Povežite se sa nama

FOKUS

PRVOMAJSKA ŠUTNJA: To je nama naša borba dala

Objavljeno prije

na

Nekad je to bio Praznik. A danas…

Podgoričko prvomajsko „protestno okupljanje” u organizaciji Unije slobodnih sindikata (USS), održano pod sloganom Za veće zarade u Crnoij Gori, okupilo je stotinjak osoba oba pola, mahom sindikalne funkcionere, opozicione aktiviste i novinare koji „po službenoj dužnosti” prate sindikate i radnička okupljanja/proteste. Biće bolje nadaju se. „Doći će vrijeme kada će se na radničkim protestima okupiti hiljade radnika da se izbore za svoja zgađena prava”, podijelio je svoj san sa okupljenima jedan od viđenijih sindikalnih rukovodilaca.

Čelnici Saveza sindikata Crne Gore (SSCG), na drugoj strani sindikalne mape, nastavili su praksu neokupljanja za 1. maj. Neradni je dan. Članstvu, radnicima i građanima Crne Gore praznik su čestitali u pisanoj formi – proglasom. Sve zahtijevajući veće plate, više radnih mjesta, pravedniju raspodjelu društvenog bogatstva… “Samo ujedinjeni možemo ispuniti zajedničke ciljeve”, stoji u apelu koji (rijetke?) čitaoce podsjeća da su „neizvjesnost, nesigurnost, prijetnje otkazima, smanjenje plata, dužničko ropstvo… riječi koje se danas vezuju za rad i radnike”.

Najbrojnije radničko prvomajsko druženje u Crnoj Gori organizovala je, u Nikšiću, Radnička partija (RP). Oni su u protestnoj šetnji okupili u par stotina ljudi. Možda i zbog konkretnog povoda – nove ture otkaza za molobrojne stalno zaposlene radnike Željezare koji su na svojim radnim mjestima preživjeli privatizacionu i stečajnu golgotu tog nekada bogatog i uzornog preduzeća (1986. godine u Željezari je radilo 7.300 zapošljenih. A onda su na vlast došli „mladi lijepi i pametni” – i još su tu). „Ponovo smo na početku da se borimo za elementarna radnička prava, kao što su osmočasovno radno vrijeme i godišnji odmor”, bila je poruka predsjednika RP i poslanika Janka Vučinića. „Kao da su ovi koji vladaju uspjeli da vrate točak istorije unazad i ostave nas bez imovine i bez prava”.

Ovonedjeljni praznik rada Crna Gora je dočekala sa više od 50 hiljada radno sposobnih a –nezapošljenih. Među njima je i 20 hiljada muškaraca i žena koji traže prvi posao. Prema poslednjim podacima Zavoda za zapošljavanje (ZZZ), stopa nezaposlenosti je 21,71 odsto. Orjentacije radi, najveća stopa nezapošljenosti zabilježena je u ljeto 2000. (32,7 odsto) a najmanje devet godina kasnije, u avgustu 2009. (10,1 odsto).

Analizirajući podatke o nezaposlenosti s početka godine, u ZZZ su došli do spoznaje da je, posmatrano po opštinama, rekordna stopa nezaposlenosti bila u Andrijevici (72,80 odsto). Slijedili su još dvije opštine sa sjevera zemlje – Berane i Plav (58,4 odnosno 57,2 odsto ). Na drugoj strani, i bukvalno na jugu zemlje, najniža stopa nezaposlenosti registrovana je u Kotoru (5,83 odsto), Herceg Novom (9,3 odsto) i Budvi (10,9 odsto).

Stvarnost je uvijek ljepša posmatra li se očima Monstata. Prema njihovoj Anketi o radnoj snazi, na kraju prošle godine (u četvrtom kvartalu) stopa nezapošljenosti u Crnoj Gori bila je 17 odsto. Ko voli poređenja sa prostorima bivše Jugoslavije, najmanju stopu nezaposlenosti ima Slovenija (jedina ispod 10 odsto). Slijede Hrvatska, Srbija i Crna Gora . Stopu nezaposlenosti veću od 25 odsto imaju Bosna i Hercegovina, Makedonija i Kosovo.

Radno mjesto je, očigledno, privilegija u cijelom regionu. Opet ima tu svakojakih specifičnosti i kurioziteta.

Ne treba, recimo, ponavljati da Crna Gora svoje liderstvo u regionu (što god to značilo) dokazuje i podatkom prema kome je tokom prošle godine imala najveći rast bruto društvenog proizvoda (BDP). To već i ptice znaju. Manje je, međutim, poznat podatak da smo jedina zemlja u regionu (bivša SFRJ + Albanija, Rumunija i Bugarska) u kojoj je tokom 2017. došlo do pada kupovne moći prosječne plate. Pošto je inflacija bila veća od nominalnog rasta zarada.

Može li se trend ponoviti? Stručnjaci Svjetske banke prognoziraju da će, za razliku od prošle, Crna Gore ove godine imati najmanju rast BDP u regionu (nešto iznad 2,5 odsto). Što se daljeg pada realnih zarada tiče trendovi obećavaju. Godina je počela novom, većom, stopom poreza na dodatu vrijednost, te većim cijenama struje i goriva. „Kada se u jednoj zemlji istovremeno povećaju porez, cijena električne energije i cijena goriva, to znači neminovan rast cijena gotovo svih proizvoda i snažno slabljenje kupovne moći građana”, upozoravao je Bojan Zeković, član Socijalnog savjeta i Predsjedništva SDP-a, obrazlažuči zahtjev te partije da se minimalna plata poveča sa 193 na 250 eura. Na tu temu se još pregovara.

Možda vam to i ne izgleda kao pretjerano bitno (ko može da živi sa 193 eura mjesečno?). Podaci Poreske uprave, međutim, pokazuju da minimalnu platu od 193 eura prima 17,5 hiljada zaposlenih. Gotovo pa svaki deseti među onima koji imaju legalan i prijavljen posao . Sreća? Još 72 hiljade zaposlenih, prema zvaničnim podacima, kući nose iznos manji od 250 eura. Prije nego se od toga odbiju dugovi i rate za kredit. Među njima je i 4,5 hiljade muškaraca i žena koji rade u javnom sektoru.

Vlast objašnjava da zaposleni i poslodavci ne prijavljuju pune iznose zarada, kako bi štedjeli na porezima i doprinosima. Statističari i aanalitičari se nadaju da je to tačno. A zaposleni ćute. Rade i trpe. Kako se ono kaže, „ako ti nećeš ima ko oće”.

Uglavnom, povećanje minimalne zarade sa 193 na 250 eura uticalo bi na primanja skoro polovine zaposlenih u Crnoj Gori. Ali i na njihove poslodavce.

„Zakon o radu propisuje da ni jedan zaposleni ne može imati zaradu, za puno radno vrijeme, koja je niža od 30 odsto prosječne zarade. Sporazumom vlade, sindikata i poslodavaca koji je postignut 2013. definisano je da se minimalna zarada utvrdi u nominalnom iznosu od neto 193 eura, što iznosi oko 40 odsto prosječne zarade”, navodi Milorad Katnić, bivši ministar finansija u svojoj analizi Procjena uticaja povećanja minimalne zarade. Uz zaključak da povećanje minimalne zarade sa 40 na 50 posto prosječne zarade državi i poslodavcima ne bi donijelo mnogo koristi. „Kada se obračunaju svi efekti povećanja minimalne zarade, procijenjeni neto efekat na budžet je negativan”, konstatuje bivši ministar, sada predavač na Univerzitetu Donja Gorica (UDG).

„Ljudi se moraju zadovoljiti s niskim nadnicama. Na ovaj način radnik će biti bliže onom mjestu u životu koje mu je odredio bog”. Tek da se zna – citat nije iz nekog od udžbenika koji se koriste na UDG-u. Ovako su prije nekih 140 godina (u zimu 1873-1874. godine) pisale njujorške novine World namijenjene tadašnjoj biznis eliti. Slijedili su protesti i nemiri koji su, zbog krvoprolića u Čikagu u maju 1876, i doveli do toga da se 1. maj obilježava kao Međunarodni praznik rada.

To što u Crnoj Gori nema koga da na valjan način obilježi taj dan druga je priča. Suštinski povezana sa nedavno publikovanom analizom Približavanje razvijenoj Evropi usporava, prema kojoj je crnogorski BDP iz 1989. godine dosezao 51 odsto evropskog prosjeka. Do prošle godine se smanjio na 32 odsto.

„Dvije trećine radnika prima zaradu ispod 500 eura”, kazao je na prvomajskom protestu predsjednik USS Srđa Keković. Kako onda stižemo do prosjeka koji je za desetak eura veći od onoga što zarađuju dvije trećine zapošljenih (a polovina među njima ne primi ni 250 eura)? Dio te tajne, možda, otkriva sledeći podatak Poreske uprave:

Najveća bruto zarada u prošloj godini isplaćena u jednom mjesecu licu zaposlenom u Crnoj Gori iznoslia je 71,5 hiljada eura. A to je skoro 4,5 puta manje od najveće bruto zarade isplaćene 2016. Ona je, spremite se sada, iznosila ravno 307.670 eura (trista sedam hiljada…). A srećni dobitnik nije bio Leo Mesi već osoba „zaposlena u sektoru razrade građevinskih projekata”.

Složićete se sa pretpostavkom da taj gospodin/ ili gospođa prvi maj nije dočekao na radničkim protestima u Podgorici ili Nikšiću.

„Mogu da iznajmim polovinu radničke klase da ubija drugu polovinu”, tvrdio je krajem 19 vijeka veliki američki magnat Džej Guld, opisujući tadašnje stanje svijesti, ali i stvarnost protiv koje su svoj glas digli radnici Čikaga. Mnogo toga se, u međuvremenu, promijenilo. Nema, recimo, tog biznismena koji bi mogao podijeliti Crnu Goru i jednu polovinu okrenuti protiv druge. Kad to već tako uporno i temeljno radi ovdašnja vlast. A potlačeni joj još i plaćaju.

U planu rada Vlade Duška Markovića za ovu godinu nalaz se i izrada novog zakona o radu. Pošto je aktuelni proglašen za biznis barijeru. Radnike treba plaćati manje, otpuštati lakše i ne ometati ih da umjesto osam rade 10, 12 ili 14 sati dnevno. Po mogućnosti bez dodatnog plaćanja za prekovremeni rad. To je naš put za Ameriku. Čikago, kraj 19 vijeka.

Lideri tvrdičluka

Šta god da su vam pričali i pričaju pred minule i predstojeće (lokalne) izbore, podaci su neumoljivi: Crna Gora ima najnižu minimalnu zaradu u regionu. I nominalno i procentualno, o odnosu na prosječnu platu.Dakle, ako imate nesreću da u Crnoj Gori primate minimalnu zaradu , dobićete 193 eura odnosno 37 odsto aktuelne prosječne zarade. U Makedoniji ista pozicija donosi 196 eura (prosječna zarada je  378 eura). Bosanski minimalac je 208 eura (prosječka plata 438). U Srbiji 213 (prosjek 403), dok ovogodišnji minimalac na Kosovu iznosi u Podgorici „sanjanih” 250 eura. Koji platni razred više, prosječna zarada u Hrvatskoj iznosi nešto preko 800 eura dok je minimalna zarada 366 eura. Još stepenicu iznad, Slovenci primaju minimalnu zaradu od 614,  dok je prosječna  plata 1.150 eura. Uglavnom, minimalna zarada u regionu pokriva od 45 do 55 odsto prosječne. Sa izuzetkom Crne Gore. Kako stanovnik Crne Gore, sa minimalnom zaradom, može da stanuje, ima struju i vodu, možda telefon i računar sa pristupom internetu, a uz sve to kupi hranu dovoljnu za preživljavanje? Tu enigmu nijesu uspjeli da razriješe ni u Monstatu. Zato su izračunavajući dnevnu potrošnju dovoljnu da vas održi u životu (dva eura dnevno) iz računice isključili kečap, majonez ali i troškove stanovanja. Tako smo dobili minimalnu potrošačkui korpu, koja kaže da vlasnik minimalne zarade može i da uštedi pristojan iznos. Pa, recimo, donira vladajućoj partiji. I dobije novi, bolji posao.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

TRI LICA VLASTI: Bitka za kormilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni prvaci vuku svako na svoju stranu. Neki sve  bliži, a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički ,  mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva. Ubrzalo se vrijeme

 

 

Predsjednik Jakov Milatović prenio je, onima koji su to htjeli da čuju, zaključke i utiske nakon sastanka sa predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom. “Imajući u vidu da se nalazimo u ključnoj etapi evropskog puta Crne Gore, smatram izuzetno važnim da budete u potpunosti informisani o zaključcima razgovora koje sam imao u Briselu sa našim EU partnerima”, pisalo je u njegovom pozivu predsjednicima parlamentarnih partija.

Većina partija vlasti solidarisala se i izbjegla sastanak na kome su, iz prve ruke, mogli čuti izvještaj o posljedicama usvajanja tzv. Rezolucije o Jasenovcu. Mišel je zbog tog poteza vladajuće većine i otkazao dogovorenu posjetu Podgorici, sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i obraćanje poslanicima u Skupštini Crne Gore.

Iz redova skupštinske većine pozivu su se odazvali samo predstavnici albanskih nacionalnih partija. Ostali su se podijelili u dvije grupe. Jedni su (PES, NDP, NSD) iskoristili priliku da Predsjedniku prebace, pored ostalog: da krši Ustav, izigrava  razrednog starješinu, te da je „sebe stavio u poziciju predvodnika političke manjine“. Drugi (Demokrate i SNP) su predsjednikov poziv prećutali i ignorisali.

I jedno i drugo svjedoči o novoj prirodi odnosa predsjednika države i parlamentarne većine. „Odgovor na pitanje kako je i zašto uspio da distancira od sebe one političke partije koje su ga dovele na poziciju koju trenutno obavlja, Milatović treba da potraži u sopstvenom ogledalu”, poručili su mu iz nekada njegovog PES-a, naglašavajući kako se  pozivu predsjednika države nije odazvalo „95 odsto političkih subjekata koji su ga podržali u prvom i drugom krugu predsjedničkih izbora“. Ali jesu tadašnji i sadašnji politički oponenti iz redova opozicije. U tome u PES-u prepoznaju „očigledno i neskriveno savezništvo između Milatovića i DPS-a“.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZOLUCIJA O JASENOVCU, I POSLJEDICE: Čistači komšijskog dvorišta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je, baš kao u vrijeme Slobodana Miloševića, navedena da služi Beogradu. Svjesno ili nesvjesno. Da je drugačije, krenula bi redom, iz svoje kuće

 

 

Skupština Crne Gore je, piše u prošlog petka usvojenoj, Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau I Mauthauzen „jedinstvena u osudi svih zločina na tlu naše države i bivše Jugoslavije, u izražavanju pijeteta prema svim žrtvama tih zločina, kao i u saosećanju s patnjama njihovih porodica”. I,  piše dalje, potvrđuje “principijelan stav… da odgovornost može biti isključivo individualna, kao i da nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački.”

Sada stvarnost: Skupština Crne Gore bila je daleko od jedinstvene. Onih što su glasali za bilo je jedva preko nužne većine. Od 46 poslanika koji podržavaju vladu Milojka Spajića (glasali za njen izbor) prijedlog teksta koji se tada zvao  Rezolucija o genocidu u Jasenovcu potpisima su podržala 43 poslanika većine. Da se ona uvrsti u dnevni red prošlonedjeljne sjednice bila su 42 poslanika.  Za njeno usvajanje glasao je 41.

Protiv je bio poslanik vladajuće Albanske alijanse Ilir Čapuni, a nijesu glasali kompletna opozicija, te poslanici većine: Miodrag LakovićTonći Janović (Pokret Evropa sad), Artan Čobi i Nikola Camaj (Albanski forum).

Dalje: zločini koje Rezolucija osuđuje nijesu počinjeni samo, kao što piše,  “na tlu naše države i bivše Jugoslavije”, već i u Austriji i Njemačkoj. “Dahau je dodat”, pojasnio je Milan Knežević, “kako Njemci koji su bili sponzori srebreničke Rezolucije ne bi zaboravili svoju genocidnu prošlost”. Toliko i o navedenoj “individualnoj odgovornosti”, na kojoj je posebno insistirao Andrija Mandić: “Napominjem da Rezolucija nije uperena protiv bilo kojeg naroda, već za cilj ima osudu svakog poricanja genocida.”

Očito je da napomene predsjednika parlamenta nijesu doprle do njegovog decenijskog koalicionog partnera. Kao što je jednako jasno da prvaci NSD i NDP ni danas ne priznaju genocid u Srebrenici, iako je on presuđen pravosnažnim presudama nadležnih međunarodnih sudova.

Zato su egzaltirani svojom, odnosno, presudom većine u Skupštini Crne Gore koja je  poslove suda uzela u svoje ruke. Glasajući za nešto što je i Skupština Srbije odbila da usvoji.

“Vidovdane, moj očinji vide, ovo treba da bude osnova za bolju i čestitiju Crnu Goru. Ovo je većinska Crna Gora. Živjela većinska Crna Gora. Živjela Crna Gora”, likovao je Mandić.

Drugačije je. Bolja i čestitija Crna Gora bi u pospremanje istorije skupštinskim rezolucijama morala kreniti iz svoje kuće, I od ovovremenih zločina. Od nalogodavaca i izvršitelja zločina deportacija BiH izbjeglica, od ubijenih kosovskih izbjeglica na Kaluđerskom lazu, ubijenih i prognanih tokom etničkog čišćenja  Bukovice, otetih iz voza u Štrbcima, mučenih u logoru za hrvatske civile i zarobljene vojnike u Morinju, od ubistava, pljački i paljevina tokom napada na Konavle i Dubrovnik, sve do vikend zlikovaca iz 90-tih koji su nesmetano, i do danas nekažnjeno, ubijali, silovali i pljačkali po Bosni i Hercegovini.

Bolja i čestitija odredila bi se i prema Golom otoku, Masakru u Baru kada su, u proljeće 1945., pripadnici Desete crnogorske brigade NOVJ ubili nekoliko stotina, ili nekoliko hiljada, kosovskih Albanaca, prethodno mobilisanih; Pokolju bošnjačkih  civila u Sandžaku 1943., kada su na teritoriji današnjih opština Bijelo Polje, Pljevlja, Priboj, Čajniče i Foča četnici izvršili svoj najmasovniji ratni zločin u Drugom svjetskom ratu. Operacijom etničkog čišćenja rukovodio je Draža Mihailović, a izvršena je pod direktnom komandom Pavla Đurišića, Vojislava Lukačevića i Petra Baćovića.

Njima ”pomiritelji” u Crnoj Gori  i danas kliču, baš kao Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću.

“Genocid nad Srbima u ustaškoj NDH i logoru smrti Jasenovac  nije sporan, ali je zabrinjavajući politikantski razlog donošenja Rezolucije”, piše hrvatski Jutarnji list. NDH nacistička tvorevina je ratni gubitnik. Zločine u Jasenovcu priznala je i obilježava svaka vlast u Hrvatskoj od njene samostalnosti. O Hrvatskoj u SFRJ, da  ne govorimo.

Država Srbija ne priznaje genocid u Sreberenici. Rezolucija UN o sjećanju na genocid u Srebrenici  usvojena je možda i  najviše zbog toga da bi se spriječilo veličanje zločinaca. Što se svakodnevno radi. Od  Beograda i Banja Luke, do Bara i Pljevalja.

Nije tajna šta je cilj prošlonedjeljne Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen. Trebalo je  relativizovati glas Crne Gore u UN o Srebrenici.  I ništa manje ,trebalo je poremetiti odnose  Podgorice sa Zagrebom i Sarajevom ,ali  i sa Briselom i Bonom. U EU se ide preko Konavla.

Tu smo gdje smo.  “Nemam dilemu da je predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel odložio posjetu Crnoj Gori zbog posljednjih dešavanja u vezi sa motivima i okolnostima usvajanja Rezolucije o Jasenovcu, i odgovornosti koju za to ima parlamentarna većina”, poručio je predsjednik Jakov Milatović prije nego je otputovao u Brisel, na sastanak sa Mišelom. Koji je odlučio da izbjegne zakazani susret sa Spajićem, Mandićem i poslaničkom većinom koja je “prva u svijetu” izglasala Rezoluciju o Jasenovcu.  “Smatram da su politički akteri koji obavljaju najvažnije funkcije u zemlji dužni da, umjesto relativizacije i izvrtanja realnosti, odgovornije pristupaju u odnosu na ono što su državni interesi Crne Gore”, poručio je Milatović. Zvučalo je državnički.

Osim što je Mišel otkazao posjetu Podgorici, iz finalnog teksta zaključaka sa Samita lidera država EU ispala je rečenica zapisana u nacrtu tog dokumenta, kojom je Crna Gora trebalo biti pohvaljena “za napredak koji je ostvarila u procesu pristupanja”.

Onda smo slušali premijera Spajića koji se čudi. “Ne može pomisliti”, rekao je novinarima, da je posjeta predsjednika Evropskog savjeta otkazana zbog usvojene Rezolucije. “Mislim da Mišel ima druge razloge zbog kojih je pozvao Milatovića u Brisel”, naveo je Spajić. Ugrabio je to da kaže prije no što se pojavio njegov razgovor za portal Politiko, u kome kaže (prije usvajanja Rezolucije): “Rezolucija nam šteti, definitivno nam ne pomaže”.

Ostaje nada da učinjeno neće naškoditi Crnoj Gori onoliko koliko će štete donijeti njenim ključnim promoterima: Milojku Spajiću i Aleksi Bečiću.

“Partneri će vas dugoročno više poštovati ako ste predvidivi i ako znaju da ćete se do kraja držati istog aršina za sve”, kazao je Spajić.  Pa potegao: “Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja sa principijelnim stavom i od njega neće odstupati”. Nije za smijanje. Pretužno je.

“Rezolucija o Jasenovcu zapravo nije ništa drugo nego Vučićevo kukavičje jaje podmetnuto Crnoj Gori da je još više pokuša privezati uz sebe, poput srpske Bjelorusije, da je izbaci iz evropskog kolosijeka te da je ponovno zavadi s Hrvatskom koja podržava evropske ambicije Crne Gore”, piše Jutarnji list očekujući da Zagreb i Brisel neće nasjesti na tu igru.

Javio  se Aleksandar Vućić. Uredno da  saopšti kako on nema nikakve veza predlaganjem i usvajanjem Rezolucije. Sasvim suprotno, insajderske informacije iz diplomatskih i bezbjednosnih krugova govore da su Vučićeve službe intenzivno radile kako bi osigurale glasove pokolebanih funkcionera PES-a i Demokrata. Onako kako službe to već rade.

Uglavnom, Vučić pozva crnogorske zvaničnike “da izađu u javnost i da objasne svojim hrvatskim prijateljima i svojim zapadnim prijateljima kojima se izvinjavaju danonoćno objašnjavajući im da je to bila velika greška, da mi kažu zašto su tu grešku počinili i da objasne ljudima da su se šalili kada su govorili da sa tim ima veze Beograd i ja lično.”

Slično se Slobodan Milošević, pred sudom u Hagu, odrekao odgovornosti za napad na Dubrovnik. “Da je bilo do mene na Dubrovnik ne bi pao ni kamičak”, rekao je, objašnjavajući kako on, kao tadašnji predsjednik Srbije,  i njegovi najbliži saradnici “nemaju nikakve veze sa tim vašim sukobom sa JNA oko Dubrovnika”. I da o svemu tome treba pitati one dole. Ono dole je Crna Gora i njena sramota.

A Spajić  se javnuo  da pritvrdi: “Sve odluke, pa i one za Srebrenicu, Jasenovac, Mathauzen i Dahau – donosimo kao nezavisna zemlja koja je principijelno odlučivala i odlučivaće na ovakve teme iz prošlosti.”

Dan pošto svijet obilježi 11. jul kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici , u Beranama ćemo imati svojevrstan nastavak svesrpskog sabora nedavno održanog u Beogradu. Mandić i Knežević nadaju se da će “u ime većinske Crne Gore” ugostiti Milorada Dodika i Vučića. Da proslave. Odmaraće sjutradan, na Dan državnosti i Dan ustanka Crne Gore.

 

Selektivno čitanje istorije

“Nije na odmet istaći da su i nekadašnji poglavar i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić, kao i Sveti Vladika Nikolaj Velimirović bili utamničeni u ovom logoru (Dahau – prim. Monitora)”, piše u obrazloženju amandmana kojim su Mandić i Knežević Rezeoluciju o Jasenovcu preimenovali u Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen.

Pa “posebno ističu” da su u logoru Mauthauzen “i tokom Prvog svjetskog rata internirani vojnici i građani Kraljevine Srbije i Crne Gore”. Ovo Kraljevine je, vjerovatno, slovna greška, pošto ista nije postojala tokom Prvog svjetskog rata.

Veća je šteta što su predlagači amandmana selektivno čitali istoriju. Pa su, recimo, zaboravili da u sistemu logora kojima su Rezolucijom presudili pomenu i onaj na Banjici (Beograd, Srbija).Poslednji transport sa Banjice je otišao u Mauthauzen 26. septembra 1944., odvodeći 700 logoraša. Pretpostavlja se da je preko Banjice u logore po Evropi upućeno između sedam i osam hiljada zatvorenika”, navode istorijske knjige iz Drugog svjetskog rata.

Među interniranima, saznali bi Mandić i Knežević, nije bila Jelena Ćetković. Cetinjanka, partizanka, ilegalka, sekretar Mjesnog komiteta KP (komunističke partije) za Beograd, narodni heroj – strijeljana je na Banjici u maju 1943., u 27 godini. Svirepim isljednicima nije odala ni kako se zove. “Van grada na polju pustom, širokom, stoji kuća smrti, taj ukleti dom…”. To su uvodni stihovi njene pjesme Iza rešetki, ispisane u iščekivanju smrti, zabilježili su reporteri BBC-a u reportaži o logoru na Banjici.

Samo se Jelena, valjda, nije uklapala o traženi model predlagača Rezolucije. Četnički zlikovac Pavle Đurišić, ubijen u Jasenovcu jeste. Na znamo, sa sigurnošću, da li je i vojvoda koji je predvodio četnički pokolj djece, žena i staraca po Sandžaku 1943., jedan od 44 Crnogoraca (33) i Crnogorki (11) koji se nalaze na zvaničnom popisu žrtava iz koncentracionog logora Jasenovac. A koji su Rezolucijom Skupštine Crne Gore svrstani među “ostale”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IBAR STIGAO U CRNU GORU: A sad povratak u stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon velikih riječi u Briselu i kod kuće, fotografisanja, rukovanja i selfija, vlast čeka ozbiljan reformski posao koji tek počinje. Posebna briga je je li  crnogorska politička klasa spremna za te izazove i evropsku budućnost. Simptoma mračnih ideologija je na sve strane. Otuda je planirana rekonstrukcija Vlade  prilika za stvaranje koncentracione vlade čiji bi prioritet bio upravo evropski put zemlje

 

Desilo se – Crna Gora dobila je pozitivan Izvještaj o procjeni ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24, koji se tiču vladavine prava i borbe protiv korupcije i kriminala.  IBAR u Crnu Goru stiže  11 godina otkako je Brisel pred ovdašnje vlasti postavio privremena mjerila, čije je ispunjenje preduslov za zatvaranje preostalih poglavlja.  Do sada, iako u Evropu putuje skoro deceniju i po, Crna Gora je zatvorila tek tri od 33 poglavlja.  Putovanje u Evropu se prilično odužilo i suštinski dugo godina  zaustavljeno. Zbog toga je IBAR koji je stepenik na dugom putu reformi, dobio dodatno značenje kada je u pitanju Crna Gora.  Istovremeno, evropska vrata naglo su nam se odškrinula uprkos stagnaciji u reformama, nakon početka rata u Ukrajini.

Na Međunarodnoj vladinoj konferenciji u Briselu, 26 juna ove godine, na kojoj je zemlja i zvanično dobila IBAR, čule su se  velike riječi, kako od domaćih, tako i  briselskih zvaničnika.

Premijer Milojko Spajić čestitao je  građanima Crne Gore, evropskim partnerima i zemljama u regionu koje su pomogle, posebno Hrvatskoj i Sloveniji.  “Tu nadu i evrooptimizam koji smo ponovo probudili nadam se da niko neće ugasiti”. On je uoči konferencije ocijenio da se radi o istorijskom trenutku za Crnu Goru. „Danas je važan dan, ali  će svaki idući biti mnogo kompleksniji jer moramo ispuniti važne zadatke”, kazao je Spajić u Briselu i poručio da od 26. juna proces EU integracija neće više nikad biti podređen partijskim ni drugim interesima.

Evropski zvaničnici su ocijenili da je Crna Gora ostvarila značajan napredak i da je spremna za finalnu fazu pristupanja Evropskoj uniji.

“ Danas smo svjedoci uspjeha ovog posla, postignuća i Crna Gora kreće naprijed prema članstvu u EU. Ova IGC je pokazala da je EU spremna za proširenje i da se otvara finalna faza pregovora sa Crnom Gorom”, kazao je evropski komesar za proširenje Oliver Varhelji . “Očekujem da do kraja godine vidimo zatvoren kritičan broj poglavlja”.

Ministarka vanjskih poslova Belgije Adža Labib rekla je da je Crna Gora spremna da ide naprijed i da je EU  spremna da nas  podrži na svakom koraku.

I kod kuće su se ređale čestitke. Partije vlasti su ukazivale  na sopstveni doprinos u dobijanju IBAR-a optimistično najavljujući da smo sledeća članica EU. Opozicija je  podsjećala na to da je podržala napredak na evropskom putu, uz zebnju da li  će Crna Gora  tim putem nastaviti.

Nakon velikih riječi u Briselu i kod kuće, fotografisanja i  selfija, vlast čeka ne baš ružičasta stvarnost. I ozbiljan posao. Brisel je nakon IBAR-a,  Crnoj Gori  ispručio šest završnih mjerila kako bi zatvorila poglavlja 23, 24, a koja podrazumijevaju suštinske reforme u ovim oblastima (vidi box).  Pravi posao tek čeka. Tu su i ostala brojna poglavlja  a među kojima će neka, poput poglavlja 27,  koje se tiče zaštite životne sredine, biti poseban izazov.

Na stranu utemeljene kritike civilnog sektora i stručne javnosti da su nam u Briselu i za IBAR progledali za prste, te da će i ono što smo do sad uradili, u dijelu zakonodavnog okvira koji se tiče pravosuđa, medija, borbe protiv korupcije i kriminala morati na popravni.  Posebna briga je hoće li crnogorska  politička klasa biti  spremna za  izazove koji slijede, odnosno za nastavak suštinskog evropskog puta.

Tek što smo dobili IBAR, u parlamentu  se, prema pisanju medija, sprema rasprava  o Rezoluciji o Jasenovcu, koja je  uslov dijela parlamentarne većine (ZBCG) za podršku vladi nakon njenog glasa za Rezoluciju Ujedinjenih nacija o Srebrenici.  Glasanju Vlade Crne Gore za Rezoluciju o Srebrenici u Ujedinjenim nacijma prethodio je pritisak spolja i iznutra, i kampanja dirigovana iz kabineta premijera Srbije Aleksandra Vučića.  Nakon „prijateljskog ubjeđivanja“  Spajića, kako je to objasnio jedan od lidera ZBCG Milan Knežević, Rezolucija o Jasenovcu upućena je u parlament s potpisima poslanika PES-a, Demokrata i ZBCG. Njom se od crnogorskog parlamenta traži da postane sud i utvrdi davni genocid kod susjeda. Dok se u Crnoj Gori još ćuti kako smo im ne tako davno razorili Dubrovnik.

Zbog najavljene rezolucije o Jasenovcu  Hrvatska nije ometala dobijanje  IBAR-a.  Na konferenciji u Briselu hrvatski novinari pitali su premijera Spajića zašto Crna Gora, kada joj se otvara evropski put, najavljuje usvajanje rezolucije o Jasenovcu. Spajić je odgovorio da je Crna Gora „multietnička, multikonfesionalna država sa svim predstavnicima različitih naroda u parlamantu koji imaju potrebu da izguraju neke rezolucije koje su bitne za njihov politički korpus i narode ili religije kojima pripadaju“. Kazao je da u proceduri ima preko 40 rezolucija, i da ne zna hoće li se uskoro u parlamentu glasati za Rezoluciju o Jasenovcu.

Portal Borba, blizak koaliciji ZBCG, nagovještava glasanje o Rezoluciji o Jasenovcu  na zasijedanju za Vidovan. Na istoj sjednici raspravljaće se navodno i o razrešenju ministra pravde Andreja Milovića, koju u ZBCG, sudeći po napisima ovog portala, vide i kao priliku za otvaranje pitanja rekonstrukcije Vlade, koja je prema Sporazumu predviđena do kraja ove godine.  Za sada nema zvaničniih pregovora o rekonstrukciji Vlade. Osim Kneževićeve DNP, podršku Spajićevoj Vladi do dobijanja IBAR-a oročile su i Demokrate nakon sukoba sa PES-om oko bezbjednosnog sektora. Situacija u brojnim opštinama ukazuje na krizu unutar redova parlementrne većine.

Partija Milana Kneževića u međuvremenu je podršku vladi uslovila nizom zahtjeva, sve do uvođenja dvojnog državljanstva sa Srbijom. DNP  traži da trobojka bude normirana kao narodna zastava, da srpski jezik postane službeni u Crnoj Gori kao i da se sa Srbijom potpiše sporazum o dvojnom državljanstvu.  Zahtjev koji se tiče dvojnog državljanstva mogao bi biti opasan instrument izbornog inžinjeringa i dodatan mehanizam u rukama Vučića i srpskog sveta.

Problem Crne Gore, na raskršću između evropskog i srpskog sveta, su i oni koji deklarativno zagovaraju građansku i evropsku Crnu Goru, ali koji se nijesu suočili sa sopstvenim neevropskim nasleđem. Podmlađena Demokratska partija socijalista nije napravila otklon od Đukanovićevog trodecenijskog nasleđa – zločina, sistemske korupcije, srastanja sa  organizovanim kriminalom.

Predviđena rekonstrukcija Vlade, prilika je za ozbiljno suočavanje – formiranje koncentracione vlade u kojoj bi učestvovale sve partije koje su osvojile jedan ili više mandata na poslednjim parlamentarnim izborima. I čiji bi prioritet bilo članstvo Crne Gore u EU, kako je u jednom od nedavnih brojeva Monitora to definisao profesor Milan Popović.  Ova ideja nije se do sada ozbiljno razmatrala od strane novih vlasti.   Vrijeme je. IBAR je tu, Mi moramo izabrati budućnost.

 

Šta sve treba ispuniti nakon IBAR-a

Nakon što je ispunila privremena mjerila koja su pred Crnu Goru stavljena davne 2013,  sada je crnogorskim vlastima ispostavljeno šest završnih mjerila koje je neophodno da zemlja ispuni kako bi zatvorila poglavlja 23 i 24.

Iako je broj završnih mjerila znatno manji od broja pivremenih mjerila koje je Crna Gora ispunila, pred vlastima je mnogo teži posao.

Za poglavlje 23 data su tri završna mjerila, koja imaju podmjerila, njih 17.  Radi se o  suštinskim  reformama u oblasti  pravosuđa i procesuiranju ratnih zločina, prevenciji i represiji korupcije, oblasti finansiranja političkih partija, te ljudskim pravima.  Za poglavlje 24 predstoje tri završna mjerila, sa sedam podmjerila koja se odnose na oblasti –  migracija, azila i viza, te borbe protiv organizovanog kriminala.

Od Crne Gore se traži da sprovede sveobuhvatnu reformu pravosuđa, da obezbijedi njegovu nepristrasnost, nezavisnost, odgovornost, efikasnost, profesionalizam, te puni pristup pravdi.  Crnu Goru tek sada u stvari očekuje suštinski posao kada je u pitanju pravosuđe. Imenovanja nedostajćuih pozicija u pravosuđu, donošenje strategija i propisa, i sve ono  što je do sada urađeno tek je prvi korak na dugom putu ozdravljenja decenijama politički kontrolisanog pravosuđa.  Beskrajno trajanje  visokoprofilnih sudskih procesa, samo je jedan od pokazatelja koliko je pred Crnom Gorom ozbiljan zadatak. Pokušaji da se  popune pozicije u vrhu pravosuđa,  pokazali su da se vlasti nakon avgusta 2020 . nijesu odrekle  namjere da ga kontrolišu.

Od Crne Gore se, da bi zatvorila ova poglavlja, traži i „uspostavljanje snažnog i efikasnog sistema za prevenciju i suzbijanje korupcije, uključujući korupciju na visokom nivou“.  Ozbiljno tu imamo boljke. Od institucija koje ne funkcionišu, poput Agencije za sprečavanje korupcije, do hroničnog manjka rezultata u oblastima oduzimanja kriminalom stečene imovine, te finansijskih istraga. Tu je i usvajanje i efikasno sprovođenje Zakona o finansiranju političkih partija i izbornih kampanja.

Hronična boljka su i  rezultati u procesuiranju i utvrđivanju odgovornosti za ratne zločine, što je još jedan od zahtjeva da bi se zatvorilo poglavlje 23.  Od zemlje se traži „ uspostavljanje vjerodostojnog i kontinuiranog niza uspješnih istraga, gonjenja i suđenja za ratne zločine, uključujući visokoprofilne slučajeve u potpunoj saradnji sa Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove i obezbjeđivanje pristupa pravdi i reparacije žrtvama“.

Crna tačka je i oblast ljudskih prava, posebno rezultati koji se tiču sprečavanja torture.  Od Crne Gora  se traži efikasna primjena i sprovođenje prava i sloboda utvrđenih Evropskom konvencijom, sprovođenje  preporuke Evropskog komiteta za sprečavanje torture i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja (CPT) i obezbjeđuje odgovarajući i brz sudski nastavak u slučajevima zlostavljanja.  Čime se danas nikako ne možemo pohvaliti.

Zahtijeva se i uspostavljanje vjerodostojne evidencije sprovođenja odredbi o nediskriminaciji, rodnoj ravnopravnosti i borbi protiv rodno zasnovanog nasilja, zaštiti manjina, sprovođenje strategije deinstitucionalizacije za osobe sa invaliditetom, uspostavljanje snažnog sistema za zaštitu djece i obezbjeđivanje pravičnog postupka restitucije imovinskih prava u razumnom roku i potpunu nezavisnost regionalnih komisija za restituciju.

Brisel traži i da  Crna Gora uspostaviti trajnu evidenciju istraga, krivičnog gonjenja i pravosnažnih presuda u svim oblastima teškog i organizovanog kriminala i pranja novca To je oblast u kojoj nam EK hronično zamjera manjak rezultata.

Milena PEROVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo