FOKUS
ABAZOVIĆEVA BORBA PROTIV DIVJE GRADNJE: Vječni princip selektivnosti

Umjesto sistemskog rješavanja višedecenijskog problema divlje gradnje, Vlada se odlučila za predizborni marketing u vidu rušenja nelegalnih objekata građanina Mila Đukanovića. Kao da je Đukanoviću, premijeru i predsjedniku, to najveća greška
Dva dana nakon što je izgubio na predsjedničkim izborima, građanin Milo Đukanović dobio je naređenje da sam sruši ili će mu država srušiti nelegalno izgrađene objekte u Kočanima, Nikšić.
,,Urbanističko-građevinska inspekcija Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma na čijem čelu se nalazi ministarka Ana Novaković- Đurović, donijela je 4. aprila Rješenje kojim se naređuje subjektu Milu Đukanoviću da poruši dva nelegalno izgrađena objekta u KO Kočani u Nikšiću. Kako se navodi u rješenju rok za izvršenje naređenja je 20 dana od dana njegovog prijema. Ako Milo Đukanović ne sruši objekte u predviđenom roku to će učinjeti država o njegovom trošku”, obavijestili su javnost i Đukanovića putem Fejsbuka iz GP URA.
,,Tuđe đedovine po Crnoj Gori nećete rušiti”, odgovoreno je iz Đukanovićevog DPS-a.
Advokatica Neda Ivović, koja je punomoćnica Đukanovića, kazala je da su preko društvenih mreža i medija obaviješteni o rješenju ,,kojim se vlasniku Milu Đukanoviću nalaže rušenje objekata koji se nalaze na zemljištu koje predstavlja porodično nasljeđe – đedovinu, đedovu kuću i objekte uz kuću, koja je inicijalno izgrađena prije više od jednog vijeka”. Ona tvrdi da odluka Ministarstva predstavlja očigledno pravno nasilje, te bezobzirno ignorisanje relevantnih propisa, kao i egzaktnih i lako provjerljivih činjenica. ,,Milo Đukanović će iskoristiti sva raspoloživa pravna sredstva u upravnom postupku i upravnom sporu, a iniciraće i krivične i parnične postupke, kako bi zaštitio svoja prava”, kazala je Ivovićeva.
Premijer Dritan Abazović kazao je da je u toku velika akcija rušenje nelegalnih objekata širom Crne Gore. ,,Da je donijela rješenje prije izbora predsjedničkih, rekli bi namjerno zbog predsjedničkih izbora. Sad prije parlamentarnih. Mi smo svaka dva mjeseca u izborima. Ne bismo mogli ništa da radimo ako bismo se vodili tom logikom. Pitanje nije za Vladu, niti za Ministarstvo ekologije i prostornog planiranja. Pitanje je za Đukanovića šta je gradio na divlje”, rekao je Abazović i preporučio:,,da ne izlazimo na teren i rušimo. Ima mogućnost da sam to ukloni kao neko ko je sad odgovoran građanin”.
Đukanović, kao građanin, se sada suočava sa mogućom kaznom za dva nelegalna objekta, a kao vlastodržac novim vlastima je ostavio problem stotine hiljada nelegalnih objekata diljem Crne Gore – od crkve na Rumiji, hotelskih i stambenih kompleksa, vikendica i vila u nacionalnim parkovima i uz pjenu od mora, pa do bespravno sagrađenih čitavih naselja (Park šuma Zagorič, Malo brdo, Karabuško polje…). Za dvije i po godine vladanja nove vlasti nijesu pokazale pretjeranu ažurnost u rješavanja ovog problema.
Da je nastavljeno po starom, pokazuju podaci od prošle godine – divlja gradnja nastavljena je čak i u zaštićenim područjima – u NP Skadarsko jezero nikla su 32 nelegalna objekta, Biogradska gora osam divljih obejekata, NP Prokletije deset slučajeva nelegalne gradnje…
Ni sa rušenjem objekata za sada ne ide dobro. Početkom prošle godine zabilježen je slučaj da su stanari automobilima i kamionima spriječili rušenje nelegalno sagrađenih lamela na Zabjelu, u decembru su vlasnici nelegalnih objekata na Žabljaku preko medija poručivali da će svoje vikendice braniti i životima. Darko Stijepović, direktor NVO Centar za razvoj Durmitora je tada upozorio da se problem divlje gradnje treba početi rješavati tako što će se udariti prvo na najveće – ,,restorani, hoteli, cijeli turistički kompleksi, i to na najatraktivnijim lokacijama. A tek onda doći i do ovih ljudi”.
,,Imamo tri neuspjela pokušaja rušenja na Malom brdu, zato što se u trenutku rušenja pojave djeca i trudnice i tu treba da reaguju centri za socijalni rad i policija jer ne može građevinski inspektor, niti ima zakonske nadležnosti da pomjeri ljude koji dolaze da brane rušenje”, naglasila je na sjednici Vlade u oktobru ministarka Novaković-Đurović.
Ministarkin prethodnik Ratko Mitrović priznao je da je kraj Budve bez dozvole sagradio kuću, koju je poklonio sinu, a koja je septembra 2021. uknjižena u katastar.
U februaru ove godine bivši gradonačelnik Opštine Budva Marko Bato Carević, kome se sudi zbog toga što je uzurpirao preko pola miliona kvadrata državnog zemljišta, izjavi je da je: ,,Porodični biznis na državnoj imovini podigao vrijednost te imovine za 17 miliona, to ne zaslužuje optužnicu već nagradu”.
Direktor Istraživačkog centra MANS-a Dejan Milovac je ranije o slučaju Carević izjavio: ,,To je, nažalost, jasan pokazatelj da pogubna praksa prethodnog režima nije nikada napustila državne institucije, te da formalna promjena vlasti nije donijela prijeko potrebnim reformama u ovoj oblasti. Time se i dalje šalje poruka javnosti da, iako su akteri promijenjeni, ‘pravila igre’ su ostala ista”.
Da podsjetimo na ta pravila. Nelegalna gradnja u Crnoj Gori doživjela je procvat za vrijeme mandata ministra Branimira Gvozdenovića, koji je taj resor pokrivao od novembra 2006. do 2010. Državne institucije su stavljene u službu nelegalnih graditelja, pa su masovno legalizovani divlje sagrađeni kompleksi putem usvajanja novih i izmjenom postojećih planova kako bi se zadovoljili apetiti građevinskog lobija. MANS je protiv Gvozdenovića podnio više krivičnih prijava. Indikativno je da i pored gromoglasno proklamovane borbe protiv divlje gradnje još uvijek nema tužilačkih epiloga i prijava protiv Gvozdenovića.
Tek prošle godine saznali smo da je obnova Svetoga Stefana bila nelegalna, a strateški partner Petros Statis je izgradio i dvije velike građevine naspram grad-hotela od 1.600 kvadrata bez ijednog papira. Saznali smo i da se sličan slučaj nelegalne gradnje desio i na ostrvu Sveti Nikola kod Budve na zemljištu drugog strateškog partnera bivšeg tajlandskog premijera Taksina Šinavatre.
Divlja gradnja je još 2008. proglašena krivičnim djelom. Prva, i za sada jedina, žrtva te odluke bio je visoki funkcioner DPS-a Svetozar Marović. On je 2015. godine zbog afere Zavala osuđen kao šef kriminalne organizacije, koja je zloupotrebom službenog položaja vršila malverzacije sa prodajom državnog zemljišta kako bi sebi pribavila imovinsku korist i tako oštetila kasu Opštine Budva za višemilionske iznose.
Prije nego što je uhapšen zbog drugih nepočinstava, Milošu Medenici, sinu bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, inspekcija je u junu 2020. zaustavila divlju gradnju u Krašićima u Tivtu. Medenica je zidom pregradio javno šetalište. U Tivtu je nelegalno gradio i još uvijek aktuelni guverner Centralne banke Radoje Žugić.
Otkad je 2018. država objavila poziv za legalizaciju nelegalnih objekata mnogi funkcioneri su se prijavili da ozakone svoje objekte. Monitor je pisao da su lokalnim katastrima podnijeti zahtjevi za legalizaciju objekata u vlasništvu firme Dragana Purka Ivančevića, stambenog objekta supruge bivšeg premijera Duška Markovića – Nate Marković, Hotela Emerald, koji je u vlasništvu porodice bivšeg potpredsjednika Vlade Rafeta Husovića. Nelegalne kuće i pomoćne zgrade prijavili su i Aco, Ana i Lidija Đukanović u Kolašinu, Veruši i Podgorici, vikendicu na Žabljaku želio je da legalizuje bivši ambasador u Sarajevu Obrad Mišo Stanišić, te bivši DPS funkcioner Božidar Vuksanović, bivši predsjednik Opštine Nikšić Veselin Grbović…
Pored funkcionera, mnogi građani su zainteresovani za legalizaciju objekata. A ni nakon pet godina od njegovog početka ne nazire se kraj procesu legalizacije divljih objekata. Prema podacima Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma do sada je primljeno preko 56 hiljada zahtjeva, a legalizovana su 2.722 objekta. Glavna prepreka uspješnog završetka ovog posla je nepostojanje planske dokumentacije.
Stručnjaci koje je Monitor kontaktirao kažu da je u procesu legalizacije najvažniji Plan generalne regulacije. Međutim, i pored više najava Vlada i resorno ministarstvo nikako da ga donesu. Tako umjesto sistemskog rješavanja ovog problema, iz Vlade nude predizbornu maglu u instant rješavanju problema početkom sa vrha – rušenjem nelegalnih objekata građanina M.Đ.
Crkva gradi kako hoće
Konstanta u divljoj gradnji za vrijeme prošle i sadašnje vlasti je povlašteni položaj Mitropolije crnogorsko primorske – Srpske pravoslavne crkve. Za ovu vjersku zajednicu ni sada, kao ni ranije, nema plana legalizacije, vraćanja u prvobitno stanje i ostalih mjera, iako se radi o intervencijama na zaštićenim spomenicima kulture.
U posljednje dvije i po godine nastavljeno je devastiranje na Manastiru Ostrog, koji je pod zaštitom države kao kulturno dobro od 1961. Uprava za zaštitu kulturnih dobara je podnijela protiv SPC-a dvije krivične prijave zbog nezakonitih intervencija na Manastiru Ostrog. Stručnjaci su ukazali da se godinama na manastirskom kompleksu i u njegovoj okolini izvode radovi koji narušavaju arhitektonski, umjetnički i ambijentalni značaj. Između ostalog, utvrđeno je da je dvorište Gornjeg manastira popločano obrađenim kamenim pločama, kao i da je na jugo-istočnoj strani dvorišta Gornjeg manastira postavljen video bim. Evidentiran je novi ,,objekat” koji se nalazi na istočnoj strani manastira, koji služi kao mljekara, magacin i konak za monahinje, te da su objekti konaka i ekonomskih prostorija adaptirani postavljanjem ,,demit” fasade i eloksirane bravarije.
Pored Ostroga, konstantna je i devastacija Cetinjskog manastira na koju država ćuti. Postovljeno je novo stepenište, doslikane su nove freske i sa unutrašnje strane iznad ulaza na mjestu na kojem nijesu ranije bile, oko Cetinjskog manastira u zaštićenoj okolini bespravno su napravljene kuće i studija…
U kompleksu Manastira Kosijerevo u Nikšiću započeta je izgradnja novog objekta. Uprava za zaštitu kulturnih dobara donijela je rješenje o obustavi radova i vraćanju u prvobitno stanje. Ništa nije vraćeno u prvobitno stanje, a radovi su nasavljeni.
Stručni tim Uprave za zaštitu kulturnih dobara je u Manastiru Duga blizu Podgorice konstatovao nelegalno izvedene radove. Izgrađen je novi konak, koji gabaritima u potpunosti zaklanja stari, a u međuvremenu su živopisali pripratu i djelimično zidove manastirske crkve, sa religijskim porukama ispisanim na ekavici.
Nelegalni građevinski radovi nastavljeni su i u Manastiru Župa u Nikšiću. Postupajući po prijavi, stručni tim Uprave za zaštitu kulturnih dobara konstatovao je brojne nelegalne intervencije i građevinske radove. I u ovom manastiru ništa nije vraćeno u prvobitno stanje.
Stručni tim Uprave za zaštitu kulturnih dobara ustanovio je devastaciju Manastira Reževići, Budva. Konstatovano je da je uprava manastira izvršila nezakonito podizanje – zidanje sprata na postojećem objektu i potkrovlja koje ima krovnu konstrukciju u zadnjem dijelu manastirske porte iza Crkve Sv. Arhiđakona Stefana. Nezakonito su sagradili kapiju sa kupolom dimenzija cca 3m x 2,50 m (sa jugozapadne strane manastira), čime je narušen istorijski kontekst i ambijent manastirske porte.
U porti nad ostacima sjevernog zida sa živopisom Crkve Sv. Stefana u Budvi nezakonito, bez saglasnosti Uprave, sagrađena je crkva u kamenu. Pod ove crkve je u skorije vrijeme obložen crvenim mermernim pločama, a u unutrašnjosti je uvedena voda, struja instalacije. Unutrašnjost crkve je malterisana i okrečena.
Stručni tim Uprave za zaštitu kulturnih dobara, utvrdio je devastaciju manastira Ćelija Piperska. Na samom ulazu u manastir napravljen je asfaltni put koji vodi do tri bespravno sazidane garaže, na sjevernoj strani objekti, kao i kula – zvonar. Na sjeverozapadnoj – konak, u unutrašnjosti manastira uvedeno je centralno grijanje i postavljeni su vidljivi radijatori.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
FOKUS
JAKOV MILATOVIĆ, PREDSJEDNIK: Odgovornost veća od ovlašćenja

Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima
Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.
Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.
Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.
Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.
Milena PEROVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
FOKUS
ISPRAĆAJ VETERANA: I ne zamjerite što

Izborno odbrojavanje tek je počelo a promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore.
Dok čekamo da Državna izborna komisija proglasi konačnu listu učesnika predstojećih parlamentarnih izbora, u javnosti se već analizira njihov prvi rezultat – smjena generacija na političkoj sceni.
Predstojeći izbori biće prvi, od 1990. godine, na kojima učešće neće uzeti nekadašnji partijski saborci Milo Đukanović i Predrag Bulatović. Uz Miodraga Lekića i Duška Markovića to su bili poslednji partijski prvaci u Crnoj Gori čija je politička biografije sezala i u vrijeme SFR Jugoslavije, prije uvođenja višepartizma i krvavog raspada nekadašnje zajedničke domovine na sedam samostalnih država.
Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bombardovanje tzv. SRJ, međunarodne sankcije, kampanja za/protiv nezavisnosti Crne Gore, vlasnička transformacija preduzeća iz društvenih u državnu pa privatnu svojinu koju najveći dio njih nije preživio, prvobitna akumulacija kapitala uz nepojmljiva društvena i socijalna raslojavanja, ideološka lutanja između Istoka i Zapada, jačanje društvene i političke uloge vjerskih organizacija i njihovih lidera… To su samo neke od priča koje ne mogu biti ispričane bez pomena navedenih aktera.
Dovoljno je pomisliti da su pred nama prvi izbori bez Đukanovića na predizbornim plakatima i bilbordima. Sedmostruki premijer, predsjednik države u dva mandata, jedan od glavnih aktera ratne (u prvoj polovini ‘90-ih) i antiratne politike (1998 – 1999.). Predvodnik referendumske kampanje za utapanje Crne Gore u projekat Velike Srbije (1992.) pa, 14 godina kasnije, za obnovu njene nezavisnosti. Balkanska uzdanica Rusije Vladimira Putina i SAD Bila Klintona i Baraka Obame. Akter, bezmalo, svih velikih poraza i afera (domaćih i međunarodnih) kroz koje je prošlo ovo društvo, ali i obnove državne nezavisnosti.
Vječiti poslanik, Predrag Bulatović bio je, kažu upućeni, i crna kutija izbornih pobjeda jedinstvenog DPS-a. Onda je sa Momirom Bulatovićem i Zoranom Žižićem gradio promiloševićevski SNP. Imao je jednu od najzaslužnijih uloga što je podijeljena i zavađena Crna Gora sačuvala građanski mir tokom NATO bombardovanja 1999. Predvodio je unoonistički blok tokom referendumske kampanje. Prije i poslije referenduma, ponovo dijelio SNP sa Momirom Bulatovićem, Zoranom Žižićem, Srđanom Milićem i Milanom Kneževićem.
Biće ovo prvi izbori u višepartijskoj Crnoj Gori bez Predraga Bulatovića na izbornim listama.
Duško Marković je bio generalni sekretar prve Vlade Mila Đukanovića. Tu je ostao do 1998. Kada je mjesto premijera preuzeo Filip Vujanović on je postao pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, pa direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ministar pravde, potpredsjednik i, konačno, predsjednik Vlade u mandatu 2016 – 2020. Prvi, i za sada jedini, premijer koji je dužnost predao nasljedniku iz redova političkih oponenata (Zdravko Krivokapić je izbjegao primopredaju dužnosti Dritanu Abazoviću). Čuvar mnogih bezbjednosnih i poslovnih tajni DPS vlasti. I jedan od odlazećih veterana koji, možda, nije rekao posljednje zbogom visokoj politici.
Ministar inostranih poslova Đukanovićevoj Vladi, ambasador u Italiji u vrijeme Miloševića i Bulatovića na čelu SRJ, nezvanični pobjednik predsjedničke utrke sa Filipom Vujanovićem, prvi predsjednik i jedan od prvih disidenata DF-a. Miodrag Lekić je u ovdašnjoj politici simbolizovao intelektualca diplomatskih manira, spremnog na kompromise i dogovor. I čovjeka nevoljnog da se odrekne komoditeta za račun viših ciljeva.
To je samo vrh piramide.
Na izbornim listama, ukoliko budu verifikovane, neće biti trojice aktuelnih predsjednika parlamentarnih partija. (SDP – Raško Konjević, UCG – Goran Danilović, SD – Damir Šehović), i dvoje njihovih doskorašnjih prethodnika (Draginja Vuksanović Stanković i Ivan Brajović).
Doduše, Danilovića nije bio na listi ni na prethodnim parlamentarnim izborima. Njegova Ujedinjena Crna Gora je održala tradiciju da na svake izbore izlazi sa novim koalicionim partnerima.
SDP bi na izbore mogao izaći sa listom na kojoj nema nijednog poslanika i ministra iz vremena njihove, skoro dvodecenijske, koalicije sa DPS-om. Zapravo, samo dva njihova kandidata imaju poslaničko iskustvo iz aktuelnog saziva parlamenta (Adnan Striković i Dragica Anđelić) a jedan (Budimir Mugoša) zna kako je to biti ministar.
Boris Mugoša (SD) biće jedan od najiskusnijih kandidata za poslanika sa zajedničke liste sa DPS-om. Na njoj su, nakon tri decenije vlasti, samo dva kandidata sa ministarskim iskustvom – Nikola Janović (DPS) i Mehmed Zenka (DUA). Na listi nema vječitih funkcionera: Branimira Gvozdenovića, Petra Ivanovića, Predraga Boškovića… Oni su, vrlo je moguće, akteri više afera nego što njihovi politički nasljednici mogu da nabroje (KAP, Plantaže, Abu Dabi Fond, teren te nije prepoznao, Duško Knežević…). Na poslaničkoj listi nema ni potpredsjednice DPS-a Sanje Damjanović, najzaslužnije za posljednji veliki izborni rezultat te partije (lokalni izbori u Nikšiću i 40 odsto osvojenih glasova).
Ko je tu pobjegao od koga, a ko je bio spriječen zbog objektivnih okolnosti (istraga koje su u toku) da se nađe na poslaničkoj listi – to ćemo tek saznati. Jedno je sigurno: biće mnogo novih lica u poslaničkim klupama koalicije oko DPS-a.
Ni partije koje u izbornu utakmicu kreću sa pozicije konstituenata vlade, izuzev Bošnjačke stranke, na izbore neće izaći ucijelo. Vladimir Joković će ponovo predvoditi SNP, ali ni on ne zna šta to tačno znači u personalnom smislu. Većina aktuelnih ministara iz kvote te partije nije na koalicionoj listi. Aleksandar Damjanović,Marko Kovać i Miomir Vojinović, ministri finansija, pravde i prosvjete izgleda su odbili ponudu partijskog vrha. Isto je uradila i predsjednica parlamenta Gordana Đurović baš kao i nedavni nosilac liste SNP-a na izborima u Podgorici i predsjednik Odbora direktora Plantaža Nebojša Vuksanović. Uz Jokovića je ostao ministar zdravlja Dragoslav Dado Šćekić.
I u GP URA – razmještaj. Na izbornoj listi njihove koalicije sa Demokratama nema aktuelnih poslanica Božane Jelušić i Suade Zoronjić (potpredsjednica GP URA). Ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović je na poslednjem, 81. mjestu zajedničke liste. Prethodno je njihov koalicioni partner sa prethodnih izbora CIVIS pristupio koaliciji okupljenoj oko Pokreta Evropa sad.
U vrhu poslaničke liste Pokreta za promjene, koji poslije desetak godina prvi put samostalno izlazi na izbore, imamo troje bivših poslanika Nebojšu Medojevića, Branku Bošnjak i Branka Radulovića. Poslanik i portparol te partije Nikola Bajčetić podnio je ostavku na sve funkcije i napustio PzP nakon gašenja DF-a i činjenice da za njega nije bilo mjesta na poslaničkoj listi.
U partijama Alekse Bečića, Andrije Mandića i Milana Kneževića, sem povlačenja Predraga Bulatovića, nema značajnijih odstupanja od očekivane kadrovske liste. To, opet, ne znači da ozbiljnih lomova neće biti nakon izbora. Sve tri partije očekuju mjesta u budućoj vladi i eventualni izostanak takvog rezultata (a to ne zavisi samo od njih) smatraće se za ozbiljan neuspijeh. Koji bi, nakon povlačenja Đukanovića, morao podrazumijevati i ozbiljne kadrovske promjene u vrhu.
Promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore. Iskustvo dolaska na vlast mladih i lijepih 1989, koji su zemlju odveli u pakao rata i sankcija, mora postati trajna opomena. Ni promjena vlasti u ljeto 2020, nije donijela ono čemu su se mnogi nadali, i što su pobjednici obećavali. Ipak, donijela je novu društvenu dinamiku. Posljedica te dinamike je i smjena generacije u političkoj klasi. Sve ostalo je samo mogućnost za koju se treba izboriti.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti

Više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak
Vlada je za godinu svog trajanja ostvarila spektakularan rezultat, primijetio je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako su on i njegovi saradnici „365 dana radili u šestoj brzini”. Izrečeno je potkrijepljeno, djelimično (ne)tačnim, podacima.
„Imamo ubjedljivo najveću prosječnu zaradu u regionu, dok nam je u četvrtom kvartalu prošle godine stopa nezaposlenosti bila svega 13 odsto”, naveo je Abazović. Iz Vlade je predočen i podatak da je od marta prošle do marta ove godine broj zaposlenih porastao za skoro 20.000 (sa 215.000 na 235.000) dok je nezaposlenih bilo 10.000 manje.
Monstatu je ostavljeno da objasni kako je nezaposlenih manje za samo 10.000 ako je novozaposlenih dvostruko više. Loša evidencija ili stranci? Umjesto toga, iz Vladine Službe za odnose sa javnošću ponuđena nam je još ljepša slika crnogorske stvarnosti: „Prema podacima iz ankete o radnoj snazi u 2022. godini, od ukupno 294.400 radno aktivnog stanovništva, čak 85 odsto je bilo zaposleno (251.200)”. Tu su već, očito je, i zaposleni strani državljani uračunati u radno aktivno stanovništvo Crne Gore. Ljepota statistike.
Nakon što se krajem prošle godine pohvalio kako je njegova Vlada kreirala oko 10.000 novih radnih mjesta, Abazović, minule nedjelje, sa velikim optimizmom najavljuje još bolje stanje na tržištu rada. Pošto, kaže, Crna Gora danas vapi za radnom snagom. „I svako ko želi da radi ima priliku, sa platama koje nijesu daleko od Evropske unije“.
Da otklonimo eventualne nedoumice. Crna Gora se graniči sa Hrvatskom. Naša prosječna zarada isplaćena u aprilu, od 780 eura, nije veća od hrvatskih 1.100. Ili 1.400 eura, koliko je bila prosječna januarska plata u Sloveniji. Nijesmo, znači, lideri u regionu. Ni prosječna januarska zarada u Crnoj Gori od 757 eura nije bila „ubjedljivo veća” od tadašnje prosječne plate u Srbiji (705 eura).
Druga je priča to što je ogromna većina zaposlenih tamo i ovamo mogla samo da sanja prosječnu platu. I što je povećanje zarada u javnoj upravi početkom godine, preko noći, podiglo prosječnu platu u Crnoj Gori za gotovo 25 eura.
Hajdemo, da to bude prva priča. U skoroj budućnosti, pitanje broja zaposlenih u javnom sektoru i visina njihovih zarada moglo bi se pokazati kao jako značajno za budućnost javnih finansija i ukupne ekonomske odnose u Crnoj Gori. Možda, čak, koliko i sve evidentniji nedostatak radne snage u sektorima od kojih dominantno zavise ekonomske performanse zemlje (turizam, poljoprivreda, ugostiteljstvo, građevinarstvo…) i stanje u državnoj kasi.
Od osamostaljenja Crne Gore do danas, a drugačije nije bilo ni prije 21. maja 2006, mi ne znamo koliko je radno angažovanih u javnom sektoru. Osim što je evidentno da taj broj raste, iz dana u dan. I da se zapošljava, uglavnom, preko veze. Po porodičnoj, partijskoj, a od smjene vlasti 2020, i popovskoj preporuci. Pare nisu problem. Vlada nas zaduži kad god zatreba.
„Crna Gora nema registar broja zaposlenih u javnoj upravi i državnim preduzećima, a nezvanične procjene su da ih je 80.000 angažovanih po svim osnovima, kao što su ugovori o radu, djelu i konsultantskim uslugama”, saopšteno je jesenas na konferenciji Zapošljavanje u javnom sektoru: Izvještavanje i ukazivanje na koruptivne prakse, u organizaciji NVO Institut alternativa. „To komentarišem kao nevoljnost partija i donosilaca političkih odluka da se odreknu privilegija iz javnog sektora kao utočišta za svoje simpatizere i podržavaoce”, konstatovala je Milena Muk istraživačica javnih politika u Institutu. „Nažalost, Monstat, a ni drugi državni organi ne vode jedinstvenu statistku o zaposlenosti u javnom sektoru”.
Brojka od 80.000 (svaki treći zaposleni u Crnoj Gori) djeluje zastrašujuče i, možda, kao pretjerana. Dostupni podaci govore (iako su, vjerovatno, već zastarjeli): u Skupštini radi 300 ljudi. U Generalnom sekretarijatu vlade više od 150, u Kabinetu premijera preko 80, a u Službi predsjednika države ne manje od 30. Mada se šefovska i činovnička mjesta u državnoj službi dijele po partijskim kvotama, u Upravi za kadrove ima 70-ak zaposlenih.
Problem možemo sagledati i u lokalu, po dubini. Problemi sa isplatom zarada u Budvi, pošto je predsjednik opštine Milo Božović opravdano odsutan, dao nam je priliku da saznamo kako u lokalnoj opštinskoj administraciji radi 630 zaposlenih. Plus njih 400 u lokalnim javnim ustanovama i preduzećima (Grad teatar, RTV Budva, dva sportska centra, Muzeji i galerije, biblioteka…). I još 600 zaposlenih u Vodovodu i kanalizaciji i Komunalnom preduzeću. Sve skupa skoro 1.700 zapošljenih (podaci preuzeti iz Vijesti), a popis lokalnih upošljenika se tu ne završava. Samo u ovom tekstu nema mjesta za sve. Inače, u Budvi je ovih dana prebrojano preko 1.500 upražnjenih radnih mjesta vezanih za nadolazeću turističku sezonu. A radnika nema.
Dostupni podaci su šturi. I oni, ipak, svjedoče o stalnom porastu zaposlenih kojima je poslodavac država (opštine).
Prema podacima iz Vladine Strategije reforme javne uprave od 2022. do 2026. godine, u decembru 2020. ukupan broj zaposlenih u javnoj upravi na centralnom nivou bio je 42.439. Dvadeset pet mjeseci kasnije, u januaru 2022, prema podacima Ministarstva finansija i socijalnog staranja, isti posao radi 43.727 državnih službenika, saopštio je Marash Dukaj ministar javne uprave. „Nadalje, takođe prema podacima resornog ministarstva, u aprilu 2022. godine, broj zaposlenih na centralnom nivou je iznosio 44.748 službenika”, predočio je Dukaj uz konstataciju da „to pokazuje da u navedenom periodu nije došlo do povećanja broja zaposlenih u javnoj upravi”.
Naša matematika, uz iste podatke, pokazuje da je broj činovnika, zvanično, porastao za više od dvije hiljade. Ili nešto oko pet odsto. Uz najavu novih zapošljavanja.
Odlazeća Vlada je krajem aprila usvojila Djelimični Kadrovski plan za organe državne uprave i vladine službe (MUP i Uprava policije nijesu dostavili tražene podatke) prema kojima će ove godine (čitaj – do izbora, odnosno, imenovanja nove vlade) zaposliti još 631 osobu. Pošto im, navodno, u tim službama nedostaje skoro tri hiljade izvršilaca, pored 4,4 hiljade već angažovanih. Onda će nova vlada napraviti novu podjelu resora, novu sistematizaciju, proizvesti, možda, još neku opštinu ili makar javno preduzeće ili agenciju. Da se oduži sljedbenicima i pridobije nove glasače.
Zato licitiramo brojem zapošljenih u državnoj službi. Ili čekamo smjenu vlasti, da novi iznesu podatke o učinku prethodnika.
U Pobjedi su, krajem prošle godine, procijenili da su nove vlasti u javnoj upravi, državnim preduzećima i lokalnim samoupravama u kojima imaju većinu „omogućili partijsko zapošljavanje” više od 10.000 osoba. „Prema informacijama našeg lista, Abazovićeva Vlada je omogućila direktno zapošljavanje 3.500 građana, direktori energetskih kompanija nešto preko 2,5 hiljade, dok ostatak od 4.000 su zapošljavanja u opštinama, ali i u ostalim javnim preduzećima u vlasništvu države i opština”. Slične kalkulacije, sa kritičkim ili afirmativnim predznakom, pojavljuju se i u drugim medijima (ne)naklonjenim aktuelnim vlastima.
I političari vole da govore o tome kako njihovi rivali zapošljavaju svoje pristalice o javnom trošku. Bivši premijer Zdravko Krivokapić saopštio je na početku mandata, u martu 2021, da je DPS tokom tehničkog mandata Vlade Duška Markovića (septembar – decembar 2020.) zaposlio u javnoj upravi 3.178 „svojih glasača”. Najviše u prosvjeti – 2.702.
Sa novom, manjinskom, vladom stigli su i novi podaci. Danijel Živković je, u ime DPS-a, od Ministarstva kapitalnih investicija zatražio podatak o novozapošljenima u 21 državnom preduzeću od aprila 2021. do juna 2022. godine. Stigli su nepotpuni podaci – 1.650 navoangažovanih za nešto više od godinu u 16 državnih firmi. „Model upravljanja koji podrazumijeva zadovoljavanje apetita partijskih centrala će doći brzo na naplatu, a posljedice će osjetiti kako zaposleni u ovim preduzećima tako i ukupna privreda Crne Gore”, saopštili su iz DPS. Bez osvrta na sopstveni učinak u partijskom zapošljavanju na račun javnih i državnih preduzeća.
Iz Elektroprivrede, CEDIS-a, Montenegrobonusa… ignorisali su upit resornog ministarstva. Inače bi zbirni podaci bili znatno jači. Na sajtu Instituta alternativa nailazimo na podatak iz 2021. prema kome je CEDIS tada imao 1.428 zaposlenih. Sada ih je, prema podacima sa sajta državne kompanije, za 250 više. Zvanično. A u planu su nova zapošljavanja.
Sve nas to vraća u vrijeme kada je Zoran Jelić partijskim kolegama iz vrha DPS-a predočio računicu „jedan zaposleni – četiri glasa”. To je postalo sveto pismo ovdašnjih političara. Pride, sada kandidati za uhljebljenje o državnom (našem) trošku treba da budu i mnogo fine osobe.
Uz to što su, bez konkurencije, najveći poslodavac u državi, predstavnici vladajuće većine – iz koje god partije da dolaze – odlučuju i o egzistenciji 110.000 penzionera i 21.000 radno nesposobnih koji primaju neko od socijalnih davanja. Dakle, više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak (30 eura mjesečno).
Najveći dio toga što se potroši mora da obezbijedi, na ovaj ili onaj način, onih 150.00–160.000 hiljada zapošljenih u privatnom sektoru. I njihovi poslodavci. Kojima država postaje sve ozbiljniji konkurent na ionako deficitarnom tržištu rada. To može obradovati samo političare, pošto tako jačaju svoj uticaj i moć – našem trošku.
Dugoročno gledano to nijesu dobre vijesti. Na to nas sve glasnije i upornije upozoravaju međunarodni eksperti. Kako profesionalci iz Evropske komisije, MMF-a, Svjetske banke, tako i dobronamjerni. Naše vlasti ne haju.
Rebus
Saberimo zaposlene, nezaposlene, penzionere, radno nesposobne i maloljetne i doći ćemo do brojke od 520.000 do 530.000. Prema nedavnim procjenama Monstata, Crna Gora ima oko 620.000 stanovnika (zvanično 617.213).
Đe nam je, onda, približno 100.000 ljudi koji, zvanično, nijesu ni djeca ni stari ni (ne)zaposleni? U inostranstvu ili u nekakvoj sivoj zoni koja prijeti da postane crna rupa koja će progutati budućnost ove zemlje.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
HORIZONTI4 sedmice
VIJEK OD STRADANJA PORODICE ZVICER U CUCAMA: Sjećanje na srbijanski državni teror
-
SUSRETI3 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
FOKUS4 sedmice
HOĆE LI PREŽIVJETI NERADNA NEDJELJA: Imati ili biti
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI2 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI3 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
Izdvojeno4 sedmice
PREDIZBORNA TUMBANJA: Na sitno
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Pretpraznički mamurluk