Povežite se sa nama

DUHANKESA

Putovanje u Žepu

Objavljeno prije

14 godina

na

Odlučim, prije dva dana: idem u Žepu! Možda ste čuli za Žepu!? Ako i jeste, moji razlozi su vam svakako nepoznati. Tamo sam bio prije 60 godina! Ili, što je isto, u Žepi nisam bio 60 godina! Nema mnogo mjesta u kojima neko nije bio 60 godina, a nema ni mnogo ljudi koji nisu u nekom mjestu bili 60 godina! Zapravo, gotovo sam siguran (svakako bih se kladio!) da nema haman ni jednog jedinog čovjeka na cijelom svijetu, koji je nekada bio u Žepi, pa onda punih 60 godina nije tamo dolazio! Razlog ovoj posjeti, ovim pohodima, šta pričam!? – ovom hodočašću Žepi, dakako nije nikakva fiktivna opklada. Mnoga sjećanja naviru kada pomislim na Žepu, ali jedno me je baš onako – navelo, prevagnulo, presjeklo dvoumljenja. Neki Krsto! Jedan brkati dobričina jasnih plavih očiju, koji je svako dijete, pa tako i mene, pozdravio kao velikog, upitao za junačko zdravlje i poželio lijep dan. Malo prije nego što smo otišli iz Žepe, gdje smo proveli nešto manje od godinu dana, pročulo se da su Krstu donijeli na nosilima. Našli ga u šumi, u bespuću planine Devetak, sveg u krvi, izujedanog, u dubokoj nesvjestici. Neki su rekli da je bio vuk, drugi, da je to neki njemački ovčar, koji je, iza rata, ostao u šumama oko Žepe, nakon povlačenja Nijemaca. Navodno je to bio poznat pas, viđali gi oni koji su poznavali njemačkog oficira i njegovog “vučjaka”. Sva djeca su dotrčala da vide Krstu, jer Krsto je svako dijete poštovao kao što se poštuje čovjek sa čovjekom.

Kroz iscijepano crno sukno, ulijepljeno krvlju, vidjele su se rane na rukama. Čuveni brkovi po kojima se Krsto izdvajao i od najbrkatijih (mi smo, naravno, bili sigurni da su to najveći brkovi na svijetu), bili su popali po razdrljenoj košulji, otežali od skorene krvi, izgledali su veći nego ikada. Eto ta mi se slika vraćala kad god bih, u bilo kom kontekstu, naišao na ime te nekadašnje kasabice, ugniježđene u šumovite obronke planina, na rijeci Žepi, koja se u blizini uliva u Drinu, sa njene lijeve obale.

Nekada se u Žepu moglo doći samo pješke ili uskotračnom prugom, koja je preko Han Pijeska vodila do seoceta Podzid, odakle su šumski radnici niz duboki žlijeb spuštali balvane u Drinu i tamo ih capinima sređivali u neku vrst splavova, puštajući ih nizvodno do pilane kod Višegrada. Sada po trasi te pruge, koje odavno više nema, vodi dobra asfaltirana lokalna cesta. Prije nepuna dva sata, vozeći sam iz pravca Han Pijeska, naiđem na dionicu makadama. Ove kiše oprale šumu, pjevaju kosovi i drozdovi iz sveg glasa, zuje pčele, leptirići lepršaju, a nebo umiveno, plavo i jasno baš kao oči onog Krste. Zastanem, ugasim motor i iziđem iz auta. Prizivam slike sačuvane kroz prozorčić vagona, onako kako su ostale sačuvane sa putovanja kojim sam napustio Žepu prije 60 godina.

Čujem udare sjekire iz šume, u blizini: neko siječe drva! Viknem planinarski EEEHOOOOO! Odazva se neko. I eto ga, čovjek. Kad priđe, vidim brkat, plavook.
– Hoće li posao, Krsto! – zaista mi se ote, a i nešto me natjera da ponovim glasno to ime koje sam sam u sebi sačuvao.
– Ko ti reče da se tako zovem? – razrogači oči i pogladi brkove čovjek.
I tako to bi. Jeste, brkovi su bili mnogo manji nego što sam upamtio, ali su bili pravi pravcati gusti i raskošni brkovi, kakve se rijetko može vidjeti. I oči su bile plave. Popili smo po dva-tri gtuljaja rakije koju mi je za puta dao moj rođak, kada sam, rano jutros krenuo preko Olova i Han Pijeska za Žepu. Krsto je ostao u nedoumici kako sam mu pogodio ime.
I ja, isto tako. I požurih sada, da s vama, dragi moji, podijelim ovu neobičnu pričicu, dok još u nju mogu povjerovati, ovdje u šumi, nad Žepom.

Ferid Muhić

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

DUHANKESA

Pohvala sportu, da žive razlike!

Objavljeno prije

2 sedmice

na

12 Jula, 2024

Objavio:

Biti ravnopravan,  ne znači biti isti! Ravnoporavni jesmo. Isti nismo. Hvala Bogu! I hvala sportu. Pust i beskoristan bi bio svijet bez žene i muškarca i bez njihovih nepremostivih a komplementarnih razlika

 

 

Ljeto je sezona sporta. Ovo ljeto, 2024. godine je posebno bogato sportskim događajima. Smjenjuju se u nepreglednom nizu najrazličitija prvenstva, kontinentalna, interkontinentalna, svjetska, još je i Olimpijada tu,  u najrazličitijim sportovima. Fudbal, rukomet, košarka, odbojka,  rvanje, boks, MMA, snuker, plivanje, tenis (na sve tri podloge – beton, zemlja, trava)- od Atp 250/500/1000 do Grand slema u Roland Garosu i aktuelnog, neoficijalno krunskog Grand slema svih slemova – Wimbledona, Da ne propustimo: evropsko i svjetsko prvenstvo u plivanju – ludilo od svjetskih i nacionalnih rekorda! A tek atletika sa desetinama disciplina, koja od koje uzbudljivija, pa biciklizam, dah da ti stane. Giro d’Italia, Tour de France, a na vidiku je i Vuelta Espana:  motoklicizam, kraljevska kategorija, na najbržim stazama svijeta; senzacionalne auto trke – od brdskih relija do F1; ping-pong, najbolji svjetski majstori celuloidne loptice na mnogo jakih turnira i prvenstava.  Pa onda  šah, svakako i šah, ove sezone posebno dramatična borba za vrh pregršt super velemajstora.

U svim sportovima, bez izuzetka, čak i u najbrutalnijim, borilačkim sportovima, takmičile su se i žene.  I tu dolazi poenta. Ni u jednom jedinom sportu, ni u jednoj jedinoj disciplini, nisu nastupali zajedno! U svim sportovima bez izuzetka, ne samo u fudbalu, košaraci,  dizanju tegova ili borilačkim sportovima, nego i u tenisu, biciklizmi, u snukeru, ping-pongu, čak  i u šahu, učesnici su bili striktno podijeljeni, konkretno, razdvojeni po polnoj pripadnost!  Vjerovali ili ne, prvi put mi pade u oči činjenica da to nikoga ne alarmira! Kako to da niko još nije postavio glasno i jasno  pitanje:  Ko stoji iza ove diskriminacije? Kakve su to predrasude o postojanju dva pola? Do kada ćemo im robovati? I do kada će zastupnici ideje o  rodovskoj jednakosti ćutke prelaziti preko ove flagrantne segregacije!?

Hvaljen neka je sport! Svejedno da li je riječ o timskim ili o individualnim sportovima, praktično u svim disciplinama oduvijek se takmiče i muškarci i žene! Znači – nema diskriminacije! I opet: Hvaljen neka je sport! Takmiče se, ali – odvojeno! Nema diskriminacije ali, hvala Bogu,  ima segregacije! Podijelili su se. Na jednu stranu žene; na drugu stranu muškarci. Svako u svoju grupu, tamo gdje  mu je mjesto! Jer sport je utemeljen na stvarnosti a ne na ideološkim fikcijama. Jesmo ravnopravni i imamo ista prava. Ali nismo isti! Samo još sport poštuje  ženu  kao ženu a ne svodi je na surogat i imitaciju muškarca. Ako postoji Uniklo – odjeća, ista za muškarce i žene, srećom ne postoji nikakav  Unisport u kom se zajedno takmiče muškarci i žene, kao da su bespolne anemične  kreature.

Sport je posljednja, neosvojiva tvrđava  respekta očigledne i neporecive činjenice da su muškarci – muškarci, i da su žene – žene!  Samo u sportu nikome ne pada na pamet da u ime polne jednakosti (nikako ne “rodovske“ jednakosti, jer postoji jedan ljudski ROD, sa pripadnicima dva POLA), zatraži uvođenje  “kvote ravnopravne rodovske zastupljenosti“! Prema kom bi  svi fudbalski klubovi bili obavezni da uvedu kvotu po kojoj u timu mora biti pet igrača ženskog pola i pet igrača muškog pola, dok bi se na svakoj utakmici naizmjenično smenjivali ženski i muški golman! Naravno, ovo bi važilo za sve kolektivne i individualne sportove, bez izuzetka!?

Kažete da je to nemoguće? Od kada to za vas zakon nije jači od činjenica? Ili ste ipak shvatili da nije i da nikakva zakonska odredba ne može poreći prekrasnu činjenicu koja ovaj život čini ne samo mogućim, nego uistinu -vrijednim življenja – naime, da nismo isti!? Da biti ravnopravan,  ne znači biti isti! Ravnoporavni jesmo. Isti nismo. Hvala Bogu! I hvala sportu. Pust i beskoristan bi bio svijet bez žene i muškarca i bez njihovih nepremostivih a komplementarnih razlika. Ljepota i neiscrpnst čuda otkrivanja jednih u drugima, oduvijek je bila i uvijek će ostati najuzbudljivija i najvažnija avantura za sve predstavnike  ova dva pola ljudskog roda.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Politika kao doziranje informacija

Objavljeno prije

4 sedmice

na

28 Juna, 2024

Objavio:

Glavni cilj svake politike doziranih i tempiranih informacija,  pa i informacije koju je  objavio Financial Times da je tokom 2022. godine, Srbija prodala Zapadu granata i municije u vrijednosti od 800 miliona je  da pripremi građane za svaki scenario. Do tada, neka nagađaju

 

 

Prije nekoliko dana ugledni londonski Financial Times je objavio podatak da je tokom 2022. godine, Srbija prodala Zapadu granata i municije u vrijednosti od 800 miliona eura.  Tim povodom, odmah je reagovala ruska državna TV, kanal MARDAN. Na pitanje gdje je ta municija otišla i da li je upotrijebljena, gostujući  ekspert je bez oklijevanja precizirao da je završila u Ukrajini i da je upotrijebljena na rusko-ukrajinskom frontu protiv ruske armije i pri tom nabrojao nekoliko konkretnih lokacija. Kada ga je voditelj podsjetio da je to čudno, s obzirom da je Srbija „bratska zemlja“ Rusije, ekspert se razbijesnio i proglasio  Srbe za neprijatelje a ne braću, dodavši da je poslije ovoga što je uradila,  Srbija najgora kurva (u engleskom prevodu: worst whore: ruski: poslednja končna šljuha)??

Danas je objavljena vijest da je EU potpisala dogovor sa Srbijom o jačanju saradnje na kontroli ilegalne migracije i menadžiranja kontrole granica. U ime EU  dogovor Frontex-a je potpisao komesar za Domaće poslove (Home Affairs) Jiva Johanson, dok je potpisnik u ime Srbije bio ministar unutrašnjih poslova, Ivica Dačić. Od ukupno 480 oficira Frontexa raspoređenih na Zapadnom Balkanu, njih 111 se već duže vremena nalazi u Srbiji, na obezbjeđenju i kontroli granica Srbije sa  Mađarskom i Bugarskom, članicama EU. Suštinska novina ovog dogovora je u tome što će se, nakon njegovog usvajanja u EU Parlamentu i ratifikacije u Skupštini Srbiji, snage Frontexa rasporediti na cijeloj teritoriji Srbije, odnosno, na granicama sa svim susjednim državama, a ne samo sa državama EU. Konkretno, to znači da će Frontex učestvovati i u kontroli granica Srbije sa Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Makedonijom i Kosovom, koje Ustav Srbije formalno definiše kao integralni dio ove države.

Doziranje i tempiranje informacija je u ovom slučaju više nego očigledno, pa je utoliko zanimljivije analizirati moguće ciljeve ove igre.    Na prvi pogled, veza između ove dvije informacije je jasna. Srbija je objektivno već uzela stranu, priklonila se Zapadu i definitivno se distancirala od Rusije. Sada, kada  je njena dvostruka igra  raskrinkana do granica skandala, kao gest obostrane dobre volje i uzajamnog približavanja, EU dobija dozvolu da zajedno sa snagama Srbije, kontroliše njene granice u cjelini. Možda se ljubav na prvi pogled treba prihvatiti bez razmišljanja, ali u politici je pravilo da ništa nije onako kako izgleda na prvi pogled. Najprije, i Zapad i Rusija su svakako  već znali za isporuku granata i municije vrijednu 800 miliona eura iz 2022. godine. Prvo pitanje je zašto je sada izabran trenutak da ta informacija procuri i to preko Finacial Times-a?  Kome je upućena onako prenaglašena i direktno uvredljiva reakcija spomenutog ruskog TV kanala na račun Srbije, ako se zna da iz Moskve nije uslijedila nikakva oficijalna reakcija i ni  jedna diplomatska protestna nota? Kao ni demant iz Beograda! Ruskoj javnosti? Javnosti u Srbiji? Ili možda građanima EU i SAD? Uz toliki neuvjerljivo glumljeni  gnjev, kao da je Rusija tek sada saznala za ovu prodaju oružja i to iz Finacial Timesa!?

Postoje li dokazi da je ta informacija uopšte tačna? Izvor informacije (Finacial Times) nije instanca zadužena da prva saopšti ovakvu vrstu informacija,  niti je prenaglašena reakcija ruskog TV kanala, instanca zadužena da na ovakvu informaciju prva reagira! Očito, i jedna i druga strana (EU, odnosno Rusija) imaju svoje ciljeve njenim puštanjem u javnost upravo preko ovih medija i na ovakav način. Ako se hoće podstaći špekulacije o predstojećim dešavanjima na Zapadnom Balkanu u vrijeme sve oštrijih tenzija, postignut je pun pogodak: Da li je cilj smirivanje građana  ili širenje osjećaja neizvjesnosti? Jačanje uzajamnog povjerenja ili izazivanje nepovjerenja između nacija koje žive na ovim prostorima?  Mijenja li se uloga Srbije u kontekstu ovih informacija?  Znače li one novu prijetnju za Kosovo ili naprotiv, njegovu veću sigurnost?  Podstiču li ili definitivno zatvaraju priče o secesiji RS od Bosne i Hercegovine? Šta znače za Crnu Goru, šta za Makedoniju?

Jedno je sigurno: glavni cilj svake, pa i ove politike doziranih i tempiranih informacija jeste da pripremi građane za svaki scenario. Do tada, neka nagađaju. To se naziva pravo građana da budu informisani i obaveza države da ih informiše.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

“Ajhmanovi sinovi” u “postnormalnom svijetu”

Objavljeno prije

1 mjesec

na

14 Juna, 2024

Objavio:

Semantički prazan prefiks “Post“, raširio se brže i pokazao se tvrdokorniji od bilo koje pandemije. Zanoćili smo u industrijskom a osvanuli u “postindustrijskom“ svijetu. Na sve što smo do juče mislili, čime smo se bavili, nalijepljena je etiketa “Post“. Čak je lansirana i kovanica da živimo u “Postnormalnom svijetu“ u kom je i dojučerašnjeg čovjeka zamijenio “Postčovjek“

 

Izgleda da se nelogičnosti lakše prihvataju i brže šire nego kritička ukazivanja na njihovu neodrživost. Ovo sam prvi put zapazio začuđen lakoćom kojom se pojam “Postmodernizam“ globalno odomaćio u vokabularu svih ljudi bez obzira na stepen obrazovanja i IQ. Totalni muk na koji je naišlo moje uporno  ukazivanja da je hronološki prefiks “Post“, sadržinski zapravo prazan, te da logički implicira obavezu da buduće epohalne promjene notiramo isključivo kao potencijalno beskrajni niz sukcesivnih “Postpostpost…modernizama“,  potvrdilo mi je staru istinu da je kucanje na vrata gluhoga, gubljenje vremena.

Semantički prazan prefiks “Post“, raširio se brže i pokazao se tvrdokorniji od bilo koje pandemije. Zanoćili smo u industrijskom a osvanuli nu “postindustrijskom“ svijetu. Na sve što smo do juče mislili, u šta smo bili uvjereni,  čime smo se bavili, nalijepljena je etiketa “Post“. Čak je lansirana i kovanica da živimo u “Postnormalnom svijetu“ u kom je i dojučerašnjeg  čovjeka zamijenio “Postčovjek“. Tezu da je isteklo vrijeme čovjeka kakvog smo imali pred očima kroz cijelu dosadašnju historiju, eksplicite je najavio njemački filozof Ginter Anders u djelu Zastarjelost čovjeka. Prvi tom ove knjige, objavljen je 1956. godine pod naslovom O duši u doba druge industrijske revolucije; drugi tom, naslovljen  O destrukciji života u doba treće industrijske revolucije,  uslijedio je 1980. godine. Centralna teza ove sjajne studije potencira presudni uticaj društvenih okolnosti na karakter i sadržaj ljudskog ponašanja. Tempo promjena društvenih okolnosti tokom Druge i Treće industrijske revolucije daleko je premašio sposobnost čovjeka da im se prilagodi, što ga je, u doslovnom smislu, učinilo zastarjelim, nesposobnim da se nosi sa tim promjenama.

Slijedeći filozofiju humanističkog optimizma, Anders je bio nepokolebljivo uvjeren da sve moralne aberacije i zlo imaju svoj izvor u konkretnim društvenim okolnostima i ideologijama a ne u samim ljudima. Optimizam ove filozofije svodi se na jednačinu: Loši uslovi – loši ljudi; dobri uslovi – dobri ljudi, što  podrazumijeva da će sa odgovarajućom promjenom društvenih okolnosti, iščeznuti  praksa antihumanizma i nasilja ljudi nad ljudima.

Kobna  zabluda! Zlo u čovjeku je čovjekovo zlo! Kola kroz njegovu krv, u njegovoj koštanoj srži se stvara! Ne samo da nije posljedica društvenog zla, nego je uzrok društveng i svakog drugog zla!  Ono što je Konrad Lorenc konstatovao u svojim istraživanjima o agresivnosti kao izvornom, univerzalno zastupljenim, fiksiranim načinom ponašanja, nezavisnim od okolnosti, imala je u vidu 1961. godine Hana Arent u svom tekstu “Ajhman u Jerusalemu“, kada je ukazala na banalnost zla, njegovu neiskorjenjivu sveprisutnost potvrđenu u činjenici da i najstrašnije zločine mogu počiniti sasvim obični ljudi. Istim povodom i Ginter Anders je napisao tekst “Mi, sinovi Ajhmana: Otvoreno pismo Klausu Ajhmanu“ (sinu Adolfa Ajhmana, realizatora nacističkog genocida i holokausta nad Jevrejima). U ovom tekstu Anders je predložio da se ubuduće, ime “Ajhman“ koristi kao naziv za kategoriju ljudi koji aktivno učestvuju u bilo kom genocidu, negiraju ga, ignorišu  ili odbijaju da slušaju o njemu, odnosno ne preuzimaju nikakvu aktivnost protiv genocida. Obraćajući se mladima u Njemačkoj i Austriji, posebno mnogim mladim piscima, koji su u to vrijeme tražili način da afirmišu empatiju prema svojim roditeljima (generacijom učesnika i pobornika nacizma Trečeg Rajha), Ginter Anders naglašava da je, „…ne samo za Ajhmanovog sina Klausa, nego za sve “Ajhmanove sinove“, jedina moralno ispravna alternativa da osude zločine svojih očeva, umjesto što poriču ili prećutkuju.“

Rezolucija o genocidu u Srebrenici, nedavno usvojena na Zasjedanju generalne skupštine OUN u Njujorku, potvrdila je da su “Ajhmanovi sinovi“ prisutni i danas, u ovom svijetu, koji nikada nije bio toliko normalan da bi opravdao naziv “postnormalni svijet“. Ko god bili i kako god se zvali, svi oni koji odbijaju istinu potvrđenu u svakoj riječi Rezolucije o Srebrenici, ostaće zauvijek obilježeni kao “Ajhmanovi sinovi“.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo