FOKUS
MEDENICA OPOMINJE NVO I MEDIJE: Tiše, pravda drijema
Predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica ponovo elaborira tvrdnju da postoji nevidljiva granica između prava javnosti da bude obaviještena i kontroliše vlast (zakonodavnu, izvršnu i sudsku) i prava onih koji vladaju – makar u pravosuđu – da „nesmetano obavljaju funkciju”.
Medenica nije krila da se to upozorenje, prije svega, odnosi na dio nevladinih organizacija i medija koji nijesu uslišili prethodne molbe/naređenja da se okanu radnji „kojima se podriva samostalnost i nezavisnost sudske vlasti i autoriteta”. Predstavljajući rezultate sudova u prošloj godini, predsjednica Vrhovnog suda nas je obavijestila kako je povjerenje javnosti u pravosudni sistem, autoritet i integritet pravosuđa „od najvećeg značaja za društvo”. Pa, valjda, zbog toga treba ćutati o svemu onome što bi moglo poremetiti očekivanu idilu.
„Tražim”, poručila je Medenica, „kako od stručne, tako i od opšte javnosti, da se uzdže od pokušaja miješanja u sudske procese”. I to je, prema njenom sudu, odgovor na pitanje koje u Vrhovnom sudu izaziva posebnu brigu: „kako ćemo obezbijediti sudijama zaštitu sudijskog, ličnog i porodičnog digniteta, nastojeći pri tom da stvorimo ambijent nesmetanog obavljanja funkcije”.
Šta to znači? Da mediji i nevladine organizacije, „stvarajući ambijente nesmetanog obavljanja funkcije” treba da prećute kako su od Evropskog suda za ljudska prava saznali da je jedan sudija – i to predsjednik suda – duže od tri godine od učesnika sudskog postupka skrivao izrečenu presudu. Nesmetano i nekažnjeno.
Ili je, sa istim obrazloženjem, trebalo ćutati o spoznaji da su, nakon sedam godina sudskog postupka i tri osuđujuće presude, Duško Šarić i Jovica Lončar pravosnažno oslobođeni optužbi da su oprali gotovo 20 miliona eura zarađenih trgovinom narkoticima. Da se ne zna i ne pominje kako su Pljevljaci, u prvom postupku, optuženi (a sud je prilikom kontrole tu optužnicu prihvatio) za krivično djelo koje u Krivičnom zakoniku nije postojalo u vrijeme njegovog izvršenja.
Potom je, objašnjavao je advokat Veselin Radulović, pao još jedan dio optužnice – onaj za proizvodnju i promet narkotika – „zato što je tužilaštvo, namjerno ili iz neznanja, opuženima stavilo na teret radnju koja po Krivičnom zakoniku ne predstavlja krivično djelo”. Pa dalje, korak po korak, dok se optuženi nijesu pretvorili u tužioce koji od države traže naknadu materijalne i nematerijalne štete. Nakon što su dobili pisanu potvrdu o svojoj nevinosti i čistim milionima.
Valja li javnost podsjećati da su na gotovo identičan način optužbi za pranje novca prethodno oslobođeni Rožajci Amina i Mersudin Kalić, supruga i brat Safeta Kalića, pravosnažno osuđenog narkodilera. Ali u Njemačko, a ne u Crnoj Gori gdje mu privatizovane hotele, kako i dolikuje jednom ugledniku iz svijeta biznisa, otvaraju članovi Vlade. A funkcioneri ANB-a idu u svatove.
Ili treba da žmurimo i šutimo, čuvajući dignitet onih koji bi morali biti sretni zato što su izbjegli krivičnu odgovornost za svoje (ne)postupanje.
Medenica sudijama nudi alibi. Svi oni su, kaže, položili zakletvu da će svoj posao obavljati pošteno, pravično i odgovorno, „i zato se od njih očekuje da u svemu garantuju takvo postupanje”. Prema tome, prema rezonima predsjednice Vrhovnog suda, važi: „S obzirom na to da se od sudija očekuje primjereno ponašanje, od drugih učesnika u sudskom postupku – javnosti, medija i nevladinog sektora se očekuje da se uzdrže od bilo kojih radnji kojima se podriva samostalnost i nezavisnost sudske vlasti i autoriteta”.
Sve to dolazi nepunih pola godine nakon što je ista Medenica, tokom skupštinske rasprave o Zakonu o budžetu za 2018. godinu, ustvrdila da se moralnost i autonomija sudija mogu sačuvati samo – novcem. ,,Mi hoćemo moralnog, autonomnog i obrazovanog sudiju, a za to treba novac”, ustvrdila je načelnica crnogorskog pravosuđa, pa nevolju ilustrovala primjerom sudija iz osnovnih sudova: „Njihova plata je hiljadu eura. Niko od mladih sudija nema riješeno stambeno pitanje, pa od toga izdvajaju 250 ili 350 eura za stanarinu. Da li možemo garantovati da sudija sa 650 eura i sa obavezom da 250 predmeta završi za godinu dana može sačuvati svoju moralnost i autonomiju!?”
Koliko je ovdašnjoj javnosti poznato, niko se od ovdašnjih sudija nije suprotstavio ideji da njegov moral i autonomija zavise od mjesečnog sljedovanja novca. Ne valja kontrirati šefovima. Posebno ne u crnogorskom pravosuđu.
I na to će vas, s vremena na vrijeme, podsjetiti ovdašnji mediji i NVO. Recimo, na način na koji je iz suda istjeran Lazar Aković, nakon što je sudio optuženima za ubistvo vlasnika i urednika Dana Duška Jovanovića i policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića. Aković je u jesen 2009. obznanio da je prinuđen da podnese ostavku kao žrtva „farsične procedure” razrješenja koja je započeta inicijativom tadašnjeg predsjednika Višeg suda Mušike Dujovića.
Prije podnošenja inicijative, tvrdio je Aković u Monitoru, Dujović ga je obavijestio kako je „pod nevjerovatnim pritiskom da pokrene inicijativu za njegovu smjenu, da on to ne želi da učini, ali da će u protivnom i protiv njega biti podnijet prijedlog za razrješenje”. „Savjetovao mi je da se sastanem s predsjednicom Vrhovnog suda ( i tada je to bila Vesna Medenica), da popričam s njom ili da podnesem ostavku”, kazao je Aković.
Na sjednici Sudskog savjeta, pod predsjedništvom Vesne Medenice, usvojena je Dujovićeva inicijativa i pokrenut je postupak razrješenja. U članu 69 Zakona o Sudskom savjetu navodi se da sudija ,,može biti privremeno udaljen od dužnosti nakon što Sudski savjet prihvati prijedlog za pokretanje postupka za razrješenje”. Dakle, ,,može”, nije obavezujuće, no Aković je promptno ,,udaljen od dužnosti”, pisao je tada Monitor.
Vijest o odluci Sudskog savjeta Aković je, kaže, saznao iz medija. Dobio je rok od jednog radnog dana da isprazni svoju kancelariju u Višem sudu. Nekoliko sati nakon odluke Sudskog savjeta, Aković ostaje i bez policijske zaštite – usmeno mu je saopšteno da nije više ,,štićena ličnost”, bez obzira na suđenje i presude pripadnicima organizovanih kriminalnih grupa.
Treba li i to da zaboravimo zbog „mira u kući”? Kao i činjenicu da je Aković prije dvije godine bio žrtva do danas nepoznatih napadača. Ili, makar, neprocesuiranih.
Odnosi li se apel Vesne Medenice stručnoj i laičkoj javnosti da se,,uzdrže od pokušaja miješanja u sudske procese” i na one sudske postupke koji su, umjesto pravosnažnom presudom, okončani zastarom. Poput suđenja Acu Đukanoviću zbog nanošenja teških tjelesnih povreda. Suđenja bivšem ministru Petru Ivanoviću zbog saobraćajnog udesa u kome je, na pješačkom prelazu, udario pješaka – maloljetnu djevojčicu. Ili slučaja Limenka u kome su jedan ministar i jedan visoki funkcioner crnogorske policije (Ivan Brajović i Veselin Veljović), obojica direktno potčinjeni tadašnjem premijeru Milu Đukanoviću, njegovom bratu Acu omogućili da bez ikakvog angažmana – na ime izgubljene dobiti – iz državnog budžeta uzme desetak miliona eura. Pa je slučaj zastario, a oni – napredovali u (Đukanovićevoj) službi.
A kada smo kod miješanja i nemiješenja u sudske procese: Vesna Medenica nije ni jednom jedinom riječju pokazala da su joj, zimus, zasmetalae javno izrečene tvrdnje vladajuće parlamentarne većine da neće poštovati presude Osnovnog suda (sporna smjena Gorana Đurovića iz Savjeta javnog servisa). Jednako je prećutala i informacije da će Sudski savjet inicirati izmjenu procedura i zakona kako bi izašao u susret Vladinom naumu da se oteža pristup pravdi onima koji tuže državu.
„Predstavnici Sudskog savjeta stavljaju se u odbranu stavova izvršne vlasti, umjesto da promovišu princip nezavisne sudske vlasti i dostižnosti pravde”, upozoravao je predstavnik NVO KOD Budislav Minić. „Takav presedan može biti opasan i po sudstvo i po prava građana”. A Medenica – ni riječi. Možda još nije čula. Kao što joj je trebalo 12 godina da sazna kako je JNA u Bokokotorskom zalivu imala logor za ratne zarobljenike iz dubrovačkog zaleđa. Čula je, kaže, slučajno – kao vrhovni državni tužilac – od hrvatskih kolega, 2003. godine. Ili i ova informacija potpada pod one koje treba izbjegavati, da se ne bi narušio ambijent nesmetanog obavljanja funkcije. Ili još bolje: nekažnjenog.
Ti si moja čokolada
U junu 2016, u razgovoru sa članovima skupštinskog Odbora za antikorupciju, specijalni državni tužilac Milivoje Katnić primjerima je pokazivao i dokazivao kako „mafija” pokušava da ga spriječi u naumu da rasvijetli velike afera i zaslužne smjesti iza rešetataka.
Među primjerima nuđenog mita („i po dva-tri miliona”) i pokušaja kompromitacije – radi budućih ucjena ili iznuđene ostavke – najinteresantnija je bila priča o jednoj čokoladi.
„Namještaljka je bila pripremljena i mojoj supruzi koja radi u podgoričkoj Skpštini opštine, u upravnim postupcima. Tu postoji običaj da, kad nekome daju pozitivno rješenje, taj časti čokoladu od dva, tri eura. U čokoladi koja je u jednom slučaju bila namijenjena mojoj supruzi – u pitanju je bio predmet nekog kafića – bilo je spakovano 4.000 eura. Ona, srećom, tu čokoladu nije uzela, a shvatila je šta joj je bilo pripremljeno kada su je na izlazu sačekala dva policajca i pretresla, jer su, kako su mi kasnije kazali, imali anonimnu dojavu da je primila mito”, ispričao je Katnić.
I, vjerovali ili ne, sve se izgleda završilo na priči.
Sredinom prošle godine iz DF-a su podsjetili na čokoladu filovanu eurima. I tajnu njenog donosioca. „Naravno, ni do dana današnjeg ne znamo o kom se licu radi i da li je protiv njega pokrenut postupak”, saopštili su uz tog opozicionog saveza, spočitavajući Katniću da pomenute četiri hiljade ne zadovoljavaju njegov apetit.
Ni dvadeset mjeseci nakon Katnićeve ispovijesti u Skupštini Crne Gore javnost nije obaviještena o identitetu onoga ko je pokušao da udari na čast porodice specijalnog državnog tužioca. Teško je povjerovati da tužilaštvo i policija nijesu sposobni da identifikuju počinioca, odnosno donosioca prikrivenog mita. A još teže shvatiti i prihvatiti da iz nekog razloga to ne žele da urade.
Nije valjda Milivoje Katnić i na slučaj čokolada zaboravio, kao i na mnoge druge, nakon što se, u oktobru 2016. godine, uhvatio u koštac sa teroristima koji su – pod komandom Edija, Sinđe i Paje – htjeli da zarobe i pokore Crnu Goru.
Istjerivanje đavola
Marko Gojčević iz Bara i Der Čaba iz Subotice protjerani su iz BiH sredinom aprila, nakon što su u zatvoru u Zenici odslužili dio jednogodišnje kazne na koju su osuđeni zbog nedozvoljenog držanja oružja i municije. Pošto su dio kazne odslužili, a dio otplatili novcem, Gojčević i Čaba su predati nedležnim službama Republike Srbije, odnosno Crne Gore, uz zabranu ulaska u BiH u narednih pet godina. Kriminalca iz Srbije u domovini čeka 20 godina zatvora zbog naručenog ubistva koje je izvršio 2004. u Novom Sadu. I Gojčević je, kako se kaže, „poznat ovdašnjoj policiji”. U njegovom dosijeu: tuče, pucnjave, nedozvoljeno držanje oružja…
Hapšenje dvojice mladića, prošlog septembra u sarajevskom naselju Hrasno, privuklo je veliku pažnju u regionu. Ne samo zbog toga što su obojica, u vrijeme hapšenja, bili naoružani automatskim oružjem sa prigušivačem i „metkom u cijevi”. I što su, neposredno po hapšenju, policiji Kantona Sarajevo priznali da su u glavni grad BiH došli kako bi izvršili plaćeno ubistvo jednog muškarca iz Novog Sarajeva. O identitetu žrtve i nalogodavcima nijesu željeli da govore, ali su regionalni mediji izvještavali da bi naručeno ubistvo moglo biti pokušaj osvete Armina-Muše Osmanagića, koji je 2014. ubijen u svom restoranu u Baru, hicima iz snajperske puške. Navodno su to ubistvo izvršili pripadnici jedne kriminalne organizacije iz BiH. Po narudžbi, i uz logistiku, Osmanagićeve konkurencije iz Bara…
Gojčević i Čaba su naknadno, po savjetu advokata, povukli priznanje o planiranoj likvidaciji, pa su osuđeni samo za nedozvoljeno posjedovanje oružja.
Prije nego posumnjamo u sposobnost i odlučnost bosankohercegovačke policije i pravosuđa, prisjetimo se da smo i mi imali neke, veoma slične, situacije. Crnogorska policije je krajem 2016. protjerala Adrijana Kovačevića, švedskog državljanina ovdašnjeg porijekla, nakon što je pretresom apartmana, koji je iznajmio u Sutomoru, pronađena skica sa ucrtanom pozicijom kuće u kojoj živi Alan Kožar, jedan od navodnih vođa zaraćenih kriminalnih klanova iz Bara. Iz policije je tada rečeno da ima indicija kako je Kovačević spremao Kožarevo ubistvo, ali nije bilo dokaza koji bi potkrijepili takve sumnje. Zato je on protjeran u Švedsku gdje, prema navodima tamošnje policije, ima bogat dosije vezan za nasilje i trgovinu narkoticima. Kovačević je, ipak, zahtijevao da ga deportuju u Srbiju.
Tri godine ranije, policija je osujetila pokušaj ubistva Baranina Luke Đurovića (Kožar je, kažu, zauzeo njegovo mjesto u barskom podzemlju nakon što je Đurović nastradao u saobraćajnoj nesreći), nakon što je uhapsila Veselina Pantovića kod koga je pronađena veća količina eksploziva i neregistrovano oružje. U nedostatku dokaza za pripremano ubistvo, Pantović je osuđen na dvije godine zatvora, „samo” za falsifikovanje ličnih isprava i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija. U zatvoru je bio česta meta napada pripadnika Đurovićeve/Kožareve kriminalne grupe kojoj, očito, nije manjkalo dokaza da je utamničeni Nikšićanin želio likvidirati njihovog nekadašnjeg šefa.
Konačno, policija je prije deset godina u jednom stanu u Podgorici uhapsila desetočlanu grupu koja je tu, navodno, pripremala ubistvo Baranina Veselina Bujića. Nakon višegodišnjeg sudskog postupka osumnjičeni su pravosnažno oslobođeni, a sada je aktuelan sudski proces u kome vlasnik stana u kome je uhapšena navodna „kriminalna grupa” od države traži naknadu za pretrpljenu štetu. Ako nijesmo pomenuli – riječ je o Rožajcu Safetu Kaliću koji je, trenutno, zbog profesionalnih obaveza vezan za Njemačku.
Da mediji i NVO poštuju pravila koja pokušava nametnuti Medenica i njeni istomišljenici iz pravosuđa i tužilaštva, o svemu ovome ne bismo znali ništa.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Dok ostali kandidati strepe hoće li ući u drugi krug izbora, Đukanović, kome je taj krug izvjestan, sada vodi presudnu bitku. Njegova najveća šansa je prolazak u drugi krug Andrije Mandića, pošto lider DF-a, prema analizama, ne može u tom krugu računati na onoliko širok opus glasača kao Milatović i Bečić. Partnerstvo je, očito, sklopljeno. Ako uspije, biće to izgubljena šansa za Crnu Goru
Hoće li sad već očigledno partnerstvo lidera DPS-a i aktuelnog predsjednika Mila Đukanovića i lidera DF-a, deklarisanog ljutog Đukanovićevog neprijatelja, Andrije Mandića, uspjeti ili doživjeti poraz, znaćemo u nedjelju 19. marta, kada se održava prvi krug predsjedničkih izbora. Ovo su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. godine, kada je Đukanović u drugom krugu, pobijedio Momira Bulatovića. Od tada, kandidati DPS-a pobjeđivali su u prvom krugu. Jasno je da će ovi izbori imati i drugi, neizvjestan krug. Mogu donijeti konačni pad Đukanovića, čija je partija na parlamentarnim izborima u avgustu 2020. izgubila tridesetogodišnju vlast. Njegova eventualna pobjeda značila bi puno i za DPS, i njenu borbu za povratak na vlast.
Đukanovićevo i Mandićevo savezništva postalo je vidljivo još kada je Državna izborna komisija (DIK) odlučivala o kandidaturi Milojka Spajića, lidera pokreta Evropa sad. Spajića su mnogi analitičari smatrali favoritom, pogotovu nakon poraza DPS-a na izborima u Podgorici i odličnog rezultata njegove partije. Spajićeva kandidatura je odbijena glasovima DPS-a i njihovih tradicionalnih partnera u DIK-u, ali i uz pomoć uzdržanosti predstavnika Mandićevog DF-a i Socijalističke narodne partije. Iako je Spajićevo dvojno boravište i državljanstvo zbog kojih je odbijena njegova kandidatura ozbiljna tema za MUP, a njegovo dotadašnje varanje da ih nema, tema za javnost, DIK je na ovaj način napravio presedan. Uključio je državne organe Srbije u proces (čitaj: Aleksandra Vučića) i prekršio domaće zakone. Cilj je postignut – Spajić je uklonjen. Đukanović koji do tada nije bio obznanio kandidaturu, odlučuje da se kandiduje.
Potreba za Đukanovićevim i Mandićevim partnerstvom, tu nije prestala. U ime Evrope sad, kandidaturu je podnio Jakov Milatović, koji je predvodio tu partiju na pobjedničkim izborima u Podgorici a koji, takođe, prema istraživanjima, ima ozbiljne šanse da pobijedi Đukanovića ukoliko uđe u drugi krug. To važi i za Aleksu Bečića, kandidata Demokrata. U podjeli glasova između Milatovića i Bečića, u prvom krugu, šansu vide i Đukanović i Mandić. Andrija Mandić u drugom krugu, za Đukanovića je najpoželjnija opcija, imajući u vidu da lider DF-a u drugom krugu izbora, prema analizama, ne može računati na onoliko glasača kao Milatović i Bečić. To se Đukanovićeve šanse da osvoji još jedan mandat znatno uvećava.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
Iako se rješenja za formiranje nove vlade po URA-SNP pravilima ne naziru, a vrijeme za taj posao nepovratno curi, to ipak ne znači da će parlament biti raspušten neposredno nakon 16. marta. Mnogo kombinacija je i dalje u igri
Može li mandatar Miodrag Lekić sastaviti vladu u propisanom roku, do 16. marta, ili će vratiti mandat, da bi novi mandatar Dritan Abazović u narednih nekoliko dana uradio ono što njemu nije pošlo za rukom skoro tri mjeseca?
Jednako je (ne)realna, kažu upućeni, i opcija da se aktuelnoj Vladi produži mandat, iako je ona u tehničkom mandatu duže od pola godine. Rekonstrukcijom, za koju je teško pronaći pravno utemeljeno obrazloženje, ili prećutnom podrškom kojoj svjedočimo i pored činjenice da se DPS, Demokrate i DF zvanično predstavljaju kao opozicija u odnosu na Abazovićev kabinet. Odnosno ono što je od njega ostalo. Ali ne preduzimaju ništa kako bi se politička kriza razriješila na najprirodniji način – izborima.
Desetak dana pred prvi krug predsjedničkih izbora u fokus pažnje javnosti, (ne)očekivano, dospjela je sudbina izvršne vlasti.
Ugodilo se da rok za formiranje vlade mandatara Miodraga Lekića ističe narednog četvrtka, tri dana pred glasanje za budućeg predsjednika. Pošto su pregovori avgustovske većine o formiranju nove vlade, makar javno, paralisani još od početka januara, u cajtnotu se traže brzopotezna rješenja. Bilo kakva čini se, samo da se izbjegne mogućnost da aktuelni predsjednik Milo Đukanović rapusti parlament nakon što istekne rok od 90 dana za formiranje nove vlade. Predsjednica parlamenta Danijela Đurović potom bi bila dužna da raspiše vanredne parlamentarne izbore.
U ovom trenutku čini se kako je najmanje vjerovatno da Lekić završi povjereni posao i formira vladu. Sve je očiglednije da su, od septembra i početka te priče, GP URA i SNP imale naum da kupe vrijeme za aktuelnu tehničku vladu. Na to je, prije dvadesetak dana, podsjetio Vladimir Joković. “,,SNP neće biti smetnja ako se dogovori svaki detalj, kao što smo već zauzeli stav i dogovorili da ništa nije dogovoreno dok se sve ne dogovorimo”, saopštio je potpredsjednik Vlade, ministar poljoprivrede i predsjednik SNP-a, ne propuštajući priliku da pecne potencijalne koalicione partnere: ,,Oni koji su izlazili da je dogovoreno oko nekih stvari, to su potpuno netačno govorili”.
Kao iskusan političar, Lekić je brzo shvatio svoju poziciju, i formalne pregovore o formiranju 44. vlade okončao praktično na samom početku. Čim mu je postalo jasno da ne postoji zajednički interes potrebne većine da se ono što je dogovoreno u načelu (septembarski sporazum avgustovske većine) izgura do kraja. Nekih razgovora je bilo i nakon toga, ali bez ploda. Makar ne za sada.
Početkom prošle nedjelje mandatar je na pitanje ND Vijesti odgovorio kako će konsultacije o novoj vladi biti zavšršene u zakonom predviđenom roku. ,,Nakon toga ću javno sumirati bilans, konkretan rezultat i mogući institucionalni nastavak. Ili nemogućnost formiranja vlade, što se takođe dešava u demokratskim državama”.
Onda su do javnosti stigle priče o mogućoj rekonstrukciji postojeće tehničke Vlade. Govorilo se čak i o imenima mogućih novih ministara – etabliranih funkcionera DF-a i Demokrata, ali niko nije umio da objasni kako bi u praksi išao proces oživljavanja političkog mrtvaca. Ustav je jasan (član 110): ,,Vladi prestaje mandat… kad izgubi povjerenje (parlamenta). Vlada kojoj je prestao mandat nastavlja rad do izbora Vlade u novom sastavu”. Dakle: izbor nove vlade u novom sastavu.
Istina je, nakon pada Abazovićeve Vlade svjedočili smo kako je obnovljena parlamentarna većina na prijedlog premijera razriješila dvojicu ministara iz nepoželjnog SDP-a (Ranka Krivokapića i Raška Konjevića). Pozivajući se na činjenicu da, prema važećim propisima, za funkcionisanje i postupanje vlade u tehničkom mandatu (nakon što izgubi povjerenje parlamentarne većine) ne postoje ograničenja u odnosu na vladu u punom kapacitetu. Osim što vlada kojoj je izglasano nepovjerenje ne može donijejti odluku o raspuštanju parlamenta.
Abazovićeva ideja o rekonstrukciji njegovog kabineta bila je prevelik zalogaj čak i za dokazano kreativne tumače prava iz tri koalicije vladajuće većine. Zato se pojavio ovaj plan: Miodrag Lekić vratiti mandat neobavljena posla, parlamentarna većina, ponovo po njihovom Zakonu o predsjedniku, za novog mandatara imenuje Dritana Abazovića. Potom, možda i istog dana zbog vremenskog ograničenja u kome se treba završiti, izglasa njegovu drugu, 44. vladu Crne Gore.
Izgleda kako taj plan ima utemeljenje u važećim zakonima, makar dok se Ustavni sud ne odredi o kontraverznim izmjenama Zakona o predsjedniku kojima je parlament sebi dao za pravo da imenuje mandatara ukoliko predsjednik države to ne uradi u propisanom roku od 30 dana. Problem ne bi bili ni prekratki rokovi.
Poslovnik o radu Skupštine predviđa da se sjednice parlamenta zakazuju najmanje 15 dana unaprijed dok je on, kao sada, u redovnom zasijedanju. To se pravilo, ipak, da promijeniti ako se tako dogovori kolegijum Skupštine. A, ,,ako se o pojedinom pitanju ne postigne saglasnost, odlučuje predsjednik Skupštine”. Može, znači.
Pojavio se, međutim, novi problem. Isprva, navodno, Abazović nije želio da Nebojši Medojeviću povjeri mjesto potpredsjednika vlade koji bi koordinirao radom službi bezbjednosti. Dijelom, to je bilo i razumljivo imaju li se u vidu mnogobrojne optužbe koje je predsjednik PzP izrekao i objavio na društvenim mrežama na račun Abazovića i Pokreta URA. Prebacujući im saradnju sa kriminalcima, učešće u švercu cigareta i korupciju.
Onda je Abazović prihvatio da jednom od najglasnijih kritičara prepusti omiljeno mjesto prvog bezbjednjaka u izvršnoj vlasti. Medojević je pristao da se stavi pod direktnu komandu čovjeka za koga javno tvrdi da je kriminalac. Prevladali su viši interesi. Vlast i moć, odnosno, strah od prijevremenih parlamentarnih izbora, i dalje snažnog DPS-a te rastuće popularnosti pokreta Evropa sad.
Tu se javio novi problem. Goran Danilović i njegova Ujedinjena Crna Gora ne pristaju na novu vladu pod Abazovićevom komandom. Vlada Miodraga Lekića ili izbori, insistira Danilović. I u tome ima podršku poslanika svoje partije Vladimira Dobričanina. Bez njega nema neophodnog 41. glasa za izbor nove vlade.
Takav stav je, očekivano, naišao na nezadovoljstvo onih koji su, nakon strpljivog čekanja dužeg od dvije godine, računali da će konačno dobiti pripadajući dio izvršne vlasti zarađene na izborima 2020. Zato su Daniloviću prvo zamjerili da radi u korist DPS-a. Potom je Medojević, ponovo, otišao nekoliko koraka naprijed. ,,Izgleda da sam ja problem! Duvanska mafija ne sjedi skrštenih ruku”, objavio je na društvenim mrežama.
,,Ja prezirem podjednako duvansku i svaku drugu mafiju, od zemunske do škaljarske i izborne”, odgovorio je Danilović na prozivke, javno odbacujući mogućnost da njegova Ujedinjena podrži ,,rekonstruisanu ili novu rekonstruisanu” vladu Dritana Abazovića. ,,A ako imaju 41. poslanika neka je sa srećom”.
Još je aktuelni v.d. direktor Agencije za kontrolu i obezbjeđenje kvaliteta (imenovala ga Abazovićeva Vlada u oktobru prošle godine) saopštio da je o tom stavu obavijestio premijera (,,prihvatio je i rekao da razumije i da nije lako”) a potom i ostale predstavnike parlamentarne većine, na sastanku koji je održan početkom nedjelje, nakon 60-dnevnog zatišja. ,,Dajem vam riječ da niko nije rekao nijednu riječ prekora, izuzev konstatacije: Dobro…Nije UCG jedina, idemo da tražimo 41. poslanika“, saopštio je Danilović, insistirajući kako su se njegovi sagovornici tek nakon 24 sata sjetili da je ,,izdajnik”. Pa je, dijelom i odgovorio na prozivke.
,,Meni je bilo čudno da je Medojević glasao da bude u nekoj novoj ‘rekonstruisanoj’ Vladi na čijem je čelu Abazović, za kog je do juče govorio da je ‘uzeo 21 milion’ i da je na čelu mafije, te da bi (glavni specijalni tužilac Vladimir) Novović morao da ga uhapsi”, piše u Danilovićevom saopštenju objavljenom u srijedu. Koje je samo pritvrdilo kako avgustovsku većinu na okupu drži samo matematika vlasti. A da su i te veze sve tanje.
Četrdesetorica nijesu gubila vrijeme, pa su sa liderom Forca i poslanikom Genci Nimanbeguoma razgovarali o njegovoj spremnosti da im se priključi u parlamentu i bude taj presudni 41. glas za novu Abazovićevu vladu. Iako su Forca i URA u Ulcinju zajedno dio vladajuće većine, Nimanbegu, prema našim izvorima, nije pokazao spremnost da sličan aranžman zaključi i na držvnom niovu. Preporučio je što brži izlazak na izbore.
Takav odgovor se mogao naslutiti još prije nekoliko dana, kada je premijer Abazović poručio da nova vlada nije njegov prioritet. ,,Ko hoće da sastavi vladu, neka je sastavi, a dok se to ne desi, vlada radi u punom kapacitetu. Ako se nešto promijeni, tu smo da izvršimo primopredaju”, kazao je.
Zanimljivo ja kako Demokrate sve ovo, javno, prate sa priličnom ravnodušnošću. I bez komentara. Trenutno su zauzeti predsjedničkom kampanjom svog lidera Alekse Bečića. Ali, tvrde upućeni, ne žele ni da skroz zatvore vrata potencijalnoj saradnji sa pokretom Evora sad, kome bi formiranje nove vlade najmanje odgovoralo. Produžilo bi njihov vanparlamentarni status, i pored rejtinga koji upućuju da su oni, možda, trenutno i najjača partija anti DPS bloka.
Iako se rješenja za formiranje nove vlade po URA-SNP pravilima ne naziru, a vrijeme nepovratno curi, to ipak ne znači kako je izvjesno da će parlament biti raspušten neposredno nakon 16. marta. Djeluje da se Đukanović koleba sa tom odlukom. Možda je riječ samo o taktici uspavljivanja političkih protivnika, kako oni u predviđenom roku ne bi pronašli kakvo-takvo rješenje koje bi produžilo njihovu vlast u ovom rasporedu snaga. Ili i u DPS-u žele da sačekaju rezultate prvog kruga predsjedničkih izbora, kako bi dodatno analizirali svoje izborne šanse.
Dok se iza kulisa grozničavo pregovara, samo u jedno možemo biti sigurni: interes građana Crne Gore ostaje u drugom planu.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Aleksa Bećić i Jakov Milatović, za razliku od Andrije Mandića i Mila Đukanovića, ne izazivaju veliki animozitet među onima koji nijesu simpatizeri i sljedbenici njihove političke opcije. Pitanje je samo da li je ta tolerancija dovoljna za eventualnu podršku u drugom krugu glasanja. Od toga će bitno zavisiti ishod izbora
Šest predsjedničkih kandidata u tri kolone. Šest sudija u Ustavnom sudu. Crna Gora je spremna za jednu od najneizvjesnijih predsjedničkih trka u svojoj istoriji. Izvjesno je samo da pobjednika nećemo dobiti u prvom krugu glasanja 19. marta.
U grubim crtama, krajnje pojednostavljeno i ne baš tačno, startuje se sa sljedećih pozicija: srpsko-ruske interese braniće Andrija Mandić i Goran Danilović, crnogorsko-evropske Milo Đukanović i Draginja Vuksanović Stanković, a Aleksa Bečić i Jakov Milatović podršku traže od onih koji naglasak stavljaju na vlastite, prvenstveno finansijske, interese.To predstavlja svojevrstan novitet na ovdašnjoj političkoj sceni, „tradicionalno“ raspolućenoj i utaborenoj po nacionalno-vjerskim šavovima.
Zato jedni samozvanim kandidatima centra prebacuju višak/manjak srpstva, drugu višak/manjak evropejstva a treći – odsustvo političkog sluha i višak sujeta zbog kojih su odlučili da odvojenim kandidaturama podijele „zajedničko“ biračko tijelo. Umjesto da promocijom zajedničkog kandidata značajno poprave njegove šanse za konačnu pobjedu.
Dok pišemo ovaj tekst, još nemamo konačno odluku Državne izborne komisije (DIK) o kandidaturi Jovana Jodžira Radulovića, političkog anonimusa, ali, kažu, uticajnog influensera koji na društvenim mrežama ima skoro 250.000 pratilaca. Njihovu pažnju drži nastupima nalik na opskurne učesnike rijaliti programa (banalni vicevi, vulgarnosti i 18+ prostote). Uspije li Radulović da DIK-u dostavi potreban broj važećih potpisa (nešto preko 8.100), dobiće oko 25.000 eura iz budžeta na ime troškova predsjedničke kampanje. I pokazati da se tzv. virtuelna stvarnost ozbiljno prelila u stvarnost ovdašnjeg političkog života.
Okrenimo se kandidatima s ove strane mjeseca. Đukanović na predjsedničke izbore izlazi treći put (dvije pobjede 1997. i 2018), Mandić i Vuksanović Stanković drugi put (po jedan poraz 2008, odnosno, 2018) dok su Milatović, Bećić i Danilović debitanti u predsjedničkoj utrci.
Trenutno se glavna borba vodi među kandidatima koji se obraćaju glasačima tzv. pobjednika od 30. avgusta za jedno mjesto u drugom krugu izbora. Čini se kako Mandić i Milatović vode mrtvu trku dok Bećić, možda i zbog zakašnjele najave kandidature, zaostaje nekoliko procenata. Ali, kažu, kako ni on nije bez šanse.
Istraživači javnog mnjenja i analitičari cijene da je Đukanovićev ulazak u drugi krug neupitan. Njegov problem je – šta onda. Vuksanović Stanković i Danilović nemaju izgledne šanse za drugi krug, ali mogu solidnim rezultatom i ojačati rejtinge svojih partija pred očekivane vanredne parlamentarne izbore.
Najinteresantniju kampanju, za sada, vodi Andrija Mandić. On se glasačima pokušava predstaviti u novom svjetlu, kao potencijalni pomiritelj evropskih svjetonazora. Marketinški stručnjaci kažu da je riječ o „ribrendingu“, a da je Mandićeva kampanja, u dosadašnjem toku, dobro osmišljena i skupa (navodno je rade Izraelci koji su godinama dio predizbornog tima Aleksandra Vućića i njegove SNS). Malo je onih koji smatraju da bi novi Mandić mogao izgubiti podršku tradicionalnih birača DF-a zbog promjene retorike u javnim nastupima, ali su stavovi podijeljeni oko toga može li doprijeti do novih glasača, neophodnih za konačan uspjeh.
Važna je i namjera lidera DF da tokom predstojeće kampanje sebe i svoj politički savez predstavi kao prihvatljivog partnera međunarodnoj zajednici oličenoj u zvaničnicima EU i SAD. DF, sa zavidnom upornošću, izbjegava da se izjasni o aktuelnim pregovorima na relaciji Srbija – Kosovo koji bi se mogli završiti nekom vrstom prećutnog međusobnog priznanja. Dok srpski vatreni rodoljubi u Beogradu organizuju demonstracije i pišu parole i grafite kojima prijete ubistvom onome ko potpiše predloženi sporazum – svi znamo ko je jedini koji to može da uradi – iz DF-a ni riječ. Muk je toliko da više ne znamo ni da li važi obećanje Milana Kneževića da će, budu li imali većinu u izvršnoj vlasti, poništiti odluku o priznanju nezavisnosti Kosova.
U svakom slučaju, Mandić u kampanju ulazi uz otvorenu podršku zvaničnog Beograda, medijsku i finansijsku, a oponenti kažu i uz podršku ljudi za specijalne predizborne zadatke iz zvaničnog i nezvaničnog sistema bezbjednosti našeg sjevernog susjeda. Od pomoći će biti i direktorska mjesta po dubini i vlast u lokalnim samoupravama koje je DF sa koalicionim partnerima u međuvremenu preuzeo od DPS. Iskustvo uči da se sa tih adresa može uticati na izborno opredjeljenje značajnog dijela ovdašnjih birača.
Znaju to i na drugoj strani.
Milo Đukanović u kampanju kreće kao evropski državnik, naš predsjednik, uz retoričko pitanje Nego ko? Iako nije malo onih koji se pitaju zašto on? Analitičari, uglavnom, cijene kako je DPS izašao sa najjačim kandidatom, i da je ovo igra na sve ili ništa. Uspjeh bi dao vjetar u jedra pokušaju DPS-a da se vrati na vlast. Đukanovićev eventualni poraz na predsjedničkim izborima označio bi kraj njegove karijere, i krah te partije, ovakve kakvu smo je znali.
Postoje i drugačije tumačenja predstojećih izbora. Prema tom viđenju, Đukanovićev o(p)stanak na mjestu predsjednika zadržao bi fokus svih ostalih na DPS-u. Sadašnja većina, umjesto da se nosi sa rezultatima svoje vladavine i naraslim zađevicama, pred birače je ponovo izašla s poklikom samo da ode DPS. I uz zakletve da poslije izbora neće ulaziti u koalicije sa Đukanovićevom partijom. Tako bi DPS ostao u izolaciji, sa malim šansama da se vrati na vlast i pored velike podrške među biračima. Za razliku od Đukanovića koji bi sačuvao političku važnost i, što nije nebitno, imunitet.
Jakov Milatović je, najvjerovatnije, najveća nepoznanica predstojećih izbora. Iza njega je izuzetno uspješan nastup na lokalnim izborima u Podgorici. Propisana dinamika događaja vezanih za primopredaju vlasti u Glavnom gradu Milatoviću omogućava da se, nakon eventualnog nesupjeha na predsjedničkim izborima, vrati na plan A, i na gradonačelničku funkciju. Ljestvica je, međutim, u međuvremenu podignuta na veći nivo. I ambicije su narasle.
Pitanje je koliko će Milatovićevu predsjedničku kandidaturu hendikepirati problemi koje je sebi i svojoj stranci napravio Milojko Spajić neistinama oko dvojnog državljanstva. A i koliko na izborni rezultat može uticati to što javnost bivšeg ministra ekonomije vidi kao (tek) drugog u tandemu sa Spajićem. Neka istraživanja pokazuju kako prosječan birač na mjestu predsjednika želi vođu a ne državnog slubenika sa nešto većim ustavnim ovlašćenjima.
Aleksa Bečić ima harizmu koja Milatoviću, vjerovatno, nedostaje. Na njegovoj strani je političko iskustvo ali i dobro organizovana i utemeljena partijska infrastruktura. Hendikep se ogleda u percepciji znatnog dijela birača prema kojoj je Evropa sad isključivo zaslužna za rast zarada, penzija i socijalnih davanja/naknada, iako su Demokrate toj priči dale ozbiljan doprinos. Problem u završnici bi mogao biti i to što su Demokrate, i pored insisitiranja na nacionalnoj neutralnosti, u dijelu javnosti prepoznate kao sastavni dio prosrpskog bloka koji djeluje pod patronatom Srpske pravoslavne crkve. Opet, podrška SPC, ili njenog većinskog dijela u Crnoj Gori, mogla bi značajno uvećati šanse Alekse Bečića da se nađe u drugom krugu izbora.
Bećić i Milatović, za razliku od Mandića i Đukanovića, ne izazivaju veliku netrpeljivost i animozitet među onima koji nijesu simpatizeri i sljedbenici njihove političke opcije. Od odgovora na pitanje da li je ta tolerancija dovoljna za eventualnu podršku u drugom krugu glasanja, bitno će zavisiti ishod izbora.
Na kandidaturu Gorana Danilovića analitičari, uglavnom, gledaju kao na potez koji bi puno više mogao da odmogne Andriji Mandiću nego da donese predsjedniku Ujedinjene. Riječ je o starim animozitetima iz vremena njihove tijesne političke saradnje (Danilović je bio potpredsjednik Mandićeve Nove srpske demokratije). Verbalno, u ovoj kampanju Danilović bi mogao biti najveći Srbin, praveći zazubice nekadašnjim saradnicima iz DF-a. Demonstrirajući, istovremeno, da se ta nacionalna platforma može braniti umivenije nego što je to radio Mandić.
Pozicija Draginje Vuksanović Stanković jednako je zanimljiva. Iako bi SDP trebao da pokriva politički prostor koji imaju ambicije da zauzme Evropa sad, (sa pokretom URA Dritana Abazovića, ili bez njih), bivša predsjednica te partije se od 2020. nametnula kao jedna od nacionalno najisključivijih političarki/političara na ovdašnjoj sceni. Tu Đukanović djeluje kao umjereni političar. Doduše, ne treba zaboraviti kako je aktuelni predsjednik prvi mandat dobio na priči o potrebi očuvanja zajedničke države Crne Gore i Srbije, a drugi kao temelj kamen odbrane crnogorske države i nacije. Draginja Vuksanović Stanković kandidatu DPS ne može naškoditi. A da li će mu i koliko pomoći ostaje da se vidi. I zapamti. Pitanje je, uostalom, koliko su tradicionalni glasači SDP-a, oni zbog kojih je ta partija 2015. napustila koaliciju sa DPS-om, spremni da se odazovu na eventualni poziv da u drugom krugu izbora podrže Mila Đukanovića. Naravno, ukoliko na drugoj strani ne bi bio Andrija Mandić.
Partije koje čine aktuelnu tehničku vladu (URA, SNP, Bošnjačka stranka) dakle, nemaju kandidata za predsjednika. Teško je naći sličan primjer. Baš kako i vladu sa više suprotnosti. SNP je pozvao na podršku Mandiću. BS favorizuje Đukanovića, dok premijer Abazović kaže kako su Milatović i Bečić „dobri kandidati“. Dobro jutro, čaršijo.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
VLADA PREUZIMA PROFITABILNE PRIVATNE POSLOVE: Pare preče od zakona
PROFILI RUSKIH DPS INVESTITORA U CRNOJ GORI: Obavještajci kao slučajni biznismeni
-
Izdvojeno3 sedmiceANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmicePRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
FOKUS3 sedmiceĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
OKO NAS2 sedmiceULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
DRUŠTVO3 sedmice18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU3 sedmiceBETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
ALTERVIZIJA4 sedmiceVeliki prelom
-
Izdvojeno3 sedmiceOPET O POZAJMICI I SUMNJIČENJU MILOJKA SPAJIĆA: Agenda za izbore i posao za tužilaštvo