Crnogorski sveštenici nijesu bili samo ratnici. Obavljali su i vjerske dužnosti i rituale u skladu sa okolnostima i svojim shvatanjima hrišćanstva. Sudili su u lokalnim sporovima, mirili zavađene porodice i bratstva, pomagali u liječenju i borbi protiv epidemija svojim znanjem i obrazovanjem. Uklanjali su sujevjerje razboritošću i odlučnošću.
To je najplastičnije prikazano u Gorskom vijencu u sceni sa „jednom babom” koja sama sebe optužuje da je vještica. Crnogorski glavari, ne baš lakovjerni, u nedoumici pitaju:
„Ti, vladiko, znaš duboke knjige
nalaziš li u njima vještice?”
Vladika s čuđenjem odgovara
„Ðe vještice, što govoriš, Vuče!
Nema toga ni u jednu knjiku;
Svrh mene se svi ovdje kunite,
To su bapske priče i mudrosti;
Nego laže ova babetina,
Ali može nešto drugo biti.”
Nešto drugo je oblik specijalnog rata koji protiv Crnogoraca vodi skadarski vezir a baba je njegov izvršilac. Tako su unosili racionalizam u javni život. Kad su mu prepreke bile dogmatizam i crkvena pravila, s pozivom „Neka grijeh ide na moju dušu”.
Sa takvom porukom u jednoj prilici pop Milo Jovović je izdao zapovijest da se zapali crkva u selu Drame na sjevernoj strani Ostroga, kad je ova postala turski odbrambeni položaj. Skrušenost i bogobojažljivost nijesu bile odlike crnogorskog sveštenstva. Poštovalo se dostojanstvo, odlučnost i razum. Kler je bio tvorac i čuvar etičkih vrijednosti
koje su bile društvena norma i to je bila jedna od njihovih najznačajnijih odlika i zasluga za besudnu zemlju u besudna vremena. A društvo koje su izgradili bilo je društvo pune solidarnosti.
U jednom okršaju u Dugi nikšićkoj crnogorska četa pod komandom popa Luke Jovovića razbila je odred Turaka kojim je komandovao „arnautin” Ðuleg-beg. Posječen je i sam zapovjednik, a zarobljene njegove četiri žene. Iz bogatog ratnog plijena (koji je i bio motiv sukoba) izuzeti su konji, prtljag i lične stvari ovih žena i sa njima zajedno,
pod crnogorskom pratnjom, predati turskoj posadi na kuli Zvizdica na Gacku.
Sličnih primjera bi se moglo nabrojati, no bilo je i primjera kad su se crnogorski sveštenici morali boriti za očuvanje moralnih normi i protiv sunarodnika. Poslanice mitropolita Petra I Petrovića su izvor i svjedočanstvo jedinstvenih etičkih kanona obaveznih kako za crkvu tako i za ukupnu društvenu zajednicu.
Tragove paganskog nasljeđa ili drugih hrišćanskih „jeresi” moguće je uočiti u starijim crkvama sa puškarnicama umjesto prozora, na grobljima bez krstača samo sa uspravljenim kamenim kiljanima ili u kamenim sarkofazima što podsjećaju na rimske cipuse. U ranijim ritualima sahrana, nije bio rijedak slučaj da poginule velikodostojnike, ratnike i ljude od posebnog ugleda do groblja nose na puškama ili sabljama.
Poznato je da su Malonšići, jedno od najžilavijih i najborbenijih plemena u Gornjoj Zeti, primali svetu naforu na vrhovima mačeva i paloša. Jedna crkvica iz XV vijeka, vremena kada su bili moćna grupacija, još je dobro očuvana u Crnoj strani u Zagaraču. Mala je kao košnica, pokrivena kamenom pločom, bez prozora i bez preslice.
Na koju su se hrišćansku dogmu oslanjali? A Riđani? Vladika Sava i crnogorski glavari jednim ugovorom potvrđuju Daku Sladojeviću i Riđanima da su „Crnogorci dovlek”. To je bio izraz etno-socijalne diferencijacije. Katalizator tog procesa bila je crkva. Jesu li Riđani (riđi, riđokosi) bili i pripadnici katarske jeresi, kako smatraju neki autori.
No, jedan od najzagonetnijih tragova nasljeđa jeste veliki broj pažljivo rađenih guvna blizu manastira, sabornih crkava ili na „zbornim glavicama”. Uvijek su kružna, uostalom i Njegoševa kapela na Lovćenu imala je kružnu osnovu. Uz to, bila je orijentisana sjever-jug umjesto istok- zapad, a već smo pomenuli da nije jedina kapela, crkva, kula sa kružnom osnovom.
Sve odluke Opštecrnogorskog zbora oglašavane su sa guvna ispred manastira. U jeziku i toponomastici postoji Vilinsko guvno, Vjetreno guvno, Mjedeno guvno… U Crnoj Gori posebno u Katunskoj nahiji, postoji sačuvano toliko guvna kao da je to bila žitnica, dok poručnik Mihail Tarasov, ruski obavještajni oficir, bilježi krajem XVIII vijeka da u Katunskoj nahiji nema nikakve poljoprivredne djelatnosti niti iko išta zna o tome. Tako nam objašnjenja da su guvna služila za vršidbu žitarica zvuče najblaže sumnjivo. Uostalom, Petrovo guvno, hidronim – kružno ozidana voda pri samom vrhu Garča – bilo je mjesto okupljanja. Ponegdje se guvna zovu lokve za sakupljanje vode – ustavom na potocima ili kišnice. Prije će biti da su guvna ostatak nekog starog paganskog obrednog skupljanja ili obredne rituale, gdje svi mogu sjedjeti ili stajati okrenuti jedni drugima, da niko nikom ne okreće leđa, kako bi svi bili jednaki.
Ovo neodoljivo podsjeća na vitezove okruglog stola mitskog kralja Artura, koji su proizvod sarmatske tradicije u Engleskoj. Herodot kaže da su Sarmati skitski narod, a tragovi Sarmata pronađeni su i na ovom dijelu Balkana. Konstantin Porfirogenit kaže da su Dukljani skitski narod.
Više sumnji u ispravnost hrišćanske dogme u obredima i ritualima Crnogorske crkve, pronašla bi inkvizicija ili neki drugi crkveni istražitelji i suci nego ovaj autor. U svim tim tragovima različnih nasljeđa i kultura i jeste suština crnogorske multikulturalnosti koja se kod nas najčešće svodi na profani suživot etnija i konfesija, čega je s vremena na vrijeme i bilo, ali mnogo manje nego što pričamo. Iz te je multikulturalnosti ponikao i crnogorski etos koji je već danas mit. I taj etos bio je, pored ostalog, razlog što su se moćni centri hrišćanske dogme sa dosta opreza, da ne kažem uviđavnosti, odnosili prema crnogorskom shvatanju hrišćanstva. To nije sasvim dovoljno kao objašnjenje. Prvo, stoga što je jedina hrišćanska zemlja sa kojom se Crna Gora toga doba graničila bila Mletačka Republika, a potom Austrougarska. A, bile su zemlje zapadnog hrišćanstva, te se Vatikan nije ni smatrao nadležnim za stanje vjerskog života u Crnoj Gori.
I to je imalo još dublje političke razloge. Crna Gora se pokazala žilavim i otpornim bedemom prema islamu od kojeg je i štitila mletačke posjede
u Boki i Primorju. Stoga je bilo dovoljno što su se osjećali hrišćanima, a crnogorska krv je bila jeftina i nemilice se trošila za interese Mletačke Republike, Austrije, Rusije… Primjera radi, samo prilikom oslobađanja Herceg Novog od Turaka 1687. godine, koji su u septembru Mlečani opsjeli sa 150 ratnih lađa i 6.000 vojnika, grad su osveštali
crnogorskom krvlju. Prema jednom izvoru, u borbama za oslobođenje grada poginulo je 1.500 Crnogoraca i samo 170 mletačkih vojnika. Kome su onda i mogle smetati eventualne dogmatske ili ritualne nedosljednosti. Uostalom, služba i u katoličkim crkvama u Boki i Primorju služila se na slovenskom jeziku, kao i u crnogorskom zaleđu,
dok je drugdje službeni jezik Katoličke crkve bio latinski. To je bio realan odnos političkih interesa. To ne znači da Crnogorska crkva nije trpjela pritiske i optužbe od zapadnog hrišćanstva.
S druge strane, hrišćanske zemlje pod turskom okupacijom sa kojima se Crna Gora graničila nijesu imale, niti mogle imati, uticaja na Crnogorsku
crkvu. Pokušaj patrijarha Brkića, nakon što su Turci obnovili Pećku patrijaršiju, da vrati Crnogorsku crkvu u kanonsku brazdu, što je prije svega bio politički interes Otomanske imperije, Crna Gora je odlučno odbila, a patrijarhu Brkiću zabranila ulazak u Crnu Goru.
Možda u opštoj antiislamskoj histeriji hrišćanske Evrope poneko nije ni zapažao jeretičku surovost Crnogorske crkve.
(Nastavlja se)
Izdvojeno1 sedmica
Izdvojeno4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
DETEKTOR4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS3 sedmice
DUHANKESA3 sedmice