Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Naš Dejton

Objavljeno prije

na

Za nama je još jedna godišnjica Dejtonskog sporazuma. Tim je sporazumom postignutim u američkoj bazi u Ohaju zaustavljen rat – pokolj Bosne koji je trajao tri i po godine. Od tog 21. novembra 1995. godine Karadžićeva i Mladićeva RS nije takozvana, međunarodno je legalizovana. To je dan kad je Srebrenica udijeljena onima koji su je ubili.

Treba čuti: Evropa i svijet tih godina bili su mnogo pristojnije mjesto za život no danas. Slovenski jug sa svojim rijekama krvi bio je iskakanje iz glavnog evropskog toka.

U istoriji možda nije bilo jasnijeg prizora proizvodnje planetarnog haosa od ovog koji se odvija danas. Nebom Sirije lete najjači ovog svijeta. Amerika i saveznici bombarduju položaje ISIL-a i budno prate da na kraju pobjednik ne bude sadašnji predsjednik Asad. Položaje ISIL-a bombarduje i Rusija i isto tako budno motri da naposljetku Asad ne bude poražen. ISIL gađa i Turska bdi da politički ne pretekne Asad i ne izađu ojačani Kurdi, koji, takođe, na terenu biju boj protiv ISIL terorista. Ti ISIL-ovci su, kao što se zna, silno naoružani, opremljeni i obučeni sletjeli s druge planete. Zato, nakon tolikog udruženog bombardovanja mogu jednovremeno da ratuju na Bliskom istoku protiv svih i da naprave pokolj u evropskom gradu svjetlosti. Da izazovu vanredno stanje u Parizu i u Briselu, i paniku širom Evrope.

U takvom svijetu, Đukanović bije odsudni boj za svoj Dejton. U vrijeme onog, ohajskog, bio je važni član Miloševićevićevog ratnog štaba. U međuvremenu je postao najveći dobitnik Miloševićevih ratova, a njegova postmiloševićevska etapa je najbolje naplaćena izdaja ratnog druga. To se moglo desiti samo uz prigodnu podršku Brisela i Vašingtona, pa i Moskve.

U evropskom putu i u aranžmanu sa NATO-om, Đukanović traži istorijsku priliku da pribavi konačni međunarodni legitimitet svom djelu – od Dubrovnika do afere Snimak. Ko veli, kad su mogli u Dejtonu Karadžićevom i Mladićevom ratnom učinku dati ime Republika, a što ne bi nagradili i njega.

Kad Viktor Orban kaže da Evropa treba div državnike ko što je naš premijer, to nije za sprdnju. Zvuči kao zlokobna najava da u Evropi dolazi vrijeme Orbana i Đukanovića. Ništa nije isključeno. Danas se evropski zapad žicama brani od vlastitih učinaka upravljanja svijetom.

Nakon tursko-ruskog incidenta s obaranjem aviona, planeta drhti od straha hoće li oni koji lete nad Sirijom svoje projektile usmjeriti jedni na druge. Imaju dovoljno moći da unište život. Demokratske finese nisu na dnevnom redu moćnih.

U takvoj atmosferi se ovdje čeka pozivnica NATO-a, koja bi mogla stići početkom decembra. To će Đukanović slaviti kao veličanstven uspjeh njegove ,,evroatlantske politike”. Pozivnica NATO-a, prije nego što je Crna Gora osvojila iskustvo smjenjivosti vlasti, znači da smo propustili priliku da i to pitanje tretiramo kao demokratski izbor. Kad bilo koju ideju realizuje nedemokratska vlast, na gubitku su svi – i oni za vojnu neutralnost i oni koji se zalažu da Crna Gora postane članica NATO-a. Ne može biti da Brisel i Vašington to ne vide: usvajanje odluke o pristupu NATO-u u parlamentu koji nije izabran na fer izborima dijeli Crnu Goru. Čak i glasanje na referendumu pod ovakvom vlašću ne može, nakon tolikog iskustva, odagnati sumnje da ishod nije rezultat slobodne volje građana.

Da je Crna Gora dobila demokratski izabranu vlast spokojnije bi čekala rasplet oko pitanja NATO-a. I jedna i druga legitimna mogućnost odlučivanja – glasanje u parlamentu demokratski izabranih predstavnika, i referendumsko izjašnjavanje, bilo bi mnogo lakše prihvaćeno od onih koji na kraju dana ostanu u manjini. Crna Gora sa iskustvom demokratskog izbora bila bi integrisanija, vitalnija, pouzdaniji član međunarodne zajednice.

Nema te vanjske sile koja može umjesto nas u Crnoj Gori da premosti unutrašnje provalije. Svaka zemlja u sebi sadrži zrnce Sirije. A, jednom, kad se digne prašina s razvalina njihove zemlje, Sirijci će dobiti vlast po mjeri usaglašenih interesa onih koji danas bombarduju. S NATO-om i bez njega: budimo sebi najbliži.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Gospodari haosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve dok bude bilo normalno da ministri i parlamentarci negiraju zločine, da predsjednik države poziva na nasilje, a institucije ostanu okovane politikom, dešavaće se i normalizacija nasilja na terenu. Živjećemo dorađene devedesete, podijeljeni na nas i njih, podobne državljane, i one druge. Svi skupa, žrtve gospodara haosa

 

Da doda ulje na vatru, oglasio se i predsjednik države. Ne na tviteru, nego, kako dolikuje, u studiju Tamare Nikčević, na njegovoj RTCG. Poslao  je opet opasne poruke, sve pričajući o evropskim vrijednostima i savremenoj Crnoj Gori, koju samo on može da nam obezbijedi. Tako što će je, ako treba, braniti svim sredstvima.

„Ako neko iz naše kuće, ili izvan nje želi da nam sruši kuću, nema toga što je nedozvoljeno“, kazao je Mirotvorac, koji je Crnoj Gori za tri decenije  donio ratove, pustoš i podjele. I dvije decenije nije uspio da je mrdne u evrointegracijskom procesu s mrtve tačke. Jer bi morao da oslobodi institucije, koje je zarobio kako ne bi reagovale na pljačku, zloupotrebe i organizovani kriminal. I možda stigle do njega i njegovih.  Zato zvuči tragikomično kad predsjednik, dok ga Tamara zadivljeno gleda, kaže da je „zagovornik toga da se pitanja rješavaju u institucijama sistema”.  Dok on da znak da može i nedozvoljeno. Kako je navikao, valjda.

Đukanović je, pride, demantovao da stoji iza podizanja tenzija i protesta oko legislative o državljanstvu. Pojasnio je da bi, da to rade on i njegovi, haos bio veći i da bi to „izgledalo mnogo moćnije”. Kao valjda Dubrovnik, deportacije BiH izbjeglica, policijske torture neistomišljenika i ostale „evropske” čarolije višedecenijskog vođe.

Nije za smijanje protekla sedmica u Montenegru, al nekad prosto moraš se nasmijati. Od muke. Na Đukanovićevu izjavu da ne prepoznaje budućeg koalicionog partnera u Demokratskom frontu, a „određene kapacitete vidi u URI i Demokratama“, Frontovci su javno iskazali zadovoljstvo i našli potvrdu tome da su oni „snažna brana njegovom povratku na vlast“. Valjda tako što su Đukanovićevo strašilo i domaćoj i međunarodnoj javnosti. I karta na koju uvijek računa. Oni koji negiraju Srebrenicu, koji mašu Aleksandrom Vučićem po terenu. Ili, možda su tako najjača brana bivšem režimu  što su  od 30. avgusta ljuća opozicija novoj vladi od samog Đukanovića. „Sinoć je i posljednjem laiku jasno da Milo Đukanović želi kroz partnerstvo sa dijelom parlamentarne većine da odbrani ključne interese jedne omanje grupe ljudi koja je pustošila i kriminalizovala Crnu Goru”, poručili su iz DF.  Tako su većinu svojh kolega iz nove većine osumnjičili kao skrivene Đukanovićeve igrače.

Da upotpune ugođaj, na sastanku u Vladi, organizovanom početkom  sedmice, kako bi se prevazišla kriza vlasti zbog slučaja Leposavić,  problematizovali su pitanje zvaničnih sastanaka Krivokapića i Đukanovića.  I sveli smjenu Leposavića na lične razmirice premijera i ministra. Kao da se Leposavićevo relativizovanje genocida u Srebrenici i negiranje haškog Tibunala tiče samo Krivokapića i Leposavića, zapijenih i posvađanih u kakvoj kafani. A ne cijelog društva i njegovog oporavka, suočavanja sa prošloću i puta u budućnost.

Ostali lideri parlamentarne većine nijesu se izjašnjavali na tu temu nakon sastanka, koji je okončan tako što ga je premijer napustio. Ne zna se ni kada će Inicijativa doći na red u Skupštinu. Ni hoće li je poltički preživjeti Vladimir Leposavić ili Vlada. Iako bi, u svakoj normalnoj zemlji, bilo posve normalno da ministar pravde koji negira zločine i međunarodne presude to ne može biti ni minut. A kamoli da predstavnici parlamentarne većine o njegovoj smjeni vagaju nedjeljama.

Jasno je  jedno:  sve dok bude bilo normalno da ministri i parlamentarci negiraju zločine, da predsjednik države odobrava sva sredstva, a institucije budu okovane politikom, dešavaće se i normalizacija nasilja na terenu. Novinari, ministarke, komšije, svi su meta. Živjećemo  dopunjene devedesete, podijeljeni na nas i njih, podobne državljane, i one druge. Svi skupa, žrtve gospodara haosa.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Ogoljavanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispod priče o Leposaviću, ogoljene su ne samo boljke nove i stare vlasti, nego i ovoga društva. Iako je Krivokapićev potez pokretanja inicijative za smjenu ministra pravde, koji negira sud u Hagu i relativizuje Srebrenicu, iznuđen, to novoj Vladi omogućava da nastavi putem promjena. Ako preživi. I ako stvarno to želi

 

Slučaj Leposavić i ove sedmice ogoljava sve boljke domaće političke scene, ali i ovog društva. Nakon što je premijer Zdravko Krivokapić, doduše iznuđeno, pokrenuo inicijativu za smjenu ministra Vladimira Leposavića, pravnog eksperta koji ne priznaje međunarodne sudove, i zastupnika ljudskih i manjinskih prava koji relitavizuje genocid u Srebrenici, postalo je jasno ne samo da se ovo društvo i nije moglo suočiti sa ratnom prošlošću pod tri decenije istih političkih ratnih garnitura, nego se sve pretvorilo u političku matematiku. Kroz koju nastavljaju da se ogoljavaju i stari i novi.

DPS, otkako je ministar Leposavić u parlamentu negirao Haški tribunal i odbio da prizna genocid u Srebrenici, na sva zvona ječi nad Srebrenicom i evropskim putem Crne Gore. No, nakon inicijative premijera Krivokapića da pokrene smjenu Leposavića, ćuti o tome hoće li tu inicijativu podržati u parlamentu. Politički kantar valjda kaže da je najbolje sačekati. Da se nova vlast što dublje iznutra uzdrma. Ili mjere, možda, da li da se i javno vrate na fabrička podešavanja iz devedesetih. U međuvremenu, rade ono što najbolje znaju. Raspiruju podjele. Dobro dođe sve. Srebrenica, Zakon o državljanstvu… O njihovom patriotizmu dovoljno govore tek dvije ovonedjeljne vijesti. Bankrot kumove Vektre, iza kojeg će ostati desetine miliona duga, opustošene ljepote i preduzeća, i hiljade ljudi na ulici. Ili tužba u Privrednom sudu lica povezanih sa Đukanovićima, koji traže da im, nakon što smo plaćali desetine miliona na računima za struju, platimo i odštetu. Opet u desetinama miliona.

Izjava Slavena Radunovića, jednog od funkcionera Demokratskog fronta, da dok je kluba poslanika DF-a, Leposavić neće biti smijenjen zbog stavova koje dijeli svaki Srbin u Crnoj Gori, uvreda je za nedužne srebrenčke žrtve i njihove porodice ali i za ovdašnje Srbe. Istovremeno to je i pokazatelj da je 30. avgusta, DF neiskreno klimnuo glavom na Sporazum koji su potpisali predstavnici nove vlasti, a u kom su se obavezali na poštovanje  međunarodnih obaveza Crne Gore i njen evropski put. Čekajući novu priliku da je skrenu. Za smjenu Leposavića, saopštili su, neće glasati ni SNP ni PzP.

Smjenu Leposavića, neće podržati ni Demokrate, ukoliko za to bude glasao DPS, objasnili su. Oni, da bi izbjegli mučno prelamanje odluke, pozivaju Leposavića da sam podnese ostavku. Ohrabrujući ga da to nije kukavačluk. Krivokapićem je nezadovoljna i Crkva, na čijim je krilima, po sopstvenom priznanju, stigao na političku scenu. Velibor Džomić nije izdržao. Posavjetovao je Leposavića javno kako da ostane što duže ministar pravde. Ne smeta mu ministrova izjava o Srebrenici i Hagu u parlamentu. A i ministar je Mitropoliji obećao nedavno novi temeljni ugovor sa državom. Po mjeri crkvenih pravnih eksperata.

Rijetki su se izjasnili da će podržati Krivokapića: URA, Civis, SDP.

Ređaju se i pitanja. Šta ako Leposavić ne podnese ostavku, nego se o njegovoj smjeni bude glasalo u parlamentu? Hoće li DPS, koji je vladao u doba Srebrenice, i pomagao svoje ratne saveznike Karadžića i Mladića tokom svih godina ubijanja Bosne, a čiji predsjednik danas govori kao da je bio predsjednik Liberalnog saveza devedesetih, iskoristiti slučaj za nove kalkulacije, o urušavanju vlade. Suzdržati se od glasanja i ogoliti još jednom do kraja svoju dušu – moć iznad svega.

Premijer Krivokpić je pravilno izmjerio, i pokazao da umije da predviđa šta dugoročno razara svaki kredibilitet nove vlade. I kod kuće i u inostranstvu. Đukanoviću je suzio polje da izigrava tobožnjeg borca za suočavanje s prošlošću, koju je svojski stvarao. Iako je potez pokretanje procesa smjene Leposavića iznuđen, nakon pritiska međunarodne zajednice, dijela javnosti, a i dijela nove vlasti, to novoj Vladi omogućava da nastavi putem promjena. Ako preživi. I ako  stvarno to želi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Opasne igre

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se DF sa premijerom nadgornjava čije su žrtve NATO bombardovanja, a stara vlast traži da se podigne spomenik žrtvama KOVID-a,  žrtve tri decenije prethodne vlasti i stotinu dana neuspjeha nove vlasti da nešto suštinski promijeni, vidimo posvuda

 

Brašno i ulje su poskupili. I šećer i gorivo. Što možda kad izbušimo Jadransko i postanemo šeici i neće biti problem. Do tada, ko izdrži. Budžeta nema ni na pomolu, al’ su zato zastave lepršaju na sve strane. Više, doduše, ne služe samo za produbljivanje podjela, nego i kao oružje. Bukvalno. Protiv novinara.  Ekspertska Vlada, koja ionako nije baš bila ekspertska, razmatra sopstvenu rekonstrukciju, kako bi svi eksperti  nove vlasti ušli u nju. I srušili je. DPS strpljivo čeka. Da uleti.  I podgrijava podjele. Priča se i o prekrajanju granica. Ukratko –  sedmica u Montenegru.

Ne zvuči dobro. Doduše, ima zadovoljnih. Evo, recimo, specijalni tužilac Milivoje Katnić nema prigovor na stav Venecijanske komisije koja nije za to da se zakoni donose  ciljalo radi smjene bilo koga. Te ciljane zakone crtao je DPS. SDT je  shvatio mišljenje VT, na svoj način, kao da tamo piše kako je on  nesmjenjiv, i kao da je VK podržala i njega i njegov rad. Umna glava. „Moram da istaknem da nikada nijesam ni sumnjao u to”, prokomentarisao je stav VK na konferenciji za novinare. U pozi: i dalje mislim da treba  da dobijem Trinaestojulsku za montiranje.

Zadovoljan je i DPS. Em demontaže njegovog sistema nema bez Katnićevog odlaska, em mogu da izdaju još jedno saopštenje i pokažu prstom na novu vlast. Ono, tipa, mi smo znali bolje. ,,Odgovor VK je blamaža”, saopštili su.  Decenije packi iz svijeta i Brisela o tome da su nam institucije zarobljene i pod njihovom kontrolom, valjda nisu bile međunarodna blamaža.

Zadovoljan je i Front. Mogu i dalje da guraju  i pričaju da neće glasati nijedan zakon nove Vlade, dok se ne riješi situacija sa tužilaštvom. Doduše, možda se odobrovolje, ako se pregovori o rekonstrukciji Vlade završe u njihovu korist. Ne, naravno, kako to reče Milan Knežević, da bi personalno ušli u Vladu,  nego da pomognu premijeru Krivokapiću da se nosi sa organizovanim kriminalom i demontiranjem Đukanovićevog sistema. Za sad uglavnom pomažu Đukanoviću. Da se učvrsti. I što prije vrati. Blokiranjem parlamenta, Vlade, a bogami i prizivanjem duhova devedesetih. I premijer Krivokapić, eto,  raspoložen je da ih personalno uvede u Vladu, kako bi sačuvao svoje personalno mjesto. Glavnog apostola.

I ova sedmica dodatno je ugasila nadu da ćemo 30. avgusta makar biti manje podijeljeni. Dok se DF sa Krivokapićem nadgornjava čije su žrtve NATO bombardovanja, a stara vlast traži da se podigne spomenik žrtvama KOVID-a,  jer  žrtvi i spomenika valjda i dalje nedostaje, žrtve tri decenije prethodne vlasti i stotinu dana neuspjeha nove vlasti da nešto suštinski promijeni, vidimo posvuda. Živi spomenici tri decenije odrastanja u ratovima, mržnji, siromaštvu, nepravdi, i drugim rijalitijima. Kao na primjer ona djeca sa barjacima. Koja misle da im državu ugrožava Sead Sadiković. I slobodno novinarstvo.

Nije dovoljno izdati saopštenje ili tvitnuti nešto tipa: braćo, ne djelite se. Kao što nije dovoljno tražiti referendum za ili protiv nafte, kao što ovih dana predlaže URA, dva dana pred početak bušenja. Politički poeni ne pomažu. Bar ne tome da svi ne postanemo spomenik jedne bezumne politike koja nikako da stane. Koja uništava i prirodu  i društvo.

Za one koji ipak vole da se opuste u teškim danima, ima jedna vijest –  Miodrag – Daka Davidović otvorio tviter nalog. Preko noći postao zvijezda društvenih mreža. Amerika ima Trampa, Crna Gora Daku. Kongračjulešn.

Što bi rekao Daka : „Javljajte mi kakvo je stanje, baterija mi je pri kraju, moram da ugasim internet“. Nade u promjene u Crnoj Gori cure. Baterije su pri kraju.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo