Crnogorska agonalna mjerila, ali i reakcija na njihovu povredu, bitno su se razlikovala od onih kod drugih naroda, čak i susjeda, osim Albanije, gdje su ona bila još ortodoksnija. Mićun Pavićević, izvanredan poznavalac crnogorskih običaja, njihove kulture i istorije, ali i karaktera, čovjek koji je napisao oko 70 bibliografskih jedinica o Crnogorcima, jednom je ovako oslikao njihovu poslovičnu osjetljivost i bolesni strah da ih neko ne okvalifikuje kao plašljivce.
DEGENERACIJA CRNOGORSKOG AGONA: „A ja, reče Petar Marković, kada bi me ko opsovao u Londonu, ne bih se ni okrenuo, u Berlinu bih ga tužio, u Parizu bih ga izgrdio, u Beogradu bih mu zube izbio, u Crnoj Gori, među Crnogorcima, gađao bih ga iz revolvera. Ako Crnogorac dozvoli da ga opsuju i naruže, desiće mu se da ga češće osramote, ma kako bio miran. Ne prekipi li mu i ne lati li se revolvera, prema običaju, propao je među Crnogorcima”.
Logički tumačeći ovaj citat, ali i dodajući mu njegovu istorijsku dimenziju, stiče se dojam da Crnogorci nijesu tako plahoviti i infantilni ako se nađu u civilizovanijoj sredini od vlastite. U drugačijem okruženju oni su sasvim benigni što nije daleko od istine. Ovo pod pretpostavkom da u novoj sredini ne zauzimaju važne komandne pozicije i da nijesu u većini jer su tada u stanju da „domorodačkom življu” nametnu svoj način i stil života i pravila takmičenja.
Crnogorski agon, surov u surovim vremenima, ne pogoduje smjernim i skromnim ljudima. Na cijeni je arogancija, čak i kada nema svoje pokriće u djelima. Ljudi se hvališu i pretenduju na čast koja im ne pripada. Zato ne treba da čudi komanda: „Artiljeriju na položaj” – a sva ratna tehnika mimo pušaka se sastoji od samo dva topa malog kalibra. Isto tako Crnogorac je u stanju da sasvim ozbiljno pozdravi preko nekog zvani¬čnika, ruskog imperatora, i da ga zapita kako je sa zdravljem, kao da su do juče koze zajedno čuvali.
Ilustrativno je zapažanje jednog Francuza koji je „ozlojeđen zbog uobraženosti Crnogo¬raca koji se dokoni dostojanstveno šetkaju: „Nemaju ni industrije, ni književnosti, ni gvozdenih puteva na suhu, ni flotu na moru – ništa nemaju. Da im se oduzme sve ono što drugi narodi za njihove potrebe proizvode, ostali bi bez kape, samo u košulji i opancima, sa guslama u ruci. Niko od prostih Francuza nema toliko nerazložnog narodnog ponosa koliko ga ima jedan njihov kozar”.
No, bilo bi pogrešno smatrati da su Crnogorci prvi i jedini na svijetu po visokom startnom mjestu u agonalnoj hijerarhiji. Tu su i škotski brđani, „ta bosonoga gomila ponosnih prosjaka, plemića među razbojnicima, ugursuza, lopuža, pljačkaša, palikuća, ubojica, otimača…”.
I Korzikanci imaju slične ili iste karakterološke osobine i agon. „Petar Kirneus (XV vijek) kaže da su oni među sobom u vječitoj zavadi, ali da prema spoljnjem neprijatelju čvrsto stoje jedan uz drugog, da su siromašni ali da preziru svako trgovačko zanimanje i ne upotrebljavaju zlato i srebro, da su slavoljubivi i častoljubivi, da ne znaju čitati ni pisati, ali da su veliki poznavaoci prava, odlični govornici i branioci na sudu; da su najgostoljubiviji ljudi na svijetu…”

Gotovo na istoj matrici se zasniva agonalna tradicija Sicilijanaca, Albanaca i drugih populacija koje su živjele na relativno izolovanim prostorima, podalje od puteva vladajuće civilizacije.

SPORTSKA ODMJERAVANJA: Crnogorski agon poznaje sportske borbe kao dio agonalne aktivnosti. Razne borilačke vještine koje su imale svoj takmičarski značaj u stvaranju imidža pobjednika, nijesu bile sasvim bezazlene jer je sportska borba mogla u trenu da se izrodi u oružani sukob. Boksa, u Crnoj Gori nije bilo ali jeste običnog pesničenja bez pravila, tada već razvijenog boksa, posebno u Velikoj Britaniji.
Interesantan je jedan slučaj iz ne tako davne crnogorske istorije koji je potpisniku ovoga teksta ispričao Mate Parlov, amaterski i profesionalni prvak svijeta u poluteškoj kategoriji.

Postoji jedna legenda koja ima svoju potvrdu o prvom boks-meču davne 1786. godine. Nakon zaključenja primirja u francusko-crnogorskom ratu, francuski komandant je predložio crnogorskom vladici da odabere jednog svog vojnika da izađe na dvoboj francuskom vojniku, pri čemu će se borba voditi pesnicama.
Na Vladičin poziv javilo se više dobrovoljaca ali je njegov izbor pao na nekog Gardaševića sa Čeva kojega je ispratio u Kotor sa riječima: „Idi sine, i uz pomoć Božju pobijedi na tom megdanu i osvijetli obraz Crnogorcima”.
U nedjelju, po lijepom sunčanom danu, na jednoj livadi uz samo more, započeo je dvoboj. Francuz je izašao u sjajnoj sportskoj opremi, dok je Crnogorac, onako crn, brkat i visok, izazvao buru smijeha kod Francuza jer je bio obučen u dugačke bijele gaće od vune i isto takve čarape na koje su bili navučeni opanci. Umjesto laganog dresa koji je Francuzu pokrivao gornji dio tijela, Crnogorac je imao bijelu vunenu jaketu što je stvaralo neobičan kontrast sa njegovim velikim crnim brkovima i licem opaljenim suncem.
Smijeh koji se čuo i na drugoj strani zaliva prekinuo je pucanj što je bio znak za početak borbe. Svima je odmah bilo jasno da je Francuz vješt borac. Crnogorac je bombardovan udarcima kojima nije mogao da parira. Pokušavao je da uhvati Francuza, ali mu je ovaj vješto izmicao, dijeleći uzgred snažne udarce. U jednom momentu je uhvatio gajtan (učkur), da li da ponizi protivnika ili ne, neće se nikada saznati, koji je držao vunene gaće zbunjenog Crnogorca i ove padoše. Gardašević koji se osjeti osramoćenim i poniženim, kao divlja zvijer pojuri na Francuza, ali mu se ovaj vješto izmače i snažnim mu udarcem iscijepa kožu na licu te krv koja šiknu iz rane poče obilno da natapa njegovu vunenu jaketu. Francuz se, poskakujući oko protivnika, smijao njegovim nevoljama ali je smijeha nestalo kada ga je u jednom momentu, sasvim iznenada, pogodila snažna gorštakova pesnica od čega je počeo da pada a potom dobio još jedan žestok udarac.
Tada mu Gardašević priskoči, uhvati ga za grlo te obojica padoše na zemlju. Poslije kratkog vremena, Crnogorac sav krvav, hitro ustade, prođe kroz zbunjenu vojsku krijući nešto u ruci i zamače jednim maslinama obraslim puteljkom koji vijuga ka Lovćenu.
Stigavši na Cetinje, poklonio se Vladici i rekao mu: „Sveti Vladiko, uz Božju i Tvoju pomoć ja pobijedih na onom megdanu i donijeh ti obilježje sa njega” i pruži mu krvavom rukom, izvađen Francuzov grkljan.

******************box***************

N: Arhaična logika crnogorskog dvoboja

Svaka sredina koja pledira da bude viteška, i da zasluži poštovanje drugih, neminovno mora da ima kao sredstvo uzvraćanja i odvraćanja dvoboj kao specifičan način rješavanja nastalih sporova.
Dvoboj je vjekovima gradio svoj socijalni, kulturni i moralni imidž da bi na razmeđu Srednjeg i Novog vijeka dobio svoju konačnu fizionomiju, svoju vitešku suštinu i striktna pravila po kojima se vodio, pri čemu pod njegove neumitne zakone potpada svaka životna situacija koja se zbog povrijeđene časti može i mora riješiti samo mačem ili revolverom.
To je klasičan dvoboj koji je dobio pravo građanstva svuda u svijetu, rijetko u Crnoj Gori. Međutim, crnogorski specifikum je što je paralelno sa viteškim dvobojem egzistirao i njegov moralni i pravni surogat koji je počinjao kao duel dvojice a završavao se kao kolektivno krvoproliće.
Sa protivnicima su na mjesto okršaja, pored sekundanata, dolazili njihovi prijatelji, bratstvo a nekada i cijelo pleme. Što je borba više odmicala, posmatrači su se „palili” i u njima je rastao borilački entuzijazam da bi „stvar” eksplodirala kada neko od protivnika bude ozlijeđen ili usmrćen. To je bio momenat kada bi provrela vruća bratstvenička krv. Ljudi bi se hitro laćali oružja, koga su se inače lišavali samo kada idu na spavanje, i navalili bi na bratstvo čiji je predstavnik pobijedio svoga protivnika. Obično bi pobjednik u dvoboju „kao inicijator zla” bio prva žrtva uzavrelih strasti. On bi stradao prvi a onda bi nastao pokolj jer zakrvljena bratstva nijesu ni u kakvom borbenom rasporedu nego u dvije skupine koje stoje jedna pored ili naspram druge, obično na kakvoj poljani. Protivnici bi prvo jedni na druge ispalili „male puške” a onda bi se latili mačeva ili handžara i borbom prsa u prsa rješavali ko je bolji, ne zaboravljajući pri tom na stare mržnje i propuštene prilike.
Tako se klasičan i civilizovan dvoboj pretvarao u inicijalnu kapislu masovnog i neselektivnog nasilja, u tragediju i nesreću čitavih generacija.

nastavice se)