Povežite se sa nama

FELJTON

MIRKO ĐORĐEVIĆ: SJAJ I BEDA UTOPIJE (I): Disidenti – bjekstvo iz utopije

Objavljeno prije

14 godina

na

I reči – kao i knjige – imaju svoju sudbinu, pa stoga i nije veliko čudo što neobična sudbina samog pojma disidentstvo, posebno u novije vreme, dovelo do velikih zabuna; mnogoznačnost pojma koja se odavno nameće ne proističe iz neke njegove posebne slojevitosti – pojam je na početku bio sasvim jasan pa čak i jednostavan – već iz niza novih konotacija koje je nametalo vreme; kada je pojam nastao, i to u glasovitoj sintagmi disidentes in religione još u ranom XVI veku u Poljskoj on je jednostavno označavao otpadnike od zvanične vere i sve one koji se nisu – iz nekih razloga – priklanjali učenju Crkve. Isto se značenje očuvalo i u engleskoj varijatni disenteri kojom su označavani svi nekonformisti, svi oni koji su se distancirali od oficijelnoga anglikanizma, što će reći metodisti, baptisti i drugi. Ipak, nakon unije sklopljene u Brestu godine 1596. pojam disident se kod katolika ne koristi često, od tada je važio samo za protestante. Vremenom je bivalo sve teže označiti otpadnikom svakog ko se s nečim u učenju ne slaže, jer su i protivnici – sami ti „otpadnici” – uzvraćali na isti način.

Kada se jednom prisvoji pravo na „svu” i jedinu Istinu to pravo hoće svi i dok je problem u istini o „poslednjim stvarima” ništa nije tako komplikovano, ali kada se takvo – u biti totalitarno – shvatanje prenese u društvenu sferu onda su svi označeni kao otpadnici i disidenti građani drugoga reda, o čemu rana istorija pruža obilje primera. Naime, disidenti rađaju nove disidente i oni jedni drugima lepe istu etiketu – iako je u osnovi svako disidenstvo jedan pokušaj da se prevlada i nadvlada upravo totalitarni duh. Novina je u tome što je pojam, iako crkvenog porekla, u društvenoj i konkretnoj istorijskoj praksi imao naglašeno drugačiju sudbinu. On označava pobunjenike, jeretike i sanjare koji uistinu beže iz jedne „dovršene” stvarnosti – ili kako bi A. Njekrić rekao iz „utopije na vlasti” – u permanentnoj borbi sa novim prostorima slobode. Međutim, ni tu stvari ne stoje jednostavno, jer se pojam na neki način relativizirao – jer kada se jeretici i sanjari domognu vlasti oni se neminovno sukobljavaju sa onima koji se tome – uvek u ime Istine – opiru. Ova zamka relativizma se može izbeći samo na jedan način – ako se precizno odredi, istorijski konkretno, u ime čega se odstupa – „disidira” – jer, ako se odstupa u ime moći i vlasti, krug disidenstva se zagonetno zatvara, dok se, ako se disidira u ime slobode bez ograničenja, samo disidenstvo otvara kao izvanredno dobar izazov duhovnog otpora koji – da bi imao konkretnu vrednost – mora biti permanentan. Drugim rečima, disidenstvo relativno brzo zatvara taj krug, ali ga relativno brzo i otvara, i to je ona tačka na kojoj su se sada – i za sada – zaustavila primišljanja disidenstva kao fenomena.

 

Od velike pomoći u razumevanju ove „istorije pojma” može biti tipologija disidenstva koja – nije lako reći zbog čega – i još uvek ne postoji.

Ako, naime, nešto slično i postoji vidljivo je po svemu da i tu vlada prava zbrka – disidenti-jeretici, disidenti- proroci, pa i sami najdosledniji duhu otpora tu zabunu kao da uvećavaju, jer najčešće i ne pokušavaju da odrede fenomen već – sebe u glavnoj ulozi. To se vidi i po najozbiljnijim pokušajima sistematizacije u kakve sigurno spada delo na koje ćemo ukazati. Tu se problem osvetljava široko, ali se ne bi moglo kazati da je suština njegova dublje osvetljena. Tu se pravi razlika između „institucionalnog disidenstva” i „etički- religioznog” koje traje od Antigone do Saharova, pod tim „sindromom Antigone” shvata se svako ponašanje koje odstupa od društveno prihvaćene norme, što u principu nije sporno, ali što fenomen disidenstva ne čini ništa jasnijim. Tipično sociološki – pa da nevolja bude veća i sociologistički – autor disidenstvo vezuje samo za konkretne institucije, zanemarujući činjenicu da disidenti ustaju protiv reda stvari i na mnogo širem planu nego što je konkretno društvo – i oni, naime, nastoje da promene svet i da stvaraju „novog čoveka” i novi svet. Mnogo je konkretniji jedan drugi autor koji se prihvatio posla da prikaže ukupnu istoriju disidenstva. Njegova su određenja vezana za iskustvo istočnih zemalja i on nudi definiciju koja je prihvatljivija – disidenstvo ruši jednu normu u ime novog sistema društvene norme, ali se nikada „ne zaustavlja”.

Nešto više od tipologije – koja mu je i bila cilj – ponudio je jedan ruski autor čije su definicije uistinu izazovne za raspravu. U celokupnom disidenstvu – autor ulazi u problematična uopštavanja – treba razlikovati tri bitne komponente. „Jedna od njih je teorija pravne države i građanskoga društva koja je utemeljena na političkom razumu, tačnije – predrasudi – i koja ne izvodi pravnu državu iz građanskog društva već građansko društvo iz – prava. Druga je komponenta onošto on naziva „tržišnim romantizmom” dok je treća – emocionalno – etička i estetička kritika komunističkog sistema. Disidentski pokret se razvijao samo kao ideološki pokret, kao takav je i pobedio, ali se u pobedi pokazala i „ideološka beda” disidenstva u celini. Jednostavnije rečeno, osnovna teza ovog autora jeste – u novim uslovima jeretici i sanjari i jeretici – proroci nisu mogli da se snađu. Iako se mnogo toga ne može prihvatiti – posebno ovakav sistem uopštavanja – mora se priznati da je ovaj autor dodirnuo neke probleme važne ne samo za pominjanu – još nepostojeću – tipologiju, već i za fenomen disidenstva u celini. Da bismo se suštini fenomena približili, nužno je vratiti se dubokoj intuiciji apostola Pavla koji je sam fenomen najdublje video.

Na samom početku Crkve, u svojoj Korinćanima poslanici prvoj 11. 19 veliki agitator hrišćanstva, i sam tipični disident, ovaj fenomen osvetljava uistinu duboko, pa nije – blago rečeno – jasno zbog čega se ova njegova ideja smeće s uma, odnosno postaje jasno zbog čega će joj se – o čemu će biti reči – danas vraćati jedan A.D. Sinjavski, i to svuda u svetu, a kod nas zaista naglašeno. Apostol je znao jedno: ako se problem Istine ovako postavi, neminovno će se otvarati i problem druge i drugačije istine, u čemu mu je potonja istorija dala za pravo. ,,Jer treba” – naglašavao je apostol – disident – ,,i jeresi da budu među vama, da se pokažu pošteni koji su među vama”. Nije teško opaziti da apostol ni samom pojmu jeres ne pridaje isključivo negativno značenje, jer nešto slično je neminovno da bi se Istina pokazala, iako on, naravno, misli na smisao ,,poslednjih istina” – i na Istinu vere – a ne na istinu u društvenim relacijama. Bilo kako bilo, vekovima je taj princip opertet hereses esse bio duhovni izazov neslućene kreativnosti i to i u duhovnoj i u društvenoj sferi – i on je to i danas u punoj meri – a neki čak naglašavaju da danas taj princip posebno dobija na skali vrednosti, u svim traganjima za istinom. U tom se smislu i razume pojam u okviru totalitarnih sistema kakvi su ruski komunizam i nemački nacional-socijalizam, pa ga u tom smislu – u negativnom – sama Crkva prihvata, iako ga unutar svoje strukture odavno ne koristi. Neki su primeri rečiti iako nisu najbolje uočeni – sve disidente i najglasovitije „jeretike i sanjare” u Poljskoj i u drugim zemljama socijalističkog „tabora” najpre je – na Zapadu – prihvatala i podržavala upravo Crkva. To deluje kao paradoks, ali tu paradoksa zapravo i nema, a to – to je uistinu poseban tematski krug – što je na Istoku bilo drugačije, i u Crkvi i sa disidentima, o tome će delom biti reči nadalje, upravo u vezi sa sudbinom disidentskog pokreta i disidenstva kao fenomena koji je – barem u novije vreme – nastao na Istoku. Tu valja razlikovati disidenstvo koje je političko, disidenstvo koje to nije – recimo ono na religioznoj, pa i šire na religijskoj osnovi. Najveći problem je u nečem drugom – disidenstvo nije jednoznačan pojam, kao što ni praksa u čijim se okvirima iskazivalo nije jednoznačna; postoje, naime, duboki i duhovno zdravi koreni – disidentski koreni – slobode i demokratije, ali postoje i disidentski koreni svega onoga što se označava kao nova desnica, pa i samoga fašizma i neofašizma.

(Nastavlja se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (VIII): Posljednja kraljica Crne Gore 

Objavljeno prije

3 dana

na

8 Novembra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Milena PETROVIĆ-NJEGOŠ Posljednja kraljica Crne Gore.

Milena Petrović-Njegoš, crnogorska kraljica, supruga kralja Nikole I Petrovića Njegoša. Milena je bila šćer vojvode Petra Vukotića i Jelene Vojvodić, unuka Stevana Vukotića. Prema istorijskim podacima, Milena je kao mlada đevojka – tinejdžerka, zaručena za budućeg crnogorskog vladara, Nikolu Petrovića Njegoša. U ranom đetinstvu ostala je bez majke. Na molbu vojvode Mirka otac je, 1856. godine, šalje na Cetinje. Hroničari tog vremena Milenu su opisivali kao smjernu i stidljivu đevojčicu, koja je na Cetinju sticala obrazovanje. Milena se 1860. godine sa svojih 14 godina, skromno vjenčala zbog korote za ubijenim knjazom Danilom, u Vlaškoj crkvi (iz XV vijeka) i postala crnogorska knjaginja.

U početku su Milenu poredili s njenom prethodnicom Darinkom, koja je bila njena suprotnost. Za razliku od Darinke, Milena je bila ćutljiva i povučena, nikada se nije nametala niti je isticala svoju ličnost.

Nakon slabljenja Darinkinog uticaja na crnogorskom dvoru i pri rođenju prvog Mileninog đeteta (1864), njen položaj se brzo mijenja i ona, sazrijevajući, tada izrasta u vladarku.

Prvorođeno dijete bila je princeza Zorka (Ljubica), koja se kasnije udala za Petra Karađorđevića, koji je bio prognan iz svoje zemlje i utočište našao u Crnoj Gori. Milena je rodila čak dvanaestoro đece. Jedna joj je kći (Jelena) postala italijanska kraljica, a čak dvije (Milica i Anastasija) ruske velike knjeginje.

Milena je postala kraljica 1910. godine, kada je Crna Gora postala kraljevina.

Nakon gubitka vlasti, Kraljica Milena je sa svojim suprugom kraljem Nikolom I Petrovićem Njegošem, šćerkama Ksenijom i Vjerom, napuštila Crnu Goru.

Nastanili su se u Francuskoj, vodeći svojevrsnu izbjegličku vladu. Kralj Nikola umro je 1921. godine na Azurnoj obali u Francuskoj, a kraljica Milena dvije godine nakon njega, 1923. godine na istom mjestu. U trenutku smrti kraljica Milena imala je 75 godina. Posmrtni ostaci prenešeni su 1991. godine na Cetinje i sahranjeni su u Crkvi na Ćipuru.

Kraljica Milena je Kraljevskom odlukom bila njegov nasljednik kad je on boravio u inostranstvu! Nakon kraljica iz dinastije Vojislavljević, Milena je bila prva i jedina kraljica u istoriji Crne Gore.

 

Jelena VICKOVIĆ Učiteljica i osnivačica prve privatne ženske škole.

Vicković je bila prva učiteljica za žene u Crnoj Gori. Rođena je u Kotoru, a nakon školovanja 1867. godine odlazi na Cetinje sa željom da opismeni što veći broj đeće, posebno đevojčica. Njenim dolaskom na Cetinje se prvi put u istoriji zemlje posvećuje pažnja obrazovanju ženske đece. Žene su do tada bile uskraćene za bilo kakvo obrazovanje i koncentrisane na brigu o porodici i potomstvu.

Upkos činjenici da je obrazovanje za đevojčice tada bilo tabu tema, Vicković je bila dovoljno hrabra i mudra da se upusti u mijenjanje dotadašnje obrazovne slike. U svojoj školi je đevojčice podučavala čitanju, pisanju, računanju, ručnom radu, kao i poukama iz dramske umjetnosti. Školski propisi tog vremena ukazuju na to da je roditeljima ženske đece ostavljeno na volju.

Jelena Vicković je na Cetinju u neinstitucionalnoj formi okupljala đevojčice i opismenjavala ih. Prva privatna škola za đevojčice otvorena je 1871/72. godine na Cetinju, da bi dvije godine kasnije bila pretvorena u državnu osnovnu školu za obrazovanje ženske đece.

Jelena Vicković zaslužna je za opismenjavanje stotine đevojčica, đevojaka i žena u Crnoj Gori. Besplatno je podučavala đevojčice u svom domu i radila na opismenjavanju, osposobljavanju i emancipaciji žena. Ona je u svom stanu okupila đecu iz siromašnih porodica i podučavala ih.

Pored pomenutog, Jelena je od 1884. godine pružala i pouke iz dramske umjetnosti. O takvome obliku angažovanja učiteljice Vicković, i prikazu izvođenja jednočinki ,,Šaran“ i ,,Pola vino pola voda“ , pisao je ,,Glas Crnogorca“. Pretpostavlja se da je upravo Jelena bila jedna od dvije ženske osobe koje se spominju kao i izvođačice predstava na Cetinju u prvoj polovini sedamdesetih godina 19. vijeka.

U Cetinjskoj opštini je 1874. godine donijeta odluka da Jelenina privatna škola preraste u prvu žensku školu, koja je i otvorena na Cetinju, pored muške škole, a Jelena Vicković je i dalje ostala učiteljica u njoj. U mješovitoj školi radila je sve do penzionisanja 1897. godine.

Nakon otvaranja Jelenine škole na Cetinju, druga ženska škola otvorena je u Podgorici 1888. godine, a treća u Baru 1901. godine.

Tek od 1914. godine zakonom biva uređena obaveza školovanja ženske đece.

(Nastaviće se)
Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (VII): Pomoć svom narodu

Objavljeno prije

1 sedmica

na

31 Oktobra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Ana Marija MAROVIĆ – Rođena u Veneciji 1815. godine, Ana Marija Marović bila je slikarka, pjesnikinja, socijalna radnica, sestra milosnica… Porijeklom je iz Boke Kotorske, iz ugledne kuće kapetana Joza Marovića, brodovlasnika i trgovca i majke Marije Ivanović. Odgajana je u krugu dvije ugledne porodice, koje su u njenu ličnost, od najranijeg đetinjstva, ugradili neustrašivost, odlučnost i plemenita ośećanja.

Ana Marija Marović objavila je knjige: Misli o ženskom odijevanju, Pravila za djevojke o kršćanskom življenju, Opomene i molitve za dobru ispovjed, Pričest, Misli o ljubavi prema Bogu, O prvoj pobožnosti, Soneti, Memoari (Uspomene). Prve stihove napisala je s dvadeset godina, a u tridesetim godinama objavljivala ih je pod psedonimom – Filotea.

Književni rad Ane Marije Marović podržavali su njen učitelj, Danijel Kanal i kardinal i patrijarh Venecije, Jakov Monico. Godine 1963, don Gracija Ivanović, preveo je i objavio njene pjesme. Novo izdanje pod nazivom Ana Marija Marović, Soneti, objavljeno je 1997. godine.

Imala je talenat i za slikanje i komponovanje muzike. Kad je u pitanju slikarstvo, kritičari je svrstavaju u predstavnike Nazarenske škole, čiji su predstavnici njemački slikar Johan Friedrih, tršćanin Josip Tominc i drugi.

Za motive i teme svojih slikarskih radova, Ana Marija uzima Isusa i Mariju. Spajajući mistično i religijsko, radila je slike za mnoge poznate ličnosti: papu Pija IX, austrijsku caricu Mariju Anu, kardinala Monico. Njene slike u raznim tehnikama, nalaze se u brojnim galerijama i crkvama u Veneciji, Zagrebu i Boki Kotorskoj. U Bogorodičnoj crkvi u Prčanju, nalazi se slika Sv. Jovana sa đetetom u tehnici svilenog veza. Motivski se uklapa u okvire Nazarenske škole, čiji slikari su nastojali da iskažu vjeru i ljubav u Isusa Hrista.

Kada su u pitanju muzička djela Ane Marije, ne može se sa sigurnošču navesti koja su to djela. Razlog tome je što je ona komponovala kratke forme koje su se većinom izvodile u crkvama. Uz slikarska djela i književni rad, ovo je bio samo još jedan način da od prihoda, Ana Marija pomogne sirotinji Venecije.

Sa svojim učiteljem, Danijelom Kanalom, godine 1859. osnovala je ,,Instituto Canal ai Servi”. Iste je godine Ana Marija je osnovala ženski kongregaciju, koja bi rukovodila Institutom u Veneciji. ,,Zavod sestara popraviteljica posvećen Presvetim srcima Isusa i Marije Neokaljane” i Institut počeli su sa radom 1864. godine, a korisnice su bile počiniteljke krivičnih djela, žene u prostituciji, žene na izdržavanju zatvorskih kazni. U Institutu su žene rehabilitovane, dobijale su znanje za obavljanje određenih poslova kako bi se mogle socijalizovati i nastaviti život u društvu. Te godine, Ana Marija je započela samostanski život.

Umrla je 3. oktobra 1887. godine i sahranjena na groblju Sv. Michele u Veneciji. Godine 1926. posmrtni ostaci prenešeni su u kapelu Zavoda Canal-Marović.

Tako se Ana Marija Marović, žena koja je svoj život posvetila da pomogne svom narodu u gradu u kojem su se njeni roditelji nastanili, pridružila Blaženoj Ozani Kotorskoj.

 

Darinka PETROVIĆ-NJEGOŠ – Crnogorska knjeginja, Darinka Petrović-Njegoš, rođena je u porodici trgovca Marka Kvekića, koji je bio porijeklom iz okoline Herceg Novog. Kako je poticala iz imućne porodice, Darinka je dobila dobro obrazovanje, a govorila je pet jezika: latinski, italijanski, francuski, engleski i njemački.

Darinka Petrović-Njegoš bila je supruga knjaza Danila, prva žena koja je imala uticaj na političke procese, učesvovala u diplomatiji i političkim pitanjima.

Tokom boravka u Trstu knjaz Danilo se upoznao sa Darinkinim ocem, a sredinom 1853. godine i s Darinkom. O susretu sa svojom budućom suprugom, knjaz Danilo je govorio: ,,Ja sam htio kao knjaz, da knjaževu šćer vjenčam, pak ne bi mi suđeno. Ali je vazda bolje vjenčati viđenu, no čuvenu đevojku”.

A Darinka je zaista bila viđena đevojka, obrazovana, visprena, odlučna i hrabra. Imala je 17 godina kada se udala za knjaza Danila I. Taj knjažev izbor nije se dopao njegovim političkim saveznicima, niti oportunistima.

Dolazak knjeginje Darinke u Crnu Goru ujedno je jedan od najdinamičnijih perioda u njenoj istoriji.

Istoričati i hroničari zabilježili su da je Darinka imala snažan uticaj na sve političke procese u Crnoj Gori, na samoga knjaza Danila.  Inostrana prepiska koja je stizala u Crnu Goru, najprije je dolazila do Darinke, a njena orijentacija prema francuskoj kulturi, uticala je na promjene u vanjskoj politici knjaza Danila, nakon Krimskog rata, odnosno na Pariškom mirovnom kongresu (1956.), kada je Crna Gora prvi put u svojoj oslobodilačkoj borbi protiv Osmanskog carstva, oslonac potražila u francuskoj državi.

Darinka je uticala i na formiranje kulturnog ambijenta dvora i Biljarde, unijela je mnoge manire i novine, elegantne evropske toalete, nakit i frizure. Knjeginja Darinka bila je vlasnica prvog kišobrana u Crnoj Gori, kojeg je 1855. godine donijela u Crnu Goru.

Od tragične smrti supruga knjaza Danila, položaj knjeginje Darinke umnogome se mijenja. Iako je mladi knjaz Nikola I Petrović-Njegoš konsultovao oko svih pitanja vezanih za državnu vlast, nakon sukoba s vojvodom Mirkom Petrovićem, knjaginja Darinka s jednogodišnjom kćerkom Olgom odlazi u Rim.

Na poziv knjaza Nikole I Petrovića-Njegoša vraća se u Crnu Goru, a 1862. godine odlazi u Beograd na diplomatski sastanak s knezom Mihailom Obrenovićem i Ilijom Garašaninom. I narednih godina učestvuje u političkom životu Crne Gore.

Ipak, sredina koja ne prihvata žene na važnim mjestima i političkim procesima, uticaj Rusije i razne okolnosti nepovoljno su utcale na dalje pozicioniranje knjaginje Darinke, kada biva primorana da napušti Crnu Goru.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (VI): Oda o čuvanoj i sačuvanoj slobodi Crnogoraca

Objavljeno prije

2 sedmice

na

24 Oktobra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorović, urednik Dragan B. Perović

 


Katerina Bela RADONJIĆ – Prva crnogorska spisateljica. Autorka je istoriografskog djela „Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori“, koje je napisala na crkvenoslovenskom jeziku u XVIII vijeku (oko 1774. godine).

Katerina, Katarina, Ekaterina Radonjić ili Bela, kako su je u porodici zvali, živjela je i vaspitavala se u miljeu obrazovanih crnogorskih guvernadura. Njen brat je čuveni guvernadur Stanislav Radonjić, a u vrijeme nastanka knjige guvernadur je bio njen bratanić Jovan Radonjić, koji je guvernadurstvo dobio kao nasljedno, izborom i potvrdom Opštecrnogorskog zbora 1770. godine. On je svesrdno podržavao Katerinu da nastavi i napiše tu važnu knjigu. Katerina je na najbolji način potvrdila da ljepota i pamet i te kako mogu da idu zajedno. Njenu ljepotu pominjao je i Petar I Petrović-Njegoš, u pjesmi „Stan’ polako rogoje mnogo ti je oboje”.

Katerina Radonjić je bila žrtva stereotipa, da u Crnoj Gori računanje vremena i istorije ide od Petrovića. Katerina je probala da svoj spis „Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori“ odštampa u Beču 1775, ali cenzori to nijesu dozvolili. Ovo vrijedno istoriografsko djelo čekalo je više od dva vijeka da bude prevedeno i objavljeno kod nas. Da li se knjiga zbog svoje slobodoumnosti nalazila pod svojevrsnim embargom, pitanje je. Katerina je svoju knjigu pisala u doba procvata prosvjetiteljstva – Voltera, Didroa, Žan Žak Rusoa, Kanta, Džona Loka i u potpunosti korespondira sa njihovim idejama. Stavovi iz knjige „Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori“ bile su daleko ispred svoga vremena.

Katerina Radonjić imala je oštar stav o mitropolitima i njihovom miješanju u svjetovne poslove. Ona ističe da je „slijepa revnost prema vjeri”, koju je nametnulo sveštenstvo, „lakomo i prema srebroljublju nezasito, pod vidom bogoljubstva i posredstvom licemjerne pobožnosti”, dovelo Crnu Goru do stanja u kome su ljudi u velikoj mjeri lišeni svakog prava na samostalno rasuđivanje i mogućnosti da razlikuju dobro od zla, što je „sažaljenja dostojno”.

Katerina iznosi politički stav koji ni danas ne gubi na aktuelnosti: „Niko ne brine o opštoj koristi: svako se stara o onome što se njemu čini korisnim i trudi se da obogati svoj dom na štetu cijeloga opštestva.”

Katerina se vjenčala u crkvi na Njegušima za ruskog pukovnika Stevana Šarovića, Podgoričanina. Živjeli su u Trstu đe je u avgustu 1800. godine umrla i đe je sahranjena.

Svome „opštestvu”, ova mudra žena, Crnogorka s Njeguša, ispisala je „vjerovatno najljepšu odu”. Odu o čuvanoj i sačuvanoj slobodi Crnogoraca! Puno veće i razvijenije kulture bile bi ponosne da u svom nasljeđu imaju jednu takvu pojavu kao što je Katerina Radonjić.

 

Ekatarina VLASTELINOVIĆ – Ekatarina (Sundečić) Vlastelinović rođena je u Skradinu oko 1777. godine. Njen brat, Spiridon Sundečić bio je arhimandrit Manastira Savina.

Udajom za grofa (konta) Iliju Vlastelinovića iz Risna, dobila je titulu grofice (kontese). Sa 25 godina ostala je udovica i zavjetovala se da se nikada više neće udati. Zbog takvog stava, ali i zbog činjenice da je svu svoju imovinu, znanje, ljubav i umijeće, posvetila jednom manastiru, u čijoj blizini je i provela ostatak života, zavrijedila je sljedeći sintagmem: monahinja bez mantije.

Tako je Ekatarina Vlastelinović posvetila svoj život zaštiti i pomoći Manastira Sv. Arhangela na Prevlaci i, već nakon muževljeve smrti, svu svoju imovinu uložila je upravo u obnovu i spasavanje manastira na Miholjskoj prevlaci kod Tivta.

U namjeri da obnovi srušeni manastir, 1827. godine, od porodice Druško iz Kotora, otkupila je trećinu ostrva. Na temeljima srušenog manastira, Ekatarina je podigla svoju zadužbinu, Crkvu Svete Trojice koja je završena 1833. godine. Za gradnju toga manastira koristio se kamen onog razrušenog. Veoma je interesantan podatak da je Manastir Sv. Arhangela sagrađen na ruševinama benediktinskog samostana. Manastir je porušen u XV vijeku, nakon napada Mlečana.

Na tim ruševinama, Ekatarina je podigla svoju zadužbinu i bila joj posvećena do kraja života.

Godine 1845. razbojnici su napali ostrvo i Ekatarinu, koja je u tom napadu i fizički pretučena. Nakon dvije godine, 1847., pronađena je mrtva, a uzrok smrti utvrđen je 1987. godine kada je ekshumacijom njenog tijela, u predjelu stomaka pronađeno olovno zrno.

Tokom života, Ekatarina Vlastelinović, izrazila je želju da bude sahranjena uz južnu stranu oltara svoje zadužbine. I danas se na tom mjestu nalazi ploča sa natpisom: Ovđe počiva kontesa Ekaterina Vlastelinovič, pokoj njenom pepelu.

Kako je tokom života često bivala u prilici da razgovara, najprije sa vladikom Petrom I, kasnije sa vladikom Petrom II Petrovićem Njegošem, pred kraj života, 26. avgusta 1846. godine, testamentom je polovinu svoje imovine ostavila vladici Petru II Petroviću Njegošu, a drugu polovinu Manastiru Svete Trojice.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo