-a. Ona ukazuje na to da građani finansiraju profit privatnim investitorima, u zemlji u kojoj nema dovoljno bolnica, vrtića, škola, dnevnih centara…

„Šema koju Vlada sprovodi pod izgovorom dostizanja ciljeva u obnovljivim izvorima energije, pokazuje da se radi o biznisu privilegovanih pojedinaca, koji su bliski lideru DPS-a Milu Đukanoviću i vrhu te partije. Do sada se pokazalo da su samo privilegovani u tom biznisu, a primjer kompanije Hidroenergija Montenegro je veoma slikovit. Ta firma je imala studije o gradnji mHE u Beranama godinu prije nego je pokrenut tender za dodjelu koncesija, na kojem je pobijedila. U kasnijim godinama Vlada je firmi pomjerala rokove za ispunjavanje obaveza iz koncesionog ugovora, a nakon što su sagrađene mHE pokazalo se da je izostala bilo koja značajnija korist za lokalnu i ukupnu društvenu zajednicu. Štaviše, mHE su sagrađene tako da je mještanima bukvalno oteta voda iz rijeka, čime im je ugrožen život na tim područjima”, ističe Mrdović.

Prema podacima MANS-a, subvencije koje plaćaju građani čine više od polovine ukupnih prihoda vlasnika mHE. U periodu od 2014. do 2017. te firme su državi platile 12 puta manje za koncesije u odnosu na subvencije koje su platili potrošači. Ukupan prihod vlasnika malih HE bio je više od devet miliona eura, a od toga su subvencije građana 4,7 miliona. Troškovi koje su ove kompanije isplatile državi na ime koncesija iznose samo 430.000 eura.

Pozivajući se na Nacionalni akcioni plan korišćenja energije iz obnovljivih izvora, iz MANS-a su izračunali da će do 2020. naknada koju građani plaćaju za struju proizvedenu u mHE dostići iznos od gotovo 27 miliona eura.

Iz Ministarstva ekonomije su nam odgovorili da se „u ovim kvazianalizama veoma često prenebregava vrijednost investicija, koja je u ovih 13 objekata iznosila preko 40 miliona eura, da ukupan prihod ne predstavlja profit investitora, već da iz njega treba da pokrije i troškove amortizacije i operativne troškove, plati koncesionu naknadu”.

„Koncesiona naknada jeste bitan, ali nije najvažniji element eksploatacije prirodnih dobara jednog društva. U navedene dvije i po godine tih 4,7 miliona eura supstituisalo je uvoz električne energije u vrijednosti od oko tri miliona eura, omogućilo preko 80 radnih mjesta u zemlji, podiglo privrednu aktivnost u lokalnim zajednicama i stvorilo preduslove za dalji infrastruktirni razvoj tih krajeva”, ističu iz ministarstva.

Iz Ministarstva tek sada najavljuju promjenu politike: „Izdavanje energetskih dozvola je stopirano s obzirom na činjenicu da je Crna Gora veoma blizu ispunjenja zadatog nacionalnog cilja od 33 odsto OIE u ukupnoj finalnoj potrošnjii energije, ali i kako bi preispitala neophodnost daljeg finansijskog podsticanja izgradnje objekata za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora energije. Vlada će u narednom periodu nastojati da privlači investitore spremne da preuzmu tržišni rizik”, kažu iz Ministarstva ekonomije.

Lijepo sročeno, ali ne objašnjava do kada će trajati uspostavljeni harač miljenika vlasti preko subvencija. Na drugoj strani, potraga za novim investitorima i nove poreske olakšice alarm su da se sprema novi napad na ekosistem.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Izdvojeno

SLUČAJ BRANISLAVA – BRANA  MIĆUNOVIĆA: Suđenje za ubistvo kojim je umrlo crnogorsko pravosuđe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uloga sudije izvjestioca Milivoja Katnića

 

Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je kao sudija izvjestilac imao najznačajniju ulogu u donošenju oslobađajuće pravosnažne presude Apelacionog suda od 20. novembra 2007. godine  kojom je kontroverzni, i nekoliko puta ranije osuđivan, biznismen Branislav – Brano Mićunović oslobođen optužbi za teško ubistvo Radovana – Raca Kovačevića iz bezobzirne osvete. Tom presudom su do sada nekoliko puta javno mahali funkcioneri Demokrata i Demokratskog fronta u susret nikšićkim izborima i vezano za nacrte tužilačkih zakona, upirući prst na Katnićevu ulogu u procesu vijeka.

Priča je počela u ranim jutarnjim satima 7. oktobra 2000. godine kada je Nikšićanin Radovan Kovačević teško ranjen u oružanom obračunu u kazinu Hotela Podgorica koji su držali Branislav Mićunović i Savo Grbović. Na njega je pucao Cetinjanin Petko Pešukić kome je onda Nikšićanin Zdravko Lopušina prišao sa leđa, u rvanju oteo pištolj i ispalio u Pešukića nekoliko metaka momentalno ga usmrtivši. Nakon ranjavanja, Kovačevića su prebacili u Klinički centar njegovi prijatelji Stanko Milović i Emil Osmanagić zajedno sa policajcem posebnih jedinica MUP-a Dragoljubom Mrvaljevićem čija jedinica je bila smještena u Hotelu Podgorica i koji se zatekao u hotelu nakon što mu se završila smjena.

U optužnici Višeg tužioca u Podgorici, koju je na glavnom pretresu zastupala zamjenica Vesna Jovićević (nedavno pomenuta u aferi Stanovi), piše da je Branislav Mićunović istog dana u ranim jutarnjim satima „na ulazu u Urgentni blok KBC-a Podgorica lišio života Kovačević Radovana iz Nikšića iz bezobzirne osvete i pri tome umišljajem doveo u opasnost život još dva lica, na način što je prišao vozilu „audi“ A6 oznaka BD… kojim je, nakon događaja iz tačke dispozitiva optužnice prevezen povrijeđeni Radovan Kovačević, i u trenutku kada su Mrvaljević Dragoljub i Vojičić Dragoslav iz Podgorice, izvlačili Kovačevića iz vozila kroz otvorena zadnja lijeva vrata da bi ga unijeli u Urgentni blok radi ukazivanja ljekarske pomoći, optuženi je iz revolvera nepoznate marke cal.38 specijal u pravcu Kovačevića ispalio tri projektila koji su ga pogodili nanoseći mu teške i po život opasne tjelesne povrede… sveteći se na taj način zbog prethodnog ubistva Pešukića Petka iako je u tom trenutku znao da Kovačević nije izvršio ovo djelo“. Kovačeviću je pucano u glavu dva puta i jednom u desno rame. Tužilac je naveo da je smrt Kovačevića nastupila usljed razorenja mozga i kičmene moždine i iskrvavljenja i da je Mićunović pri tom doveo u opasnost živote još dvije  osobe „jer je postojala mogućnost da budu pogođeni ispaljenim projektilima, kao i rikošet projektila koji je udario u betonski pod u njihovoj blizini“.

Suđenje koje je uslijedilo je zaokupiralo crnogorsku javnost zbog kontroverznog pedigrea optuženog Mićunovića koga mnogi smatraju za vladara podzemlja i desnu ruku državno-partijskog vrha Crne Gore. Shodno tome, kritičari su tvrdili da je država imala veliki interes da ishoduje povoljnu presudu za Mićunovića.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MINISTARSKI POSLOVI MILUTINA SIMOVIĆA I  BIZNISMENA TOMISLAVA ČELEBIĆA: Ja tebi tender – ti meni stan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sumnjiva veza milionskog tendera i kupovine trosobnog stana

 

Odlazeći predsjednik Opštine Nikšić i doskorašnji ministar poljoprivrede i ujedno potpredsjednik Vlade za finansijski sistem Milutin Simović kupio je u septembru 2019. godine imovinu vrijednu 242.000 eura. Međutim, prijavljeni prihodi visokog državnog funkcionera i njegove porodice tada nijesu bili dovoljni da opravdaju toliki trošak. Šta više, nema dokaza da je Simović uopšte isplatio taj novac. Na to ukazuju podaci koje je prikupila Mreža za istraživanje organizovanog kriminala i korupcije – LUPA i Monitor.

Prema podacima Uprave za nekretnine, Simović je 30. septembra 2019. godine kupio trosoban stan (150m2) i parking prostor (32m2) od kompanije Čelebić, koja je u vlasništvu biznismena Tomislava Čelebića, poslovnog partnera i prijatelja predsjednika države Mila Đukanovića.

Istovremeno, dok se pripremala kupovina stana, tekao je i milionski vrijedan tender Ministarstva poljoprivrede koji je Simović dodijelio upravo Čelebićevoj drugoj kompaniji – Čelebić agrar, koja je postala 30-godišnji zakupac preko 156 hektara državne zemlje po cijeni od svega 1,01 cent/ m2 godišnje.

Zemljište se nalazi nedaleko od obale sa pogledom na more i atraktivnu uvalu Bigovo gdje je planirana izgradnja luksuznog turističkog naselja Bigova Bay sa dva hotela, 357 apartmana i 230 vila ukupne investicije od oko 300 miliona eura.

I iza projekta Bigova Bay se nalazi, preko mreže ofšor firmi sa Kipra i Ujedinjenih Arapskih Emirata, još jedan prijatelj predsjednika Đukanovića – bivši palestinski ministar i poslanik Mohamed Dahlan, osuđen na tri godine zatvora u svojoj zemlji zbog korupcije i zloupotrebe položaja. Dahlanovo hapšenje i izručenje palestinske vlasti traže još od 2015. godine a od 2019. godine je, zbog navodnog učešća u ranijem krvavom pokušaju svrgavanja predsjednika Redžepa Erdogana, i na potjernici Turske koja nudi nagradu od 700 hiljada dolara za informaciju koja bi vodila hapšenju Dahlana.

Prema zvaničnim podacima sa portala Agencije za sprječavanje korupcije (ASK), Simović je kao tadašnji potpredsjednik Vlade po osnovu plate ostvario 2019. godine ukupan godišnji prihod od 21.363 eura kao i još 6.420 eura drugih prihoda što je ukupno 27.783 eura. Predstavnicima Agencije dostavio je podatak da je iste godine njegova supruga Ljiljana Simović prihodovala ukupno 31.156 eura (plate i renta). Bračni par Simović nije imao nikakvu prijavljenu ušteđevinu te, kao ni prethodne godine.

Mimo redovnih prihoda, bračni par Simović ima prijavljena sredstva iz tri stambena kredita od kojih su prva dva korištena za kupovinu pomenutog stana prema riječima samog Simovića. Glavni je od 120.000 eura dobijen 21. novembra 2017. godine od Hipotekarne banke koja je upisala teret na kuću u podgoričkom naselju Zlatica od 214 kvadrata, danas u vlasništvu Simovićeve kćerke. Taj kredit Milutin Simović je prijavio ASK-u u martu 2018. godine i otplaćuje ga u mjesečnim ratama od 855 eura. Drugi kredit je od 40.000 eura iz maja 2019. godine koji je njegova supruga podigla i za koji plaća mjesečnu ratu od 40 eura i treći od 3.500 eura iz oktobra 2015. godine.

Međutim, u martu 2018. kada je Simović prijavio stambeni kredit nije evidentirana kupovina stana što je on i potvrdio dnevnom listu Dan u maju iste godine rekavši da će nekretninu prijaviti „nakon sklapanja ugovora o kupovini nekretnine i njene uknjižbe u katastru nepokretnosti“. Da stvar bude čudnija, Simović je trosobni stan i parking ipak prijavio u imovinski karton u martu 2019. godine, što je pola godine ranije nego je stan i kupljen (30. septembar 2019 – dokumentacija Uprave za nekretnine) i skoro godinu i po nakon dizanja kredita.

Kad se sve sabere, i ostvareni prihod i sredstva od kredita, Simovići su zajedno do 30. septembra 2019. godine (kada je potpisan Ugovor o prodaji sa uspostavljanjem hipoteke u korist prodavca) posjedovali najviše oko 201.000 eura (ukupni prihodi ostvareni u prva tri kvartala te godine), ili još preciznije, 192.945 kada oduzmu rate za kredite od 855 eura i 40 eura za prvih 9 mjeseci te godine.

Međutim, prema dokumentaciji Uprave za nekretnine ne postoji dokaz da je Simović uopšte dao novac za stan kompaniji Čelebić. U zapisu ugovora UZZ br.1245/2019 koji je sačinila notarka Tanja Čepić navodi se da je Simović isplatio iznos od 210.000 eura prije zaključenja ugovora. Dakle taj novac nije evidentiran i isplaćen u prisustvu notarke koja je sačinila zapis ugovora. Čak i da jeste isplatio novac postavlja se pitanje kako je Simović mogao isplatiti toliki novac sa svega 192.945 eura prihoda i kredita izuzimajući još neuračunatu ratu za treći i najmanji kredit i bez ikakve prijavljene ušteđevine njega i supruge.

Osim toga, Simovićevo domaćinstvo je moralo da troši 2019. godine novac na hranu, piće, račune, poreze, održavanje prijavljenog voznog parka… što je dodatno opterećenje za kupovinu tako vrijedne imovine i što tadašnji ministar poljoprivrede i potpredsjednik Vlade nije objasnio ASK-u.

U ugovoru o prodaji trosobnog stana od 242.000 eura sa kompanijom Čelebić iznos od 32.000 eura naveden je kao preostali dug (nakon uplate od 210.000 eura), koji se Simović obavezao da isplati najkasnije do 3. novembra 2020. godine. Taj rok je kasnije prolongiran do 3. novembra 2022. godine na osnovu potpisanog aneksa Ugovora o prodaji UZZ 776/2020 od 21. septembra 2020. godine.

Pokušaji da dobijemo odgovor od notarke Čepić zašto nije tražila od Simovića dokaz na koji način je isplatio kompaniji Čelebić 210.000 eura, što je bila njena zakonska obaveza, je ostao bez odgovora do objave istraživanja.

Sa druge strane, vrijedan tenderski ugovor sa drugom Čelebićevom firmom Čelebić agrar tadašnje Simovićevo ministarstvo je potpisalo nešto više od godinu dana prije nego što je zvanično evidentirana kupovina stana i parking prostora.

Početkom decembra 2017. godine Vlada premijera Duška Markovića formirala je Komisiju za valorizaciju poljoprivrednog zemljišta u državnoj svojini, kojom je rukovodio upravo Simović. On je 18. decembra 2017. objavio javni poziv za učešće na tenderu za davanje u zakup nepokretnosti na lokalitetu Vranovići u opštini Kotor.

Državna zemlja ukupne površine od 1.564.477 kvadrata, čija vrijednost se procjenjuje na desetine miliona eura, ponuđena je u 30-godišnji zakup za uspostavljanje zasada maslina, s tim da se ponuđač obaveže da će najmanje 80 odsto ukupne zakupljene površine biti pod zasadima. Na zemljištu je nađen i izvor vode koji će uveliko riješiti problem navodnjavanja maslina.  Tendersku dokumentaciju otkupile su tri kompanije iz Podgorice – Montenegro Travel router, Čelebić agrar i Pierbesa. Prve dvije kompanije su u martu 2018. godine poslale ponude. Komisija na čijem je čelu bio Simović proglasila je ponudu kompanije Montenegro Travel Router neispravnom, dok je ponuda Čelebić agrara okarakterisana kao ispravna, nakon čega su otpočeti pregovori na usaglašavanju ugovora o zakupu.

Simovićeva Komisija za valorizaciju državnog poljoprivrednog zemljišta je 19. aprila 2018. godine usvojila Izvještaj o rezultatima pregovora po osnovu tendera, piše u dokumentu Vlade, u koji je uvid imala LUPA. Dogovorena je cijena zakupnine od 101 euro po hektaru (101€/10,000 m2) ili 1,01 cent po metru kvadratnom (1,01c/m2) na godišnjem nivou. To znači da za 30 godina gazdovanja vrijednom imovinom na primorju Čelebićeva kompanija treba da plati ukupno oko 474 hiljade eura ili 15.801 euro godišnje uz realizaciju investicionog programa podizanja plantaža maslina vrijedan oko 7,9 miliona eura do 2022. godine uz stručni nadzor Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja.

Međutim, tu nije kraj. Iako je poljoprivredno zemljište dato u zakup za poljoprivrednu valorizaciju, investitoru je naknadno dozvoljeno da, osim zasada maslina, dio zemlje namijeni u svrhu turizma „tipa T4 etno sela, ugostiteljstva i turizma“ čime se „dozvoljava formiranje parcele za objekat turizma (od 2500 m2 do max 5000 m2) za potrebe nove gradnje. Na parcelama je moguće graditi više objekata do postignute zauzetosti“. To pokazuje dokument kotorskog Sekretarijata za urbanizam, građevinarstvo i prostorno planiranje od 28. decembra 2020. Sve to je Čelebić dobio od Simovića za godišnju cijenu zakupa od 1,01 cent /m2.

Novinari Mreže LUPA i Monitora su pokušali dobiti odgovor od Simovića na uočene nelogičnosti i kontradikcije koje se tiču njegovih prijavljenih prihoda, troškova, neusklađenog vremena kupovine nepokretne imovine i eventualnog konflikta interesa zbog tenderskog procesa. Međutim Simović nije odgovarao na pitanja poslata još 5. januara ove godine.

Iz nevladine organizacije Akcija za socijalnu pravdu najavili su da će, za ovaj konkretni slučaj, uputiti inicijativu ASK-u „da sprovede adekvatnu kontrolu i utvrdi iz kojih je izvora bivši potpredsjednik Vlade kupio stan, kao i da li je time došlo do kršenja Zakona o sprečavanju korupcije“. Akcija navodi da „ovakvi slučajevi samo dodatno potvrđuju opravdanost zahtjeva da se što prije zakonski uredi pitanje sticanja imovine javnih funkcionera, što bi trebalo da bude jedan od prioriteta nove vladajuće većine”.

Vladimir OTAŠEVIĆ
Jovo MARTINOVIĆ
(Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta
“Data novinarstvo u funkciji
vladavine prava“)

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MINISTARKA BRATIĆ I NESUĐENA DIREKTORICA  ĐAČIĆ: Slika i prilika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šovinistički ispadi tek postavljene, pa odmah i smijenjene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović“ u Pljevljima Bojane Đačić nisu slučajni incidenti u resoru kojim rukovodi Vesna Bratić. Oni upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti

 

Šovinistički ispadi nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović“ u Pljevljima Bojane Đačić nisu tek slučajni incidenti u Ministarstvu prosvjete, kulture, nauke i sporta (MPKNS) kojim rukovodi Vesna Bratić. Oni upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. I upozorava na opasnu praksu – nigdje drugačijih.

Đačićeva je smijenjena odlukom ministarke Bratić, nakon što je njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, simbolom četničkog pokreta, osvanula ove nedjelje na društvenoj mreži Instagram, i izazvala snažnu osudu javnosti. Za vršiteljku dužnosti direktorice OŠ „Ristan Pavlović“ izabrana je u ponedjeljak, 26. aprila, a smijenjena je jedva dva dana poslije.

,,Nepodnošljiva mi je sama pomisao da Srpkinja ode za Hrvata ili Muslimana. Tu pomirenja nema. Nema objašnjenja za tu ljubav. Imam koleginicu koja je izbjegla iz Sarajeva, došla ovdje i udala se za Muslimana, oca joj je to u grob ‘oćeralo. Umjesto da djecu krštava, ona ih suneti“, jedna je od huškačkih i necivilizovanih objava na nalogu @crnogorka__ na društvenoj mreži Tviter, čija je autorka navodno Đačić.

Navodno, jer je ona demantovala povezanost sa tim online profilom, iako su na njemu objavljivane i njene fotografije. Monitor je Đačićevu kontaktirao, ali do zaključenja ovog broja nije odgovorila na pitanja.

Na istom nalogu podijeljena je i fotografija Instagram profila izvjesne Ermine, koja pravi torte, na kojoj se nalazi torta sa likom Svetog Save, iznad kog je ćirilicom napisan tekst Srećna slava. Uz tu objavu, sa naloga koji se pripisuje Bojani Đačić, napisan je i komentar – Ne može protiv svetosavskog genetskog koda… Kako bula ćirilicu veze.

Još je grozomornih objava dijeljeno sa istog profila.

Valja ukazati na to da se ministarka Vesna Bratić nije distancirala od neprihvatljivog ponašanja njene izabranice. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez ijednog zvaničnog izjašnjenja MPNKS-a. No, to neće izbrisati činjenicu da ju je odabrala i na funkciju postavila upravo ministarka.

Nije imenovanje Bojane Đačić jedini sporni potez Vesne Bratić, čija je, podsjećanja radi, kandidatura osporavana upravo zbog izjava da se ponosi što je „srpski nacionalista“ ili one da je Boris Dežulović ,,ustaša”.

Za novog člana Upravnog odbora (UO) Univerziteta Crne Gore (UCG) Bratićka je postavila Budimira Aleksića, profesora Cetinjske bogoslovije i poslanika DF-a, poznatog javnosti, između ostalog, i po rijetkom glasu u Skupštini Crne Gore protiv Zakona o istopolnim brakovima ili po uvodnom govoru o „snu o srpskom jedinstvu” na konferenciji Podgorička skupština 1918. i ujedinjenje Crne Gore i Srbije. Osim njega, članice UO UCG-a su i profesorice Milijana Novović Burić i Milena Burić, bliske novim vlastima. Na funkciju vršioca dužnosti rektora Univerziteta postavljen je Vladimir Božović, predsjednik Izvršnog odbora Matice srpske i jedan od osnivača senzacionalističkog portala In4S.

Za portparolku ministarka Bratić izabrala je Ljubicu Gojković, novinarku Srpske televizije. U jednoj od emisija koje je vodila Gojkovićeva, gostovala je i Rada Višnjić učiteljica iz Bara, poznata po tome što je pozivala učenike na molebane.

Još jedan od „eksperata” Vesne Bratić je i Vladimir Vuković, angažovan za konsultanske usluge. Vuković je, osim zbog pojedinih spornih objava na Fejsbuku, pod lupu javnosti došao nedavno, kada je uživo, na svom Fejsbuk profilu, prenosio doček boksera Petra Liješevića i, usput, vrijeđao novinara RTCG-a Nebojšu Šofranca, nazivajući ga „splačinom” i ometajući ga na njegovom radnom zadatku.  Iz Bratićkinog resora su se, naknadno, ogradili od „pretjerane euforije” koja je narušila poruku dočeka.

Nisu sporna samo imenovanja Bratićke, nego i razrješenja. Ministarstvo kulture imalo je 13 službenika koji su zapošljeni po ugovoru o djelu.U prvoj turi, tek  nakon što je ministarka stupila na funkciju,  aneks o produžetku ugovora jedino nije dobio pravnik Nedžada Popara, bez obrazloženja. Monitor je pisao o tome.

Monitor se obratio resoru Vesne Bratić i zatražio odgovor na pitanje koje su kompetencije preporučile Bojanu Đačić za direktorku osnovne škole. Osim toga, tražio je i informaciju o tome koliko je do sada osoba iz manjinskih naroda imenovano na neke od funkcija u Ministarstvu prosvjete, kulture, nauke i sporta. Odgovore nije dobio. Prema našim, dobro obaviještenim izvorima, u tim resorima nema nijednog pripadnika manjina, čak ni među nižim činovnicima.

„Trenutno svjedočimo trendu nacionalističkih istupa koji dodatno radikalizuju ionako tenzičnu atmosferu u zemlji. Posebnu težinu to ima kad dolazi od nekog ko radi za institucije. Iz svega što je javno dostupno o Bojani Đačić, proizilazi da se radi o osobi opasnih nacionalističkih stavova i stoga je važno da ona ne dođe u poziciju da upravlja obrazovnom ustanovom sa takvim pristupom različitostima”, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građanskog obrazovanje (CGO).

Kako je istakla, dobro je što je nadležno ministarstvo brzo odreagovalo njenom smjenom, ali bi to trebalo da bude naučena lekcija – da se ubuduće mnogo pažljivije i odgovornije pristupi izboru novog rukovodnog kadra. „Sporno je što će Đačićeva sa takvim stavovima nastaviti da obrazuje djecu u čijim bi se glavama u tom uzrastu trebala kreirati slika o građanskom društvu i društvenim normama, kao i razumijevanja različitosti, što ona nije prezentovala”, napominje Kaluđerović.

Zamjenu teza o smjeni Đačićeve napravio je poslanik vladajućeg Demokratskog fronta (DF) Marko Kovačević, koji je na posljednjoj sjednici skupštinskog Odbora za ljudska prava ocijenio da je ona smijenjena isključivo zato što je pripadnica srpskog naroda. „Otpočeo je jedan linč i odmazda samo zato što je pripadnica srpskog naroda i pretpostavljena joj je krivica. Problematizuje se svaki simbol koji srpski narod ističe u Crnoj Gori”, kazao je Kovačević, i zatražio od zaštitnika ljudskih prava i sloboda Siniše Bjeković da se izjasni o tom slučaju.

Bjeković je kazao da se, iz informacija u medijima, može zaključiti da Đačićeva nije smijenjena zbog njene nacionalne pripadnosti, nego zbog objava na društvenim mrežama. „Provjerićemo da li je razlog za smjenu sa dužnosti Đačić samo lično svojstvo, pripadnost srpskom narodu ili su to neki drugi opravdani i na zakonu utemeljeni razlozi”, naveo je on.

Crnoj Gori, na putu ka društvu različitosti koje se ne isključuju, ne pomažu pojedine opasne izjave ministarke Bratić. Poput one da „imamo elitne građane i elitni narod koji će tek da dobije svoju pravu elitu“. Ideje o elitnim narodima donijele su mnogo zla tokom istorije.

Nesuđena direktorica Đačić nije incident. Slika i prilika ministarke Bratić su ljudi koje bira za svoje saradnike. Očito je da ima neke specijalne kriterijume. I da ne planira tek tako da se sa njima rastane.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo