Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXVII):  Opet problemi zbog SDP-a

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

M. Perović/Ž. Ivanović
6.09. 1995.

Posljednji napisi u Monitoru protiv SDP-a uvjerili su me da list više nije neutralan. Smatram čak da su počele da se pojavljuju podvale: da ste vi, gospodo, nasjeli politici Narodne stranke i Liberalnog saveza, bez osnova i bez razloga. Opredjeljenja SDP-a su jasna, čista i glasna.

Smatram da ovo što radite nije u interesu crnogorskog bloka i da se Monitor ne može ovako ponašati.

O ovom želim sa vama da razgovaram na sjednici u četvrtak 28. 09. u Monitoru.

S poštovanjem,
Ćano Koprivica

 

Željko je bio ravnodušan prema ovom pismu. Na ponašanje SDP-a imali su prigovor mnogi independisti. Odlučio sam da ja odgovorim na ovo Ćanovo pismo, da ga pripremim za razgovor na sljedećoj sjednici Upravnog odbora.

ćano 41
17. 09. 1995.

Dragi Ćano,

… Bojim se da se prekomjerno identifikuješ s rukovodstvom SDP i da si započeo metamorfozu koja će te od nacionalne institucije pretvoriti u partijskog spikera.

… Kažeš da list više nije neutralan. To je tačno, s tim što bi sasvim tačna formulacija bila da Monitor nikada nije bio neutralan. Monitorova koncepcija, utemeljena 1990, predviđa da će list promovisati ideje otvorenog civilnog društva i zalagati se za reafirmaciju evropskog identiteta Crne Gore; za Crnu Goru koja ima isti stepen nacionalne slobode i samouprave kao i drugi južnoslovenski, odnosno balkanski narodi (što se nakon raspada Jugoslavije pretvorilo u: za suverenu Crnu Goru).

Mislim da na nivou koncepcije, ovdje nema ništa sporno, ni za Liberalni savez, ni za SDP, ni za tebe … U početku nije bilo razlike između LSCG, Monitora i SDP. Svi smo djelovali kao dio istog antiratnog … i oslobodilačkog fronta. Kako to biva sa svakim pokretom, tokom njegove evolucije pojačavala se individualnost svake njegove komponente. Partije su na kraju izabrale različite taktike za ostvarenje istog cilja. Tada počinju problemi u njihovim odnosima, a nešto docnije i problemi u trouglu LSCG – Monitor – SDP. …

Mi smo jedno vrijeme izbjegavali kritički odnos prema njima, kako sam ja to napisao u jednom uvodniku, „dok ne prohodaju”. Nadali smo se da će Liberalni savez i SDP vremenom naći neki minimum saglasnosti po vitalnim pitanjima za budućnost Crne Gore. Međutim, oni su se toliko udaljili jedni od drugih, da obje partije mogu da sarađuju s radikalima, jedna u saveznom a druga u republičkom parlamentu, ali ne i među sobom. Liberali smatraju da je djelovanje SDP štetno, a neki od tvojih pulena izjavljuju da je njihov životni cilj nestanak Liberalnog saveza sa političke scene. …

Ograničenje koje smo sebi bili nametnuli, u ovakvoj situaciji je moralo biti kratkoročnije nego što smo bili planirali. I Monitor je počeo, oprezno i po malo, da radi ono što radi svaka nezavisna novina, da sam, nezavisno od partija, promišlja javni interes. Članci sa stavovima koji se… razlikuju od stavova jedne ili druge partije … izazivali su nezadovoljstvo obje. Budući da su vodeći ljudi u njima zadržali komunističko shvatanje štampe, zaokupljeni sobom, pitanjem vlasti i međusobnim sukobom, nije im palo na pamet da Monitor ima pravo i zadatak da misli svojom glavom.

Javne napade na nas počeo je Liberalni savez. Liberal nas je iz broja u broj napadao, čak i s argumentima da smo sumnjivi jer nas finansira (unitarista) Soros, sugerišući da smo strani plaćenici. Optuživali su nas da smo list SDP-a. Slavko je u intervjuima otišao dalje, govoreći da Monitor u suštini služi DPS-u, učvršćujući srpsku svijest u Crnoj Gori. SDP nas nije napadao u drugim glasilima, ali jeste u Monitoru. I putem ličnih veza i kontakata. Koristili su to što su članovi našeg upravnog odbora bili [članovi SDP-a] Žarko Rakčević, Ramo Bralić, Ranko Vukotić. S tobom tačno pola. …Žarko, po sopstvenom priznanju, ne može da odvoji svoj politički angažman od angažmana u listu, i na posljednjem sastanku podnio je ostavku. Ja sam zatražio od svih koji su članovi izvršnih organa partija da napuste Upravni odbor ili bar da se iz njega povuku godinu dana pred izbore, da ne ugrožavaju nezavisni rad lista. Vlado Nikaljević, koji je takođe uvijek bio privržen listu, najprije je to odbio, a zatim precizirao: „Ako budem morao, ja ću radije napustiti Liberalni savez nego Monitor. Ja sam ponosan na taj projekat i moj doprinos njemu”.

Pozabavimo se sada ostalim primjedbama iz tvog pisma. Kažeš da su opredjeljenja SDP-a jasna, čista i glasna i da im mi podvaljujemo. Mi takođe mislimo da su jasna i da je naš zadatak da ih učinimo jasnim i našim čitaocima. Spor je, izgleda, u tome što se rukovodstvu SDP-a ne sviđa što stvari izgledaju drugačije nego što oni žele da izgledaju. Međutim, … ne može se politika jedne partije razumjeti čitanjem njenih programskih načela. (Ni kod Šešelja ni kod Žirinovskog ne piše u programu da su fašisti, a oni to, ipak, jesu.) Zato dopusti da ti ukratko (ugrubo) prepričam jednu crticu iz neke moje analize, …iz koje se vidi suština problema.

Glavnina novih birača koje mogu pridobiti vodeće opozicione partije – Liberalni savez, Socijaldemokratska partija i Narodna stranka (radikale u Crnoj Gori ne računam jer oni na sljedećim izborima kod nas postaju marginalni), na prethodnim izborima je glasala za DPS. Liberali računaju na one birače DPS-a koji su (postali) odani ideji o samostalnoj Crnoj Gori, narodnjaci na one koji su za unitarno-federalni savez sa Srbijom.

Pozicija socijaldemokrata je malo komplikovanija. Da DPS nije bio protagonista rata i srpskog nacionalizma, u ideološkom polju ne bi bilo mjesta za dvije socijalističke partije… Stoga SDP nije ideološka već civilizacijska opozicija DPS-u. Za neprosvijećenu Crnu Goru DPS je, možda, autentičniji nasljednik komunizma, koji će u Crnoj Gori biti popularan još 200 godina. Zato je važan faktor razlikovanja DPS-a i SDP-a odnos prema državnom pitanju Crne Gore. Budući da su poziciju suverenosti zauzeli liberali, socijaldemokratama za preotimanje od DPS-a ostaju oni građani kojima je politika DPS-a po državno-pravnom pitanju Crne Gore mlaka, a stavovi Liberalnog saveza prejaki. To znači da SDP u političkoj praksi ne može da bude ono što piše u njenom programu. Svjesni toga, prije pola godine raspravljali su o tome da li da javno istupe sa predlogom za konfederaciju. Odustali su, privremeno, jer im je veliki broj ljudi rekao da bi u ovom trenutku to bilo ravno izdaji. (Konfederacija se ne traži već se dobija tražeći suverenost).

Objektivno, dešava se ono što se desilo na svjetskom planu nakon odvajanja socijaldemokrata od komunista 1919. godine. Uzimajući za program postepene i dugoročne reforme kapitalizma, uz poštovanje liberalno-demokratskih institucija koje je stvorilo građansko društvo osamnaestog i devetnaestog vijeka, socijaldemokratija je postala stub kapitalizma i, suštinski, doprinijela slamanju komunizma. (Što se mene tiče, dužan sam im za to.) Crnogorski socijaldemokrati jesu za suverenu Crnu Goru, ali postepenim dugoročnim (višegeneracijskim) približavanjem tom cilju.

Ovakva politika je legitimna i Monitor ne smije imati ništa protiv nje. Ali je njegov zadatak da je učini jasnom za svoje čitaoce. …

Povelika je vjerovatnoća da na sljedećim izborima DPS pobijedi, ali sa manje od 50 odsto mjesta u parlamentu i bude prinuđena da pravi koalicionu vladu. Slična je situacija i u saveznom parlamentu i za saveznu vladu. Znatan broj ljudi u rukovodstvu SDP-a smatra da bi SDP svojim učešćem u tim vladama dala važan doprinos razvoju demokratskih procesa u Crnoj Gori i Jugoslaviji. … Da bi sjutra bio pogodan koalicioni partner DPS-a u Crnoj Gori i srpskim partijama u Saveznom parlamentu, danas se mora voditi odgovarajuća politika. Zato se mora imati taktika za svaki parlament, odnosno jedno govoriti u republičkom a drugo u saveznom parlamentu. U republičkom se mora biti čvršći Crnogorac, a u saveznom mekši. Na primjer, dok SPO u svojim komunikacijama sa javnošću za SRJ koristi termin „Srbija i Crna Gora”, SDPCG u Saveznom parlamentu dosta često, u posljednje vrijeme sve dosljednije kaže „ova zemlja”. Možda tako treba, ali nije grijeh ako Monitor da svoje mišljenje o ovom.

Eto, čuo si sad i drugu stranu. Nama se čini da radimo samo ono što treba da radimo. I čini nam se da su tvoji puleni subjektivniji od nas. Oni traže da su uvijek i bezuslovno u pravu. I kad učestvuju u AB revoluciji (Srđa, Žarko, Vujica, Ranko, itd.), i kad drže miting gladnih protiv Ante Markovića, i kad dvije nedjelje docnije postaju njegova partija u Crnoj Gori, i kad odlučuju da napuste Reformske snage jer su primile u sebe „nacionalne partije” Liberalni savez i Pokret za ravnopravnost (i kad se predomisle), i kad u Saveznom parlamentu Ranko Krivokapić pred televizijskim kamerama kaže Šešelju da SDPCG priznaje SRJ ali to ne smiju da govore jer ih u Crnoj Gori nazivaju izdajnicima, i kad Srđa u saveznom parlamentu … i kad Rakčević veli da SDP ne može prihvatiti predlog jer je on neprihvatljiv za DPS, itd.

Na kraju, kad Monitor o tome nešto napiše, onda povuci Ćana, juriš na Monitor. Miško onda potroši cio radni dan da Ćanu objasni drugu sliku svijeta. I strpljivo produžava dalje, kao da ništa nije bilo. …

Kao i obično, iskreno tvoj,

Miško

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XXII): Kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

Početkom studenoga 2021. pitao sam Igora ima li snage doći u knjižnicu Bogdan Ogrizović i govoriti s desetak drugih govornika na književnom skupu posvećenom sedamdesetoj obljetnici mojeg rodenja. Rado je, bas entuzijastično, prihvatio poziv.

Međutim, upravo tada počeo je rapidno jačati novi soj korone, delta, najsmrtonosniji dotad. Ja sam se u proljeće cijepio i vratio u Zagreb; ubrzo se pokazalo da cjepivo i ne pruža potpunu zaštitu, kakvo razočaranje!

Igor i Slavica nisu bili cijepljeni, smatrali su da je za njih cjepivo bar jednako opasno kao i sam virus; nisu pritom podcjenjivali virus; znali su da može biti i smrtonosan i zdravstveno razoran. Jedini način da se sačuvaju bio je da izbjegavaju susrete s ljudima. Krajem studenoga javila mi se Slavica:

– Žao nam je, ali Igor će morati odustati od nastupa. Rado bi govorio o tebi, ti si toliko puta o njemu, ali tu će biti pedeset, možda i sto ljudi. Nema šanse da izbjegnemo virus. A naš imunitet nije bogzna kakav.

Javio se i Igor, žao mu je! Ali pokušat će nešto napisati ako budemo tiskali temat.

Međutim, korona je poprimila takve razmjere da smo potkraj studenoga otkazali sve skupove u Društvu pisaca. I sastanke Uprave održavali smo preko Zooma. Početkom prosinca i ja sam se razbolio od korone. Prenio mi ju je moj bratić, vršnjak; došao je poslovno sa sinom na neke sastanke u Zagreb; potom su navratili do mene.

Sjećam se da sam ga pokušao pozdraviti onako boksački, stisnutom šakom. On se samo nasmijao: – Daj, ne paničari! – i čvrsto me zagrlio. Ostali su kod mene dva-tri sata u razgovoru; bili smo jako bliski cijeli život, što se još više pojačalo kad smo zajednički obnovili djedovsku kuću u starim Drašnicama.

Dan-dva kasnije počeli su me boljeti sinusi, pojavila se grlobolja, temperatura i osjećaj malaksalosti. Kupio sam kućne testove za COVID-19, ali prvi je bio negativan. Sav sretan, objavio sam na Fejsu kako me korona i ovaj put zaobišla, na što mi se javila bratićeva kći upozorivši me da ponovim test jer su moj bratić i njegov sin došli iz Zagreba zaraženi. Bila je u pravu, u drugom testiranju bio sam pozitivan. Nisam se javijao na PCR testiranje jer opća zaraza je poprimila takve razmjere da se na službeno testiranje moralo čekati tjedan dana. Mjerio sam temperaturu više puta dnevno, pratio stupanj saturacije kisikom, uzimao paracetamol i multivitaminske pripravke. U međuvremenu mojem je bratiću naglo skočila temperatura, prebačen je u splitsku bolnicu, odmah je priključen na respirator. Nakon desetak dana pokušali su ga skinuti s respiratora, ali pojavile su se srčane aritmije, otkazali su bubrezi. Nakon nekoliko dana bratić je umro, moj rođak kojeg sam volio kao rođenog brata (i on mene). Bio je to za mene stravičan šok, pa on je bio boljeg zdravlja od mene, to ljeto, nekoliko mjeseci ranije, nosio je neke pakete s kućanskim elementima teške preko četrdeset kila uz stubište u mojoj kući!

Pukla me je depresija, danima nisam izlazio iz kreveta, nisam imao snage ni da otputujem na pogreb do Dalmacije. Tek nakon mjesec dana počeo sam ponovno izlaziti iz kuće.

Moja jedina veza s vanjskim svijetom bilo je komuniciranje preko mobitela i interneta. S vremena na vrijeme komunicirao sam i s Mandićima, zapravo sa Slavicom, Igor se povremeno gubio, ostajao bez snage, ali bi se svaki put oporavio, vratio. Tada bi i pisao svoje tekstove za Jutarnji list. Prilikom jednog razgovora Igor je zatražio mobitel od Slavice. Uspio je samo promumijati nešto meni posve nerazumijivo, molio sam ga da ponovi, čulo se kako diše, ali ponavljanja nije bilo. Ne znam je li Slavica bila uz njega; nakon minutu–dvije prekinuo sam razgovor, zabrinut za Igorovo stanje. Ipak, taj put došao je k sebi, sve je bilo u redu.

Ali bilo je jasno da se Igor postupno gasi, njegovo srce pumpalo je sve manju količinu krvi, osciliralo u otkucajima; mozak mu je povremeno radio čisto, a povremeno – očito u stanju ishemije – patološki agresivno, optužujući Slavicu nemogućim optužbama. Međutim, u rijetkim trenucima normalizacije nalazio je snage da napiše tekst za Jutarnji list.

A onda mi je, 13. ožujka navečer, Slavica javila da je Igor umro; bila je prilično smirena, pratila je kako se Igor gasi, znala je da je kraj neminovan. Detaljno mi je ispripovijedala kako je izgledao posljednji lgorov dan.

– Hoćeš li da sve to objavim na Fejsu; to će onda biti prva vijest o Igorovoj smrti?

Slavica se složila, bolje da ja kao njegov prijatelj prvi objavim tu vijest nego da o tome izvještava HINA.

Vrlo brzo sam, na temelju onoga što mi je Slavica ispričala, napisao objavu o Igorovu odlasku; sve je bilo u njegovu stilu, do posljednjeg daha:

„Maloprije mi se javila Slavica Mandić: – Danas predvečer, oko 18 i 30, umro je naš Igor!

Već godinama je imao srčane probleme, zadnje dvije godine Slavica i on povukli su se pred koronom u svoj stan u Ulici grada Mainza, nismo se viđali, povremeno bismo se čuli telefonom.

Slavica kaže da je imao jako napornu noć, slabo je spavao, ali vjerojatno sluteći kraj naručio je baš otmjen ručak s gratiniranim školjkama (Saint Jacques) i šampanjcem. Popodne mu je pozlilo, završio je u bolnici Sveti Duh.

Gasio se, ali bio je priseban; Slavicu je medicinska sestra pitala koliko Igor ima godina, na što je ona rekla osamdeset i dvije, a Igor je iz druge sobe dobacio: – Osamdeset i tri! (lako mu je rođendan tek u studenom…)

Dragi moj prijatelju, živio si i otišao sa stilom, pisao kritike za Jutarnji praktično do zadnjeg dana; otišao gosparski, bez mrcvarenja, uz birano jelo i dobru kapljicu. Ne razdvajajući se do zadnjeg trena od svoje Slavice.

Opraštajući se od tebe ovom na brzinu sročenom nekrološkom glosom, donosim fotku tebe i žene s kojom si proveo više od pola stoljeća. Snimio sam tu fotku punu ljubavi za vrijeme jednoga zajedničkog putovanja u Beograd na Sajam knjiga, zastali smo na ručku, bila je to riba, fiš, s tobom se uvijek dobro jelo.

Adio, dragi moj”

Nisam slao Slavici objavu na pregled, javila se ubrzo nakon što sam je postavio na Fejs. Imala je samo jednu faktografsku primjedbu: uz školjke su popili po času vina, a Igor je primijetio kako bi uz takav ručak bolje pasao šampanjac. Nisam htio korigirati objavu; poželio je šampanjac, neka mu u objavi i stoji da je popio čašu šampanjca.

Moju objavu o Igorovoj smrti prenijele su sve novine i portali u bivšoj zajedničkoj zemji. Sama objava na Fejsu dobila je preko 3000 lajkova, 640 komentara, 186 dijeljenja. Više nego ijedna druga objava ikad na mojem profilu.

Govorio sam potom na komemoraciji u Novinarskom domu; nisam imao snage za oproštaj na Mirogoju, sugerirao sam Slavici Rada Šerbedžiju; njega je Igor iskreno volio, uzajamno su se voljeli.

Igorovom smrću ostaje u našim životima golema praznina; nije uvijek bilo lako prijateljevati s njim, ali znalo je biti i čudesno zanimijivo. Baš neobičan, svoj, čovjek i intelektualac!

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XXI): Počasni doktor

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

 

Igor je često gostovao u Rijeci i Bakru, gdje mu je dosta posjećene promocije organizirao Nikola Petković, profesor Kulturalnih studija na Riječkom sveučilištu. U jednom trenutku u proljeće 2018. godine Nikola se javio i meni, kako bi volio predložiti Igora za počasnog doktora Riječkog sveučilista. Hoću li biti jedan od službenih predlagateja, kao glavni urednik Hrvatske književne enciklopedije? Sa zadovolistvom sam prihvatio poziv jer Igora smatram jednim od pionira kulturalnih studija kod nas…

Doista, naš prijedlog je prihvaćen i Igor je s velikom medijskom pompom izabran za počasnog doktora Riječkog sveučilišta. Zaobilazile su ga u životu književne nagrade iako je napisao tridesetak knjiga, nitko ga nije zvao u HAZU, a sad jedna renomirana institucija njegov književnoesejistički opus valorizira kao vrhunsku vrijednost.

Počasni doktorat Igoru je uručen u siječnju 2019. Rektorica Snježana Prijić Samardžija rekla je prigodom uručenja da je Igor Mandić prvorazredni javni intelektualac, te da je ova dodjela počasnog doktorata na najboljem tragu prosvijećenosti i prosvjetiteljstva, čin odavanja počasti vladavini neovisnog uma nad uskogrudnim afektivnim radikalizmom.

,,Javnog intelektualca čine intelektualne vrline znalca, poznavatelja, mislitelja, informirane i reflektivne osobe, vrline intelektualne znatiželje, intelektualne nezavisnosti, savjesnosti, odgovornosti i hrabrosti”, istaknula je, „te je bitno da to bude osoba koju mnogi rado čitaju i slušaju, čiji stavovi imaju odjeka, da je to društveno široko prepoznatjiva osoba, s nevjerojatnom moći i utjecajem da potiče širu javnu raspravu. To može biti samo osoba koja ima snažne, originalne i supstantivne stavove o fenomenima koji zanimaju širu javnost, ne može je se vezati politikom, institucijski ili emotivno kupiti.

Mandić je cijeloga svoga života iznosio kontroverzna gledišta jer nikada nije podilazio ili kalkulirao, nego i namjerno provocirao. U vremenima u kojima se kritičko razmišljanje svelo na neinformirano kritizerstvo, a stav na autocenzurirano povlađivanje autoritetima i navodno neupitnim vrijednostima, potreba za javnim intelektualcima je naša nasušna potreba”.

Tim počasnim doktoratom Riječko sveučiliste je opalilo javni šamar Zagrebačkome, koje se upravo bavilo idejom o počasnom doktoratu kojim bi ovjenčalo kontroverznog zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića (a nije daleko od toga ni počasni doktorat čelniku BiH HDZ-a Draganu Čoviću.)

Viđao sam tih dana Igora razmjerno često, bilo je očito da uživa u počasti; znao se on odupirati kad su ga napadali, bio je borben i prgav, pa se činilo kako mu nisu važne pohvale, ali nije bio baš neosjetljiv kad bi doživio pohvale, pogotovo od ljudi koje on cijeni.

Došla je 2020. godina, ja sam u siječnju otputovao u Budimpeštu da pravim društvo Luki, jer Jasmina je bila dva tjedna u Južnoj Africi na znanstvenoj konferenciji. Potkraj veljače, Jasmina, Luka i ja otputovali smo automobilom u Berlin, gdje nam se pridružila Jelena, koja je doletjela iz Londona.

Cilj putovanja bio je posjet Jeleninoj berlinskoj izložbi. Naravno, osim razgledanja izložbe (ne bez ponosa na naše talentirano dijete), obilazili smo poznate berlinske lokalitete, ili besciljno uživali u krojcberškim kafićima i slastičarnicama. Tražili smo i zanimjive restorane, a Berlin je sa svojom multietničkom gastronomskom ponudom pravo mjesto za takav tip istraživanja.

Vratio sam se u Zagreb baš kad su se i kod nas pojavili prvi slučajevi korone. Bili su to dani panike, pogotovo nakon strašnih prizora koji su počeli pristizati iz bolnice u Bergamu. Jedino iskustvo efikasne prevencije bilo je ono kinesko, koje je podrazumijevalo posvemašnje zatvaranje i vrlo rigorozne mjere zaštite. Neka druga, evropska iskustva, poput onih švedskih, činila su se previše liberalnima s obzirom na naš mentalitet. Zapravo se ugasio sav javni život.

Iako sam dosta aktivan na internetu, pa i na društvenim mrežama, koje su dobar lijek protiv osjećaja osamljenosti, ova prisilna samoća (praćena anksioznošću zbog moguće zaraze) nije mi se ni najmanje sviđala. Čim je prva kriza malo popustila te su u svibnju ukinute mjere zabrane prometa između županija, ja sam potrpao odjeću, laptop i knjige u automobil i krenuo na more, u svoju vikendicu. Bit ću dolje dok kriza ne prođe. Pisat ću, plivati, šetati uz more, družiti se s uskim krugom prijatelja. A vjerujem da će do mojih malih Drašnica korona teško i doprijeti.

Razgovarao sam povremeno s Mandićima; oni su se zatvorili u svoj stan, Igor je preuzeo obavezu odlaženja u nabavku hrane i novina. Strah ih je, ali ipak nisu u panici; stabilni su, a realističnim osjećajem kako su se naživjeli, doživjevši sve lijepe i teške strane života.

Igor je povremeno upadao u zdravstvene krize jer mu je popustilo srce. To su liječnici ustanovili još prije korone. Nije pristao ni na kakav operativni zahvat; dobio je medikamentoznu terapiju i nastojao se ne izlagati naporu ni stresnim psihičkim stanjima. Nije očajavao, nadmašio je životni vijek koji je očekivao.

Nakon nekog vremena sjetili su ga se iz Jutarnjeg lista, povjerili su mu da svake subote objavljuje književnu kritiku. Prvu kritiku iz serije, koju je sam imenovao ,,Zub kritike”, objavio je 7. studenoga 2020. a posljednju 12. ožujka 2022., neposredno prije smrti. Ukupno je objavio u toj seriji šezdesetak kritika, dovoljno za zbirku koja će se, pretpostavljam, pojaviti nakon njegove smrti.

Iako je povremeno ispadao iz forme i nije imao snage za pisanje, ipak je prilično redovito ispunjavao svoju rubriku. Pitao me telefonski čitam li ga. Morao sam priznati, prestao sam kupovati Jutarnji list, ne samo zato što su u mojim Drašnicama zatvorili novinski kiosk kao nerentabilan.

Ljutio se na mene kad bih mu rekao da nisam vidio njegovu kritiku. Glupo mi je voziti do Makarske i kupovati novine samo zbog dva-tri autora koji me zanimaju; najčešće mi novine ostanu nepročitane i kad ih kupim. Naprosto, tiskovni medij je pregazilo vrijeme.

– Ja sam ti, Igore, posve prešao na društvene mreže, tamo objavim sve što želim komentirati, odmah, bez čekanja, a i pročitam ljude s kojima sam umrežen, a zanimaju me. Loša je strana što nema honorara, ali novine su zadnjih godina ionako radikalno srezale honorare.

Međutim, Igora je bilo nemoguće izbjeći ako pratiš društvene mreže. Jedni su se ljutili zbog oštrine njegova „kritičkog zuba” drugi, pak, izražavali zadovoljstvo. Njegova kritika nikoga nije ostavljala ravnodušnim, čak i kad se radilo o „staračkom ugrizu”.

Povremeno bih objavio ponešto o njemu i Slavici (recimo, redovito sam mu na Fejsu čestitao rođendane); svaki put su te objave dobivale golemi broj lajkova i komentara, vole ga ljudi, bar moji fejs-prijatelji! Neke sam lijepe objave kopirao i slao Slavici na njezin smartphone, a shvatio sam s vremenom kako Slavica ima prijateljice koje su umrežene sa mnom i da promptno dobiva sve informacije o onome što pišem.

Slavicu su posebno zanimale fotografije i vijesti o mojoj maloj kćeri, koju sam dobio u svojoj šezdeset i sedmoj godini u vezi s crnogorskom dramskom spisateljicom Bojanom Mijović. Kad sam im rekao da je djevočici ime Ada, zanijemili su. Nije moja Ada dobila ime po Igorovoj i Slavičinoj; njezina mama strastvena je filmofilka i obožava Bertolučijev film Dvadeseto stoljeće, u kojem se glavni ženski lik zove Ada. Ime je imala pripremijeno godinama, a sviđalo se i meni, nisam imao ništa protiv Bojanina izbora. Uostalom, u Dalmaciji Ada nije rijetko ime.

Bilo mi ih je žao kad sam vidio kako ih je šokiralo ime moje kćeri, njihove su rane bile tek naizgled zacijelile, svaki poticaj bi proizveo bol. Međutim, Slavica je brzo zavoljela moju malu Adu, princezu, ljepoticu. Redovito sam je izvještavao o njezinu napretku, slao nove fotografije.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XX): Predsmrtni dnevnik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

Ja sam, pak, s Mandićem počeo planirati novu autobiografsku knjigu, nastavak knjige Sebi pod kožu; znao sam da nam je ostalo dosta tema koje nisu apsolvirane u prvoj knjizi. U ovoj smo knjizi manje išli na dnevnik, a više i izravnije na memoarsko-autobiografski sloj. Igor je sada imao znatno više samopouzdanja, nije toliko tražio moju psihološku podršku.

Ponovili smo isti model prezentiranja koji smo iskušali na predstavljanju knjige Sebi pod kožu: najprije smo poglavlja knjige tiskali u Književnoj republici, a nakon otprilike godinu i pol, 2009., tiskana je i knjiga U zadnji čas. Izbor naslova jasno je napućivao na autorovu ideju kako napunivši sedamdeset godina ulazi u razdoblje starosti; ovu knjigu tretira kao možda i zadnje što će napisati, pred smrt, u zadnji čas. Bude li imao vremena i snage, sabrat će još neku knjigu svojih još neukoričenih novinskih članaka. Iz razgovora koje sam tih dana vodio s Igorom mogu posvjedočiti kako je bio uvjeren da neće još dugo poživjeti, najviše 76 godina, što je prosječan vijek muškaraca u Hrvatskoj.

Knjiga U zadnji čas imala je nešto manju nakladu nego prethodna, ali opet je bila među najprodavanijim naslovima u Hrvatskoj. Uspjeh je pomogao Igoru da se nosi s depresijama vezanim za Adinu smrt; koliko god on naizgled bio namćor, neovisan o emocijama publike, ipak je volio odlaziti na tribine, putovati, komunicirati s ljudima koji ga čitaju i vole.

Godine 2011. beogradski nakladnik Službeni glasnik objavio je Mandićevu zbirku kritika o srpskim autorima Kaj ste pisali, bre?/ Šta ste napisali, bre. Urednik knjige Gojko Tešić i sam Mandić zamolili su me da knjigu predstavim na beogradskom Sajmu knjiga. Slavica, Igor i ja uputili smo se mojim autom, taj izlet sam opisao u reportaži objavljenoj u zagrebačkom magazinu Aktual. Putovati s Igorom nije jednostavno, neprekidne neobjašnjive promjene raspoloženja, stanovite nepodudarnosti u odabiru naših beogradskih prijatelja i s tim povezane moje eskivaže.

Nekako u to vrijeme došlo je do raskola u Profilu, glavni urednik Drago Glamuzina prešao je u VBZ; naravno, pobrinio se da sa sobom povede i ponajbolje Profilove autore. Ja sam ostao još neko vrijeme u Profilu, ali radio sam sa sve manje entuzijazma jer je od mene traženo da mi svi autori koje biram budu komercijalni. A recimo, čak ni Ivo Brešan nije bio tretiran kao komercijalno zanimijiv pisac.

Od mene se očekivalo da zadržim Igora Mandića kao kućnog autora. Ja se nisam želio ni mogao natjecati s Glamuzinom jer je on imao odriješene ruke, mogao je Igoru ponuditi veći honorar, iznad limita kojim sam ja raspolagao u Profilu. Mogao je, također, Mandiću reprintirati i honorirati stare naslove, što Profilu ne bi bilo dovoljno „komercijalno”. Osim toga, nisam ni ja čovjek posve lišen osjetijivosti: ako Igor sam ne osjeća zahvalnost i osobni dug prema meni zbog onoga što sam uložio u dvije njegove autobiografske knjige, ne treba ga silom zadržavati.

U svakom slučaju, Igor je napustio Profil, napustio je i mene kao urednika, a ja sam se trudio da ne pokažem povrijeđenu taštinu; baš sam se trudio da ostanemo u prijateljskim odnosima. Nalazili smo se na zajedničkim ručkovima (ponekad i s Brunom Kragićem, ravnateljem Leksa, koji nas je znao pozvati Kod Draška), ponekad i na nedjeljnim sajmovima antikviteta na Britancu. I govorio sam na nekim Igorovim promocijama, recimo – na promociji reprinta Prijapova problema.

Glamuzina je dobro znao kako je zapravo jedina mogućnost da Mandić napiše bestseler da se vrati autobiografskom žanru. Treća Mandićeva autobiografska knjiga Oklop od papira izišla je 2014. Na silu sklepana knjiga, nešto recikliranih restlova prethodnih knjiga, dosta starih intervjua, puno ponavljanja. Igor je pokušao knjigu učiniti atraktivnom nekim ekscesnim fotografijama, poput svoga akra s nudističke plaže. Knjiga se slabo prodavala, vjerni Mandićevi čitatelji osjećali su se prevareno.

Činilo se da je tom kjigom okončan Igorov spisateljski opus, ispraznio se, nema novih ideja. Na vlastito iznenađenje nadživio je svoju sedameset i šestu godinu, koju je stalno spominjao kao „kritičnu”. A onda mi je, sjećam se, prvi put u kafiću na Britancu počeo govoriti kako misli da će ipak napisati još jednu knjigu: o smrti, kombinaciju autobiografije i tanatološke esejistike.

Mandićeva knjiga Predsmrtni dnevnik (VBZ, Zagreb 2017.) izazvala je veliku pozornost javnosti i postala svojevrsnim „mračnim hitom” hrvatske književnosti. Igor je u četvrtoj knjizi svojega autobiografskog niza tematizirao sam kraj svoje biografije: starenje, rasap tjelesnih funkcija, izvjesnu prisutnost smrti. Približavajući se osamdesetoj godini, odlučio je tematizirati i sam kraj svojega života, jer jedino oružje kojim se može poslužiti u unaprijed izgubljenom ratu protiv egzistencijalnog apsurda jest tipkovnica.

On se ne boji smrti, ne zato što vjeruje da je naš tjelesni život samo prolazna faza prema ostvarenju vječnosti u zagrobnom životu, ili u reinkarnaciji kao u istočnjačkim religijama. Uvjereni je racionalist koji ne želi sebe zavaravati nedokazljivim tlapnjama. Suočava se sa smrću kao definitivnim krajem, bez imalo straha. U tim svojim predsmrtnim trenucima, kako Mandić doživljava aktualni trenutak svojega života, vraća se važnim događajima i osobama iz svojega života, rekonstruira neke situacije koje su mu se urezale u sjećanje. Ili govori o turobnom starenju možda još uvijek slavnog, ali siromašnog pisca u Hrvatskoj. Epikurejca prisiljenog da živi u zatvoru materijalne oskudice.

Usporedo s tim nizom dijarijsko-memoarskih zapisa, u eruditsko-esejističkim refleksijama, kojima je knjiga prožeta, osvrće se na niz knjiga, umjetničkih djela i filozofskih tekstova posvećenih fenomenu smrti, ispisanih u tradiciji kulture zapadnoga kruga. Njegovu pozornost posebno zaokuplja fenomen samoubojstva, kao pitanje s kojim se već suočavao u emocionalno prenapregnutim, tragičnim trenucima svoga života, ali i kao prvorazredno pitanje kojim se bavi filozofija egzistencije.

Bio sam u žiriju Kamovljeve nagrade za 2018. godinu i svesrdno sam se zauzeo da je dobije baš Igor, kojega su dotad zaobilazile sve književne nagrade osim Kiklopa. U obrazlozenju nagrade napisao sam: „Ova knjiga definitivno zaslužuje nagradu koja nosi Kamovljevo ime: ona je sojevrstan šamar malograđanskom ukusu i nazorima vezanim za život i smrt. Osim toga, treba imati na umu kako Mandić upravo svojom samosvojnošću, nastojanjem da govori ‘uz dlaku’, protiveći se stereotipima koje zagovara građanska većina jest zasigurno najautentičniji sljedbenik kamovljevskog anarhičnog duha u hrvatskoj književnosti. Zbog toga su ga dosad mnoge nagrade mimoišle, ali ova mu -s pravom – pripada!”

Moram priznati kako sam mislio da se Igor na autobiografskom planu ispraznio, što mi je potvrdila njegova treća knjiga tog niza. Međutim, Igor me iznenadio: ponudio je svome uredniku Glamuzini ideju koja je u prvi mah izgledala premračno, neatraktivno za širu publiku. Glamuzina je ideju prihvatio i sustavno podupirao. S pravom, Igor je u svojoj sedamdeset i osmoj godini objavio izvrsnu knjigu, koja je doživjela široku recepciju i postala hitom godine (prodano 7000 primjeraka).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo