Povežite se sa nama

FELJTON

MOMIR M. MARKOVIĆ: CRNOGORSKI TEMPLARI IZGUBLJENI U ISTORIJI (OGLED O CRNOGORSKOJ CRKVI) IV: Crnogorski templari

Objavljeno prije

na

Upoređivanje klera Crnogorske crkve sa templarima ovdje ima metaforičku vrijednost (mada postoje duhovni tragovi templarske tradicije) ponajprije zato što je Evropa na prelasku iz srednjeg u novi vijek potpuno drugačije izgledala. Renesansa je izvršila snažan uticaj, ne samo na umjetnost, nauku i društvena pitanja, već i na sve oblike javnog života. Ulaskom u novi vijek ozbiljno su uzdrmane i važeće dogme Zapadne crkve. Protestantizam će, poslije Mincerovog ustanka u Njemačkoj, do početka XVI vijeka prerasti u reformaciju. Sve to, na posredan način, doticalo se i Crne Gore koja je stajala kao granični kamen između hrišćanstva i islama. Bez naročite pomoći i prepuštena sama sebi na tom opasnom limesu, rađala se atipična društvena i državna zajednica čiji je stožerni činilac bila crkva. Ona je osnovni kohezioni faktor u društvenoj strukturi i na izvjestan način sinonim za državnu administraciju. Iz crkve je izašao i prvi crnogorski Ustav „Stega” koji je temeljio jedinstvo naroda i cjelovitost zemlje. Ustavopisac je i poglavar crkve. A Ustav je usvojen jednoglasno na Opštecrnogorskom zboru koji je bio najveći naoružani parlament toga doba u Evropi. Taj parlament – narod birao je i crnogorskog mitropolita. Crnogorska crkva bila je narodna kancelarija, a kler narodni službenici: sudije, starješine, barjaktari, komandiri, serdari i senatori…

U kolektivnom pamćenju nema mjesta za crnogorske svještenike koji se nijesu istakli u odbrani narodnih interesa i uglavnom se branili na bojnim poljima.

Vladika Rufim II je 1604. godine neposredno komandovao odredom od oko 500 Katunjana koji su pristigli u Lješansku nahiju gdje su Crnogorci već vodili borbu sa snagama skadarskog sandžak-bega…

Vladika Danilo Ščepćev Petrović, koji je na Opštecrnogorskom zboru 1711. godine na Cetinju, kako svjedoči mitropolit Petar I Petrović u svojoj Kratkoj istoriji Crne Gore, između ostalog rekao: „Oružajte se, dakle, moja braćo Crnogorci, kao vitezovi i ja sam gotov s vama imanja i života moga ne poštedeti”. Neposredno je komandovao glavninom crnogorskih snaga u bici na Carevom lazu jula 1712. godine.

Mitropolit Petar I Petrovic, državnik, ustavopisac, diplomata sa znanjem nekoliko jezika, pjesnik, kavaljer ordena Svetog Aleksandra Nevskog, stasiti vojskovođa koji je crnogorsku ratnu doktrinu doveo do savršenstva, nepogrešiv strijelac i nenadmašan borac sabljom, pješice i s konja, „odeven i oboružan kao i svi prosti vojnici” neposredno je komandovao u odlučujućim bitkama.

U bici na Martinićima 1796. Crnogorci su vodili defanzivnu borbu do 10. jula, a sljedećega dana je Mahmut-paša Bušatlija krenuo u odlučujući napad na glavni pravac – Martiniće. Mitropolit Petar I lično je poveo Crnogorce u siloviti protivjuriš i razbio vojsku skadarskog vezira. Petar I izašao je iz bitke sa dvije rane, od hladnog i vatrenog oružja. Turski komandant je sa ostacima svoje vojske napustio bojište pod zaštitom noći.

Na vijest da vezir Mahmut-paša kreće ponovo na Crnu Goru, Petar I je navodno uzviknuo: „Živi te oganj izgorio što mi ne daš mira” i počeo se pripremati za novu bitku. Dok je bitka na Martinićima počela 2. a završena 11. jula, bitka na Krusima septembra iste 1796. godine završena je u istom danu. Silina turskog udara bila je toliko žestoka da su neki prednji djelovi crnogorskog borbenog rasporeda, pod komandom guvernadura Jovana Radonjića, bili prinuđeni na uzmicanje. No, u trenutku kada je silina turskog napada počela da jenjava i kada je došlo do borbe prsa u prsa, glavnokomandujući crnogorske vojske mitropolit Petar I poveo je ljude u protivjuriš. Strašna sjeća trajala je „četiri časa”. Crnogorci su posjekli i „slavnog Mahmuta vezira albanskog po svjemu svojiemi tjelohraniteljam i vožde komandujušćim” koji su se „hrabro suprotstavljali”.

Predanje kaže da je lično mitropolit odsjekao glavu skadarskog vezira i pobrinuo se da se u vosku napravi njen otisak, a leš spali na jednom od tek sadevenih lišnjaka. Posmrtna maska Mahmut-paše Bušatlije čuva se i danas u Cetinjskom manastiru, a u manastirskoj riznici može se vidjeti i njegova lobanja. Predanje još može poduprijeti (ne potvrditi) da je najobrazovaniji Crnogorac toga doba i poznavalac hrišćanskih dogmi znao da hrišćanska crkva ne bi blagonaklono gledala na ovakav čin jednog prvosveštenika koji propovijeda Jevanđelje. Stoga je podvig pripisao svom „tjelohranitelju” koji mu je održavao oružje, konja i baštu i kao ratnik pratio ga u bitkama u stopu.

Autoru ovih ogleda neodoljivo se nameće pomisao (iako za to nema dokaza) da je Sveti Petar Cetinjski znao sudbinu prvosveštenika templarskih vitezova Žaka od Molea, za juriš kod Akre i presudu i zapovijest sa lomače. Mogao je to znati tim prije što je red templarskih vitezova i formalno obnovljen početkom XVIII vijeka.

U postavci Njegoševog muzeja u Biljardi vidno mjesto zauzima i vladičino lično oružje: nož, dvije ledenice – male puške za pojas, duge puške i sablja, sve okovano srebrom. Oružje dostojno velikodostojnika templarskih vitezova.

A i sama Biljarda, koju je Njegoš sagradio sa kulama i puškarnicama, podsjeća na templarsku graditeljsku tradiciju. I Cetinjski manastir, sagrađen na temeljima (ili blizu njih) srušenog manastira Crnojevića, sa puškarnicama liči na utvrđenje. Iznad manastira je kula – Tabja koja je služila za isticanje odsječenih glava istaknutih neprijatelja koje su mitropoliti dobijali na poklon. Mitropoliti (hrišćanski) primali su poklone, a darodavcima uzvraćali primjercima oružja. „Vladika ustade i dade Mandušiću iz odaje svoje jedan dobar džeferdar”. Tako nešto nije bilo svojstveno nijednoj drugoj hrišćanskoj crkvi.

O sveštenstvu nižeg reda da i ne govorimo. Nesporna fakta govore da su istaknuti sveštenici bili glavosječe i jurišnici. Pop Luka Jovović, jedan od najpoštovanijih crnogorskih četovoda svoga doba, poginuo je u jednom od juriša na Grahovcu 1858. kao zapovjednik plemenske formacije. Po hrabrosti su se toga dana istakli pop Ðuro Kusovac i pop Matijaš Velimirović.

Za popa Mila Jovovića dopisnik Serbskih novina iz Novog Sada Arso Pajović piše da je, u pohodu na Hercegovinu 1876, išao stotinak koraka ispred ratnika svoga plemena i da je njegova jedina dužnost bila da prvi uđe u bitku i posljednji izađe ili pogine.

Pop Šcepan Popović s Čeva istakao se kao artiljerac 1687. godine pri pokušaju Sulejmanpaše da prodre preko Katunske nahije i napadne Kotor. Pop Petar Tvoisović iz Zagarača poginuo je u Dugi nikšićkoj sveteći sinove.

Pop Dragović iz Gornje Morače, u pratnji Marka Taušana i sa blagoslovom monaha Šundića iz moračkog manastira, uzjahali su „konje sedlenike” priješli Javorje i negdje na Sinjajevini u megdanu sa konja pogubili Murata Ðurđevića, baš-agu Kolašinskog i njegovog brata Sulja Ðurđevića. Muratovu odsječenu glavu poslali su na dar mitropolitu Petru I na Cetinje. Tako se ulazilo u red poštovanih.

I u likovnom djelu V. Teodora Crnogorski pop u ratnoj opremi koji nosi crkvenu zastavu prepoznat je pop Risto Kovačević iz Grahova.

Pop Bogdan Zimonjić bio je vođ ustanka u Gornjoj Hercegovini 1875, a don Ivan Musiću Donjoj Hercegovini. Pop Minja Radonjić upućen je sa Cetinja za sukomandanta u Donju Hercegovinu dok je glavni komandant svih ustaničih operacija bio vojvoda Peko Pavlović.

Pop Ilija Plamenac u svojoj karijeri uspeo se do ministra vojnog kada je Crna Gora vec bila knjaževina.

Pop Čejović iz Kuča uspostavio je prvu crnogorsko-albansku granicu prije nego što je iko pomišljao na stvaranje albanske države, dok je Albanija još bila oslonac turske vlasti na Balkanu. Niti je Turska još priznavala teritoriju vječitih ustanika Kuća kao crnogorsku. Taj dio međe granice i danas traje kao njegov nepoznati spomenik u nedođji.

U kuć popa Sima Radulović u Komanima potomci i sada čvaju uspomenu na uglednog plemenskog kapetana i pokazuju njegov jelek za toke, silav, dvije ledenice i dva jatagana okovana srebrom. Nema mantije, krsta, Svetoga pisma ni Jevanđlja.

Namjera ovog ogleda nije da bude leksikon ili istorija crnogorskih sveštenika – ratnika, jer bi spisak bio duži od spiska francuskih templara u vrijeme kada je taj monaško-viteški red ukinut. Prosto navodim dobro poznate primjere kako bih pokazao da nijedna kanonska crkva u Evropi toga doba nije imala sveštenike ratnike! Koja je to crkva od učnika pravila elitnu vojnu jedinicu kao onu koju je pop Kapičić doveo na front kod Sadavca 10. ili 11. jula 1862. godine, pod zastavom Svetoga Petra Cetinjskoga koju su uzeli iz manastira, sa bijelim krstom na crvenom polju? Mogli bi se porediti sa odredom mladih templara. Uostalom, i najpoznatiji državni likvidator bio je pop Škrnjo Kusovac, koji je po naređenju knjaza Danila, u Istanbulu ubio knjaževog političkog protivnika Stevana Perovića – Cucu. Sam čin likvidacije pomalo liči na pogubljenje Jude Iskariota kojeg su ubili zeloti.

(Nastavlja se)

Komentari

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE: Odnošenje arheoloških predmeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

Teritorija današnje Crne Gore, mada još nedovoljno istražena, bogata je arheološkim spomenicima kulture (pokretnim i nepokretnim) iz svih perioda, počev od praistorije, pa do kasnog srednjeg vijeka.

Bogatstvo i raznovrsnost arheološkog spomeničkog fonda koje je na ovim prostorima milenijumima stvarala ljudska ruka i čovjekova sposobnost za kreaciju utilitarnih i estetskih vrijednosti, često je bilo izloženo udarima raznih elementarnih nepogoda i skoro neprekidnih ratova. Razorni zemljotresi, poplave, epidemije i druge nedaće, uzimale su svoj danak. Bilo iz neznanja, nehata, sujevjerja, nerijetko i materijalne koristi i ljudski faktor je bitno uticao na oštećenja i otuđenja dragocjenih umjetničkih vrijednosti sa ovih prostora.

Tokom 19. i početkom 20. stoljeća, a i docnije, Crnom Gorom su uzduž i poprijeko krstarili mnogi strani naučnici i istraživači (Englezi, Rusi, Francuzi, Italijani, Njemci) među kojima je bilo i raznih „istraživača” čije su namjere bile usmjerene i druge svrhe. Takve ekipe ili pojedinci o našim „svetim starinama” veoma su rado pisali, ali još radije „pozajmljivali” ili odnosili.

Na udaru nekih stranih „eksperata” bili su i slučajni nalazi – felix et fortunatus casus – koji su našoj arheologiji, po riječima Frana Bulića, nerijetko znali prirediti ugodna iznenađenja. Uz to, ta eventualna istraživanja su bila nesistematska i nestručna, pa bi bila bolja sudbina mnogih arheoloških spomenika da su i dalje pod zemljom. Bar ne bi bili oštećeni, uništeni ili otuđeni. Uostalom, onoj staroj maksimi u arheologiji: „Lakše je otkriti nego sačuvati”, mogli bi dodati latinsku krilaticu: Uti, non abuti.
Poznata crnogorska stima (gostoprimstvo), posebno prema izvanjcima i „učevnim” ljudima sa strane, često je bila žrtvom suviše izraženog povjerenja u razne, i, ne tako rijetke posjetioce i raznovrsne istraživače.

Uz sve privilegije koje su imali prilikom boravka u Crnoj Gori (posebnu pratnju, neograničenu slobodu kretanja da „zavire” u svaki kutak gdje ih je vodila znatiželja kojekakve vrste, najljepši konaci i hrana), stranci su preko ondašnje crnogorske štampe, najčešće, skoro bez izuzetaka, prikazivani u superlativima. Naravno, bilo je i onih koji su zasluživali najljepše epitete, ali i onih „koje nikad ne bismo poželjeli da smo znavali kakvog su soja i … (Arhiv Crne Gore, MUD, F. 17, 1907).
Na osnovu raspoložive arhivske građe, stručne literature, sačuvanih, istovremeno dragocjenih fotografija, odnosno njihovih kopija, napisa u štampi i raznim časopisima, kao i ličnim kontaktima sa mjerodavnim ličnostima za tu materiju, pokušaćemo da bar dijelom uđemo u trag nestalom arheološkom materijalu sa teritorije današnje Crne Gore. Uz napomenu da su naše pretenzije skromne, kao i mogućnosti.

Izvjesno je da od otuđenih arheoloških predmeta iz današnje Crne Gore, koji se danas nalaze u vlasništvu privatnika i raznih muzejskih zbirki širom svijeta, počev od praistorijskog kamenog oruđa i oružja, raznih artefakata, preko antičke keramike, stakla, nakita, novca, do fragmenata kamene plastike sa ranohrišćanskih objekata, formirala bi se poveća i veoma značajna arheološka zbirka. Da ne kažemo muzej.

Otuđivanje arheoloških nalaza iz pećine Koronine: Među stranim stručnjacima zainteresovanim za naše podneblje koji su „krstarili Crnom Gorom kudijen su prije stigli”, pominju se imena dr Falka Šupa, dr. K. A. Rašea. Oni su, prema pisanju ondašnje štampe, članovi društva Dubvid dunavskih i balkanskih zemalja, u Njemačkoj, sa sjedištem u Minhenu. Cilj društva je bio ,,da organizuje naučne i kulturne interese između Crne Gore i Njemačke i u tom cilju daje obavještenja svojim članovima o svijem pitanjima, pa i trgovačkim”. U navedenom objašnjenju o misiji ovih stručnjaka, između ostalog se naglašava da su ,,politika i religija iz ovog društva isključena”.

Za dr Šupa se kaže da je poznat više godina kao slavofilski ispitivač Balkana, naročito zainteresovan za praistorijske nalaze. Da bi imali jasniju predstavu o istraživačkim radovima pomenutih stručnjaka, s jedne strane i oduševljenog pisanja crnogorske štampe o tom ispitivanju u rezultatima, prenijećemo doslovno pomenuti tekst.

,,Važan pronalazak u Crnoj Gori”.

,,Vrlo važan pronalazak u Crnoj Gori učinio je minhenski antropolog dr. Falk Šup, koji se kod nas bavi od nekog doba. Kao što je poznato, do sada se nije pokazala na zapadu Balkanskog Poluostrva eksistencija predistorijskog čovjeka. Čak u Grčkoj, gdje razni evropski i amerikanski instituti velike sume novaca za istraživanje dobijaju, nije se mogao još dobiti znak čovjeka iz kamenog doba. To je pošlo za rukom dr. Šupu, koji je već učinio u Bavarskoj i Italiji značajna naučna otkrića po pećinama, da pokaže u Crnoj Gori eksistenciju čovjeka iz kamenog doba. Dr Šup je u toj svrsi, ispitao čitav niz pećina, u našoj zemlji, ali sve bez uspjeha, dok mu napokon ne pođe za rukom, da svoju namjeru postigne u pećini Koronina, desno od puta koji vodi za Bokovo. On je iz pećine izvadio više od 900 kostiju i kamenog oruđa, koje su pravili ljudi koji su živjeli prije 12.000 godina. Dr Šup će ove predmete u Minhenu naučno ispitati, te ih zatim darovati Crnoj Gori”.

Pećina Koronina, o kojoj piše Cetinjski vjesnik iz 1913, je omanja okapina udaljena oko 3,5 km sjeveroistočno od Cetinja, uz put Cetinje – Bokovo. Otvor (6 m širine i 4,5 m visine) okrenut je ka Cetinjskom polju. Ukupna površina okapine ne prelazi 15 kvadratnih metara.

U ljeto 1977. godine izvršena su kraća reviziona iskopavanja u pećini Koronini kojima je rukovodio dr Č. Marković (uz Ranka Kujovića, član ekipe je bio i autor ovog teksta S. Roganović).

Na čitavom unutrašnjem prostoru su izvršena sondažna ispitivanja. U istočnom dijelu okapine na površini od svega dva kvadratna metra otkriven je kulturni sloj sa arheološkim nalazima. Izvađeno je ukupno 88 fragmenata keramike i tri životinjska roga (na jednom su bili vidljivi tragovi obrade). Najveći dio ovh keramičkih fragmenata (90 odsto) pripadalo je keramici grube fakture, a bili su djelovi od sudova debelih zidova. Ukrašavanje je bilo u tehnici impressso (utiskivanje) i urezivanje.

Prema mišljenju dr Čedomira Markovića, keramički nalazi iz pećine Koronine se sa svojom fakturom, oblicima a posebno ornamentikom mogu vezati za najstariji sloj pećine Spila (1,5 km istočno od Perasta, na jugozapadnoj strani brda sv. Ilije, nadmorska visina cca 320 m). Arheološki nalazi iz Koronine potvrđuju da se radi o jednoj fazi razvoja starijeg neolita, što daje osnova za realnu pretpostavku da je Koronina bila stanište manje zajednice ljudi i da je relativno kratko korišćena, kako zbog ograničenog prostora tako i zbog nedovoljne prirodne zaštite.

Od nalaza koje je sa sobom odnio antropolog Šup na „naučno ispitivanje” u Minhenu, a da ne govorimo o „darovima Crnoj Gori”, ostalo je samo prazno obećanje i siromašnija naša arheološka zbirka iz perioda starijeg neolita. Iako se ne pominje u Cetinjskom vjesniku, izvjesno je da je dr Šup sa sobom odnio i dio keramičkih nalaza iz Koronine, jer je nelogično da takav naučnik zanemari dio toga i te kako važnog arheološkog nalaza za datiranje i naučnu analizu. Nemamo podataka da li se tokom dvadesetog vijeka iko od nadležnih iz Crne Gore interesovao, posrednim ili neposrednim putem, o „minhenskim darovima koje je svojevremeno namijenio dr Šup Crnoj Gori.”

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR ZOLTAN MAĐAR: OKUPACIJE BOKE (III): Usponi i padovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istoričar arhitekture Zoltan Mađar u svom tekstu Okupacije Boke, koji je proslijedio Monitoru, daje pregled burne istorije Boke kotorske i postavlja pitanje: Može li opstati naročita Boka još jednom za tristosedamdesetsedam godina?

 

Hiljadugodišnja Republika prestala je postojati u Perastu 23. avgusta 1797. Pa onda Austrija, ali kako je Napoleon miješao Evropu, tako se miješala i Boka: 1806. Rusi, za godinu i koji mjesec, pa tek zatim Francuzi, do Napoleonovog pada 1813. Ali samo oni su tu uveli nove strukture: prvu kolsku cestu današnje Crne Gore iz Dalmacije do Kumbora i Kotor-Budva. A Napoleonov zakonik je postavio da je pred zakonom svako jednak. Njegovim padom došlo je do ujedinjenja Boke sa Crnom Gorom, ali je to narodno uređenje preinačio Bečki kongres 1814. – uz saglasnost Rusije – opet u korist Austrije.

Tako za sto godina, s time, što je bečki režim ovdje sad zatekao jednu generaciju kasnije, nostalgičnu prema Serenisimi. Pritom je službeni jezik ostao italijanski, a i svi stručni izazi pomoraca i ribara bili su iz Venecije. Boka i dubrovačka obala pripojeni su Dalmaciji sa istim skupnim imenom. Doduše, ta Dalmacija je bila slijepo crijevo dunavske Monarhije, poreski jalova pokrajina. Propalo brodovlje se tek počelo popravljati, na jedra, kad Trst istupi sa parnim brodovima – i gotovo – iseljavanja, Perast „mrtvi grad“.

Na proljeće 1848. pobuni se Evropa: Pariz, Berlin, Prag, Beč, Budimpešta, pa još  Venecija. Što je u Boki? – Njegoš prijeti sa Cetinja Bokeljima, ako se ne bi držali svoga ćesara i vjernog mu bana Jelačića. Zatim odmazde posvuda bez razlike, pod apsolutnim diktatom mladog cara Frana Josipa. Ustanci u Boki protiv vojne obaveze. No ta policijska država puno košta, a još potpiri Garibaldi, izgubljena je Lombardija, pa onda i Veneto, do pred Trst. A s druge strane Bizmark potuče Austriju do nogu. Nema druge, treba se nagoditi s najjačom opzicijom u Carevini: od 1867. nova dvojna država: Austro-Ugarska. Strogo ustavno-pravna država. Dalmacija dobija parlament u Zadru. I počinju investicije, kao što je mulo za Herceg Novi. I gradi se nova cesta kroz Boku, još i do Cetinja. Pa flotna baza s Arsenalom u Tivtu – pojavi se stručna radnička klasa. Ciglana. Garnizon u Kumboru, Hidroplanska baza, fabrika torpeda sa probnom Lansirnom. Grade se granični forovi sa prilaznim putevima i pozadi. Radi logistike svega toga, željeznica i pretovarna luka u Zelenici. Tu se začinje i turistika – glavna privredna grana buduče Crne Gore. Uostalom, Dalmacija nije više slijepo crijevo,  okupacijjom Bosne i Hercegovine, dobila je pozadinu. Neviđeni napredak Boke u malo decenija!

Ali onda svjetski rat – danas znamo da iza toga nije ništa postalo bolje. Kraljevina Jugoslavija je ovdje živjela samo na toj infrastrukturi. Relativno dobro, zahvaljujuči novom preduzimaštvu na toj infrastrukturi. I neizbježno dalje u tradiciji venecijanske kulture sa austrijskom civilizacijom – sasvim živo  i 30-ih godina. Pod kraljevskim diktatom obrazovane su banovine, po mogučnosti tako, da imaju srpsku večinu. Zetska banovina od Bojane do Pelješca, s time, što je Sutorina od Trebinja priključena Herceg Novom. Upravni centar je na Cetinju, ali se Boka za drugo obračala Dubrovniku.

Pa onda drugi rat: raspad Jugoslavije, a Boka – od Grude do Jaza – anektirana u Italiju: italijanski državljani od proljeća 1941. do jeseni 1943. I kad je u Kaštel Novom otvorena gimnazija, gore na Srbini, sakupljenim učenicima u dvorištu, novi direktor je s balkona ovako govorio italijanski: Bokelji, vaš zavičaj se italijanski zove „Bocche di Cattaro“ – usta Kotora – vaši stari su morali otkloniti venecijansko znamenje plačući, vi ste bili zadnji branioci i čuvari serenisime Republike, vaše stare kuće, vaš govor, sve još čuva tu naročitu tradiciju. Mi sada nismo došli ovamo kao osvajači – mi smo se vama vratili.

Kako se uzme. Bilo je doraslih studenata, koji su koristili priliku opet za Padovu. A ovi „povratnici“ su se zaista trudili da ugode narodu: snabdjevenost, zdravstvo. Ali s druge strane: fašizam i Mamula.  Partizani s Orjena, zbog kojih su popaljena pozadinska sela. Onda oslobođenje u „Narodnu republiku Crnu Goru i Boku“. Ali uskoro je brisana Boka, bez da je narod pitan, u ime Crnogoraca što su tu šljegli. Boka je i raspuštena, ukidanjem sreza i parcelisanjem na tri male opštine. A istina je ovo: Već se druga doseljenička generacija prilagođavala bokeškoj naročitosti. Za to nije trebalo mijenjati vjeru ili nacionano svojstvo. Bokelj je taj, ko se uživi u osnove venecijanske kulture i zapadnjačke civilizovanosti: Srbin, Hrvat ili Crnogorac, te još poneki Musliman, Italijan, Austrijanac, Mađar, Čeh, Albanac ili Rom. Rusi su onomad stigli iz Crnog mora preko Zelenike, htjeli su natrag i tek sad su se skrasili.

Titov režim nije brisao tradicije od 18. vijeka naovamo, ali je iskorijenio kraljevinu, koja je pak baš  to negirala. Ali štetno je bilo ukidanje privatne privredne inicijatijative kroz nacionalizacije, što je onda podređeno jednoj ideologiziranoj novoj klasi – kako je Đilas opomenuo. Boka bi i tako bila zatrta, da se nije još mogla osloniti na svoju pomorsku tradiciju. Brodovi Jugooceanije po svim morima svijeta, hranili su Crnu Goru. Inače, turizam-turizam-turizam: najprostija investicija zapošljavanja radi sticanja deviza. Ali mono-ekonomija je nestabilna i društvo strada, ako turisti neće ili ne mogu dolaziti.

Može li opstati naročita Boka još jednom za tristosedmdesestsedam godina?

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR ZOLTAN MAĐAR: OKUPACIJE BOKE (II): Slava Perasta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istoričar arhitekture Zoltan Mađar u svom tekstu Okupacije Boke, koji je proslijedio Monitoru, daje pregled burne istorije Boke kotorske i postavlja pitanje: Može li opstati naročita Boka još jednom za tristosedamdestsedam godina?

 

 

Tvrđavicu Sv. Stefana sagradio je Tvrtko, sada na mjestu novljanske Kanli kule. Po Lajoševoj smrti i političkoj gužvi što je tamo napravila Eliza, on je sad mogao sasvim gledati svoja posla. Izvrsne prihode dobivalo se u srednjem vijeku sa monopolom soli, a to se Tvrtku pružalo samo tu, na obali Sutorine. On je dakle solanu htio osigurati s tom kulom – na konkurentske jade Dubrovnika. Kako god, radi mira, odustao je od te ideje, a dokument toga je u dubrovačkom arhivu: jedino saznanje o osnivanju Herceg Novog. Tvrtko se toga odrekao tako, da nije preostalo ni ime njegovog osnivanja.

Dračevicu je onda zahvatio velikaš Sandalj Hranić Kosača, isto u dobrim odnosima s Dubrovnikom. Ustupio je Konavle do Ponte Oštre, a Kotoru i Lušticu: pomorska zaštita od gusara za nazvani Novi. Naslijedio ga je Stjepan Vukov Kosača, on se 1342. odrekao Bosne i proglasio samostalnim hercegom. Po njegovim posjedima onda i naziv Hercegovine. Kosače su dograđivali donji grad, sa svojim dvorom i naseljavali su zanatlije. Stjepan je bez obzira počeo proizvodnju soli, izazvao je rat s Dubrovnikom i izgubio Sutorinu. Utom je rastao i turski pritisak, baš osvajanjem Hercegovine. Tadašnji mađarski kralj Matijaš je sagledao strateški značaj nove tvrđave za leđima Turaka, poslao je Stjepanu pojačanje, smješteno u gornji grad, a ponudio mu kao zamjenu čak Zagreb. Stjepan je umro u Herceg Novom 1466. i naslijedio ga Vlatko. Turci mu opsjednu grad tek 1481. Na što Matijaš organizuje desant sa dubrovačkim brodovima, a dvije napuljske ratne galere su već i veslale u zalivu. Ali Vlatko neslavno preda donji grad. Posada gornjeg grada držala se još mjesec dana.

Na izmaku srednjeg vijeka Boka je „uređena“ za narednih 200 godina bez naročitih promjena u tom vremenu. U grubom: Prevlaka i Sutorina pripadaju Dubrovniku. Luštica i okolina s Kotorom imaju autonomiju u okviru Mletačke republike. A Grbalj je sporazumnim privilegijama pri Turskoj. Dočim je negdašnja Dračevica osvojena turska teritorija. S time, što se tu izdvaja Perast, orijentiran na stalno suprotstavljanje Turcima, prvenstveno protiv novljanskih, ulcinjskih pa i arapskih gusara. Stoga Venecija pruža Peraštanima naročite privilegije a još i takvo odlikovanje, da im je povjereno čuvanje-admiralske zastave. Posebnu slavu stiču Peraštani, što su 1654. vlastitim snagama i uličnim borbama odbili turski pokušaj osvajanja. A bogate se vlastitom trgovačkom flotom po Mediteranu u dalje. Odlikuju se i kulturno, Perast postaje naročit naspram Kotora.

Potiskivanje Turaka iz Boke, ustvari je počelo njihovim porazom pod Bečom – Risan je osvojen 1684. Ono što ovdje zovemo Morejskim ratom, bilo je koordinirano sa austrijsko-njemačkim potiskivanjem Turaka na sjeveru, čak su Poljaci i Rusi vezali turske snage. Za koju godinu, ovdje su se Turci povukli sasvim iza Rijeke Zelenike i njene močvarne delte. A 1687. krenula je iz Kumbora odlučna mletačka ofanziva protiv Herceg Novog. Iza toga ostali su Turci još samo u Sutorini: Dubrovnilk im je to ustupio radi odmanute granice od Venecije (kao i Neum onamo). A ovdje je došlo do radikalne etničke promjene, planskim naseljavanjem Hercegovaca i dolascima iz Crne Gore. Grubo rečeno: gdje su bili Turci – tu su sad pravoslavni. Posebno su pravoslavni Luštica i Krtoli – bivša Miholjska metohija.

I prelazimo u 18. vijek – zlatno doba Boke – mir i blagostanje pod okriljem Venecije. Ona direktno upravlja samo tvrđavama Herceg Novog i Kotora, inače samouprave, a najnovija je Topaljska komunitad. Tada se i pojavi ono, što su Crnogorci podrugljivo-zavidno nazvali Lacmanima – ako ni sami nisu „šljegavali“ u taj mali raj. Ali poremetio je to Napoleon. Grad na vodi preda mu se maja 1796,  sramežljivo-tiho, jedva se i znalo da hiljadugodišnje Republike više nema. Tako je u lagunu i uplovio prvi francuski ratni brod. A tuda je patrolirala peraška gajeta – neobaviještena – pa napadnu topovnjaču i osvoji je ubivši kapetana. Bokelji, zadnji branioci Serenisime! Napoleon je po nekoj kombinaciji za Elzas, prepustio svo venecijansko Austriji. Zauzimanje besputne Dalmacije bilo je povjereno krajiškom generalu Rukavini, a trajalo mu je da stigne do Boke. Tu je pak zadržano venecijansko uređenje. Tek kada je on došao u Lepetane, Peraštani su morali spustiti gonfalon sv.Marka – plačući.  Pri čuvenom govoru gradskog kapetana Josipa Viskovića, bokeškovenetskim dijalektom: Ti sa nama mi sa Tobom tristasedamdesetsedam godina…

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo