Kao u pravom pozorištu, puška je u prvom činu visila na čiviluku. Glasnogovornik Demokratske partije socijalista u izbornoj noći je objavio da je njegova partija u Podgorici osvojila trideset mandata i pobjedu. Podaci drugih partija i CDT-a nijesu to potvrđivali – utoliko gore po njih. Do kraja brojanja DPS je pribavio 29 mjesta za odbornike. Sad se čeka hoće li u posljednjem činu ona puška sa zida opaliti. Uobičajeno je da se izbori u Crnoj Gori nastavljaju i nakon službenog zatvaranja birališta. Potraga je za tridesetom rukom.
Hoćemo li vidjeti novog Draga Đurovića, i iz čijih bi redova prebjeg mogao da strkne u krilo DPS-a nebeska je tajna. Zna se drugo: to nije najgore što se može desiti Crnoj Gori. Ponavljanje gestova, otimanje izgubljenih izbora na isproban način, ima ograničen učinak. To bi više bio znak slabosti nego demonstracija Đukanovićeve moći. Pribavljanjem jednog veselnika, DPS bi protiv sebe okrenuo sve ostale partije, a ni stranci ne bi uživali u tom prizoru. Valjda da bi to nagnalo opoziciju, koja predstavlja većinu građana u Podgorici, da krene u odbranu pobjede. Tako bi polagala posljednji ispit ima li smisla da postoji.
Đukanović će pod noge opet baciti Crnu Goru ako nađe prebjeg stranku ili čitavu koaliciju. Evo prilike da vidimo u čemu se to sastojalo lukavstvo politikantskog uma lidera Pozitivne i SDP, dok su tokom kampanje odbijali da kažu hoće li se na kraju legalizovati kao rezervisti DPS-a. Koliko se zna, ta zamisao ne bi lako prošla u Pozitivnoj. Ali, od vrha Pozitivne više ništa ne zavisi, oni su pustili perje: ako Krivokapić bude htio da privede svoja dva odbornika Đukanoviću niko ga u tome ne može spriječiti.
Povratkom SDP-a u Podgorici, i još eventualno i Pozitivne, Đukanović bi ostvario možda i svoj pravi skriveni naum. Njemu, njegovoj familiji i familiji, širi savez više odgovara nego vladavina osamljenog DPS-a. Ličilo bi na promjenu, a princip ostao isti. Tu može da glumi neviđenu širokogrudost. Što da ne, možda ponudi Draganu Bogojeviću gradonačelničko mjesto.
Đukanović bi, oslanjajući se na SDP i Pozitivnu, mogao napraviti čitavu predstavu. Prikazati se Briselu kao borac protiv ogranizovanog kriminala i korupcije u vlastitim redovima: hapsiti kad zatreba saradnike i saborce, svetiti se kritičarima. Ko kaže da Brisel i Vašington okamenjavanje Crne Gore ne bi prihvatili kao reformsku postupnost? Zato mogućnost obnavljanja saveza ne treba isključiti.
Prije izbora lider DF Miodrag Lekić dao je Krivokapiću nezgodnu ponudu: i sa tankim izbornim rezultatom može dobiti gradonačelničko mjesto ako napusti republičku vladu i tako pokrene procese koji vode zbacivanju DPS-a sa vlasti. SDP se nije oglašavao. Prvu pretpostavku SDP i Pozitivna su ispunili: izborni rezultat im nije baš slavan. Nedavno u Beranama, sa istom kampanjom o nesvrstanosti, nijesu ušli u opštinski parlament, ovdje su se ugurali sa pet poslanika, ali ako se pogleda struktura biračkog tijela u ova dva grada, podgorički poraz je teži.
Uprkos gubicima, SDP u postizbornim nagodbama može na raznim mjestima ušićariti po malo vlasti. Nema tu misterije: to je moć svaštočinstva. Da neko drugi hoće da uradi to što radi SDP, njih Đukanović ni pogledao ne bi. Opozicione partije u razgovorima sa koalicijom Evropsko lice Podgorice treba da budu praktične i principijelne. Ni poniziti ih, ni nagraditi. SDP-u i Pozitivnoj ni po jednom kriterijumu ne pripada mjesto gradonačelnika Podgorice i ne treba im ga ni dati. Neka preuzmu odgovornost. Ulaskom u savez sa opozicijom dobijaju šansu da prežive. Prislanjanjem DPS- u, prestaće da postoje. Ko god pređe tu crtu, služiće za najprljavije poslove Đukanoviću.
Milo Đukanović se ne šali, njemu je od upravljanja nekom opštinom važnije da legitimiše svoj način vladanja i namakne fasadu diktaturi. Ne ide mu loše. Poslije afere Snimak, sve se treslo i sve prosulo. Dokazi o masovnom kršenju Ustava, pljačkom izbora, dobili su status političkog naganjanja. Niko iz vrha DPS-a nije odgovarao, opozicione partije su izašle ne izbore, Brisel se primirio, kao da ništa ni bilo nije. To je vrh režima podstaklo da i na ovim izborima krene u nasilje i pljačku. Stara je to priča: kad nema lustracije slijedi kontralustracija, kad nema kazne za krađu, onda lopovsko umijeće postaje dragocjeno iskustvo.
Sve se svodi na jedno: hoće li Đukanović naći saučesnika u zločinu? Krivokapić i Pajović biraju. Slom ili nada.
Esad KOČAN