FELJTON
MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXVII): Opet problemi zbog SDP-a

Objavljeno prije
4 godinena
Objavio:
Monitor online
Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima
M. Perović/Ž. Ivanović
6.09. 1995.
Posljednji napisi u Monitoru protiv SDP-a uvjerili su me da list više nije neutralan. Smatram čak da su počele da se pojavljuju podvale: da ste vi, gospodo, nasjeli politici Narodne stranke i Liberalnog saveza, bez osnova i bez razloga. Opredjeljenja SDP-a su jasna, čista i glasna.
Smatram da ovo što radite nije u interesu crnogorskog bloka i da se Monitor ne može ovako ponašati.
O ovom želim sa vama da razgovaram na sjednici u četvrtak 28. 09. u Monitoru.
S poštovanjem,
Ćano Koprivica
Željko je bio ravnodušan prema ovom pismu. Na ponašanje SDP-a imali su prigovor mnogi independisti. Odlučio sam da ja odgovorim na ovo Ćanovo pismo, da ga pripremim za razgovor na sljedećoj sjednici Upravnog odbora.
ćano 41
17. 09. 1995.
Dragi Ćano,
… Bojim se da se prekomjerno identifikuješ s rukovodstvom SDP i da si započeo metamorfozu koja će te od nacionalne institucije pretvoriti u partijskog spikera.
… Kažeš da list više nije neutralan. To je tačno, s tim što bi sasvim tačna formulacija bila da Monitor nikada nije bio neutralan. Monitorova koncepcija, utemeljena 1990, predviđa da će list promovisati ideje otvorenog civilnog društva i zalagati se za reafirmaciju evropskog identiteta Crne Gore; za Crnu Goru koja ima isti stepen nacionalne slobode i samouprave kao i drugi južnoslovenski, odnosno balkanski narodi (što se nakon raspada Jugoslavije pretvorilo u: za suverenu Crnu Goru).
Mislim da na nivou koncepcije, ovdje nema ništa sporno, ni za Liberalni savez, ni za SDP, ni za tebe … U početku nije bilo razlike između LSCG, Monitora i SDP. Svi smo djelovali kao dio istog antiratnog … i oslobodilačkog fronta. Kako to biva sa svakim pokretom, tokom njegove evolucije pojačavala se individualnost svake njegove komponente. Partije su na kraju izabrale različite taktike za ostvarenje istog cilja. Tada počinju problemi u njihovim odnosima, a nešto docnije i problemi u trouglu LSCG – Monitor – SDP. …
Mi smo jedno vrijeme izbjegavali kritički odnos prema njima, kako sam ja to napisao u jednom uvodniku, „dok ne prohodaju”. Nadali smo se da će Liberalni savez i SDP vremenom naći neki minimum saglasnosti po vitalnim pitanjima za budućnost Crne Gore. Međutim, oni su se toliko udaljili jedni od drugih, da obje partije mogu da sarađuju s radikalima, jedna u saveznom a druga u republičkom parlamentu, ali ne i među sobom. Liberali smatraju da je djelovanje SDP štetno, a neki od tvojih pulena izjavljuju da je njihov životni cilj nestanak Liberalnog saveza sa političke scene. …
Ograničenje koje smo sebi bili nametnuli, u ovakvoj situaciji je moralo biti kratkoročnije nego što smo bili planirali. I Monitor je počeo, oprezno i po malo, da radi ono što radi svaka nezavisna novina, da sam, nezavisno od partija, promišlja javni interes. Članci sa stavovima koji se… razlikuju od stavova jedne ili druge partije … izazivali su nezadovoljstvo obje. Budući da su vodeći ljudi u njima zadržali komunističko shvatanje štampe, zaokupljeni sobom, pitanjem vlasti i međusobnim sukobom, nije im palo na pamet da Monitor ima pravo i zadatak da misli svojom glavom.
Javne napade na nas počeo je Liberalni savez. Liberal nas je iz broja u broj napadao, čak i s argumentima da smo sumnjivi jer nas finansira (unitarista) Soros, sugerišući da smo strani plaćenici. Optuživali su nas da smo list SDP-a. Slavko je u intervjuima otišao dalje, govoreći da Monitor u suštini služi DPS-u, učvršćujući srpsku svijest u Crnoj Gori. SDP nas nije napadao u drugim glasilima, ali jeste u Monitoru. I putem ličnih veza i kontakata. Koristili su to što su članovi našeg upravnog odbora bili [članovi SDP-a] Žarko Rakčević, Ramo Bralić, Ranko Vukotić. S tobom tačno pola. …Žarko, po sopstvenom priznanju, ne može da odvoji svoj politički angažman od angažmana u listu, i na posljednjem sastanku podnio je ostavku. Ja sam zatražio od svih koji su članovi izvršnih organa partija da napuste Upravni odbor ili bar da se iz njega povuku godinu dana pred izbore, da ne ugrožavaju nezavisni rad lista. Vlado Nikaljević, koji je takođe uvijek bio privržen listu, najprije je to odbio, a zatim precizirao: „Ako budem morao, ja ću radije napustiti Liberalni savez nego Monitor. Ja sam ponosan na taj projekat i moj doprinos njemu”.
Pozabavimo se sada ostalim primjedbama iz tvog pisma. Kažeš da su opredjeljenja SDP-a jasna, čista i glasna i da im mi podvaljujemo. Mi takođe mislimo da su jasna i da je naš zadatak da ih učinimo jasnim i našim čitaocima. Spor je, izgleda, u tome što se rukovodstvu SDP-a ne sviđa što stvari izgledaju drugačije nego što oni žele da izgledaju. Međutim, … ne može se politika jedne partije razumjeti čitanjem njenih programskih načela. (Ni kod Šešelja ni kod Žirinovskog ne piše u programu da su fašisti, a oni to, ipak, jesu.) Zato dopusti da ti ukratko (ugrubo) prepričam jednu crticu iz neke moje analize, …iz koje se vidi suština problema.
Glavnina novih birača koje mogu pridobiti vodeće opozicione partije – Liberalni savez, Socijaldemokratska partija i Narodna stranka (radikale u Crnoj Gori ne računam jer oni na sljedećim izborima kod nas postaju marginalni), na prethodnim izborima je glasala za DPS. Liberali računaju na one birače DPS-a koji su (postali) odani ideji o samostalnoj Crnoj Gori, narodnjaci na one koji su za unitarno-federalni savez sa Srbijom.
Pozicija socijaldemokrata je malo komplikovanija. Da DPS nije bio protagonista rata i srpskog nacionalizma, u ideološkom polju ne bi bilo mjesta za dvije socijalističke partije… Stoga SDP nije ideološka već civilizacijska opozicija DPS-u. Za neprosvijećenu Crnu Goru DPS je, možda, autentičniji nasljednik komunizma, koji će u Crnoj Gori biti popularan još 200 godina. Zato je važan faktor razlikovanja DPS-a i SDP-a odnos prema državnom pitanju Crne Gore. Budući da su poziciju suverenosti zauzeli liberali, socijaldemokratama za preotimanje od DPS-a ostaju oni građani kojima je politika DPS-a po državno-pravnom pitanju Crne Gore mlaka, a stavovi Liberalnog saveza prejaki. To znači da SDP u političkoj praksi ne može da bude ono što piše u njenom programu. Svjesni toga, prije pola godine raspravljali su o tome da li da javno istupe sa predlogom za konfederaciju. Odustali su, privremeno, jer im je veliki broj ljudi rekao da bi u ovom trenutku to bilo ravno izdaji. (Konfederacija se ne traži već se dobija tražeći suverenost).
Objektivno, dešava se ono što se desilo na svjetskom planu nakon odvajanja socijaldemokrata od komunista 1919. godine. Uzimajući za program postepene i dugoročne reforme kapitalizma, uz poštovanje liberalno-demokratskih institucija koje je stvorilo građansko društvo osamnaestog i devetnaestog vijeka, socijaldemokratija je postala stub kapitalizma i, suštinski, doprinijela slamanju komunizma. (Što se mene tiče, dužan sam im za to.) Crnogorski socijaldemokrati jesu za suverenu Crnu Goru, ali postepenim dugoročnim (višegeneracijskim) približavanjem tom cilju.
Ovakva politika je legitimna i Monitor ne smije imati ništa protiv nje. Ali je njegov zadatak da je učini jasnom za svoje čitaoce. …
Povelika je vjerovatnoća da na sljedećim izborima DPS pobijedi, ali sa manje od 50 odsto mjesta u parlamentu i bude prinuđena da pravi koalicionu vladu. Slična je situacija i u saveznom parlamentu i za saveznu vladu. Znatan broj ljudi u rukovodstvu SDP-a smatra da bi SDP svojim učešćem u tim vladama dala važan doprinos razvoju demokratskih procesa u Crnoj Gori i Jugoslaviji. … Da bi sjutra bio pogodan koalicioni partner DPS-a u Crnoj Gori i srpskim partijama u Saveznom parlamentu, danas se mora voditi odgovarajuća politika. Zato se mora imati taktika za svaki parlament, odnosno jedno govoriti u republičkom a drugo u saveznom parlamentu. U republičkom se mora biti čvršći Crnogorac, a u saveznom mekši. Na primjer, dok SPO u svojim komunikacijama sa javnošću za SRJ koristi termin „Srbija i Crna Gora”, SDPCG u Saveznom parlamentu dosta često, u posljednje vrijeme sve dosljednije kaže „ova zemlja”. Možda tako treba, ali nije grijeh ako Monitor da svoje mišljenje o ovom.
Eto, čuo si sad i drugu stranu. Nama se čini da radimo samo ono što treba da radimo. I čini nam se da su tvoji puleni subjektivniji od nas. Oni traže da su uvijek i bezuslovno u pravu. I kad učestvuju u AB revoluciji (Srđa, Žarko, Vujica, Ranko, itd.), i kad drže miting gladnih protiv Ante Markovića, i kad dvije nedjelje docnije postaju njegova partija u Crnoj Gori, i kad odlučuju da napuste Reformske snage jer su primile u sebe „nacionalne partije” Liberalni savez i Pokret za ravnopravnost (i kad se predomisle), i kad u Saveznom parlamentu Ranko Krivokapić pred televizijskim kamerama kaže Šešelju da SDPCG priznaje SRJ ali to ne smiju da govore jer ih u Crnoj Gori nazivaju izdajnicima, i kad Srđa u saveznom parlamentu … i kad Rakčević veli da SDP ne može prihvatiti predlog jer je on neprihvatljiv za DPS, itd.
Na kraju, kad Monitor o tome nešto napiše, onda povuci Ćana, juriš na Monitor. Miško onda potroši cio radni dan da Ćanu objasni drugu sliku svijeta. I strpljivo produžava dalje, kao da ništa nije bilo. …
Kao i obično, iskreno tvoj,
Miško
(Nastaviće se)
Komentari
IZDVOJENO
-
KADROVANJE CRNE GORE: Gdje ja stadoh, ti produbi
-
BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena
-
SVETI STEFAN U NEVOLJAMA: Radnicima prijete otkazima
-
U TOKU DEVASTACIJA MAREZE: Žrtva opet zaštićeno područje
-
Štrajk advokata – preko 3.000 suđenja odloženo: Građani trpe, delinkventi i kriminalci izmiču pravdi
-
SJEVER I 5G TEHNOLOGIJA: Testiranje mreže i predrasuda
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (I): Simbol Dana mladosti

Objavljeno prije
6 danana
7 Juna, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Kultura sećanja se teško uklapa u savremene tokove, njegove nove običajnosti i folklorne vrednosti, posebno ako se radi o nasleđu iz vremena Jugoslavije. Ti prenosivi društveni obrasci, koji su nekada bili noseći delovi celine i poretka stvari, sada govore jezikom prevaziđenosti. Svako ima pravo na svoj emocionalni doživljaj i sećanje, pa zašto bi u tome običaji i navike bili izuzeci. Mnogi svedoci istorije, s puno kontraverzi, govore i pišu o svom vremenu, a da nisu u potpunosti svesni istorijskog značaja u kome su živeli. Štaviše, i duh koji bi otkrio istinu nestaje, ostavljajući nam razne dileme i nedoumicu, jer silom se prošlost ne može naterati da progovori. U dijalogu sa prošlošću, svako uspostavlja poseban, lični odnos, a kultura sećanja je samo jedna dimenzija sadašnjosti.
Pre nekoliko decenija, što je za istorijsko pamćenje beznačajan period, društveni i sociokulturni kontekst bio je sasvim drugačiji. Živelo se, kako mnogi iz tog vremena smatraju, sa više bliskosti i intimnosti, otmeno, lagano, dostojanstveno. Ljudi su umeli da vole, znali su da brinu o drugima oko sebe, sa bogatijim socijalnim životom. Bilo bi pretenciozno nabrajati sve razlike sadašnjosti i bliske prošlosti, a još manje očekivati neočekivani konsenzus za kompromis potvrde ove teze. U pokušaju da se sagledaju lepe i ružne strane jugoslovenske stvarnosti, detinjstva, mladosti i načina života, nužno je poći od činjenice da moj intimni doživljaj i odnos prema tom vremenu u celini ne polaže pravo na objektivnost i isključivost, niti na želju da se negiraju tuđa mišljenja. Štaviše, i vreme, a ne samo ljudi, ume da se duboko srodi sa svojim zabludama ili istinama, jer činjenice koje ne ulaze u istoriju često su presudne. Sociokulturološka tumačenja, ako uopšte drže do sebe, ne polažu pravo na konačnu izvedenost. Na to pravo ne polažu ni knjige, koje interpretiraju to vreme i nastoje da tumače neke istorijske istine. Sve ovo zahteva širinu i najveću moguću analizu i određenost.
Ovo je priča o jednom društvenom fenomenu, neobičnom, ali uzorno doslednom. Mi, od davnina, volimo ili na to spontano pristajemo da živimo mimo sveta. Tako se na ovim našim prostorima, bogate šarolikosti i brojne kulturološke osobenosti, spontano pojavio jedan društveni realitet, nepoznat širim evropskim okvirima, koji je dosta dugo egzistirao kao jugoslovenska egzotika neobične filozofije života. Titova štafeta ili, kako je kasnije preimenovana u Štafetu mladosti, generisana političkim odlukama u čast rođendana „najvećeg sina jugoslovenskih naroda i narodnosti“, imala je, navodno, više „promišljenu institucionalnu formu da identifikuje, štiti i unapređuje prava i interese mlade generacije“, a manje izgradnju kulta Titove ličnosti. Ne ulazeći u suštinu ovakvih i sličnih špekulacija o njenoj svrsi, nameni i funkciji, treba priznati da je štafeta, nošena rukama mladih i obilaskom svih krajeva zemlje, bila simbol zajedništva svih jugoslovenskih građana, ali i simbol odanosti, ljubavi, poštovanja prema ličnosti predsednika Tita. Ta direktna, međusobna veza naroda i njenog predsednika, oličena u završnoj predaji glavne štafete na Dan mladosti, nije ništa drugo do priznanje legaliteta autoritarnosti vođe, heroja i uzora, kome je predavana kao rođendanski poklon. (Prvi put u istoriji, olimpijski plamen je prenet štafetno iz Atine u Berlin, 1936. godine, na otvaranju letnjih olimpijskih igara. Od tada, svake četvrte godine, baklja se štafetno prenosi na letnje i zimske olimpijske igre).
Ako semantički zaronimo u primarno značenje reči štafeta, susrešćemo se sa pojmom koji u raznim narodima ima srodna, ili različita značenja. Tako u leksikonima nalazimo da reč potiče od latinskog pojma staffetta – konjanik, glasonoša. Drugo značenje je palica, koju trkači predaju jedan drugome, ali može da znači i vest koju prenose glasnici. Kao jedinstven simbol kulturnog aktivizma i zajedništva svih građana socijalističke Jugoslavije, štafeta mladosti je bila integrisana u jedinstvenu celinu tadašnje sveukupne kulturno-istorijske stvarnosti. (Poznata je tzv. „Sokolska štafeta“, nošena 1935. godine od Sarajeva do Oplenca, na grobno mesto Aleksandra Karađorđevića, tvorca Jugoslavije). U vremenu posle Drugog svetskog rata, ona je bila znak, trag, otisak; simbol bez početka i bez završetka. To su bile emancipatorske decenije pojave najrazličitijih društvenih formi, počev od omladinskih radnih akcija, stvaranja različitih pionirskih i omladinskih društvenih organizacija i raznih drugih asocijacija, pa i Titove štafete. U tom periodu revolucionarnog entuzijazma „sve je bilo prožeto i ispunjeno smislom, odvažnošću i dubokom zagledanošću u čoveka, u njegovu radost, muku i rad“.
Evo i kratke hronologije na istorijat Titove, odnosno Štafete mladosti. Ritual nošenja štafete osmišljen je 1945. godine. Inicijator je bio Josif Prohaska, profesor fizičkog vaspitanja u kragujevačkoj gimnaziji. Iste godine Narodna omladina Jugoslavije donela je odluku da se 25. maja, prvi put u slobodi proslavi rođendan Josipa Broza Tita, iako je u matičnim knjigama sedmi maj upisan kao dan njegovog rođenja (Taj datum se poklapa sa nemačkim desantom na Drvar, 25. maja 1944. godine, i pokušajem da se Tito zarobi živ). Prva štafeta je pošla 5. maja iz Kumrovca, rodnog Titovog mesta. U toj manifestaciji učestvovalo je 12,500 omladinaca, koji su, pretrčavši stazu, dugu devet hiljada kilometara, predali Titu prvih devet štafetnih palica. Kasnije, na Titovu inicijativu, 1957. godine, njegov rođendan je nazvan Dan mladosti, a Titova štafeta preimenovana u Štafetu mladosti. Broj štafeta i pređenih kilometara uvećavao se iz godine u godinu, da bi već 1950. godine broj nosilaca bio veći od milion. Sve do 1965. umesto više glavnih štafeta, koje je u 16 časova primao na stadionu JNA, Titu se uručuje samo jedna glavna, na sletskoj priredbi, sa poočetkom u 20 sati (Prva štafeta uručena je Titu u Zagrebu, a ostale, do 1956. godine u Beogradu ispred zdanja Beli dvor). Poslednji put, Titu je uručena štafeta 1979. godine, da bi se posle njegove smrti, 1980 godine, čekalo čitavih sedam godina na njeno ukidanje. Proslave Dana mladosti nastavljene su sve do 1987. godine, pod parolom „I posle Tita – Tito“. Tada je štafetnu palicu primao predsednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije. Januara naredne godine, doneta je odluka da se štafeta i sve prateće manifestacije obustave.
“Uzvik „Za Tita, ura, ura, ura!“ odzvanja stadionom Jugoslovenske narodne armije. Desetine hiljada mladih Jugoslovena kliče sa terena. Hiljade dlanova aplaudiraju sa tribina. Počinje pesma Druže Tito, mi ti se kunemo, publika je na nogama. Na nogama je i Josip Broz Tito. Ređaju se pesme, mladi plešu na terenu, a zatim utrčava učenica iz Gnjilana, noseći štafetu mladosti – simbol „bratstva i jedinstva“ i „ljubavi prema drugu Titu“. Tako je izgledala proslava dana mladosti 1979. godine – poslednja koja je održana za vreme Titovog života“, izveštavao je čuveni BBC na srpskom.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVI): Otuđivanje, posuđivanje i poklanjanje eksponata

Objavljeno prije
2 sedmicena
31 Maja, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Na osnovu ovog izvještaja Ministarstvo prosvjete, aktom br. 7590 od 29. juna 1946. godine, koji je po ovlašćenju ministra potpisao Andrija Koprivica formiralo je primopredajnu komisiju i naredilo da ,,Uprava muzeja od istih (stvari) uputi na privremenu poslugu Predsjedništvu Crogorske Narodne Skupštine, uz propisan revers, stvari koje su joj potrebne”. Ovom prilikom iz Muzeja je uzeto trideset komada raznog namještaja, koji je ustupljen na upotrebu Petru Komneniću (vraćeno Muzeju) i Milošu Rašoviću, koji je 1954. a i kasnije izrazio spremnost da ga vrati.
Sigurno je da ovom prilikom iz Muzeja, nije otuđena nijedna umjetnička slika, te, prema tome, Miloš Rašović nije mogao dobiti slike, niti se danas u Državnom muzeju ,,cere beline tragova nekadašnjih slika” (,,Svet”, broj 567, od 2. IX 1967. godine).
Godine 1948. tadašnji direktor Muzeja pok. Jovan Ivović, obavijestio je Ministarstvo prosvjete, aktom br. 439 od 9. VI 1948. godine: ,,U magazinu ovdašnjeg muzeja nalazi se stakleno i porcelansko stono posuđe. Materijal je prvoklasan a izrada luksuzna… Ovi predmeti ne predstavljaju muzeološku vrednost… ovo je ne samo mišljenje potpisanog, već tako misle: Petar Komnenić, Jagoš Jovanović i Niko S. Martinović, koji su se ovih dana bavili problematikom muzeja. Prema izloženom gledištu smatram da bi ove objekte trebalo ustupiti Predsjedništvu vlade za reprezentativne svrhe.”
Usvajajući ovaj prijedlog direktora muzeja, Ministarstvo prosvjete, formiralo je komisiju koja je uz revers, od muzeja preuzela i predala Predsjedništvu vlade 729 komada raznog staklenog, kristalnog i porcelanskog posuđa, sa i bez dvorskih oznaka. Na osnovu rješenja Savjeta za prosvjetu i kulturu NRCG, Pov. br. 73 od 16. X 1952. godine (kojim se naređuje da se muzeju povrate svi predmeti koji su mu oduzeti poslije rata). Muzeju je od ovog posuđa vraćeno 536 komada, dok su preostala 193 komada polomijena ili nestala.
Po nalogu republičkih organa iz muzeja su u nekoliko navrata davani na privremenu upotrebu i još neki komadi namještaja, odjeće, oružja i dr. kao: Muzičkoj školi – klavir (nije vraćen), Umjetničkoj školi – štafelaj knjeginje Ksenije i garnitura namještaja (vraćeno u lošem stanju), KUD ,,Nikola Đurković – pet crnogorskih ženskih košulja, od dvanaest koje je Ministarstvo prosvjete nabavilo i dalo na čuvanje Muzeju (nijesu vraćene). Reprezentativnom hotelu – trpezarijski namještaj (vraćen), Ansamblu narodnih igara – jatagan (nije vraćen), Glavnom odboru AFŽ – gusle koje su napravijene povodom 200-godišnjice dinastije Petrovića (nijesu vraćene). Od rashodovanih predmeta jedan broj je ustupljen Centralnoj biblioteci i Gradskom nar. odboru (djelovi građanske nošnje i namještaja).
Na poklon su iz Muzeja dati: jednom stranom državniku – dvije kubure, jednoj stranoj delegaciji – tri komada ženske narodne nošnje i jedna ledenica, Mihailu Petroviću, unuku kralja Nikole, – album sa fotografijama iz njegovog djetinjstva.
U vezi sa u pomenutim napisima iznešenom tvrdnjom da su iz muzeja u ovom periodu nestajale umjetničke slike, možemo da izjavimo sljedeće: u dokumentaciji nema nijednog podatka koji bi govorio da je bilo koja slika otuđena iz Državnog muzeja. Od ovih slika Ministarstvo je kasnije uzimalo neke za svoje potrebe, a neke je trajno ustupalo muzeju, ili, kasnije, Umjetničkoj galeriji.
Iz dokumentacije se ne vidi da je bilo što drugo otuđeno iz Državnog muzeja od 1949. godine, otkad je konačno prekinuto sa ovakvom praksom.
Neposredno poslije rata zaista je bilo pojedinaca iz rukovodećih organa koji su pokazivali malo ili nimalo razumijevanja za muzejske probleme i koji su svojim stavovima krnjili osnovne muzejske principe. Postojale su predrasude da su stilski namještaj, portreti vladara, skupocjeno posuđe i sl. preživjeli ostaci minulog doba, koje treba ukloniti iz muzejskih zbirki i postavki, ili ih dati da se ,,korisno” upotrijebe, jer su navodno bez istorijske i umjetničke vrijednosti. Nažalost, u ovakve greške upadali su i ljudi koji su kao stručnjaci određivani za rješavanje muzejskih problema. Oni su često bili inicijatori ovakvih postupaka.
Netačno su i skoro smiješne tvrdnje da je Državni muzej opustošen. Ne želimo ma koga da štitimo. Naprotiv, osuđujemo sve one koji su otuđili bilo koji predmet iz muzeja.
Matija Bećković je pod imenom dr Janez Paćuka objavio pjesmu ,,Pohara cetinjskog muzeja”.
I na kraju ovoga teksta, kao primjer naseg odnosa prema kulturnom blagu, potrebno je navesti i podatak da je 1958. godine iz Cetinjskih muzeja ukraden sat Smail-age Čengica, koji je Njegošev muzej otkupio od Aleksandre Nestorov iz Zagreba za 120.000 dinara. Sat o kome je riječ, Njegoš je poklonio Novici Ceroviću, koji je inače imao najveće zasluge za pogibiju Samail-age. Vojvoda Đorđije Cerović, sin pomenutog Novice Cerovića, poslao je sat na poklon Ivanu Mažuraniću. Uz poklon je uputio i pismo u kome između ostalog stoji: ,,Ja molim Vašu preuzvišenost da izvoli primiti ovaj mali spomen koji nema druge vrijednosti, osim te, što je kucao u njedrima onog junaka koga ste Vi onako divno opjevali i obesmrtili…”
Takode smo dužni da na kraju ovog teksta o otuđivanju kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore saopštimo i podatak da je iz riznice Cetinjskog manastira 23. avgusta 1983. godine ukradeno osamnaest panagija, koje, prema procjeni strunjaka Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, posjeduju izuzetnu kulturno-istorijsku, odnosno spomeničku vrijednost. Za sve primjerke panagija postoji stručna dokumentacija sačinjena u pomenutom Zavodu, koja nesporno može pomoći u potrazi za ovim dragocjenim predmetima, koji su, u to nema sumnje, davno prešli granice Crne Gore i ondašnje Jugoslavije.
Kao poseban kuriozitet navodimo i podatak da je iz iste riznice, godinu dana ranije, odosno 30. avgusta 1982. godine ukradeno vladičansko odličje koje je u dokumentaciji Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture zavedeno kao panagija. Na sreću, organi gonjenja su odmah otkrili lopova i vladičansko odličje vratili Cetinjskom manastiru.
Smatramo da smo bar djelimino doprinijeli na rasvjetljavanju otuđivanja, posuđivanja i poklanjanja eksponata iz cetinjskog Državnog muzeja.
(Kraj)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XV): Državni muzej

Objavljeno prije
3 sedmicena
23 Maja, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Po nalogu republičkih organa u tom vremenu iz muzeja su u nekoliko navrata davani na privremenu upotrebu i još neki komadi namještaja, odjeće i oružja: klavir – Muzičkoj školi, koji je kasnije vraćen. Umjetničkoj školi – štafelaj knjeginje Ksenije – kasnije vraćen u veoma lošem stanju. Ansamblu narodnih igara – jedan jatagan – nije vraćen. Glavnom odboru AFZ – gusle koje su napravijene povodom 200 godišnjice dinastije Petrovića – nijesu vraćene. Na poklon su iz muzeja date sljedeće stvari: dvije kubure – jednom stranom državljaninu, jedna ledenica i tri komada narodne nošnje – jednoj stranoj delegaciji, Mihailu Petroviću, unuku kralja Nikole – album fotografija iz njegovog djetinjstva.
Način ovakvog otuđivanja, uz ogromne štete muzejskom fondu, predstavija i egzemplarni način primitivng gostoprimstva.
Nije isključeno da bi praksa poklanjanja muzejskih eksponata uglednim stranim državnicima i njihovim mnogobrojnim delegacijama bila nastavljena da nije Blažo Jovanović, prekinuo tu praksu i na njegovo izričito naređenje od 1949. godine iz muzeja nije više nista posuđivano i darivano.
Poslije objavljivanja članka Rista Dragićevića u ,,Istorijskim zapisima”, došlo je do polemike između autora teksta i književnika Mihaila Lalića. Poslije dosta oštre polemike između ove dvije poznate i priznate ličnosti, kao da je stavljena tačka na ovaj slučaj.
Međutim, poslije dvadeset godina mnogi jugoslovenski listovi (,,Borba”, ,,Politika”, ,,Večernje novosti”, ,,Svet”, ,,VUS”i mnogi drugi) kao da su se takmičili čiji će autori ponuditi više ,,činjenica” i dramatizovati svojim ,,najnovijim i provjerenim izvorima” temu o kojoj je pisao Dragićević. Manje-više svi su, na svoj način, parafrazirali Rista Dragićevića, nekorektno dopunjavali svoje pisanije navodnim usmenim izjavama Dragićevića, i, što je najgore (a to je otuđivanje istine i krađa činjenica) u svojim otkrićima su citirali izjave anonimnih ličnosti, potpuno neupućenih u ovu materiju.
Najveći dio tih ,,lamentacija” nad crnogorskim kulturnim blagom, imao je druge poruke, a njihove krokodilske suze su otkrile iskrenost tih autora i njihovih naručilaca.
Izvjesni Milinović Toma, u ,,Borbi” (13. VIII 1967, XXXII, str 11) pod naslovom ,,Kud se dede kralj Nikole blago” – Eksponati cetinjskih muzeja rasuti širom zemlje – između ostalog, u svojoj “studiji” piše… ,,Računa se, da ne okolišimo da je posle oslobođenja nestalo na legalan način više stotina eksponata. Sve su to predmeti koji su poklonjeni ili pozajmljeni(!) raznim ljudima, mahom na položajima, a koji sada ukrašavaju zidove privatnih soba, zbirki i salona…” Istraživač nestalog blaga nastavija i taksativno nabraja: ,,Sa Cetinja je odneto oružje, nošnja, ukrasni predmeti, kućne stvari, slike poznatih majstora i sve drugo što spada u istoriju jednog naroda i država s kojima je Crna Gora ratovala ili živela u miru. Nestali su handžari i kubure, sablje i mačevi, kremenjače i džeferdari, odore i džamadani, fesovi i mirte, plaštovi i kaftani, kalpaci i fesovi, perjanice i čelenke, fotelje i tronošci, naslonjače i divani, kreveti i otomani, portreti i mrtve prirode…”
Ovaj majstor svoga zanata konstatuje da je Kralj imao više kreveta(!!!) i da su ,,Petrovići bili visokog rasta, pa su stolice novih vlasnika podrezane da bi u njima moglo udobno da se sedi”
Ovakvi napisi i prizemne izmišljotine pokrenule su čitavu lavinu sličnih novinskih ,,izvještaja” o nestalim muzejskim eksponatima iz cetinjskog muzeja.
Podstaknut člankom Milinovića, u ,,Borbi” (18. VIII 1967, str. 2) oglašava se dr Uros Golubović, koji između ostalog piše.: ,,Sa kakvim pravom pojedinci mogu otimati ono što pripada ne samo crnogorskom narodu nego i svim narodima Jugoslavije i njihovoj istoriji. Eksponati u jugoslovenskim muzejima ,,pričaju”o istoriji našeg naroda ali, kako se iz cetinjskog slučaja i citiranog napisa vidi, dostupni su samo pojedincima i njihovim familijama, a više od 19 miliona Jugoslovena ih ne može ni pogledati osim – kako Cetinjani kažu – potpisati reverse na mestima gde bi eksponati trebalo da budu izloženi”.
Prema ovim konstatacijama dr Golubovića, moglo bi se zaključiti da je Državni muzej na Cetinju opustošen.
Da bi bruka bila veća ,a pohara cetinjskog muzeja proglašena ,,pljačkom stoljeća” pobrinuo se u svom clanku i Borislav Vojvodić (,,Borba”, 8. X 1967, 278, str. 10 – Muzej pun priznanica) koji u opširnom opisivanju otuđenih predmeta, umjesto da na osnovu činjenica konkretno navodi šta je sve nestalo, šta je rashodovano (a nažalost, imalo se o čemu pisati i kritikovati) on piše…: ,,U Cetinju, međutim, ima ljudi koji tvrde da se mnogi od tih predmeta i danas mogu naći u stanovima nekih ondašnjih rukovodilaca… Na taj način desetine i stotine slika naših najpoznatijih savremenika volšebno je promenilo vlasnike i danas krase zidove privatnih stanova, od kojih su mnogi pretvoreni u prave umetničke galerije. Ali, nema nikakvog dokaza kako su one dospele tu gde se sada nalaze”
Kad se spoje drskost, zluradost i neznanje, može tako neko tvrditi ,,da su destine i stotine slika promenile vlasnike, ali nema nikakvog dokaza kako su one dospele tu i gde se sada nalaze!”
Naslovi pojedinih članaka i njihov sadržaj (,,Kad sveci blago dijele”, Svet, 2.IX 1967, str.8, ,,Gde je blago cetinjskog muzeja?, Večernje novosti, 9. X 1967, str. 9, ,,Pohara Cetinjskog muzeja”, Svet, 23 X 1967, br. 9), toliko su maliciozni, neprovjereni i tendenciozni, da se gotovo više treba braniti od njih, nego od onih koji su kulturno blago otuđivali! Jer njihove panihide nad ,,opustošenim i poharanim crogorskim kulturnim blagom” imaju drugi cilj i pretenzije. Odavno poznate i više puta tokom istorije potvrđene.
Kolektiv ,,Muzeji-Cetinje” je na ove i silne razne novinske pisanije odgovorio: Kako su i koji predmeti otuđeni? (Pobjeda, 8. X 1967, XXIV, 2657, str. 9).
U navedenom pismu, između ostalog, se kaže: ,,Nažalost i poslije rata nastavljeno je sa otuđivanjem predmeta iz Muzeja. Prije nego pređemo na iznošenje činjenica želimo da napomenemo, nijedan od članova sadašnjeg kolektiva nije radio u Državnom muzeju od 1946. do 1949. godine, na koji se period pretežno i odnose objavljeni napisi. Zbog toga ove podatke koje ćemo iznijeti i koje smo do sad iznijeli, dajemo na osnovu sačuvane dokumentacije”.
Aktom br. 4511 od 9. IV 1946, godine formirana je komisija za preuređivanje Državnog muzeja u sastavu: predsjednik Andrija Koprivica, pomoćnik ministra prosvjete i kulture, i članovi Marko Kažić, načelnik odjeljenja za narodno prosvjećivanje i kulturu, Mirko Medenica, direktor Državnog muzeja, Mihailo Lalić, književnik, Milan Božović, slikar, Anton Lukateli, slikar i Risto Dragićević, bibliotekar Državnog muzeja i pored protivijenja nekih članova. Komisija je, između ostalog, podnijela izvještaj Ministarstvu prosvjete da u muzeju postoji ,,priličan broj stvari koji ne predstavljaju istorijsku i umjetničku vrijednost za muzej”.
(Nastaviće se)
Komentari
Kolumne

Novi broj


MILAN PAUNOVIĆ- INSAJDERSKE PRIČE: Tajne trojke

VLADA UMNOŽAVA IZAZOVE ZA ČLANSTVO U EU: Manjak učinaka, višak ambicija

NERADNA NEDJELJA PRED USTAVNIM SUDOM: Pare ili život
Izdvajamo
-
Izdvojeno2 sedmice
ALBANSKO – AMERIČKO OPONIRANJE SPAJIĆU I ALABARU ZA ULCINJ: Važnost lobiranja
-
DRUŠTVO4 sedmice
KOLAŠIN: STARI EKOLOŠKI PROBLEMI I NOVI HOTELI: Luksuz na obali otpadnih voda
-
Izdvojeno3 sedmice
USKORO DVA TURISTIČKA KOMPLEKSA NA VELIKOJ PLAŽI: Alabar odustao, grade domaći
-
Izdvojeno2 sedmice
GDJE SU PRIPADNICI SEDME UPRAVE: Tajne veze
-
INTERVJU4 sedmice
MARIJANA CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ, POTPREDSJEDNICA SINDIKATA MEDIJA, ČLANICA SAVJETA RTCG: RTCG i dalje služi vladajućim partijama
-
Izdvojeno2 sedmice
VELIKA PLAŽA ČEKA INVESTITORE BEZ KANALIZACIONE MREŽE: Hoteli sa pet zvjezdica na septičkim jamama
-
DRUŠTVO3 sedmice
VLAST I PRIVILEGIJE: Neće da fali
-
INTERVJU3 sedmice
SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: EU mora da bira – da li podržava narod koji nosi evropske vrijednosti ili vlast koja ih gazi