Povežite se sa nama

FOKUS

PRVOMAJSKA ŠUTNJA: To je nama naša borba dala

Objavljeno prije

na

Nekad je to bio Praznik. A danas…

Podgoričko prvomajsko „protestno okupljanje” u organizaciji Unije slobodnih sindikata (USS), održano pod sloganom Za veće zarade u Crnoij Gori, okupilo je stotinjak osoba oba pola, mahom sindikalne funkcionere, opozicione aktiviste i novinare koji „po službenoj dužnosti” prate sindikate i radnička okupljanja/proteste. Biće bolje nadaju se. „Doći će vrijeme kada će se na radničkim protestima okupiti hiljade radnika da se izbore za svoja zgađena prava”, podijelio je svoj san sa okupljenima jedan od viđenijih sindikalnih rukovodilaca.

Čelnici Saveza sindikata Crne Gore (SSCG), na drugoj strani sindikalne mape, nastavili su praksu neokupljanja za 1. maj. Neradni je dan. Članstvu, radnicima i građanima Crne Gore praznik su čestitali u pisanoj formi – proglasom. Sve zahtijevajući veće plate, više radnih mjesta, pravedniju raspodjelu društvenog bogatstva… “Samo ujedinjeni možemo ispuniti zajedničke ciljeve”, stoji u apelu koji (rijetke?) čitaoce podsjeća da su „neizvjesnost, nesigurnost, prijetnje otkazima, smanjenje plata, dužničko ropstvo… riječi koje se danas vezuju za rad i radnike”.

Najbrojnije radničko prvomajsko druženje u Crnoj Gori organizovala je, u Nikšiću, Radnička partija (RP). Oni su u protestnoj šetnji okupili u par stotina ljudi. Možda i zbog konkretnog povoda – nove ture otkaza za molobrojne stalno zaposlene radnike Željezare koji su na svojim radnim mjestima preživjeli privatizacionu i stečajnu golgotu tog nekada bogatog i uzornog preduzeća (1986. godine u Željezari je radilo 7.300 zapošljenih. A onda su na vlast došli „mladi lijepi i pametni” – i još su tu). „Ponovo smo na početku da se borimo za elementarna radnička prava, kao što su osmočasovno radno vrijeme i godišnji odmor”, bila je poruka predsjednika RP i poslanika Janka Vučinića. „Kao da su ovi koji vladaju uspjeli da vrate točak istorije unazad i ostave nas bez imovine i bez prava”.

Ovonedjeljni praznik rada Crna Gora je dočekala sa više od 50 hiljada radno sposobnih a –nezapošljenih. Među njima je i 20 hiljada muškaraca i žena koji traže prvi posao. Prema poslednjim podacima Zavoda za zapošljavanje (ZZZ), stopa nezaposlenosti je 21,71 odsto. Orjentacije radi, najveća stopa nezapošljenosti zabilježena je u ljeto 2000. (32,7 odsto) a najmanje devet godina kasnije, u avgustu 2009. (10,1 odsto).

Analizirajući podatke o nezaposlenosti s početka godine, u ZZZ su došli do spoznaje da je, posmatrano po opštinama, rekordna stopa nezaposlenosti bila u Andrijevici (72,80 odsto). Slijedili su još dvije opštine sa sjevera zemlje – Berane i Plav (58,4 odnosno 57,2 odsto ). Na drugoj strani, i bukvalno na jugu zemlje, najniža stopa nezaposlenosti registrovana je u Kotoru (5,83 odsto), Herceg Novom (9,3 odsto) i Budvi (10,9 odsto).

Stvarnost je uvijek ljepša posmatra li se očima Monstata. Prema njihovoj Anketi o radnoj snazi, na kraju prošle godine (u četvrtom kvartalu) stopa nezapošljenosti u Crnoj Gori bila je 17 odsto. Ko voli poređenja sa prostorima bivše Jugoslavije, najmanju stopu nezaposlenosti ima Slovenija (jedina ispod 10 odsto). Slijede Hrvatska, Srbija i Crna Gora . Stopu nezaposlenosti veću od 25 odsto imaju Bosna i Hercegovina, Makedonija i Kosovo.

Radno mjesto je, očigledno, privilegija u cijelom regionu. Opet ima tu svakojakih specifičnosti i kurioziteta.

Ne treba, recimo, ponavljati da Crna Gora svoje liderstvo u regionu (što god to značilo) dokazuje i podatkom prema kome je tokom prošle godine imala najveći rast bruto društvenog proizvoda (BDP). To već i ptice znaju. Manje je, međutim, poznat podatak da smo jedina zemlja u regionu (bivša SFRJ + Albanija, Rumunija i Bugarska) u kojoj je tokom 2017. došlo do pada kupovne moći prosječne plate. Pošto je inflacija bila veća od nominalnog rasta zarada.

Može li se trend ponoviti? Stručnjaci Svjetske banke prognoziraju da će, za razliku od prošle, Crna Gore ove godine imati najmanju rast BDP u regionu (nešto iznad 2,5 odsto). Što se daljeg pada realnih zarada tiče trendovi obećavaju. Godina je počela novom, većom, stopom poreza na dodatu vrijednost, te većim cijenama struje i goriva. „Kada se u jednoj zemlji istovremeno povećaju porez, cijena električne energije i cijena goriva, to znači neminovan rast cijena gotovo svih proizvoda i snažno slabljenje kupovne moći građana”, upozoravao je Bojan Zeković, član Socijalnog savjeta i Predsjedništva SDP-a, obrazlažuči zahtjev te partije da se minimalna plata poveča sa 193 na 250 eura. Na tu temu se još pregovara.

Možda vam to i ne izgleda kao pretjerano bitno (ko može da živi sa 193 eura mjesečno?). Podaci Poreske uprave, međutim, pokazuju da minimalnu platu od 193 eura prima 17,5 hiljada zaposlenih. Gotovo pa svaki deseti među onima koji imaju legalan i prijavljen posao . Sreća? Još 72 hiljade zaposlenih, prema zvaničnim podacima, kući nose iznos manji od 250 eura. Prije nego se od toga odbiju dugovi i rate za kredit. Među njima je i 4,5 hiljade muškaraca i žena koji rade u javnom sektoru.

Vlast objašnjava da zaposleni i poslodavci ne prijavljuju pune iznose zarada, kako bi štedjeli na porezima i doprinosima. Statističari i aanalitičari se nadaju da je to tačno. A zaposleni ćute. Rade i trpe. Kako se ono kaže, „ako ti nećeš ima ko oće”.

Uglavnom, povećanje minimalne zarade sa 193 na 250 eura uticalo bi na primanja skoro polovine zaposlenih u Crnoj Gori. Ali i na njihove poslodavce.

„Zakon o radu propisuje da ni jedan zaposleni ne može imati zaradu, za puno radno vrijeme, koja je niža od 30 odsto prosječne zarade. Sporazumom vlade, sindikata i poslodavaca koji je postignut 2013. definisano je da se minimalna zarada utvrdi u nominalnom iznosu od neto 193 eura, što iznosi oko 40 odsto prosječne zarade”, navodi Milorad Katnić, bivši ministar finansija u svojoj analizi Procjena uticaja povećanja minimalne zarade. Uz zaključak da povećanje minimalne zarade sa 40 na 50 posto prosječne zarade državi i poslodavcima ne bi donijelo mnogo koristi. „Kada se obračunaju svi efekti povećanja minimalne zarade, procijenjeni neto efekat na budžet je negativan”, konstatuje bivši ministar, sada predavač na Univerzitetu Donja Gorica (UDG).

„Ljudi se moraju zadovoljiti s niskim nadnicama. Na ovaj način radnik će biti bliže onom mjestu u životu koje mu je odredio bog”. Tek da se zna – citat nije iz nekog od udžbenika koji se koriste na UDG-u. Ovako su prije nekih 140 godina (u zimu 1873-1874. godine) pisale njujorške novine World namijenjene tadašnjoj biznis eliti. Slijedili su protesti i nemiri koji su, zbog krvoprolića u Čikagu u maju 1876, i doveli do toga da se 1. maj obilježava kao Međunarodni praznik rada.

To što u Crnoj Gori nema koga da na valjan način obilježi taj dan druga je priča. Suštinski povezana sa nedavno publikovanom analizom Približavanje razvijenoj Evropi usporava, prema kojoj je crnogorski BDP iz 1989. godine dosezao 51 odsto evropskog prosjeka. Do prošle godine se smanjio na 32 odsto.

„Dvije trećine radnika prima zaradu ispod 500 eura”, kazao je na prvomajskom protestu predsjednik USS Srđa Keković. Kako onda stižemo do prosjeka koji je za desetak eura veći od onoga što zarađuju dvije trećine zapošljenih (a polovina među njima ne primi ni 250 eura)? Dio te tajne, možda, otkriva sledeći podatak Poreske uprave:

Najveća bruto zarada u prošloj godini isplaćena u jednom mjesecu licu zaposlenom u Crnoj Gori iznoslia je 71,5 hiljada eura. A to je skoro 4,5 puta manje od najveće bruto zarade isplaćene 2016. Ona je, spremite se sada, iznosila ravno 307.670 eura (trista sedam hiljada…). A srećni dobitnik nije bio Leo Mesi već osoba „zaposlena u sektoru razrade građevinskih projekata”.

Složićete se sa pretpostavkom da taj gospodin/ ili gospođa prvi maj nije dočekao na radničkim protestima u Podgorici ili Nikšiću.

„Mogu da iznajmim polovinu radničke klase da ubija drugu polovinu”, tvrdio je krajem 19 vijeka veliki američki magnat Džej Guld, opisujući tadašnje stanje svijesti, ali i stvarnost protiv koje su svoj glas digli radnici Čikaga. Mnogo toga se, u međuvremenu, promijenilo. Nema, recimo, tog biznismena koji bi mogao podijeliti Crnu Goru i jednu polovinu okrenuti protiv druge. Kad to već tako uporno i temeljno radi ovdašnja vlast. A potlačeni joj još i plaćaju.

U planu rada Vlade Duška Markovića za ovu godinu nalaz se i izrada novog zakona o radu. Pošto je aktuelni proglašen za biznis barijeru. Radnike treba plaćati manje, otpuštati lakše i ne ometati ih da umjesto osam rade 10, 12 ili 14 sati dnevno. Po mogućnosti bez dodatnog plaćanja za prekovremeni rad. To je naš put za Ameriku. Čikago, kraj 19 vijeka.

Lideri tvrdičluka

Šta god da su vam pričali i pričaju pred minule i predstojeće (lokalne) izbore, podaci su neumoljivi: Crna Gora ima najnižu minimalnu zaradu u regionu. I nominalno i procentualno, o odnosu na prosječnu platu.Dakle, ako imate nesreću da u Crnoj Gori primate minimalnu zaradu , dobićete 193 eura odnosno 37 odsto aktuelne prosječne zarade. U Makedoniji ista pozicija donosi 196 eura (prosječna zarada je  378 eura). Bosanski minimalac je 208 eura (prosječka plata 438). U Srbiji 213 (prosjek 403), dok ovogodišnji minimalac na Kosovu iznosi u Podgorici „sanjanih” 250 eura. Koji platni razred više, prosječna zarada u Hrvatskoj iznosi nešto preko 800 eura dok je minimalna zarada 366 eura. Još stepenicu iznad, Slovenci primaju minimalnu zaradu od 614,  dok je prosječna  plata 1.150 eura. Uglavnom, minimalna zarada u regionu pokriva od 45 do 55 odsto prosječne. Sa izuzetkom Crne Gore. Kako stanovnik Crne Gore, sa minimalnom zaradom, može da stanuje, ima struju i vodu, možda telefon i računar sa pristupom internetu, a uz sve to kupi hranu dovoljnu za preživljavanje? Tu enigmu nijesu uspjeli da razriješe ni u Monstatu. Zato su izračunavajući dnevnu potrošnju dovoljnu da vas održi u životu (dva eura dnevno) iz računice isključili kečap, majonez ali i troškove stanovanja. Tako smo dobili minimalnu potrošačkui korpu, koja kaže da vlasnik minimalne zarade može i da uštedi pristojan iznos. Pa, recimo, donira vladajućoj partiji. I dobije novi, bolji posao.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

EUROPOL, SNIMCI I KOVERTE: Šta bi s njima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon odlaska DPS-a sa vlasti u avgustu 2020, a posebno nakon odlaska specijalnog tužioca Milivoja Katnića, očekivalo se da će se otvoriti stare ili pokrenuti nove istrage o zloupotrebama koje su tokom tri decenije vladavine vodile do Đukanovića i njegove porodice. Za sada –  ništa.  Zalud Telekom, Snimak Koverta, Limenka, Pandorini papiri… A ni Europol  evo ništa ne dojavljuje

 

Đukanović ne strepi, kazao je ove sedmice na Cetinju, da bi se mogao naći na udaru državnog tužilaštva.

,,Ne, zato što radim svoj posao u skladu sa Ustavom i zakonom”, kazao je s podignutom obrvom. Pa još ozbiljnijim glasom dodao da niko, pa i najzlonamjerniji, neće uspjeti da pronađu ništa što je uradio na štetu države i protivno zakonu.

Kao da to nije isti onaj Đukanović čije se ime dovodi u vezu sa brojnim aferama o zloupotrebi moći, u svjetskim medijima poznat kao crnogorski premijer koji je u politiku ušao u džemperu, a deceniju kasnije postao jedan od najbogatijih ljudi svijeta, sa imovinom koju je daleke 2011, Forbs procijenio na 167 miliona eura.

Da to objasni, kako je u politku ušao u džemperu a iz nje će izaći kao najbogatiji predsjednik najsiromašnije evropske zemlje, pripitao ga je ove sedmice na Cetinju novinar francuskog Le Monda. Đukanović je u svom maniru odgovorio: ,,Sve je to repertoar medijskog orgijanja u Crnoj Gori sa ciljem da se promijeni vlast koju sam personifikao i takođe pokušaj da se iz parapolitičkih centara ostvari suštinski politički uticaj”.

Trućanje je pričati o nevinosti koju procjenjuje Specijalno tužilaštvo Milivoja Katnića, poznatog po slabosti na Đukanovića. Ili, recimo, tužilaštvo Vesne Medenice, sada uhapšene zbog zloupotrebe položaja, učešća u organizovanom kriminalu, uticaja na sudije… U njeno doba, Đukanović je recimo izbjegao aferu Telekom, pred američkim finansijskim institucijama  dokazanu korupciju prilikom prodaje državne telekomunikacione kompanije. Utvrđeno je da je za prodaju kompanije Mađarima crnogorski vrh primio, ,,preko sestre visokog zvaničnika“, mito od 3, 7 miliona eura. U to doba predsjednik Savjeta za privatizaciju i premijer bio je upravo Đukanović. Jedini koji je mogao da donese odluku o prodaji tako važnog državnog preduzeća. Takvu odluku svakako nijesu mogli donijeti direktori Telekoma, koji su kasnije, u doba specijalnog tužioca Milivoja Katnića, završili na optužnici u slučaju Telekom. Đukanović i njegova sestra Ana Đukanović, takođe pominjana u aferi Telekom, zbog toga što je preko njene kancelarije stigao dio novca, za koji se smatra da je mito, nisu se našli na optužnici.

Nije to jedina afera u kojoj se spominje Đukanović, a koju je tužilaštvo odbacilo bez obzira na dokaze koji su upućivali na njegovu odgovornost. Tu je i Snimak. Taj slučaj je prekrižila državna tužiteljka Ranka Čarapić, poznata po brojnim slučajevima koji su skupljali prašinu u ladicama tužilaštva,  uprkos upozorenjima iz Brisela da se ta afera mora dovesti do kraja. Čarapićeva je odlučila da u snimcima, koje su čuli svi crnogorski građani, a u kojima najviši organi Đukanovićeve Demokratske partije socijalista planiraju kako da zloupotrebama državnih resursa dođu do još jedne izborne pobjede – nema krivičnog djela. Što bi rekao Đukanović – ,,verbalni delikt”.

Da su brojni planovi DPS-a i realizovani, te da je  na različite načine zloupotrebljavana država i njeni resursi u cilju izborne pobjede, bilo je mnoštvo dokaza. Uzalud.

Uzalud je bio i snimak biznismena Duška Kneževića, na kom se vidi kako on daje funkcioneru DPS-a, Slavoljubu Stijepoviću, oko 100 hiljada eura za finansiranje izborne trke DPS-a. Istraga, koju je vodilo Katnićevo tužilaštvo nikada nije došla do vrha partije kojoj je novac namijenjen. Na optužnici su se našli Knežević, koji je sve objelodanio, i kurir –  Slavoljub Stijepović. Sudski proces koji je pretvoren u farsu, još traje.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DAN NEZAVISNOSTI – 16 GODINA POTOM: Orao potkresanih nada

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Od suštinske važnosti će biti da Crna Gora sagradi državu u kojoj će bolje živjeti svi”, upozoravali su dobronamjerni nakon majskog referenduma 2006. Uzalud

 

Crna Gora između dva Dana nezavisnosti. Traje priča o neostvarenim željama: sloboda, demokratija, pravda, pristojne plate i penzije. I neodagnanim strahovima: kriminal, korupcija, vjerske i nacionalne podjele, siromaštvo, nepravda. Tu su, neko vrijeme, i obnovljene globalne prijetnje: pandemija, rat, glad.

Ponegdje, ipak, napredujemo.

Prošle godine u ovo doba odmjeravali smo – zastave. Jedna, crvena, površine 50X100 metara (5.000 kvadrata ili jedno poveće fudbalsko igralište) viorila se na Cetinju, svjedočeći patriotizam pod njom okupljenih. Druga, ,,najduža trobojka na ovim prostorima”, u Beranama je predstavljena kao iskaz nenatrunjenog rodoljublja dugačak svih 350 metara. S kraja na kraj.

Sada, umjesto zastava, naslovne stranice zauzimaju doskorašnji čelnici pravosuđa, danas pritvorenici Vesna Medenica i Blažo Jovanić. Mediji otkrivaju njihove saradnike, način djelovanja, privilegovane i oštećenje. Rano je za ozbiljnije računice o nezakonito stečenoj koristi i šteti pričinjenoj žrtvama uzurpiranog pravosudnog sistema. Posljedice slutimo, dok čekamo sljedeće privođenje. Biće ih, nepodijeljeno je mišljenje.

Ni zastave nijesu izašle iz mode. Samo su crnogorskim pridodate ukrajinske. Srpskima – ruske. Mašemo Evropi.

Između dva praznika dobili smo novu Vladu. Dritan Abazović zamijenio je Zdravka Krivokapića. Vesnu Bratić mijenja četvoro. S malo nade da će popraviti posljedice njenog rada. URA i SNP zadržali su mjesta u skupštinskim klupama namijenjena parlamentarnoj većini, a SD ona što pripadaju opoziciji. Ostali su zamijenili mjesta. I priču, prebacujući se sa jednog na drugo podešavanje.

Abazović je, neki dan, pod Ostrogom razgovarao sa patrijarhom SPC-a. Sličan razgovor Krivokapić je, prije nepunu godinu, vodio u beogradskoj Patrijaršiji. Tema – Temeljni ugovor, odnosno, mjesto SPC-a u Crnoj Gori i mjesto Crne Gore i njenih vlasti u sistemu pod ingerencijom srpskog patrijarha i Patrijaršije. A on je  sveobuhvatniji od liturgije i molitve.

Samo da ne umislimo kako su te konsultacije nešto što nam je donijela promjena vlasti nakon izbornog poraza DPS-a. Uoči prve proslave Dana nezavisnosti, 2007. godine, tadašnji ministar inostarnih poslova Milan Roćen razgovarao je sa ruskim patrijarhom o pozicijama koje će crkva imati u budućem Ustavu Crne Gore.

U  međuvremenu, u Moskvi smo stavljeni na listu ,,neprijateljskih zemalja”. A u Briselu, Berlinu, Parizu… nijesmo dokazali da smo partner od povjerenja. U bilo kom poslu. Evropska radiodifuzna unija (EBU) eliminisala je, onomad, glasove žirija iz Podgorice na izboru za pjesmu Evrovizije. EBU, saopšteno je, ,,krajnje ozbiljno shvata sve sumnjive pokušaje manipulisanja glasanjem na Eurosongu i ima pravo ukloniti takve glasove”. Saopštenje je pratila informacija da su glasovi iz Crne Gore, skupa sa onima iz Azerbejdžana, Gruzije, San Marina, Poljske i Rumunije – poništeni i izbrisani iz tabele.

Imamo mi i mnogo većih i dugovječnijih nevolja. ,,Zbog bahatog i bezobzirnog ponašanja vladajuće većine”, lani su poslanici DPS-a bojkotovali skupštinski rad u plenumu i odborima. Sada nešto slično rade Demokrate i DF. Samo što je argumentaciji za povremeni nedolazak na sjednice dodata izdaja narodne volje od strane doskorašnjih koalicionih partnera iz SNP-a i GP URA. Prethodno je (2016 – 2020) izgovor za opozicioni bojkot parlamenta bila afera državni udar. Koja do danas nije dobila sudski epilog. I neće, sva je prilika, u dogledno vrijeme. Svakako ne prije narednih parlamanetarnih izbora.

Ne žuri se ni zvaničnicima zakonodavne i izvršne vlasti. Makar dok je njima i njihovima dobro. Prepoznajte citat: ,,Da našu bezbjednu, zajedničku kuću do kraja uredimo po mjeri najviših demokratskih i ekonomskih standarda razvijene Evrope. Da gradimo sistem koji će pružati jednaku šansu svima. Da zakoni važe jednako za sve. Da prevaziđemo naslijeđene i nove podjele koje uzimaju snagu crnogorskom društvu…”. Pa pogodite autora: Dritan Abazović ove, Zdravko Krivokapić prošle ili Duško Marković 2017. godine?

Još teže je sjetiti se ko nam je i kada poručio: ,,Crna Gora kreće ka ekonomskom sunovratu. Pravni poredak u državi ne postoji. Vidimo haotično stanje u zdravstvenom sistemu…“. Pošto sličan, ili identičan, citat možemo naći u saopštenjima manje-više svih parlamentarnih partija (dva gore navedena su DPS-ova). U momentu dok sjede u opozicionim klupama. Kako su, u skorijoj prošlosti, svi bili i vlast i opozicija, tako je i navedeno postalo opšte mjesto. Na koje se zaboravi onog časa kada se domogne vlasti.

Zato su, uoči prve godišnjice referenduma o nezavisnosti goruće ekonomske teme bile sudbina Kombinata aluminijuma, Montenegroerlajnza, Duvanskog kombinata i Luke Bar. Danas je to pitanje krivice za propast KAP-a, Duvanskog i MNA (i jednog i drugog i trećeg mogla bi se dotaći priča o stečajnoj mafiji i Blažu Jovaniću) i švercu cigareta. Preko barske Luke.

Prošle godine, od Britanaca smo dobili popis kompanija (uglavnom ofšor) koje, po njihovim saznanjima, u carinskim skladištima Luke Bar drže cigarete i  drugu akciznu robu namijenjenu švercu. Domaćem i međunarodnom. Tada su uskladištene cigarete, kažu na žalost nekih uticajnih igrača bivših i aktuelnih vlasti, prebrojane a skladišta zapečaćena. Potom smo svjedočili navodnim krađama skladištenih cigara. Dok smo u samohvalisavim porukama Miloša Medenice čitali kako se i koliko zarađuje od tog posla. Konačno, država je početkom nedjelje konfiskovala ,,napuštenu” robu. Da bi, doslovno sjutradan, u Luci bio zaplijenjen novi tovar švercovanih cigareta. Sada vlast traži kupca. A opozicioni prvaci krivca, koga će optužiti za nastavak šverca.

Sa kokainom i narkoklanovima priča je nešto drugačija. Dvije izuzetne zapljene obilježile su prošlu godinu, ali i ukazale na razmjere tog posla u Crnoj Gori. Ipak, krajnje adrese i organizatori ostali su nepoznati organima gonjenja. Spekuliše se da li je to posljedica nedostatka iskustva, loše sreće ili namjere kriminalnih saradnika iz državnih institucija da zaštite svoje prave poslodavce. Uglavnom, jednog od nekoliko uhapšenih zbog sumnje da je karika u transportu narkotika, stražari Istražnog zatvora u Spužu ovih dana učestalo opominju da se skloni od prozora. Pošto je u blizini pronađena snajperska oprema. Ko mu, i zašto, radi o glavi – to je i dalje tajna.

Predstojeći praznik dočekaćemo sa najvećom prosječnom platom, uvećanom penzijom i rekordnom inflacijom od osamostaljenja Crne Gore. Neki smo tu (zaposleni u legalnom sektoru) na dobitku a drugi (penzioneri i nezaposleni) na još većem gubitku kada je u pitanju tzv. kupovna moć. Sa dvije državne aviokompanije, a bez auto-puta čiji se završetak najavljuje ravno tri godine (prvi Ugovor je predviđao da put bude otvoren 21. maja 2019).

Nijesmo sigurni koliko zemlja ima zaposlenih a koliko onih koji traže posao. Ne zna se koliko su tačne priče o ozbiljnim dugovima koje su Milojko Spajić i njegovi saradnici iz doskorašnjeg Ministarstva finansija i socijalnog staranja ostavili nasljednicima. Dugovi Fonda zdravstva takođe su predmet nagađanja. Nejasno je, izgleda, čak i to da li su veći ili manji od zatečenih u decembru 2020. Zato se zna: specijalistički pregledi proljetos se zakazuju za – oktobar. Pa ko dočeka.

I dalje smo, kažu, regionalni lider euroatlanskih integracija. Komšije nam, biće, zavide zbog toga. Iako je susjed (Hrvatska) odavno punopravna članica EU i NATO-a, sa perspektivom skorog ulaska u Euro i Šengen zonu (evropska valuta i režim otvorenih granica).

Nova Vlada, baš kao prethodna i ona prije nje, obećava deblokadu procesa pristupanja EU. Praveći se da ne čuje evropske lidere koji govore o tome da Zapadnom Balkanu u dogledno vrijeme nema mjesta među punopravnim članicama Unije. Neki valjanu alternativu vide u inicijativi Otvoreni Balkan. Jedni zato što dolazi iz Beograda/Tirane a drugi zbog podrške koja je projektu Aleksandra Vučića i Edija Rame stigla iz Vašingtona. Iz skoro pa istih razloga na drugoj strani se protive planu regionalnog uvezivanja. Nikome nije palo na pamet da na papir stavi i javnosti predoči moguće koristi i štete – ekonomske, društvene, političke – tog projekta iz perspektive Crne Gore i njenih građana.

Lakše je, umjesto toga, ponavljati stare priče. A i publika ih voli.

Pa bi se baš rijetki začudili kada bi, narednih dana ili prvom prilikom kada novouspostavljeno partnerstvo sa SNP-om postane prijetnja za njegove interese, Milo Đukanović ponovio prošlogodišnju presudu: „Oni koji su bili protiv obnove nezavisnosti nemaju moralno pravo da traže saglasnost države Crne Gore da budu njeni predstavnici“. A Andrija Mandić, recimo, i ovaj praznik je čestitao prigodnom porukom da ,,neki pripadnici nekadašnjeg Bloka za zajedničku državu danas, napadnim i smiješnim čestitkama za 21. maj, brukaju i sramote vlastitu prošlost i nedostojno podilaze crnogorskim separatistima”. Poentirajući tvrdnjom kako „srpski narod nema nikakvog razloga da slavi 21. maj”.

Neka si im rek’o, klicali bi sljedbenici. Svaki ispod svoga orla.

Neke ptice nikad ne polete. „Od suštinske važnosti će biti da Crna Gora sagradi državu u kojoj će bolje živjeti svi”, upozoravali su u dobronamjerni nakon majskog referenduma 2006. Uzalud.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVINARKA PROTIV MAFIJE: Olja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istraživačka novinarka Olivera Lakić i njen portal Libertas obavještavaju  javnost o vezama državnih struktura sa organizovanim kriminalom. Ona još nije dočekala optužnicu protiv kriminalaca koji su je prije četiri godine s leđa upucali ispred ulaza zgrade, gdje stanuje. Prije toga je bila meta više fizičkih i verbalnih napada, koji nijesu do kraja rasvijetljeni

 

Da li bi i kada Specijalno državno tužilaštvo (SDT) procesuiralo bivšu predsjednicu Vrhovnog suda Vesnu Medenicu, koja se trenutno nalazi u istražnom zatvoru, ili ponovo otvorilo istražni postupak u slučaju sumnjive saradnje između pripadnika Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Petra Lazovića i Ljuba Milovića, da portal Libertas nije objavio dokumenta Europol-a (evropske policije), koja ih sumnjiče za teška krivična djela? Možda bez tih informacija ne bismo ni znali da je SDT već zatvorilo slučaj policajaca-saradnika kavačkog klana.

Nakon objavljene dokumentacije Europola uslijedilo je hapšenje Vesne Medenice i još najmanje 12 osoba zbog sumnje da su bili dio organizovane kriminalne grupe. Miloš Medenica je još nedostupan tužilaštvu, navodno se u Beogradu liječi od bolesti zavisnosti.

Prema istraživanjima Libertasa, Europol je tužilaštvu i policiji u julu prošle godine dostavio dokument sa transkriptima komunikacija policijskih službenika Petra Lazovića i Ljuba Milovića sa poznatim kriminalcima Radojem Zvicerom, Veljkom Belivukom, Markom Miljkovićem i drugima. Kada je prošlog ljeta objavljeno da su Lazovići omogućili Belivuku i Miljkoviću, beogradskim kriminalcima optuženim za teške zločine, da uđu u Crnu Goru, bivši glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić ubjeđivao nas je da je Zoran Lazović „najbolji crnogorski policajac“, dok je njegov sin samo izvršavao službene zadatke.

Specijalni tužilac Saša Čađenović u januaru je, za vrijeme Katnićevog mandata, donio odluku da u radnjama mlađeg Lazovića i Milovića nema krivičnog djela. Novoizabrani glavni specijalni državni tužilac Vladimir Novović naložio je da se predmet ponovo otvori. Milivoje Katnić je saopštio da nije Čađenović odbacio prijavu protiv Lazovića, već Specijalno državno tužilaštvo dok je on njime rukovodio. Ponovo je pojasnio kako je policijski službenik radio svoj posao.

„Čađenović je uzeo komunikaciju, fotografiju, stotine poruka. Petar Lazović je dao izjavu na 40 strana. Nakon toga su pozvane starješine da daju izjavu, izvršena je provjera podataka – da li su pokrenute mjere tajnog nadzora, angažovani svjedoci saradnici… Po onome što ja znam, Europol je izanalizirao našu odluku i prihvatio činjenicu“, kazao je Katnić za Antenu M. On tvrdi da su dokumenta Europol-a objavljena „nelegalno“, i da se time crta meta njemu i njegovoj porodici. Cilj je, kaže, „da se Crna Gora predstavi kao država koja ne može da funkcioniše kao samostalna, suverena, antifašistička država“.

Slična strahovanja nismo čuli od bivših čelnika tužilaštva, kada je riječ o napadu na istraživačku novinarku Oliveru Lakić, direktoricu i glavnu urednicu portala Libertas. Lakićeva još nije dočekala optužnicu protiv kriminalaca koji su je prije četiri godine s leđa upucali ispred ulaza zgrade, gdje stanuje. Prije toga je bila meta više fizičkih i verbalnih napada, koji nijesu do kraja rasvijetljeni. Sve zbog istraživačkog novinarstva kojim je ukazala na koruptivne i kriminalne aktivnosti moćnika u Crnoj Gori. Tada su kao napad na državu, doživljavali pritisak domaće i međunarodne javnosti da se počinioci i nalogodavci ranjavanja Lakićeve privedu pravdi.

Sead Sadiković, dugogodišnji novinar i član UO Društva profesionalnih novinara, kaže da je pritisak javnosti samo djelimično učinkovit i to tek kada je u sinergiji sa pritiskom međunarodne zajednice. Tek takav udružen pritisak natjera institucije da reaguju, ne i da riješe određeni porblem ili aferu.

„Djeluje nestvarno postaviti pitanje političke volje za obračun sa kriminalom. Osim kada politika nije u sprezi sa kriminalom. U dvije skorašnje afere koje pominjete postoje osnovi sumnje da jeste“, kaže Sadiković za Monitor. „U tom se kontekstu može tražiti i odgovor na pitanje zašto institucije nisu reagovale u vezi ova dva slučaja (Medenica i Lazović) iako su i prije objave u medijima imali informacije koje upućuju na kriminal i u bezbjednosnim i pravosudnim organima. Teško da neko može uhapsiti samog sebe, ili sopstvenog projektanta kada su institucije u pitanju.“

I aktivistkinja za ljudska prava Bojana Jokić smatra da je sumnjivo što se formiranje predmeta i istražne radnje u aferama Medenica i Lazović dešavaju tek nakon što je portal Libertas objavio informacije Europola i transkripte dekodiranih razgovora sa SKY-ja. „Otvara se pitanje da li bi se krenulo u proces procesuiranja osumnjičenih da javni pritisak nije bio toliko jak. To dodatno narušava ugled institucija koje već ne uživaju povjerenje građana“, navodi Jokić za Monitor. „Političke strukture koje nakon svake akcije policije i tužilaštva zasipaju medijski prostor i prisvajaju zasluge za sebe, još više narušavaju povjerenje institucija u očima javnosti jer se stvara percepcija, iako možda nepravedno, da se suštinske promjene nisu desile već da se samo politički pritisak na te institucije promijenio.“ Ona smatra da ćemo u narednom periodu svjedočiti ili depolitizaciji sudstva, tužilaštva i policije ili samo promjeni centara moći koje vrše uticaj na njih.

Sadiković, inače član Komisije za istrage napada na novinare i imovinu medija, ukazuje zašto mimo svih zakonskih rokova nije podignuta optužnica protiv napadača na Oliveru Lakić. „Kavčani i šverc cigareta, što se povezuje sa bezbjednosnim strukturama, posebno su aktuelni posljednjih pola godine. Te strukture treba da obezbijede dokaze da bi optužnica protiv napadača na Olju Lakić bila podignuta. Kvalitet dokaza prije desetak godina bio je takav da je optužnica pala. Bolje i sada da je ne podižu ako će opet da padne. U strukturama koje obezbjeđuju dokaze je problem. U institucijama koje ne bi da se previše odmotava klupko je ključ“.

Kao član pomenute Komisije Sadiković je registrovao da je prije par godina, uoči posjete visokog međunarodnog zvaničnika, javnosti saopšteno da optužnica protiv napadača na Oliveru Lakić samo što nije podignuta „i da se uglavnom svi detalji znaju“. Tada je, kaže, sinergija javnosti i međunarodnog faktora dovela samo do fingiranja procesa.

Umjesto optužnice i slanja napadača iza rešetaka, Lakićevoj je ovih dana pojačana policijska zaštita zbog tekstova koje je objavio Libertas. Sa mnogih međunarodnih i domaćih adresa, crnogorska vlast je kritikovana jer istrage povodom brojnih napada, a i pokušaja ubistva novinarke Lakić, nijesu dovele do napadača i nalogodavaca. Nakon devet mjeseci od ranjavanja, 19. februara 2019. godine, a samo dva dana prije dolaska tadašnjeg komesara za proširenje Evropske unije (EU) Johanesa Hana u Podgoricu, organizovana je zajednička konferencija Uprave policije (UP) i tužilaštva, kada je saopšteno da je organizator Filip Bešović, navodno, pratio ali i pucao na novinarku Lakić. Dan kasnije, Više tužilaštvo je dostavilo zahtjev za sprovođenje istrage protiv Filipa Bešovića, Marija Miloševića, Filipa Kneževića, Gorana Rakočevića, Dejana Vukašinovića, Luke Bulatovića, Mijaila Stojanovića, Marinka Rajkovića i Sanje Božović, ali ni u jednom dijelu nije eksplicitno navedeno da je baš organizator udruženja pucao na novinarku.

„Njihov motiv je, prema dokazima tužilaštva, sprečavanje novinarke da istražuje kriminalne organizacije na teritoriji Crne Gore i njihove veze sa kriminalnim grupama iz regiona“, saopštio je specijalni tužilac Saša Čađenović u decembru 2020. Ostalo je na riječima.

„Vjerujem da će doći dan kada će institucije moje države biti na mojoj i strani mojih kolega i da ćemo se zajedno boriti za bolje, bezbjednije i pravednije društvo“. To je izjavila nakon što joj je prije više od tri godine u Vašingtonu uručena Međunarodna nagrada za hrabre žene, prema izboru američkog Stejt departmenta.

Olivera Lakić ne odustaje od onog boljeg i pravednijeg društva. Uprkos svemu.

 

Uljarević: Potrebna doza opreznosti prilikom objave podataka

Daliborka Uljarević, direktorica Centra za građansko obrazovanje (CGO) gostujući na TV Vijesti kazala je da je u objavi doumenata Europol-a važan i ugao „neselektivnog“ objavljivanja prepiski, koje mogu kompromitovati nevine ljude koji se pominju ali i pomoći drugima da sakriju tragove. Pojasnila je da nismo imali ocjenu nadležnih organa šta je od svega nešto iza čega stoje određena krivična djela.

„Jedno je ako vi pričate o nečemu i pominjete neke ljude, a drugo je ako postoji dokaz da su ljudi čiji su nadimci korišćeni zaista bili dio te kriminalne grupe ili oni koji su pominjani da su počinili određeno krivično djelo“, pojašnjava Uljarević.

Kaže da se stiče utisak kako su u isti koš stavljeni različiti ljudi, koji u konačnici mogu biti dovedeni i u životnu opasnost. Riječ je, smatra, o ljudima koji nijesu učestvovali u tim radnjama ili koji su pokušavali neke stvari i da spriječe.

„Mislim da je potrebna pojačana doza opreznosti prilikom objavljivanja takvih dokumenata i mislim da je i tužilaštvo moglo da se oglasi na jasniji način kada je riječ o podacima koji su objavljeni. Ma koliko oni nama bili jako interesantni i ma koliko to imalo dimenziju javnog interesa, ipak je moglo biti upozorenje nekim ljudima, bilo da su direktno pomenuti ili ne, da pobjegnu, da prikriju dokaze i slično“, kaže Uljarević.

 

Na Lakićevu počeli napadi nakon priča o švercu cigareta

Olivera Lakić je česta meta napada postala nakon što je početkom 2011. godine istraživala da li se u fabrici Tara, ali i u skladištu u Donoj Gorici proizvode, skladište i odatle krijumčare lažni brendovi cigareta. Pisala je da iz tog švercerskog posla stoje ljudi iz policije i ANB-a.

Prve prijetnje stigle su početkom 2011. godine od zaposlenog u mojkovačkoj fabrici Slavka Musića, koji je, zbog ugrožavanja sigurnosti, osuđen na četiri mjeseca zatvora. Nisku zatvorsku kaznu dobio je i Ivan Bušković, koji je osuđen na devet mjeseci robije, jer je 7. marta 2012. godine ispred zgrade udario novinarku Lakić koja se kući vraćala sa posla. Naručilac tog napada nikada nije otkriven.

Tri mjeseca nakon što je novinarka ranjena u maju 2018, na mjesto direktora policije ponovo je imenovan Veselin Veljović, čijem šefu obezbjeđenja Milenku Rabrenoviću je suđeno zbog prijetnji upućenih kćerki Olivere Lakić u februaru 2011. godine, nakon serije članaka u Vijestima o nelegalnoj proizvodnji i krijumčarenju cigareta iz mojkovačke fabrike Tara. Nakon podizanja optužnice protiv Rabrenovića, Lakićeva je označila Veljovića kao nalogodavca prijetnji, što je on na sudu negirao.

Tokom postupka pred Osnovnim sudom u Podgorici utvrđeno je da su sin Rabrenovića i još dva člana njegove porodice koristili telefonski broj, koji je tokom januara i februara 2011. godine „putovao“ sa Veljovićevim vozačem, te da je ista kartica korišćena i u aparatu sa kojeg je prijećeno Lakićevoj kćerki. Sve to nije bilo sporno sutkinji Larisi Mijušković Stamatović, koja je Rabrenovića oslobodila zbog nedostatka dokaza.

Suđenje Rabrenoviću je obilježilo i neuobičajeno interesovanje predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice i tadašnjeg šefa kriminalističke policije u Budvi Siniše Stojkovića za taj slučaj kod nadležnih tužilaca. Tužilaštvo je odlučilo da Stojkovića krivično goni zbog krivičnog djela protivzakoniti uticaj, ali nikad nije došlo do suđenja.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo