Povežite se sa nama

DUHANKESA

Naipaul i Fanon

Objavljeno prije

na

Životi ova dva čovjeka danas su paradigme, prerasle u metafore i sublimirane u dvije nepomirljive alegorije univerzalnog značenja..

Fanon je rođen 1925, Naipaul, 1932 godine; Fanon na Martiniku, Naipaul, na Trinidadu; Fanon je bio Arapin; Naipaul, Indus; i jedan i drugi stekli su svjetsku slavu svojim objavljenim knjigama; Fanon je umro 1961, u svojoj 36 godini, Naipau, 11 avgusta 2018, nedelju dana prije svog 86 rođendana.

Živote ova dva čovjeka, povezuju njihova dva hendikepa od kojih se prvi, socijalni, mogao premostiti, dok je drugi bio neizbrisiv.

I jedan i drugi potiču iz koloniziranog dijela svijeta; i jedan i drugi pripadali su ‘obojenima’. Razlikuje ih filozofija života nastala iz njihove borbe sa ovim hendikepima.

Iako je prekinuo svoje magistarske studije na Oksfordu u znak protesta protiv rasističkih stavova jednog oprofesora, Naipaul je prihvatio neravnopravnu trku sa ‘bijelim’ kolonizatorima na njihovom domaćem terenu i pobijedio u toj trci uvjerljivo, uz priznanja i lovorike, ispred svoje cijele generacije.

Fanon je od samog početka krenuo frontalno i žestoko protiv kolonizatora, socijalnih nepravdi i rasne diskriminacije, nepomirljiv u svojoj borbi do kraja života.

Naipaul je svoju filozofija života konstituisao na pojmu evropske ideje individualizma, koji sopstveni identitet zasniva na kategoriji privatnog vlasništva – otvoreno priznajući da je riječ o radikalnoj dehumanizaciji same suštine ljudskog života. Tokom pet decenija književne aktivnosti, Naipaul je objavio tridesetak knjiga. Njihovu zajedničku temu predstavlja svijest o nepravednosti savremenog svijeta, saznanje o nemogućnosti da se ta nepravda ukloni, i poražavajući uvid da je svijet koloniziranih, iz kog i sam potilče i kom će, u kontekstu sopstvenog rasnog identiteta, trajno pripadati – beznadežno inferioran u odnosu na svijet ‘bijelih’ supremacionista i kolonizatora. Njegovu prvu knjigu, Kuća za gospodina Biswasa (A House for Mr Biswas, 1961), kritika je ocijenila kao jedan od najboljih romana u modernoj istoriji engleske književnosti. Živeći životom transnacionalne ličnosti, Naipaul je sistematski gradio svoj transancionalni identitet savremene stoičke ravnodušnosti prema svim vjerskim, kulturnim, klasnim i rasnim razlikama, melanholičnom saznanju o nemogućnosti da se te razlike ukinu, i uvjerenju o suštinskoj inferiornosti poniženog i koloniziranog svijeta. Njegova knjiga Okuka na rijeci (A Bend in the River, 1979), počinje slijedećom neopozivo defetističkom rečenicom:

“Svijet je takav kakav jeste; za ljude koji su ništa, koji sebi dozvoljavaju da budu ništa, u tom svijetu nema mjesta.” Takav svijet ne priznaje nikoga ko je ekonomski propao. Poslije boravka u Indiji, zemlji svojih pradjedova, Naipaul je objavio prvu knjigu svoje trilogije o Indiji, Oblast mraka (An Area of Darkness, 1964), u kojoj je svoju razočaranost, obeshrabrenost i očajanje pretočio u brilijantnu književnost. Naipaulova Indija je bila toliko mračna i beznadežna da je u Indiji bila smjesta zabranjena. Poslije ove knjige ostalo je do danas da lebdi pitanje, da li je Naipazul zapravo postao apologet kolonijalizma i imperijalizma? Da li je usvojio shvatanja ‘bijele’ Evrope i tako se distancirao od ‘obojenih’ ljudi svijeta, od njihove kulture i – od sebe samog!?

Umro je ovih dana, 11. avgusta 2018, kao Sir Vidiadhar Surajprasad Naipaul, sa žigom optužbe da je ostao zastupnik kolonijalnoig imperijalizma i rasizma.

Franc Fanon je odbio da učestvuje u bilo kakvoj trci sa ‘bijelim’ kolonizatoruima. Umjesto toga, trčao je svoju trku raskrinkavanja, kritike i konkretne borbe protiv kolonizatora. U teoriji je pisao o psihopatologiji kolonijalizma i kuklturnim konsekvnecama dekolonizacije, preuzimajući i aktivnu ulogu o borbi protiv kolonijalizma. Njegova knjiga Prezreni svijeta (Les damnés de la terre, 1961), objavljena iste godine kada i prva Naipaulova knjiga, malo prije Fanonove smrti, beskompromisno brani pravo koloniziranih na nasilje i oružanu borbu protiv kolonizatora.

Silom potlačeni, imaju pravo da se silom oslobode svojih tlačitelja! Odmah po objavljivanju, knjiga je bila zabranjena u Francuskoj, ali je uz snažnu podršku javnosti okupljene oko Žan Pol Sartra, Alber Kamija, Moris Merlo-Pontija zabrana uskoro uklonjena a knjiga postala jedno od najznačajnih filozofskih i političkih djela iz područja kolonijalizma i antikolonijalizma.

Fanon i Naipaul se nisu nikada sreli. Da jesu, sigurno se ne bi ni složili u ocjeni šta je bolje: biti kolonizator ili kolonizirani, ‘bijel’ ili ‘obojen’, prezirati ili biti prezren, gledati svoja posla ili stati na biljeg nasilnicima…

U jednom bi se svakako složili: ništa nije bolje u svijetu u kom boljega i nema nego postoji samo ono gore!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

DUHANKESA

Muke s filozofima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok ima živih, smrt nema posljednju riječ. Smrt Džona Loka i Vilhelma Lajbnica nije označila kraj problema! Sljedbenici ovih filozofa, podijelili su se u  nepomirljive tabore. Problem je dobio na važnosti, ugnijezdio se u najdublje slojeve ličnosti svakog pojedinca, određujući njihovu životnu filozofiju

 

“Nisi est in intellectu quod antea non fuerit in sensu!“

“Nisi intellectus ipse!“

“Nema ničega u duhu što prethodno nije bilo u čulima!“

“Osim samog duha!“

Ove dvije rečenice su zaključci jedne davno započete debate,  dva poslednja ispaljena  metka u dugom, virtuelnom duelu Džona Loka i Vilhelma Lajbnica,  dva nenadmašna strijelca, pobjednika u mnogim dvobojima sa najslavnijim filozofima svog vremena. U istoriji je ostalo nerašćišćeno pitanje pobjednika : po jednima,  Lok je potegao prvi i smrtno ranio  Lajbnica; po drugima, ishod je bio obrnut, jer iako je Lok pucao prvi, Lajbnic je gađao tačnije i definitivno je ućutkao škotskog megdandžiju; po trećima, duel je završen bez pobjednika, jer su oba nepromašiva majstora usmrtili jedan drugog, a s njima je završio i problem.

Sve dok ima živih, smrt nema posljednju riječ. Smrt Džona Loka i Vilhelma Lajbnica nije označila i kraj problema! Naprotiv, pristalice, sljedbenici… jednog i drugog filozofa, podijelili su se u nepomirljive tabore, a s njima i njihovim polemikama i debatama koje traju do danas,  problem je ne samo ostao živ, nego je dobio na važnosti, ugnijezdio se u sve osnovne društvene institucije i što je najvažnije – i u najdublje slojeve ličnosti svakog pojedinca, određujući njihovu životnu filozofiju.

Prije nego što vam kažem šta ja o tome mislim, moram reći da  mi ova njihova isključivost nije po volji. Hajde što mi zvuče suviše dogmatski, neopozivo, kao da ni jedan ni drugi ne dopuštaju nikakvo drugačije  mišljenje – kao biva: kad filozofi jednom promisle, šta tu ima da misle drugi!? Pravo rečeno, ja tu ne vidim mnogo filozofije, više mi to liči na neotesanost onog delije kog sam pitao za adresu hotela u nekom našem gradu. Nakon što mi je dao opširna uputstva: “Pravo do kraja ove ulice, pa onda desno, a poslije druga lijevo, pa kod semafora opet desno…“ zahvalio sam mu se rekavši, da ću pitati još nekoga ustreba li, e da bih ga uvjerio da će sve biti u redu. Na to me je junoša otro pogledao i očigledno ljut i uvrijeđen, podviknuo:“ Šta ima da pitaš nekoga, kad sam ti ja sve jasno rekao!? Ne misliš valjda da ja ne znam, ili da te lažem!?“ Malo je nedostajalo pa da me izazove na tuču, samo zato što sam se usudio reći kako ću pitati još nekoga, iako mi je on već dao jedini mogući odgovor i prosvijetlio me apsolutnom istinom!

Pogledajmo o čemu su se tako nepomirljivo sporila naša dva filozofa!?  Ima tu nešto krupno, nešto o čemu rijetko kad i malo ko razmišlja, a ipak, nešto o čemu se svako, barem jednom u životu, mora ozbiljno zapitati! Podsjetimo se : Džon Lok tvrdi da u našem duhu (svijesti, intelektu) nema ničega osim onog što je stiglo preko čula, dakle – izvana, spolja, iz svijeta. Kad filozof kaže “ničega“, to znači apsolutno “ničega“, ne „skoro ničega“, ni “99.99 posto ničega“, nego upravo “100.00 posto ničega“ drugog osim onoga što  nam je u glavu stiglo putem pet naših čula. Tu se odmah javljaju dvije, miožda i tri krupne nedoumice:

  1. Ako je tako, onda mi, odnosno, naša svijest, duh (intellectus), zapravo i nije naša, nego je od početka do kraja, do posljednje misli, stigla spolja, primljena, unijeta. Prema  ovome,  same po sebi, naše glave su potpuno prazne, i sve što u glavi imamo, koliko god bilo složeno, istinito, zanimljivo, lijepo ili uzvišeno –stiglo je u našu glavu izvana;
  2. Ako je sva sadržina svake pojedinačne svijesti stigla izvana, (kao što se tvrdi), onda nas kao takvih, zapravo i nema! Naša je samo glava, to hudo gnijezdo od kože, kosti i mesa u koje svijet izvan nas, preko naših čula, sije svoje sjeme, polaže svoja jaja, ubrizgava svoje užase i divote;
  3. Ako nema ničega u duhu, osim onog što je došlo preko čula, onda duha, kao takvog i nema, jer je sasvim jasno da sam duh (intellectus), niti je stigao, niti je mogao stići preko čula – bez obzira da li preko pojedinačnog, ili preko sinergije dva, tri, ili svih čula zajedno. Jer od svega onoga što čula prenose, duh nema ni jedno svojstvo: duh (intellectus), nije ni boja, ni zvuk, ni ukus, ni miris, ni bilo kakva vrsta taktilnosti – dodira!

Džon Lok tvrdi: Okolnosti su sve. Čovjek je ništa. Puki proizvod okolnosti. Ono smo što od nas učine okolnosti. Što učini život!

Vilhelm Lajbnic tvrdi:  Čovjek je sve. Okolnosti su ništa. Ono što smo, što nikakve okolnosti ne mogu stvoriti, što ni život ne može.

Je li to sve?

Nije! Nema kraja slatkim mukama sa filozofima.

O tome, drugom prilikom.

Kad htjednem. Nezavisno od okolnosti.

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Sari

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jesam li čuo sve što mi je bilo dato da čujem, jesam li naučio sve što sam bio sposoban naučiti, jesam li razumio ono što je meni trebalo biti obznanjeno – od njih!? Dvanaest pasa,   glasnika, dvanaest učitelja, dvanaest apostola velikog učenja nazvanog – „Život“

 

Bilov, Balti, Runi, Tigar, Sari, Meca, Karabaš, Bigor, Grom, Borg, Mečo, Lav! Dvanaest glasaka, dvanaest učitelja, dvanaest apostola velikog učenja nazvanog “Život“. Dolazili su od nekud, i nalazili me. Bez najave su dolazili, bez najave su odlazili. Ja ih nisam mogao ni dozvati, ni zadržati. Od najranijeg djetinjstva,  do moje pune zrelosti.

Već odavno mi nije došao ni jedan; ni glas donio, ni poruku prenio, ni pouku zagonetnuo.

Jesam li čuo sve što mi je bilo dato da čujem, jesam li naučio sve što sam bio sposoban naučiti, jesam li razumio ono što je meni trebalo biti obznanjeno – od njih!? Jesu li to jedra, i kormilo, i kompas, i zvjezdane mape meni namijenjene? Je li to sve što su mi oni dali, da se time sam otisnem u život svojim brodom?

Hoće li mi to biti dosta? Hoću li znati?

Imao sam 14 godina kada se pojavio Sari. Odakle je došao!? Gdje je bio do tada? Kako je mene našao: sam ili ga je neko poslao, uputio, dao mu zadatak? Ništa od toga ne znam. Što bi rekao pjesnik:

“Iziđe iz pradrevnih šuma i – ukaza se!“

Da li je izišao iz pradrevnih šuma – ne znam. Znam da se, tog ljetnjeg dana  –  ukazao! Dok sam se penjao uz strmu stranu Kačaničke Klisure na lijevoj obali rijeke Lepnac, obraslu niskim i gustim prnarom, digao sam pogled da procijenim koliko mi još treba do vrha:  na samom rubu klisure stajao je Sari. Izrazito snažne konstitucije, visokih i veoma jakih nogu, pravih leđa, dubokih grudi, kratke guste dlake (ovčari je nazivaju “rudo vlakno“), crvene boje, mišićav kao lavovi sa asirskih bareljefa, obasjan suncem i ocrtan na plaveti neba, izgledao je veličanstveno!

Zadivljen, izgovorih jednu riječ:“Sari!“

I Sari mi pođe u susret. Kada, prijateljski mašući repom, stiže do mene, dopusti mi da ga pomilujem. Onjušio mi je ruke i pogledao me ravno u oči svojim bistrim smeđim očima. Nikada, ni prije ni poslije toga, nisam sreo šarplaninaca sa tako besprijekorno proporcioalnom i jakom glavom, kao isklesanom u crno-crvenom granitu od samog Mikelanđela.

Oni koji znaju da je u ovim predjelima generičko ime šarplaninaca crvene dlake, sa crnom “maskom“  ( njuška do samog čela sa naglašenim obrvama), reći će da se ovaj šarplaninac sigurno zvao Sari i da se prosto odazvao na njemu poznato ime, imaće dobar argument; ali, taj argument svakako ne može objasniti kako se desilo da ja baš tada krenem, bez ikakvog cilja ka vrhu klisure; da se baš tada Sari pojavi na dvadesetak metara iznad tačke na koju sam kanio izići; i pogotovo, da smjesta pođe meni u susret, kao da je mene i čekao? Pogotovo, što se kasnije pokazalo da je bio apsolutno nepovjerljiv prema ljudima i da za svo vrijeme koliko smo bili zajedno, ni jedan jedini put nije dopustio ni jednom čovjeku da mu priđe ni blizu!?

Od kada smo se zajedno spustili u fabričko naselje u dolini Lepenca, cijeli mjesec smo bili nerazdvojni od zore do mraka. Gdje je odlazio noću, nisam doznao. U mrak bi me dopratio do omanje jednospratne kuće sa četiri stana u kojoj smo stanovali, i nakon što bi me onjušio dok sam ga ja milovao, sačekao bi da uđem u ulaz; kad bih se okrenuo da ga još jednom pogledam, njega nije bilo. Od mene je primao hranu, ali više da me odobrovolji – da ne kažem; da me ne uvrijedi! – nego što je izgledao da je gladan.

Jedne noći sam ga sasvim jasno sanjao: kao, Sari je teško ranjen i sklonio se u podrum naše zgrade! Prenuo sam se: tek je svitalo. Obukao sa se i na prstima iskrao iz stana. U tami podruma, ispod stepeništa, tačno onako kako mi se javio u snu, ležao je Sari. Onjušio  mi je ruke ali nije ustao. Pomilovao sam ga po glavi i leđima. Kada mi je ruka skliznula prema rebrima, osjetio sm da mu je cijela strana sva ulijepljena. Krv! Sari je imao prostrijelnu ranu: metak mu je prošao s jedne na drugu stranu grudi! Brzo sam se vratio do našeg stana na spratu,  tiho ušao, pronašao ključ od našeg podruma i jednako tiho se vratio do Sarija. Tako velikog i teškog nisam ga mogao nositi, ali mi je Sari junački pomogao, ne ispuštajući ni glasa od sebe,

Odmah, čim sam izišao na ulicu malog naselja, već se raščulo šta se te noći desilo. Komandir milicije, sa dva milicionera,  uvrebao je Sarija nakon što me ispratio do kuće. Pustili su na njega dva službena njemačka ovčara “vučjaka“, uvjereni da će ga ovi izujedati do smrti. Za manje od minute, Sari je teško povrijedio oba napadača; jedan je u zoru i uginuo od gubitka krvi iz dvije velike rane, jedne na trbuhu, druge na grlu, drugog su sa slomljenom prednjom nogom i ranom na leđima hitno prevezli veterinaru u Skopje. Komandir je stigao da ispali sedam metaka iz pištolja prije nego što je Sari nestao u mraku.  Samo prvi metkom ga je pogodio i nanijeo mu onu prostrijelnu ranu; ostalih šest je ispalio nasumice, kada se Sari već izgubio sa uličnog svjetla.

Njegovao sam i hranio Sarija jedanaest dana. Jake konstitucije i odličnog zdravlja, Sari se brzo oporavljao. Komandir me je dva puta pozvao raspitujući se jesam li pronašao “lešinu onog psa-ubice“, jer on zna da ga ja smrtno ranio, „iako ta mrcina nije ni skiknula“,  prijeteći da će podnijetu tužbu protiv mojih roditelja za “dva milicijska vučjaka, jednog zaklanog, drugog onesposobljenog“.

Tužba nikada nije podnijeta, jer su svi znali, a mnogi i vidjeli, da je sam komandir nahuškao vučjake na Sarija.

Dvanaesti dan, kasno uveče, kada sam Sariju donijeo hranu u podrum, shvatio sam da će otići. Dugo mi je njuškao ruke, pustio me da ga milujem (posebno je volio da ga češkam iza ušiju i ispod donje vilice, po grlu sve do grudi), i onda pogledao prema zatvorenim vratima podruma. Izišli smo iz kuće i iskrali se u mrak. Tu je sačekao da odem do ulaza. Kada sam se okrenuo, Sari više nije bio tamo.

Kako se ukazao, tako je i iščezao. Možda u pradrevne šume iz kojih je došao. Ne znam.

Ne znam tačno ni čemu me je Sari htjeo naučiti. Samo znam da je to jedna od najvažnijih stvari u životu.

 

  Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Ko sam ja?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi smo nevidljivi impuls, bestjelesna  čežnja, oko koje nastaje naše tijelo, kao što biser nastaje oko zrna pijeska u školjci! Ali priroda tog impulsa, karakter te čežnje ostaju beznadežno izvan svakog znanja

Kada bi svi ljudi, pred smrt,  dobili priliku da na svoj nadgrobni spomenik uklešu  ono što su, za života, saznali o sebi,    svaki čovjek bi, pošteno govoreći, morao priznati da se svo to znanje svodi na  jednu jedinu riječ:

NEPOZNAT!

Saznanje da ni dan danas nemam pojma ko sam ja ( a ne kako se zovem, šta sam po profesiji, gdje sam rođen), odvelo me je do nekih, koliko god melanholičnih, toliko, u neku ruku, suštinski važnih, i usudiću se reći – ohrabrujućih uvida.

Najprije, do svijesti o ograničenosti i površnosti svega što sam naučio, jer, mada sam to svoje naučeno znanje mogao upotrijebiti u gotovo svakoj prilici, bilo je potpuno beskorisnim kad bih se suočio sa  pitanjem:“Ko si ti?“  Da, neki su bili zadovoljni kada bih im rekao svoje ime, profesiju, kada bih im pokazao ličnu kartu (na zahtjev službenih lica), ali šta vrijedi kad sam ja ostajao jednako nezadovoljan: jer ovo jeste moje ime; to jeste moja profesija; to je moja lična karta, ali sve su to, takoreći,  samo oznake na flaši, a ko je onaj “Ja“ u flaši?   – to je ostajalo bez odgovora!

Lako je reći: otvori i probaj to što je u flaši! Mi nismo ono što jesmo i jesmo ono što nismo! Sve što jesmo – mijenja se: ali naše “ja“ ostaje isto, ne mijenja se.

Mi smo nevidljivi impuls, bestjelesna  čežnja, oko koje nastaje naše tijelo, kao što biser nastaje oko zrna pijeska u školjci! Ali priroda tog impulsa, karakter te čežnje ostaju beznadežno izvan svakog znanja.  S druge strane, činjenica da je nedovoljnost (možda je bolje reći: nebitnost, irelevantnost), onoga što sam ja naučio, zapravo samo pojedinačni ulomak nedovoljnosti, i utoliko nebitnosti i irelevantnosti sveukupnog ljudskog znanja. Ni drugi nisu mogli naučiti mnogo više, jer pred tim pitanjem čitavo čovječanstvo i dalje ostaje nijemo! Svi smo mi  oduvijek, možda i zauvijek, bezbrojne boce velike i male, trbušaste i vitke, od raznobojnog stakla, sa natpisima jednostavnim, suhoparnim, pompeznim, sa podatcima o geografskom porijeklu, godini proizvodnje, osvojenim odličjima i medaljama, sa etiketama napisanim običnim ili pretenciozno zlatnim slovima, kitnjastim kaligrafskim pismom, nevještim rukopisom olovkom, pojavljujemo se i nestaju sa bekrajnih polica života i sve se to neprekidno mijenja. Samo onaj nevidljivi impuls i bestjelesna čežnja u nama, ostaju isti.

Zatim mi se, kao hladna sjena mrkog oblaka na sunčanoj livadi, ili možda adekvatnijim primjerom rečena ista misao, kao bljesak munje kroz olujnu noć, ukazala druga misao: iako je, pravo govoreći, takav život, zapravo  jad, čemer i tuga – dovoljna je sama pomisao na smrt pa da nam se svi jadi, čemer i tuga života smjesta učine smiješnim! – misao koja je, makar i kao paradoks zluradosti, suštinski značajna i sasvim nedvosmisleno – ohrabrujuća.

Konačno, shvatio sam da je zahtjev delfijskog proročanstva:“Spoznaj sebe!“  pretvoren u ključ, najprije sokratovske, a zatim i svake druge filozofije, zapravo jedna groteskna, u svakom slučaju – epohalno uspjela  šala –  zadatak na koji je nasjelo cijelo čovječanstvo. Ova filozofska “Rubikova kocka“ je neuporedivo uspješnija od one obične “Rubikove kocke“,  jer  ovu ne možemo riješti, a ipak se ne možemo ni osloboditi potrebe da je pokušavamo riješiti i doznati ko smo (u najmanju ruku, dok god je ovaj imperativ temelj naše samosvijesti kao ljudskih bića!);  s druge strane, izvjesnost krajnjeg neuspjeha da odgovorimo na to pitanje, ni jednog trenutka nas ne odvraća od uvjerenja da je traženje tog odgovora, naš osnovni zadatak . “Gnosi se avton!“ – “Spoznaj sebe! Saznaj ko si!“ –  jeste aksiomatski prihvaćen imperativ ljudskog života, jer život proveden bez pitanja o sebi, ne samo što nije vrijedan življenja, nego uopšte i nije ljudski život!

Pitam se treba li o ovome (ili o bilo čemu istinski važnom!?), reći bilo šta, treba li govoriti – naglašavam: treba li, a ne vrijedi li, ni da li je dobro? – jer mnogo šta vrijedi i bilo bi dobro i reći i učiniti ali je zabranjeno; i obrnuto – mnogo šta se kaže što ne vrijedi reći,  mnogo šta nije dobro učiniti, a čini se, i čak – mora se učiniti!

Možda treba, možda vrijedi, možda je dobro reći još ovo:

Oko zrna pijeska, školjka stvara biser. Mi smo onaj nevidljivi biser bestjelesne čežnje,  oko kog cijelog života stvaramo svoju školjku.

Nije bitno kakva će biti naša školjka.

Bitno je da naš biser sačuva nepomućen sjaj svoje čežnje.

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo