Zbog sopstvene časti, zbog sramote svijeta u kom živi i bestidnosti ljudi čiji su zločini ostali nekažnjeni, njemu više ne priliči disati isti zrak koji oni dišu, ni dozvoliti da ga grije isto Sunce koje grije bezočne ubice hiljada i hiljada djece. Bez krvi. Bez svjedoka, bez saučesnika.  Svu svoju ušteđenu zaradu  zavještao je djeci Gaze. Momak iz Skopja, Makedonac

Samo mladost zna razliku između časti i sramote. Samo mladost može umrijeti i da odbrani svoju čast i zbog tuđe sramote. Svi drugi samo govore o časti  i ne stide se ni svoje, ni tuđe sramote.

Bio sam naumio za ovaj broj pisati o drugoj temi i vreć sam spremio tekst, kad mi stiže vijest! Ali kakva!? Ne bih si oprostio da sam je prešutio. Jer ta vijest je od onih vijesti zbog kojih se čovjek mora izjadati,  ne samo u tišini i pred sobom, nego na sav glas,  pred ljudima i pred Bogom.

Glavni junak ove vijesti je jedan momak iz Skopja, Makedonac.  Od ranog djetinjstva omiljen i druželjubiv   – “blistave duše“ kako reče jedan od njegovih prijatelja – blistao je svugdje: u školi, na fakultetu, u društvu,  u poslu kojim se bavio. Sve do prije dvije godine. Kada su svakodnevno počele stizati snimke ubijene djece u naručju majki i očeva, inserti djece bez ruku i nogu pod ruševinama i na zgarištima, izgladnjele i žedne djece pod šatorima bolnica, nepoodnošljivo dugi kadrovi djece siročadi u suzama nadnijetim nad tijelima mrtvih roditelja – kao da se jedna sjenka, bolje reći  slutnja sjenke  –  prevukla preko sjaja njegove blistave duše. Toliko nježna da su je samo njegovi najbliži prijatelji mogli primijetiti, ili pomisliti da su je primijetili. Jer, čim bi se u njihovoj blizini pojavilo neko dijete, i ta slutnja sjenke je smjesta nestajala a njegova blistava duša bi zasijala punim sjajem, pa bi povjerovali da im se ona sjenka samo pričinila.

Diplomirao je na fakultetu za informatiku i odmah se sa velikim uspjehom uključio u saradnju sa velikim IT kompanijama. Nije se hvalio ali su prijatelji znali da je to za njega veoma lukrativan posao.  Mučio se te dvije godine, do prije nekoliko dana, a onda je mladost u njemu presjekla  to mučenje: zbog sopstvene časti, zbog sramote svijeta u kom živi i zbog bestidnosti ljudi čiji su zločini ostali nekažnjeni, njemu više ne priliči disati isti zrak koji oni dišu, ni dozvoliti da ga grije isto Sunce koje grije bezočne ubice hiljada i hiljada djece.

Sve je pripremio besprijekorno. Inteligentno i efikasno. Bez krvi. Bez svjedoka, bez saučesnika. Bez patetike i suvišnih objašnjenja. Svu svoju ušteđenu zaradu  zavještao je djeci Gaze.

Do danas, nisam mogao povjerovati da je u čovječanstvu još ostalo toliko časti i pogotovo – takve časti! Ni danas ne znam za primjer u svjetskoj povijesti časti, s kojim se ovaj gest mladog Makedonca iz Skopja ne bi mogao mjeriti. Pred njegovim heroizmom ne bi ostali nijemi ni Eshil, ni Sofokle, ni Euripid!  Šekspir bi ga  ovjekovječio u možda najboljoj svojoj tragediji! Jer, njegov motiv časti je  dijamantski čist. Nije ni rasno, ni nacionalno, ni vjerski, ni kulturološki, ni ideološki, ni politički  motivisan. Bilo je primjera da zbog sramnog poraza svoje vojske, komandant izabere sopstvenu smrt da bi preživjele podsjetio na hrabrost koju su izdali, da bi ostatak života proveli u sramoti i preziru svog kukavičluka. Postoji li  atribut da dostojno opiše čovjeka  koji je to isto učinio da bi spasio svoju čast i  oprao sramotu moralnog poraza cijelog bestidnog ljudskog roda!?

I neka se niko ne pravi da nije svjestan tog poraza morala, tog gubitka časti tog kukavičluka čovječanstva, koji je počeo prije pune dvije godine, koji još traje  i koji se nikada više ne može zaboraviti; da ne vidi ovu sramotu koju više niko i ništa ne može oprati sa lica direktnih počinitelja i svih koji su ih na bilo koji način podržali i još podržavaju.

Ovaj heroj (namjerno anoniman, da ne pozleđujemo njegove najbliže), uvjerio me je da će, u ovoj mutnoj bujici ljudskog roda, uvijek zasijati poneka blistava duša – dok je mladosti! Jer samo mladost zna razliku između časti i sramote.

Ferid MUHIĆ

Naše osjećanje neophodnosti jednakog  poštovanja svakog čovjeka nije pitanje prava ni pravednosti, jer se izvorna nejednakost u snazi i sposobnostima ne može smatrati nepravdom, nego je rezultat čovjeku svojstvene saosjećajnosti i samilosti. Da nemamo dušu, nepravda bi, s punim pravom, potpuno zavladala svijetom

I samom Sokratu je to promaklo! Što onda ne bi to isto promaklo njegovom učeniku Platonu, Platonovom učeniku Aristotelu, Tomasu Kampaneli, Žan-Žak Rusou, Imanuelu Kantu, Pjer-Žozef Prudonu, Karlu Marksu…u krajnoj liniji, svim najslavnijim kritičarima društvene nepravde?! Kad samo pomislim koliko je duga ta lista, i kakvih tu uzvišenih duhova, plemenitih karaktera i  sjajnih umova ima!

Svima osim – jednom jedinom. Onome gotovo zaboravljenom. Trazimahu. Hiljade godina, ljudsko društvo je podijeljeno primarno u dvije kategorije. Naglašavam: primarno! To znači – izvorno  ab ovo, od samog početka a ne naknadno. U temelju a ne u distribuciji, gdje se nepravda direktno manifestira.   Inače, ljudsko društvo je podijeljeno na mnogo načina u dvije duboko nepravedne i direktno suprotstavljene grupe. Spomenimo samo dvije konstantno prisutne u svim društvima i vremenima: 1.  Na eksploatatore i na eksploatisane! – detektiranu i  elaboriranu u litotično kratkom zajedničkom programskom spisu Karla Marksa i Fridriha Engelsa naslovljenom “Manifest komunističke partije“ , objavljenom 1848 godine.

Ova podjela seže u duboku prošlost, od vremena podjele na robove i robovlasnike, preko kmetova i zemljopsjednika (feudalaca), do podjele na poslodavce i zaposlene. Njena nepravednost je očigledna najprije u tome da stvarni, proizvodni rad pada na leđa samo jednih (eksploatisanih), a da se sav profit sliva u ruke eksploatatora, koji ga zatim distribuiraju po svom nahođenju, najvećim dijelom u svoje džepove.  Tu se formiraju preduslovi za drugu, jednako notornu i jednako nepravednu podjelu na: 2. Bogate i siromašne. Ova druga podjela  suprotastavlja i svijet u cjelini, i svaku pojedinačnu državu, s tim da je ovdje disproporcija u stvaranju bogatstva i njegove raspodjele  još veća i da je, slijedstveno, ambis koji dijeli ove dvije grupe još širi a suprotstavljenost između njih, još oštrija.

Ove dvije vrste podjela su stvorile ozbiljan animozitet, bolje reći – žestoko neprijateljstvo između njihovih pripadnika i ujedno, trajno su obremenile njihovu psihu hroničnim sindromima, kompleksima i traumatskim doživljajem svog postojanja u svijetu.  S jedne strane, eksploatisani, koji su ujedno i siromašni, stradaju od kompleksa nevine žrtve,  egzistencijalne neizvjesnosti, uskraćenosti dobijanja zasluženog i trajne napetosti koja oscilira  između revolta i melanholije.  S druge strane, eksploatatori, koji su ujedno i bogataši, pate od bezosjećajnosti, kompleksa krivnje, oholosti i beskrupuloznosti.

Oni prvi, – zato što smatraju da im se nanosi nepravda: ovi drugi, zato što vjeruju da oni nanose nepravdu. Pri tom su i jedni i drugi u zabludi, zato što u toj nepravdi ne samo da nema opravdanja ni za osjećaj da si žrtva nepravde, ni za osjećaj da nekome nanosiš nepravdu, nego je sama ta nepravda jedina moguća pravda! Spomenuti retor i filozof Trazimah, u čuvenom polemičkom  dijaogu sa Sokratom, u jednoj rečenici je formulisao suštinsku pravednost postojeće nepravde u ljudskom društvu: “Sokrate—ja kažem da je pravednost ni manje  ni više nego nadmoćnost jačeg.“

Ako postoji bilo kakva nepravda između slona i mrava, ona leži u razlici njihovog postojanja. Sve dok slon živi kao slon a mrav kao mrav, očigledna nepravednost njihove snage i veličine,  jeste pravednost na djelu. To što jači tlači slabijeg, nije pitanje pravednosti, nego upravo potvrda pravednosti na djelu. Zar bi bilo pravedno obrnuti njihov odnos: da slabiji tlači jačeg? U ovome je Trazimah  bio u pravu, Ono što je i on propustio da vidi jeste da naše osjećanje neophodnosti jednakog  poštovanja svakog čovjeka, nije pitanje prava ni pravednosti, jer se izvorna nejednakost u snazi i sposobnostima ne može smatrati nepravdom, nego je rezultat  čovjeku svojstvene saosjećajnosti i samilosti.

Da je samo do razuma, da nemamo dušu, nepravda bi, s punim pravom  potpuno zavladala svijetom.

Ferid MUHIĆ

Ne čekaj pravi trenutak. On nikada neće doći onome ko ga čeka. Dođe, kad ti odlučiš da ga pozoveš, pozoveš ga kad shvatiš da si spreman

Panta rei! – Sve teče! U istu rijeku ne možeš ući dva puta. Svi smo mnogo puta čuli ovaj Heraklitov fragment. Postao nam je poštapalica. Ponavljavamo ga bez poimanja, kao papagaji, pohabao se, izlizao se od tolikog prevrtanja preko jezika. Više nam i ne stiže do svijesti – ako je ikada i stizao!? A vrijedi razmisliti o ovoj ominoznoj i naizgled banalno jasnoj a zapravo neprozirnoj opomeni filozofa iz Efesa.

Najprije, nije tačno da se ne može dva puta uči u istu tijeku. Može. Ne samo dva puta,  nego 202 puta, koliko god puta hoćemo. Očito, Heraklit je mislio na nešto drugo: ne možemo ući dva puta u istu vode jedne iste rijeke, jer je voda u koju smo prvi put ušli, otišla, istekla. I tu je, rekao bih,  ono veliko, monumentalno, nezaobilazno a zaboravljeno značenje ovog kapitalno važnog fragmenta. Sve teče, sve se mijenja, sve prolazi, ali vrijeme  – ističe! Naše vrijeme, vrijeme našeg života ističe.  Ističe nepovratno. Naš život je ona rijeka u koju se ne može dva puta ući! Uđeš jednom i više nikada! Voda te rijeke je vrijeme koje nam je dato.

Ljudi se ponašaju kao da im je to vrijeme dato kao neki depozit, suma novca, da je u kutiji napunjenoj do vrha, koja pripada samo nama i iz koje možemo vaditi koliki hoćemo iznos i trošiti ga na šta god hoćemo. U neku ruku. to jeste tako. ali problem je što je ta kutija porozna, puna rupa i što se ne može hermetički zatvoriti. Trošili ga ili ne trošili, vrijeme iz te kutije neprestano curi,  ističe, istom brzinom, ista količna svakog dana, svakog sata, svake minute, svake sekunde…ističe, a kutija se neprestano prazni! I tu pravimo novu grešku. U panici, ljudi poimisle da treba požuriti, da treba nešto uraditi, dok još nije kasno, prije nego što nam svo vrijeme nije isteklo. Ne shvataju da vrijeme ističe istom brzinom, šta god mi radili ili ne radili. Ima boljih i gorih načina da se to vrijeme potroši, to je istina, ali nema načina da se uštedi ni jedna sekunda, ni jedna kap. Jer svemu i svakome vrijeme ističe istom brzinom i ističe do posljednje kapi.

• Hajde, napravimo bolji svijet! – reći će svaka plemenita i uzvišena

ličnost. Smijemo li se osloniti na to? Imamo li i jedan jedini valjan razlog da povjerujemo kako će u svijetu zbog toga biti manje mržnje, manje nasilja, manje ubijenih nego do seda? Hoće li oružje budućnosti biti manje efikasno, ubojito i smrtonosno od današnjeg? Da li će politićki lideri biti manje motivisani svojim interesom, hoće li više biti posvećeni interesu svih građana, ostvarivanje onog Velikog Dobra o kom je sanjario Platon? Hoće li mirovni dogovori biti pravedniji i više poštovani nego do sada? Hoće li moralni integritet biti jači od iskušenja korupcije? Hoće li  oni najmoćniji prestati da gaze prava  onih slabijih, hoće li jedna ili dvije  najmoćnije države, koje god to bile, poslušati glas stotinu slabijih? Baš zato što neće, treba požuriti i uraditi sve što možemo. Jer, vrijeme ističe…

Zaspao sam kao trogodišnje dijete; kada sam se jutros probudio, imao sam 80 godina više.

– Vrijeme ti ističe, nemoj ga trošiti da živiš tuđi život. – rekao je anonimni mudrac. Ali zar to nije najbolji razlog da probaš  kako je živjeti tuđi život? Zbog promjene! Kad ćeš ako nećeš sada? Jer vrijeme ističe…

I ne čekaj pravi trenutak. On nikada neće doći onome ko ga čeka. Dođe, kad ti odlučiš da ga pozoveš, pozoveš ga kad shvatiš da si spreman. Svemu i svakome  ističe vrijeme. I ljudskom rodu i živom svijetu i planeti Zemlji, i Suncu i Mjesecu. I našoj galaksiji. Svemu – osim našem umu. Jer možemo zamisliti da nema ni nas, ni ljudi, možemo zamisliti da je nestala i cijela naša planeta i Sunčev sistem – ali dok to zamišljamo, ne možemo zamisliti da naš um, naša duša – naše pravo Ja – sve to ne posmatra!

Biće da je, na kraju krajeva, naša duša ipak besmrtna?!

A vrijeme ističe…

Ferid MUHIĆ