Prema podacima Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija nijedan prvak nije upisan u 98 područnih odjeljenja u Crnoj Gori. Vlada nema odgovor na sve praznije učionice, niti strategiju na demografski alarm koji je svima postao očigledan nakon posljednjeg popisa

U Šavniku ove godine nema upisanih prvaka, upoznao je javnost  predsjednik Opštine Šavnik Jugoslav Jakić. „Nijedno. To nije statistički podatak. To nije broj u tabeli. To je upozorenje. To je alarm koji bi morao da se čuje mnogo dalje od Šavnika“, kazao je Jakić.

Demografski alarm za ovaj grad, sjever i državu odavno zvoni. Prema podacima Uprave za statistiku – Monstat, već deset godina zaredom Šavnik je opština sa ubjedljivo najmanje rođene djece i najmanjim brojem osnovaca u Crnoj Gori.

Ukupan broj učenika osnovnih škola u tom mjestu za deceniju se skoro prepolovio. Na početku 2025/26. školske godine u klupe šavničkih škola sjeo je svega 71 osnovac. Deset godina ranije bilo je 50 đaka više – 121.

Podaci Monstata o prirodnom kretanju stanovništva pokazali su da je tokom prošle godine u Šavniku rođeno svega šest beba. Rekord u posljednjoj deceniji je svega 15 beba u 2016. godini.

Prema podacima Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija nijedan prvak nije upisan u 98 područnih odjeljenja u Crnoj Gori.

Pored Šavnika i seoskih škola, ne mnogo bolje stanje je u svim manjim opštinama sjevera: Plužine imaju 131 osnovca, Žabljak 217, Gusinje 268, Petnjica 351, Andrijevica 352, Mojkovac 545, Kolašin 559…

I u većim gradovima sjevera primjetan je ovaj problem. U najsjevernijoj opštini Pljevljima u prvom upisnom roku u tamošnjoj Gimnaziju upisano je svega 38 učenika.Naredne školske godine ovu obrazovnu ustanovu pohađaće ukupno 182 učenika. Direktorica Gimnazije Maja Dragašević, za Vijesti je kazala da su brojke nekada bile višestruko veće. „Kada sam prije 23 godine počela da radim u ovoj školi kao profesor matematike, Gimnazija je imala oko 600 učenika”, kazala je Dragašević.

O neravnomjernom razvoju svjedoče i podaci da je od ukupno 69.295 osnovaca u Crnoj Gori, u podgoričkim osnovnim školama nastavu 2025/26. godine pohađalo više od 22.000 učenika, što je skoro trećina od ukupnog broja osnovaca u Crnoj Gori. Nakon glavnog grada, najviše osnovaca pohađa školu u Nikšiću, Baru, Budvi…

Broj učenika odlično pokazuje depopulaciju sjevera koji je između dva popisa 2003–2023. godine izgubio je 39.000 stanovnika, odnosno petinu svoje populacije. Istovremeno, središnji region porastao je za 10,9 odsto, a primorski za 14,2 odsto.

„Posljednjih dana slušam kritike građana zbog stanja školskih objekata. Kažu da su škole stare, dotrajale i da ih je vrijeme pregazilo. I znate šta? U pravu su”, izjavio je predsjednik Opštine Šavnik.

On tvrdi da su se više puta obraćali Ministarstvu prosvjete sa zahtjevom da se ozbiljno pristupi rješavanju problema školskih objekata na području ove opštine. „Tražili smo sastanke, nudili saradnju, ukazivali na stanje na terenu i činjenicu da se sjever Crne Gore ne može razvijati bez ulaganja u obrazovanje. Nažalost, nijesmo naišli na onakav nivo razumijevanja i podrške kakav ovaj problem zaslužuje”, navodi Jakić.

Podsjeća da je Ministarstvo prosvjete saopštilo da se kroz programe unapređenja obrazovne infrastrukture ulažu desetine miliona eura u školske objekte. „Moje pitanje je jednostavno: gdje je u tim planovima Šavnik? Da li djeca iz Šavnika vrijede manje od djece iz većih gradova? Da li roditelji koji žele da ostanu na svojim ognjištima imaju manje pravo na dostojanstvene uslove školovanja svoje djece”, upitao je Jakić.

Vlada nema odgovor na ova pitanja, niti strategiju na demografski alarm koji je svima postao očigledan nakon posljednjeg popisa. Demografski podaci pokazuju da su samo tri crnogorska grada dobitnici tranzicije, Budva, Podgorica i Tivat, dok su svi ostali gradovi gubitnici.

U ove tri opštine broj stanovnika je 2011. bio 191.577 ili skoro 31 odsto ukupnog broja stanovnika Crne Gore. Do 2023. godine broj stanovnika se povećao za 31.616 ili 16 i po odsto na 223.194 stanovnika, što je približno nešto preko 35 odsto ukupnog broja stanovnika Crne Gore, dok je u ostale 22 opštine živjelo skoro 65 odsto ukupnog broja stanovnika Crne Gore.

Umjesto da se rješava problem nereavnomjernog razvoja države i pražnjenja sjevera, iz Vlade je nakon što je popis obznanio zabrinjavajuće podatke, pokrenut megaprojekat gradnje novih stanova u Podgorici – Velje brdo. Planirano je da se izgradi 20.000 stanova, a u dosadašnjim prijavama za buduće stanove je preko 3.000 građana sa sjevera države.

Prema posljednjem popisu stanovništva i domaćinstva iz 2023. glavni grad ima viška stambenog prostora – u Podgorici živi 180.186 stanovnika, a ima 64.140 domaćinstava i 88.431 stanova.

„Planska dokumentacija u Podgorici omogućava 112.679 stanova, prema procjenama imamo više od 20.000 nelegalnih objekata, od kojih najveći broj nije predviđen planskim dokumentima, i da više od 50 odsto domaćinstava u Podgorici ima od tri do pet članova, jasno je da Podgorici i nije potrebna dodatna stambena gradnja, pogotovo ne u predviđenom obimu”, upozorio je ranije predsjednik Strukovne komore arhitekata Crne Gore Novica Mitrović.

Mogućnost zapošljenja i bolji uslovi života prinudila je dio stanovništva sa sjevera da se sele u Podgoricu i na jug države, kao i dobar dio mladih da bolji život traže u inostranstvu. Mladi koji odlaze najčešće su visokokvalifikovani. U Crnoj Gori se za dvije decenije, od 2003. do 2023, broj visokoobrazovanih udvostručio – broj visokoobrazovanih lica povećan je sa 61,8 hiljada u 2003. na 133,9 hiljada u 2023. godini.

Obrazovni bum nije pratilo otvaranje novih radnih mjesta i nuđenje boljih uslova života mladima. Zbog toga je prirodni priraštaj između dva popisa (2003–2023) koji je iznosio 24.828 lica, za više od pola anuliran negativnim migracionim saldom od 13.462 lica.

Odlazak iz zemlje se ubrzava u posljednjih 10 godina. U periodu 2015–2019. iz Crne Gore emigriralo je 8.499 lica, dok je u periodu 2020–2023. taj broj porastao na 15.506, prema podacima Uprave za statistiku. Samo tokom 2023. godine državu je napustilo gotovo 7.000 lica, što predstavlja najveći godišnji emigracioni odliv u novijoj statističkoj evidenciji. Posebno zabrinjava što emigracioni tokovi dominantno obuhvataju mlado i radno sposobno stanovništvo, čime emigracija direktno utiče na fertilitet, tržište rada i dugoročni razvojni potencijal zemlje.

Petina mladih u Crnoj Gori – njih 20,59 odsto, izrazilo je želju da napusti državu zbog loših socijalnih, životnih i ekonomskih standarda i uslova, pokazali su rezultati Studije o mladima iz jugoistočne Evrope 2024. Fondacije „Fridrih Ebert”.

Demograf Miroslav Doderović više puta je upozorio da su glavni razlozi za odlazak mladih nemogućnost da nađu posao u svojoj struci, niska primanja i nizak životni standard. „Pored odlika tržišta rada, čitav niz politika kao što su obrazovna, stambena, poreska politika, politika tržišta rada, nepotizam i korupcija otežavaju položaj mladih i njihovu integraciju u društvu. To posebno važi za mlade, upravo one koji migriraju i one koji treba da budu nosioci pozitivnih demografskih promjena“, izjavio je ranije Doderović.

I dok je mladih sve manje, broj starijeg stanovništva se povećava. Iz Društva statističara i demografa Crne Gore naveli su da se najizraženija strukturna promjena u protekle dvije decenije odnosi na ubrzano starenje stanovništva. U periodu 2006–2026. broj djece uzrasta do 14 godina smanjen je za 10,1 odsto, dok je broj mladih do 29 godina manji za 15,5 odsto, odnosno za oko 40.000 osoba. Istovremeno, broj stanovnika starijih od 65 godina povećan je za 37 odsto, dok je broj osoba starijih od 80 godina gotovo udvostručen, a radni kontigent od 15 do 65 godina smanjen za 1,5 odsto.

Doderović je plastično objasnio da je učešće osoba starijih od 65 godina, prema podacima popisa iz 1971. godine, u Crnoj Gori iznosilo 7,1 odsto, dok su podaci popisa od prije dvije godine pokazali da je njihovo učešće 16,8 odsto.

„Broj živorođenih smanjen je sa 7.531 u 2006. na istorijski minimum od 6.910 u 2025. godini, dok je broj umrlih porastao sa 5.968 na 6.398. Posljedično, prirodni priraštaj smanjen je za gotovo dvije trećine, sa 1.563 na 512 lica godišnje, dok je stopa prirodnog priraštaja opala sa 2,5 odsto na svega 1,0 odsto“, iznijela je podatke Gordana Radojević, predsjednica Društva statističara i demografa Crne Gore.

Predsjednik opštine Šavnik je uputio javnu kritiku koja se odnosi na praznu priču o ravnomjernom razvoju sjevera. Iako je na sjeveru stanje najlošije, ona važi i za cijelu državu. „Ravnomjeran razvoj ne počinje konferencijama, strategijama i lijepim saopštenjima. Počinje tamo gdje dijete sjeda u školsku klupu. A danas u Šavniku nemamo nijedno dijete koje će sjesti u klupu prvog razreda. I zato ovo nije pitanje politike nego pitanje opstanka”, izjavio je Jakić.

Demografski institut iz Vašingtona prije par godina dao je projekcije da će ovaj region do 2050. godine izgubiti deset do dvanaest odsto svog stanovništva.

Demograf Doderović je upozorio da bi do 2050. Crna Gora mogla imati 78.000 stanovnika manje nego na popisu 2011. godine. Dodao je – ukoliko se država ozbiljnije ne upusti u rješavanje problema odliva stanovništva.

Za sada država samo bilježi smanjenje stanovništva, ćuti i prosipa maglu biračima s projektima poput Veljeg brda.

Predrag NIKOLIĆ

Nesporna je Mandićeva vještina balansiranja u delikatnim temama. Na ovakve ocjene (i pohvale) možete naići i u neformalnim razgovorima s evropskim diplomatama u Podgorici. Suočen s medijskom kampanjom zvaničnog Beograda protiv njega (i Mitropolita Joanikija) Mandić je pokazao svom biračkom tijelu da i dalje stoji na postulatima domaćeg srpstva. Istovremeno istrajava na kursu EU (što posebno iritira braću Vučić) i korektnom koaliranju s partnerima u vlasti. Ovaj Vidovdan Mandić dočekuje s dobrim izgledima Crne Gore u EU 2028

Predsjednik Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) Andrija Mandić priredio je 28. juna koktel, kako je još sredinom maja najavio, povodom 20 godina nezavisnosti Crne Gore. Za razliku od Vlade i Predsjednika, lideru nacionalne srpske stranke je zgodnije bilo izbjeći 21. maj a opet nekako obilježiti nezavisnost države čiji je predsjednik parlamenta. Prijem Crne Gore u članstvo Ujedinjenih nacija (UN) se poklopio sa važnim datumom u srpskoj istoriji – Vidovdanom. „Nije slučajno što se ovaj veliki jubilej obilježava upravo 28. juna” napisao je Mandić na društvenoj mreži X. Osim napomene da je nezavisnost „veliki jubilej” Mandić je naglasio „jasnu viziju” da zemlja bude „prva naredna članica Evropske Unije (EU)… kao zemlja slobodnih, srećnih i bogatih ljudi”. Slijedile su ode demokratiji, evropejstvu ali i poštovanju sebe i tradicije koja spaja najbolje iz prošlosti i sadašnjosti. Članstvo u UN-u i buduće članstvo u EU je moguće zahvaljujući vjekovnoj borbi naših predaka za slobodu. Pomenuo je Mojkovačku bitku, Vučji do, Martiniće, Grahovac, Fundinu „ali i na onaj sveti i sudbinski Vidovdan 1389. godine”.

Naime, „na Kosovu polju naši preci su dali svoj odgovor istoriji… pokazali da pripadaju tadašnjoj hrišćanskoj Evropi… Odgovor nije bio samo ratnički. On je bio duhovni, moralni i civilizacijski”.  Na svečanosti je postavljena reprodukcija (posebno naručena za jubilej) svjetski poznate slike Kosovski boj slikara Petra Lubarde koja će krasiti kabinet šefa parlamenta. „Današnja Crna Gora, koja strijemi EU, ne ide u nepoznato. Ona se vraća svojoj evropskoj porodici… onom civilizacijskom krugu čije je temelje branila i 1389. godine, i u svim kasnijim vjekovima svoje borbe” naglasio je Mandić.

Mnogi mogu osporavati istorijske fakte u Mandićevom govoru. Naši preci nisu bili na Kosovu, dijelom jer su bili u poluvazalnom odnosu prema Osmanlijama. No nesporna je Mandićeva politička vještina balansiranja u ovakvim delikatnim temama. Na te ocjene (i pohvale) možete naići i u neformalnim razgovorima s evropskim diplomatama u Podgorici. Suočen sa prljavom medijskom kampanjom zvaničnog Beograda protiv njega (i Mitropolita Joanikija) Mandić je pokazao svom biračkom tijelu da i dalje stoji na postulatima izvornog domaćeg srpstva. Istovremeno istrajava na kursu EU (što posebno iritira braću Vučić) i korektnom koaliranju s partnerima u vlasti. Ovaj Vidovdan Mandić dočekuje s dobrim izgledima Crne Gore u EU 2028 godine.

Vidovdan samo dvije godine ranije nije prošao lako. Skupština je donijela, s jednim glasom preko, Rezoluciju o genocidu u sistemu logora Jasenovac i logorima Dahauu i Mauthauzenu čiji formalni predlagač je bio Mandić. Svima, naravno i Hrvatima, je bilo jasno da je rezolucija stigla iz beogradske kuhinje kako bi se naškodilo evropskom putu Crne Gore. Vladar Srbije je ranije odbio istu rezoluciju donijeti kod kuće jer bi tim činom, kako kaže, „svesno narušio odnose sa Hrvatskom za narednih 100 godina”. I naravno njen evropski put.

Da Mandiću (ali i premijeru Milojku Spajiću) nije bilo svejedno vidi se po tome da je rezolucija prečišćavana nekoliko puta. Nije bilo licitiranja broja žrtava na kojem insistiraju velikosrpski mitomani. Radi relativizacije, Jasenovcu su dodati i Dahau i Mathauzen. Ipak, nalog Aleksandra Vučića se morao ispuniti, što je dovelo i do hrvatske blokade Poglavlja 31 (susjedski odnosi, vanjska politika i odbrana) i stavljanja Mandića na listu persona non grata. Na listi su završili i Milan Knežević i neoduševljeni Aleksa Bečić koji je nekoliko puta lobirao ukidanje – bez uspjeha. Ipak, od tada počinje i lagani otklon Mandića od Vučića koji se završio otvorenom kampanjom protiv Mandića u režimskim tabloidima i Vučićevim proglašenjem Kneževića za vođu srpskog naroda u Crnoj Gori.

Ni ovaj Vidovdan nije prošao bez iskušenja za Mandića. Sa kosovske granice vraćeni su NSD-ovi nacionalno ostrašćeni gradonačelnici Marko Kovačević (Nikšić) i Dario Vraneš (Pljevlja). Mediji su objavili dokument kosovskog MUP-a koji nosi datum 26. 6. 2026. kojim se Kovačeviću odbija ulaz na Kosovo jer je „prijetnja javnom redu i sigurnosti, nacionalnoj bezbjednosti ili međunarodnim odnosima” (engleska verzija). Na sami Vidovdan Vraneš je objavio da mu je „policija lažne države Kosovo…zabranila ulazak u južnu srpsku pokrajinu Kosovo i Metohiju”.  Kaže da mu je šef granične policije Bajram Kolić saopštio da mu je zabrana aktivirana dva dana ranije (kad i Kovačeviću) i da je spisak za zabranu „dostavljen iz Crne Gore”. Objavu je završio pozdravom „dogodine u Prizrenu”. NSD je izdala saopštenje (koga nema na središnjem portalu NSD-a) da su „prištinske vlasti, na čelu s odlazećim političarem Aljbinom Kurtijem, … još jednom su potvrdile svoju jasnu antisrpsku politiku”. U saopštenju se dodaje da „još veću sjenku na ovu zabranu baca činjenica da su njome Kovačeviću povrijeđena vjerska prava”. I ovo saopštenje se završava novom NSD retorikom da je „Crna Gora okrenuta zajedničkoj evropskoj budućnosti”.

Mandić je reagovao istoga dana kada su Kovačević i predsjednica beranske skupštine Vida Ivanović vraćeni. Rekao je da zabrana ulaska „na Kosovo i Metohiju neće narušiti odnose srpskih i albanskih političkih predstavnika u Crnoj Gori” i da odgovor ne trebaju biti recipročne mjere, već dijalog i očuvanje regionalne stabilnosti. „Vrata ove zemlje treba da budu otvorena” poručio je.

Ovogodišnji Vidovdan su pratile i povećane mjere bezbjednosti kosovske policije da se ne dozvole nacionalističke pomame. Poruke mržnje koje godinama šalju Kovačević i Vraneš prema Kosovu i svima koji se ne uklapaju u njihov ideološki koncept svakako su doprinijeli da im se zabrani ulaz.

I neki od onih koji su došli na Gazimestan nisu dobro prošli. Svi su na ulasku u ograđeni kompleks dobili papire na srpskom s molbom da se izbjegavaju nacionalističke provokacije. Na kraju je policija uhapsila 36 osoba nakon parastosa zbog nacionalističkih skandiranja. Među njima su bili i petorica naših državljanj – Stefan Tatar, Mirko Žižić, Damjan Otašević, Darko Ašanin i Danilo Ljutić. Oni su istakli u pismu crnogorskom ambasadoru Bernadu Čobaju da su bili fizički maltretirani od strane policije i da su na Gazimestan došli bez nacionalnih obilježja. Režimski mediji u Srbiji su objavili da je policija iz čista mira nasrnula, hapsila i tukla Srbe. Kod nas su odmah reagovali NSD i vučićevske stranke i poslanici (DNP-SNP-UCG). Reakcije je objavilo i Udruženje Vasojevića, Primorja i Boke koje je osudilo policijsku torturu. Kasnije se oglasilo i Ministarstvo vanjskih poslova i kabinet Predsjednika da prate situaciju i da se privedenima pruža konzularna podrška. Osnovni sud u Prištini je 1. jula presudio deportaciju stranih državljana uz zabranu ulaza na tri godine, dok su lokalci osuđeni prekršajno sa 700 eura. Da je policija prekoračila ovlašćenja izgledno je sudeći po reakcijama OEBS-a, EULEX-a i američke ambasade. Inspektorat policije je najavio istragu.

Jedan od prisutnih Srba je Monitoru rekao: „Kada su vladike i sveštena lica napustila dio oko spomenika, začule su se pjesme posvećene Vidovdanu… To bi prošlo ok da naši nisu počeli sa skandiranjem Kosovo je Srbija… Onda policija zatvara kapiju izbacuje vjernike a sve koji su vikali Kosovo je Srbija hapsi”, objasnio je sagovornik.

Mnogi Albanci dobro pamte Vidovdan 1989. na spomen 600 godine Kosovske bitke.  Te 1989. se pod organizacijom Slobodana Miloševića skupilo skoro milion ljudi. Poruke s Gazimestana su zloslutno najavile krvavi kraj Jugoslavije. Prije toga su mošti kneza Lazara nošene kroz BiH i Hrvatsku kojima su operativci srpske UDBE i SPC-a pomamljivali tamošnji narod i najavljivali novo Dušanovo carstvo. Već naredne 1990. je nasilno ukinuta autonomija pokrajine i uveden aparthejd koji je rezultirao oružanom pobunom i kasnije NATO intervencijom. Miloševićeva vlast je rat iskoristila kao opravdanje za „konačno rešenje albanskog pitanja”. Evropa je 1999. gledala najveće etničko čišćenje poslije 1945. sa preko 800.000 protjeranih Albanaca i skoro 9.000 ubijenih civila u odmazdama srbijanske policije, vojske i paravojnih kriminalnih organizacija. Na glavnom putu od Peći prema Prištini, kuda su namjeravali proći Kovačević i Vraneš, sva albanska sela su bila redom popaljena i porušena.

Do sada od strane tzv. crnogorskih sljedbenika srpstva nije stigla niti jedna poruka izvinjenja i saosjećanja prema Albancima. Izuzetak je pokojni mitropolit Amfilohije koji je priznao nakon rata da su nad Albancima izvršeni brojni zločini. Ni Mandić nije skupio hrabrosti za tako nešto, vjerovatno znajući reakcije Beograda ali i NSD birača. Umjesto toga, on pokušava da pomiri kosovsko-vidovdanski i EU put. „Svi smo na njem sreću izgubili; al su mišca, ime crnogorsko, uskrsnuli s kosovske grobnice” citirao je Njegoša Mandić na prijemu.

Jovo MARTINOVIĆ

Procjene govore kako je privredni sistem pod upravom državnog menadžmenta, imenovanog dominantno po partijskim kvotama iz tzv. raspodjele funkcija po dubini, u poslovnoj 2025. godini proizveo kumulativni gubitak od 30 do 40 miliona eura

Prošle godine u ovo doba iz Vlade su se hvalili rekordnim profitom preduzeća u državnom vlasništvu. Njih 55 (prema evidenciji NVO sektora, zvaničan podatak nije dostupan) ostvarilo je zbirni profit veći od 103 miliona eura.

Ovogodišnja slika potpuno je drugačija. Zato se o njoj, službeno, ćuti. Ipak, procjene govore kako je privredni sistem pod upravom državnog menadžmenta, imenovanog dominantno po partijskim kvotama iz tzv. raspodjele funkcija po dubini, u poslovnoj 2025. godini proizveo kumulativni gubitak od 30 do 40 miliona eura.

Skoro 150 miliona minusa u poslovnim bilansima dominantno su posljedica rekordno loših finansijskih rezultata u sistemu Elektroprivrede i njenih ćerki firmi. Podaci pokazuju kako se profit EPCG prvo smanjio sa 52 miliona 2023. godine na napunih 11 miliona 2024. (pad od približno 80 odsto), da bi prošle godine stigli do rekordnog gubitka. Nezvanično – 92 miliona. Zvaničan i verifikovan podatak, vjerovali ili ne, ne postoji!? Iako su istekli zakonom propisani rokovi za (ne)usvajanje bilansa stanja i uspjeha za prošlu godinu. Zbog čega bi EPCG mogla pretrpjeti i dodatnu, reputacionu i finansijsku, štetu.

Prošlonedjeljna sjednica Skupštine akcionara EPCG, na kojoj je u zadnji čas trebalo usvojiti izvještaje za prošlu godinu, nije održana zbog nedostatka kvoruma. Pošto na sjednicu nijesu došli (vladini) predstavnici državnog kapitala. Bez javnog objašnjenja.

Zainteresovani, zato, mogu samo da nagađaju da li je kabinet premijera Milojka Spajića saglasan sa obrazloženjem menadžmenta EPCG da je za iskazani gubitak dominantno odgovoran manjak kiše i višemjesečna, a nezavršena, rekonstrukcija Termoelektrane Pljevlja. Ili je možda lošem poslovnom rezultatu kumovao i ljudski faktor oličen, prije svega, u odboru direktora EPCG koji predvodi Milutin Đukanović. I ambicija da umjesto poslovne vode socijalnu politiku na nivou države – zapošljavaju partijski kadar po cijenu neminovnih gubitaka (Solar, Željezara); mimo poslovne logike gomilaju privilegovani menadžment; državnim novcem kupuju status dobrotvora i mecena…

Neki od pobrojanih problema postali su toliko izraženi da je, sredinom juna, predsjednica Odbora direktora Solar gradnje Marina Jočić prinuđena da zaposlene, otvorenim pismom, pozove da dolaze na posao. „Ukoliko se do 1. oktobra ne postigne zadovoljavajuće poboljšanje, Društvo će razmotriti dodatne mjere reorganizacije poslovanja, uključujući i mogućnost smanjenja broja radnih mjesta, isključivo u zakonom propisanom postupku…“, stoji u Obavještenju.

Na drugoj strani priče o poslovnom (ne)uspjehu kompanija u državnom vlasništvu nalaze se Aerodromi Crne Gore.

Kompanija je 2025. povećala prihode na gotovo 45 miliona eura, dok je neto dobit dostigla skoro 13 miliona. Prihodi su rasli dvostruko brže od rashoda, a broj putnika nastavio je rekordni rast. Nova procjena imovine podigla je vrijednost Aerodroma na oko 265 miliona, više nego dvostruko u odnosu na procjene od prije nekoliko godina.

Država, dakle, posjeduje kompaniju čija profitabilnost jača, koja nema problem sa likvidnošću i raspolaže imovinom čija vrijednost kontinuirano raste. I insistira da se odrekne tog dobra, dajući ga u tridesetogodišnju koncesiju. Dok finansijski izvještaji pokazuju da kompanija može uspješno da posluje u državnom vlasništvu, Vlada insistira da upravljanje prepusti stranom koncesionaru, obrazlažući to potrebom budućih investicija. A na tom putu joj se ispriječila – Skupština Crne Gore.

To može biti detalj koji povezuje EPCG i Aerdorome, odnosno, odnos vladajuće većine prema kompanijama sa neupitnom poslovnom budućnošću: Predsjednik parlamenta Andrija Mandić skoro tri mjeseca izbjegava da na dnevni red stavi vladin prijedlog koncesionog ugovora za aerodrome u Podgorici i Tivtu. Milutin Đukanović, njegov partijski kolega, jednako se nada  predstavnicima Vlade koji bi, na Skupštini akcionara EPCG, usvojili izvještaje njegovog tima.

Sve liči na političku trgovinu u koju su uključene rekonstrukcija Vlade i ponovna preraspodjela interesnih zona u EPCG između Mandićeve NSD i Spajićevog PES-a. Ekonomska logika i javni interes tu su, izgleda, u drugom planu.

I ne samo tu.

Ako EPCG i Aerodromi pokazuju kako država ne brine dovoljno o uspješnim kompanijama, podaci o prošlogodišnjem poslovanju Plantaža otkrivaju drugu vrstu problema. Kompaniju koja (samo) na papiru izgleda dobro, dok se sve teže nosi sa poslovima zbog kojih je osnovana. Dok vlasnika nije briga.

Prema završnom računu za 2025. godinu, Plantaže su ostvarile neto dobit od 3,98 miliona eura, gotovo četiri puta veću nego godinu ranije kada je iznosila nešto više od milion eura. Ali, isti dokument pokazuje da je prihod od prošlogodišnje prodaje zemljišta veći od profita i investicija zajedno. Da, istovremeno, padaju vrijednost prodatih vina i rakije iz asortimana Plantaža i vrijednost postojećih zaliha gotovih pića. Konačno, kompanija čija vrijednost – zemljište, vinogradi, objekti i biološka sredstva – prelazi 400 miliona eura posluje, praktično, bez gotovine na računima (oko 220.000) i donosi godišnji profit od nepunih jedan odsto svoje imovine. Sve to, izgleda, nije dovoljno da se preispita sposobnost aktuelnog menadžmenta. Ili su Spajić i njegovi ministri naumili da preduzeće koje je trebalo biti stub-oslonac crnogorske poljoprivrede, pretvore u kompaniju za prodaju građevinskog zemljišta.

U Luci Bar je drugačiji slučaj. Nakon dobiti od 1,17 miliona eura ostvarene 2024. godine, kompanija je 2025. iskazala neto gubitak od 6,44 miliona eura. Međutim, detaljniji uvid u izvještaje pokazuje da Luka, zapravo, nije poslovala loše. Naprotiv. Osnovna djelatnost donijela je uvećanu dobit od oko 1,4 miliona eura, pretovar robe povećan je na oko 1,7 miliona tona, a kompanija je uredno platila porez na dobit. Minus je nastao gotovo isključivo zbog nove procjene zemljišta u vlaništvu Luke, kojom je vrijednost kvadratnog metra smanjena sa 300 na 198,6 eura. I to je, automatski, odnijelo blizu sedam miliona. Drugim riječima, Luka nije izgubila šest miliona eura u poslovanju. Izgubila ih je na papiru.

Onda je iskazani gubitak poslužio kao obrazloženje za promjene u menadžmentu. Iako su se, tvrde upućeni, koplja lomila na pitanju treba li Luku povjeriti vladinim partnerima iz UAE, ili njeno poslovanje i razvoj zadržati pod domaćom kontrolom.

Zanimljiv je i primjer HTP Budvanska rivijera, još jedne kompanije koju je Vlada namjerila modelu javno-privatnog partnerstva. I gradnju stanova na Slovenskoj plaži.

Na prvi pogled i ovdje prihodi rastu. Tokom 2025. povećani su za više od 8 odsto i dostigli gotovo 30 miliona eura. Međutim, rashodi su rasli dvostruko brže, zbog čega je neto dobit sa gotovo četiri miliona eura svedena na svega 1,5 milion. Istovremeno, gotovina na računima kompanije za samo godinu dana pala je sa više od 10 miliona na svega 1,3 miliona, dok su dugoročne obaveze porasle sa 5,7 na 14,6 miliona eura, odnosno za više od 150 odsto.

Sve to može dovesti do ozbiljnog pogoršanja likvidnosti, nakon čega partnerstvo sa zainteresovanim investitorom (MK grupa) ne bi bilo pitanje izbora nego nužde. I gotova priča.

Pošta Crne Gore predstavlja, možda, najbolji primjer odnosa vlasti prema preduzećima u državnom vlasništvu. I potrebe da se „dobijena“ preduzeća iskoriste za partijske promocije i zapošljavanje zaslužnih. Finansijski izvještaji pokazuju da je tokom 2025. broj zaposlenih povećan za više od 14 odsto, dok su troškovi zarada porasli za više od četvrtine. Kako su prihodi ostali na nivou onih iz 2024, plate su počele da gutaju gotovo dvije trećine ukupnih poslovnih prihoda. Pa je neto dobit kompanije pala za više od 80 odsto.

Pošta tako postaje primjer kompanije koja nije prvenstveno servis građana ili tržišni subjekt, već prostor za zapošljavanje i ispunjavanje političkih obećanja.  Ceh, ionako, plaćaju građani. Milionima.

Zoran RADULOVIĆ