Čovek po prirodi nije ni dobar ni zao, nego u sebi sadrži potencijale i za jedno i za drugo, a da li će, i u kojoj (sraz)meri, realizovati ovo ili ono, ili neku njihovu kontradiktornu kombinaciju, uvek zavisi od više faktora. Ovako bi mogao da glasi, najkraći rezime, istorijski verifikovane, realističke antropologije, od Aristotela do danas. Koji(rezime) jednako važi za čoveka kao vrstu, kao i za svakog čoveka pojedinačno. Umesto beskonačnih doktrinarnih sporova, grešaka hipergeneralizacije, ipreteranih odnosno loših apstrakcija dobra i zla, dakle, ono što je neophodno, to je, uvek konkretna diferencijalna analiza, da rečenu antropologiju ovde nazovemo i tako.
Ali zbog čega jedan od prvih tekstova u seriji Altervizije posvećenoj ideologiji, uopšte započinjemo ovim kratkim rezimeom o ljudskoj prirodi? Pa zbog toga što je u ovom rezimeu i ključ za razumevanje ideologije. Posebno za razumevanje one njene najintrigantnije moći i tajne. Kako je to moguće, naime, da su ljudi spremni, da u određenim vremenima i uslovima, kao u transu, kao neporecive istine, prihvate čak i najneverovatnije ideološke konstrukcije i fantazije? Da je, primera radi, tridesetgodišnja vladavina našeg vrhovnog oligarha, njegova stvarna i nesebična posvećenost Crnoj Gori, kako nas svakodnevno uveravaju njegovi dvorski propagandisti, a ne njegova pljačkaška, telekomska, limenkasta i ostala posvećenost, sopstvenoj i dobrobiti sopstvene familije, biološke i one druge.
Realistička antropologija, pomaže da se razume, najdublji temelj i sadržaj vladajuće ideologije. Složeno dvojstvo, koje u njoj uvek postoji. Istovremeno postojanje, koegzistiranje između same sebe svesne korupcije, sa jedne, i same sebe nesvesne ideološke samoobmane, sa druge strane. Koliko je, primera radi, u beskonačnom predizbornom, izbornom i postizbornom klijentelizmu, kao glavnom mehanizmu već skoro punih trideset godina nesmenjene i nesmenjive crnogorske vlasti, posebno kod takozvanih običnih ljudi, korupcije kao samosvesnog izbora, zbog nužde ili karijerizma svejedno, a koliko onog drugog, stvarnog uverenja odnosno verovanja u ideološke konstrukcije i fantazije, čak i kada su one onako neverovatne?
I u odgovoru na ovo pitanje, neophodna je ona ista konkretna diferencijalna analiza, sa kojom je započeo ovaj tekst. Upravo takva analiza sledi u narednim tekstovima ove serije. Ovde, još samo dve načelne napomene. Prva, da se moć onog drugog elementa vladajuće ideologije, dakle moć ideološke samoobmane, nikako ne sme potceniti. Noam Čomski, a njemu se kompetentnost u ovoj oblasti ne može sporiti, eksplicitno ističe, kako je „kognitivni nesklad”, izuzetna pojava. Otuda i ona neobična spremnost čoveka, da minimalno veruje, čak i u one najneverovatnije fantazije.
Druga napomena govori o još jednom neverovatnom „naj” realističke antropologije, koje dodatno pomaže, da se koliko-toliko osvetli zamračeni svet vladajuće ideologije. To je stav, da svaki, pa i najveći zločinac, duboko u sebi, još uvek nosi, nekakve ostatke ljudskosti. Umesto elaboracije, samo naznaka. O povezanosti dva „naj”. Ono prvo „naj”, da je čoveku određenim okolnostima spreman da poveruje čak i u najneverovatnije ideološke fantazije,utemeljeno je upravo u ovom drugom „naj”, da svaki pa i najveći zločinac duboko u sebi nosi neke ostatke ljudskosti. Koliko god to na prvi pogled izgledalo nemoguće, i u slučaju najvećeg zločinca, fantazija se pokazuje kao poslednja odbrana ljudskosti.
Dobro, zlo, fantazija, obmana, samoobmana, ideologija, ljudskost, iz ove kolumne, još uvek su prilično apstraktne kategorije. Malo strpljenja. Već u narednoj Alterviziji, serija o vladajućoj ideologiji koja je započela, nastaviće sa strahom od smrti, glavnim faktorom i gospodarom života.
Milan POPOVIĆ