Povežite se sa nama

FELJTON

NAGRADE DUŠKO KONDOR – DOBRI LJUDI U VREMENU ZLA (V): Laureati za 2011. godinu

Objavljeno prije

na

Svečana akademija povodom dodjele Nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost i afirmaciju građanske hrabrosti za 2011. godinu održana je 22. februara 2011. u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu, u organizaciji NVO Gariwo Sarajevo i Grada Sarajeva.

Na Akademiji su govorili visoki predstavnik međunarodne zajednice i EU Valentin Inzko, tadašnji ambasador Kraljevine Norveške u BiH NJ.E. Jan Braathu, predsjednik međunarodne Komisije za dodjelu Nagrada Uwe Kitzinger CBE, zamjenik gradonačelnika Grada Sarajeva Miroslav Živanović i član borda NVO Gariwo Ferid Muhić, profesor filozofije na Filozofskom fakultetu Univerziteta Kiril i Metodij u Skoplju. Svečanoj akademiji prisustvovali su i visoki predstavnici diplomatskog kora, predstavnici političkog i društvenog života BiH, gosti iz Hrvatske, Crne Gore i Makedonije i više od 600 maturanata gimnazija i srednjih škola iz Bihaća, Bijeljine, Stoca, Mostara, Trebinja, Tuzle, Konjica, Zenice, Sarajeva… Nagrada za afirmaciju građanske hrabrosti pripala je Esadu Kočanu, a nagrade za građansku hrabrost pripale su Josipu Reihlu Kiru (posthumno), Dr Zlatku Hrviću (posthumno). Dr Sekulu Staniću (posthumno) i Zoranu Mandlbaumu.

Josip Reihl Kir

Josip Reihl Kir rođen je 25. 7. 1955. u Siraču, općina Daruvar, u Hrvatskoj. Završio je Ekonomski fakultet u Osijeku, nakon čega je radio u Srednjoškolskom centru u Đakovu, a od 1981. godine u policiji. Od 31. 7. 1990. do 1. 7. 1991. bio je načelnik Policijske uprave Osijek. Ubijen je 1. 7. 1991. u političkom atentatu u Tenji, kod Osijeka. Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodijeljena je Josipu Reihl Kiru, nažalost, posthumno, zato što je, svakodnevno rizikujući sopstveni život, iskazivao građansku hrabrost u toku 1991. godine i na kraju izgubio život. Bio je aktivni protivnik ratne opcije u Hrvatskoj, o čemu je uporno javno govorio. Istrajno je odbijao da politika zauzme primat nad profesijom i utiče na rad Policijske uprave Osijek, na čijem je čelu bio. Štitio je prava svakog građanina bez obzira na njegovu etno-nacionalnu ili drugu pripadnost. Ulagao je u funkciju mira svoje lično povjerenje koje je imao kod građana uporno ih i uspješno ubjeđujući da ne pristaju na različita zastrašivanja, te da uklanjaju barikade koje su postavljali na putevima između sela. Na svim press konferencijama uporno je iznosio istinu i javno suočavao pojedine nemoralne novinare sa činjenicama da su čuli istinu, a odmah nakon toga u svojim medijima je izokrenuli i objavili kao laž, čime je još 1991. među prvima razotkrivao političku instrumentalizaciju velikog dijela medija u funkciji zastrašivanja i manipulacije građana. Na sjednici Skupštine Općine Osijek, u junu 1991. javno je za govornicom obećao: „Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave, rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti.” Iako je bio svjestan da će biti ubijen, o čemu je obavijestio i tadašnjeg ministra unutrašnjih djela, otišao je na pregovore 1. jula 1991. u Tenju, iz koje se nije vratio, jer je tog dana ubijen u političkom atentatu, organizovanom od onih koji su bili svjesni da, dok je Josip Reihl Kir živ, ne mogu započeti rat u Hrvatskoj.

Dr Zlatko Hrvić

Dr Zlatko Hrvić rođen je 20. 6. 1950. u Čitluku. Diplomirao je na Medicinskom fakuletetu u Sarajevu 1975. Bio je direktor Specijalne bolnice za duševna oboljenja Domanovići do kraja aprila 1992. Bio je osnivač i šef prvog Centra za mentalno zdravlje otvorenog u BiH u Mostaru. Umro je 21. 5. 2006. Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodijeljena je Zlatku Hrviću, posthumno, zato što je aprilu 1992. godine, kada je rizikujući sopstveni život, kao direktor Psihijatrijske bolnice u Domanovićima, ostao u bolnici da bi zaštitio i spasio 158 najtežih psihijatrijskih bolesnika, koji nisu bili u stanju da se staraju sami o sebi, čak ni po pitanju najosnovnijih egzistencijalnih potreba, a bili su prepušteni na milost i nemilost raznih paravojnih i vojnih formacija, koje su harale tim prostorima, čineći zločine. U aprilu 1992. kada je zauzimanjem, miniranjem i prekidom komunikacija od strane bivše JNA i paravojnih jedinica bio potpuno onemogućen dolazak dežurnih ekipa u bolnicu u Domanoviće, kojoj je prekinut dovod električne energije i vode i onemogućeno dopremanje hrane, dr. Zlatko Hrvić je, sa dvojicom medicinskih tehničara, nadljudskim naporima, svakodnevno izlažući vlastiti život opasnostima, uspijevao osigurati minimalne količine vode i hrane za preživljavanje pacijenata. Nakon povratka u Mostar, ogromnim naporima je našao mogućnost da svih 158 nezaštićenih psihijatrijskih bolesnika iz bolnice u Domanovićima bezbjedno evakuiše u Mostar 18. 4. 1992. i rasporedi ih u druge medicinske ustanove, čime ih je spasio sigurne smrti.

Dr Sekul Stanić

Sekul Stanić rođen je 7. 4. 1943. u Miljevini kod Foče. Diplomirao je na Medicinskom fakuletetu u Beogradu 1971. Specijalizaciju iz pedijatrije završio je 1978. Radio je u Opštoj spomen bolnici u Foči od 1975. a od 1985. je bio na dužnosti direktora do decembra 1992. Ubijen je 17. 12. 1992. u svom rodnom mjestu. Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodijeljena je Sekulu Staniću iz Foče, posthumno, zato što je kao direktor Opšte spomen-bolnice u Foči nesebično pomogao na različite načine svojim kolegama i osoblju bolnice da nađu spas, dok su bili žrtve progona na etničkoj osnovi. Pomogao je i desetinama pacijenata da nađu spas i prebacio ih na sigurnu teritoriju, jer su bili progonjeni na etničkoj osnovi. Spasio je, također, veći broj trudnica – porodilja od zlostavljanja, silovanja i sigurne smrti evakuišući ih na sigurnu teritoriju. Do poslednjeg dana svog života ostao je dosljedan svojim moralnim principima, koje je platio životom, jer je 17. 12. 1992. ubijen u policijskoj stanici u Miljevini.

Zoran Mandlbaum

Zoran Mandlbaum rođen je 9. 9. 1946. u Mostaru. Diplomirao je na Mašinskom fakultetu u Mostaru gdje je bio i tehnički direktor fabrike Soko. Za vrijeme rata bio predsjednik Jevrejske općine. Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodijeljena je Zoranu Mandlbaumu zato što je tokom cijelog rata od 1992. do 1995. iskazivao građansku hrabrost. Intervenisao je za desetine građana koji su bili zatočeni u logorima Heliodrom i Dretelj, od kojih je nekoliko i uspio osloboditi iz logora. Kao predsjednik Jevrejske općine Mostar izdao je preko 200 potvrda sa kojima su građani, životno ugroženi zbog svoje etničke pripadnosti, mogli prelaziti u Hrvatsku i odatle odlazili u druge zemlje, spašavajući se od progona, mučenja i vrlo često sigurne smrti. Kao predsjednik Jevrejske općine Mostar izdavao je potvrde životno ugroženim bošnjačkim porodicama, od kojih je najmanje pet porodica s tim potvrdama našlo utočište u Izraelu. Pomogao je sklapanje na desetine mješovitih brakova u ratu time što je jednog od budućih supružnika krišom prevodio na drugu obalu Neretve u tada podijeljenom Mostaru, da se ponovo nađe i može vjenčati sa svojom predratnom ljubavi. U periodima najveće gladi i nestašice lijekova dovozio je konvoje humanitarne pomoći u tzv. istočni Mostar, zbog čega je pokušan i atentat na njega, kada mu je pod auto podmetnut eksploziv u zapadnom Mostaru, u kojem je živio.

Esad Kočan

Nagrada Duško Kondor za afirmaciju građanske hrabrosti dodijeljena je i Esadu Kočanu, glavnom i odgovornom uredniku Monitora, zbog hrabre i dosljedne dugogodišnje borbe protiv svih oblika nasilja i zbog zalaganja za mir i toleranciju.

Priredio: Amer Tikveša
(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (V): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Jansky je okretanjem i podešavanjem antene odredio da ti radiovalovi dolaze negdje iz sazviježđa Strijelac.

Rezultat svog rada Jansky je iznio u stručnom članku. Neki novinar New York Timesa naišao je na taj članak i uskoro je Times na naslovnici objavio priču o radio signalima iz svemira. Kako su radio signali u predodžbi većine ljudi bili vezani za komunikaciju, dobar dio „nestručne javnosti“ bio je uvjeren da se radi o signalima vanzemaljaca. S druge strane, veći dio „stručne javnosti“, prije svih astronomi, nije prepoznao značaj onoga na što je rad Janskog jasno upućivao: Da se važne informacije o svemiru mogu dobiti i elektromagnetskim valovima duljina različitih od vidljive svijetlosti – elektromagnetskih valova dužine između sedam i četiri desettisućinke milimetra, tek malog dijela u širokom spektru elektromagnetskih valova.

Razvoj radioastronomije počeo je petnaestak godina poslije ovog pionirskog i na pola zaboravljenog otkrića Karla Janskog. Pokazalo se da postoje galaksije koje su snažan izvor radiovalova, registrirale su ih velike, tanjuraste antene radioteleskopa, a optičkim teleskopima su bile gotovo nevidljive. Radioteleskopima su otkriveni i kvazi-zvijezdani radio izvori (quasi-stellar radio sources), quasari. Postepeno je ustanovljeno da quasari emitiraju neobjašnjive količine energije, da su objekti iz ranog svemira udaljeni od nas u vremenu i prostoru i desetak miljardi (svjetlosnih) godina i da se od Mlječnog puta udaljuju brzinama i do 50 hiljada koilometara u sekundi. Danas se smatra da su to ogromne crne rupe koje pod svoj horizont događaja uvlače svake minute materiju čija masa je nekoliko stotina puta veća od mase Zemlje, pri čemu se dobar dio te materije, prije nego nestane u crnoj rupi, pretvara u energiju.

Glavni nedostatak radioteleskopa bila je slaba rezolucija, moć razlučivanja.

Moć razlučivanja našeg oka okulist mjeri tako da nas posjedne na udaljenost d od tabele ispisane redovima slova sve manje veličine i ustanovljava najmanju veličinu slova, označimo ju s , koju još možemo pročitati. Omjer  / uzima se kao mjera rezolucije; kod okulista rezolucije našeg oka, ali to isto vrijedi za optičke i radio teleskope, gdje je  udaljenost od objekta promatranja do objektiva, odnosno tanjuraste antene, a  najmanji razmak između točaka na objektu koje instrument još može razlučiti.

Omjer za teleskop je najmanji kut (kut je ovdje izražen u radijanima, mjeri kuta kao omjeru duljine luka i duljine pripadnog radijusa; npr. pravi kut ima mjeru 90 stupnjeva u stupnjevima, odnosno pi pola, 3.14../2 , u radijanima) razlučivanja dvije točke.

Ustanovljeno je da je kod teleskopa taj minimalni kut proporcionalan

valnoj dužini λ svjetlosti, odnosno radiovalova pristiglih do promatrača, a obrnuto proporcionalan promjeru D objektiva optičkog teleskopa, odnosno tanjuraste antene radioteleskopa. Za rezoluciju (radio)teleskopa vrijedi jednakost

Kako su milimetarski radiovalovi oko tisuću puta duži od valova vidljive svjetlosti, a promjer pomičnih tanjura radioteleskopa samo desetak puta veći od promjera objektiva velikih optičkih teleskopa, biti će minimalni kut razlučivanja za optičke teleskope oko sto puta manji, odnosno rezolucija će biti oko sto puta bolja.

Taj nedostatak riješen je tako da su kablovima povezana dva ili više radioteleskopa međusobno udaljena za iznos B. Zbog razmaka duljine B njihove antene ne primaju signal, radiovalove dužine λ, istovremeno i primljeni signali se sinhroniziraju kroz proces interferencije, zbrajanjem pristiglih radiovalova. Tim postupkom dobije se da rezolucija povezanih antena, međusobno udaljenih za B, postane približno jednaka rezoluciji koju bi imao radioteleskop s tanjurastom antenom promjera B.

Takvi umreženi radioteleskopi zovu se astronomski interferometri s bazom B. Rezolucija astronomskog interferometra postaje

Ako je duljina baze B jedan kilometar ili više, rezolucija astronomskog interferometra usporediva je s rezolucijom velikih optičkih teleskopa.

Pomoću prvih astronomskih interferometara ustanovljeno je da se u središtu Mlječnog puta nalazi crna rupa; gledano sa Zemlje,  to je u smjeru između sazviježđa Strijelca i Škorpiona. I da radiovalovi za koje je Karl Jansky pokazao da dolaze iz svemira i iz tog smjera, nastaju negdje iznad horizonta događaja te crne rupe.

 

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (IV): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberta Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

U vrijeme kad je Subrahmanyan Chandrasekhar putovao iz Indije u Englesku, na drugom kraju svijeta, u New Jersyu, Karl Jansky završio je konstrukciju dvadesetak metara dugačke i nekoliko metara široke antene za hvatanje radio signala. Par godina ranije Američka korporacija za telefone i telegrafe, AT&T, uspostavila je bežičnu telefonsku vezu, putem radiovalova, između Amerike i Europe. Da bi poboljšala kvalitetu telefonske veze AT&T je naručila od Bellovih laboratorija, novoosnovanog instituta u New Jersyu, istraživanje prirodnih izvora radiovalova koji su, kao šumovi, ometali telefonske razgovore.

Telefonski razgovori prenosili su se radiovalovima dužine desetak metara, tako da je Jansky, a to mu je bio prvi posao po diplomiranju studija fizike, konstruirao antenu odgovarajuće veličine i postavio je na postolje sa starim automobilskim kotačima kako bi se glomazna antena mogla okretati i primati signale iz svih smjerova.

Jansky je antenu spojio na zvučnik i mjesecima slušao različite vrste šumova u koje su antena i zvučnik pretvarali pristigle radiovalove. Malo po malo zaključio je da najglasniji šumovi dolaze od električnog pražnjenja, od munja, pri lokalnim nevremenima. Šumovi slabijeg intenziteta dolazili su od dalekih oluja. Osim toga postojala je još jedna vrsta vrlo slabog ali konstantnog šuma čiji izvor Jansky nije mogao odrediti. Zapravo taj šum nije predstavljao značajnu smetnju radio-telefonskim razgovorima i u svojim ispitivanjima Jansky ga je mogao mirno zanemariti. Ali upravo to da šum ne zna objasniti niti utvrditi njegov izvor potaklo ga je na daljnja istraživanja. Jedino što je Jansky, kroz dugotrajna i mukutrpna istraživanja ustanovio, bilo je da misteriozni izvor slabih radio valova ima maksimum u svom emitiranju svakih 24 sata. Zapravo, preciznim mjerenjem Jansky je našao da razmak između dva maksimuma zračenja nije točno 24 sata nego 23 sata i 56 minuta.

Jednom prilikom, pričajući svom kolegi, astronomu Melvinu Skelletu, o frustrirajućim pokušajima da utvrdi izvor slabih radiovalova, Jansky je spomenuo taj period između dva maksimuma zračenja. Skelletu, kao astronomu, odmah se „upalila lampica“.

Signal radio valova na anteni će biti najjači kad je put signala od izvora do antene najkraći. Ako signal dolazi na Zemlju iz svemira maksimum signala ponavljati će se svaki puta kad antena dođe u isti položaj prema izvoru, kad se Zemlja okrene oko svoje osi. Za promatrača koji je na Zemlji, Zemlja napravi puni krug, dođe u isti položaj prema Suncu, za 24 sata. Međutim, za tih 24 sata, jedan dan, Zemlja se pomakne na svom putu oko Sunca. Puni krug oko Sunca, 360 stupnjeva, Zemlja prođe za 365 dana, dakle prolazi gotovo točno jedan stupanj dnevno. Zbog tog jednog stupnja Zemlja se mora okrenuti oko svoje osi ne 360 stupnjeva nego 361 stupanj da bi došla u isti položaj prema Suncu; to ona čini za 24 sata.

Za 24 sata Zemlja se okrene za 361 stupanj i dolazi u isti položaj prema Suncu

Ali iz perspektive dalekog svemira Zemlja se okrene za puni krug, 360 stupnjeva, u vremenu 24 sata minus vrijeme potrebno za ovaj dodatni stupanj. Vrijeme potrebno da se Zemlja okrene za jedan stupanj dobije se ako 24 sata podijelimo s 361 stupnjem; to je 4 minute.

Dakle, maksimum zračenja iz međuzvijezdanog prostora na anteni će se registrirati svaka 24 sata manje 4 minute, što je jednako 23 sata i 56 minuta!

Odjednom se sve razjasnilo. Misteriozni radiovalovi odgovorni za slabi ali stalni šum u komunikacijama nisu poticali ni od aktivnosti na Zemlji ni od aktivnosti na Suncu, nego su dolazili iz izvora izvan Sunčevog sistema. (Nevjerojatno je ali istinito da se priča identična ovoj oko otkrića radiovalova koji dolaze iz svemira, ponovila tridesetak godina kasnije. Na istom mjestu, na brežuljcima New Jersya, dva fizičara iz Bellovih laboratorija mučila su se 1963. godine s konstantnim smetnjama na anteni originalno konstruiranoj za primanje signala sa satelita, da bi na kraju ta smetnja postala jedno od velikih otkrića 20. stoljeća, pozadinsko svemirsko zračenje ostalo od nastanka svemira u Velikom prasku).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (III): Vidjeti nevidljivo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Prvi pulsar, nebesko tijelo koje je u vrlo pravilnim razmacima emitiralo pulseve radio valova otkrili su radioastronomi 1967. godine. U početku su, zbog te pravilnosti, mislili da se radi o signalima vanzemaljske civilizacije. Pokazalo se da se radi o neutronskoj zvijezdi koja se okrene oko svoje osi stotinjak puta u sekundi.

Prve crne rupe pronađene su početkom sedamdesetih 20. stoljeća, na sličan, posredan način, iz ponašanja zvijezda u njihovoj blizini. Ubrzo su modeli crnih rupa postali jedna od glavnih tema teorijskih astrofizičara. Sfera Schwarzschildovog radijusa, granica područja iz kojeg ne može doći ni materija ni energija, ni informacija o ikakvom događaju, nazvana je horizont događaja. Horizont događaja nije ništa materijalno, tek četverodimenzionalna međa iza koje ne postoji materija kakvu poznajemo, a poznata materija kao da nestaje u središtu te sfere, bezdimenzionalnoj matematičkoj točki. Od nje ostaje samo gravitacija, trajna zakrivljenost prostora na granici našeg svemira, granici svemiranaspram rupe u prostoru i vremenu.

Na kraju svoje plodne znanstvene karijere, okrunjene Nobelovom nagradom za fiziku 1983, Chandrasekhar se vratio izučavanju crnih rupa; o tome je objavio knjigu Matematička teorija crnih rupa. Kao neobična crtica iz života i gotovo kao igra sudbine zvuči podatak da je jedan od najboljih Chandrasekharovih prijatelja postao Martin Schwarzschild, sin Karla Schwarzschilda. On je, već kao ugledni astrofizičar, došao u USA kao emigrant pred nacistima.

Subrahmanyan Chandrasekhar umro je 1995. Par godina kasnije lansiran je satelit, njemu u čast nazvan Chandra. Krajem 2000. godine Chandra je registrirao snažan mlaz rendgenskog zračenja iz smjera sazviježđa Sagitarius (Strijelac). Sva daljnja istraživanja ukazivala su da se radi o crnoj rupi u središtu naše galaksije, 26 tisuća svjetlosnih godina od Zemlje. Dobila je ime SagitariusA*, utvrđeno je da ima masu četiri milijuna puta veću od mase Sunca, a Schwarzschildov radijus oko 17 puta veći od sunčevog radijusa. Unutar udaljenosti od jedne svjetlosne godine oko Sagitariusa A* kruže oblaci prašine i milijuni zvijezda, neke brzinama od više tisuća kilometara u sekundi. Registrirana zračenja tiha su jeka kataklizmičnih sudara iznad horizonta događaja, pri kojima se oslobađaju energije kozmičkih razmjera, dio u obliku elektromagnetskog zračenja, od radiovalova do rendgenskih zraka.

Do danas su otkrivene stotine crnih rupa, najbliža na udaljenosti 3000 svjetlosnih godina od Zemlje, a sve ukazuje da većina galaksija u svom središtu ima golemu crnu rupu. U samo jednoj generaciji egzotične tvorevine opisane od Chandrasekhara kao „najsavršeniji makroskopski objekti u svemiru izgrađeni od naših ideja o vremenu i prostoru“, postale su s jedne strane toliko stvarne da smo ih uspjeli fotografirati, a s druge strane naučile su nas postaviti pitanja za koja nismo znali da postoje.

Objavljivanje fotografije crne rupe u travnju 2019. kao da simbolično obilježava stogodišnjicu jednog znanstvenog i tehnološkog pothvata slične važnosti – astronomskog promatranja, pod vodstvom A. Eddingtona, prolaza svjetlosti pored Sunca za vrijeme pomrčine 1919. godine, čiji rezultati su eksperimentalno potvrdili Opću teoriju relativnosti i otvorili novu stranicu u ljudskoj spoznaji.

Senzacionalna fotografija crne rupe obišla je svijet, na njoj se „vidi ono što je nevidljivo“, mjesto na kojem svjetlost nestaje, a vrijeme stoji. To je fotografija „sjene“ crne rupe i njene neposredne okoline. Teoretski model crnih rupa predviđa sjenu crne rupe, tamni krug okružen svjetlim prstenom. Sjena je zapravo slika horizonta događaja stvorena zrakama svjetlosti, odnosno zrakama elektromagnetskog zračenja kad one prolaze zakrivljenim prostorom oko horizonta događaja. Sjena crne rupe trebala bi biti okružena prstenom materije koja kruži oko horizonta događaja i isijava elektromagnetsko zračenje. U onom dijelu prstena gdje se ta materija pri kruženju kreće prema nama, zračenje bi trebalo biti intenzivnije.

Točno to se vidi na fotografiji. Fotografija je, inače, „našminkana“ bojama iz spektra vidljive svjetlosti. U stvarnosti su snimljeni radiovalovi dužine oko jedan milimetar.

Ingenioznost i dovitljivost astrofizičara, inžinjera i stručnjaka za kompjutersku obradu podataka, umrežavanje osam radioteleskopa smještenih od vrha ugaslog vulkana na Hawaiima, preko sistema radioteleskopa na vrhovima Andi, do radioteleskopa u bazi Amundsen – Scott na Južnom polu, korištenje atomskih satova za sinhronizaciju tih radioteleskopa kako bi se efektivno pretvorili u jedan radioteleskop promjera dvanaest tisuća kilometara, korištenje superračunala za slaganje podataka dobivenih radiovalovima, u sliku crne rupe iz središta galaksije udaljene 54 milijuna svjetlosnih godina, zaslužuje svoju vlastitu priču.

Sve zajedno spada to u postignuća na koja gledamo kao na uspjehe čovječanstva. A razmjeri o kojima se radi upućuju na skromnost u procjeni vlastite važnosti i obazrivost prema sićušnom svijetu koji dijelimo sa svim pripadnicima naše vrste pa i sa svim živim bićima.

 

Zoran PUSIĆ
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo