Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Mandelini snovi i stvarnost

Objavljeno prije

na

Svih tih dvadeset sedam godina provedenih u zatvoru bio je najslobodniji čovjek na planeti. Najslavniji zatvorenik Roben Islanda, iz dana u dan rušio je svijet svojih tamničara poništavajući njihov koncept izolacije i samoće. Njegov san o slobodi živio je u srcima miliona širom Južne Afrike i planete.

U osvit 1990. bilo je jasno da je Nelson Mandela dobio bitku protiv rasističkog režima. Kada je izašao iz zatvora, izvojevao je još jednu nenadmašnu pobjedu za svoju zemlju i čovječanstvo – nije podlegao zovu osvete. Isuviše je bila veličanstvena njegova borba, isuviše velike patnje crnačke većine u njegovoj zemlji, da bi sve to unizio prihvatanjem da liči na rasističke spodobe. Južna Afrika za sve koji u njoj žive, za crne i bijele, iz Povelje slobode, stupila je na pozornicu.

Stotine miliona širom svijeta koje ga ispraćaju u vječnost ostaju s njegovim snom. Zato što budućnost svijeta nije obećana, važno je znati šta od tog sna Nelson Mandela nije uspio da ostvari.

Pred izlazak iz zatvora, poručio je da će nakon sloma režima aparthejda neizostavno uslijediti nacionalizacija rudnika, banaka i monopolske industrije. Nigdje kao u Južnoj Africi nije bilo očigledno da žrtve imaju pravo da im se vrati oteto. Mandela je bolje no iko znao: preraspodjela društvenog bogatstva bila je uslov skidanja okova.

Nije bilo tako. Manjina povlaštena tokom aparthejda uspjela je da sačuva bogatstvo. Nova vlast je morala otplaćivati dugove svojih ugnjetavača. Oko 4, 5 milijardi dolara godišnje. Za sve žrtve aparthejda vlada je isplatila ukupno 95 milona dolara. Poredite te dvije brojke.

Kad je Mandela izašao iz zatvora, napolju je važilo neoliberalno carstvo i vjera u tržište kao nepogrješivo božanstvo. Urvali su se jednopartijski režimi na političkom istoku Evrope. Sve što je moglo dobiti etiketu marksističkog bilo je osumnjičeno i nije moglo dobiti podršku međunarodnih finansijskih institucija, MMF-a, Svjetske banke… Pokleknula je prva zvijezda promjena u Evropi – Solidarnost u Poljskoj. Kad je došao na vlast, sindikalni pokret je natjeran da se odrekne vlastitog programa i otvori kapije nesputanom kapitalizmu.

Pritisnuti sličnim zahtjevima, Mandela i njegovi saradnici iz Afričkog narodnog kongresa odustali su od obećane preraspodjele. Vrhunac je izjava Mandelinog nasljednika Tabo Mbekija: ,,Slobodno napišite da sam ja tačerovac”. Neoliberalizam na južnoafrički način, podsjeća Noami Klajn u Doktrini šoka, dao je očekivane rezultate. Banke, rudnici i monopolska industrija ostali su onima koji kontrolišu 80 odsto johanesburške berze. Oko 70 odsto zemljišta u Južnoj Africi, 2006. godine, nalazilo se pod kontrolom bijelaca, koji čine deset odsto stanovništva. U Kliptaunu, predgrađu gdje je Povelja slobode ozvaničena, stopa nazaposlenosti mnogo je veća nego u vrijeme aparthejda. Udvostručen je broj ljudi koji žive od jednog dolara dnevno. Uprkos skorijem rastu privrede, južnoafričko društvo danas je duboko klasno pocijepano. U najbogatijoj afričkoj zemlji, bijelim bogatašima iz doba aparthejda pridružila se i manjina crnih tranzicionih dobitnika. Okolo su armije sirotinje – crne, ali i bijele.

Nikad nećemo saznati šta bi se sa svijetom desilo da su Mandela i evropski borci protiv diktatura dobili priliku da grade društvo trećeg puta, u kojem bi bio uspostavljen drugačiji, uravnoteženiji odnos između svijeta rada i kapitala i u kojem sloboda preduzetništva ne bi za većinu značila život u bijedi. Ali, znamo zašto Mandela tih tranzicionih godina nije imao šansu da postane zastava trećeg puta. Neoliberalni poredak bio je isuviše moćan, isuviše beskrupulozan, isuviše podao.

Svijet leluja pod teretom posljedica ideje da će progres osigurati pohlepa moćnih i prebogatih da budu još moćniji i bogatiji. To je ambijent u kojem su nastali i stasavali pioniri našeg ogranka neoliberalizma. Ovdje se bije odsudna bitka. Vlast nastoji da opljačkano tokom ratova i prljavih privatizacija, kroz pregovore s EU o priključenju, usadi u temelje društva. Zato je sve što se suprotstavlja tom naumu, na najljućem udaru od dolaska Đukanovića na vlast. Ako uspije, Đukanović i familija postaće trajni gospodari Crne Gore. I nakon odlaska s vlasti ovom će zemljom vladati njihov kapital i njihovi izaslanici. Mandelini sljedbenici, koji su se u najtežim ratnim vremenima borili za Crnu Goru za sve, vlastitoj djeci u nasljedstvo će ostaviti – okove.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Popis

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sem Batove ostavke, koji je obećao da će nakon popisa napustiti politiku i mjesto gradonačelnika Budve, malo šta dobrog može donijeti popis stanovništa, ako se, kako se planira, održi ove jeseni, u vrijeme uzavrelih tenzija i podjela

 

Došao je, eto, na red i – popis. Nakon trideset godina podjela i prebrojavanja pod DPS-om, pa godinu dana dioba pod novom vlašću, nedostaje valjda samo da se do kraja godine još jednom podijelimo i nacionalno prebrojimo – zbog popisa. Doduše, ima i nekih benefita od toga. Ako, na primjer, gradonačelnik Budve Marko Bato Carević ispuni obećanje i, nakon popisa, napusti politiku. Pa nek popisuje naše i njihove u penziji, uz ukrštene riječi. Možda, doduše, onda neko konačno i odluči da ispita i Batov nesebični patroitski filing kojim voli da se pohvali, i konačno procesuira prijavu MANS-a o tome da je uzurpirao skoro pola miliona kvadrata državnog zemljišta na Krimovici u Opštini Kotor.

Sem Batove ostavke, malo šta, nažalost, dobrog može donijeti na brzinu organizovani popis stanovništva, u uslovima podignutih tenzija. Kako su nezvanično objavile Vijesti, Vlada planira da 1. novembra počne sa realizacijom popisa koji bi, prema Nacrtu koji je na brzinu izradila, trebalo da se održi do kraja ove godine, uz brzinsku javnu raspravu.   Ništa ozbiljne javne rasprave, i ostale trice. Problem je kada, recimo, Đukanovićev parlament, na brzinu izglasa Zakon o slobodi vjeroispovjesti. Ali ne i kada to isto učini ova vlada. Ili kad naprasno organizuje popis. A nakon što se premijer Zdravko Krivokapić, tokom ustoličenja mitropolita Joanikija, približio svojim dojučerašnjim ljutim neprijateljima Frontovcima, koji su Vladu uslovili održavanjem popisa, između ostalog.

Vlada je nedavno Nacrt zakona o popisu dostavila  Savjetu statističkog sistema na hitno izjašnjavanje, na početku hitno sazvane sjednice tog tijela. Zbog načina na koji im je Nacrt dostavljen, i zahtjeva da se o njemu hitno izjasne, većina članova Savjeta je to odbila. Oni su zahtijevali da se o sadržaju podataka, čije je prikupljanje predviđeno Nacrtom, održi javna rasprava u trajanju od najmanje 20 do 40 dana. Vlada je pod pritiskom pristala – na 20 dana rasprave. Što brže to bolje.  Nacrt je dostavljen i EU Delegaciji. Brzo je bogami reagovao i  predsjednik države Milo Đukanović i za decembar zakazao lokalne izbore u Cetinju, Mojkovcu i Petnjici. To bi značilo da će se popis i izbori održavati paralelno, uprkos preporukama Konferencije evropskih statističara da je važno da se popis održava u „stabilnom, političkom i društveno sigurnom okruženju“. Šta bi dio nove parlamentarne većine bez Đukanovića i on bez njih. Da je vječno nestabilno.

Jer sve dok je tako, nećemo imati kada da mislimo o nekim drugim brojkama, zbog kojih bi stvarno valjalo organizovati popis. Pa da zaista utvrdimo koliki je rast nezaposlenosti i da li su tačne tvrdnje opozicije da svakog mjeseca upišemo novu hiljadu nezaposlenih. O njima, doduše, nijesu mnogo brinuli kad su bili vlast i frizirali statistiku tržišta rada. No dobro sad.

Ne bi bilo zgoreg da konačno, recimo, saznamo i koliko je ljudi  napustilo ovu zemlju, i u kom broju je i dalje napuštaju. Prema nezvaničnim procjenama, Crnu Goru je do sada napustila petina stanovništva, odnosno u posljednjih 30 godina – oko 150.000 stanovnika. Pa da se neka nova vlast, koju ne bi zanimale samo naše nacionalnosti, vjerska uvjerenja  i broj lične karte na izborima, pozabavi i tim sumornim brojkama. I možda pokuša da ih vrati.

Gradeći zemlju u kojoj su dostojanstvo i slobode gađana važnije od njihovih nacionalnosti i vjere. I u kojoj imaju, naravno, šta da rade. Moguće i da u tom slučaju zastavama ne bi imao ko da maše. A nad ugroženim svetinjama ne bi više brigali ni penzionisani Bato, Milo i ostali „junaci“ naše tri decenije propadanja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

I let je pad

Objavljeno prije

na

Objavio:

U ulozi destruktivne opozicije sklone nasilju, DPS je ružan i nemoćan koliko i njegovi prethodnici iz DF-a. I sadašnje vlasti podsjećaju na prethodnike. Slijepe za sve drugo i drugačije

 

Dovoljna je bila samo godina pa da se stvari, makar iz lične perspektive glavnih aktera, preokrenu naglavačke. Iako su posljedice njihovog djelovanje ostale jednako haotične.

Lideri DF-a Andrija Mandić i Milan Knežević u gluvo doba noći, u „gluvoj sobi“ Vlade, primaju raport premijera Krivokapića. Iskazuju spremnost da preuzmu odgovornost. Da se jurne na Cetinje. Potom bivši direktor Uprave policije Veselin Veljović u Prijestonici, u svanuće, predvodi poslanički klub DPS-a u jurišu na policijski kordon u kome su njegove doskorašnje kolege. Mnogi i saborci iz nekih ranijih juriša i odbrana. „Komandant“ biva uhapšen nakon što su ga policajci pronašli u Gradskoj kafani.

Televizijske kamere su na cetinjskim ulicama usnimile i Milivoja Katnića opremljenog gas maskom. Još traju sporenja o tome ko je glavnom specijalnom državnom tužiocu dao putni nalog – DPS ili VDT. I da li je on izvršio povjereni zadatak. Makar nalik onome što je uradio u jesen 2016. kada je, manje-više sam, spriječio pokušaj tzv. državnog udara.

Da slika bude kompletna, na protestu su i trostruki predsjednik Crne Gore Filip Vujanović i Ranko Krivokapić, dugogodišnji predsjednik parlamenta i počasni predsjednik Parlamentarne Skupštine OEBS-a. Možda prvi put na istoj strani, nakon referenduma o nezavisnosti.

Akteri su zamijenili uloge ali smo isti film gledali već mnogo puta, pa više i nijesmo načisto da li se sa policajcima pod punom opremom nadgurava Veselin Veljović pred Cetinjskom manastirom ili Milan Knežević pred Skupštinom.

Da li Milo Đukanović poručuje aktuelnoj Vladi i DF-u da, ukoliko ne odustanu od cetinjskog ustoličenja, „računaju na najgore”. Ili su to riječi kojima se Andrija Mandić, onomad, obraćao DPS-u i njegovoj vladi: „Ne može dvije hiljade policajaca da zaustavi ovo, računajte da će se desiti katastrofa”. Dok zažareni saborci, neki Predrag Radunović ili Slaven Bošković, dobacuju u mikrofon: „Moraćete da nas pobijete ili pohapsite, neka gleda narod Crne Gore”. Prije nego se vrate društvu u kafani/restoranu.

Našu svakodnevicu možemo da sagledamo i sa druge strane policijskog kordona. Iz perspektive onih koji navodno brane red, mir, ustavni poredak ili, najprostije, pravo novoizabranog mitropolita da službu ustoličenja napravi gdje i kako on hoće. Šta god o tome mislili lokalci. Takozvani ekstremisti, odnosno, narod – zavisno od toga dijele li uvjerenja onoga ko im izriče presudu.

I tu je moguće uočiti sličnosti u nastupu nekadašnjih i sadašnjih vlasti/opozicije. Kao da se sa pozicijom političke manjine ili većine nasljeđuje obrazac ponašanja i rječnik fraza kojima se opisuje djelovanje „druge strane”. Ovo je iskaz  nekadašnjeg Veljovića, nakon jednog od protesta opozicije koji je okončan u oblaku suzavca: „Ele­men­tar­no je po­li­tič­ki ko­rekt­no da ne iz­vr­će­te činje­ni­ce i da pri­hva­ti­te od­go­vor­nost za de­ša­va­nja, a ne da stal­no tra­ži­te kriv­ca u dru­gi­ma…”. On u potpunosti korespondira sa nedavnim izjavama Mandića kojima i on od svojih protivnika traži da „preuzmu odgovornost” i imenom i prezimenom stanu iza „ekstremista” i njihovog pokušaja „državnog udara”.

Crna Gora se vrti u začaranom krugu opasnog besmisla, predvođena političarima  koji, ni na vlasti ni u opoziciji, nijesu u stanju da prevaziđu vlastita ograničenja i iskorače iz kaljuge koju su omeđili stalnim zazivanjem sukoba po osnovu jednih te istih podjela i razlika. U ulozi destruktivne opozicije sklone nasilju DPS je ružan i nemoćan koliko i njegovi predhodnici iz DF-a. Kao što su i sadašnje vlasti spremne da po svaku cijenu brane sebe i svoje. Slijepe za sve drugo i drugačije.

U tu matricu sve bolje se uklapa premijer Zdravko Krivokapić. Konfuzni profesor s početka mandata, ekspert za promjenu mišljenja i kršenje postignutih dogovora, transformiše se u ambicioznog vlastodršca, samoumišljenog „vrhovnog komandanta”. Krizu kojoj je lično doprinio koristi za političko pregrupisavanje i novo približavanje DF-u spreman da, radi produženja premijerskog mandata, iz izvršne vlasti eliminiše one koji su zazirući od mogućeg krvoprolića, prošlog vikenda tražili druga rješanja.  Ostane li pri svom naumu, i URA će morati da se konačno odredi prema vladi novih prioriteta. Abazović nema mnogo izbora. Događaji na Cetinju raspršili su mnoge iluzije. Ko to ne želi da vidi ponovo će gutatu suzavac.

I, da, Joanikija Mićovića su ustoličili. Njegov slučaj je podsjetio – nekad i let može biti pad.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Rezolucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne mogu nam pomoći rezolucije. Samo svijest o tome da će naša djeca na stranim jezicima , u tuđim zemljama pisati sastave o jeseni, ako jednog novog avgusta ne izaberemo odgovorne elite. Koje nas neće dijeliti

 

Septembar je. U sretnim vremenima, ono doba kad osnovci u glanc novim sveskama, kupljenim od pristojnih roditeljskih plata, pišu o zlatnim bojama jeseni, lastama i ljetnjim avanturama. Ne bi bilo iznenađenje, da se ovoga septembra,  u pismenim zadacima u Montenegru nađe i  ustoličenje mitropolita Joanikija.  Jer, kao da ništa drugo ne postoji i nije važno, čekamo peti  septembar i crkveni obred postavljanja novog mitropolita. Ili, kako ga zovu,  –  ,,događaj visokog bezbjednosnog rizika”. Kao da je, ne daj Bože, fudbalski derbi.

Ništa novo. Samo još jedna jesen koju dočekujemo u tenzijama, i podjelama.  Dok prethodne, ali i sadašnje političke elite nemilice rabe riječ  mir. Kao da nijesu baš oni ti zbog kojih nam je mir postala najvažnija riječ.  Važnija i od riječi –  život i budućnost. Nego, znaju oni to. Zato se sa tim osjećajem i igraju.

Bivši premijer Duško Marković  predložio je čak, u susret ustoličenju mitropolita Joanikija, da parlament što hitnije usvoji Rezoluciju o građanskom miru i stabilnosti. Kao da se ne podrazumijeva da politički prvaci postoje da obezbijede mir i stabilnost. O pravdi i redu trebalo bi  već nekoliko rezolucija. I kao da se, na kraju,  rezolucije u zemlji u kojoj ni Ustav nije svetinja, poštuju.  Nakon što je usvojena Rezolucija o Srebrenici, oni koji je negiraju, i dalje sjede u parlamentu, na čelu državnih kompanija, vode škole, bolnice…

Znaju Marković i njegovi to. Valjda zato DPS i nije pokrenuo u  parlamentu i formalnu proceduru kako bi se ta rezolucija, po Markoviću tako silno neophodna,  i usvojila. Možda bi, međutim, trebalo donijeti rezoluciju kojom se zabranjuje političarima da u javnim govorima podgrijavaju atmosferu do usijanja. Marković je, sve bdijući nad mirom u Crnoj Gori, tako upotrijebio riječi –  ,,građanski sukobi”, ,,sudbinska raskrsnica”, ,,nestabilnost”. Zvučalo je baš umirujuće.

,,Crna Gora se danas nalazi na sudbinskoj raskrsnici – ili će se nastaviti s nerazumijevanjem koje može da preraste u građanske sukobe, ili će mudrost zaustaviti nestabilnost u koju neumitno tone naše društvo. Nema danas među nama, koji smo dio javnog i političkog života, onih koji ne nose odgovornost za teško breme koje se nadvilo nad Crnom Gorom. Ako stvari izmaknu kontroli i krenu po zlu, više neće biti važno ko je započeo i ko je kriv, već jedino ko je mogao, a nije spriječio sukobe”, saopštio je Marković, pozivajući crkvene velikodostojnike da odgode ustoličenje. Dok su i on i njegovi istovremeno najavili da će doći na Cetinje na dan ustoličenja mitropolita. Radi mira i stabilnosti valjda. Moguće da zbog mira u  Đukanoviću  bliskim medijima ustoličenje mitropolita zovu Dan D ili dan kada će  ,,pasti krv na Cetinju”.

Marković je u jednom u pravu. Đukanovićev i njegov DPS je I te kako odgovoran za ,,teško breme koje se nadvilo nad Crnom Gorom”. Koje je osim što je započeo,  mogao i da zaustavi. Umjesto toga: tri decenije ratova, zločina, pljačkanja društvenih resursa, bogaćenja nekolicine, urušavanja institucija, organizovanog kriminala, prebijanja novinara, progona neistomišljenika… Šta je sve sam Marković kao dugogogišnji šef tajne policije mogao da zaustavi. Za mnogim rezolucijama možda ne bi danas bilo potrebe.

U još jednom je Marković u pravu. Nije samo DPS odgovoran. Od avgusta, otkako je DPS na izborima izgubio vlast, nova vlast potrudila se da identitetske teme ostanu u fokusu. Od januara su goruće teme Temeljni ugovor SPC-a, status Mitropolije, novi mitropolit, crkvena imovina. Teško da premijer Zdravko Krivokapić danas, kad pokušava svu odgovornost za tenzije da prebaci na Đukanovića, može reći da je zbog  toga samo kriv DPS ili Demokratski front.  On se od avgusta ponaša kao zastupnik Mitropolije crnogorsko-primorske, a ne premijer svih. U njegovoj apostolskoj Vladi nema pripadnika manjina. Ministrica kulture koju je on izabrao ostaje na toj poziciji, bez obzira, na opaku politiku koju vodi.  Krivokapić je taj koji je, kada je predstavnicima Crnogorske pravoslavne crkve zabranjeno da uđu u parlament na raspravu o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, objašnjavao razliku između tradicionalnih i drugih vjerskih zajednica.  Zato se ne bi trebao čuditi tenzijama i bijesu. Đukanović i DF, odnosno njihov mentor i partner Vučić, su to vješto iskoristili. Da oprobanim metodana još jednom testiraju haos.

I ne mogu nam tu pomoći rezolucije.  Samo svijest o tome da će naša djeca na stranim jezicima u tuđim zemljama pisati sastave o jeseni, ako jednog avgusta ne izaberemo odgovorne vlasti. Koje nas neće dijeliti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo