Povežite se sa nama

MONITORING

MALE HIDROCENTRALE OD EKOLOŠKE ŠTETE DO BOGAĆENJA POJEDINACA: Prazna korita pune džepove miljenika vlasti

Objavljeno prije

8 godina

na

hidroelektrane

Bajkovite pejzaže balkanskih zemalja, areala netaknute prirode, jezera, rijeka i bistrih planinskih potoka, ponegdje već smjenjuju slike suvih korita i nestalih životinjskih i biljnih vrsta. Bujaju samo novokomponovani bogati vlasnici malih hidroelektrana, na štetu prirode i o trošku građana. Ako se ostvari plan graditelja, bankara i vlada, da se od Slovenije do Albanije izgradi 3.000 malih hidroelektrana, Balkan bi mogao ostati bez jednog od najvrednijih resursa – vode.

Pod izgovorom korišćenja obnovljivih izvora energije, iako kapaciteti planiranih malih elektrana simbolično utiču na energetske bilanse, kroz subvencije isisava se novac iz državne kase. U Crnoj Gori je i većina ovih koncesionih poduhvata dostupna uglavnom ljudima bliskim vrhu vlasti. Svojevrstan trougao u „antinatura koaliciji” tvore – bankari. Rukopis je gotovo istovjetan u čitavom regionu.

Da je posljednji čas da se ovo zaustavi pokušava da ukaže organizacija Balkan River Defence (Odbrana balkanskih rijeka). Oni ističu da je važnost balkanskih rijeka i u tome što su, zahvaljujući još slobodnim vodotocima, stanište za 69 životinjskih vrsta koje nigdje drugo ne postoje, te da u njima živi i 40 odsto evropskih puževa i školjki.

Slovenački biolog Rok Rozman, osnivač organizacije Odbrana balkanskih rijeka za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Monitor kaže: „Na rijekama između Slovenije i Grčke predviđeno je 3.000 brana (velikih i malih). Ako se ovi planovi ostvare, ne samo lokalno stanovništvo, nego i Evropa će izgubiti posljednje netaknute i slobodne rijeke. Kontrast, da sjeverna i zapadna Evropa uklanjaju više od 3.000 brana, dok se u jugoistočnom dijelu pokušava izgraditi 3.000 novih, mnogo govori”.

On navodi da su hidroelektrane izgubile zeleni i obnovljivi status posljednjih godina, jer mnoge studije jasno pokazuju da je hidroenergetika krajnje destruktivna za okolinu, staništa i vrste, te kulturnu baštinu i održivi način života.

„Opšta slika je jasna: gradnjom brana ne planira se pomoći regionu da dobije više energije ili postane zelen u smislu proizvodnje, riječ je o pranju novca i korupciji. Međunarodni fondovi i velike hidrokompanije ne mogu graditi nove brane bilo gdje drugdje, pa su došli na Balkan, gdje zakonodavstvo EU još ne postoji i korupcija je i dalje široko rasprostranjena. Zbog toga se ne smije tolerisati gubitak posljednje divljine zbog dobiti već bogate manjine”, kaže Rozman.

Da je na teritoriji između Slovenije i Albanije planirana izgradnja gotovo 3.000 novih brana, objavljeno je i u studiji Finansiranje HE u zaštićenim područjima Jugoistične Evrope, koju su u martu prezentovale međunarodne organizacije EuroNatur i RiverWatch u saradnji sa lokalnim partnerima sa Balkana.

U studiji se navodi da su od 2005. godine Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD), Evropska investiciona banka (EIB) i Grupa Svjetske banke odobrile kredite i garancije od 727 miliona eura za 82 hidroelektrane na Balkanu. Ovo uključuje 37 projekata u zaštićenim područjima, kao što su nacionalni parkovi i Natura 2000 područja. Novac koji plasiraju komercijalne banke igra ključnu ulogu u omogućavanju kontroverznih projekata. Njihovo finansiranje je teže pratiti, ali autori studije su identifikovali 158 takvih slučajeva, od kojih su 55 u zaštićenim područjima. Najaktivnije komercijalne banke sa identifkovanim kreditima su austrijska Erste & Steiermaerkische banka i italijanska Unicredit grupa, od kojih je svaka finansirala po 28 projekata. U odjeljku Crna Gora pominje se i porodična Prva banka koja finansira posao familije Đukanović sa obnovljivim izvorima energije.

U Crnoj Gori se trenutno, prema podacima Ministarstva ekonomije, električna energija proizvodi u 20 malih hidroelektrana (mHE). Pet je u vlasništvu Elektroprivrede Crne Gore, dvije u zajedničkom vlasništvu EPCG i norveškog NTE-a, a 13 su izgradile privatne kompanije od početka primjene programa podsticanja proizvodnje iz obnovljivih izvora energije. Zaključenim ugovorima o koncesiji, planirana je izgradnja ukupno 53 male elektrane.

Upravo ove male HE, kojima u najvećem broju rukovode kompanije sa licima povezanim sa vlašću, su pod lupom javnosti. Građani Andrijevice, Plava, Berana, Bijelog Polja, Murina, Gusinja, sela Bukovica i Štitarica, tokom prošle i ove godine, organizovali su brojne proteste zbog nezadovoljstva gradnjom mHE. Pitali su Vladu kako mogu da žive bez vode i tražili da se uvede zabrana na gradnju novih postrojenja.

„Uzeta nam je čitava rijeka, korita skoro da nema, sva je ukroćena u cijevi. Od izvora do kraja mjesne zajednice sagrađene su četiri centrale”, priča za CIN-CG/Monitor Vesko Davidović, predsjednik Mjesne zajednice Šekular kod Berana.

Sličan je pejzaž i u Plavu gdje je podignuta mala hidroelektrana na Babinopoljskoj, a druga na Hridskoj i Treskavičkoj rijeci. Mještani kažu da je ostala pustoš – korita suva, riblji fond uništen.

„Dva puta smo im osporili gradnju, ekološki elaborat je vraćen na doradu jer je bio nepismen”, kaže za CIN-CG/Monitor Nikola Vemić iz Ekološkog pokreta Donja Bukovica. On objašnjava da su na dva skupa, koja su organizovali, okupili nekoliko stotina ljudi. „Doveli smo stručnjake, profesore iz Novog Sada, Zagreba, Škotske koji su pobili njihove navode o tome da neće biti ekološke štete”, priča Vemić.

Crnogorska Vlada posao oko malih HE pravda Direktivom EU iz 2009. godine, prema kojoj bi države članice do 2020. godine trebalo da troše bar 20 odsto energije iz obnovljivih izvora. Vlada je taj prag podigla na 33 odsto.

Na iskustvo zemalja EU često se pozivaju i vlasnici mHE. Citiraju da u Evropi postoji 24.000 malih elektrana, te da je Norveška iskoristila 100 odsto vodnih potencijala, Francuska i Italija 86 odsto, Njemačka i Austrija 88 odsto.

„Ne smijemo smetnuti s uma da nije isto podsticati izgradnju malih hidroelektrana u Zapadnoj Evropi i na Balkanu. Rijeke Zapadne Evrope nijesu više u prirodnom stanju, dok veliki broj na Balkanu jeste”, objašnjava biolog Vuk Iković iz Organizacije KOD. On navodi da su „rijeke na kojima se grade mHE u Crnoj Gori potoci naspram velikog broja evropskih rijeka”. Staviti malu rijeku u cijev dugu nekoliko kilometara je uzimanje života tom prostoru i ekološki zločin.

Milija Čabarkapa iz NVO Green Home, kaže da je teško, kada se govori o izgradnji mHE, definisati glavne ekološke probleme: „Populacije nekih vodenih vrsta se smanjuju (ribe, vodeni insekti, vodene grinje, pijavice…). Mnoge vrste moraju da migriraju i prilagode se novim uslovima. Ukoliko im to uspije, stabilne populacije formiraće tek poslije decenije ili kasnije. Pojedina staništa biće trajno izgubljena”.

On objašnjava da se izgradnjom vodozahvata sprečava uzvodna migracija ribe i drugih organizama. „Ribe se u pritokama mrijeste. Kako se mHE obično grade samo na pritokama velikih rijeka, onemogućava se mrijest ribe. S obzirom na to da je predviđena gradnja većeg broja mHE na svim većim pritokama velikih rijeka u Crnoj Gori, uništavanjem manjih mrestilišta smanjiće se populacija ribe u pritokama i u velikim rijekama”, kaže Čabarkapa.

Iz Koalicije 27, koja okuplja nevladine organizacije Green Home, Centar za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP), Sjeverna zemlja, Društvo mladih ekologa Nikšić i Zelena akcija/Friends of the Earth iz Hrvatske, nedavno su apelovali da se sve procedure odobravanja projekata, dodjele ekoloških saglasnosti i energetskih dozvola za mHE bez odlaganja obustave i uradi revizija već učinjenog. Oni tvrde da je većina koncesija dodijeljena bez validnih osnova, vodnih i bioloških, uz nepostojanje odgovarajućih planskih dokumenata, strateških smjernica i preciznih podataka o uticaju na životnu sredinu.

„Najveći problem je što nema procjene ekosistemske vrijednosti vodotokova koji se daju na koncesiju za takve projekte”, kaže za CIN-CG/Monitor Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta Ozon. On objašnjava da nije prepoznat značaj rijeka za život ljudi i lokalnu zajednicu, kao i potencijal za druge svrhe, kao što su vodosnabdijevanje, navodnjavanje, razvoj ribolovnog i drugih vidova turizma…

„Bez osnovne analize nadležni proglase da je javni interes da se grade mHE, što je apsurd, naročito ako je riječ o rijekama sa pitkom vodom, što je u svijetu prepoznato kao najvažniji prirodni resurs”, ističe Perović.

I biolog Iković ističe da je glavni problem to što Crna Gora nikad nije uradila studiju kojom se ocjenjuje stepen uticaja planiranih malih hidoelektrana na životnu sredinu i zdravlje građana. „Male HE su isplanirane u skladu sa interesima povezanih i uz to privilegovanih pojedinaca čime je interes građana sasvim zanemaren. Koncesionaru se izdaje na korišćenje čitavo slivno područje jednog toka tako da on sam bira na kojem će mjestu vršiti zahvat, a standardi zaštite životne sredine, upravljanja prostorom i poljoprivredom se usaglašavaju sa zahtjevima investitora”, kaže Iković.

On objašnjava da se definisanje ekoloških posljedica doživljava kao puka forma. „Stvarna, suštinska primjena standarda zaštite životne sredine je često okarakterisana ‘antidržavnim gestom’ jer su male hidroelektrane posao od ‘javnog interesa’, a povlašćeni investitor je već uložio novac pa ‘nema smisla’ da se odustane bez obzira na to što će to da uzrokuje nepovratnu štetu za građane i prirodu. Na ovaj način rukovodioci ustanova, svjesno ili ne, služe povlašćenim investitorima”, tvrdi Iković.

Iz Agencije za zaštitu prirode i životne sredine na pitanje da li su nekog investitora odbili, navode slučaj mHE Đurička 1 u Plavu, nosioca projekta Plava Hidro Power iz Ulcinja, jer nije definisana zona sanitarne zaštite, pa se nije moglo utvrditi da li ima direktnog uticaja na vodoizvorište Jaseničke rijeke.

Očigledno da ekološka saglasnost do sada nije bila prepreka investitorima za gradnju. Uglavnom se ponavljalo „da nema negativnih uticaja na životnu sredinu i biodiverzitet”. Ekolozi i mještani godinama protestuju, jer se to pokazalo netačnim.

Iz Ministarstva ekonomije su kazali da planom za ovu godinu nije predviđeno izdavanje energetskih dozvola u oblasti hidroenergije, „osim za rekonstrukcije postojećih i izgradnju objekata na vodovodnim sistemima – dakle u oblastima koje apsolutno ne mogu biti dovedene u pitanje sa aspekta životne sredine”.

„Aktivnosti u prethodnom periodu sprovođene su u skladu sa važećim propisima, tako da ne postoji razlog za vanrednu reviziju”, navode iz Ministarstva uz najavu da će moratorijum biti na snazi i tokom 2019. godine.

Pored ekoloških problema, sve se više ističe i finansijska opravdanost mHE za državu i građane. Prema Zakonu o energetici, građani su dužni da plaćaju porez na nove obnovljive izvore energije u sklopu svojih računa za struju. Početkom 2017. ovi porezi su učetvorostručeni. Kompanije koje proizvode energiju iz obnovljivih izvora imaju podsticajne cijene i garantuje im se otkup proizvodnje tokom 12 godina. Izmjenama zakona prošle godine ukinut je i PDV na isporuku proizvoda i usluga za izgradnju električnih postrojenja za proizvodnju električne energije sa instaliranom snagom od 10MW, gdje vrijednost investicije premašuje pola miliona eura.

„Primjer biznisa mHE je među najboljim pokazateljima ‘zarobljene države’ u sektoru energetike – kada javne politike kreirate tako da budu u privatnom, a ne javnom interesu”, kaže za CIN-CG/Monitor Ines Mrdović iz MANS-a. Ona ukazuje na to da građani finansiraju profit privatnim investitorima, u zemlji u kojoj nema dovoljno bolnica, vrtića, škola, dnevnih centara…

„Šema koju Vlada sprovodi pod izgovorom dostizanja ciljeva u obnovljivim izvorima energije, pokazuje da se radi o biznisu privilegovanih pojedinaca, koji su bliski lideru DPS-a Milu Đukanoviću i vrhu te partije. Do sada se pokazalo da su samo privilegovani u tom biznisu, a primjer kompanije Hidroenergija Montenegro je veoma slikovit. Ta firma je imala studije o gradnji mHE u Beranama godinu prije nego je pokrenut tender za dodjelu koncesija, na kojem je pobijedila. U kasnijim godinama Vlada je firmi pomjerala rokove za ispunjavanje obaveza iz koncesionog ugovora, a nakon što su sagrađene mHE pokazalo se da je izostala bilo koja značajnija korist za lokalnu i ukupnu društvenu zajednicu. Štaviše, mHE su sagrađene tako da je mještanima bukvalno oteta voda iz rijeka, čime im je ugrožen život na tim područjima”, ističe Mrdović.

Prema podacima MANS-a, subvencije koje plaćaju građani čine više od polovine ukupnih prihoda vlasnika mHE. U periodu od 2014. do 2017. te firme su državi platile 12 puta manje za koncesije u odnosu na subvencije koje su platili potrošači. Ukupan prihod vlasnika malih HE bio je više od devet miliona eura, a od toga su subvencije građana 4,7 miliona. Troškovi koje su ove kompanije isplatile državi na ime koncesija iznose samo 430.000 eura.

Pozivajući se na Nacionalni akcioni plan korišćenja energije iz obnovljivih izvora, iz MANS-a su izračunali da će do 2020. naknada koju građani plaćaju za struju proizvedenu u mHE dostići iznos od gotovo 27 miliona eura.

Iz Ministarstva ekonomije su nam odgovorili da se „u ovim kvazianalizama veoma često prenebregava vrijednost investicija, koja je u ovih 13 objekata iznosila preko 40 miliona eura, da ukupan prihod ne predstavlja profit investitora, već da iz njega treba da pokrije i troškove amortizacije i operativne troškove, plati koncesionu naknadu”.

„Koncesiona naknada jeste bitan, ali nije najvažniji element eksploatacije prirodnih dobara jednog društva. U navedene dvije i po godine tih 4,7 miliona eura supstituisalo je uvoz električne energije u vrijednosti od oko tri miliona eura, omogućilo preko 80 radnih mjesta u zemlji, podiglo privrednu aktivnost u lokalnim zajednicama i stvorilo preduslove za dalji infrastruktirni razvoj tih krajeva”, ističu iz ministarstva.

Iz Ministarstva tek sada najavljuju promjenu politike: „Izdavanje energetskih dozvola je stopirano s obzirom na činjenicu da je Crna Gora veoma blizu ispunjenja zadatog nacionalnog cilja od 33 odsto OIE u ukupnoj finalnoj potrošnjii energije, ali i kako bi preispitala neophodnost daljeg finansijskog podsticanja izgradnje objekata za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora energije. Vlada će u narednom periodu nastojati da privlači investitore spremne da preuzmu tržišni rizik”, kažu iz Ministarstva ekonomije.

Lijepo sročeno, ali ne objašnjava do kada će trajati uspostavljeni harač miljenika vlasti preko subvencija. Na drugoj strani, potraga za novim investitorima i nove poreske olakšice alarm su da se sprema novi napad na ekosistem.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

NEPOTIZAM NA UNIVERZITETU CRNE GORE: Nasljedne katedre

Objavljeno prije

2 dana

na

12 Juna, 2026

Objavio:

Pravila UCG  ne sadrže jasne i striktne odredbe o sukobu interesa koje bi izuzele povezane osobe iz procesa odlučivanja i ocjenjivanja. Pa se tako i dalje raspisuju ,,nacrtani konkursi” sa specifičnim uslovima koji su unaprijed prilagođeni tačno određenom kandidatu. Ne reaguje se ni kada se favorizuju članovi porodice prilikom dodjele mentorstava, odobravanja tema za doktorske teze ili kod ubrzanog izbora u viša naučna zvanja

 

 

Slučaj izbora Ivana Jeknića za studenta demonstratora na Fakultetu političkih nauka (FPN) u Podgorici posljednji je primjer sumnje u nepotizam i proceduralne nezakonitosti na Univerzitetu Crne Gore (UCG).

Centar za građansko obrazovanje (CGO) uputio je početkom ove godine dekanu Fakulteta političkih nauka Univerziteta Crne Gore, prof. dr Borisu Vukićeviću, Inicijativu za obustavu izvršenja odluke FPN o izboru Jeknića na poziciju demonstratora. Kao razlog naveli su nesaglasnosti sa važećim internim aktima i zakonom.

Komisija za izbor kandidata, koju su činili prof. dr Milan Marković, prof. dr Nataša Ružić i doc. dr Ena Grbović, optužena je za kršenje propisa i samovoljno, proizvoljno tumačenje uslova konkursa kako bi favorizovali sina svoje koleginice Gordane Paović-Jeknić, redovne profesorice Pravnog fakulteta.

Prema analizi CGO, Jeknić nije ispunjavao propisane kriterijume i uslove iz raspisanog Internog poziva za poziciju studenta demonstratora. Utvrđeno je da je cijela procedura problematična. Sam Interni poziv FPN za angažovanje demonstratora raspisan je suprotno  Odluci rektora UCG. Međutim, kada su uočeni nedostaci u prijavi kandidata, u hodu su pravljena dodatna „pojašnjenja” i izmjene konkursa kako bi se retroaktivno pokrio njegov izbor.

Iako je CGO zvanično uputio inicijativu dekanu FPN-a da hitno obustavi izvršenje ove sporne odluke, i javno pozivao rektora UCG-a da reaguje, reakcije su izostale.

Iz te su organizacije početkom ovog mjeseca upozorili javnost na epilog ovog slučaja. Sporni angažman Jeknića u zimskom semestru jednostavno je istekao, a da ga uprava FPN i rektorat nijesu poništili, izmijenili niti stavili van snage nezakonitu odluku. CGO je oštro osudio ovakav ishod, naglašavajući da strategija „ćutanja i čekanja da ugovor istekne” šalje opasnu poruku da se pravila i antikorupcijske norme na državnom univerzitetu mogu nekažnjivo zaobilaziti ako kandidat ima političko-porodično zaleđe.

O nepotizmu na UCG nevladine organizacije i mediji upozoravaju decenijama. Pojava se manifestuje kroz zapošljavanje članova porodice istaknutih profesora, kreiranje takozvanih „nasljednih katedri” i favorizovanje rodbinski povezanih kandidata prilikom izbora u akademska zvanja. Tako, u kontinuitetu, imamo primjere gdje djeca univerzitetskih profesora dobijaju poslove asistenata ili saradnika upravo na fakultetima i katedrama na kojima predaju njihovi roditelji.

Problem je što pravila UCG još uvijek ne sadrže jasne i striktne odredbe o sukobu interesa koje bi izuzele povezane osobe iz procesa odlučivanja i ocjenjivanja. Pa se tako i dalje raspisuju ,,nacrtani konkursi” sa specifičnim uslovima koji su unaprijed prilagođeni tačno određenom kandidatu. Ne reaguje se ni kada se favorizuju članovi porodice prilikom dodjele mentorstava, odobravanja tema za doktorske teze ili kod ubrzanog izbora u viša naučna zvanja.

Kao primjer ovakve prakse, koja je prisutna na većini fakulteta UCG, izdvaja se Pravni fakultet.

Početkom ove akademske godine, u jesen 2025, javnost je imala prilike da se upozna sa još jednim primjerom nasljeđivanja katedre na Pravnom fakultetu. Prof. dr Velimir Rakočevićuputio je zvaničan zahtjev dekanu Pravnog fakulteta u kojem se navodi da će se on odreći nastave na nekoliko predmeta, kako bi te predmete preuzela njegova kćerka Aleksandra Rakočević, koja je dotada radila kao saradnica u nastavi.

Rakočević je tvrdio da je preopterećen obavezama, dok njegova kćerka nema punu normu časova. Predložio je da ona u potpunosti preuzme dva master predmeta. Vijeće Pravnog fakulteta je prihvatilo ovaj zahtjev i omogućilo dr Aleksandri Rakočević da preuzme nastavu. Vijeće se u odluci pozvalo na to da je ona završila specijalističke, master i doktorske studije upravo iz oblasti krivičnog prava. Sve studije je završila na fakultetu na kojoj je njen otac profesor sa prosjekom 10.

Dio profesora i saradnika na fakultetu smatrao je da ovakva preraspodjela časova zatvara prostor za druge asistente i doktorande koji nemaju profesorsko zaleđe, a koji su jednako kvalifikovani za te oblasti.

Unutar Katedre za krivično pravo, na Pravnom fakultetu, ovo nije usamljen slučaj. Na ovoj katedri su profesori i bivši dekan Pravnog fakulteta prof. dr Drago Radulović i njegov sin prof. dr Darko Radulović.

U zvaničnim registrima i odlukama o odbrani master radova na Pravnom fakultetu (iz oblasti Krivičnog prava), otac i sin redovno participiraju u tročlanim komisijama. Nerijetko se dešava da je prof. dr Darko Radulović mentor studentu, dok se prof. dr Drago Radulović i prof. dr Velimir Rakočević pojavljuju kao članovi komisije za ocjenu i odbranu istog tog rada. Ili je mentor Rakočević, a članovi komisije Radulovići. Nevladin sektorističe da ovakav model – gdje članovi uže porodice čine većinu ili ključne karike u ispitnim tijelima – narušava percepciju objektivnosti i nepristrasnosti u ocjenjivanju.

Iako su ostvarili prepoznatljive profesionalne i naučne karijere – prof. dr Radoje Korać, aktuleni predsjednik Sudskog savjeta, bivši sudija i predsjednik Ustavnog suda,  i njegov sin doc. dr Velibor Korać,dobitnik Godišnje nagrade UCG za izuzetan doprinos nauci, njihove pozicije na istom fakultetu se u javnosti često posmatraju kroz prizmu fenomena „nasljednih katedri”.

Prof. dr Radoje Korać je decenijama bio nosilac predmeta Porodično pravo i Prava djeteta na Pravnom fakultetu. Doc. dr Velibor Korać je na istom fakultetu počeo kao saradnik u nastavi, a danas pokriva istu grupu predmeta unutar Katedre za građansko pravo. Njihova bliska akademska saradnja formalizovana je i kroz literaturu. Oni su koautori zvaničnog univerzitetskog udžbenika „Porodično pravo” (čije je drugo izmijenjeno izdanje objavljeno 2024. godine), koji se koristi kao obavezna literatura za studente Pravnog fakulteta UCG.

Slični primjeri zabilježeni su i na Filozofskom, Medicinskom i pojedinim tehničkim fakultetima. Zbog postojanja ovakve prakse iz CGO su upozorili da izostanak preciznih i djelotvornih normi za sprječavanje sukoba interesa na UCG ugrožava razvoj transparentnog, meritornog i odgovornog akademskog sistema, te direktno otvara prostor za nastavak praksi poput tzv. ,,nasljednih katedri“.

Nakon što su u ovoj organizaciji uporedili pravne akte relevantnih regionalnih i evropskih univerziteta, zaključili su da se UCGizdvaja kao jedan od najmanje normativno uređenih sistema, sa uskim obuhvatom propisa i minimalnim institucionalnim mehanizmima zaštite od neobjektivnog  i potencijalno pristrasnog odlučivanja.

Zbog toga su preporučili da UCG kroz svoja normativna akta precizno definiše krug povezanih lica koja mogu dovesti do sukoba interesa i ugroziti nepristrasnost u odlučivanju, uključujući porodične, partnerske, profesionalne, mentorske, prijateljske, ali i antagonističke odnose; uvede obavezu prijavljivanja svih okolnosti koje predstavljaju ili mogu predstavljati sukob interesa, uz jasnu, formalizovanu i obavezujuću proceduru izuzeća iz odlučivanja; uspostavi planove upravljanja rizicima od sukoba interesa, po uzoru na, na primjer, praksu Univerziteta u Ljubljani, kao sistemski preventivni mehanizam.

Statut i Etički kodeks UCG-a sadrže tek opšte i nedovoljno precizne odredbe, bez jasnih definicija, obaveza i procedura, što ih čini nedjelotvornim u praksi i ostavlja širok prostor za zloupotrebe, zaključili su.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREMIJER OPET NAJAVLJUJE MILIJARDE – JAVNOST ČEKA DOKUMENTA: Francuska posla

Objavljeno prije

2 dana

na

12 Juna, 2026

Objavio:

Kad u priču o cetinjskim ugovorima uključimo i onaj o gradnji i kupovini dva patrolna broda vrijedan 120 miliona iz 2024, i najavu moguće kupovine francuskih helikoptera za potrebe Vojske CG ukupne vrijednosti oko 100 miliona, još ne stižemo ni blizu Spajićeve milijarde. Ništa novo. Osim činjenice  da raste francuski interes za prisustvom u Crnoj Gori

 

 

Nakon Kine i Ujedinjenih Arapskih Emirata, na redu je strateško ekonomsko partnerstvo Crne Gore i Francuske. Milojko Spajić ostaje nepopravljivi optimista, pored lošeg iskustva sa prethodnim aranžmanima koje je dogovarao sa UAE. Na drugoj strani, upravo poučena tim primjerom (slučaj Alabar/Velika plaža), kritički nastrojena javnost najavljenu saradnju dočekuje u modu pojačanog opreza.

„Danas otvaramo novo poglavlje odnosa Crne Gore i Francuske“, pohvalio se premijer tokom prošlonedjeljne ceremonije potpisivanja sporazuma o poslovnoj saradnji u oblastima zdravstva, infrastrukture, energetike i finansija na Cetinju. „Ova posjeta Crnoj Gori važna je za prijateljstvo naše dvije zemlje“, potvrdio je predsjednik Francuske Emanuel Makron, konstatujući da  sporazumi, čijem potpisivanju je prisustvovao, svjedoče o namjeri da se dogovoreno partnerstvo produbi na terenu ekonomske saradnje.

„Saradnja donosi projekte vrijedne preko milijardu eura“, vrištao je naslov saopštenja premijerovog kabineta: „Ovim dokumentom potvrđena je snažna posvećenost dvije države evropskoj budućnosti Crne Gore i daljem jačanju saradnje u promovisanju procesa proširenja EU.“ Detalje – čekamo.

Prošlonedjeljni sporazumi nijesu nastali preko noći, već predstavljaju početak realizacije Sporazuma o sprovođenju prioritetnih projekata i finansijskoj saradnji između Crne Gore i Francuske, koji su dva državna parlamenta ratifikovala prošle godine. Tim dokumentom je uspostavljen poseban, iako već prepoznatljiv, model kojim se veliki državni projekti mogu realizovati – bez međunarodnih tendera – francuskim novcem, uz angažman francuskih kompanija.

Za razliku od većine međudržavnih sporazuma koji samo definišu opšte okvire saradnje, prošlogodišnjim crnogorsko-francuskim Sporazumom već su precizirane oblasti saradnje i konkretni projekti. Među njima su: novi Univerzitetski klinički centar u Podgorici, razvoj elektroenergetske mreže, digitalna transformacija Crne Gore, projekti iz oblasti sajber bezbjednosti, dionice auto-puta i brzih cesta, gradnja budućeg administrativnog centra države.

Član 10 Sporazuma precizira  da se postupak vodi „kroz izuzetak iz Zakona o javnim nabavkama“. Pojednostavljeno: Crna Gora dostavlja kriterijume za realizaciju projekta, francuska vlada pravi listu potencijalnih (francuskih) izvođača, Crna Gora bira firmu sa te liste i sa njom se potpisuje ugovor. Ali, ne prije nego što francuska Vlada provjeri njegov sadržaj, s naglaskom na ugovorene usluge i cijenu. Dakle, Pariz ima i formalnu ulogu u potvrđivanju ugovora koji će se realizovati kroz međudržavni Sporazum (član 11).

Uglavnom, konkurencija postoji samo među firmama iz Francuske. Na papiru. U praksi ni to ne mora biti slučaj, kako je pokazalo prošlonedjeljno potpisivanje konkretnih komercijalnih i finansijskih sporazuma.

Prema dostupnim informacijama, među dogovorenim poslovima finansijski najvredniji mogao bi biti onaj o izgradnji Univerzitetskog kliničkog centra u Podgorici. Ugovor su potpisali ministarka javnih radova Majda Adžović i Christophe Petit, potpredsjednik kompanije Bouygues Bâtiment International. Ta je kompanija bila jedina zainteresovana za ponuđeni posao pa je, tako, preskočena predviđena mogućnost izbora izvođača od strane Vlade Crne Gore.

Nije riječ o rutinskom poslu. Naprotiv. Prema aktuelnim procjenama Vlade, vrijednost projekta je „najmanje“ 313 miliona eura, a završetak radova očekuje se za pet godina, 2031. „Jedna od najvažnijih investicija u istoriji crnogorskog zdravstva“ (citat M. Spajić) svoje mjesto u državnom Kapitalnom budžetu ima već par godina, iako u njegovoj realizaciji nije bilo vidljivijeg pomaka. Osim u pronalaženju kompanije koja će projektovati, izgraditi i opremiti budući univerzitetsko klinički centar (član 5 prošlogodinjeg Sporazuma).

Francuzi će obezbjediti finansiranje u vrijednosti do 85 odsto ugovorenog posla, dok je na Crnoj Gori da prikupi ili uzajmi ostatak novca. Francusko finansiranje projekta vezano je za kupovinu francuskih roba i usluga i angažovanje njihovih izvođača. Predviđeno je, doduše, da polovina ukupnog novca može biti izdvojena za plaćanje crnogorskih ili nekih drugih dobavljača i izvođača, ali samo uz saglasnost Bouygues Bâtiment Internationala.

Sa kompanijom iz iste grupacije (Bouygues) na Cetinju je potpisan  memorandum o razvoju dionice A2-2 Jadransko-jonskog autoputa (Čevo – petlja Krivošija u dužini od 16 kilometara). Prema saopštenju premijerovog kabineta, Memorandum, koji su potpisali generalni direktor Monteputa Milan Ljiljanić i direktor za razvoj Bouygues Travaux Public Benoit Lange, predviđa saradnju dvije strane na pripremi Studije izvodljivosti projekta i „daljih koraka u skladu sa Studijom“. Od premijera smo čuli da realizacija tog projekta neće zahtijevati domaći novac, pošto je predviđeno da Francuzi u taj posao ulaze po (nepreciziranom) koncesionom modelu. O njemu, baš kao ni o cijeni projekta još ni naznake.

Umjesto toga iz Vlade je prošle nedjelje poručeno kako je „dionica A2-2 autoputa, kao dio Jadransko-jonskog autoputa, jedna od ključnih komponenti Master plana strateških autoputeva Crne Gore“. Potom je, ove nedjelje, predstavljen Vladin Prijedlog master plana investicija u infrastrukturu 2026 – 2030. U njemu, na popisu dionica koje će biti završene u postavljenom vremenskom okviru, nema dionice Čevo – petlja Krivošije. Previd ili najava da je taj projekat na dugom štapu?

Među sporazumima potpisanim na Cetinju našao se i onaj o realizaciji druge tranše zajma Francuske agencije za razvoj (AFD) u iznosu od 100 miliona eura. To je nastavak saradnje uspostavljene 2024. godine, kada je između Ministarstva finansija i AFD zaključen kreditni aranžman za podršku reformama u oblasti životne sredine i klimatskih promjena, u iznosu od 50 miliona eura.

Prema Vladinim dokumentima, nije riječ o klasičnom kreditu za finansiranje projekata, već je novac odobren kao „instrument podrške reformama“. On se  isplaćuju „na osnovu realizacije konkretnih mjera u oblastima poput javnih finansija, energetike, zaštite životne sredine i upravljanja državnim resursima“. Prema pisanju portala bankar.me „za realizaciju druge tranše kredita (AFD) definisan je niz reformskih aktivnosti koje Crna Gora mora ispuniti. Među njima su unapređenje sistema upravljanja otpadom kroz uvođenje proširene odgovornosti proizvođača, osnivanje državnog preduzeća Crna Gora Šume, kao i sprovođenje politike u oblasti obnovljivih izvora energije, uključujući pokretanje prve aukcije za solarne projekte…“

Na Cetinju je ozvaničen i sporazum o partnerstvu koji su potpisali izvršni direktor CEDISA Vladimir Ivanović,  zamjenik generalnog direktora AFD Bertrand Walckenaer i generalni direktor EDF IN Sebastien Ruiz. Riječ je o programu tehničke pomoći AFD-a, a ukupna vrijednost grant podrške iznosi „do 290.000 eura, uz mogućnost dodatne podrške za pripremu budućih investicionih aktivnosti“. Partnerstvo će, kako je saopšteno, „omogućiti CEDIS-u pristup ekspertizi EDF grupe u oblasti upravljanja distributivnim sistemima, dok će realizacija projekta doprinijeti povećanju pouzdanosti i efikasnosti elektrodistributivnog sistema u korist građana i privrede Crne Gore.“

Kad u ovu priču uključimo i ugovor o gradnji i kupovini dva patrolna broda vrijedan 120 miliona iz 2024, i najavu moguće kupovine francuskih helikoptera za potrebe Vojske CG (četiri letjelice ukupne vrijednosti oko 100 miliona eura), još ne stižemo ni blizu Spajićeve milijarde. Ništa novo. Osim što je prilično jasno da raste francuski interes za prisustvom u Crnoj Gori.

Taj interes nije samo ekonomski. Verzirani cijene da je Francuska, nakon što je dugo bila rezervisana prema proširenju EU, odlučila da se pozicionira u uslovima nove geopolitičke realnosti. Pariz pokušava da poveća svoj politički uticaj i, istovremeno, pozicionira svoje kompanije prije ulaska Crne Gore u EU.

Đe je u toj priči naš interes? Iskustvo poziva na oprez, priželjkivana brzina preskakanja prepreka na EU putu pretpostavlja dozu rizika. Greške se plaćaju.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST, OPOZICIJA I EU INTEGRACIJE: Opet prizivaju Satlera

Objavljeno prije

1 sedmica

na

6 Juna, 2026

Objavio:

Slijedi li neka nova kafa na kojoj će Johan Satler apelovati na razum ovdašnjih političara, objašnjavajući koliko je EU važno da joj se pridruži Crna Gora

 

 

Lako je bilo obećati brzi dogovor, onomad, na nenajavljenom druženju u prostorijama Delegacije EU. Izmjene Ustava, prepravke postojećih zakona, usvajanje novih sa plavom zastavicom, strategije, agende, standardi, procedure. Sve se moglo na kafi kod šefa Delegacije Johana Satlera. Desetak dana kasnije, pokazalo se da je znatno komplikovanije realizovati dogovoreno.

Ispalo je da, moguće nenadoknadiv, gubitak vremena za realizaciju dogovorene Reformske agende Crne Gore koja je sa Evropskom  komisijom usaglašena još u oktobru 2024. godine, najviše brine zvaničnike EU u Podgorici.   Iz Delegacije EU, neki dan, su  ponovo upozorili da odlaganje ključnih reformi rizikuje da „ugrozi zamah“ Crne Gore na putu u EU. Podsjećajući na neophodni konsenzus vlasti i opozicije na tom zadatku. „Ohrabrujemo sve političke aktere da u dobroj vjeri rade na pronalaženju rješenja zasnovanih na konsenzusu za pitanja koja se odnose na obaveze u okviru pristupnih pregovora sa EU”, navodi se u saopštenju koje su objavile Vijesti.

Prozvani su, izgleda, imali preča posla.

Opozicija je, neformalno, predstavila svoju platformu sa uslovima/zahtijevima za deblokadu parlamenta i dostizanje neophodne dvotrećinske većine za  izmjene Ustava. Zapravo, dio opozicije, pošto u pripremi te pregovaračke platforme nijesu učestvovali GP URA Dritana Abazovića i NDP Milana Kneževića.

Uglavnom, (većinska) opozicija od vlasti traži tri „paketa“ ustupaka. Prvi podrazumijeva izmjene zimus usvojenih zakona o Agenciji za nacionalnu bezbjednost i Upravi policije. „Ova dva zakonska rješenja nijesu usaglašena sa Ustavom i nijesu ispoštovala osnovna ljudska prava i slobode i deklaracije i povelje na međunarodnom nivou“, saopštio je predsjednik DPS Danijel Živković, predstavljajući opozicione uslove kompromisa.

Sporni zakoni na tapetu su još od kako su predstavljeni javnosti. Predložena rješenja umetnuta u ta dva propisa naišla su na osudu opozicije, relevantnih predstavnika NVO sektora, i Evropske komisije. Iz Brisela je, prije usvajanja Zakona o ANB-u i UP,  saopšteno da oni nijesu usklađeni sa pravnom tekovinom EU i da su njihove nove izmjene neophodne prije završetka pristupnih pregovora. Konačno, i predsjednik države Jakov Milatović vraćao je ta dva Zakona parlamentu na ponovno izjašnjavanje obrazlažući da oni nijesu usklađeni sa zakonodavstvom Crne Gore i EU.

Uzalud. Vladajuća većina, na insistiranje Demokratske Crne Gore Alekse Bečića koja u Vladi kontroliše bezbjednosni sektor, ostala je pri spornim rješenjima koja su, prema njihovoj interpretaciji, nužna kako bi se policija i ANB očistili od kompromitovanih i kriminalizovanih kadrova. Makar i po  kranje problematičnoj proceduri. U tome su svi van vladajuće većine vidjeli prostor za zloupotrebe vlasti.

Tu se, izvjesno, neki kompromis mora napraviti ali je pitanje kada (prije ili poslije vetinga pod kontrolom Demokrata) i po koju cijenu.

Drugi segment opozicione platforme tiče se zahtjeva oko dogovora (konsenzusa) oko imenovanja u pravosuđu, medijskom javnom servisu i nezavisnim institucijama i tijelima čiji se članovi biraju u parlamentu. „Potreban je politički konsenzus oko imenovanja u pravosuđu i tu mislim na ugledne pravnike u Sudskom savjetu, Ustavnom sudu, direktora RTCG u skladu sa važećim zakonskim rješenjem, uz poštovanje pune transparentnosti i nezavisnosti procesa”, saopštio je Živković uz napomenu da se ovaj zahtijev tiče i članova Savjeta RTCG, Fiskalnog savjeta, Državne revizorske institucije i, „ako bude potrebno“ Savjeta za zaštitu ličnih podataka i Agencije za sprječavanje korupcije.

Može da zbuni da je opozicija, u medijskom predstavljanju svoje platforme, potrebu postizanja konsenzusa, koji mnogi prevode kao politička trgovina, stavila ispred poštovanja zakona koji, uglavnom jasno, definišu kako bi trebalo da izgleda izbor dvoje sudija Ustavnog suda koje predlaže predsjednik države, ili članova savjeta tzv. nezavisnih državnih tijela i institucija.

U trećem dijelu svog prijedloga opozicija traži garancije da se, bez njihove saglasnosti, neće mijenjati propisi poput zakona o izboru odbornika i poslanika, o biračkom spisku, ličnoj karti, prebivalištu i boravištu, crnogorskom državljanstvu, političkim partijama, predsjedniku države… Dijelom, riječ je o propisima iz paketa izbornog zakonodavstva, odnosno, onih koji se tiču identitetskih pitanja. Sa izmjenama prvih već se zakasnilo ukoliko se želi poštovati standard po kome se izborni zakoni ne mijenjaju kada do izbora ostane manje od godinu. Što se drugih tiče, oni se nalaze na popisu tema koje se, prema sporazumu vladajuće većine, neće otvarati tokom aktuelnog mandata. Samo što ni jedno ni drugo nije dovoljno da odagna hronični strah opozicije od nanajavljenih i neprimjerenih poteza vlasti. Ove, baš kao i prethodnih.

„Čeka nas dinamičan posao i želimo da damo doprinos kao opozicija onome što je naš nacionalni interes, a to je da postanemo prva sledeća članica EU“, obrazložio je Živković opozicionu ponudu.

Vlast je predstavljene zahtjeve ocijenila kao ultimatum. Potom su, zajedničkim saopštenjem vladajuće koalicije, otišli korak dalje. U prilično iznenađujućem pravcu. Rijedak je slučaj da vlast insistira na jedinstvu opozicije. Upravo takav zahtjev stigao je od ovdašnje većine. „Parlamentarna većina prima k znanju činjenicu da opozicione parlamentarne partije, i nakon više probijenih rokova koje su same postavile tokom razgovora u Delegaciji EU, nijesu uspjele da usaglase jedinstvenu platformu, pa samim tim ni jedinstven politički stav”, navodi se u zajedničkom saopštenju. Uz ignorisanje činjenice da dio opozicije nije ni prisustvovao tim razgovorima (DNP) dok je Abazović nakon njih poručio da URA neće učestvovati u pokušaju mirenja PES-a, DF-a i DPS-a.

Važnija od toga je činjenica da bi, uz opozicione poslanike koji stoje iza predstavljene platforme, aktuelna većina imala potreban broj glasova za izmjene Ustava i usvajanje dijela odluka i zakona iz Reformske agende za koje je potrebna i dvotrećinska većina u Skupštini Crne Gore. Milojko Spajić i Andrija Mandić i dalje kalkulišu koliko to treba da ih košta.

Premijer je dio opozicije predvođen DPS pokušao ustrašiti računicom po kojoj se do neophodne većine može doći uz podršku URA i kluba nezavisnih poslanika. Da bi im onda spočitao krivicu za izgubljeni novac iz EU fondova.

„Zato što nijeste glasali za ustavne promjene, zbog toga smo izgubili 4,6 miliona eura iz Plana rasta“, ustvrdio je premijer Spajić, računajući da više nema vremena da se taj propust (ili, po njegovom, „zla namjera“) ispravi. Na to su iz opozicije odgovorili da oni nijesu mogli (ne)glasati za odluku koja nije ni stavljena na dnevni red. Dok se predsjednik parlamenta pomiriteljski smješkao.

I tako rokovi – prođoše. Ustavne promjene se,  sve da za njih glasa svih 81poslanika, ne mogu se usvojiti na propisan način do kraja juna. Prethodno smo digli ruke i od obećane reforme izbornog zakonodavstva. Šta je sledeće?

Možda, neka nova kafa na kojoj će Johan Satler apelovati na razum ovdašnjih političara, objašnjavajući koliko je Evropskoj uniji važno da joj se pridruži Crna Gora. Ili je ono nama prioritet svih prioriteta da postanemo članica evropske porodice? Što bi rekli iz bivših vlasti, tu želju teren nije prepoznao.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo