Lazar Manojlović rođen je 1934. u Velikoj Obarskoj kod Bijeljine. Diplomirao je na Višoj pedagoškoj školi u Tuzli srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Radio je kao učitelj i rukovodilac u oblasti prosvjete. Autor je više desetina publicističkih, novinarskih, stručnih i književnih radova, knjiga Učitelju s ljubavlju te Zapisi iz vremena zla, a koautor je knjige Imam petlju. Od brojnih nagrada čija je lista dugačka, treba istaći jugoslovensko priznanje i nagradu Najdraži učitelj iz 1976. godine.
Ono zbog čega je dobio Nagradu Duško Kondor za građansku hrabrost jesu sljedeće činjenice. Kao direktor osnovne škole Radojka Lakić u Bijeljini 1992. odbio je zahtjev onih koji su provodili etničko čišćenje da u školu idu djeca samo jedne etničke grupe, kao i da im preda spiskove ostale djece, odgovorivši direktno onima koji su to tražili, ali i pred kamerama stranih televizija da u školi postoje samo dvije nacije: nacija UČENIKA i nacija UČITELJA.
Odbio je da provede odluku tadašnjih vlasti i otpusti nacionalno nepodobne nastavnike. U vrijeme etničkog čišćenja suprotstavio se uvođenju vjeronauke u školu.
Suprotstavio se tadašnjoj vlasti odgovornoj za etničko čišćenje i odbio da sruši spomenik u dvorištu škole narodnom heroju Drugog svjetskog rata Radojki Lakić, po kojoj je škola i dobila ime, riječima „da je vandalizam i zločin učiti učenike da ruše spomenike”.
Nakon rušenja svih džamija u Bijeljini pred kamerama stranih televizija izjavio je „da je učinjen veliki zločin prema mnogoljudnoj naciji, a istovremeno i vandalizam najgore vrste, jer su pucali u svetinje, što je neoprostivo.”
Uspio je osloboditi nekoliko Bošnjaka iz logora u Batkoviću, „teško i s mukom, uz pomoć prijatelja”.
Zbog svega ovog i još mnogih građanski hrabrih gestova istjeran je sa mjesta direktora škole sa dva pištolja uperena u sljepoočnice od strane dvojice čuvara logora u Batkoviću, od kojih ga je jedan zamijenio na mjestu direktora.
Izuzetnu vrijednost njegovih djela, misli te u konačnici njega kao čovjeka, NVO Gariwo je isticao višestruko i na razne načine. Spomenuto je već da je Lazar Manojlović autor dvije knjige. Obje te knjige pojavljuju se kao izdanja NVO Gariwo pa je red ovdje nešto o njima reći.
On piše, kako kaže, o „srpskoj strani zla”. U vremenu o kojem piše, pogotovo u ratnom periodu, cjelokupno je srpstvo bilo kontaminirano zlom posredstvom svojih, prije svega, političkih i vjerskih lidera. Međutim, Lazar Manojlović ne odustaje od sebe kao Srbina. Više puta on će u knjizi spomenuti da je Srbin čime sebe postavlja, možda i nemajući tu namjeru, kao jednog od predstavnika, nažalost tada malobrojne, srpske strane dobra. Biti takav Srbin tada značilo je biti u nemilosti. On će sve staviti na kocku i upućivati na to da biti Srbin ne znači biti fašist.
Pozicija Srbina nije jedina s koje Lazar Manojlović nastupa. Možda i zanimljivija jest pozicija pedagoga, preciznije direktora Osnovne škole „Radojka Lakić” koja će tokom rata biti preimenovana u Osnovnu školu „Sveti Sava”. Tu nam autor otkriva šta je uslovilo njegov više nego kritičan odnos prema srpskoj nacionalističkoj politici tih godina. Posebno je zanimljiv jedan njegov pedagoški uzor: „Još kao dječak čitao sam o hrabrosti direktora jedne beogradske gimnazije u toku Drugog svjetskog rata za vrijeme progona Jevreja i pogroma jednog naroda. Sjetio se taj direktor, na vrijeme, da jevrejskim učenicima izda đačke knjižice sa novim imenima.” Sličnu stvar tražit će srpski nacionalisti od Lazara Manojlovića pedeset godina poslije: „Tražili su od mene da u školu idu samo srpska djeca. (…) Na sve to odgovorio sam pred kamerama strane televizije da u školi postoje samo dvije nacije: nacija učenika i nacija učitelja.”
Knjigu Učitelju s ljubavlju Lazar Manojlović je ustvari uredio, a u njoj se pojavljuje i kao autor. On ju je okarakterizirao kao „antologiju”. Ono što je odmah jasno jest da je to zbirka učitelja-uzora.
Zastupljeni autori su pretežno eminentni književnici: Ivo Andrić, Branko Ćopić, Ćamil Sijarić, Pero Zubac i brojni drugi.
Dakle, cilj je prikazati šta su učitelji/ce značili/e velikanima pisane riječi, ali ne samo njima, i cilj je pokazati značaj učitelja u razvoju ličnosti svakog od pojedinih autora. Biti učitelj kojeg Andrić nosi u sjećanju kao jedan od svjetlijih primjera u svom životu, zaista nije mala stvar.
Knjiga je, osim primjerima učitelja-uzora, ispunjena i brojnim drugim orijentirima za uspješan pedagoški rad, a to znači biti uzor učeniku ne samo u znanju, već i u svakom segmentu života. Otud neka poglavlja i neke izreke koje samo naizgled nemaju veze s učiteljskom pedagoškom praksom, kakvo je, recimo, poglavlje O religiji. U tom poglavlju prezentirani su pogledi na religiju koji mahom imaju negativnokritički ugao. To je tako jer je knjiga nastala u BiH u vremenu kada religija ima snažan upliv u živote ljudi uopšte, a u obrazovanje pogotovo, i to ona religija koju je politika instrumentalizirala u svrhu dijeljenja ljudi i cementiranja tih podjela.
Upravo zbog toga knjiga je prilikom svog prvog pojavljivanja doživjela zabranu u Bijeljini, gradu u kojem je autor proveo veliki dio svog života i radnog vijeka. Međutim, to nije spriječilo da knjiga doživi više izdanja. Četvrto izdanje objavio je NVO Gariwo, 2007.
O Lazaru Manojloviću je u fazi nastanka i dokumentarni film u produkciji NVO Gariwo.
Morao je narodu reći
Dragan Andrić, rođen je 1956. u Konjicu, a umro je u Sarajevu 2004. Po profesiji je bio profesor sigurnosti. Nagradu Duško Kondor za građansku hrabrost dobio je jer je, svjestan rizika kojima se izlaže, iskazivao građansku hrabrost kada je na radiju u Konjicu pjevao svojim sugrađanima, dok su ih zasipale prve granate sa okolnih brda, stihove koje je sam napisao:
Sad moram narodu svom reći
da ne znam šta si meni ti:
prijatelj, kum il’ brat;
protiv tebe ja neću u rat
Bio je svjestan rizika i dok je sa neprijateljske teritorije u proljeće 1992., samo njemu znanim putevima, organizovao izvlačenje i spašavanje desetina unesrećenih civila prognanih iz svojih domova i izgubljenih među stijenama istočne Hercegovine. Kada se poslije rata upustio u borbu protiv najgorih negativnih autoriteta bio je svjestan rizika. Znao je da je došlo vrijeme, koje je najavio Martin Luter King: „Vrijeme kada ćemo morati zauzeti stav da to nije ni bezbjedno, ni promišljeno, ni popularno; ali neko to mora učiniti jer je ispravno.” Beskompromisna borba na kraju ga je koštala života.
Priredio: Amer TIKVEŠA
(Nastavlja se)
HORIZONTI3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
ALTERVIZIJA4 sedmice
FOKUS3 sedmice