Ove godine, po šesti put, NVO GARIWO Sarajevo organizovao je svečanu Akademiju povodom dodjele Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost i afirmaciju građanske hrabrosti. Ovogodišnja svečana Akademija održana je 6. marta u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu, na Evropski dan sjećanja na pravednike. Taj dan prvi put se od ove godine obilježava diljem Evrope, a u regionu prvi put je obilježen u Sarajevu i to kroz NVO Gariwo Akademiju.
Nagradu Duško Kondor za građansku hrabrost dobili su: Goran Čengić – posthumno, Predrag Matvejević, Nebojša Popov i Melisa Ismičić. Nagradu Duško Kondor za afirmaciju građanske hrabrosti dobila je Jelena Lovrič.
Goran Čengić
Goran Čengić rođen je 1946. godine u Sarajevu.
Bio je odgajan u duhu antifašističkih ideala, prije svega slobode i jednakosti za sve ljude, koje su baštinili njegovi roditelji, Nataša Zimonjić-Čengić i Ferid Fićo Čengić, prvi poslijeratni gradonačelnik Sarajeva.
Živio je u okupiranom dijelu Sarajeva, na Grbavici odakle je odveden i ubijen 14. juna 1992. u pokušaju spašavanja svog komšije dr. Husnije Ćerimagića po kojeg je Veselin Vlahović Batko, poznatiji kao „monstrum s Grbavice” došao da odvede u smrt.
Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodijeljena je Goranu Čengiću iz Sarajeva, posthumno, zato što je pokušao od sigurne smrti zaštititi svog starog i bolesnog komšiju doktora Husniju Ćerimagića. Nije ustuknuo niti se povukao pred naoružanim zločincima nego se suprotstavio u namjeri da zaštiti nepravedno progonjenog. Žrtvovao je život kako bi potvrdio svoj i uopšte ljudski integritet i njegovu neupitnost u trenucima koji su za njegov grad bili najteži u istoriji.
Predrag Matvejević
Predrag Matvejević rođen je 1932. u Mostaru.
Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodijeljena mu je zato što je u vrijeme SFRJ, u ime zaštite ljudskih prava, prvenstveno slobode govora, branio političke osuđenike.
1989. bio je suosnivač Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu, prve nezavisne političke asocijacije u tadašnjoj Jugoslaviji, čiji je cilj bio pronaći mirno rješenje jugoslovenske krize.
U Hrvatskoj je 1991. bio izložen progonu, uvredama i klevetama svih vrsta, uključujući i hice iz vatrenog oružja ispaljene u njegovo poštansko sanduče, zbog čega je spašavajući goli život otišao u egzil.
Iz egzila je snažno kritikovao negativnosti u ex-Yu društvima i otvoreno govorio o zlu te ko ga i gdje čini.
2001. u Jutarnjem listu objavio je tekst Naši talibani u kojem je pojedine pisce i intelektualce otvoreno označio kao odgovorne za ratna huškanja.
2005, u politički montiranom procesu, zbog teksta Naši talibani, pravomoćno je bio osuđen na uvjetnu kaznu od pet mjeseci zbog klevete.
Svojim slučajem političku elitu Hrvatske natjerao je da se preispita. Već u svom prvom mandatu, kada je kampanja protiv Predraga Matvejevića u Hrvatskoj jos bila u punom jeku, Predsjednik Stjepan Mesić dodijelio mu je visoko odlikovanje Republike Hrvatske, a početkom ovoga vijeka Predsjednik Ivo Josipović ga je u jeku pravosudne hajke imenovao predstavnikom RH u Međunarodnoj organizaciji frankofonih država.
Nebojša Popov
Nebojša Popov rođen je 1939. godine u Zrenjaninu.
Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodijeljena mu je zato što je kontinuirano radio na demokratizaciji društava unutar kojih se odvijao njegov život. Prvo jugoslovenskog – socijalističkog, a potom srbijanskog – nacionalističkog.
U vrijeme SFRJ radio je i kao sekretar redakcije časopisa Praxis. Biti „praxisovac” značilo je biti disident.
Duži niz godina bio je član Upravnog odbora Korčulanske ljetne škole. U SFRJ Škola je bila utočište slobodne filozofske misli. Zabranjena je sredinom sedamdesetih.
Bio je jedan od osnivača Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu, prve nezavisne političke asocijacije u tadašnjoj Jugoslaviji, čiji je cilj bio pronaći mirno rješenje jugoslovenske krize.
Uz velike lične žrtve i maltretiranja, u Miloševićevo vrijeme u Srbiji, upirao je prstom u nacionalistički program „velike Srbije” kao najveću nesreću postjugoslovenskih društava.
Osnovao je i Centar za antiratnu akciju u Beogradu.
U vrijeme opsade Sarajeva bio je osnivač grupe građana „Živeti u Sarajevu” koja je organizovala proteste zbog razaranja Sarajeva i učestvovala u organizovanju raznih oblika pomoći Sarajlijama. Kroz djelovanje ove grupe organizovao je prvu antiratnu posjetu iz Beograda opsjednutom Sarajevu.
Melisa Ismičić
Melisa Ismičić rođena je 1985. godine u Doboju. Nastavnica je bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika i književnosti. Nakon višegodišnje potrage za poslom, konačno se 2011. godine zaposlila u Osnovnoj školi Novi Šeher u Novom Šeheru. Taj posao je izgubila zbog svog javnog angažmana, prije svega kroz Dvolist za pravednije obrazovanje Školegijum u kojem je navodila primjere loše obrazovne prakse, problem nepotizma prilikom zapošljavanja prosvjetnih radnika, samo formalan a ne suštinski pristup reformi obrazovanja, itd.
Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodijeljena joj je zato što je objavila nepotpisan tekst u Časopisu za pravednije obrazovanje Školegijum pod naslovom „Zato je lakše dobiti tekst iz Splita nego od mene”. Tekst je bio kritika postojećeg sistema obrazovanja utemeljena na primjerima loše obrazovne prakse.
Tekst je bio nepotpisan ne iz straha, već iz želje da primjere koje navodi prepoznaju i u drugim školama, a ne da ih vežu samo za Osnovnu školu „Novi Šeher”. Kada je u školi u kojoj je radila pokrenuta istraga protiv osobe koja je tekst napisala, obznanila je da je autorica teksta i bila izopštena.
Obznanila je pritiske koje su direktorica i dio kolektiva vršili na nju zbog spornog teksta te se u još nekoliko navrata oglasila zalažući se za kvalitetnije, poštenije i pravednije obrazovanje.
Jelena Lovrić
Rođena je 1948. godine u Lukavcu (BiH). Jedan je od osnivača magazina Feral Tribune.
Nagrada Duško Kondor za afirmaciju građanske hraborsti dodijeljena joj je zato što je od njegovih početaka prošla sve drame nedjeljnika Danas koji je obilježio hrvatsko novinarstvo. Pisac je tekstova zbog kojih je taj nedjeljnik u prvim godinama izlaženja došao u sukob s partijskom oligarhijom, što je sankcionisano rastjerivanjem dobrog dijela redakcije i šikaniranjem novinara, da bi 1992. godine ta novina bila politički likvidirana. Tuđmanova vlast dotadašnju uredničko-novinarsku ekipu tjera na ulicu i list predaje u ruke svojih poslušnika.
Svoje nepristajanje na diktat moćnika s bilo koje strane da dolaze, neustrašivo je demonstrirala tokom tzv. „događanja naroda” u Srbiji, kada su nedjeljnik „Danas” i ona kao njegova vodeća autorica, u tada šutljivoj Hrvatskoj, doživljavali zvjezdane trenutke.
Ne obazirući se na posljedice, prva je kritički analizirala uspon Slobodana Miloševića, zbog čega je od dijela beogradskih medija izložena žestokoj harangi.
U Tuđmanovoj Hrvatskoj postala je suvišan čovjek i ostala bez posla uz javnu difamaciju. Izložena je progonu državnog tužioca i objavljivanju brojnih potjernica po režimskim medijima. Vrhunac hajke bio je tekst „Vještice iz Ria” u Globusu, u kojem je, zajedno s još nekoliko feministica, optužena doslovce za „silovanje Hrvatske”.
Svoju privrženost etičkim i profesionalnim principima pokazala je i time što je sa grupom novinara demonstrativno napustila Slobodnu Dalmaciju, nakon što je i taj list na skandalozan način privatiziran. Jedna je od osnivača kultnog Feral Tribunea i brzo ugaslog Pečata.
(Kraj)
Priredio: Amer TIKVEŠA
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
Izdvojeno2 sedmice