Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Moć i nemoć generacije

Objavljeno prije

na

Istorija i čovječanstvo na ivici apokalipse

 

Samo nekoliko meseci nakon odbrane doktorata na Pravnom fakultetu u Beogradu, posvećenog teoriji svetskog sistema Imanuela Volerstina, krajem marta 1991., dobio sam stipendiju, zahvaljujući kojoj sam sledećih godinu i po proveo u SAD na postdoktorskoj subspecijalizaciji iz iste oblasti. Pošto stipendija programski nije bila prestroga, pored teorije svetskog sistema, imao sam mogućnosti da čitam i otkrivam i neke druge povezane i zanimljive teorije i teme. Od ovih drugih, tada, ali i do današnjeg dana, pažnju mi je najviše privukla sociološka teorija generacije.

Ni tada mi nije bilo teško da prepoznam trodecenijsku moć generacije. Sredinom i krajem prethodne decenije, u kojoj su inkubirali postjugoslovenski ratovi, često sam pitao najbliže, majku i njenu sestru, moju tetku, šta misle o mojim tadašnjim, prvim, kritički orijentisanim tekstovima. One bi me, naravno, podržale, ali bi to učinile šapatom, koji ja nisam razumeo, pa su morale da mi objasne. „Samo da ne bude rata,“ to je bilo to njihovo dodatno objašnjenje. Koje sam ja razumeo tek kada su postjugoslovenski ratovi 1990-ih počeli.

Sociološka teorija generacije, vratila mi se i u poslednjih četiri godine, u kojima se dogodila prva mirna smena trodecenijske vlasti u istoriji Crne Gore, ali i još jedna smena generacija unutar ove. Ovo drugo javljanje ove teorije, donelo mi je najmanje tri relativno nova pitanja, od kojih samo na jedno imam relativno stabilan odgovor, dok na druga dva taj odgovor još uvek tražim. Ali, da krenem redom.

Najpre, pitanje koje mi se prvi put pojavilo početkom 1990-ih, a drugi put početkom 2020-ih, ali na koje odgovor još uvek tražim. (Neko zainteresovan, iz dolazećih generaciija, mogao bi čak da pokuša, da na ovo pitanje odgovori, empirijskim, pa i kvantitativnim istraživanjem.) Reč je o pitanju koje je prilično kompleksno, osetljivo i bolno, a glasi: Da li, izbijanju novih ratova, pored najvećeg i najdirektnijeg doprinosa preteranog neiskustva, nestrpljenja i vlastoljublja dolazećih odnosno neratnih generacija, u izvesnoj meri, doprinosi i preterani strah i posledični konzervativizam odlazećih odnosno ratnih generacija.

Na drugo od ova tri pitanja imam relativno stabilan odgovor. A to je pitanje: Da li se može reći da je i istorija, kao što je generacija, „učiteljica života“, ili, kako je to formulisala sociološka teorija generacije, „learning machine“ (mašina za učenje)? Pre tri decenije bio sam u dilemi, danas više ne. Verujem da svoj negativni odgovor na ovo pitanje ne moram podrobnije da obrazlažem. Stanje stvari u našoj maloj i jedinoj, ali i mnogo šire, u regionu, Evropi i svetu, o tome nedvosmisleno govori. Gaza i Ukrajina najviše.

Na treće pitanje, istaknuto u samom naslovu i podnaslovu ove kolumne, imam samo strah i nadu (kako je to u Staljinovoj Rusiji formulisala Nadežda Mandeljštam). A to pitanje glasi: Da li će čovečanstvo, sa novim generacijama, čiji je kapacitet učenja ograničen na samo oko trideset godina, uspeti da izbegne endgejm apokaliptičkog kapitalizma?

Kada je o ovome reč, moram biti iskren do kraja. U mom odgovoru, u ovom momentu, ipak dominira strah. Dobru argumentaciju za ovaj strah, dao je ovih dana i jedan od najpoznatijih američkih i svetskih, doduše mejnstrimerskih, ali, ipak, nespornih autoriteta u oblasti međunarodnih odnosa. Na umu imam kolumnu Ričarda Hasa o „horizontalnom i vertikalnom širenju nuklearnog oružja“ koju su 29. avgusta 2024. prenele i objavile podgoričke Vijesti. Ričard Has je svoju zanimljivu analizu završio nadom u svest svetskih lidera. Nadom u one zbog kojih kod mene još uvek dominira onaj strah. Vladimir Vladimirovič Putin, Donald Tramp, Bendžamin Netanjahu, Narendra Modi. Treba li još?

Milan POPOVIĆ

 

Komentari

ALTERVIZIJA

Kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kiss My Ass. Početak drugog mandata Donalda Trampa. Posljednja faza hegemonije SAD, Zapada i kapitalizma

 

 

Taman pomislimo da sve ovo, ne može više i grđe od ovoga ili onoga, a ono se veoma brzo pokaže da i te kako može. Tako smo mislili da ne može više i grđe, od samog početka drugog mandata aktuelnog predsednika SAD, od one njegove neverovatne i beskonačne samohvale, tipa „Istorija“, „Revolucija“ i „Zlatno doba“, a ono, ne lezi vraže, dođe i ovo njegovo neverovatno i beskonačno vulgarno, iz podnaslova ove kolumne, od 9. aprila 2025.

Ali se ovde na tome nećemo previše zadržavati. Niti ćemo opširnije ponavljati ono, iz ove iste kolumne, od pre oko mesec dana, da su Donald Tramp i trampizam, samo vrh ledenog brega. Da je ovaj „very special“ predsednik, samo izraz vladajućeg haosa i sistema, a ne obrnuto. Te da zbog toga ovom ekstremnom egocentriku, ne treba ni pridavati, od strane njega očigledno veoma žuđenu, ali nezasluženu pažnju.

Umesto toga, treba se koncentrisati, na vladajući haos i sistem. Za početak, može se čak i složiti, sa jednom od egocentričnih opsesija našeg negativnog junaka. Onom koja ekstremno-narcistički ističe kako je ovde reč o Istoriji sa velikim I. Samo što je realni sadržaj, smer i kvalitet ove istorije, sasvim suprotan, od onoga što misli i želi, naš nesrećni narcis. A da bi videli ovo potonje, dovoljno je da se pozovu u pomoć, samo dva ozbiljna i velika mislioca.

Prvi je bio Nemac. Osvald Špengler. Koji je, odmah posle kraja Prvog svetskog rata, objavio delo koje ga je proslavilo, Propast Zapada. Njegovoj oporoj i oštroj kritici, sigurno je doprineo i poraz njegove Nemačke u ovom (i sledećem svetskom) ratu, pa i njegov izvesni reakcionarni nacionalizam, ali je ova knjiga, bila i ostala, jedna od prvih i najboljih kritika polumilenijumskog Zapada.

Drugi je bio Amerikanac. I sve do skoro naš savremenik. Imanuel Volerstin (1930-2019). Utopistics: Or Rational Choices of the XXI Century, iz 1998. The Decline of American Power, iz 2003. Does Capitalism Have a Future?, iz 2013. Ovo su samo tri knjige Imanuela Volerstina, koje se našom temom bave najdirektnije. Koga zanima stvarna, a ne donald-trampovska istorija, neka, za početak, pročita makar ove tri knjige Imanuela Volerstina, i onu jednu Osvalda Špenglera.

Pa će se lako uveriti, da su, u poređenju sa Donaldom Trampom, vođom novog fašizma, vođe starog fašizma, Benito Musolini i Adolf Hitler, bili oličenje prilične ozbiljnosti i pristojnosti. Što samo potvrđuje odmaklu odnosno poslednju fazu, velikog i opasnog kraja hegemonije SAD, Zapada i kapitalizma kao istorijskog sistema. Kojem kraju, za sada, na žalost, samo prilično nemoćno prisustvujemo.

Te čiji je današnji veliki vođa, poluludi D. T., ponovimo to, ipak, još jednom, samo izraz i reprezent. A od čitave novije filmske i umetničke produkcije, da ni ovu ovde ne zapostavimo, najsnažnije i najuverljivije predstavljen, u onoj zastrašujućoj mešavini zlikovca i klovna. U filmu Džoker iz 2019.

Mogućnosti svake pa i ove kolumne su ipak ograničene. Pa ćemo ovu kolumnu zbog toga zaključiti, jednim nevelikim, ali ozbiljnim predlogom. Da neka od ozbiljnih i kredibilnih agencija za ispitivanje javnog mnjenja, ispita koliko je u našoj maloj i jedinoj, ali i šire, u svetu, onih koji našeg klovna i džokera, podržavaju, a koliko onih koji mu se protive. Od rezultata ovog ispitivanja, u velikoj meri, zavise naše šanse. Da se apokaliptičkom kraju, ne samo hegemonije SAD i Zapada i kapitalizma kao istorijskog sistema, nego i čitavog čovečanstva, pravovremeno i delotvorno suprotstavimo.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Naša

Objavljeno prije

na

Objavio:

A nebeska

 

 

Naslov ove kolumne je najkraći podsetnik na Našu malu i jedinu. Crnu Goru 1990-ih i 2000-ih. Posebno na nas, njene tadašnje i sadašnje indipendiste. A podnaslov, najkraći, ali i najsumorniji podsetnik, na njenu današnju, mafiokratsku realnost. O kojoj je, pre nekoliko godina, počeo da nas obaveštava Europol. Preko danas već (ne)slavnih Sky odnosno nebeskih aplikacija.

Ali zbog čega uopšte podsećanje na jednu od najsramnijih stranica naše novije istorije? Zar je to uopšte bilo neophodno? Na žalost, jeste. S tim što razlog za ovo nije obična ljudska zaboravnost, nego nešto što je mnogo, mnogo složenije, dublje i jače. Elementarna politička nekonsekventnost.

A spektar ove nekonsekventnosti, u današnjem crnogorskom društvu, zaista je izuzetan, širok i sveobuhvatan. I, naravno, počinje sa DPS, a kako bi i moglo da bude drugačije. Posle čitavih trideset godina nesmenjivosti vlasti ove partije, i samo pet godina tridesetoavgustovske alternative, koja se najvećim delom pokazala kao ista ili slična, DPS je ponovo postao pojedinačno najjača politička partija u Crnoj Gori. Što, samo po sebi, dovoljno govori.

Nakon izostajanja ustavne zabrane ove partije 2020., zbog njene najveće političke odgovornosti za ratove i ratne zločine 1990-ih, a onda i za mafiokratiju, sve do danas, i danas, naravno da je morala da izostane i reforma i oslobađanje te partije, od njenog strašnog istorijskog balasta. A jedini dobitnik iz svih ovih izostanaka, do današnjeg dana, ostao je magnumkrimenski vrh ove partije, na čelu sa njenim Vrhovnikom, od skoro još i Počasnim.

Spektar elementarne političke nekonsekventnosti današnje Crne Gore, nastavlja se sa takozvanim bivšim DF, štagod to danas značilo ili ne značilo. Koji je nekonsekventnom DPS ostao kao glavni partner. U takozvanim identitetskim polarizacijama, koje su bile i ostale glavni alat i maska za one magnum krimene. Zajedno sa DPS, negde oko tri četvrtine političkog tela naše male i jedine. Kako 1990-ih, kada su se, onako udarnički, takmičili u lojalnosti nebeskoj Srbiji, tako i danas, kada se, ovako identitetski, svesno ili nesvesno, to oni najbolje znaju, takmiče u podršci našoj a nebeskoj.

Pa ipak, najtužniji deo našeg današnjeg političkog spektra, one naše elementarne političke nekonsekventnosti, jesu Naši bivši, da ih i ovde tako nazovemo. Indipendisti iz slavnih i herojskih antiratnih 1990-ih, koji su nakon ovih, postali sateliti DPS, i posluga na dvoru Vrhovnika.

U poslednjih nešto više od dve i po godine, preciznije od pada četrdesettreće vlade Crne Gore u avgustu 2022., kada sam izgubio poslednju nadu u tridesetoavgustovce, nekoliko puta sam se zalagao za takozvanu koncentracionu vladu svih. Za ovu i ovakvu vladu, kao najmanje lošu, ako ne i kao najbolju, zalažem se i danas. Ali danas znam, da ove i ovakve vlade, ne može biti, bez ispunjenja najmanje dva prethodna uslova. Bez makar početka krivičnopravnog procesuiranja Vrhovnika i vrha DPS, za najteže ratne zločine 1990-ih, i organizovani kriminal nakon toga.

Drugi prethodni uslov je manje zahtevan, ali ne manje značajan. To je ona toliko puta pominjana,  ali istovremeno i isto toliko ignorisana, minimalna politička reforma DPS. Čiji bi simbolički početak morao biti javno i principijelno odricanje od svog Počasnog, odnosno Vrhovnika.

Bez ostvarivanja ova dva minimalna prethodna preduslova, taoc mafiokratije, naše, a nebeske, ostaće ne samo DPS, uključiv i one u njemu, koji pokazuju makar prve znake političke emancipacije, nego i cela Crna Gora. A to je ipak previše.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Tramp(izam)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrh ledenog brijega

 

 

Donald Tramp i trampizam samo su vrh ledenog brega. A vrh ledenog brega, koji je iznad površine vode, i zbog toga vidljiv, samo je dve jedanaestine ovog brega. Što znači da je mnogo veći deo ukupne mase ovog brega, njegovih devet jedanaestina, ispod površine vode, i zbog toga nevidljiv. Naravno, ne za sve, nego samo za one koji ne znaju ništa, ili čak i ne žele da znaju bilo šta, o ledenom bregu koji pluta u vodi.

Metafora iz naslova i podnaslova ovog teksta sasvim je opravdana, zbog toga što su oni koji vide dalje i dublje od samog Donalda Trampa i trampizma, kao našeg vrha ledenog brega, ne samo u Crnoj Gori, nego i u svetu, u manjini. Još gore, u manjini su i oni koji uopšte žele da vide dalje i dublje od ove dve jedanaestine. I još jedna važna, čak najvažnija stvar. Devet jedanaestina aktuelnog međunarodnog sistema i haosa, koje neki ne vide, a neki i ne žele da vide, nisu proizvod Donalda Trampa, nego upravo obrnuto, ova „very special“ osoba je proizvod tog sistema i haosa, u poslednjih više od trideset godina. Zbog toga se na ovoj osobi kao takvoj i ne treba previše zadržavati.

Ovo poslednje, posebno i zbog toga, što ne male zasluge za drugi mandat ovog ekstremnog egocentrika, ima i establišment Demokratske stranke, koji je, u poslednjih trideset i više godina, ne jednom, nego više puta, izdao radne klase koje je predstavljao, setite se samo sa koliko upornosti je ovaj establišment već dva puta odbio Bernija Sandersa, predvodnika levog krila ove stranke. I zbog toga što se isto ili slično dogodilo i događa, i na celom Zapadu, i u čitavom svetu. Tako da su ne samo SAD, nego i čitav Zapad, i čitav svet, ostali sa ostacima levice koja je daleko od kritične mase. Pa i SAD, i Zapad, i čitav svet, dramatično isklizavaju u ultrakapitalizam i novi fašizam to jest trampizam. Koji, međutim, može biti i gori, mnogo gori od starog fašizma Benita Musolinija i Adolfa Hitlera.

Ali, čak ni ovo nije sve. Teorija svetskog sistema Imanuela Volerstina, već je predvidela mogućnost ne samo jednog nego najmanje tri velika kraja do sredine našeg odnosno XXI veka. Prvi je kraj hegemonije SAD, sa otvaranjem pitanja novog hegemona, ili nekog novog, kolektivnog i koliko-toliko demokratskog upravljanja svetom. Drugi je kraj kapitalizma kao polumilenijumskog istorijskog i svetskog sistema. Treći je kraj čoveka kao vrste koja postoji već sto do dvesta hiljada godina.

A ako je za išta zaslužan nesrećni Donald Tramp, onda je to veliko i trostruko razgolićivanje. Najpre i najočiglednije, to je razgolićivanje SAD hegemonije, koja završava na najsramniji mogući način, bahaćenjem nad žrtvom, napadnutom i nejakom Ukrajinom, i izdajom višedecenijskih saveznika, EU i drugih. Ništa manje, to je i potpuno razgolićivanje tržišne i kapitalističke mitologije, uvođenjem onih krajnje voluntarističkih i haotičnih carina. Na kraju, ali i najviše preteće i zabrinjavajuće, posebno zbog toga što i ovo vide ili hoće da vide samo retki, to je pretnja samom opstanku čoveka kao vrste. Za početak, dovoljno je samo udubiti se u poglede, retorike i mimike, trojice lidera na planeti, koji raspolažu nuklearnim oružjem, u zenice i ostalo Donalda Trampa, Vladimira Putina, i Kim Džong Una. Ne morate biti neuropsihijatar da bi videli. Ludilo u kojem, pored haosa, ima i sistema.

A Crna Gora? Koliko je u njoj onih koji o svemu ovome, pa i o opasnosti za opstanak ljudske vrste, uopšte imaju svesti? Uz pomoć jedne jezičke figure, koju je svojevremeno koristio Vuk Drašković, naš odgovor na ovo pitanje, mogao bi da glasi, da se takvi u našoj maloj i jedinoj mogu nabrojati, ne na prstima jedne ruke, nego na prstima jedne, daleko bilo, invalidne ruke. Situaciju donekle olakšava to što naša mala i jedina nema nuklearnu bombu. Mada je i njena populacija deo ljudske vrste, tako da i ovo olakšavanje situacije, baš i nije neko.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo