Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Naš Dejton

Objavljeno prije

na

Za nama je još jedna godišnjica Dejtonskog sporazuma. Tim je sporazumom postignutim u američkoj bazi u Ohaju zaustavljen rat – pokolj Bosne koji je trajao tri i po godine. Od tog 21. novembra 1995. godine Karadžićeva i Mladićeva RS nije takozvana, međunarodno je legalizovana. To je dan kad je Srebrenica udijeljena onima koji su je ubili.

Treba čuti: Evropa i svijet tih godina bili su mnogo pristojnije mjesto za život no danas. Slovenski jug sa svojim rijekama krvi bio je iskakanje iz glavnog evropskog toka.

U istoriji možda nije bilo jasnijeg prizora proizvodnje planetarnog haosa od ovog koji se odvija danas. Nebom Sirije lete najjači ovog svijeta. Amerika i saveznici bombarduju položaje ISIL-a i budno prate da na kraju pobjednik ne bude sadašnji predsjednik Asad. Položaje ISIL-a bombarduje i Rusija i isto tako budno motri da naposljetku Asad ne bude poražen. ISIL gađa i Turska bdi da politički ne pretekne Asad i ne izađu ojačani Kurdi, koji, takođe, na terenu biju boj protiv ISIL terorista. Ti ISIL-ovci su, kao što se zna, silno naoružani, opremljeni i obučeni sletjeli s druge planete. Zato, nakon tolikog udruženog bombardovanja mogu jednovremeno da ratuju na Bliskom istoku protiv svih i da naprave pokolj u evropskom gradu svjetlosti. Da izazovu vanredno stanje u Parizu i u Briselu, i paniku širom Evrope.

U takvom svijetu, Đukanović bije odsudni boj za svoj Dejton. U vrijeme onog, ohajskog, bio je važni član Miloševićevićevog ratnog štaba. U međuvremenu je postao najveći dobitnik Miloševićevih ratova, a njegova postmiloševićevska etapa je najbolje naplaćena izdaja ratnog druga. To se moglo desiti samo uz prigodnu podršku Brisela i Vašingtona, pa i Moskve.

U evropskom putu i u aranžmanu sa NATO-om, Đukanović traži istorijsku priliku da pribavi konačni međunarodni legitimitet svom djelu – od Dubrovnika do afere Snimak. Ko veli, kad su mogli u Dejtonu Karadžićevom i Mladićevom ratnom učinku dati ime Republika, a što ne bi nagradili i njega.

Kad Viktor Orban kaže da Evropa treba div državnike ko što je naš premijer, to nije za sprdnju. Zvuči kao zlokobna najava da u Evropi dolazi vrijeme Orbana i Đukanovića. Ništa nije isključeno. Danas se evropski zapad žicama brani od vlastitih učinaka upravljanja svijetom.

Nakon tursko-ruskog incidenta s obaranjem aviona, planeta drhti od straha hoće li oni koji lete nad Sirijom svoje projektile usmjeriti jedni na druge. Imaju dovoljno moći da unište život. Demokratske finese nisu na dnevnom redu moćnih.

U takvoj atmosferi se ovdje čeka pozivnica NATO-a, koja bi mogla stići početkom decembra. To će Đukanović slaviti kao veličanstven uspjeh njegove ,,evroatlantske politike”. Pozivnica NATO-a, prije nego što je Crna Gora osvojila iskustvo smjenjivosti vlasti, znači da smo propustili priliku da i to pitanje tretiramo kao demokratski izbor. Kad bilo koju ideju realizuje nedemokratska vlast, na gubitku su svi – i oni za vojnu neutralnost i oni koji se zalažu da Crna Gora postane članica NATO-a. Ne može biti da Brisel i Vašington to ne vide: usvajanje odluke o pristupu NATO-u u parlamentu koji nije izabran na fer izborima dijeli Crnu Goru. Čak i glasanje na referendumu pod ovakvom vlašću ne može, nakon tolikog iskustva, odagnati sumnje da ishod nije rezultat slobodne volje građana.

Da je Crna Gora dobila demokratski izabranu vlast spokojnije bi čekala rasplet oko pitanja NATO-a. I jedna i druga legitimna mogućnost odlučivanja – glasanje u parlamentu demokratski izabranih predstavnika, i referendumsko izjašnjavanje, bilo bi mnogo lakše prihvaćeno od onih koji na kraju dana ostanu u manjini. Crna Gora sa iskustvom demokratskog izbora bila bi integrisanija, vitalnija, pouzdaniji član međunarodne zajednice.

Nema te vanjske sile koja može umjesto nas u Crnoj Gori da premosti unutrašnje provalije. Svaka zemlja u sebi sadrži zrnce Sirije. A, jednom, kad se digne prašina s razvalina njihove zemlje, Sirijci će dobiti vlast po mjeri usaglašenih interesa onih koji danas bombarduju. S NATO-om i bez njega: budimo sebi najbliži.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Junačenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

I ovonedjeljni nastupi starih i novih pripadnika vlasti svjedoče da u vremenima velikog junačenja kukavičluk caruje društvom

 

Crna Gora je, uz rijetke izuzetke, gromoglasnim ćutanjem obilježila tri decenije od napada na Dubrovnik. Ili uz tek formalno prisjećanje i ponavljanje tvrdnji da su za naš juriš na Konavle odgovorne tadašnje savezne vlasti u Beogradu i Slobodan Milošević. Otud utisak da je „Rat za mir“ jedan od onih događaja koji predvodnici najbrojnijih partija vlasti i opozicije žele da prepuste zaboravu.

Zato je i vijest da su delegacije Crne Gore i Hrvatske, prvi put za 30 godina, zajedno položile vijenac na ulazu u nekadašnji logor Morinj, prošla poprilično nezapaženo. Iako je zaslužila bitno drugačiji tretman. Makar zato što je ta komemoracija, sa sve prisutnima i odsutnima, bila dobra prilika da se prisjetimo s kakvom političkom klasom imamo posla.

Đavo se i dalje krije u detaljima. Računajući i onog stanovnika Herceg Novog koji u anketi RTCG kaže kako je Dubrovnik 1991. trebalo „sravniti sa zemljom”. Pošto bi njemu, računa valjda, onda bilo bolje. Potom se jave baš iz DPS-a da zamjere Javnom servisu što je emitovao „eklatantan primjer govora mržnje”. Bez pomena onih koji su pustili duha iz boce (šah, šahovnica i slične priče).  Pa, onda, nijesu uradili ništa da bi ga vratili tamo gdje mu je mjesto.

Mračna prošlost ne da se sakriti. Uvjerio se u to, ponovo, i Milo Đukanović. O novoj epizodi njegovih preduzetničkih poduhvata otkrivenih u Pandora papirima čitaćete više na stranicama Monitora. Kao što ste čitali o Đukanovićevom izletu u Dubai pod pokroviteljstvom Duška Kneževića ili „zaboravljenoj” ofšor firmi na Kipru. Ovdje samo o jednom detalju iz pandorine kutije. Iste večeri kada je MANS obavijestio o lancu povezanih ofšor kompanija koje su osnovali Đukanovići, otac i sin, u odbranu pasioniranog sakupljača firmi sa adresama u tzv. poreskim rajevima junački je stao je Kabinet predsjednika Crne Gore. Da objasne šta je njihov šef radio u vrijeme „kada nije obavljao državne poslove”. Od njih saznajemo da Victoria Trust „dok je on bio vlasnik (misle – Đukanović stariji), nije imao nikakvih poslovnih transakcija, nije otvorio niti jedan bankarski račun, jer jednostavno nikada nije ni aktiviran”. Da li su Slavoljub Stijepović, Petar Ivanović, Veselin Veljović i njihove kolege iz kabineta predsjednika države sigurne da govore istinu? Ili im je do nje stalo koliko i do tačnosti tvrdnje „sve je lako provjerljivo, pa nadležnim organima nije teško da utvrde stvarno činjenično stanje…”. Da je to lako, Đukanovićeve firme ne bi bile posijane od Britanije, preko Švajcarske i Gibraltara, do Djevičanskih ostrva i Paname, sa dominantnim ciljem da se sakrije njihov stvarni vlasnik. Znaju toliko iskusni Đukanovićevi saradnici.

Đukanović ima pravo da izabere svoje „branioce”, ali je veliko pitanje da li njihov angažman treba da plaćaju građani Crne Gore. Pitanje je i šta je veći kukavičluk – onaj Predsjednikov što se skriva iza kabineta braneći svoje privatne poslove ili članova kabineta što pristaju da brane nebranjivo.

Tokom prošlonedjeljnog gostovanja u Okviru na RTCG-u, junačili su se, na svoj način, i ministar finansija Milojko Spajić i ekonomije Jakov Milatović. Uticajni gosti javnosti nijesu predočili detalje plana reforme poreskog zakonodavstva, novog načina finansiranja i najavljenog povećanja minimalnih i prosječnih zarada. Umjesto toga, od njih smo čuli da je Spajićev plan „hrabar”.

„Niko nema razloga da bude protiv toga”, na neviđeno javnost ubjeđuje ministar Spajić, „naročito što Ministarstvo i Vlada stoje iza toga i preuzimamo rizik na sebe”. Onda je Milatović pojasnio o kolikom riziku je riječ. „Ja sjutra mogu da odem u London, on može da se vrati u Singapur…”. Junački, s njihove strane. Na građanima je da takođe junački istrpe posljedice ako se pokaže da je ministarska računica prehrabra. Tim prije što su u toku mučni pregovori o rekonstrukciji postojeće vlade. Kojoj još nije predočen nijedan detalj Spajićevog plana.

Onda se ljute novinari i predstavnici NVO sektora. Pošto u novoj vlasti nijesu održali obećanje o većoj („potpunoj”, najavljivao je premijer Krivokapić) javnosti njenog rada.  „Vladini materijali nijesu javno dostupni, pa javnost nije blagovremeno upoznata sa njihovim sadržajem ili se o njemu najuporniji informišu iz Službenog lista, nakon završenog odlučivanja“, kaže Milica Kovačević iz CDT-a. Nezvanično, ni većina ministara nije u mnogo povoljnijem položaju. Samo što oni hrabro trpe.

Nije to osobita tajna. U vremenima velikog junačenja, kukavičluk caruje društvom.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zvuci devedesetih

Objavljeno prije

na

Objavio:

U jesen 1991.  mitropolit Amfilohije hrabrio je crnogorske rezerviste u Dubrovniku, uz gusle. Danas, trideset godina kasnije, patrijarh Porfirije u Beranama gusla o autentičnim Srbima i zbunjenim Crnogorcima, nastavljajući tako da i dalje dijeli pastvu. Uz istu muziku  koja je i kreirala ratne devedesete, pa i Dubrovnik. Zvuke o  pravim i pogrešnim identitetima

 

Trideset je godina od napada na Dubrovnik. Kad padne Đukanovićeva Demokratska partija socijalista, mnogi su vjerovali, godišnjice tog zločina izgledaće drugačije. Neće ih, kao i svakog oktobra, prekrivati ćutanje. Pravosuđe, tri decenije pod političkom kontrolom, konačno će otvoriti  predmete ratnih zločina, pa i onog počinjenog u Dubrovniku, i dovesti ih do kraja. Do pravde. Bilo je jasno da rasvjetljavanje i kažnjavanje ratnih zločina  neće biti moguće sve dok oni  koji su zemlju vodili krvavih devedesetih –  ne odu.

DPS je otišao s vlasti, ali ćutanje je i ovog prvog oktobra. Niko ne pominje otvaranje predmeta o ratnim zločinima. Uobičajeno, nekoliko nevladinih organizacija i rijetki mediji, prisjete se kako je krenulo i teklo  paljenje i pljačka Konavala i opsada Dubrovnika. Ostali ćute.  Nego, ima još nešto jezivije ove jeseni. DPS je izgubio vlast, ali glasovi devedesetih postaju sve jači.

U novembru 1991. pokojni mitropolit Amfilohije hrabrio je crnogorske rezerviste u Dubrovniku, uz gusle i odlomak iz Mojkovačke bitke.  Danas, trideset godina kasnije, patrijarh Porfirije u Beranama gusla o autentičnim Srbima i zbunjenim Crnogorcima, nastavljajući tako da dijeli pastvu. Uz istu muziku koja je i kreirala ratne devedesete. Priče o identitetima, pogrešnim i ispravnim, upravo su oni glasovi koji su i doveli Jugoslaviju do krvi. I zbog kojih je  Crna Gora ispisivala sramne ratne stranice, među kojima je i Dubrovnik.

Osvrćući se na ustoličenje mitrpolita Joanikija u Cetinskom manastiru, patrijarh Porfirije kazao je u Beranama: ,,Neka bude ko god hoće Crnogorac, a onaj ne samo koji hoće, nego koji zna svoje korijene, svoje stablo, plodove, Vasojevićevog stabla, zna i hoće da pripada srpskom narodu”, presudio je Porfirije. Pa pridodao: ,,Mnogi, naša braća, naši srodnici, u kojima još nije proklijalo autentično sjeme vjere, bivaju zavođeni, a duh litija pokazao je kakav treba da bude naš stav”. Sve u svemu, ispada da je biti Srbin, za svakog pravoslavca u Crnoj Gori prirodno stanje. Ostali, u tolerantnijoj verziji, imaju pravo na svoju zabludu.

Uz sve, ovdašnji svjetovni pastiri, jasno su pokazali da će ići gdje god SPC svira. I po svaku cijenu. Teško da je, uz sva obećanja premijera Zdravka Krivokapića, to put u evropsku budućnost.

,,Svoju budućnost vidimo isključivo u Evropskoj uniji, uz snažne reforme u oblasti vladavine prava. U tom smislu ćemo preduzeti sve neophodne korake kako bismo opravdali očekivanja naših građana među kojima, nakon izbora nove vlade, podrška članstvu u EU svakodnevno raste, i u ovom trenutku prevazilazi brojku od 75 odsto podrške”, kazao je ove sedmice Krivokapić na sastanku sa predsjednicom Evropske komisije Ursulom fon der Lajen.

Osim Briselu ugodnih obećanja, nova vlast na polju reformi vladavine prava ali i evropskih integracija, nije uradila mnogo. Nekoliko akcija hapšenja kriminalnih grupa, pa ni presrijetanje tone i po kokaina, nijesu ni približno dovoljni za konačni izlazak iz tranzicije, i istinsku reformu ovoga društva.  Pa ni novo tužilaštvo, oslobođeno od trodecenijske vladavine DPS-a. Ako ga bude.

Za istinsku reformu, potrebno je da živimo evropske vrijednosti. Sve dok budemo pričali priče o ispravnim i pogrešnim identitetima i dok se ne  suočimo sa ratnom prošlošću, utvare devedesetih vraćaće se.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Vrijeme je, opet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što su nam djeca odrasla u ratovima, i na retrogradnim idejama, što bi rek'o Đukanović,  ostalo je da im u škole uvedemo vjeronauku. Koju bi im propovijedali oni  koji su devedesetih sa retrogradnim snagama učestvovali u tragičnom raspletu na prostoru ex Jugoslavije. Uz rekonstruisanu Vladu, okupljenu oko SPC-a, eto recepta za nove drame

 

,,Vrijeme je pokazalo da to što je neko političar, ne znači da nije ekspert”, prosvijetlio nas je predsjednik parlamenta i lider Demokrata Aleksa Bečić. Nije jasno na koga je tačno mislio. Vrijeme od avgusta do danas pokazalo je samo da su i ovi političari, baš kao i prethodni, eksperti u tome da ljube vlast iznad svega. I uhljebe bližnjeg svog. Što bi Bečić rekao: „Mogu se brzo stvoriti pretpostavke za izbor članova Tužilačkog savjeta, čak i prije rekonstrukcije Vlade,  ako je to nekome važno”. Ma nije. Kome su bitne nezavisne institucije. Najpreče je da se svi ,,eksperti” i njihovi bližnji smjeste u Vladu.  Ili malo dublje.

Valjda zato što su eksperti, imamo i još jednu krizu. Vlasti, naravno. Epidemiološke krize, ekonomske krize, nezaposlenost, odlazak mladih, organizovani kriminal, propale institucije, to nije baš toliko važno da naši eksperti sjednu za sto. Ali kad su u pitanju rekonstrukcije Vlade, tu su neumorni.  Gledamo novi nastavak pregovora. U kojima je  danas prihvatljivo ono što juče nije bilo, a jučerašnji „neprijatelji“ postali saveznici. Sve za ljubav.

Premijer Zdravko Krivokapić ove sedmice prihvatio je rekonstrukciju.  Predložio je da ta rekonstruisana Vlada ima tri potpredsjednika, a  resori koji su se pokazali kao obimni budu podijeljeni ,,saglasno dogovoru predsjednika Vlade i parlamentarne većine”. Koliko juče, tvrdio je da je rekonstrukcija ,,apsolutno nepotrebna”, a da je za njega jedino prihvatljiva ekspertska Vlada. Eksperte više ne pominje. Možda je i on shvatio da su i političari eksperti. Posebno ovi iz Demokratskog fronta. Za koje je građanima do juče poručivao da mu ,,podmeću” i ucjenjuju ga kako bi ,,destabilizovali Crnu Goru”. Te da on ,,kao premijer iz naroda” neće pristati ,,da bude pion u političkoj igri dijela parlamentarne većine”. Da li je sad odlučio da im se pridruži u destabilizaciji Crne Gore,  nije jasno. Ili je, nakon Cetinja, spoznao da  i frontovci, koje je pozvao u pomoć da po cijenu svega ustoliče mitropolita Joanikija, zaslužuju da budu apostoli.

Zajedničko i Krivokapiću, i Frontu, ali i Demokratama je nekritički i skrušeni  odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori. Interesi Mitropolije, svetinja su. Nakon što su pregovori u avgustu o aktuelnoj Vladi, vođeni pod Ostrogom, nije neko čudo i da se ona rekonstruiše pod novim mitropolitom. Jedino, eto, što mitropolit Joanikije ne ljubi  autonomiju Mitropolije od Beograda, kao prethodni, pa bi možda za rekontrukciju trebalo tražiti i blagoslov Beograda. Nekim čudom, nova postavka Vlade u kojoj bi bili i eksperti iz Fronta, poklapa se za željama Aleksandra Vučića iz jeseni prošle godine.

URA još nema odgovor na novu ponudu o rekonstrukciji. Iako je upravo ona ta koja je insistirala na modelu ekspertske Vlade, kako bi se prevazišle boljke nove parlamentarne većine, poznate i u avgustu prošle godine. Nakon što su napravili prvi kompromis, i zauzeli političku poziciju u ekspertskoj Vladi, ređali su se ustupci i ćutanja. Još jedan bi bio poguban.

I nova opozicija – otvorila oči. Demokratska partija socijalista, nakon što je njihov lider decenijama blisko sarađivao sa Aleksandrom Vučićem, te sklapao saveze sa Mitropolijom, danas brani Crnu Goru na Cetinju. Od Vučića i SPC-a. A u Njujorku poručuje da su opet na sceni retrogradne ideje. „Ukazao sam da to smatram vrlo retrogradnim i apsolutno pogubnim, o čemu svjedoče gubici koje smo imali na prostoru eks Jugoslavije ranih 90-ih godina, a koje su posljedica upravo tadašnjih ideja istovjetnim današnjim idejama”, kazao je Đukanović. Čovjek bi rekao da je devedesetih bio lider Liberalnog saveza, kojeg je progonio,  a ne predsjednik Vlade, Miloševićeve ispostave.

Sigurno je: dok su aveti devedesetih na sceni, nema nam izlaska iz retrogradnog Merkura, što bi rekli astrolozi. Nakon što su nam djeca odrasla u ratovima, i na retrogradnim idejama, ostalo je  još da im u škole uvedemo vjeronauku, što je želja mitropolita Joanikija. Koju bi im propovijedali oni koji su od devedesetih sa retrogradnim snagama učestvovali u tragičnom raspletu na prostoru ex Jugoslavije. Uz istorijske lekcije koje su frizirale vlasti koje su ovu zemlju vodile devedesetih, i rekonstruisanu Vladu okupljenu oko SPC –   eto recepta za nove drame.

Opet je vrijeme da se to zaustavi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo