U duši sam ostala emotivac, nepopravljivi. Doduše, godine znaju svoj zanat. Oduzmu, ali i dodaju onu tako potrebnu mjeru, koju mladost ne vidi. Poigravaju se njom
Roman spisateljice Tanje Vujović Ulica slobode, u izdanju Ouroborosa, predstavljen je podgoričkoj javnosti u KIC-u „Budo Tomović“, a prošlog mjeseca u organizaciji Narodne biblioteke Budve u holu Akademije znanja. Tanja Vujović rođena je u Zagrebu. U Titogradu je završila osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirala je Ekonomskom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Njeni radovi objavljeni su u više časopisa.
MONITOR: Djelove romana ,,Ulica slobode” postavljali ste kao statuse na društvenim mrežama i već tada je bilo jasno, zbog mnogobrojnih komentara, da će biti veoma čitan i hvaljen. Da li ste tada razmišljali da objavite roman ili je ta ideja zapravo nastala kada ste bili ohrabrivani i podstaknuti od strane mnogobrojnih ljudi, koji su željeli da čitaju Vašu knjigu?
VUJOVIĆ: Razmišljajući o proteklom vremenu, mislim da sam stalno nešto zapisivala. U početku su to bile neke misli, istrgnuta sjećanja prenijeta u rokovnik, koji bi se uvijek negdje nalazio u tašni. Kasnije su to bili statusi na društvenim mrežama, koje sam dijelila sa prijateljima. Ohrabrivana podrškom velikog broja prijatelja, začela se misao da sve to objedinim u jednu cjelinu. Trajao je taj period, stalno sam nešto prepravljala, dopunjavala, vraćala se. Znate, komplikovano je to sa dušom i riječima…
MONITOR: Roman počinje ,,Gotovo je, Tanja, probudi se!”, rečenicom za koju kažete da Vam je veoma poznata, gdje opisujete buđenje nakon operacije. Tada ste i odlučili da nastavite da pišete, pa me zanima kako su nastajale priče iz romana? Djeluju da su sve autobiografske – jesu li bazirane na stvarnosti ili ima i mašte?
VUJOVIĆ: Nepredvidiv je život. Davno sam savladala lekciju da se iz teških situacija može iznjedriti nešto lijepo. Koliko god da vam se čini nemogućim. A može. Sve su to mali znakovi koje treba upoznavati. Izbor je na vama. Jedna takva situacija, jedno buđenje, bilo je znak. Jedna stranica tada još imaginarnog romana. Priče iz romana su dio mog života. Dragocjeni ljudi, čije sam djeliće sudbina dala mojim likovima. A ima u njima svega, plavičastog sutona nad zalivom, neosvojenih vrhova Durmitora, ceklinskih jutara pod onim dragim trijemom, moje rijeke. Ima i Zagreba, Beograda, možda najviše… Kafanskih stolova, na kojima bi sa punim pepeljarama i praznim čašama uvijek ostajala ona pjesma koje nikako da se sjetimo. Ima i ljubavi. Poneke se još drče ulicom koju prepoznaju. Pa i laži. Njih sam abolirala. Njima je teže.
MONITOR: Roman je smješten u nekadašnji Titograd, u Ulicu slobode – koja i dalje nosi to ime. U romanu se sve vrijeme prepliću motivi – ljubav i nostalgija. Da li je zapravo roman svojevrsna kritika našeg društva i omaž tom drugačijem glavnom gradu?
VUJOVIĆ: Priznajem da sam bila i ostala veliki jugonostalgičar. Baš ta nostalgija naselila se trajno u Ulici slobode, ulici moje mladosti, odrastanja, gdje je svaka stopa popločana nadom. Ne smatram da je to ona priča „eh, kako je bilo u naše vrijeme”. Tvrdim da je bilo sretno i bezbrižno. Prepoznavali smo se po smijehu, sitnim nestašlucima, dobroti, poštenju. Važna, vrijedna mjerila, ponijeta iz roditeljskih domova. Današnja prestrojavanja, svrstavanja u različite tabore, po nekim nametnutim mjerilima, od nas su bila miljama daleko. Ne priznajem ih. Poštujem pravo na različitost, ali samo u mjeri u kojoj se ne nameće i ne ugrožava drugog. Moja podjela je samo na dobre i loše ljude. To nije floskula, već aksiom.
MONITOR: Vaš roman je jedno vrlo aktuelno žensko pismo, jasno obraćanje problemima svakodnevice. Ugradili ste ozbiljne teme – odrastanje, porodične ispovijesti, srećne i nesrećne ljubavi, problema u brakovima. Je li postajala autocenzura i dok ste pisali da li ste zamišljali nekog idealnog čitaoca, kome je zapravo i namijenjena knjiga?
VUJOVIĆ: Vaspitavana sam u porodici gdje je žensko dijete itekako bilo vrijedno. Roditelji su puno polagali u naše obrazovanje, samostalnost, samosvijest. Ni u jednom trenutku nisam čula ono „ćuti i trpi” kojeg i danas, poslije pola vijeka često čujem. U duši sam ostala emotivac, nepopravljivi. Doduše, godine znaju svoj zanat. Oduzmu, ali i dodaju onu tako potrebnu mjeru, koju mladost ne vidi. Poigravaju se njom. Volim kada je nadigraju, provuku se kao štit. Vezivno tkivo bedema koje se zove hrabrost. Blagosiljam tu magiju. Vaskrsne tačno kada treba. Kada posustaneš, kada misliš da si prebrodio.
Iskreno, pišući, nisam zamišljala idealnog čitaoca. Jednostavno sam dala duši na volju. Stvarnost je objektivnost, ako je čovjek shvati zdravo za gotovo. Ako tako radite, postaćete ravnodušni, a to je najgore stanje duha. Treba nalaziti sitnice, dobra djela, razlog za smijeh, isprsiti se često problemima u lice. Ne rasipati vrijeme na bezvrijedne stvari. Tako se čuva mladost. Ne u salonima.
Ja se i dalje umijem obradovati kao dijete, čuvam ljubomorno jedan san, volim slušati, vrebam one prilike za dobre vijesti. A smijem se često preglasno, ni tu se nije desila nikakva alhemija. I to je dobro. Mladost mi se smije odnekud, uvijek. Tu je, ne napušta me. Naselila se u duši. Valjda joj prijam, ovako nesavršena. Ima tu još posla sa emocijama.
A slobodna je, može otići kad hoće. Možda je to i zadržava, ko zna.
Neka je.
MONITOR: Čitajući vašu knjigu, nameće se pitanje – zašto i kada smo pristali da budemo bezosjećajni, prilično površni, zaboravljivi… Na svakoj stranici se osjeća sjeta, a djeluje da vi ne mislite da je ljubav prevaziđena tema. Šta se to desilo svijetu pa je omalovažava, naročito u literaturi? Da li je ,,Ulica slobode” alibi za teme kojima se i danas nekako teško ili previše površno posvećujemo?
VUJOVIĆ: Živimo u vremenu kada su vrijednosti marginalizovane. One prave vrijednosti, koje boje život, skromnost, poštenje, ljubav – potisnute su. To nije dobro. Sav taj potrošački, prilično porozan svijet u kome živimo, malo po malo krnji dušu čovjeka. Kao roditelju, često su mi se nametale dileme – da li griješim, da li sam našla onu pravu mjeru, nastavljajući da gradim u njima vrijednosti koje ponijeh u svom vaspitanju. Ipak, smatram da je to jedini pravi put. Sve je u nama i do nas. Kada dostignete u sebi taj divni osjećaj radovanja sreći drugih ljudi, izranjanja osmijeha koji ne vidite ali je tu, onu treperavu iskru u oku, na dobrom ste putu.
Ne pristajem na površnost. Po cijenu ranjavanja. Smatram najvećom srećom baš tu spoznaju. „Ulica slobode” je za mene baš to. Tu sam se malo poigrala sa naslovom. Povratak u lica slobode, ispunjenih bića, koja ne pristaju na površnost i osrednjost. Srednja klasa je oslonac i avangarda svakog dobrog društva. Na nama je da ih vratimo na pijedastal s koga su u prethodnom period skrajnute.
MONITOR: Prošla je jedna veoma teška godina, pandemija je i dalje u cijelom svijetu. Šta smo naučili o nama sjedeći u samoizolaciji? Da li nam prošlost može pomoći da pobijedimo realnost?
VUJOVIĆ: Prošla godina je na početku unijela cio konglomerat osjećanja, kao sve sa čim se prvi put srijećete. Strah, nemoć, panika, bolest, otuđenje. Neminovnost prihvatanja drugačijeg načina života. Iznjedrila se nevjerovatna snaga zdravstvenih i prosvjetnih radnika, dnevno prilagođavanje u očuvanju kako života, tako i ništa manje vrijednom očuvanju, prije svega, mentalnog zdravlja mladih ljudi. Polako smo shvatalii da nije sav život u tržnim centrima, egzotičnim putovanjima. Okrenuli smo se sebi, porodici, razgovoru, ponovo se nastanila empatija, briga za drage ljude, dijeljenje dobročinstava. Vjera u prave vrijednosti, da se na ovom prostoru može bolje živjeti. Boreći se obrazovanjem, inteligentom, čestitošću, protiv svih uvezenih ikona novog doba, kako je oduvijek bilo na ovim prostorima, sačuvano u arhivama zdravog sjećanja, bez prava na opravdanje svoje izgubljenosti. Sada, više nego ikada, svako zrnce dobrote je orbita.
Miroslav MINIĆ
Stav2 sedmice
FOKUS3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice