Odlučim, prije dva dana: idem u Žepu! Možda ste čuli za Žepu!? Ako i jeste, moji razlozi su vam svakako nepoznati. Tamo sam bio prije 60 godina! Ili, što je isto, u Žepi nisam bio 60 godina! Nema mnogo mjesta u kojima neko nije bio 60 godina, a nema ni mnogo ljudi koji nisu u nekom mjestu bili 60 godina! Zapravo, gotovo sam siguran (svakako bih se kladio!) da nema haman ni jednog jedinog čovjeka na cijelom svijetu, koji je nekada bio u Žepi, pa onda punih 60 godina nije tamo dolazio! Razlog ovoj posjeti, ovim pohodima, šta pričam!? – ovom hodočašću Žepi, dakako nije nikakva fiktivna opklada. Mnoga sjećanja naviru kada pomislim na Žepu, ali jedno me je baš onako – navelo, prevagnulo, presjeklo dvoumljenja. Neki Krsto! Jedan brkati dobričina jasnih plavih očiju, koji je svako dijete, pa tako i mene, pozdravio kao velikog, upitao za junačko zdravlje i poželio lijep dan. Malo prije nego što smo otišli iz Žepe, gdje smo proveli nešto manje od godinu dana, pročulo se da su Krstu donijeli na nosilima. Našli ga u šumi, u bespuću planine Devetak, sveg u krvi, izujedanog, u dubokoj nesvjestici. Neki su rekli da je bio vuk, drugi, da je to neki njemački ovčar, koji je, iza rata, ostao u šumama oko Žepe, nakon povlačenja Nijemaca. Navodno je to bio poznat pas, viđali gi oni koji su poznavali njemačkog oficira i njegovog “vučjaka”. Sva djeca su dotrčala da vide Krstu, jer Krsto je svako dijete poštovao kao što se poštuje čovjek sa čovjekom.
Kroz iscijepano crno sukno, ulijepljeno krvlju, vidjele su se rane na rukama. Čuveni brkovi po kojima se Krsto izdvajao i od najbrkatijih (mi smo, naravno, bili sigurni da su to najveći brkovi na svijetu), bili su popali po razdrljenoj košulji, otežali od skorene krvi, izgledali su veći nego ikada. Eto ta mi se slika vraćala kad god bih, u bilo kom kontekstu, naišao na ime te nekadašnje kasabice, ugniježđene u šumovite obronke planina, na rijeci Žepi, koja se u blizini uliva u Drinu, sa njene lijeve obale.
Nekada se u Žepu moglo doći samo pješke ili uskotračnom prugom, koja je preko Han Pijeska vodila do seoceta Podzid, odakle su šumski radnici niz duboki žlijeb spuštali balvane u Drinu i tamo ih capinima sređivali u neku vrst splavova, puštajući ih nizvodno do pilane kod Višegrada. Sada po trasi te pruge, koje odavno više nema, vodi dobra asfaltirana lokalna cesta. Prije nepuna dva sata, vozeći sam iz pravca Han Pijeska, naiđem na dionicu makadama. Ove kiše oprale šumu, pjevaju kosovi i drozdovi iz sveg glasa, zuje pčele, leptirići lepršaju, a nebo umiveno, plavo i jasno baš kao oči onog Krste. Zastanem, ugasim motor i iziđem iz auta. Prizivam slike sačuvane kroz prozorčić vagona, onako kako su ostale sačuvane sa putovanja kojim sam napustio Žepu prije 60 godina.
Čujem udare sjekire iz šume, u blizini: neko siječe drva! Viknem planinarski EEEHOOOOO! Odazva se neko. I eto ga, čovjek. Kad priđe, vidim brkat, plavook.
– Hoće li posao, Krsto! – zaista mi se ote, a i nešto me natjera da ponovim glasno to ime koje sam sam u sebi sačuvao.
– Ko ti reče da se tako zovem? – razrogači oči i pogladi brkove čovjek.
I tako to bi. Jeste, brkovi su bili mnogo manji nego što sam upamtio, ali su bili pravi pravcati gusti i raskošni brkovi, kakve se rijetko može vidjeti. I oči su bile plave. Popili smo po dva-tri gtuljaja rakije koju mi je za puta dao moj rođak, kada sam, rano jutros krenuo preko Olova i Han Pijeska za Žepu. Krsto je ostao u nedoumici kako sam mu pogodio ime.
I ja, isto tako. I požurih sada, da s vama, dragi moji, podijelim ovu neobičnu pričicu, dok još u nju mogu povjerovati, ovdje u šumi, nad Žepom.
Ferid Muhić