Povežite se sa nama

DUHANKESA

Monolog o Heraklitu

Objavljeno prije

na

Život siromaha teče kao voda. Nizbrdo. To je ono što se odmah vidi. Na prvi pogled. Ono što se ne vidi odmah, ni na prvi a ni na drugi pogled, jeste da i život bogataša teče na potpuno isti način, kao sve što teče na ovom svijetu – nizbrdo! Jer sve što teče, teče samo ako postoji neka nizbrdica. Tok rijeke određen je visinskom razlikom između njenog izvora i nulte tačke okeana u koje se, na kraju svog toka, uliju sve rijeke ovoga svijeta. Rijeke ima dok na njenom putu ima nizbrdice. Život traje dok nalazi i prihvata svoje nizbrdice. Od davnina mudraci su znali da svačiji život teče jednako kao što teče voda! To je prirodni tok. Tako voda i rijeke i života ostaje bistra, pitka i živa. Zato su drugima savjetovali siromaštvo, a sebe same su siromaštvu – zavjetovali! Najbolje je to znao Heraklit. Njegova čuvena Rijeka, rijeka o kojoj on govori, jeste život sam. Reći: Ne može se dva puta u istu rijeku! – nije ko zna kakva mudrost. Ne može. Pa šta!? Ko haje za to što voda rijeke u koju se ulazi drugi put, nije ona ista voda u koju se ušlo prvi put!? Koga bi to još potreslo? Koga bi ta riječ nečemu naučila? Nego, on je rekao nešto drugo, nešto mnogo važnije: Ne može se dva puta u isti život! A ako se, u istu rijeku može ući samo jednom, i ako se isti život može živjeti samo jednom, to znači da se ne može znati sa sigurnošću ni da li smo i taj jedan put ušli u rijeku i čak, ima li uopšte ikakve rijeke, i jesmo li živjeli i taj jedan život? Jer, zar se ne kaže da je jednom isto što i nijednom!

Kad se suprotstaviš ovom zakonu, kad vodu pokušaš natjerati da teče uzbrdo, vidiš da to nikako ne može! Zaista, podignu branu ljudi. Nivo vode zaustavljene branom raste, ali voda ipak ne teče uzbrdo; rijeka iščezne, sam tok tu prestaje. Doduše, samo privremeno. Dok narasta, ona zaustavljena voda sabire snagu, kao što sakuplja u sebi i gnjev što je zaustavljena. U takvoj vodi se na dnu taloži svakakva prljavština, mulj, otpadci. I na dnu života koji je privremeno zaustavljen nekom branom izgrađenom od društvene moći ili bogatstvom, skuplja se glib, miris ustajalosti i svakakva prljavština. Prije ili kasnije, svaka brana pukne. Voda odnese sve i opet poteče život. Do posljednje nizbrdice.

A duša, šta je sa našom dušom!? Ako je ima i ako je besmrtna, ipak ni duša ne ulazi dva put u isto tijelo. “U isto tijelo se dva puta ne može!” Heraklit je svakako i to mislio! Ako je inkarnacija uistinu činjenica, onda je sasvim jasno porijeklo melanholije koja neke duše nikada ne napušta! Zatočena u drugo tijelo, ne može duša nikada zaboraviti ono prvo, u kojem je bila prije toga i s kojim se srodila, a za kojim ne prestaje da žudi. Takva duša je kao nevjesta odvedena u dom drugog muža, koja ne može ni zaboraviti, ni prežaliti dom prvog čovjeka kog je ljubila. Trudi se ona, održava i ovu kuću, poštuje njen red, ali tuga za onom prvom kućom nikada je ne napušta.

Zato je veoma opasno živjeti mirno i bezbjedno. Najopasniji život jeste život bez ikakve opasnosti. Najrizičniji život je život bez rizika. Snaga rijeke, kao i snaga života pozajmljena je. Na putu do okeana, svog krajnjeg cilja, rijeka dobija svoju snagu iz prepuštanja nizbrdici. Život, šta god bio njegov cilj, iz smjelosti da neprestano prihvata rizik.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Logika moći i logika slobode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Logika moći se ne mijenja. Nažalost. Ni logika slobode se ne mijenja. Srećom. Na pitanje kada će se promijeniti, slobodno recite onu riječ koju vas ubjeđuju da nikad ne kažete: Nikada

 

Koliko god mi se često učini da su u pravu oni koji tvrde da je ovaj svijet haotičan, svaki put se uvjerim da se u njemu ima šta razumjeti. Kad sam prvi put čuo rečenicu ,,Nikad ne reci nikad!” nasmijao sam se od srca i šaljivčinu koji mi je uputio ovaj logički galimatijas ostavio zabezeknutog kontra pitanjem: ,,Ne vidiš li nikakav problem u tome što mi savjetuješ da nikada ne kažem riječ koju si ti sada rekao dva puta u istoj rečenici!?”

Svi univerzalni iskazi imaju isti problem: protivrječni su u sebi! Recimo, umjesto što na tvrdnju: ,,Sve u svijetu se mijenja!“ u znak saglasnosti mudro klimamo glavom,  treba reći: ,,Osim samoga svijeta!“ Pokraj logičke protivrječnosti, tvrdnja da se sve u svijetu mijenja, nije ni objektivno tačna. Mnoge stvari se ne mijenjaju. Bio sam, na primjer, zatečen istovjetnošću logike kojom su se prije 2.500 godina rukovodili Atinjani u pregovorima sa građanima ostrva Melosa, sa logikom  koju je slijedila Srbija u nedavnim događajima u Crnoj Gori. Ako zamijenimo temu pregovora oko okupacije ostrva Melosa od strane Atinjana, sa temom hirotonisanja mitropolita Joanikija II, i izvršimo odgovarajuću zamjenu imena aktera onih pregovora, nazivima država konfrontiranih oko tog čina, sljedeći fragment dijaloga koji navodi Tukidid u Istoriji peloponeskih ratova, potvrdiće da se ni u logici moći, ni u logici slobode, ništa nije promijenilo:

  1. Atinjani: ,,Što se nas tiče, iako je naša vlast na jednom dijelu teritorije uskraćena, mi se toga ne bojimo… Sa svoje strane, mi imamo ovo da vam kažemo: došli smo da demonstriramo i uvećamo svoju moć, kao i da spasimo vaš grad od uništenja. Dakle, uspostavićemo našu vlast nad vama i poštedićemo vaše živote, a to će biti na obostranu korist“.
  2. Melijanci: ,,Ali kako može biti za nas korisno da služimo vama; iako je doduše, jasno kako to može biti korisno za vas?“
  3. Atinjani: ,,Tako što ćete, ako nam se pokorite, spasiti sebe velikih stradanja. A mi, pošto vas nećemo uništiti, imaćemo korist od vas“.
  4. Melijanci: ,,Ali zar nećete pristati na to da vam mi ponudimo savezništvo kao vaši prijatelji?“
  5. Atinjani: ,,Nećemo. Jer vaše neprijateljstvo nam ne može mnogo nauditi, dok bi prihvatanje prijateljstva s vama moglo biti protumačeno kao naša slabost, od strane onih za koje nam je u interesu da nas se i ubuduće plaše“.

Poslije dužeg vijećanja Melijanci su odbili da se dobrovoljno pokore sljedećim riječima: ,,Odlučili smo da se dobrovoljno ne odreknemo slobode u kojoj naš grad živi već sedam stotina godina, od kada je bio osnovan. Uzdajemo se da će nas bogovi koji su nas do sada čuvali,  sačuvati i ovaj put. Na kraju, još jednom vam nudimo mir i predlažemo: bićemo vaši prijatelji, a vi se povucite sa naše zemlje poslije dogovora o savezu koji ćemo sklopiti u skladu sa našim uzajamnim interesima”.

Atinjani su ovu ponudu glatko odbili riječima: ,,Na osnovu ovih pregovora, čini nam se da ste vi jedini ljudi koji buduće događaje smatraju sigurnijim od prošlih; i uz to, koji vjeruju da će im se ispuniti ono što žele, samo zato što to oni žele, ali ljuto ćete se prevariti”.

U kontekstu ovog dijaloga postaju jasni i događaji vezani sa rukopoloženjem mitropolita Joanikija II, prije svega, zašto je jedna strana odbila da se hirotonisanje Joanikija II obavi na bilo kom mjestu od mnogih koja su im  bila prijateljski ponuđena i zašto je zavrla da se to učini upravo na Cetinju, jedinom mjestu za koje je znala da će biti odbijena? Zato što bi i u ovom primjeru, prihvatanje ponuđenog mjesta za ustoličenje, a time i prihvatanje prijateljstva sa slabijim, moglo biti protumačeno kao dokaz slabosti jačega. Zato što jačem ne može mnogo nauditi neprijateljstvo srazmjerno mnogostruko manjeg, dok je korist od njegovog prijateljstva manja od koristi koju će jačem donijeti demonstracija moći i strah onih na čiji strah računa ovim potezom!

Ne mijenja se sve u ovom svijetu. Prošli su milenijumi a eto, na primjer u ovom pogledu, ništa se nije promijenilo. Kako je bilo, tako je ostalo: Logika moći se ne mijenja. Nažalost.

Ni logika slobode se ne mijenja. Srećom.

Na pitanje kada će se promijeniti, slobodno recite onu riječ koju vas ubjeđuju da ne kažete:

Nikada!

Nikada se neće promijeniti ni logika moći, ni logika slobode, dok god bude onih kojima slobodni smetaju i onih kojima je sloboda preča od sigurnosti i jača od straha.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Aristotelov savjet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Množe se velike besmislice, ne prestaju prazna brbljanja, sve je isto kako je bilo i tada,  samo što niko više ne pamti Aristotelov savjet. Ali dobro je, sjetiti ga se!

Sada kada mu je postalo jasno da se više ne može baviti filozofijom, Aristotel se sjeti rečenice iz svog ranog spisa Propreptikus, kojom je sa istim žarom  nagovarao svoje vršnjake i uvjeravao sebe da se okanu svega i da se potpuno posvete filozofiji:

,,Prema tome, ostaje nam samo da se posvetimo filozofiji, ili da se oprostimo od života i napustimo ga, jer je sve osim filozofije, velika besmislica i prazno brbrljanje“.

  • Možda će i ovi bolovi u želudcu biti dovoljni? To što me želudac ne muči

danas i što začudo ne osjećam nikakve bolove, ne znači da je bolest prošla. Da je bio živ moj otac, možda bi znao. Kao lični liječnik kralja Filipa, morao je znati više nego većina običnih ljekara i vidara. Ipak, možda ni on ne bi znao – jer je bolest koja me muči već cijelu godinu rijetka – toliko da mi ni jedan liječnik nije znao reći koja je to bolest, ni ima li lijeka za nju. Najbolja odbrana od svih bolesti za zdravog čovjeka je – ljepota! – Na ovu pomisao Aristotelu se učini da pred sobom vidi svoju Herpilidu. Osjeti prijatno uzbuđenje i dašak radosti. – Kako ljudi ne vide da je ljepota lijek za mnoge bolesti, osim za smrt!? Obuzet ljepotom, čovjek zaboravlja na tugu i brige! – Licem mu preleti smiješak kada se sjeti odgovora onima koji su ga uporno pitali, šta vidi u ljepoti da je toliko hvali:

,,To je pitanje koje samno slijep ćovjek može postaviti!“

  • Uistinu, ima mnogo ljepote na ovom svijetu! – prošapta za sebe Aristotel.

A sva ta ljepota sigurno potiče sa istog mjesta sa kog nadolaze i istina, pravednost, hrabrost i vrlina, kao i sve što je savršeno, pa i naš razum koji nam omogućava da shvatimo ono najvrijednije u životu i da živimo u skladu sa vrlinom. Do tog saznanja vodi samo filozofija jer ona traga za istinom koja je ista za besmrtne bogove i za smrtnike. Zato je bavljenje filozofijom u potpunosti opravdalo moj život. Jer samo filozofija vodi čovjeka do slobodnog života, a slobodan život je samo onaj u kom se čovjek ne upravlja prema onome što mu se čini najkorisnije i najpotrebnije, nego prema onome što je najbolje, najispravnije, najpravednije. Ako  su sve ostale nauke korisnije i potrebnije od filozofije, ipak nijedna nije bolja od nje!

          Ova misao donese Aristotelu ogromno olakšanja. Preplavi ga osjećaj neke nesputane razigrane slobode. Intenzivna začuđenost, gotovo grozničava zapitanost pred svim onim što svijet otkriva i skriva, koji su vladali njime od prvog dana bavljenja filozofijom sve do ovog trenutka, na prečac nestadoše. Prosto, ugasili su se, utrnuli kao što utrne svijeća kada dogori do samog kraja, kao što zgasne svjetlo dana kada zađe sunce. Aristotel jasno osjeti da ga odjednom ništa više ne čudi, ali ga to ni najmanje ne zabrinu. Nije to kraj filozofije, iako na početku filozofije stoji čuđenje! – to je uvod u onu najvišu filozofiju u kojoj se ostvaruje blaženstvo duše – eudaimonija!  Znao je da ovaj potpuni mir u njemu više ništa ne može pomutiti. Blaženstvo koje mu ispuni dušu uvjeri ga da je njegov ućitelj Platon bio u pravu: ljudi žive u mraku pećina svoje opsjednutosti prolaznim svijetom, na čijim zidovima igraju sjene očaja zbog gubitka života i straha od smrti, dok napolju blista vječno sunce  istine i blaženosti. U jednom trenutku prenu ga osjećanje da je neko nevidljiv ušao u vrt. Učini mu se da ga je nevidljivi neznanac blago poveo za ruku! Nije mogao ustati da pogleda kuda ga vodi; snaga ga je izdala. Još uvijek nepomućenog mira i blaženstva, Aristotel blago klonu i spusti glavu na na stol za kojim je sjedio. Hladni mermer mu je prijatno osvježio vrelo čelo; u trenu se sjeti Zlatne pjesme pitagorejaca:

Ti pun nade budi, jer ljudi su božanski soj,

          Sve što je sveto, sama im priroda otkriva,

          Ako te svetosti poštuješ, prihatićeš ono na šta te ja podstičem,

          I zdrave duše, od svih ovih muka, spas ćeš naći!

Dok je Aristotel stajao na strmom rubu ovog svijeta,  završne riječi himne još su mu brujale u svijesti. Obazrije se i ugleda sebe kako daleko dolje, sjedi na verandi svoje kuće, glave klonule na mermer stola. Od tog trenutka, više nijednom se ne osvrnu, nego se uputi pravo napred zagledan u daljine. I stupi preko grebena planine u istom trenutku u kom i sunce pređe taj greben. I ugleda Aristotel pred sobom svijet beskrajno veći od svijeta koji je ostao iza njega i u kom je na ostrvu Eubeja, ostalo njegovo tijelo za mermernim stolom u gradiću Halkisu, toj tački na liniji između nezahvalne Atine i rodne Stagire.

 

Od tada, množe se velike besmislice, ne prestaju prazna brbljanja, sve je isto kako je bilo i tada,  samo što niko više ni ne pamti Aristotelov savjet.

Ali dobro je, sjetiti ga se!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Iščezle planine, nestali prijatelji

Objavljeno prije

na

Objavio:

U svijetu bez planina i prijatelja, isprekidani signali mobilnih telefona koji svake sekunde šalju milione „selfija“ su posljednji dokaz da još jesmo

 

Godinama sam odlazio u planinu kao u veliku tajnu. Zatvoreni nijemi svijet planine otvarao se i zatvarao, ukazivao se i skrivao. Sa svakom novom tajnom koju bih otkrio  o planini, otkrivao sam po jednu novu tajnu o sebi. Razumijevajući malo po malo planinu, razumijevao sam sve više sebe.  A kada bih je malo bolje upoznao, kada bi mi otkrila poneku tajnu i dopustila mi da oslušnem puls njenog srca,  pohodio sam planinu kao što se pohodi najbolji prijatelj: da bih bio tamo gdje  mi je mjesto, sa onim ko mi je najdraži. Dok bih sjedio i razgovarao sa prijateljem, bilo je kao da zalazim duboko u planinu. Dok bih ćutke koračao kroz planinu, bilo je kao da tonem u razgovor sa prijateljem.

Jasno mi je da će danas malo ko razumjeti ovo o čemu pričam. Ne zato što bi to zahtijevalo neko veliko znanje, ni zato što je samo po sebi komplikovano i teško, nego zato što je danas gotovo nemoguće razumjeti značenje oba ključna pojma o kojima govorim. Iako su prijatelji oduvijek i svugdje u svijetu bili onoliko rijetki koliko dragocjeni, znalo se da ih ima i svako je znao kolika je sreća imati prijatelja i kolika je nesreće izgubiti ga.

Danas više nema ni prijatelja, ni planina.

Bilo ih je, ali sada ih više nema!

Planine su iščezle!

A s njima i prijatelji!

Oni koji nisu nikada imali prijatelja, neće shvatiti šta je ono što prijatelja čini planinom u kojoj duša razgovara sama sa sobom. Nađeš svoju planinu i našao si svog prijatelja! Prijatelj i planina bili su siguran spas protiv samoće. Sada svako sebe dijeli sa stotinama, hiljadama, sa milionima internet adresa čijim sopstvenicima neće nikada stegnuti ruku niti će ih nekada pogledati u oči. Planinu je zamijenilo bijedno ostrvce, prijatelj je postao neko ko negdje samuje na istom takvom pustom ostrvcetu. Nekada su brodolomci stavljali svoje pozive za pomoć u praznu bocu, nadajući se da će je morske struje odnijeti do nekoga neznanca koji će doći po njih i spasiti ih. Sada internet poruke plutaju po internet okeanu kao boce koje uvijek stižu onima kojima su poslate, ali niko više nikome ne dolazi i niko nikoga više ne spašava.

Zato danas nikome ništa ne znači ni to što nikada neće imati prijatelja, ni to što nikada neće shvatiti šta je ono što je izgubljeno od kada su planine iščezle! Ali mene je nestanak planina zabezeknuo, pogodio me u pleksus solaris, izbio mi je dah. Gubitak prijatelja je gubitak s kojim se računa; ljudi odu! Ali planine ostaju! Planine moraju ostati! Znalo se: ne može se računati sa gubitkom planine. Jednostavno – planine su uvijek do sada ostajale. Sve je prolazilo, sve je teklo, i prije Heraklita i od Heraklita naovamo, ali planine su ostajale. A ipak, sada već definitivno odlazak u planine više nije moguć, jer su planine nestale, ukinute su, rastajene na brutalno vulgarizirane, skenirane sekvence virtualne autopsije perverzno preciznih detalja simulakruma topografije na serveru Earth. Kao i sam pojam prijatelja.

U srcima ljudi svuda u svijetu, prizor Planine oduvijek se činio kao nedogledno veličanstveni hram podignut u slavu neba, na radost ljudi. Njihov zov odzvanjao je kao veliki, tajanstveni poziv Nepoznatog, istovremeno opominjući i obećavajući – neodoljiv! Takvu sam Planinu upoznao, u takvu Planinu sam odlazio, s takvom Planinom sam prijateljevao! Kada sam prvi put primijetio na mojim omiljenim kozjim stazama planinarske markacije – crvenu tačku obrubljenu bijeom bojom na jednoj stijeni u kršu, shvatio sam da mi je taj dio planine definitivno nasilno oduzet. Kako su se umnožavali ti planinarski znaci – markacije, tako sam ja  ostajao sam bez svoje staze, jer se sa svakom novom markiranom stazom Planina smanjivala a svaka staza se pretvarala u nekakav javni profani prostor, u bijednu karikaturu prljavog palanačkog parka.

A kada su se pojavili mobilni telefoni, sa ugrađenim sistemom za lociranje GPS i tako uspostavili stalni nadzor svakog koraka gdje god se čovjek nalazio, shvatio sam da više nije ostala ni jedna planina u koju bi se moglo otići. Sve planine su snimljene, skenirane, u razmjeru koji omogućava da vidiš pastirsku kolibu, osamljeno drvo, skriveni potok – u Andima, na Šar Planini, na Kavkazu, u Pirinejima, Durmitoru, Prenju – sve je tu, avetinjski jasna slika sastavljena od stotina hiljada elektronskih tačkica – samo više nema Planine! Vidiš sve, a sjediš u sobi, sam i pust.

U vrijeme dok su još postojale planine, niti je ko znao kada bih došao u planinu, ni gdje se nalazim, ni kojim sam stazama prošao, ni koliko sam dugo boravio u planini – vraćao sam se prosvijetljen kao sa hodočašća prijateljstvu! Idem li još u planine? Ne! Ni ja, ni bilo ko. Varaju se svi koji misle da još idu u planine.  Niko više ne ide u planine. Od kada su planine iščezle, iščezli su i planinari.  To su sada samo gluhonijemi hodači koji pokorno koračaju markiranim stazama.

U svijetu bez planina i prijatelja, isprekidani signali mobilnih telefona koji svake sekunde šalju milione „selfija“ su poslednji dokaz da još jesmo.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo