FELJTON
MOMIR M. MARKOVIĆ: CRNOGORSKI TEMPLARI IZGUBLJENI U ISTORIJI (OGLED O CRNOGORSKOJ CRKVI) V: Tvorci i čuvari crnogorskog etosa
Crnogorski sveštenici nijesu bili samo ratnici. Obavljali su i vjerske dužnosti i rituale u skladu sa okolnostima i svojim shvatanjima hrišćanstva. Sudili su u lokalnim sporovima, mirili zavađene porodice i bratstva, pomagali u liječenju i borbi protiv epidemija svojim znanjem i obrazovanjem. Uklanjali su sujevjerje razboritošću i odlučnošću.
To je najplastičnije prikazano u Gorskom vijencu u sceni sa „jednom babom” koja sama sebe optužuje da je vještica. Crnogorski glavari, ne baš lakovjerni, u nedoumici pitaju:
„Ti, vladiko, znaš duboke knjige
nalaziš li u njima vještice?”
Vladika s čuđenjem odgovara
„Ðe vještice, što govoriš, Vuče!
Nema toga ni u jednu knjiku;
Svrh mene se svi ovdje kunite,
To su bapske priče i mudrosti;
Nego laže ova babetina,
Ali može nešto drugo biti.”
Nešto drugo je oblik specijalnog rata koji protiv Crnogoraca vodi skadarski vezir a baba je njegov izvršilac. Tako su unosili racionalizam u javni život. Kad su mu prepreke bile dogmatizam i crkvena pravila, s pozivom „Neka grijeh ide na moju dušu”.
Sa takvom porukom u jednoj prilici pop Milo Jovović je izdao zapovijest da se zapali crkva u selu Drame na sjevernoj strani Ostroga, kad je ova postala turski odbrambeni položaj. Skrušenost i bogobojažljivost nijesu bile odlike crnogorskog sveštenstva. Poštovalo se dostojanstvo, odlučnost i razum. Kler je bio tvorac i čuvar etičkih vrijednosti
koje su bile društvena norma i to je bila jedna od njihovih najznačajnijih odlika i zasluga za besudnu zemlju u besudna vremena. A društvo koje su izgradili bilo je društvo pune solidarnosti.
U jednom okršaju u Dugi nikšićkoj crnogorska četa pod komandom popa Luke Jovovića razbila je odred Turaka kojim je komandovao „arnautin” Ðuleg-beg. Posječen je i sam zapovjednik, a zarobljene njegove četiri žene. Iz bogatog ratnog plijena (koji je i bio motiv sukoba) izuzeti su konji, prtljag i lične stvari ovih žena i sa njima zajedno,
pod crnogorskom pratnjom, predati turskoj posadi na kuli Zvizdica na Gacku.
Sličnih primjera bi se moglo nabrojati, no bilo je i primjera kad su se crnogorski sveštenici morali boriti za očuvanje moralnih normi i protiv sunarodnika. Poslanice mitropolita Petra I Petrovića su izvor i svjedočanstvo jedinstvenih etičkih kanona obaveznih kako za crkvu tako i za ukupnu društvenu zajednicu.
Tragove paganskog nasljeđa ili drugih hrišćanskih „jeresi” moguće je uočiti u starijim crkvama sa puškarnicama umjesto prozora, na grobljima bez krstača samo sa uspravljenim kamenim kiljanima ili u kamenim sarkofazima što podsjećaju na rimske cipuse. U ranijim ritualima sahrana, nije bio rijedak slučaj da poginule velikodostojnike, ratnike i ljude od posebnog ugleda do groblja nose na puškama ili sabljama.
Poznato je da su Malonšići, jedno od najžilavijih i najborbenijih plemena u Gornjoj Zeti, primali svetu naforu na vrhovima mačeva i paloša. Jedna crkvica iz XV vijeka, vremena kada su bili moćna grupacija, još je dobro očuvana u Crnoj strani u Zagaraču. Mala je kao košnica, pokrivena kamenom pločom, bez prozora i bez preslice.
Na koju su se hrišćansku dogmu oslanjali? A Riđani? Vladika Sava i crnogorski glavari jednim ugovorom potvrđuju Daku Sladojeviću i Riđanima da su „Crnogorci dovlek”. To je bio izraz etno-socijalne diferencijacije. Katalizator tog procesa bila je crkva. Jesu li Riđani (riđi, riđokosi) bili i pripadnici katarske jeresi, kako smatraju neki autori.
No, jedan od najzagonetnijih tragova nasljeđa jeste veliki broj pažljivo rađenih guvna blizu manastira, sabornih crkava ili na „zbornim glavicama”. Uvijek su kružna, uostalom i Njegoševa kapela na Lovćenu imala je kružnu osnovu. Uz to, bila je orijentisana sjever-jug umjesto istok- zapad, a već smo pomenuli da nije jedina kapela, crkva, kula sa kružnom osnovom.
Sve odluke Opštecrnogorskog zbora oglašavane su sa guvna ispred manastira. U jeziku i toponomastici postoji Vilinsko guvno, Vjetreno guvno, Mjedeno guvno… U Crnoj Gori posebno u Katunskoj nahiji, postoji sačuvano toliko guvna kao da je to bila žitnica, dok poručnik Mihail Tarasov, ruski obavještajni oficir, bilježi krajem XVIII vijeka da u Katunskoj nahiji nema nikakve poljoprivredne djelatnosti niti iko išta zna o tome. Tako nam objašnjenja da su guvna služila za vršidbu žitarica zvuče najblaže sumnjivo. Uostalom, Petrovo guvno, hidronim – kružno ozidana voda pri samom vrhu Garča – bilo je mjesto okupljanja. Ponegdje se guvna zovu lokve za sakupljanje vode – ustavom na potocima ili kišnice. Prije će biti da su guvna ostatak nekog starog paganskog obrednog skupljanja ili obredne rituale, gdje svi mogu sjedjeti ili stajati okrenuti jedni drugima, da niko nikom ne okreće leđa, kako bi svi bili jednaki.
Ovo neodoljivo podsjeća na vitezove okruglog stola mitskog kralja Artura, koji su proizvod sarmatske tradicije u Engleskoj. Herodot kaže da su Sarmati skitski narod, a tragovi Sarmata pronađeni su i na ovom dijelu Balkana. Konstantin Porfirogenit kaže da su Dukljani skitski narod.
Više sumnji u ispravnost hrišćanske dogme u obredima i ritualima Crnogorske crkve, pronašla bi inkvizicija ili neki drugi crkveni istražitelji i suci nego ovaj autor. U svim tim tragovima različnih nasljeđa i kultura i jeste suština crnogorske multikulturalnosti koja se kod nas najčešće svodi na profani suživot etnija i konfesija, čega je s vremena na vrijeme i bilo, ali mnogo manje nego što pričamo. Iz te je multikulturalnosti ponikao i crnogorski etos koji je već danas mit. I taj etos bio je, pored ostalog, razlog što su se moćni centri hrišćanske dogme sa dosta opreza, da ne kažem uviđavnosti, odnosili prema crnogorskom shvatanju hrišćanstva. To nije sasvim dovoljno kao objašnjenje. Prvo, stoga što je jedina hrišćanska zemlja sa kojom se Crna Gora toga doba graničila bila Mletačka Republika, a potom Austrougarska. A, bile su zemlje zapadnog hrišćanstva, te se Vatikan nije ni smatrao nadležnim za stanje vjerskog života u Crnoj Gori.
I to je imalo još dublje političke razloge. Crna Gora se pokazala žilavim i otpornim bedemom prema islamu od kojeg je i štitila mletačke posjede
u Boki i Primorju. Stoga je bilo dovoljno što su se osjećali hrišćanima, a crnogorska krv je bila jeftina i nemilice se trošila za interese Mletačke Republike, Austrije, Rusije… Primjera radi, samo prilikom oslobađanja Herceg Novog od Turaka 1687. godine, koji su u septembru Mlečani opsjeli sa 150 ratnih lađa i 6.000 vojnika, grad su osveštali
crnogorskom krvlju. Prema jednom izvoru, u borbama za oslobođenje grada poginulo je 1.500 Crnogoraca i samo 170 mletačkih vojnika. Kome su onda i mogle smetati eventualne dogmatske ili ritualne nedosljednosti. Uostalom, služba i u katoličkim crkvama u Boki i Primorju služila se na slovenskom jeziku, kao i u crnogorskom zaleđu,
dok je drugdje službeni jezik Katoličke crkve bio latinski. To je bio realan odnos političkih interesa. To ne znači da Crnogorska crkva nije trpjela pritiske i optužbe od zapadnog hrišćanstva.
S druge strane, hrišćanske zemlje pod turskom okupacijom sa kojima se Crna Gora graničila nijesu imale, niti mogle imati, uticaja na Crnogorsku
crkvu. Pokušaj patrijarha Brkića, nakon što su Turci obnovili Pećku patrijaršiju, da vrati Crnogorsku crkvu u kanonsku brazdu, što je prije svega bio politički interes Otomanske imperije, Crna Gora je odlučno odbila, a patrijarhu Brkiću zabranila ulazak u Crnu Goru.
Možda u opštoj antiislamskoj histeriji hrišćanske Evrope poneko nije ni zapažao jeretičku surovost Crnogorske crkve.
(Nastavlja se)
Komentari
FELJTON
LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Popis posjeda Crnojevića

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom
Druga grupa pitanja u dokumentu odnosi se na ličnu imovinu i posjede Đurđa Crnojevića.
Počinje sa trenutnim prihodima od soli. Navodi se da je Đurđev čovjek, crnogorski pisar Stojan (Istoyan) sin Ratkov iz sela Zagore, predstavio bilježnu knjigu po kojoj su trenutni prihodi od soli u iznosu od 22.400 akči. Po sudskoj naredbi iz dokumenta zatraženo je da se preko Firuz-bega knjiga crnogorskog pisara pošalje Sudu (Divan) u Istanbul.
Sljedeći su navedeni Đurđevi prihodi od posjeda i vodenica. Navodi se 16 mlinova u njegovom posjedu u raznim selima – Pestinic (Pestin-Grad?) Maine, Brajići, Vrela – Ugnji, Začir u Ljubotinju i sedam mlinova na početku mosta u selu Rijeka.
Dalje se spominju obradiva imanja u vlasništvu Đurđa. Zemlja na Cetinju od 300 akri, od koje je jedan dio kultivisan, a jedan livada u ničijem vlasništvu. Važno je napomenuti da je tokom inspekcijskog nadzora utvrđena i količina proizvoda na obradivim njivama koje pripadaju Đurđu. Na primjer, utvrđeno je da je u selu Dragosalići zasađeno 7,5 bušela pšenice, a utvrđeno je da su različite količine pšenice, ječma i raži zasađene u drugim selima i zaseocima, u Lješnjanima-Desićima, Goloza (Djedjeza?), na Cetinju, u Piranićima. Najviše zasada Đurađ Crnojević je posjedovao u Botunu, na stotine busela pšenice ječma i raži, za koji se kaže da je na samoj obali Morače, i od čijih prihoda je Crnojević uzimao 500 mukata zakupa.
U svesci se spominje da je Đurađ Crnojević „pošao na more“ odnosno – napustio zemlju. Skoro sva imanja, livade, mlinovi Crnojevića i onih koji su otišli sa njim vezuju se u državni
posjed, koji se preko posebnog pravnog sistema mukata daje u zakup, kako osmanskim velikašima, tako i nekim lokalnim lju- dima koji se spominju.
Treći dio dokumenta odnosi se na Đurđeve kuće, štale, objekte i podrume: Na Rijeci, u Piranićima, između Blata? (Blak) i Malonšića, u Jednosima i na Cetinju.
Inspekcijom je utvrđeno da Đurađ na Rijeci posjeduje 11 kuća. Dat je i opis tih kuća od kojih su neke od drveta, neke od kamena. Tu je takođe štala sa kamenim zidovima na obali Rijeke sa kapacitetom od 20 konja. Spomiju se 33 slamom prekrivena objekta koji su služili kao pazar i 7 kuća Đurđevih ljudi koji su pošli s njim. Pisar navodi da je Đurađ ovdje doveo i naselio ljude i učinio mjesto stalnom pijacom. Kada je pobjegao, ovo mjesto se raspršilo.
Ovaj zapis je dragocjen jer predstavlja prvorazredni istorijski dokaz da je Rijeka Crnojevića već za vrijeme Đurđa bila važan crnogorski pazar i trgovački centar. Uređenje varošice Rijeke, koja i dan danas nosi ime po Crnojevićima, kao pazara/pijace moglo se desiti već za vrijeme vladavine Ivana Crnojevića koji je vjerovatno već 1475. godine sa Žabljaka prenio svoj dvor na Riječki grad (Obod).
U jednom posebnom odjeljku spominju se malo vrijedne stvari nađene u Đurđevoj kući, koje je ovaj izgleda ostavio neposredno prije polaska iz Crne Gore. Stvari su do sitnina popisane i određena im je vrijednost. Osim raznih buradi, bačvi, brodskog užeta, spominje se i splav na vodi Rijeci. Važno je, dakle, istaći da je Đurađ Crnojević neposredno po odlasku stanovao na Rijeci Crnojevića. S obzirom na Đurđev odlazak u novembru/decembru 1496. godine, ovo bi moglo upućivati na to da je Rijeka, osim što je bila veliko selo i pijaca, bila i zimska rezidencija Crnojevića.
U svesci se spominje velika Đurđeva kuća u zetskom selu Piranići. To je građevina nalik palati okružena kamenim zidovima. Tu se nalazi i štala kapaciteta 30 konja, sa podrumom. Navodi se i jedan podrum u selu Jednosi.
Na Cetinju, navodi se, Đurađ je u posjedu imao 9 kuća, koje su povezane. Neke od drveta, neke od kamena, sa dva podruma. Navode se i tri štale kapaciteta 50 konja. Plus jedna kamena kuća izvan dvorišta prethodnih 9, sa 6 podruma. Tu je i radna prostorija sa radnim materijalima, sa tablama, „trapezom“ i kamenim mjernim instrumentom, što navodi turskog istoričara na sumnju da je ovo možda i trag od Crnojevića štamparije.
Zapisi su dragocjeni iz više razloga. Kroz Đurđeve i posjede njegove vlastele ukazuju na područja gdje su se nalazili centri crnogorske države. Cetinje je, sudeći po građevinama, bio privredni centar i stalna rezidencija. Rijeka je bila za uslove tadašnje države Crnojevića već veliko trgovačko mjesto. Važan centar bio je i selo Piranići, na desnoj obali Morače, sa velikom palatom i štalama za 30 konja. Piranići su mogli služiti kao osmatračnica prema turskoj granici koja je počinjala sa druge strane rijeke Morače. Preko puta Piranića, sa lijeve obale Morače, po bilježnoj knjizi i usjevi u Botunu bili su u posjedu Crnojevića, iako se jasno navodi da pripadaju teritoriji Podgorice u okviru Skadarskog sandžaka. Zetska i lješkopoljska ravnica korišćene su kao žitnice, a mnogi potoci i rijeke na čitavoj teritoriji su imale mlinove i vodenice.
Još jedan važan podatak odnosi se na ljude koji su prebjegli sa Đurđem.
To su Hamza od Mitakosa? (Mitakoz Hamza’sı,) Nikola Stjepanov (Stiljanov?), Kasan Dajkov, Đuro Dajkov, Stefan Nikolin (Nikola v. Iştelan., Kasan v. Dayko, Güro v. Dayko, Istefan v. Nikola’d).
Stefan je imao posjede u Komanima, Kasan i Đuro udjela u mlinovima na Rijeci, Nikola u selu Goričani.
Podaci u inspekcijskoj knjizi bili su osnova za popis stanovništva iz 1521. godine koji je izvršio Iskender-beg (Stanişa), koji je došao u zemlju svojih predaka kao Skadarski sandžakbeg, kao i za druge slične popise koji su uslijedili.
Popis obiluje još mnogim vrijednim podacima, imenima kako Crnogoraca, tako i turskih upravnika, imenima sela i zaselaka. Tek detaljnim prijevodom popisa na crnogorski jezik, te povezivanjem informacija sa dosada poznatim defterima, dokument će pružiti kompletan uvid o prilikama u Crnoj Gori po padu pod tursku vlast. Popis je takođe vrijedan spomenik uspostavljanja osmanskog pravnog sistema u novoosvojenim teritorijama. Sugestija crnogorskim i regionalnim orijentalistima je i konsultacija originalnog dokumenta u cilju razjašnjenja nekih ličnih imena koje turski autor nije bio u stanju dešifrovati.
(Kraj)
Komentari
FELJTON
LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Zijamet Đurđa Crnojevića

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom
Radi se o dokumentima izuzetne naučne vrijednosti za crnogorsku istoriju koji nude nove i nauci nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom/Crnom Gorom, te o njegovim i posjedima ljudi bliskih Crnojevićima, koji su zavedeni u pronađenoj knjižici (defteru), odmah nakon pada Crne Gore pod Osmansku vlast, krajem 1496. godine.
Prvi Dokument nosi naziv: „Zijamet Đurđa Crnojevića“ (Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı) iz turskog arhiva i donosi informacije o posjedima Đurđa Crnojevića u Anadoliji.
Drugi dokument pod nazivom „Çırnioğlu nun Teftiş Defteri“ (Teftis Defter Crnojevića), je inspekcijska knjiga iz 1496–1497. godine, nađena u Turskom arhivu i sadrži sedam stranica koje su priložene uz rad u faksimilu originala iz turskog arhiva.
Zijamet Đurđa Crnojevića
(Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı)
Nakon turske okupacije Crne Gore/ Zete, 1496. Đurađ Crnojević je novembra/decembra iste godine prebjegao u Veneciju (M. Sanudo). Tri godine kasnije, juna 1499. predlagao je Mlečanima dozvolu za Povratak u Crnu Goru radi dizanja ustanka. Venecija se oglušila na te pozive. U isto vrijeme Đurađ je održavao i veze sa skadarskim Sandžakbegom, u nadi da će povratiti domovinu. Početkom 1500. godine uplovio je brodom u zaliv Trašte kod Tivta. Nakon pregovora sa Skadarskim Sandžak begom – Firuz Begom, 17. marta 1500. godine stigao je u Istanbul. U istoriografiji je poznato da Bajazit II Đurđu nije dozvolio povratak u Crnu Goru. Naprotiv, Sultan mu je, kao što je to bila praksa sa vlastelom osvojenih zemalja, dao posjed u Anatoliji.
Autor u tekstu navodi dosada nepoznate informacije o tačnom mjestu posjeda i o uslovima pod kojima je zadržan Đurađ. Posjed koji je dodijeljen Đurđu nalazio se u regiji Mentese (Mugla), važnom obalskom Sandžaku u Zapadnoj Anadoliji.
Po dokumentu koji je pronasao turski istoričar, Đurađ Crnojević pominje se kao vlasnik zijameta sa prihodima od 25.000 akči godišnje.
Zapis nađen u arhivima nosi datum 6. Ramazan 905. (5. april 1500) pod nazivom „Yorgi veled-i Çirne“ (Đurađ sin Crnojev). Po datiranju napisa, Đurđu je posjed dodijeljen već nakon dvije nedjelje po dolasku u Istanbul. Posjed koji mu je dodijeljen je inače bio vlasništvo Vitezova sa Rodosa. Nalazio se u Teslica regiji današnjeg poluostrva Bozuburun, u obalskoj oblasti između Maramrisa i Bodruma.
Kako je ova obalska regija bila izložena trgovini i inostranom uticaju, Venecijanci su u jeku Mletačko-osmanskog rata (1499– 1503) pokušali sa otmicom Đurđa koja je bila spriječena intervencijom Feriz-bega, nakon čega je on prebačen u oblast Sivas u unutrašnjost Anadolije. Autor navodi da je zijamet Đurđa već 30. oktobra 1501. godine dodijeljen novom vlasniku. Dakle Đurađ je nakon godinu i pet mjeseci prebačen sa obalskog dijela u unutrašnjost Anadolije. Nakon toga, u turskim spisima ne postoje dalje informacije o Đurđevom životu.
Sadržaj Teftis Deftera Crnojevića iz 1496–1497. godine
Drugi, još važniji dokument pronađen od strane turskog istoričara, datira se, na osnovu ostalih dokumenata u arhivu, na period između avgusta 1496. i jula 1497. godine.
Radi se o dokumentu prvoklasne vrijednosti koji donosi dosada najranije poznate podatke o oblasti Stare Crne Gore u popisu turske administracije. Defter, iako kratak, na sedam stranica, daje nam opšti uvid o državi Crnojevića nekih 20-ak godina prije prvih objavljenih deftera Crne Gore iz 1521. i 1523. godine.
U pitanju je „inspekcijska knjiga“, sa sudskim odlukama, pod nazivom Çırnioğlu nun Teftiş Defteri (Teftis Defter Crnojevića) koja donosi informacije o pokretnoj imovini, zemljišnim posjedima i kućama Đurđa Crnojevića i nekih njegovih ljudi. Godina dokumenta poklapa se sa spomenima popisa države Crnojevića u defteru za Nahije Klimente, Kuče, Hote i Pipere iz marta 1497. godine koji je objavio Branislav Đurđev.
Dokument je prepisan u cjelosti na turski jezik sa priloženim faksimilima originala iz turskog arhiva na 7 stranica.
Početak sveske naslovljen je: „So i usjevi u provinciji Crnojevića, i filurija skupljena iz sela u nahiji Grbalj, Crnojevićeve kupovine u pokrajini, mlinovi za prodaju, kultivisani usjevi.“
Nakon toga, u prvoj grupi zapisa navodi se serija krupnijih pitanja vezanih za tek osvojenu državu Crnojevića. U pitanju su prihodi od soli i od carina prema mletačkim gradovima Kotoru, Budvi i Baru.
Najprije se spominju pitanja o prihodima od soli. Navodi se značajan Đurđev prihod (prihod od Zemlje Crnojevića) od 48.000 akči. Spominju se porezi na ulaznu i izlaznu robu sa dvije kapije grada Kotora nad kojima je Skadarski sandžakbeg Feriz-beg dao jednogodišnju mukatu (zakup) na kotorsku carinu Iskeleci Mahmutu sa prihodom od 5.000 akči.
Đurađ je takođe nametao poreze na robu koja je išla u grad Budvu. Navodi se da je Budva (Istarigrad) mletački grad, a dio carine od Tvrđave Budva koji pripada crnogorskoj državi je dat u mukatau (zakup) istom Mahmutu koji je držao kotorsku carinu, sa prihodom od 500 akči. Pominju se prihodi koji treba da budu prikupljeni od zakupa na carini u nahiji Crmnici u mjestu Karuči, na putu ka Baru, u iznosu od 400 akči, koje nisu date u zakup zbog odsustva interesenata.
Sljedeće je pitanje Đurđevih sela u Grblju koja nisu uspjela biti popisana, vjerovatno zbog spora sa Mlečanima i kotorskim knezom koji se pominje u dokumentu. Navodi se da se nahija Grbalj koja sadrži Donji i Gornji Grbalj sastoji od 34 sela i da je do sada svake godine placala 800 filurije. Dalje se navodi da je samo 19 sela popisano i spojeno crnogorskom defteru intervencijom Firuz-bega.
Iz zapisa se vidi da je osmanskim osvajanjem utvrđeno da se prihodi od poreza od pomenutih mjesta koja je držao Đurađ za- vedu u poseban oblik svojine, koji se daje pod zakup („mukata“), a od koga prihodi pripadaju sultanu. Navedene informacije vrlo su važne u pogledu razumijevanja granice između Crne Gore i mletačkih gradova Kotora i Budve i Bara, kao i o ekonomskoj koristi koju je Đurađ izvlačio iz južnih djelova svoje države. Jasno je da je ovaj popis bio osnova i za popise 1521. i 1523. godine. U njima se, 20-ak godina kasnije, spominju isti prihodi od zakupa carina u Kotoru, Karuču i Budvi koji ukupno iznose 5.900 akči.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
Živ se čovjek na se navikne

Kažu psiholozi da svaki čovjek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe
Imam prijateljicu koja mi često kaže: „Kono moja, kad sam te upoznala bila sam oduševljena koliko si racionalna i kako je u tvojoj glavi sve složeno. I zašto ti toliko smetaju gluposti?“ Zato što za mene nisu gluposti. To urušavanje sistema, reda, zdravog razuma… Meni treba red da bih funkcionisala. I izvesnost. Sigurnost. A toga nema. Za mog života nije ni bilo. Ali eto, imam ideju kako bi izgledao normalan život. Zato se nerviram. Mnogo. I stalno. I samo mi nemoj o tome kako to nije zdravo. Jeste, baš možeš da budeš zdrav u svemu ovome. I nemoj o tome kako to ništa neće promeniti. Ne mogu da dišem toliko beznađe i pomirenost sa sudbinom.
Pomno pratim recepte za jela koja nikada neću spremati, fokus mi je totalno izmakao kontroli. Pišem, iako znam da nikada neće pročitati. Pišem… sebe radi! I govorim sebi, kad nemam kome. Jer, tek kada reči napuste moje usne i krenu put etra, prestanu da budu samo misli i postaju istine koje polako prihvatam. Znaće srce, a znaće i duša kad stignem do tačke da mi je srce na mestu, a duša spokojna. Trenutak poravnanja koji retki prepoznaju i nazivaju srećom. Možda ću nekada dočekati taj ples koji se već nebrojeno puta dogodio u mojoj nestvarnosti. Kažu psiholozi da svaki čovek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe!
Čudan se osećaj danas zbio, bila sam u prostoru u kome sam nekada živela, sa tolikim neprepoznavanjem, nešto kao uzajamna amnezija, zidovi i ja. Nismo isti ljudi, mi od pre pet godina, mi od pre dvadeset godina. Gazimo koracima promene… Različitim tempom, različitim smerovima. Ponekad toliko različitim, da ne primetimo kako distanca između nas i nama dragim ljudima postane nepremostiva. Ni ne pitamo se da li želimo da budemo deo toga. Samo nas uvuče, kao vrtlog u vodi. Možemo samo da plivamo, najjače i najbolje što umemo. Potisnute emocije su opasne jer prizivaju situacije koje će ih osloboditi tamničenja.
Kaže mi jedna komšinica kako me ne viđa odavno. Rekoh, trudim se. Tako i kiša kao ta komšinica što traži da joj pustiš epizodu serije koju nije gledala, i tera te da ti gleda u šolju, i misli da ti bolje stoji duga kosa. „Stotine milja prazne, jednolike, izgorele stepe, ne mogu izazvati tako duboku depresiju kao jedan dosadan čovek kada sedi, priča, priča i ne zna se kad će otići.“, kaže Čehov, a ja ću da citiram moju pokojnu babu Leposavu: „Takva im sorta“.
Posle kiše uvek dolazi sunce… osim ove godine kad posle kiše dolazi grmljavina i još kiše.
P.S. O ljubavi: Klima se podešava tako da se pas ne prehladi.
Nataša ANDRIĆ
Komentari
-
FOKUS4 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS3 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS2 sedmice
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO4 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
DRUŠTVO3 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
DRUŠTVO4 sedmice
NAPADI NA ALEKSANDRU VUKOVIĆ-KUČ: Društvo u kojem se najlakše i najčešće vrijeđaju žene
-
INTERVJU4 sedmice
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Bojim se da smo zaigrali isuviše rizično