L. je visoka, skladna djevojka. Kosa sjajna, crna i gusta, skupljena u punđu. Lice pravilno, okruglo. Crne oči boje zrele kupine, sa odsjajem slavujevog pjeva – neki mahagoni preliv koji se zbilja ne vidi nego upravo se čuje kad god vas pogleda. Usta mala, lijepo skrojena: linija gornje usne na vlas ista kao linija tatarskog bojnog luka. I jednako tako smrtonosna. Lijepa L. ima 24 godine i zivi u gradu B. na jugu ove magične peninsule zapljuskivane valovima, talasima, dalgama, branovima Jadranskog, Jonskog, Egejskog, Mramornog i Crnog Mora. Ali L. izgleda kao kći uglednog hidalga sa one haciende u Meksiku na kojoj će sresti i, zna se – zaljubiti se! – u hombrea svog života, tajanstvenog Zoroa!
Kao što L. izgleda poput najljepše djevojke iz svijeta u kom na vratima čak i najofucanijeg toaleta na prašnjavoj benzinskoj pumpi kraj puta za Siudad Huarez piše ,,Damas” i ,,Kabaleros” (a ne ,,00″, ni ,,rest room”, ni ona misteriozna skracenica ,,WC” za koju niko ne zna šta znači, niti se crta glava brkatog debeljka sa šeširom i lulom, i ženski profil sa izduženim vratom), iako je rođena i odrasla tamo gdje na takvim mjestima često nema ni vrata, o natpisu da i ne govorimo! – tako ona neće sresti svog Zoroa. Barem ne noćas.
Noćas lijepa L. leži uz čovjeka kog je prvi put srela to popodne. Jer lijepa L. je notorna alkoholičarka. Najčešće ,,solo drinker”. Tu je radost pronašla u djetinjstvu, od kada je kradom od roditelja ispila do dna pola litre domaće ,,loze”. Doživljaj kroz koji je prošla dok su joj ispumpavali želudac od akutnog trovanja alkoholom, toliko je bio čudesan, da je lijepa L. od tada kradom, ali mnogo opreznije, u svakoj zgodnoj prilici otpijala po nekoliko dugih gutljaja iz svake boce do koje je mogla doći! U međuvremenu je lijepa L. probala i sve što se na tržištu narkotika danas nudi, uključujući i špriceve kokaina, čak i ,,bijelog kristala” – ali ona sanja samo o vitrinama prepunim boca najbolje tekile od plavog kaktusa i dozama pejotla.
Lijepa L. je juče popodne diplomirala, i da bi proslavila, sjela je u baštu kafane. Pogled njenih kupina zapjevao je onu pjesmu nevidljivog slavuja, sa tatarskog luka njene gornje usne odapeta strela smrtonosno je pogodila čovjeka kog je prepoznala kao pravog druga za dobru alkoholsku siestu. Rekla mu je: ,,Izgledaš neustrašiv, čestit, lijep čovjek – još uvijek.!” Čovjek je tako izgledao, a pošto je bio dvostruko stariji od nje, tačno je znao da je ključna riječ ocjene lijepe L. ono još. U stanu je imao bocu tekile. Sada je boca bila iskapljena do dna. I sada su u 03:40, ležali na leđima taj još čovjek i lijepa L. jedno uz drugo, ne dodirujući se. ,,Otići ću u Meksiko” – rekla je lijepa L. ,,Imaš tamo nekoga?” pitao je glas iz mraka još čovjeka. ,,Nemam. Ne treba mi. Ićićemo moja prijateljica i ja. Danju ćemo piti tekilu. Noću ćemo svirati na gitari, na pješčanoj plaži u Meksiku.” ,,Znaš li španski?” ,,Završiću kurs španskog jezika.” ,,A gitaru, sviraš li?” ,,Naučiću. Imam prijatelja koji odlično svira gitaru.”
,,Bik se veze za rogove, čovjek za riječ!” Pomislio je još čovjek. Opet je bik bolje prošao. Može prekinuti uže, može slomiti rog i eto ga, slobodan! Čovjeka koji se oslobodi užeta vezanog svojom riječju, više niko ne može odvezati! Odriješi li uže, svezao se! Ostane li vezan, slobodan je! U mraku sobe klešem svoju Riječ, da ne bih krhotine prekršene Rijeci iznijeo na sunce! Više se nije mogao sjetiti šta je obećao lijepoj L. Učini mu se da čuje njen tih glas dok prebire prstima po žicama gitare, negdje na pustoj plazi Baja Kalifornije. Čak je i razaznao riječi na španskom: Da danas naučiš nešto novo, kreni putem kojim si išao juče…
Ferid MUHIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice