Povežite se sa nama

MONITORING

MALE HIDROCENTRALE OD EKOLOŠKE ŠTETE DO BOGAĆENJA POJEDINACA: Prazna korita pune džepove miljenika vlasti

Objavljeno prije

na

Bajkovite pejzaže balkanskih zemalja, areala netaknute prirode, jezera, rijeka i bistrih planinskih potoka, ponegdje već smjenjuju slike suvih korita i nestalih životinjskih i biljnih vrsta. Bujaju samo novokomponovani bogati vlasnici malih hidroelektrana, na štetu prirode i o trošku građana. Ako se ostvari plan graditelja, bankara i vlada, da se od Slovenije do Albanije izgradi 3.000 malih hidroelektrana, Balkan bi mogao ostati bez jednog od najvrednijih resursa – vode.

Pod izgovorom korišćenja obnovljivih izvora energije, iako kapaciteti planiranih malih elektrana simbolično utiču na energetske bilanse, kroz subvencije isisava se novac iz državne kase. U Crnoj Gori je i većina ovih koncesionih poduhvata dostupna uglavnom ljudima bliskim vrhu vlasti. Svojevrstan trougao u „antinatura koaliciji” tvore – bankari. Rukopis je gotovo istovjetan u čitavom regionu.

Da je posljednji čas da se ovo zaustavi pokušava da ukaže organizacija Balkan River Defence (Odbrana balkanskih rijeka). Oni ističu da je važnost balkanskih rijeka i u tome što su, zahvaljujući još slobodnim vodotocima, stanište za 69 životinjskih vrsta koje nigdje drugo ne postoje, te da u njima živi i 40 odsto evropskih puževa i školjki.

Slovenački biolog Rok Rozman, osnivač organizacije Odbrana balkanskih rijeka za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Monitor kaže: „Na rijekama između Slovenije i Grčke predviđeno je 3.000 brana (velikih i malih). Ako se ovi planovi ostvare, ne samo lokalno stanovništvo, nego i Evropa će izgubiti posljednje netaknute i slobodne rijeke. Kontrast, da sjeverna i zapadna Evropa uklanjaju više od 3.000 brana, dok se u jugoistočnom dijelu pokušava izgraditi 3.000 novih, mnogo govori”.

On navodi da su hidroelektrane izgubile zeleni i obnovljivi status posljednjih godina, jer mnoge studije jasno pokazuju da je hidroenergetika krajnje destruktivna za okolinu, staništa i vrste, te kulturnu baštinu i održivi način života.

„Opšta slika je jasna: gradnjom brana ne planira se pomoći regionu da dobije više energije ili postane zelen u smislu proizvodnje, riječ je o pranju novca i korupciji. Međunarodni fondovi i velike hidrokompanije ne mogu graditi nove brane bilo gdje drugdje, pa su došli na Balkan, gdje zakonodavstvo EU još ne postoji i korupcija je i dalje široko rasprostranjena. Zbog toga se ne smije tolerisati gubitak posljednje divljine zbog dobiti već bogate manjine”, kaže Rozman.

Da je na teritoriji između Slovenije i Albanije planirana izgradnja gotovo 3.000 novih brana, objavljeno je i u studiji Finansiranje HE u zaštićenim područjima Jugoistične Evrope, koju su u martu prezentovale međunarodne organizacije EuroNatur i RiverWatch u saradnji sa lokalnim partnerima sa Balkana.

U studiji se navodi da su od 2005. godine Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD), Evropska investiciona banka (EIB) i Grupa Svjetske banke odobrile kredite i garancije od 727 miliona eura za 82 hidroelektrane na Balkanu. Ovo uključuje 37 projekata u zaštićenim područjima, kao što su nacionalni parkovi i Natura 2000 područja. Novac koji plasiraju komercijalne banke igra ključnu ulogu u omogućavanju kontroverznih projekata. Njihovo finansiranje je teže pratiti, ali autori studije su identifikovali 158 takvih slučajeva, od kojih su 55 u zaštićenim područjima. Najaktivnije komercijalne banke sa identifkovanim kreditima su austrijska Erste & Steiermaerkische banka i italijanska Unicredit grupa, od kojih je svaka finansirala po 28 projekata. U odjeljku Crna Gora pominje se i porodična Prva banka koja finansira posao familije Đukanović sa obnovljivim izvorima energije.

U Crnoj Gori se trenutno, prema podacima Ministarstva ekonomije, električna energija proizvodi u 20 malih hidroelektrana (mHE). Pet je u vlasništvu Elektroprivrede Crne Gore, dvije u zajedničkom vlasništvu EPCG i norveškog NTE-a, a 13 su izgradile privatne kompanije od početka primjene programa podsticanja proizvodnje iz obnovljivih izvora energije. Zaključenim ugovorima o koncesiji, planirana je izgradnja ukupno 53 male elektrane.

Upravo ove male HE, kojima u najvećem broju rukovode kompanije sa licima povezanim sa vlašću, su pod lupom javnosti. Građani Andrijevice, Plava, Berana, Bijelog Polja, Murina, Gusinja, sela Bukovica i Štitarica, tokom prošle i ove godine, organizovali su brojne proteste zbog nezadovoljstva gradnjom mHE. Pitali su Vladu kako mogu da žive bez vode i tražili da se uvede zabrana na gradnju novih postrojenja.

„Uzeta nam je čitava rijeka, korita skoro da nema, sva je ukroćena u cijevi. Od izvora do kraja mjesne zajednice sagrađene su četiri centrale”, priča za CIN-CG/Monitor Vesko Davidović, predsjednik Mjesne zajednice Šekular kod Berana.

Sličan je pejzaž i u Plavu gdje je podignuta mala hidroelektrana na Babinopoljskoj, a druga na Hridskoj i Treskavičkoj rijeci. Mještani kažu da je ostala pustoš – korita suva, riblji fond uništen.

„Dva puta smo im osporili gradnju, ekološki elaborat je vraćen na doradu jer je bio nepismen”, kaže za CIN-CG/Monitor Nikola Vemić iz Ekološkog pokreta Donja Bukovica. On objašnjava da su na dva skupa, koja su organizovali, okupili nekoliko stotina ljudi. „Doveli smo stručnjake, profesore iz Novog Sada, Zagreba, Škotske koji su pobili njihove navode o tome da neće biti ekološke štete”, priča Vemić.

Crnogorska Vlada posao oko malih HE pravda Direktivom EU iz 2009. godine, prema kojoj bi države članice do 2020. godine trebalo da troše bar 20 odsto energije iz obnovljivih izvora. Vlada je taj prag podigla na 33 odsto.

Na iskustvo zemalja EU često se pozivaju i vlasnici mHE. Citiraju da u Evropi postoji 24.000 malih elektrana, te da je Norveška iskoristila 100 odsto vodnih potencijala, Francuska i Italija 86 odsto, Njemačka i Austrija 88 odsto.

„Ne smijemo smetnuti s uma da nije isto podsticati izgradnju malih hidroelektrana u Zapadnoj Evropi i na Balkanu. Rijeke Zapadne Evrope nijesu više u prirodnom stanju, dok veliki broj na Balkanu jeste”, objašnjava biolog Vuk Iković iz Organizacije KOD. On navodi da su „rijeke na kojima se grade mHE u Crnoj Gori potoci naspram velikog broja evropskih rijeka”. Staviti malu rijeku u cijev dugu nekoliko kilometara je uzimanje života tom prostoru i ekološki zločin.

Milija Čabarkapa iz NVO Green Home, kaže da je teško, kada se govori o izgradnji mHE, definisati glavne ekološke probleme: „Populacije nekih vodenih vrsta se smanjuju (ribe, vodeni insekti, vodene grinje, pijavice…). Mnoge vrste moraju da migriraju i prilagode se novim uslovima. Ukoliko im to uspije, stabilne populacije formiraće tek poslije decenije ili kasnije. Pojedina staništa biće trajno izgubljena”.

On objašnjava da se izgradnjom vodozahvata sprečava uzvodna migracija ribe i drugih organizama. „Ribe se u pritokama mrijeste. Kako se mHE obično grade samo na pritokama velikih rijeka, onemogućava se mrijest ribe. S obzirom na to da je predviđena gradnja većeg broja mHE na svim većim pritokama velikih rijeka u Crnoj Gori, uništavanjem manjih mrestilišta smanjiće se populacija ribe u pritokama i u velikim rijekama”, kaže Čabarkapa.

Iz Koalicije 27, koja okuplja nevladine organizacije Green Home, Centar za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP), Sjeverna zemlja, Društvo mladih ekologa Nikšić i Zelena akcija/Friends of the Earth iz Hrvatske, nedavno su apelovali da se sve procedure odobravanja projekata, dodjele ekoloških saglasnosti i energetskih dozvola za mHE bez odlaganja obustave i uradi revizija već učinjenog. Oni tvrde da je većina koncesija dodijeljena bez validnih osnova, vodnih i bioloških, uz nepostojanje odgovarajućih planskih dokumenata, strateških smjernica i preciznih podataka o uticaju na životnu sredinu.

„Najveći problem je što nema procjene ekosistemske vrijednosti vodotokova koji se daju na koncesiju za takve projekte”, kaže za CIN-CG/Monitor Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta Ozon. On objašnjava da nije prepoznat značaj rijeka za život ljudi i lokalnu zajednicu, kao i potencijal za druge svrhe, kao što su vodosnabdijevanje, navodnjavanje, razvoj ribolovnog i drugih vidova turizma…

„Bez osnovne analize nadležni proglase da je javni interes da se grade mHE, što je apsurd, naročito ako je riječ o rijekama sa pitkom vodom, što je u svijetu prepoznato kao najvažniji prirodni resurs”, ističe Perović.

I biolog Iković ističe da je glavni problem to što Crna Gora nikad nije uradila studiju kojom se ocjenjuje stepen uticaja planiranih malih hidoelektrana na životnu sredinu i zdravlje građana. „Male HE su isplanirane u skladu sa interesima povezanih i uz to privilegovanih pojedinaca čime je interes građana sasvim zanemaren. Koncesionaru se izdaje na korišćenje čitavo slivno područje jednog toka tako da on sam bira na kojem će mjestu vršiti zahvat, a standardi zaštite životne sredine, upravljanja prostorom i poljoprivredom se usaglašavaju sa zahtjevima investitora”, kaže Iković.

On objašnjava da se definisanje ekoloških posljedica doživljava kao puka forma. „Stvarna, suštinska primjena standarda zaštite životne sredine je često okarakterisana ‘antidržavnim gestom’ jer su male hidroelektrane posao od ‘javnog interesa’, a povlašćeni investitor je već uložio novac pa ‘nema smisla’ da se odustane bez obzira na to što će to da uzrokuje nepovratnu štetu za građane i prirodu. Na ovaj način rukovodioci ustanova, svjesno ili ne, služe povlašćenim investitorima”, tvrdi Iković.

Iz Agencije za zaštitu prirode i životne sredine na pitanje da li su nekog investitora odbili, navode slučaj mHE Đurička 1 u Plavu, nosioca projekta Plava Hidro Power iz Ulcinja, jer nije definisana zona sanitarne zaštite, pa se nije moglo utvrditi da li ima direktnog uticaja na vodoizvorište Jaseničke rijeke.

Očigledno da ekološka saglasnost do sada nije bila prepreka investitorima za gradnju. Uglavnom se ponavljalo „da nema negativnih uticaja na životnu sredinu i biodiverzitet”. Ekolozi i mještani godinama protestuju, jer se to pokazalo netačnim.

Iz Ministarstva ekonomije su kazali da planom za ovu godinu nije predviđeno izdavanje energetskih dozvola u oblasti hidroenergije, „osim za rekonstrukcije postojećih i izgradnju objekata na vodovodnim sistemima – dakle u oblastima koje apsolutno ne mogu biti dovedene u pitanje sa aspekta životne sredine”.

„Aktivnosti u prethodnom periodu sprovođene su u skladu sa važećim propisima, tako da ne postoji razlog za vanrednu reviziju”, navode iz Ministarstva uz najavu da će moratorijum biti na snazi i tokom 2019. godine.

Pored ekoloških problema, sve se više ističe i finansijska opravdanost mHE za državu i građane. Prema Zakonu o energetici, građani su dužni da plaćaju porez na nove obnovljive izvore energije u sklopu svojih računa za struju. Početkom 2017. ovi porezi su učetvorostručeni. Kompanije koje proizvode energiju iz obnovljivih izvora imaju podsticajne cijene i garantuje im se otkup proizvodnje tokom 12 godina. Izmjenama zakona prošle godine ukinut je i PDV na isporuku proizvoda i usluga za izgradnju električnih postrojenja za proizvodnju električne energije sa instaliranom snagom od 10MW, gdje vrijednost investicije premašuje pola miliona eura.

„Primjer biznisa mHE je među najboljim pokazateljima ‘zarobljene države’ u sektoru energetike – kada javne politike kreirate tako da budu u privatnom, a ne javnom interesu”, kaže za CIN-CG/Monitor Ines Mrdović iz MANS-a. Ona ukazuje na to da građani finansiraju profit privatnim investitorima, u zemlji u kojoj nema dovoljno bolnica, vrtića, škola, dnevnih centara…

„Šema koju Vlada sprovodi pod izgovorom dostizanja ciljeva u obnovljivim izvorima energije, pokazuje da se radi o biznisu privilegovanih pojedinaca, koji su bliski lideru DPS-a Milu Đukanoviću i vrhu te partije. Do sada se pokazalo da su samo privilegovani u tom biznisu, a primjer kompanije Hidroenergija Montenegro je veoma slikovit. Ta firma je imala studije o gradnji mHE u Beranama godinu prije nego je pokrenut tender za dodjelu koncesija, na kojem je pobijedila. U kasnijim godinama Vlada je firmi pomjerala rokove za ispunjavanje obaveza iz koncesionog ugovora, a nakon što su sagrađene mHE pokazalo se da je izostala bilo koja značajnija korist za lokalnu i ukupnu društvenu zajednicu. Štaviše, mHE su sagrađene tako da je mještanima bukvalno oteta voda iz rijeka, čime im je ugrožen život na tim područjima”, ističe Mrdović.

Prema podacima MANS-a, subvencije koje plaćaju građani čine više od polovine ukupnih prihoda vlasnika mHE. U periodu od 2014. do 2017. te firme su državi platile 12 puta manje za koncesije u odnosu na subvencije koje su platili potrošači. Ukupan prihod vlasnika malih HE bio je više od devet miliona eura, a od toga su subvencije građana 4,7 miliona. Troškovi koje su ove kompanije isplatile državi na ime koncesija iznose samo 430.000 eura.

Pozivajući se na Nacionalni akcioni plan korišćenja energije iz obnovljivih izvora, iz MANS-a su izračunali da će do 2020. naknada koju građani plaćaju za struju proizvedenu u mHE dostići iznos od gotovo 27 miliona eura.

Iz Ministarstva ekonomije su nam odgovorili da se „u ovim kvazianalizama veoma često prenebregava vrijednost investicija, koja je u ovih 13 objekata iznosila preko 40 miliona eura, da ukupan prihod ne predstavlja profit investitora, već da iz njega treba da pokrije i troškove amortizacije i operativne troškove, plati koncesionu naknadu”.

„Koncesiona naknada jeste bitan, ali nije najvažniji element eksploatacije prirodnih dobara jednog društva. U navedene dvije i po godine tih 4,7 miliona eura supstituisalo je uvoz električne energije u vrijednosti od oko tri miliona eura, omogućilo preko 80 radnih mjesta u zemlji, podiglo privrednu aktivnost u lokalnim zajednicama i stvorilo preduslove za dalji infrastruktirni razvoj tih krajeva”, ističu iz ministarstva.

Iz Ministarstva tek sada najavljuju promjenu politike: „Izdavanje energetskih dozvola je stopirano s obzirom na činjenicu da je Crna Gora veoma blizu ispunjenja zadatog nacionalnog cilja od 33 odsto OIE u ukupnoj finalnoj potrošnjii energije, ali i kako bi preispitala neophodnost daljeg finansijskog podsticanja izgradnje objekata za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora energije. Vlada će u narednom periodu nastojati da privlači investitore spremne da preuzmu tržišni rizik”, kažu iz Ministarstva ekonomije.

Lijepo sročeno, ali ne objašnjava do kada će trajati uspostavljeni harač miljenika vlasti preko subvencija. Na drugoj strani, potraga za novim investitorima i nove poreske olakšice alarm su da se sprema novi napad na ekosistem.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Izdvojeno

GODINU DANA PROTESTA MJEŠTANA KRALJSKIH BARA: Male HE – agonija koja traje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mještani ne kriju ogorčenje zbog nerješavanja  problema od strane Vlade. Tako su na protestu koji je održan prošlog mjeseca istakli da je više nezakonitosti, kada je riječ o projektima mHE u selu, napravljeno tokom minulog mjeseca, nego tokom čitave prethodne godine

,,Ne dirajte naše vode, ostavite naša izvorišta Tare, dosta ste uzeli, nemojte više kumim vas bogom”, poručili su prije godinu dana mještani kolašinskog sela Kraljske Bare, ispod Komova. Od tada traju njihovi protesti u cilju zaustavljanja gradnje malih hidroelektrana (mHE) na vodotocima Ljubaštica, Crnja  i Čestogaz.

Ove tri rječice formiraju rijeku Drcku, jednu od većih pritoka Tare. Koncesiju na jedina tri preostala vodotoka u Parku prirode Komovi, koja nijesu stavljena u cijevi, dobilo je preduzeće Dekar energy. Vlasnik Dekara je Momčilo Miranović, suprug Vesne Miranović bivše pomoćnice ministra zdravlja i visoke funkcionerke DPS-a.

Od prošle jeseni mještani Bara Kraljskih imaju podršku mještana Rečina, koje je snašla ista muka. Oni se protive gradnji mini hidrocentrale na Rečinskoj rijeci. Na Rečinskoj rijeci mHE Skrbuša gradi kompanija Hydro logistics. Vlasnik ove kompanije je Slaven Burzanović, koji je i ovlašćeni zastupnik u firmi BB hidro Blaža Đukanovića, sina predsjednika države,  koji je takođe u poslu sa malim HE.

Na ovonedjeljnom protestu mještani Kraljskih Bara i Rečina su pozvali potpredsjednika Vlade Dritana Abazovića da ,,dođe i potvrdi ili porekne ono što je obećao u septembru prošle godine”. Abazović je tada prisustvovao protestu u Kraljskim Barama i, između ostalog, rekao da ,,buduća vlast treba da raskine sve koncesije za mHE i trajno zabrani gradnju”. On je tada tvrdio i da je ,,svaka gradnja mHE korupcija sama po sebi”.

Do sada su raskinuti svi ugovori o mHE za koje je postojao zakonski osnov, a za sve ostale traži se rješenje koje neće ići na štetu države, odgovoreno je mještanima iz Abazovićevog kabineta. Podsjetili su da je Abazović obećao moratorijum na izgradnju mHE, što je Vlada učinila odmah nakon konstituisanja.

,,Inspekcija će u saradnji sa geometrima uskoro posjetiti Bare Kraljske i sačiniti detaljan elaborat kojim će se utvrditi jasna pozicija objekata male HE, najavljeno je iz Kabineta poptredsjednika Vlade. To je, kako su precizirali, osnovni preduslov razmatranja pravnog osnova za raskid ugovora.

Dok se čeka nova inspekcijska posjeta, nedavno je Direktorat za inspekcijske poslove privremeno zabranio koncesionarima nastavak radova.

Na protestu su mještani Bara Kraljskih i Rečina iskazali zabrinutost i tražili od vicepremijera da im garantuje da niko neće krenuti silom na one koji se protive gradnji mini-hidroelektrana na tom području.

Milovan – Mišo Labović, predsjednik Savjeta MZ Kraljske Bare, za Monitor kaže da mještani trpe pravno nasilje jer se privremenim mjerama koje donosi Osnovni sud u Kolašinu ugrožavaju ljudska prava: ,,Kad investitor podnese zahtjev za 24 sata se odlučuje, a mještanima za krivične tužbe preko dva mjeseca traje istraga”. On objašnjava da se koncesionar bori svim silama za svoj profit, pa da je bilo i prijetnji, ali da se nesigurnost  sada provlači kroz institucije.

Labović ističe da su više puta nadležnima predočili dokaze o tome da su u odluci o koncesiji pogrešno tretirani slivovi rječica, da nijesu riješeni građevinsko pravni odnosi, da je ugovor sa koncesionarom koji je trebao da završi radove 2016. na volšeban način bivša Vlada, na osnovu zaključka, produžila 2019. godine…

,,Očigledno da će ovo trajati”, kaže Labović i napominje da ugovor koncesionaru ističe krajem godine. ,,Imali smo  dva sastanka u Vladi.  Nijesmo dobili bilo kakve garancije. Oni se drže  priče da ne žele da plaćaju milionske odštete. Mi smatramo da se na osnovu člana 23 koncesionog ugovora i člana 18 – nesaglasnost mještana, ugovori mogu oboriti. Član 23 jasno kaže – da se dozvole koje su dobijene na osnovu pogrešnih podataka odmah mogu raskinuti. Onda bi trebalo da onaj koji je potpisao takve ugovore pozove na odgovornost”.

Mještani ne kriju ogorčenje zbog nerješavanja ovog problema od strane Vlade. Tako su na protestu, koji je održan prošlog mjeseca, istakli da je više nezakonitosti, kada je riječ o projektima mHE u selu, napravljeno tokom minulog mjeseca, nego tokom čitave prethodne godine.

Krajem maja su pozvali ministra ekologije, prostornog planiranja i urbanizma Ratka Mitrovića da podnese ostavku „iz moralnih razloga“. Ministar Mitrović je autor studija tehničko-ekonomske opravdanosti izgradnje i idejnih rješenja za 20 mHE, među kojima i Crnja, Ljubaštica i Čestogaz u Barama Kraljskim.

U Crnoj Gori rade 32 mHE, a njihov udio u ukupnoj proizvodnji električne energije manji je od tri odsto. Građani su na osnovu podsticaja investitorima do sada platili preko 19 miliona eura. Zahvaljujući subvencijama, koje plaćaju potrošači kroz račune za struju, firma BB Hidro, čiji je suvlasnik  Blažo Đukanović, projektovala je za 12 godina rada  mHE Bistrica u Kolašinu, profit od tri miliona eura, a za to vrijeme će državi biti plaćeno samo 250 hiljada koncesione naknade, izračunali su u NVO Akcija za socijalnu pravdu.

Ines Mrdović, pravna savjetnica ove organizacije nedavno je izjavila da je  nova Vlada obećala reviziju projekata mHE ,,ali politički rastrzana između ličnih sujeta i pizmi političara sa svih strana, ni šest mjeseci od imenovanja, nije se ozbiljnije zagreblo po ovom gorućem pitanju, sa ciljem da se potrošači zaštite od neopravdanog nameta ispoljenog u subvencijama, odnosno biznisi privilegovanih do danas su neokrnjeni, dok se građanima i dalje žestoko zavlači ruka u džep”.

Nova Vlada je odlučila da zaustavi odobravanje izgradnje malih HE dok ne okonča postupak do sada zaključenih ugovora. A to ide vrlo sporo. Zbog ove odluke investitori tuže državu i hoće da naplate navodnu 30-godišnju štetu – ceh bi za crnogorske građane mogao da bude veći od 50 miliona eura.

Ministarstvo kapitalnih investicija je u decembru formiralo radnu grupu koja treba da sagleda i preispita ugovore o koncesijama za male HE. Monitoru su ranije iz ovog ministarstva odgovorili da je potrebno razumijevanje jer taj postupak nije jednostavan ni brz. Rezultata još nema.

Niko od nadležnih ne pridaje važnosti na uporne tvrdnje Vasilija Miličkovića, predstavnika manjinskih akcionara EPCG koji pokušava da dokaže da je cijeli posao oko malih HE i subvencija nezakonit i protivan Ustavu. On ponavlja da se zarad interesa ljudi iz Đukanovićeve familije i okruženja, EPCG obavezala da struju otkupljuje po cijeni tri puta većoj od tržišne. Navodi i da će nas prema procjenama stručanjaka to reketiranje i pljačka građana kroz OIE 1 i 2 za 30 godina koštati 600 miliona ili 20 miliona godišnje.

Vlada je početkom ovog mjeseca donijela odluku da milion eura iz budžeta dodijeli za podsticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora (OIE). Prema uredbi koju je donijela prethodna vlast, vlasnici obnovljivih izvora energije imaju status povlašćenih proizvođača kojima se plaća podsticajna cijena struje.

Prošle godine je 13 povlašćenih vlasnika mini HE od građana i privrede
dobilo blizu četiri miliona eura podsticaja, a imali su ukupan profit od 1,6 miliona eura. Da nije bilo podsticaja od građana, vlasnici mHE bi godinu završili sa dva miliona gubitka.

I dok čekaju šta će  se i kako prelomiti u Podgorici, u Kraljskim Barama su više puta istakli da nijesu i neće dati da se politika umješa u njihovu borbu. Labović ističe: ,,Mi branimo naše živote, naše selo je mrtvo ako se desi da nam se uzme voda, tu više nema života”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

CRNOGORSKI DUG IZMEĐU ZAPADA I ISTOKA: Kako smo hedžovani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pokazuje se da je Vlada Zdravka Krivokapića prilično uspješna kada treba pozajmiti novac. Brine izostanak ozbiljnije razlike između sadašnjih i bivših vlasti oko javnosti rada. Makar kada je riječ o finansijskim tokovima. A koga je DPS ujedao (pljačkao), taj se i eksperata boji

 

Prošlog četvrtka, kad je broj Monitora stigao u štampariju, ministar finansija Milojko Spajić pohvalio se na vanredno sazvanoj konferenciji za medije: „Crna Gora je uz pomoć američkih i evropskih partnera uspjela da hedžing aranžmanom smanji kamatu na kredit Exim banke sa dva odsto u dolarima na 0,88 odsto u eurima. Samo u julu ušteda će biti četiri, a godišnje osam miliona eura“.

Spajić je ponudio i objašnjenja: „Imali smo tešku naslijeđenu situaciju, jer taj dug (kredit za gradnju prioritetne dionice autoputa, prim. Monitora) koji je bio u dolarima nikad nije bio pretvoren u eure i za sve ove godine smo zbog toga imali oko 109 miliona eura gubitka“. Prigovorio je prethodnicima: „Ovaj hedžing aranžman je morao biti urađen mnogo ranije…“. I najavio svjetliju budućnost: „Javni dug neće imati valutni rizik koji je predstavljao omču oko vrata sve ove godine.“

Kamermani su još pakovali opremu nakon ministrovog obraćanja, a krenule su hvale i čestitke. Da pritvrde vijesti o dobru koje nas je  zadesilo, desetak dana prije roka za plaćanje prve rate kineskog kredita.

Prvo iz kuće. „Vlada Crne Gore i Ministarstvo finansija su postigli nevjerovatan uspjeh i realizovali hedžing transakciju sa zapadnim partnerima…“, objavljeno je na zvaničnom tviter nalogu Vlade Zdravka Krivokapića. Pa, praktično istovremeno, čestitke su stigle i sa one najvažnije adrese. „Svaka čast, ministre“, pohvalili su Spajića na tviter nalogu Ambasada SAD u Crnoj Gori, čestitajući mu što je „osigurao finansijsku stabilnost Crne Gore u partnerstvu sa američkim bankama“. I pokazujući da su potpuno upućeni u dešavanja. Za razliku od crnogorske javnosti, računajući tu članove parlamenta, monetarne vlasti (Centralnu banku) i, kako izgleda, dobar dio Vlade.

Kineze taj aranžman mnogo i ne interesuje. „Povjerilac je i dalje kineska Exim banka, ali dvije američke banke i jedna francuska banka su učestvovale u transakciji“, kazao je ministar Spajić, ne otkrivajući o kojim bankama je riječ. Pošto, objašnjavaju iz Ministarstva finansija, pregovori traju. „Nastavljaju se pregovori o refinansiranju i optimizaciji javnog duga, a ovim aranžmanom se daje prijeko potrebno vrijeme da se to uradi na najbolji mogući način“, objasnio je ministar.

Mi treba da nadamo najboljem, ne obraćajući pažnju na određene nepoznanice iz ove priče.

Ako ćemo 21. jula, kada na naplatu dospijeva prva polugodišnja rata zajma uzetog od Kineza 2014, platiti četiri miliona manje nego što smo računali, to je dobra vijest. To zna svaki dužnik. Kao što zna i da svako privremeno umanjenje ili odlaganje rate ima cijenu. I tu počinju problemi.

Mi ne znamo ništa o cijeni koju ćemo platiti za prošlonedjeljni aranžman. Izuzev što možemo pretpostaviti da ona neće biti mala. U svijetu finansija, hedžing predstavlja aranžman kojim se dio rizika preuzetog posla, u dijelu ili cjelini, prenosi na nekoga ko je spreman da se sa tim rizikom nosi (obično su to investicioni fondovi ili banke). Ta se usluga dobro plaća. Naš problem, jedan od njih nekoliko, sa zaduženjem kod Exim banke odnosio se na valutu plaćanja. Kredit je ugovoren u dolarima i svaka promjena kursa euro – dolar mijenjala je njegovu vrijednost u domaćoj valuti (euro). Za sada smo, po tom osnovu, u minusu nekih 110 miliona. Kredit je računajući u eurima, do danas, postao za toliko skuplji u odnosu na vrijeme kada je ugovoren.

U budućnosti, cijena kredita može rasti ili padati. A možemo ga i zaključati  ugovorom u hedžingu, plaćajući ozbiljnu naknadu. Procjene troškova hedžovanja kineskog kredita kretale su se od nekoliko desetina do više od 100 miliona eura. U tim okvirima treba tražiti cijenu aranžmana kojim se prošle nedjelje pohvalio ministar Spajić. Pod uslovom da je u pitanju finansijska a ne politička pogodba. U drugom slučaju, učinjenu uslugu nećemo platiti samo novcem.

Među dokumentima Vlade, objavljenim na njenom zvaničnom sajtu, nema ni pomena o tom nevjerovatnom uspjehu kojim su se pohvalili na društvenim mrežama. Prema nezvaničnim informacijama Monitora, postoji mogućnost da je u ponedjeljak, na telefonskoj sjednici Vlade, bilo  priče o Spajićevom poslu. Nema, međutim, informacija da li je Ministarstvo finansija premijeru i članovima Vlade predočilo ugovor spreman za verifikaciju i potpis ili samo informaciju o pregovorima uz procjenu ishoda. Dok se dio naših sagovornika izgovarao minulim praznicima, drugi su nabacili mogućnost da je na taj materijal stavljena oznaka tajnosti za internu upotrebu.

Nagađanja traju, poslanički klub DF je tražio skupštinsko saslušanje kako bi Spajić objasnio pod kojim je uslovima dogovorio smanjenje kamatne stope na kredit za autoput Bar–Boljare, a traju i dalji pregovori o refinansiranju istog duga. Tako, makar, tvrdi ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović.

„Premijer Zdravko Krivokapić nastoji da smanji troškove kineskog duga“, kazao je ministar Milatović u intervjuu Rojtersu, objavljenom krajem prošle nedjelje, uz najavu da nas nedjelje dijele od dogovora. „Postoje dvije mogućnosti: prva je refinansiranje, druga zamjena kredita, ili kombinacija prethodne dvije. Vjerujemo da možemo dobiti mnogo bolje uslove, vrlo sam optimističan po tom pitanju“, saopštio je ministar. Dodajući kako je siguran da će dogovor biti sklopljen sa zapadnim bankama.

Ispada da Vlada, istovremeno, pregovara i o anuliranju valutnog rizika postojećeg kredita (hedžing) i o njegovoj prijevremenoj otplati kreditom neke druge banke/banaka (refinansiranje). Iako se ta dva posla međusobno isključuju. Šta ako ispregovaramo oba? Da li će to biti dvostruka korist ili dvostruka šteta (dva puta plaćamo za isto). Pa, recimo, parlament ne prihvati ugovor o hedžingu. Ili, Exim banka zategne sa uslovima prijevremene otplate duga.

Od kada je ministar Spajić došao u Skupštinu sa amandmanom o refinansiranju kineskog duga, da bi se voljom DF-a iz nje vratio neobavljena posla, naši sagovornici iz Vlade apeluju, u nezvaničnim razgovorima, da se ovim temama za sada ne pridaje previše pažnje „kako ne bi otežali ili ugrozili našu poziciju u pregovorima koji još nijesu do kraja završeni“. A onda su ministri Spajić i Milatović krenuli da se hvale nezavršenim poslom. Prezentujući probrane izvode iz aranžmana koji ili još nije završen, ili neko želi sakriti njegove djelove (ko, pošto, zašto…) bez kojih je nemoguće sagledati cjelinu.

Ministar Milatović vjeruje i siguran je da će započeti posao biti završen brzo i usješno. Iskustvo uči – ne treba njegov optimizam prihvatiti zdravo za gotovo.  I to ne samo ono stečeno na osnovu ponašanja DPS vlada. „Sasvim sam siguran da će Crna Gora i Kina naći način da se dogovore“, najavljivao je Milatović krajem aprila za HTV, govoreći o pregovorima sa Exim bankom o reprogramu duga iz 2014. „Mislim i da će se naći način da se ispregovara odlaganje otplate glavnice”. I – ništa. Makar da mi znamo. Pa su počeli pregovori na drugoj (zapadnoj) strani.

Taj detalj sa zapadnim bankama je i te kako važan u priči o Crnoj Gori u raljama kineskog duga. On naglašava da je ova tema, iz perspektive naših zapadnih saveznika, prije svega političko, pa tek onda ekonomsko pitanje. I da ga treba posmatrati u kontekstu rastuće borbe za međunarodnu prevlast između SAD i Kine. U kojoj se Crna Gora našla svojom voljom ali bez mogućnosti da značajnije utiče na ishod.

Prošle vlasti zatvorile su ruska, ova vlada može zalupiti i kineska vrata, pa postati osuđena na zapadne investitore. Primjer Grčke s kraja pretprošle decenije svjedoči koliko to može biti bolno – oni nijesu založili Luku Solun, ali su ostali bez nje kako bi vratili kredite. Zapadnim bankama. Bolja je, dakle, ikakva nego nikakva alternativa. Kada smo uzeli kredit od Kineza, uz sve njegove mane (valutna klauzula, insistiranje da kineske firme realizuju projekat, osiguranje kredita državnom imovinom, arbitraža u Pekingu…) nigdje drugo nijesmo mogli dobiti ni takav. Iako cio svijet o Crnoj Gori govori kao o saobraćajnom ostrvu do koga se može stići samo avionom.

Ova Vlada je prilično uspješna kada novac treba pozajmiti. Njegova distribucija je veći problem. Brine i izostanak ozbiljnije razlike između sadašnjih i bivših vlasti oko javnosti rada. Makar kada je riječ o finansijskim tokovima. A koga je DPS ujedao (pljačkao), taj se i eksperata boji. I hedžovanja.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSKUPLJENJA: Strategija traženja krivca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rast cijena ne može se posmatrati bez adekvatnih podataka o zaradama. Da shvatimo kako zaposleni sa minimalnom zaradom (250 eura) danas jedva mogu kupiti hranu koju bi, prošle godine u ovo doba, platili 200 eura. Pa bi im od tadašnjeg minimalca ostala 22 eura za ostale troškove. Političari za to ne mare. Njih more durge brige

 

Gorivo je, od utorka, ponovo skuplje. Pekari su već u srijedu najavili poskupljenje kvalitetnijih vrsta hljeba. Očekuje se da će dodatno poskupiti i druge vrste prehrambenih proizvoda, cijena prevoza, usluge svih vrsta.

Hrana je od prošle jeseni već skuplja za nekih 20–25 odsto. I golim okom je vidljivo da su osnovne životne namirnice: ulje, brašno, šećer… značajno skuplje. Poskupila je i stočna hrana, vještačko đubrivo, građevinski materijal, obuća, odjeća.

Podaci MONSTAT-a pokazuju da je cijena stanova u novogradnji i komercijalnoj prodaji u prvom tromjesečju ove godina veća za 8,5 (na nivou države) do 11,5 odsto (u Podgorici) u odnosu na isti period prošle godine. Potražnja je ostala  približno ista dok su cijene građevinskog materijala u odnosu na kraj prošle godine uvećane i za 100 odsto, objašnjava Mileta Grujić, predsjednik Odbora za građevinarstvo Privredne komore Crne Gore. „Građevinskom željezu cijena je uvećana za preko 50 odsto, stiroporu i bakru za preko 70 odsto. Zbog rasta cijena nafte povećani su i troškovi prevoza kao i cijene bitumena…“.  Grujić naglašava da je od svih materijala korišćenih u novogradnji naš samo pijesak. I nešto stolarije proizvedene u domaćim fabrikama i radionicama. Pored željezare Toščelik mi i armaturu – uvozimo.

Pojeftinila je struja (politička odluka predstavnika novih vlasti koji rukovode EPCG). Bijeli je hljeb zadržao staru cijenu. Na sreću onih koji većom potrošnjom hljeba pokušavaju nadomjestiti odsustvo drugih, skupljih, namirnica. Ali i tu imamo drugu stranu medalje. Neobičnu koliko i potencijalno opasnu.

„Trgovci uvoze smrznuti hljeb iz Rumunije, skidaju etiketu, podgrijavaju ga i tako prodaju“, tvrdi u ovdašnjim medijima Svetozar Radonjić, predsjednik Udruženja pekara Crne Gore, „Nijedna država na svijetu to ne bi tolerisala“.

Javnost je najglasnije odreagovala na poskupljenje goriva. Iako je, prije nekih pet-šest godina tadašnji premijer Milo Đukanović tvrdio da je gorivo luksuz, pravdajući odluku vlade da poveća namete na naftne derivate. Kasnije je taksa ukinuta, odlukom Ustavnog suda, ali su državni nameti uključeni u cijenu goriva i dalje vrlo visoki (preko 60 odsto maloprodajne cijene). To gorivo u Crnoj Gori čini bitno skupljim u odnosu na zemlje slične kupovne moći: BiH, Albanija, Makedonija.

Oni koji su prećutali Đukanovićevu priču o luksuzu, dok su bili dio DPS vlasti, zahtijevaju od nove vlade da se odrekne dijela akciza i tako utiče na smanjenje cijena. Optužuju Vladu za nesposobnost da kreira podnošljiv ekonomski ambijent, iako „stari rekord“ cijena goriva u Crnoj Gori svjedoči da njihovi izabranici nijesu bili ni bolji ni drugačiji. Makar kada je akcizna politika u pitanju. Opet, oni koji su do 30. avgusta rado govorili o neophodnom smanjenju državnih nameta na naftne derivate, sada imaju preča posla. Uglavnom, i jedni i drugi putuju u službenim (državnim) automobilima koje „hrane“ novcem iz državne kase.

Mnogima nije svejedno. „Zbog ukupne krize izazvane pandemijom koronavirusa koja je prouzrokovala gubitak radnih mjesta, smanjenje zarada, pad ekonomske i kupovne moći pojedinca i porodica, došlo je do urušavanje životnog standarda naših građana“, navodi se u saopštenju Unije saveza sindikata (USSCG) povodom najnovijeg rasta cijena goriva. „Od januara je cijena nafte i naftnih derivata drastično porasla, pa je krajnje vrijeme da se preispita njena politika utvrđivanja“,  konstatuju sindikalci podsjećajući da je minimalna cijena rada u Crnoj Gori najniža u regionu. Zbog čega bi očekivani novi talas poskupljenja mogao donijeti još veće probleme.

Nove cijene goriva nijesu prećutali ni u Uniji poslodavaca. „Efekti povećanja cijene bilo kog energenta, a posebno goriva, proizvode rast ostalih cijena“, upozorio je i Predrag Mitrović, predsjednik Unije i prvi čovjek Socijalnog savjeta (čine ga članovi vlade, sindikata i poslodavaca). On se nada da će već  na narednioj rednoj sjednici Savjeta doći do zajedničkih rješenja kako bi „zaštitili standard građana i pomogli očuvanju likvidnosti privrede“.

„Isključivi razlog za rast cijena goriva u proteklih nekoliko mjeseci je konstantan porast cijena nafte i energenata na svjetskim berzama, zbog zagrijevanja svjetske ekonomije nakon krize izazvane pandemijom“, saopšteno je iz Ministarstva kapitalnih investicija. Oni podsjećaju da je aktuelna vrijednost akciza usklađena sa minimalnim iznosima koji su propisani direktivama EU. Moguća rješenja vide u smanjenju akciza (za tu odluku Vladi treba podrška većine u parlamentu, pošto treba mijenjati Zakon o akcizama) i formiranju strateških rezervi naftnih rezervata. Zato iz Ministarstva kapitalnih investicija najavljuju pripremu zakona o državnim rezervama. Mada je veliko pitanje koliko bi i on, u dogledno vrijeme, mogao pomoći. Pošto bi i tu naftu nečim trebalo dopremiti, negdje skladištiti, pa distribuirati. Država je odavno ostala bez kapaciteta neophodnih za takve aktivnosti. Jednako, i smanjenje akciza zvuči lijepo, sve do momenta dok ne shvatimo da bi ta odluka dovela do nedostatka novca za zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, penzije i plate državnih službenika i javnih službi.

Iz Ministarstva finansija i socijalnog staranja su, paralelno, odlučili da se pozabave rastom cijena životnih namirnica. Ministar Milojko Spajić, skupa sa predstavnicima Ministarstva ekonomskog razvoja, sredinom nedjelje sastao se  sa predstavnicima najvećih trgovačkih lanaca. „Ministarstvo finansija i socijalnog staranja i Ministarstvo ekonomskog razvoja intenzivno razmatraju jedan broj kriznih mjera, koje bi bile vremenski ograničene i koje bi dovele do regulacije i snižavanja maloprodajnih cijena osnovnih životnih namirnica“, saopštio je ministar Spajić obraćajući se trgovcima. I poručio: „Na tom putu, neophodna je zajednička saradnja svih nas“.

Onda smo od razmatranih kriznih mjera saznali jednu: Vlada od trgovačkih lanaca traži da smanje marže. Argumentujući svoj zahtjev računicom da su one znatno veće od sedam odsto, koliko na ime PDV-a na osnovne životne namirnice prihoduje država. Od predstavnika trgovačkih lanaca stigli su kontraargumenti. Troškovi pomorskog transporta porasli su za 2-3 puta u posljednjih 12 mjeseci, tvrde, ukazujući i na trend globalnog poskupljenja cijena hrane za oko 25 odsto, počev od 2020.

Tome svjedoče i podaci Agencije UN za hranu i poljoprivredu, prema kojima (majski izvještaj) cijene hrane na svjetskim tržištima rastu, u kontinuitetu, 11 mjeseci. Dostigle su najveći nivo od 2014.

„Bilježimo konstantan rast cijena stočne hrane na tržištu“, piše i u vladinoj Informaciji o potrebi pružanja pomoći crnogorskim proizvođačima mlijeka. Uz  važan detalj: „Upoređujući cijene u Crnoj Gori sa regionom, cijena stočne hrane je u prosjeku veća 12–18 odsto. Osnovni razlog veće cijene je to što se cjelokupna koncentrovana stočna hrana uvozi“.

Baš kao i manje-više sve ostalo u Crnoj Gori. Uz bojazan da će i postojaća proizvodnja, posebno poljoprivredna, biti smanjena ili ugašena zbog izostanka adekvatne pomoći države. Tada bi i hrana mogla postati još skuplja. A manje kvalitetna.

Rast cijena se ne može se posmatrati bez podataka o zaradama. Tek tako dobijemo valjan kontekst. Zaposleni sa minimalnom zaradom (250 eura) danas jedva da mogu kupiti hranu koju bi, prošle godine u ovo doba, platili 200 eura. U oba slučaja nedovoljno. Ali bi im lani od minimalca ostala 22 eura za ostale troškove. A sada, nakon dugo čekanog povećanja, ništa.

Prema podacima koje je Monitor dobio od Uprave za prihode, ukupan fond bruto zarada koje su u aprilu ove godine isplaćene zaposlenima u Crnoj Gori (podaci za maj i jun još nijesu kompletni) iznosi nešto više od 95,1 miliona eura. To je za 20 miliona manje od bruto zarada u istom mjesecu prošle godine, a za 23,3 manje od aprila 2019. Da problem bude veći, broj obračunatih (legalnih) zarada u aprilu ove godine manji je za 40.000 od prošle, a za 50.000 od broja zarada isplaćenih u istom mjesecu 2019.

Ako su cijene porasle za 20–25 odsto, ukupan fond isplaćenih bruto zarada smanjen je za 20–25 odsto, dok je broj onih koji (zvanično) primaju platu manji za 50.000 za 24 mjeseca – kako živi Crna Gora? Na to pitanje trebamo brz odgovor. Tonemo.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo