A ne duboka država. Najdublji izvor destruktivnih političkih revizija i polarizacija
Od početka drugog mandata Donalda Trampa, Crna Gora više nije nikakva ekskluzivna destinacija, ni kada je reč o velikim istorijskim revizijama i na njima zasnovanim destruktivnim političkim polarizacijama. Uz sva druga šokantna „otkrića“, ovaj bivši rijaliti mega-mag, sada u ulozi predsednika SAD, u samo nekoliko prvih meseci svog drugog mandata, zasuo je Ameriku i svet pravom bujicom neverovatnih istorijskih revizija. Ilustracije radi, ovde navodimo samo dve takve. Prvu, koja „otkriva“, kako su SAD, u poslednjih oko sto godina, dakle upravo u vremenu SAD hegemonije, u stvari, bile iskorišćavane i pljačkane, od strane ostalih. I drugu, koja „otkriva“, kako su pripadnici bele, a ne crne ili neke druge obojene rase, u Južnoj Africi, ali i šire, izloženi genocidu.
Zaista, šta je, u poređenju sa ove dve egzotične revizije Donalda Trampa, a ima ih još, ona naša stara, izanđala istorijska revizija, koja bi da zameni mesta partizana i četnika u vreme Drugog svetskog i Narodno-oslobodilačkog rata 1941-1945. Ali, šalu na stranu, ovo je ipak ozbiljna, čak najozbiljnija stvar. Ono što je i u SAD Donalda Trampa, i u našoj maloj i jedinoj, kada je o ovome reč, najvažnije, to su, pre svega, dve stvari. Prvo, da se bez prestanka ima na umu, razlika koja postoji između istorije kao nauke, unutar koje se revizije podrazumevaju, na jednoj, i upotrebe a posebno zloupotrebe ove nauke i revizije u političke svrhe, na drugoj strani.
Druga stvar tiče se upravo ovog potonjeg. To je potreba da se izgrade ozbiljni, objektivni i pouzdani standardi za sprečavanje rečene zloupotrebe. Koja je najgori oblik kompromitacije same nauke. O opštem dobru i politici da i ne govorimo. Ali ovo nije ni malo jednostavno. U naslovu i podnaslovu ove kolumne, najkraće sam rezimirao svoj stav o tome. U ovom rezimeu, duboka država je najkraći sažetak za danas najrašireniji, ultardesničarski, trampovski oblik ideologije zavere, a duboki kapital najkraća leva replika onog analitičkog i političkog kompleksa ekonomije, klasa i klasnih borbi, za koju se, kao anarho-socijalist, bez prestanka zalažem.
Da upravo izloženo ne bi ostalo loše apstraktno, u nastavku ove kolumne, izložiću još samo dve kratke ali verujem lekovite konkretizacije. Prva se odnosi na preventivno rasvetljavanje one zloupotrebe. Kada nema dovoljno ili čak ni malo ovog i ovakvog rasvetljavanja, a to je bio slučaj i u zapaljivim političkim polarizacijama povodom nedavnih pokušaja rehabilitacije četnika i Pavla Đurišića u našoj maloj i jedinoj, onda se neminovno pada u veliku, pa i dvostruku političku konfuziju. Tako što se, kao anti-fašisti, predstavljaju upravo oni četnici koji su bili otvoreni kolaboracionisti sa fašistima 1941-1945., ali i DPS, koji je bio jedna od glavnih snaga postjugoslovenskih ratova, pa i fašizma, pola veka kasnije, 1991-1999.
Druga konkretizacija je manje poznata, ali može biti još lekovitija. Reč je o, čak i u istoriji kao nauci, nedovoljno, ukoliko uopšte, istraženoj pojavi, najpre spontanog, a zatim sve više organizovanog, ali u oba slučaja, zajedničkog anti-fašističkog otpora, u kojem su, od aprila odnosno jula do novembra 1941., učestvovala oba, od novembra 1941., a evo i do današnjeg dana, na život i smrt suprotstavljena tabora, komunista i monarhista, partizana i četnika. Ovde je najznačajnije pitanje, šta je krajem 1941. dovelo do negativnog preokreta? Odgovor na ovo pitanje ne bi bio nikakva istorijska revizija, jer tog odgovora do danas nemamo, nego bi bilo popunjavanje jedne značajne praznine. A politički, posebno kada imamo na umu da se danas, 2025., nalazimo u jednako teškoj međunarodnoj i ukupnoj situaciji, kao što je bila ona 1941., odgovor na rečeno pitanje, bio bi, moguće, od presudnog značaja i koristi, i za nalaženje odgovora, koji bi bio bolji od onog bratoubilačkog iz 1941-1945. i sve do danas.
Milan POPOVIĆ