Povežite se sa nama

FOKUS

MEDENICA OPOMINJE NVO I MEDIJE: Tiše, pravda drijema

Objavljeno prije

na

Predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica ponovo elaborira tvrdnju da postoji nevidljiva granica između prava javnosti da bude obaviještena i kontroliše vlast (zakonodavnu, izvršnu i sudsku) i prava onih koji vladaju – makar u pravosuđu – da „nesmetano obavljaju funkciju”.

Medenica nije krila da se to upozorenje, prije svega, odnosi na dio nevladinih organizacija i medija koji nijesu uslišili prethodne molbe/naređenja da se okanu radnji „kojima se podriva samostalnost i nezavisnost sudske vlasti i autoriteta”. Predstavljajući rezultate sudova u prošloj godini, predsjednica Vrhovnog suda nas je obavijestila kako je povjerenje javnosti u pravosudni sistem, autoritet i integritet pravosuđa „od najvećeg značaja za društvo”. Pa, valjda, zbog toga treba ćutati o svemu onome što bi moglo poremetiti očekivanu idilu.

„Tražim”, poručila je Medenica, „kako od stručne, tako i od opšte javnosti, da se uzdže od pokušaja miješanja u sudske procese”. I to je, prema njenom sudu, odgovor na pitanje koje u Vrhovnom sudu izaziva posebnu brigu: „kako ćemo obezbijediti sudijama zaštitu sudijskog, ličnog i porodičnog digniteta, nastojeći pri tom da stvorimo ambijent nesmetanog obavljanja funkcije”.

Šta to znači? Da mediji i nevladine organizacije, „stvarajući ambijente nesmetanog obavljanja funkcije” treba da prećute kako su od Evropskog suda za ljudska prava saznali da je jedan sudija – i to predsjednik suda – duže od tri godine od učesnika sudskog postupka skrivao izrečenu presudu. Nesmetano i nekažnjeno.

Ili je, sa istim obrazloženjem, trebalo ćutati o spoznaji da su, nakon sedam godina sudskog postupka i tri osuđujuće presude, Duško Šarić i Jovica Lončar pravosnažno oslobođeni optužbi da su oprali gotovo 20 miliona eura zarađenih trgovinom narkoticima. Da se ne zna i ne pominje kako su Pljevljaci, u prvom postupku, optuženi (a sud je prilikom kontrole tu optužnicu prihvatio) za krivično djelo koje u Krivičnom zakoniku nije postojalo u vrijeme njegovog izvršenja.

Potom je, objašnjavao je advokat Veselin Radulović, pao još jedan dio optužnice – onaj za proizvodnju i promet narkotika – „zato što je tužilaštvo, namjerno ili iz neznanja, opuženima stavilo na teret radnju koja po Krivičnom zakoniku ne predstavlja krivično djelo”. Pa dalje, korak po korak, dok se optuženi nijesu pretvorili u tužioce koji od države traže naknadu materijalne i nematerijalne štete. Nakon što su dobili pisanu potvrdu o svojoj nevinosti i čistim milionima.

Valja li javnost podsjećati da su na gotovo identičan način optužbi za pranje novca prethodno oslobođeni Rožajci Amina i Mersudin Kalić, supruga i brat Safeta Kalića, pravosnažno osuđenog narkodilera. Ali u Njemačko, a ne u Crnoj Gori gdje mu privatizovane hotele, kako i dolikuje jednom ugledniku iz svijeta biznisa, otvaraju članovi Vlade. A funkcioneri ANB-a idu u svatove.

Ili treba da žmurimo i šutimo, čuvajući dignitet onih koji bi morali biti sretni zato što su izbjegli krivičnu odgovornost za svoje (ne)postupanje.

Medenica sudijama nudi alibi. Svi oni su, kaže, položili zakletvu da će svoj posao obavljati pošteno, pravično i odgovorno, „i zato se od njih očekuje da u svemu garantuju takvo postupanje”. Prema tome, prema rezonima predsjednice Vrhovnog suda, važi: „S obzirom na to da se od sudija očekuje primjereno ponašanje, od drugih učesnika u sudskom postupku – javnosti, medija i nevladinog sektora se očekuje da se uzdrže od bilo kojih radnji kojima se podriva samostalnost i nezavisnost sudske vlasti i autoriteta”.

Sve to dolazi nepunih pola godine nakon što je ista Medenica, tokom skupštinske rasprave o Zakonu o budžetu za 2018. godinu, ustvrdila da se moralnost i autonomija sudija mogu sačuvati samo – novcem. ,,Mi hoćemo moralnog, autonomnog i obrazovanog sudiju, a za to treba novac”, ustvrdila je načelnica crnogorskog pravosuđa, pa nevolju ilustrovala primjerom sudija iz osnovnih sudova: „Njihova plata je hiljadu eura. Niko od mladih sudija nema riješeno stambeno pitanje, pa od toga izdvajaju 250 ili 350 eura za stanarinu. Da li možemo garantovati da sudija sa 650 eura i sa obavezom da 250 predmeta završi za godinu dana može sačuvati svoju moralnost i autonomiju!?”

Koliko je ovdašnjoj javnosti poznato, niko se od ovdašnjih sudija nije suprotstavio ideji da njegov moral i autonomija zavise od mjesečnog sljedovanja novca. Ne valja kontrirati šefovima. Posebno ne u crnogorskom pravosuđu.

I na to će vas, s vremena na vrijeme, podsjetiti ovdašnji mediji i NVO. Recimo, na način na koji je iz suda istjeran Lazar Aković, nakon što je sudio optuženima za ubistvo vlasnika i urednika Dana Duška Jovanovića i policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića. Aković je u jesen 2009. obznanio da je prinuđen da podnese ostavku kao žrtva „farsične procedure” razrješenja koja je započeta inicijativom tadašnjeg predsjednika Višeg suda Mušike Dujovića.

Prije podnošenja inicijative, tvrdio je Aković u Monitoru, Dujović ga je obavijestio kako je „pod nevjerovatnim pritiskom da pokrene inicijativu za njegovu smjenu, da on to ne želi da učini, ali da će u protivnom i protiv njega biti podnijet prijedlog za razrješenje”. „Savjetovao mi je da se sastanem s predsjednicom Vrhovnog suda ( i tada je to bila Vesna Medenica), da popričam s njom ili da podnesem ostavku”, kazao je Aković.

Na sjednici Sudskog savjeta, pod predsjedništvom Vesne Medenice, usvojena je Dujovićeva inicijativa i pokrenut je postupak razrješenja. U članu 69 Zakona o Sudskom savjetu navodi se da sudija ,,može biti privremeno udaljen od dužnosti nakon što Sudski savjet prihvati prijedlog za pokretanje postupka za razrješenje”. Dakle, ,,može”, nije obavezujuće, no Aković je promptno ,,udaljen od dužnosti”, pisao je tada Monitor.

Vijest o odluci Sudskog savjeta Aković je, kaže, saznao iz medija. Dobio je rok od jednog radnog dana da isprazni svoju kancelariju u Višem sudu. Nekoliko sati nakon odluke Sudskog savjeta, Aković ostaje i bez policijske zaštite – usmeno mu je saopšteno da nije više ,,štićena ličnost”, bez obzira na suđenje i presude pripadnicima organizovanih kriminalnih grupa.

Treba li i to da zaboravimo zbog „mira u kući”? Kao i činjenicu da je Aković prije dvije godine bio žrtva do danas nepoznatih napadača. Ili, makar, neprocesuiranih.

Odnosi li se apel Vesne Medenice stručnoj i laičkoj javnosti da se,,uzdrže od pokušaja miješanja u sudske procese” i na one sudske postupke koji su, umjesto pravosnažnom presudom, okončani zastarom. Poput suđenja Acu Đukanoviću zbog nanošenja teških tjelesnih povreda. Suđenja bivšem ministru Petru Ivanoviću zbog saobraćajnog udesa u kome je, na pješačkom prelazu, udario pješaka – maloljetnu djevojčicu. Ili slučaja Limenka u kome su jedan ministar i jedan visoki funkcioner crnogorske policije (Ivan Brajović i Veselin Veljović), obojica direktno potčinjeni tadašnjem premijeru Milu Đukanoviću, njegovom bratu Acu omogućili da bez ikakvog angažmana – na ime izgubljene dobiti – iz državnog budžeta uzme desetak miliona eura. Pa je slučaj zastario, a oni – napredovali u (Đukanovićevoj) službi.

A kada smo kod miješanja i nemiješenja u sudske procese: Vesna Medenica nije ni jednom jedinom riječju pokazala da su joj, zimus, zasmetalae javno izrečene tvrdnje vladajuće parlamentarne većine da neće poštovati presude Osnovnog suda (sporna smjena Gorana Đurovića iz Savjeta javnog servisa). Jednako je prećutala i informacije da će Sudski savjet inicirati izmjenu procedura i zakona kako bi izašao u susret Vladinom naumu da se oteža pristup pravdi onima koji tuže državu.

„Predstavnici Sudskog savjeta stavljaju se u odbranu stavova izvršne vlasti, umjesto da promovišu princip nezavisne sudske vlasti i dostižnosti pravde”, upozoravao je predstavnik NVO KOD Budislav Minić. „Takav presedan može biti opasan i po sudstvo i po prava građana”. A Medenica – ni riječi. Možda još nije čula. Kao što joj je trebalo 12 godina da sazna kako je JNA u Bokokotorskom zalivu imala logor za ratne zarobljenike iz dubrovačkog zaleđa. Čula je, kaže, slučajno – kao vrhovni državni tužilac – od hrvatskih kolega, 2003. godine. Ili i ova informacija potpada pod one koje treba izbjegavati, da se ne bi narušio ambijent nesmetanog obavljanja funkcije. Ili još bolje: nekažnjenog.

Ti si moja čokolada

U junu 2016, u razgovoru sa članovima skupštinskog Odbora za antikorupciju, specijalni državni tužilac Milivoje Katnić primjerima je pokazivao i dokazivao kako „mafija” pokušava da ga spriječi u naumu da rasvijetli velike afera i zaslužne smjesti iza rešetataka.

Među primjerima nuđenog mita („i po dva-tri miliona”) i pokušaja kompromitacije – radi budućih ucjena ili iznuđene ostavke – najinteresantnija je bila priča o jednoj čokoladi.

„Namještaljka je bila pripremljena i mojoj supruzi koja radi u podgoričkoj Skpštini opštine, u upravnim postupcima. Tu postoji običaj da, kad nekome daju pozitivno rješenje, taj časti čokoladu od dva, tri eura. U čokoladi koja je u jednom slučaju bila namijenjena mojoj supruzi – u pitanju je bio predmet nekog kafića – bilo je spakovano 4.000 eura. Ona, srećom, tu čokoladu nije uzela, a shvatila je šta joj je bilo pripremljeno kada su je na izlazu sačekala dva policajca i pretresla, jer su, kako su mi kasnije kazali, imali anonimnu dojavu da je primila mito”, ispričao je Katnić.

I, vjerovali ili ne, sve se izgleda završilo na priči.

Sredinom prošle godine iz DF-a su podsjetili na čokoladu filovanu eurima. I tajnu njenog donosioca. „Naravno, ni do dana današnjeg ne znamo o kom se licu radi i da li je protiv njega pokrenut postupak”, saopštili su uz tog opozicionog saveza, spočitavajući Katniću da pomenute četiri hiljade ne zadovoljavaju njegov apetit.

Ni dvadeset mjeseci nakon Katnićeve ispovijesti u Skupštini Crne Gore javnost nije obaviještena o identitetu onoga ko je pokušao da udari na čast porodice specijalnog državnog tužioca. Teško je povjerovati da tužilaštvo i policija nijesu sposobni da identifikuju počinioca, odnosno donosioca prikrivenog mita. A još teže shvatiti i prihvatiti da iz nekog razloga to ne žele da urade.

Nije valjda Milivoje Katnić i na slučaj čokolada zaboravio, kao i na mnoge druge, nakon što se, u oktobru 2016. godine, uhvatio u koštac sa teroristima koji su – pod komandom Edija, Sinđe i Paje – htjeli da zarobe i pokore Crnu Goru.

Istjerivanje đavola

Marko Gojčević iz Bara i Der Čaba iz Subotice protjerani su iz BiH sredinom aprila, nakon što su u zatvoru u Zenici odslužili dio jednogodišnje kazne na koju su osuđeni zbog nedozvoljenog držanja oružja i municije. Pošto su dio kazne odslužili, a dio otplatili novcem, Gojčević i Čaba su predati nedležnim službama Republike Srbije, odnosno Crne Gore, uz zabranu ulaska u BiH u narednih pet godina. Kriminalca iz Srbije u domovini čeka 20 godina zatvora zbog naručenog ubistva koje je izvršio 2004. u Novom Sadu. I Gojčević je, kako se kaže, „poznat ovdašnjoj policiji”. U njegovom dosijeu: tuče, pucnjave, nedozvoljeno držanje oružja…

Hapšenje dvojice mladića, prošlog septembra u sarajevskom naselju Hrasno, privuklo je veliku pažnju u regionu. Ne samo zbog toga što su obojica, u vrijeme hapšenja, bili naoružani automatskim oružjem sa prigušivačem i „metkom u cijevi”. I što su, neposredno po hapšenju, policiji Kantona Sarajevo priznali da su u glavni grad BiH došli kako bi izvršili plaćeno ubistvo jednog muškarca iz Novog Sarajeva. O identitetu žrtve i nalogodavcima nijesu željeli da govore, ali su regionalni mediji izvještavali da bi naručeno ubistvo moglo biti pokušaj osvete Armina-Muše Osmanagića, koji je 2014. ubijen u svom restoranu u Baru, hicima iz snajperske puške. Navodno su to ubistvo izvršili pripadnici jedne kriminalne organizacije iz BiH. Po narudžbi, i uz logistiku, Osmanagićeve konkurencije iz Bara…

Gojčević i Čaba su naknadno, po savjetu advokata, povukli priznanje o planiranoj likvidaciji, pa su osuđeni samo za nedozvoljeno posjedovanje oružja.

Prije nego posumnjamo u sposobnost i odlučnost bosankohercegovačke policije i pravosuđa, prisjetimo se da smo i mi imali neke, veoma slične, situacije. Crnogorska policije je krajem 2016. protjerala Adrijana Kovačevića, švedskog državljanina ovdašnjeg porijekla, nakon što je pretresom apartmana, koji je iznajmio u Sutomoru, pronađena skica sa ucrtanom pozicijom kuće u kojoj živi Alan Kožar, jedan od navodnih vođa zaraćenih kriminalnih klanova iz Bara. Iz policije je tada rečeno da ima indicija kako je Kovačević spremao Kožarevo ubistvo, ali nije bilo dokaza koji bi potkrijepili takve sumnje. Zato je on protjeran u Švedsku gdje, prema navodima tamošnje policije, ima bogat dosije vezan za nasilje i trgovinu narkoticima. Kovačević je, ipak, zahtijevao da ga deportuju u Srbiju.

Tri godine ranije, policija je osujetila pokušaj ubistva Baranina Luke Đurovića (Kožar je, kažu, zauzeo njegovo mjesto u barskom podzemlju nakon što je Đurović nastradao u saobraćajnoj nesreći), nakon što je uhapsila Veselina Pantovića kod koga je pronađena veća količina eksploziva i neregistrovano oružje. U nedostatku dokaza za pripremano ubistvo, Pantović je osuđen na dvije godine zatvora, „samo” za falsifikovanje ličnih isprava i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija. U zatvoru je bio česta meta napada pripadnika Đurovićeve/Kožareve kriminalne grupe kojoj, očito, nije manjkalo dokaza da je utamničeni Nikšićanin želio likvidirati njihovog nekadašnjeg šefa.

Konačno, policija je prije deset godina u jednom stanu u Podgorici uhapsila desetočlanu grupu koja je tu, navodno, pripremala ubistvo Baranina Veselina Bujića. Nakon višegodišnjeg sudskog postupka osumnjičeni su pravosnažno oslobođeni, a sada je aktuelan sudski proces u kome vlasnik stana u kome je uhapšena navodna „kriminalna grupa” od države traži naknadu za pretrpljenu štetu. Ako nijesmo pomenuli – riječ je o Rožajcu Safetu Kaliću koji je, trenutno, zbog profesionalnih obaveza vezan za Njemačku.

Da mediji i NVO poštuju pravila koja pokušava nametnuti Medenica i njeni istomišljenici iz pravosuđa i tužilaštva, o svemu ovome ne bismo znali ništa.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PORUKA SVIJETU REZOLUCIJE UN O GENOCIDU U SREBRENICI: Pamtiti, ne ponoviti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucija UN o genocidu u Srebrenici će, sasvim izvjesno,  biti izglasana. Izvjesno je da će za usvajanje glasati i Crna Gora. Tu se drama Crne Gore i njeno suočavanje sa srpskim svetom, ne završava. Vrijeme će brzo pokazati da li  Spajićev Pokret Evropa sad Bečićeve Demokrate imaju volje i snage da se odupru velikosrpskim pritiscima i manipulacijama. Ili će sudbinu Crne Gore opet vezati za totalitarne i krimogene vlasti u Beogradu i Banja Luci, kao što je to početkom 90-tih uradio jedinstveni DPS

 

Kada ovaj broj Monitora bude na kioscima, vjerovatno će se znati  ishod glasanja o Rezoluciji UN kojom se 11. jul proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, osuđuje negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.

Pamtiti, ne ponoviti – tako se može sažeti poruka koju Rezolucija šalje svijetu. Međutim, male su šanse da će se u dogledno vrijeme išta promijeniti na bolje.  U srijedu je Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska (RS), izjavio svojoj Radio Televeviziji (RTRS) da je odlukom o Rezoluciji u Generalnoj skupštini UN „potpisan kraj Bosni i Hercegovini“ i najavio da će sa sjednice Vlade RS u Srebrenici Federaciji BiH biti predložen mirni razlaz. Dodik godinama najavljuje secesiju tog entiteta i razbijanje Bosne i Hercegovine (BH) pa je i najnovija manifestacija već viđeno. Istovremeno,  režimski mediji u RS-u i Srbiji su prepuni raznih komemoracija tokom ratova 90-tih i Drugog svjetskog rata u kojima se preuveličavaju nesporna srpska stradanja a nekad i potpuno izmišljaju. Uz to ide umanjivanje ili negiranja zločina počinjenih u ime velikosprstva. Regionalni mediji bilježe porast broja fizičkih napada i paljevina imovine Bošnjaka povratnika u opštinama istočne RS gdje su prije agresije 1992. godine  činili apsolutnu većinu i odakle su etnički očišćeni, a dio pobijen.

U srijedu  su i desničarske NVO u Podgorici održale slabo posjećeni protest ispred Vlade i državne Skupštine, koji je nastavljen u četvrtak u nadi da će možda vremenom dobiti reprizu litija pred pad režima Demokratske patrije socijalista (DPS) 2020. Iza neprijavljenih okupljanja stoji 11 prosrpskih i proruskih NVO-a. Iza nekih NVO-a stoje funkcioneri Demokratske narodne partije (DNP), čiji lider Milan Knežević se lično pojavio, Nove srpske demokratije (NSD) i još nekih manjih provučićevskih stranaka. Prva na listi NVO organizatora protesta pod sloganom „zaustavite izdaju“ je Srpski kulturni centar Patrijarh Varnava koji nosi ime po nekadašnjem patrijarhu SPC-a Varnavi Rosiću – otvorenom simpatizeru Adolfa Hitlera i nacističke partije. Varnava je jedini Pljevljak za kojim je lično Adolf Hitler izrazio saučešće po smrti 1937. Aktivista ove NVO je bio i sadašnji nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš. Vraneš, član NSD-a, je osim nacionalističke retorike postao poznat i po izlivima berspogovorne lojalnosti Srbiji i njenoj Prvoj Familiji. I neke druge NVO, manje ili više poznate imaju elemente klerofašizma pod maskom tobožnjeg pravoslavlja i borbe za srpstvo. Milutin Mirjačić, direktor Osnovne škole Bajo Pivljanin u Plužinama se obratio “predsjednicima Vlade i Republike jer državu ne priznaje”. Za njega je Crna Gora i dalje „republika u saveznoj državi“. Mirjačić je naglasio da on ne prihvata „ni individualnu krivicu“ za zločine jer „niko nije odgovarao za ubistva Srba” dodavši da će on i slični „možda biti primorani“ na „rušenja i blokade“. Nadležno ministarstvo prosvjete se ogradilo od njega i pozvalo na ispitivanje odgovornosti.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Situacija u kojoj se našla Vlada predvođena Pokretom Evropa sad (PES) nije nimalo zavidna. Još se ne zna kako će proći pokušaj Crne Gore da amandmanski djeluje na prijedlog Rezolucije čime bi se dodatno naglasila individualna krivica za genocid i pozvalo na dosljedno poštovanje Dejtonskog sporazuma. Međutim, podnošenje amandamana nije umirilo Beograd i njegove u Crnoj Gori. Knežević je amandmane uporedio sa „čajem od nane“, da „djeluju neubjedljivo“ i da je „jasno da će Crna Gora ući u ozbiljnu vrstu nestabilnosti“. Srbijanski vanjski ministar Marko Đurić je rekao kako amandmani služe „pred javnosti u Crnoj Gori da ne bi izgledalo ‘da su protiv bratske Srbije’”.

U predloženom tekstu Rezolucije nema ni govora o bilo kakvoj genocidnosti srpskog naroda (kojom ciljano manipuliraju Vučić, Mandić, episkopi i drugi).  Formalno, crnogorski amandmani izgledaju suvišni. Glavna smetnja srpskim nacionalistima je da Rezolucija „bezrezervno osuđuje svako negiranje genocida u Srebrenici“, „iskrivljavanje (činjenica)“ i što se „osuđuje veličanje onih koji su osuđeni za ratne zločine… i genocid pred međunarodnim sudovima“. Ne treba puno gledati srbijanske režimske medije i uočiti dobro organizovanu „kulturu“ poricanja ili drastičnog umanjivanja srpskih zločina iz 90-tih i 40-tih uz stalno veličanje i gostovanje osuđenih ratnih zločinaca na udarnim televizijskim terminima. Kada se doda Vučićevo lamentiranje i horsko ponavljanje njegovih sljedbenika da „za genocidne nas proglašavaju ubice i njihovi potomci jer smo izbegli njihov srbosek“ jasno je da su njihove  namjere drugačije od deklarativne borbe za istinu.

Izvještaji poslijeratne Komisije Vlade Republike Srpske kao i ratni izvještaji Vojske Republike Srpske (VRS) i drugih institucija RS-a dovoljno govore da se genocid desio u Srebrenici i u kakvim razmjerama, o čemu je Monitor već pisao. To je nekada bio i zvanični stav sadašnjeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Beograd slijedi stavove režima Rusije i Turske koje takođe osuđuju zločine ali negiraju genocid nad ukrajinskim narodom 1932-1933 (milioni umorenih vještački stvorenom glađu) i nad Jermenima u Turskoj tokom Prvog svjetskog rata (do 1.5 milion stradalih).

Osim negiranja genocida u Srebrenici i onog  u crnogorskom i srbijanskom Sandžaku 1943. (kada četnički koljači nisu štedjeli ni djecu) zvanična Srbija je ponovo pokrenula i priču o ustaškom genocidu tokom Drugog svjetskog rata sa posebnim akcentom na koncentracioni logor Jasenovac u Hrvatskoj, kao kontratežu. Taj vrući krompir treba uvaliti Crnoj Gori.

Naime, rezolucija o Jasenovcu koju srbijanski parlament nije izglasao 2021. Godine, sad treba da se nađe pred crnogorskim poslanicima kako je najavio prije sedmicu Mandić i za koju očekuje stoprocentnu podršku. Milan Knežević je takođe najavio isto naglasivši da ako „dođe do usvajanja rezolucije o genocidu u Jasenovcu, Crna Gora će biti prva država u Evropi koja je donijela rezoluciju … i iskazala pijetet za preko 700 hiljada ubijenih Jevreja, Srba i Roma“. Prije tri dana Knežević je dodao da je rezolucija o Jasenovcu „dobra za regionalno pomirenje, afirmaciju dobrosusjedskih odnosa, evropske integracije, suočavanje s prošlošću“ i da se „u njoj se hrvatski narod ne pominje kao genocidni“.

Knežević voljno zaboravlja da se ni u UN-ovoj predloženoj Rezoluciji o Srebrenici srpski „narod ne pominje kao genocidni“ iako on tvrdi suprotno, dok se za razliku od Srbije Hrvatska ipak „suočava sa prošlošću“. Svake godine se vrši komemoracija u Jasenovcu dok zvanična Hrvatska osuđuje ustaške zločine i, opet za razliku od Srbije, ne vrši zvaničnu reviziju istorije. Revizionisti koji postoje u Hrvatskoj nemaju udarne termine na državnim televizijama niti se propagiraju i sudski rehabilitiraju ustaški ratni zločinci kao u Srbiji četnici i oni iz ratova 90-tih. To  je nedavno u jednoj emisiji na Happy TV priznao i Vučićev propagandista Milomir Marić kada je ugostio Vojislava Šešelja i proustaškog revizionistu Igora Vukića.

Opasnom Vučićevom narativu u Srbiji i Crnoj Gori se malo ko usuđuje suprotstaviti. Organizacije za ljudska prava i građanske partije kao da ne postoje za to. URA i njen lider i bivši premijer Dritan AbazovićBošnjačka stranka kao nacionalna stranka, Demokrate i PES ćute kao zaliveni na otvorene manipulacije oko Srebrenice i Jasenovca.

Hrvatska je na najave novih poteza Vučićevaca u crnogorskom parlamentu reagovala slanjem protestne note uz očekivanja da Crna Gora odustane od toga zbog negativnih refleksija na bilateralne odnose i eventualne blokade na evropskom putu. Sa Hrvatskom tek predstoji određivanje granice na moru kod Prevlake i još neki izazovi. Treba se podsjetiti da je Crna Gora predvođena bivšim liderima ( Momirom Bulatovićem, Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem) učestvovala, kao Miloševićevv  satrap, u agresiji na Hrvatsku 1991. godine uz brojne pljačke i zločine prema stanovništvu Konavala i Dubrovnika koji nikada nisu dobili ozbiljno sudsko finale. Dobrim dijelom su i hrvatski zvaničnici,   iz njima znanih razloga, prigrlili kao prijatelje bivše ratne huškače iz DPS-a.

Oko Jasenovca ne postoji ništa sporno što bi opravdalo rezoluciju. Čak i ministar vanjskih poslova  Filip Ivanović u odgovoru na hrvatsku notu priznaje da „hrvatska država, uključujući i njen vrh, dostojno obilježava sjećanje na nevino stradale jasenovačke žrtve“. Niko ozbiljan neće negirati zločine u logoru u kome je poimenice stradalo preko 83 hiljade ljudi (brojka koja može ići neku hiljadu ispod/iznad zbog kompleksnosti popisivanja). Od toga u najvećem broju su Srbi – nešto preko 47 i po hiljada. Broj stradalih Crnogoraca logoru iznosi 44 (četrdeset i četiri slovima) tokom četiri godine postojanja logora. Moguće je da su pred kraj rata u njemu likvidirani i četnički komandanti iz Crne Gore predvođeni Pavlom Đurišićem, koje je ustaška vojska zarobila nakon bitke na Lijevča Polju.  Vojvoda Pavle i njegovi koljači nisu nikakve nevine žrtve. Upravo njima ovdašnji  episkopi svake godine održavaju parastose kao „slugama Boga“ i srbijanske dinastije praveći se slijepi na njihovu krvavu zaostavštinu.

Za Crnu Goru i njenu Skupštinu je puno važnije da se  pozabavi zločinima i genocidom na njenoj teritoriji i nad njenim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu. Prošle godine se navršilo 80 godina četničkog klanja Bošnjaka na sjeveru Crne Gore 1943. bez ijedne komemoracije. Vojvoda Pavle je detaljno javio Draži Mihailoviću da su njegovi između ostalog uništili „do 8 hiljada žrtava, žena, staraca i dece“ i da je na drugim mjestima „sve ostalo (zatečeno muslimansko) stanovništvo uništeno“. Ove godine će se navršiti i 100 godina najvećeg mirnodopskog pokolja u Crnoj Gori u Šahovićima (opština Bijelo Polje) kada je razularena masa pobila na stotine muslimana i ostale protjerala. Za taj zločin niko nije odgovarao niti je ikade provedena istraga.

Dug Crne Gore prema hiljadama nevino ubijenih na njenoj teritoriji je sigurno veći i važniji od miješanja u  kompleksne srpsko-hrvatske odnose za račun Vučića i njegovih službi.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo