Povežite se sa nama

FELJTON

NAGRADE DUŠKO KONDOR – DOBRI LJUDI U VREMENU ZLA (V): Laureati za 2011. godinu

Objavljeno prije

na

Svečana akademija povodom dodjele Nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost i afirmaciju građanske hrabrosti za 2011. godinu održana je 22. februara 2011. u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu, u organizaciji NVO Gariwo Sarajevo i Grada Sarajeva.

Na Akademiji su govorili visoki predstavnik međunarodne zajednice i EU Valentin Inzko, tadašnji ambasador Kraljevine Norveške u BiH NJ.E. Jan Braathu, predsjednik međunarodne Komisije za dodjelu Nagrada Uwe Kitzinger CBE, zamjenik gradonačelnika Grada Sarajeva Miroslav Živanović i član borda NVO Gariwo Ferid Muhić, profesor filozofije na Filozofskom fakultetu Univerziteta Kiril i Metodij u Skoplju. Svečanoj akademiji prisustvovali su i visoki predstavnici diplomatskog kora, predstavnici političkog i društvenog života BiH, gosti iz Hrvatske, Crne Gore i Makedonije i više od 600 maturanata gimnazija i srednjih škola iz Bihaća, Bijeljine, Stoca, Mostara, Trebinja, Tuzle, Konjica, Zenice, Sarajeva… Nagrada za afirmaciju građanske hrabrosti pripala je Esadu Kočanu, a nagrade za građansku hrabrost pripale su Josipu Reihlu Kiru (posthumno), Dr Zlatku Hrviću (posthumno). Dr Sekulu Staniću (posthumno) i Zoranu Mandlbaumu.

Josip Reihl Kir

Josip Reihl Kir rođen je 25. 7. 1955. u Siraču, općina Daruvar, u Hrvatskoj. Završio je Ekonomski fakultet u Osijeku, nakon čega je radio u Srednjoškolskom centru u Đakovu, a od 1981. godine u policiji. Od 31. 7. 1990. do 1. 7. 1991. bio je načelnik Policijske uprave Osijek. Ubijen je 1. 7. 1991. u političkom atentatu u Tenji, kod Osijeka. Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodijeljena je Josipu Reihl Kiru, nažalost, posthumno, zato što je, svakodnevno rizikujući sopstveni život, iskazivao građansku hrabrost u toku 1991. godine i na kraju izgubio život. Bio je aktivni protivnik ratne opcije u Hrvatskoj, o čemu je uporno javno govorio. Istrajno je odbijao da politika zauzme primat nad profesijom i utiče na rad Policijske uprave Osijek, na čijem je čelu bio. Štitio je prava svakog građanina bez obzira na njegovu etno-nacionalnu ili drugu pripadnost. Ulagao je u funkciju mira svoje lično povjerenje koje je imao kod građana uporno ih i uspješno ubjeđujući da ne pristaju na različita zastrašivanja, te da uklanjaju barikade koje su postavljali na putevima između sela. Na svim press konferencijama uporno je iznosio istinu i javno suočavao pojedine nemoralne novinare sa činjenicama da su čuli istinu, a odmah nakon toga u svojim medijima je izokrenuli i objavili kao laž, čime je još 1991. među prvima razotkrivao političku instrumentalizaciju velikog dijela medija u funkciji zastrašivanja i manipulacije građana. Na sjednici Skupštine Općine Osijek, u junu 1991. javno je za govornicom obećao: „Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave, rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti.” Iako je bio svjestan da će biti ubijen, o čemu je obavijestio i tadašnjeg ministra unutrašnjih djela, otišao je na pregovore 1. jula 1991. u Tenju, iz koje se nije vratio, jer je tog dana ubijen u političkom atentatu, organizovanom od onih koji su bili svjesni da, dok je Josip Reihl Kir živ, ne mogu započeti rat u Hrvatskoj.

Dr Zlatko Hrvić

Dr Zlatko Hrvić rođen je 20. 6. 1950. u Čitluku. Diplomirao je na Medicinskom fakuletetu u Sarajevu 1975. Bio je direktor Specijalne bolnice za duševna oboljenja Domanovići do kraja aprila 1992. Bio je osnivač i šef prvog Centra za mentalno zdravlje otvorenog u BiH u Mostaru. Umro je 21. 5. 2006. Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodijeljena je Zlatku Hrviću, posthumno, zato što je aprilu 1992. godine, kada je rizikujući sopstveni život, kao direktor Psihijatrijske bolnice u Domanovićima, ostao u bolnici da bi zaštitio i spasio 158 najtežih psihijatrijskih bolesnika, koji nisu bili u stanju da se staraju sami o sebi, čak ni po pitanju najosnovnijih egzistencijalnih potreba, a bili su prepušteni na milost i nemilost raznih paravojnih i vojnih formacija, koje su harale tim prostorima, čineći zločine. U aprilu 1992. kada je zauzimanjem, miniranjem i prekidom komunikacija od strane bivše JNA i paravojnih jedinica bio potpuno onemogućen dolazak dežurnih ekipa u bolnicu u Domanoviće, kojoj je prekinut dovod električne energije i vode i onemogućeno dopremanje hrane, dr. Zlatko Hrvić je, sa dvojicom medicinskih tehničara, nadljudskim naporima, svakodnevno izlažući vlastiti život opasnostima, uspijevao osigurati minimalne količine vode i hrane za preživljavanje pacijenata. Nakon povratka u Mostar, ogromnim naporima je našao mogućnost da svih 158 nezaštićenih psihijatrijskih bolesnika iz bolnice u Domanovićima bezbjedno evakuiše u Mostar 18. 4. 1992. i rasporedi ih u druge medicinske ustanove, čime ih je spasio sigurne smrti.

Dr Sekul Stanić

Sekul Stanić rođen je 7. 4. 1943. u Miljevini kod Foče. Diplomirao je na Medicinskom fakuletetu u Beogradu 1971. Specijalizaciju iz pedijatrije završio je 1978. Radio je u Opštoj spomen bolnici u Foči od 1975. a od 1985. je bio na dužnosti direktora do decembra 1992. Ubijen je 17. 12. 1992. u svom rodnom mjestu. Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodijeljena je Sekulu Staniću iz Foče, posthumno, zato što je kao direktor Opšte spomen-bolnice u Foči nesebično pomogao na različite načine svojim kolegama i osoblju bolnice da nađu spas, dok su bili žrtve progona na etničkoj osnovi. Pomogao je i desetinama pacijenata da nađu spas i prebacio ih na sigurnu teritoriju, jer su bili progonjeni na etničkoj osnovi. Spasio je, također, veći broj trudnica – porodilja od zlostavljanja, silovanja i sigurne smrti evakuišući ih na sigurnu teritoriju. Do poslednjeg dana svog života ostao je dosljedan svojim moralnim principima, koje je platio životom, jer je 17. 12. 1992. ubijen u policijskoj stanici u Miljevini.

Zoran Mandlbaum

Zoran Mandlbaum rođen je 9. 9. 1946. u Mostaru. Diplomirao je na Mašinskom fakultetu u Mostaru gdje je bio i tehnički direktor fabrike Soko. Za vrijeme rata bio predsjednik Jevrejske općine. Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodijeljena je Zoranu Mandlbaumu zato što je tokom cijelog rata od 1992. do 1995. iskazivao građansku hrabrost. Intervenisao je za desetine građana koji su bili zatočeni u logorima Heliodrom i Dretelj, od kojih je nekoliko i uspio osloboditi iz logora. Kao predsjednik Jevrejske općine Mostar izdao je preko 200 potvrda sa kojima su građani, životno ugroženi zbog svoje etničke pripadnosti, mogli prelaziti u Hrvatsku i odatle odlazili u druge zemlje, spašavajući se od progona, mučenja i vrlo često sigurne smrti. Kao predsjednik Jevrejske općine Mostar izdavao je potvrde životno ugroženim bošnjačkim porodicama, od kojih je najmanje pet porodica s tim potvrdama našlo utočište u Izraelu. Pomogao je sklapanje na desetine mješovitih brakova u ratu time što je jednog od budućih supružnika krišom prevodio na drugu obalu Neretve u tada podijeljenom Mostaru, da se ponovo nađe i može vjenčati sa svojom predratnom ljubavi. U periodima najveće gladi i nestašice lijekova dovozio je konvoje humanitarne pomoći u tzv. istočni Mostar, zbog čega je pokušan i atentat na njega, kada mu je pod auto podmetnut eksploziv u zapadnom Mostaru, u kojem je živio.

Esad Kočan

Nagrada Duško Kondor za afirmaciju građanske hrabrosti dodijeljena je i Esadu Kočanu, glavnom i odgovornom uredniku Monitora, zbog hrabre i dosljedne dugogodišnje borbe protiv svih oblika nasilja i zbog zalaganja za mir i toleranciju.

Priredio: Amer Tikveša
(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXI): Izgradnja  svetilišta u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

„24. Oltar od zemlje načini mi, na kojem ćeš mi prinositi žrtve svoje paljenice… i žrtve svoje zahvalne.
Ako li mi načiniš oltar od kamena nemoj načiniti od tesanog kamena; jer ako povučeš po njemu gvožđem, oskvrnićeš ga...“ (Druga Knjiga Mojsijeva, Glava 20.T.)

Vjerovanje je staro koliko i čovjek. Mijenjali su se samo idoli i kultovi u koje se vjerovalo. Vjerovanje je nastalo iz straha od nepoznatog, iz potrebe za zaštitnikom… iz nade…  Što je bilo više nepoznatog i više strahova utoliko je bilo više bogova: Bog vatre, Bog sunca, Bog mora, Bog rata… za svaki od strahova postojao je po jedan moćan bog zaštitnik… kome su se molili, prinosili mu žrtve i u njegovu slavu gradili hramove.

Hramovi i svetilišta pripadaju najzačajnijim i najvrednijim djelima kulturne baštine i graditeljskog nasljeđa sveukupnog čovječanstva.

Najstarija svetilišta izgrađena su par hiljada godina prije nove ere: Stounhendž, Palata Knosos, Hram Amade, Hagar Qim i Hramovi Džganitija na Malti, Gobekli Tepe u Anadoliji…

Na području sadašnje Crne Gore, u antičko doba, egzistirale su tri grupe kultova: domaćih – ilirskih, rimskih i orijentalnih kultova. O svetilištima iz tog perioda se malo zna jer su se po pravilu nalazila pod vedrim nebom. Neki kultovi i vjerovanja antičkog doba i danas traju. Jedno od glavnih božanstava i zaštitnika Ilira bila je zmija. I danas, u nekim djelovima Crne Gore, zmija se smatra zaštitnikom i čuvarem kuće. Bog vegetacije i bog pastira bio je Silvan, o čijem poštivanju i danas ima tragova na više lokacija u Crnoj Gori…

Razvoj prvih gradova gradi i prve hramove. U antičkoj Duklji postojao je hram boginje Dijane, u Risnu  su pronađeni tragovi poštovanja boga konjanika Medaura, a na lokaciji na Carinama ostaci nekadašnje bazilike. U Risnu su i mozaici boga sna Hipnosa…

NAJSTARIJE CRKVE U CRNOJ GORI: Sa pojavom hrišćanstva počinje i izgradnja crkvenih objekata na prostoru današnje Crne Gore. Tako je period V i VI vijeka obilježila izgradnja nekoliko crkvenih građevina. Najpoznatije su bazilike A i B u samoj Duklji, bazilike u Doljanima, Martinićićima, Budimlji i Kolovratu kod Berana, u Boki (ispod crkve Sv.Petra u Bijeloj)…

Istorija je neprekidni proces promjena i preokreta. Smjenjivali su se vjekovi u kojima su nastajale i nestajale države i narodi, smjenjivali vladari i osvajači. Svaki novi vijek je, neki manje a neki više,  donosio nešto novo i predstavljao svojevrsnu prekretnicu u istoriji ljudskog roda. Istorija crnogorskog naroda obiluje ovim prekretnicima. Istorija nam priča da je IX vijek predstavljao jedan od najznačajnih perioda u stvaranju crnogorske države, o čemu je nešto više rečeno u posebnom poglavlju.

Novoj ekonomskoj-feudalnoj klasi treba i nova ideologija koja bi je podržala. To je bila hrišćanska crkva koja je i sama, sa svojim posjedima, bila dio te nove ekonomske klase, pa u IX vijeku paganska religija konačno ustupa mjesto hrišćanstvu. Proces hrišćanizacije uslovljen je izgradnjom crkvenih objekata. Podizali su ih vladari i vlastela kako bi kupili podršku crkve i oprost od grijeha. U njima su krštavani, krunisani i sahranjivanju vladari.

Prema istorijskim izvorima i arheološkim istraživanjima i u Dukljanskoj državi su građene mnoge crkve. Crkva svete Marije izgrađena je, najvjerovatnije početkom IX vijeka, u samom gradu Duklji. U njoj je sahranjen dukljanski kralj Svetopelek i krunisan njegov sin Svetolik. Katedrala svetog Tripuna u Kotoru podignuta je 809. godine. U isto vrijeme, između 797. i 809. godine, podignuta je Crkva Sv. Petra u Bijeloj. U periodu od 813. do 820. godine podignuta je crkva ispod velike katedrale iz doba Balšića kod ulcinjske kapije. Početkom IX vijeka podignute su i crkve: Sv. Tome u Prčanju, Sv. Stevana u Vranovićima u Grblju,  Sv. Jovana u Zatonu na Limu… Najmlađa crkva iz IX vijeka je crkva Sv. Marije u Budvi sagrađena 840. godine.

Značajnu ulogu u procesu hrišćanizacije imala je izgradnja prethodno pobrojanih crkava u Boki. Njihovu izgradnju predvodio je kotorski episkop Jovan. Oslanjajući se na kotorske plemiće, obezbjeđivao je neophodna sredstva za izgradnju crkvenih objekata.  U svrhu hrišćanizacije poslužio je i kult Svetog Tripuna.

Ugledni kotorski građanin Andreaci (Andrea Saracenis) otkupio je od mletačkog trgovca relikvijama mošti Svetog Tripuna i 908. godine podigao crkvu u samom gradu Kotoru, posvećenu ovom svecu.

Par vjekova kasnije, od 1124. do 1166. godine u Kotoru se gradi nova katedrala posvećena Sv. Tripunu. Jedna je od najvećih i najraskošnijih građevina u Starom gradu. Preživjela je nekoliko razornih zemljotersa 1667.  i 1979. godine i nakon njih je obnavljana. Katedrala Sv. Tripuna je stolna crkva Kotorske biskupije.

Andreaci je sahranjen u crkvi Sv. Tripuna koju je sagradio, o čemu svjedoči natpis na sarkofagu.

Natpis na sarkofagu u crkvi Sv. Tripuna: „U ime gospoda, ja Andreaci zajedno sa ženom svojom Marijom, podigosmo ovu grobnicu i ležimo u njoj. Svi vi koji čitate (ovaj natpis) molite Boga za nas grešnike

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XX): Meštri od spomenika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Spomenike ljudima i vremenu podignute širom Crne Gore radili su poznati vajari i arhitekti. Poznati daleko izvan granica Crne Gore. Svjesni „da ni jedno umjetničko djelo nije dostojno nečijeg života” stvorili su spomen obilježja koja predstavljaju simbol sjećanja i poštovanja prema onima u čiju čast su podignuti, simbol njihovog i našeg dostojanstva. Simbol pobjede života nad smrću. Njihov spisak je imponzantan.

Predvodi ga hrvatski vajar i arhitekta Ivan Meštrović, najveći među meštrima od spomenika, autor najvećeg spomenika kojeg imamo, podignutog u slavu najvećeg kojeg smo imali.

Meštrović je rođen 15. avgusta 1883. godine u slavonskoj varošici Vrpolje. Vajarstvo je počeo da uči kao šegrt kod poznatog klesara Pavla Bilinića u Splitu, a nastavio u Beču. Školovao se kod Otta Königa, a zatim na Akademiji (1901–1906), gdje su mu profesori bili Edmund Hellmer i Hans Bitterlich, a poslije i arhitekt O. Wagner

Nakon Prvog svjetskog rata koji je proveo u emigraciji, vratio se u domovinu kad započinje jedan dug plodonosan period vajarskog stvaralaštva i pedagoškog rada. Od 1923. do 1942. godine bio je rektor Akademije u Zagrebu, od 1934. akademik JAZU…

Emigrirao je 1942. godine, prvo u Italiju, pa Švajcarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Predavao je vajarstvo na američkim univerzitetima u Siracusi i South Bendu…

Nemam prostora da nabrajam sve sklupture koje je napravio i sve spomenike i mauzoleje. Pomenuću samo par najpoznatih: Njegošev mauzolej na Lovćenu, Spomenik neznanom junaku na Avali kod Beograda, Spomenik zahvalnosti Francuskoj u Beogradu (beogradski ,,Pobjednik”), Grgur od Nina u Splitu, Josip Juraj Štrosmajer u Zagrebu, Svetozar Miletić u Novom Sadu…

Umro je u South Bendu 16. januara 1962. godine.

Brojni spomenici revolucije, kako u Crnoj Gori tako i na prostoru bivše Jugoslavije, djelo su vajara Miodraga Živkovića.

Živković je rođen 1928. godine u Leskovcu, Srbija. Diplomirao je na vajarskom odsjeku Škole za primijenjenu umjetnost u Beogradu.

Od 1954. do 1957. godine radio je kao nastavnik likovnog obrazovanja u gimnaziji u Mladenovcu i Osnovnoj školi „Žikica Jovanović Španac“ u Beogradu. Za docenta na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu izabran je 1968. godine na predmetu Primijenjena plastika. Dva puta je biran za dekana Fakulteta primijenjenih imjetnosti u Beogradu ( od 1974. do 1977 i od 1991. do 1996. godine). Dobitnik je brojnih priznjanja i odlikovanja.

Živković je autor čitavog niza monumentalnih spomen obilježja, od kojih posebno izdvajam monumentalni spomenik „Bitka na Sutjesci“ podignut na Tjentištu, spomen park na Grahovu, spomenik na Bijeloj Gori u Ulcinju, spomenik strijeljanim đacima u Kragujevcu, na Kadinjači… do onog skorašnjeg spomenika Kralju Nikoli u Nikšiću. Umro je 2020. godne.

Priču o onima koji su spomenike gradili završavam sa jednim od najvećih, autorom najznačajnijih spomen obilježja u Crnoj Gori, vajarom Dragom Đurovićem.

Drago Đurović, jedan od najvećih crnogorskih vajara, rođen je 1923. godine u Danilovgradu. Njegov otac je bio oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije pa je osnovnu i srednju školu učio na Cetinju, Osijeku i Nikšiću. Akademiju likovnih umjetnosti je studirao u klasi Sretena Stojanovića i Alojza Dolinara u Beogradu. Diplomirao je 1951. godine. Bila je to prva poratna generacija akademskih vajara.

Čitav život je posvetio pedagoškom radu. Od 1951. do 1966. godine radi kao profesor u čuvenoj hercegnovskoj umjetničkoj školi. Po prestanku rada škole u Herceg Novom, nastavlja rad kao profesor na novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji u Nikšiću i tu ostaje od 1967. do 1981. godine. Naredne 1982. godine biran je za redovnog profesora novoosnovanog Kulturološkog fakulteta na Cetinju, a 1985. godine za njegovog dekana. Umro je 30. marta 1986. godine u Titogradu.

Pored 35 generacija učenika i studenata kojima je prenosio svoje bogato znanje, crnogorskoj kulturnoj baštini je ostavio djela neprocjenjive vrijednosti: sklupture, spomen biste i spomen obilježja. Neka od tih djela  stvorio je u saradnji sa arhitektima Vojislavom Đokićem autorom spomenika Partizanu borcu na Gorici i Mirkom Đukićem na izradi spomenika na Stražici i u Mojkovcu.

Đurović je autor i spomenika na Lazinama, u Vuksanlekićima, u Danilovgradu, na Rijeci Crnojevića… Radio je spomen biste Save Kovačevića, dr Nika Miljanića, Baja Sekulića… Najupečatljivija od svih je, bez sumnje, spomen bista Nikcu od Rovina Tomanoviću, na Cetinju. Ovo je spomenik najvećem crnogorskom junaku svih vremena i,  po mišljenju mnogih istoričara, jednom  od 50 najvećih junaka svijeta za koje istorija zna. Bista koja, kao i Tomanovićev Bezmetković, simbolizuje sveukupnu hiljadugodišnju istoriju Crne Gore.

 

Velikani

Lovćenska Vila na Cetinju, djelo je jednog od velikana crnorskog vajarstva Rista Stijovića. Vojislav Vujisić je autor spomenika podignutog na Knjaževcu u Andrijevici, a arhitekta Bogdan Bogdanović Spomen parka na Jasikovcu kod Berana.  Spomen obilježja u Kolašinu su radovi poznatih vajara i arhitekata: vajar Momčilo Vujisić  Spomen parka „Partizansko groblje“ na Brezi; arhitekta Marko Mušič Spomen doma ZAVNO-a, spomenik Veljku Vlahoviću uradio je vajar Oto Logo a vajar Vojin Bakić  Spomenik žrtvama fašizma. Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad je vajara Mirka Ostoje, a Spomenik pod Trebjesom u Nikšiću vajara Ljuba Vojvodića. Arhitekta Branko Bon i vajar Rade Stanković autori su spomenika na Žabljaku, a vajari Vojin Stojić i Anton Kraljić spomenika u Petrovcu. Spomenik u Kotoru je djelo vajara Luke Tomanovića i Vojislava Đukića. Luka Tomanović je sa arhitektom Nikolom Dobrovićem napravio spomenik ,,Bezmetković” na Savini u Herceg Novom. Ante Gržetić je autor spomenika Ivanu Crnojeviću na Cetinju, Sreten Stojanović Njegoševog spomenika u Podgorici, Nenad Šoškić spomenika Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici, a Risto Radmilović spomenika kralju Nikoli u Podgoriici…

 

Ljudi i vremena

Nijesu samo vajari stvarali spomenike ljudima i vremenu. Nepravedno bi bilo još jednom ne pomenuti arhitekte: Svetlanu Kanu Radević,  Bogdana Bogdanovića, Nikolu Dobrovića, Branka Bona, Mirka Đukića, Harolda Bilinića, Marka Mušića… Spomen obilježja su projektovali i Vukota Tupa Vukotić, Radosav Zeković, Andrija Markuš, Ranko Radović, Ilija Šćepanović, Vasilije Knežević… i mnogi drugi.

(Nastaviče se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo