Ako nova većina odmah ne slomi kičmu bezbjednosnom podzemlju i propagandnoj mašineriji, rizikuje da je te strukture progutaju.
TRIJUMF: Spektakularni trijumf studentske liste „Studenti pobeđuju” na parlamentarnim izborima u Srbiji, kojim je nakon četrnaest godina okončana autokratska vladavina Aleksandra Vučića i njegove partije, tektonski je poremećaj i buđenje generacije koja je odbila živjeti u apatiji i medijskom mraku. Mobilizacijom mladih, kreativnom i beskompromisnom kampanjom na društvenim mrežama, te jasnim antikorupcijskim porukama, studenti su uspjeli animirati apstinentne birače i srušiti naizgled nepobjedivi režimski aparat. Dok Beograd i drugi gradovi slave dolazak nove političke ere, pred mladim liderima sada leži mukotrpan zadatak demontaže duboko ukorijenjenog sistema, ekonomske stabilizacije i deblokade institucija. Ovaj trijumf mladosti poslao je snažnu poruku cijeloj regiji, dokazavši da su korjenite promjene na Balkanu itekako moguće kada se apatija zamijeni hrabrošću.
OPOZICIJA: Povratak Aleksandra Vučića u parlamentarne opozicione klupe vjerovatno donosi reaktivaciju njegovih izvornih, radikalskih postavki, jer populistički „catch-all“ mehanizam Srpske napredne stranke gubi svrhu izvan poluga državne vlasti. Lišen državnih resursa, medijskog monopola i aparata prinude, Vučić će se taktički vratiti retorici i metodama iz vremena kada je bio generalni sekretar Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja. Njegov opozicioni nastup neće biti zasnovan na konstruktivnoj parlamentarnoj debati, već na agresivnom populizmu, viktimizaciji, targetiranju političkih protivnika i podizanju nacionalnih tenzija – što je politički zanat koji je najbolje ispekao u devedesetima. Bez kontrole nad budžetom i klijentelističkom mrežom koja je održavala SNS, njegova stranka će se brzo ogoliti i transformisati nazad u tvrdu, desničarsku i radikalsku bazu koja parališe institucije i destabilizuje novu, ideološki heterogenu parlamentarnu većinu iz skupštinskih klupa.
KRAH: Pad Vučićevog režima nesumnjivo je centralni i istorijski najznačajniji događaj ovih parlamentarnih izbora, dok su potpuni krah njegovih satelita i brisanje onog dijela opozicije koji je odbio da studentima pruži bezuslovnu podršku prateći tektonski poremećaji. Tačka na kojoj je stara politička paradigma definitivno pukla jeste sudbina Socijalističke partije Srbije (SPS), tradicionalnog i najvjernijeg Vučićevog satelita vlasti, koji je sveden na istorijski minimum. Time je vječiti parazit vladajućih struktura, koji je još od Slobodana Miloševića bio sinonim za mrak i patnju na ovim prostorima, prvi put ostao ispod cenzusa i potpuno van parlamenta.
POTOP: Uporedo sa radikalima i SPS-om, glasači su brutalno počistili i salonsku elitu sa oba politička pola. Konačni potop Novog DSS-a istovremeno je i krah Miloša Jovanovića, koji se nakon izbornog šamara povukao sa javne scene, pošto je njegova strategija da sorbonski doktorat upregne u kočije rigidnog izolacionizma, sterilne homofobije i otpora istopolnim brakovima pala na gluve uši. Podrška akademika Matije Bećkovića pod patetičnim sloganom „Odvažno, srpski!“ samo je cementirala jad i estetiku tog političkog leša, razotkrivajući svu ispraznost te reakcionarne ekipe. Sa druge strane, ova politička katarza zbrisala je i dio tradicionalne proevropske opozicije okupljene oko „Evropske Srbije“, koja je odbila da studentima da bezuslovnu podršku. Građani su žestoko kaznili njihovu političku kratkovidost, samodovoljnost i inertnost salonske kaste koja je godinama bila potpuno lišena sluha za stvarnost na terenu, ostavljajući ih izvan novog političkog poretka.
MANJINE: Ovu pobjedu dodatno specifičnom čini i činjenica da su manjinske zajednice u Srbiji odigrale ključnu ulogu u rušenju autokratije, svjesno plaćajući političku cijenu. Savez vojvođanskih Mađara sveden je sa šest na tri mandata, a u Novom Pazaru Studentska lista osvojila je više glasova nego sve bošnjačke stranke zajedno. SPP je praktično nestao sa političke scene, dok je i sam njegov lider sugerisao da je većina njegovih birača glasala za studente. Birači su odlučili da glasaju referendumski i građanski, stavljajući rušenje režima ispred partikularnih etničkih interesa. Takav rasplet pred pobjedničku listu postavlja maksimalnu i moralnu odgovornost da se ovim zajednicama pošteno oduži i garantuje njihova prava, što je, uostalom, obaveza svake demokratske vlasti.
TERET: Na toj raščišćenoj sceni, studenti sada imaju široko odriješene ruke. Ali ta istorijska praznina donosi i zastrašujući teret, jer više nema starih izgovora niti dežurnih krivaca. Prvi i najhitniji ispit biće radikalna demontaža duboke države i oslobađanje zarobljenih medija. Korak u sprečavanju kontrarevolucije bivšeg režima mora biti hitno provjetravanje bezbjednosnog aparata – policijskih, vojnih i obavještajnih struktura koje su godinama služile kao Vučićeva pretorijanska garda. Paralelno sa smjenom kompromitovanih kadrova i otvaranjem dosijea, nova vlast mora izvršiti hirurški precizan zahvat na medijskoj sceni, počevši od hitnog vraćanja nezavisnosti Javnog servisa (RTS) koji je decenijama bio fabrika jednoumlja. Slobodni mediji i profesionalne institucije jedini su trajni štit protiv autokratskih i nedemokratskih praksi.
ŠANSA: Srbija tako ulazi u najneizvjesniji parlamentarni eksperiment u svojoj modernoj istoriji. Građani su glasali iz čistog revolta, delegirajući istorijsku šansu politički neiskusnoj i ideološki heterogenoj generaciji koja sada na kormilu države mora da se suoči sa surovim realizmom vladanja. Njihov najveći test biće preživljavanje u skupštinskim klupama naspram ranjenog Vučića i njegovih opstrukcija. U toj areni, bez državnog budžeta, on će koristiti svaku sekundu za sabotažu, opstrukciju i uličnu agresiju. Ako nova većina odmah ne slomi kičmu bezbjednosnom podzemlju i propagandnoj mašineriji, rizikuje da je te strukture progutaju. Istinska borba za Srbiju zato ne završava ovim izborima – ona tek počinje.
Eldin HADŽOVIĆ