Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Na susretu prilikom njegovog narednog boravka u Podgorici Ćano je bio ubijeđen da će obezbijediti sredstva za pokretanje televizije. Očekivao je da će u doglednoj budućnosti naplatiti dugove koje Montexu (ili nekoj od firmi u kojima je on glavni vlasnik) duguje Republika Tatarstan, s čijim predsjednikom se Ćano bio pobratimio. Rekao je da se radi o 65 miliona dolara. Ja sam se obavezao da ću pokrenuti redovnu proceduru za dobijanje frekvencija za radio i televiziju, da se ne dogodi da finansije i oprema budu obezbijeđeni, a frekvencija i licenci nema.

Dopuštajući da finansijska situacija može da se pogorša, riješio sam da oživim ideju da oko Millerove mašine napravimo skromnu štampariju radi ispomoći Monitoru. Zato sam u sljedeći izvještaj uključio i pitanje štamparije.

Ref: cano 07
27.09. 92.

Dragi Ćano,

1. …Štamparija nije montirana već pet mjeseci. …
2. … Monitor se mora očuvati … Politički, izvan C.G., on je dokaz da je politička opcija koja iza njega stoji realna politička snaga. …
3. Televizija

Direktor TVCG se od mene krije od kad je Panić izjavio da će po povratku iz USA da uvede red u medijima i njihovom korišćenju. Činim što mogu kratkoročno, ali sam započeo redovnu proceduru za dobijanje … frekvencije.

U avgustu sam bio angažovao firme ovlašćene od Saveznog zavoda za saobraćaj i veze da izvrše kompjutersku simulaciju oblasti čujnosti, zavisno od reljefa i snage uređaja i moguće interferencije sa talasima koji se emituju na frekvencijama već registrovanim u Ženevi. Išao sam po planinama  zajedno sa inženjerima i tehničarima nekoliko ovih firmi, da bih izgurao rokove i dobio što realniju cijenu njihovih usluga. Početkom jeseni mi se učinilo da je procedura na posljednjem koraku usporila. Našao sam načina da se sretnem sa Milanom Panićem. Vodio sam s njim i politički razgovor. Rekao sam mu da pravi grešku koju su činili svi srpski političari u dvadesetom vijeku, koji su se bavili crnogorskim pitanjem. Svi su razgovarali sa crnogorskim političarima koji žele uniju sa Srbijom. Međutim, šansu na uspjeh može imati samo dogovor koji je prihvatljiv i za independiste. Preporučio sam mu da razgovara sa Slavkom Perovićem. Panić je bio zadovoljan našim razgovorom. Obećao mi je da će pogurati izdavanje frekvencija za radio i televiziju po našem zahtjevu.

Posljednjeg dana oktobra dobio sam pismo od direktora The Jameson Entertainment  Group i The Koerner Group (Mr. Charles G. Jameson III i Mr. Bruce Koerner) s kojima je Ćano trebao da realizuje projekat televizije. Tamo je stajalo da je Ćano dosad isfinansirao izradu projektne dokumentacije i da će produžiti da radi na kompletiranju potrebnih finansijskihi sredstava.

Poslije ovog pisma Ćana nijesam vidio do druge polovine januara naredne godine, tako da nijesam saznao prirodu aranžmana o kojima je pregovarao. Izgledalo mi je da uz pomoć ove dvije grupe pokušava da sklopi neki posao iz kojeg bi mogao da isfinansira projekat multimedijskog centra. Dva mjeseca kasnije Ćano je od mene telefonom zatražio da ovim ljudima napišem pismo u kojem bih podvukao da je osnivanje naše televizije projekat od prvorazrednog političkog značaja. Tražio je da pismo sličnog sadržaja (na engleskom) pošaljem i njemu, podvlačeći njegovu odgovornost što nije došlo do formiranja televizije, čime je usporeno jačanje demokratske opozicije. Poslao sam pisma i veliki multimedijski centar više nijesmo pominjali.

U pismu od 17. 08. 92. Ćano je indirektno postavilo pitanje nezavisnosti redakcije i autonomije novinara u odnosu na osnivače, sponzore i idenpendističke partije. Prvih godinu i po osnivači i sponzori prihvatali su autonomiju redakcije bez velikih primjedbi, iako su ponekad bili nezadovoljni pojedinim tekstovima. Ćanov zahtjev u avgustovskom pismu da objavimo govor integralno (koji nijesmo ispunili) bio je povod da mu u mom pismu objašnjavam prirodu nedjeljnika. Ostalo je da preciziramo odnos vlasnika i redakcije. Esad i ja smo smatrali da Monitor ima smisla jedino ako se pravi po profesionalnim kriterijumima. Tako će imati veći uticaj i više koristiti independističko-evropskom pokretu. To je potvrdila i činjenica da je uticaj Monitora bio višestruko veći od uticaja partijskog lista Liberal. Razmišljajući više puta o ovom problemu i razgovarajući sa Esadom, došao sam do zaključaka koje sam predočio Ćanu. Finansijer, odnosno vlasnik određuje izdavačku koncepciju lista, ali novinarstvo je profesija koja se obavlja po profesionalnim standardima i pravilima. Stoga redakcija mora da ima profesionalnu i uredničku autonomiju. Ona uspostavlja odnos sa javnošće i odgovara javnosti. Vlasnik ima pravo da se kritički osvrće na to da li redakcija ostvaruje definisanu koncepciju, ali ne i da ispostavlja imperativne zahtjeve  koji znače narušavanje profesionalnih standarda i uredničke autonomije redakcije.

Pored ovih opštih pravila, postoje specifičnosti svojstvene samo Monitoru. Naši novinari nijesu došli u Monitor radi zaposlenja i plate. Oni su učesnici u zajedničkoj borbi za slobodu Crne Gore. Na Monitor moramo da gledamo ne samo kao na sredstvo za postizanje independističkih ciljeva, već i kao na dugoročni prosvjetiteljski projekat. On je početak stvaranja nezavisnih medija koji će koncepcijski biti usmjereni ka razvoju evropskog identiteta nezavisne Crne Gore. Stvaranje nezavisnih medija u Crnoj Gori je i stvaranje prvih nezavisnih institucija i prvih nezavisnih ličnosti u njenoj modernoj istoriji. Jer Crna Gora koju gradimo dolazi poslije tri autoritarne istorijske epohe: kralja Nikole, kraljevine Karađorđevića i Titovog komunizma.

Ćano se nije protivio, ali nije ni komentarisao, što sam shvatio kao stav da stvari ne treba idealizovati. Ovo je bila moja prva odbrana nezavisnosti redakcije. Nakon što sam krajem 1994. upravljanje listom prepustio mlađima, to sam morao da činim češće. Od osnivača su počeli da dolaze prigovori na tekstove. Poslije raskola u DPS-u 1997. i pobjede Đukanovićeve struje, koja se zalagala za odvajanje DPS-a od Miloševića, došlo je do raslojavanja u independističkom pokretu. Morao sam da se postavim između redakcije i jednog broja sponzora koji su tražili promjenu kritičke izdavačke koncepcije lista. U redakciji najčešće nijesu ni znali za pritiske kojima sam bivao izložen. Zahvaljujući tome što sam od 90. do 97. stekao gotovo neograničeno povjerenje osnivača i prijatelja lista, rasprava se završavala između njih i mene.

Iako je urednička garnitura krajem 90-ih zloupotrebila uredničku nezavisnost koju je imala (o čemu ću govoriti kasnije), nezapamćena autonomija urednika i novinara u odnosu na vlasnike (većina novinara su postali suvlasnici) utemeljila se kao Monitorova tradicija. Monitor je neponovljivi primjer u savremenom novinarstvu gdje interes redakcije ima prioritet u odnosu na interes vlasnika. I vlasnici i novinari misionarski rade na transformaciji Crne Gore u modernu evropsku državu-naciju. U vlasničkom statusu ostali su oni koji pristaju ne samo da nemaju nikakvu materijalnu korist od lista, već da njegovom održavanju pomažu materijalno i nematerijalno. Članovi redakcije rade za plate koje su mnogo manje nege što bi mogli dobiti u drugim medijima.

Partnerski odnos vlasnika,  urednika i novinara naslijedio je od Monitora i cio sistem Vijesti. Kolege iz medija izvan Crne Gore smatraju da su Vijesti po autonomiji redakcije u odnosu na vlasnike jedinstven slučaj u regionu. Vlasnici Vijesti vjeruju da je sloboda koju su imali novinari Vijesti spasila list u vrijeme žestoke borbe Đukanovićeve diktature protiv nezavisnih medija.  Novinari su ostali lojalni listu jer su branili sopstveni integritet i autonomiju.

Tokom 1992. ustalili su se redakcija i saradnici koji su nosili list narednih godina. Krajem 1992. počeo je da piše Šeki Radončić. Prije dolaska u Monitor nije se bavio novinarstvom. Srednje stručno obrazovanje koje je imao nije ga preporučivalo za nedjeljnik. Međutim, imao je jaku želju da postane novinar. I jak istraživački poriv. Strpljivo smo mu pomagali da uči novinarski zanat i kontroliše emocije. Uz Esadovo redigovanje ubrzo je objavljivao dobre istraživačke tekstove.

Članovi redakcije i stalni saradnici 1990–1992: Branko Vojičić, Milka Tadić, Esad Kočan, Velizar Brajović, Dragan Perović, Željko Ivanović, Rajko Cerović, Dragan Đurić, Veseljko Koprivica, Božo Miličić, Miodrag Vukmanović, Marko Špadijer, Dragoljub Vuković, Darinka Pejović, Luko Brailo, Nebojša Redžić, Mladen Lompar, Pavle Mijović, Ljubo Đurković, Ksenija Sekulić, Olja Obradović, Danilo Burzan, Stanko Cerović, Novica Samardžić, Đorđe (Puśo) Matović, Dragan Nikolić, Ljubiša Mitrović, Rifat Rastoder, Gordana Borović, Slobodan Racković, Boško Odalović, Radmila Stojanović, Mihailo Radojičić, Miro Glavurtić, Seda Vranić, Vladimir Jovanović, Bojan Jovanović, Sreten Perović, Vuk Minić, Miodrag Vlahović, Zoran Raičević, Branko Jokić, Dragica Ponorac, Nataša Novović, Darko Šuković, Šeki Radončić, Jelena Lovrić, Dara Vučinić, Stevo Batić, Ivan Torov, Risto Đogo, Gordana Đurić, Miljenko Jergović, Zdenko Duka, Vesko Jokić, Dragica Lalatović, Vučić Tomović, Jelica Pantović, Radovan Popović, Ranko Vujović, Mirjana Popović, Mićo Radojević, Ognjen Radulović, Mensur Čamo, Vlastimir Mijović, Jovan Pjević, Jovan Radovanović, Biljana Vorkapić, Branislav Ribar, Živorad Tasić, Krsto Tomović, Časlav Vujotić, Nadežda Vulanović, Vojislav Vulanović, Branko Gazdić, Željko Drašković, Ratko Mugoša (tehnički urednik).

Od 1993. Tokom 1993. redakciji su se pridružile Beba Marušić i Branka Plamenac, koje su znalački obrađivale teme sa Crnogorskog primorja. Milan Popović, koji je u to vrijeme pisao povremeno, kasnije je bio značajan stalni Monitorov autor, koji je dao veliki doprinos razbijanju okova u koje je crnogorski režim pokušavao da utamniči medije.

Od 1994. Tokom 1994. stalni članovi redakcije postali su: Draško Đuranović, Zoran Radulović i Ljubeta Labović. Naredne tri godine nije bilo velikih promjena.

(Nastaviće se)

Komentari

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Ref: cano 06

18. 08. 1992.

Dragi Ćano,

Konačno si osjetio da su stvari komplikovanije nego što su izgledale Ćanu Koprivici – Viljemu osvajaču, naviknutom na pobjede.

Naši problemi su objektivno veliki – mi smo mali zapušteni narod na granici nestajanja. Jedina smo od nekoliko desetina nacija bivšeg komunističkog svijeta koja ne prepoznaje svoj interes za sopstvenom državom i samoodređenjem.

Vjerujem da će se roditi generacija koja će naše umrtvljeno grandiozno istorijsko nasljeđe posvećeno ideji slobode umjeti da transformiše u savremene forme, koje će poroditi novu samosvijest i samopouzdanje.

Da li smo mi ta generacija? Ako jesmo, onda moramo da obavimo ogroman posao, koji je kod drugih obavljalo više generacija. Da sažmemo vrijeme i rodimo ljude za podvig.

A sada kratko, o tebi, meni, Slavku i Žarku.

Glavna nejasnoća koju osjećaš kod mene sastoji se u sljedećem. Ja sam u svojoj profesiji uspješan skoro toliko koliko i ti u tvojoj. Meni se, kao i tebi, ne ulazi u političke projekte… Prilika je da izanaliziramo situaciju i naše mjesto u njoj.

Za ostvarenje političkog projekta nužna je (politička) organizacija, finansijska sredstva i lideri s harizmom (i nešto pameti). I, naravno, vrijeme. Organizaciju možemo da stvorimo. Problem je što ih već imamo tri, Slavkovu, Žarkovu i Ljubišinu. I što iz njih nije moguće sastaviti jednu. Žarko bi po političko- ideološkom profilu trebao da bude zajedno sa Ljubišom. Ali njih dvojica ne mogu zajedno. Po nacionalnom naboju Žarku je mjesto pored Slavka. Ali nema potrebnu psihičku energiju da bi bio liberal. Talentovan je za politiku, ali nije potpuno savremen i nema neophodni rafinman. Ostajući kao Buridanovo magare između dva plasta sijena, pati od krize identiteta.

Dok je Žarko bio komunista po ubjeđenju, dotle je Ljubiša to bio po karijeri. … Sebičan je i u tom smislu nepouzdan. Danas drži govor protiv Anta Markovića na mitingu gladnih u Nikšiću, a kroz mjesec dana hoće da ga prisvoji za sebe, kao jedini jahač. …

Dok su Ljubiša i Žarko učesnici antibirokratske revolucije, Slavko je odmah osjetio da je Crna Gora u igri. U početku je bio prepreka za širenje pokreta, jer nije u svojoj generaciji pripadao grupi ozbiljnih i vrijednih mladića. Tokom vremena narod se navikao, a on dobio zasluženu podršku, i Liberalni savez se omasovljava. Međutim, Liberalni savez nije prava politička partija, već pokret. Potencijalna snaga mu je velika, ali Slavko do sada nije umio ili nije uspio da ga organizuje. Mnogo toga se događa spontano. Trenutno, i sve će više biti najvažnija politička snaga u crnogorskoj opciji. Međutim, masovni pokreti pate od potrebe za stalnom aktivnošću i dinamikom. U protivnom, dugoročno, osipaju se.

Sva trojica, pogotovo Ljubiša i Slavko, misle da ih Monitor dovoljno ne podržava. To uopšte nije tačno. Naprotiv. … Osim toga, kao i u svakom poslu, postoje pravila i klišei. U nedjeljnoj novini nije moguće baviti se reportažama i izvještajima. Nedjeljna novina ima zadatak ne da informirše šta se desilo, već zašto se desilo i predviđa posljedice. Zato u njoj nema mjesta za čitave govore, za prepričavanja i sl. Kompromise pravimo, ali ne možemo ići protiv … profesionalizma i ponašati se kao da smo partijski list. Pašće nam ugled i uticaj. U listu kakav je Monitor oni mogu da se pojavljuju koliko god hoće sa intervjuima i autorskim tekstovima. Ali za to treba da sjednu da pišu. …

Što se nas tiče iz ove starije generacije, svaki od njih je želio da mu se mi pridružimo … Tokom vremena oni su i bez toga postali faktori na političkoj sceni i jedino se može govoriti o nekoj saradnji. O objedinjavanju između Ljubiše i Slavka ne može biti ni govora. Žarko ostaje u krizi identiteta. Zato je najskloniji objedinjavanju u neku širu organizaciju.

Međutim, ove tri struje moguće je objediniti samo pravljenjem šire organizacije, moćnije od njihovih, koja bi ih svojom snagom prinudila na saradnju … jer su i za Slavka od vitalnog značaja kadrovska pojačanja.

U kojoj formi to učiniti i da li sam ja čovjek za taj posao? Polazeći od onog što sam rekao na početku… Faktor vrijeme usložnjava problem. Ja lično mislim da je rok do polovine novembra kratak za sigurnu promjenu, odnosno toliko kratak da sve čini neizvjesnim. Prvi problem se ovdje sastoji u tome, što iako stvorimo nužnu većinu, manjina još neće biti toliko oslabljena da bi se opcija međusobnog obračuna … potpomognutog od Srbije, mogla isključiti. Mogućnost razvoja situacije u tom pravcu prevazilazi moju spremnost na rizik… Ako ostali procijene drugačije, …onda preostala tri faktora – organizacija, sredstva i lideri – moraju biti optimalno zadovoljena. Tu Monitor dolazi kao moje užasno iskustvo. Živo blato iz kojeg ne mogu da se izvučem. Kad smo ga osnivali, desetine ljudi su obećali pomoć. Međutim, snage su bile toliko male da sam morao da trošim 100–200 sati mjesečno samo na prikupljanje para, pa tek onda (uglavnom noću) da odradim dodatnih 200 sati koje ovaj posao traži. Povrh svega dolaze … i moje profesorske obaveze. Stvari su se promijenile kad je tvoja pomoć postala redovna. Ali ne do kraja, jer ona nikad nije pokrivala sve troškove i nikad nije ugovorena kao sistematska i sa fiksiranom dinamikom. Toliko sam propatio da, bez obzira što ti vjerujem, mentalno ne mogu da se oslobodim i predstavim sebi da ću moći slobodno da djelujem i odlučujem kad mi se učini da je to značajno, odnosno da treba djelovati. Jer neće biti vremena za faksove i čekanje da dođu pare za organizaciju mitinga ili štampanje nekog materijala … I još mnogo toga, što treba platiti, kako redovno (ljude u birou, nekoliko stručnih službenika, …), tako i kad iskoči prilika (…, instruktore, pjevače, reklame,…). U Monitoru sam mogao da neke situacije prevaziđem tako što ću sjesti u auto i odvesti materijal u Sarajevo na štampanje, utovariti ga u kombi i vratiti natrag i podijeliti po kioscima, ne spavajući po 40 sati. Ili uzeti usisivač i sam ili zajedno sa mojom ženom očistiti kancelarije. Ili donijeti iz moje porodice dva telefona, dvije peći, tepison, stolice i pozvati Ratka Popovića da mi da kamion, pa utovariti zajedno s njim ili s nekim drugim prijateljom. Ako je trebalo, mogao sam i sačekati nedjelju-dvije da bi se nešto od ovoga obavilo. Ali ovdje … mora se obavljati kratkoročno, tako da sam ne mogu nadoknaditi ono što se mora imati. Prosto, potrošen sam, izmučen i nepovjerljiv.

Slažem se da nijesmo okupili dovoljan broj ljudi koji bi bili spremni da preuzmu dio posla. Razloga ima više. U uslovima kakvi su do sada bili u Crnoj Gori, kada je bilo opasno iskazati se kao Crnogorac, bilo je potrebno bivati češće s ljudima i okupljati ih oko neke aktivnosti. Ja nijesam imao vremena ni za šta osim za Monitor. Moje kolege s fakulteta su dali veliki nevidljivi doprinos. Prvih deset mjeseci, svakog prvog smo odvajali od plate za troškove kirije i telefonske troškove, za honorare za novinare izvan Crne Gore. Neki od njih, kao Zdravko Uskoković, već dvadeset mjeseci, iz broja u broj, prevede sa engleskog po pet do deset kucanih stranica teksta za pregled strane štampe i medicinu i nauku. Itd, itd.

Nadam se da sam ti moje stanje učinio jasnijim. Ja sam spreman ovu igru da odigram do kraja. I da je igram do kraja života. Da pripremam tlo za one koji će poslije mene nastaviti. Ali ja sam po moralu … vjeran prijatelj koji je spreman da se žrtvuje za svoju bandu. Ako mi fali inspiracije i vizije da budem prvi, ja sam tu da budem glavni tegleći (magarac). Svaki pokret mora da ima svoje intelektualce koji stoje iza lidera.

Umorio sam se, pišem već dva i po sata. Odjeljak o liderima i mišljenje o tome od koga bi se sve iz naših redova mogli napraviti lideri, predočiću u sljedećem pismu. Zaključak razmatranja ostavljam za poslije Londonske konferencije. Da vidimo koji će nam prostor za djelovanje ostaviti. …

Ne gubi strpljenje. Raditi za istoriju je i dar i prokletstvo.

Srdačno tvoj,

Miško

P.S. Kopija pisma dostavljena je Neli. Kao svjedočenje o stepenu odgovornosti onih koji odustanu.

Ćano i drugi vodeći suverenisti željeli su da se ja politički angažujem. Neki socijalisti su govorili da bih ja bio pogodan da objedinim sve socijaliste u jednu partiju. Budući da sam bio prilično stariji od mladih lidera, Ćano mi je govorio da bih ja mogao objediniti i bolje organizovati sve independističke snage. Ja sam bježao od te teme i partijskog bavljenja politikom. Otuda njegovo pitanje i prekor u trenutku nezadovoljstva postojećim stanjem.

Posljednje  Ćanovo pismo i moj odgovor označili su početak posustajanja u razvoju projekta Multimedijski centar. Ne znam šta je sve bilo razlog za relativno brzu promjenu Ćanovog raspoloženja (jedan mjesec). Ja nijesam nikad prisustvovao njegovim odvojenim razgovorima sa liberalima i socijalistima. O Ćanovim, odnosno Montexovim finansijskim problemima sa Ćanom sam pričao malo. Stizale su do mene vijesti da sistem Montexa ne stoji dobro kao ranije. Kad se kompanija koja je imala prihod od preko milijardu dolara zaljulja, to liči na podrhtavanje tla.

(Nastavlja se)

Komentari

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Ref: cano 03
18. jul ‘92.

Dragi Ćano,

Juče i prekjuće razmišljao sam, a potom bio u kontaktu sa Veliborom Čovićem, Goranom Milićem (preko Čovića) i Borom Krivokapićem. Povodom prostora kontaktirao sam lokalne direktore, preko Vlada Nikaljevića. (Nikome od njih nijesam još rekao ništa određeno. Samo da sam našao neke ljude u inostranstvu, među kojima se nalazi i nekoliko fondacija za razvoj demokratije i slobodu štampe, koji su spremni da finansiraju jedan međunarodni projekat koji bi istovremeno riješio i naše potrebe. Nijesam rekao da si ti glavni čovjek, već samo nagovijestio da si negdje u tom krugu. Bojim se da je to dovoljno da svima bude jasno. No, za to nijesam „kriv” ja, već ti.)

Evo nekih zaključaka do kojih sam došao nakon razgovora s ovim ljudima. …

Za menadžera bi mogli uzeti, na primjer, Brana Pajkovića. Boro Krivokapić kaže da je presvilen. Kaže da je nužan neko agresivniji i predlaže Veselina Vukotića. Ja bih, ipak, dao prednost Branu. Kad mu usfali agresije na domaćem terenu, dodaćemo mu ti i ja. Za inostranstvo ima veći i bolji šlif od drugog kandidata. I naš je u potpunosti. Za ovog drugog ne znam.

Za vrhunskog novinara ja sam pomenuo Gorana Milića, budući da mi je preko Čovića odgovorio da je spreman da radi za nas (u Titogradu). …

Boro Krivokapić, koji kaže da je on sam zauzet do januara za bilo kakav projekat i da je poslije toga spreman za saradnju…

Za inženjera ja imam svoje bivše studente, koji su super-majstori u toj struci. Imam takođe i izvrsne stručnjake za kompjutere. …

Osmog i devetog avgusta biću u Diseldorfu na nekom kolokvijumu, gdje ću se sresti i sa bivšim glavnim urednikom Radio Sarajeva Nenadom Pejićem. Prvoklasan je novinar. …

Sve su ovo ljudi koji su po svom porijeklu i kulturi evropejci i sintetizuju najbolja svojstva jugoslovenskih naroda. Išaraćemo ih nekim Srbima, da bi sve bilo u redu.

Ovo je tek početak. Htio sam samo da ti pokažem da možemo relativno lako sastaviti veoma jaku ekipu koja bi nas afirmisala na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. To je važno iz više razloga. Iz finansijskog prije svega, jer godinu dana docnije mora sistem da sam sebe finansira. …

Još mi nije jasno gdje bi bilo najbolje da se lociramo.Titograd, Bar, Cetinje, Budva, … Gdje moraju biti predajnici da bi se pokrio najširi pojas za istu snagu?

Razmišljam i o onom pitanju, s kim na izbore. Sjutra ću, vjerovatno, otići do Veljka. Nema nigdje benzina, pa zato nijesam potpuno siguran.

Za sada toliko.

Srdačan pozdrav,

Miško

P.S. …

Preduzeće sam doregistrovao za radiodifuziju i televiziju. U ponedjeljak ili utorak podnijeću zahtjev za frekvencije i kanale. Nek se valja. Paralelno ću raditi na rezervnim rješenjima (satelit) i pripremi ove političke podrške o kojoj govoriš.

Božo Kovač bi bio spreman da radi. Bilo mu je malo krivo što tvoja želja dolazi do njega preko posrednika. Javi mu se na tel. 11 225. (To je istovremeno jedan od brojeva Monitora.)

Pozdrav Žani i Neli

U komunikaciji narednih dana, Ćano mi je rekao da još nije potpuno završio pitanje finansiranja projekta. To se odrazilo na moj sljedeći izvještaj Ćanu.

Ref: cano 04,
30. jul ‘92.

Dragi Ćano,

Bio nam je Ćosić u posjeti. Priča mu je gora od Miloševićeve. „Cilj sankcija je neobično mračan, zlokoban, opak.

Možda nam je objavljen najteži rat u ovom veku… Po mom razumevanju istorije ovog veka, ja živim u uverenju da se dokončavaju ciljevi i Prvog i Drugog svetskog rata… Naša dužnost je da ih sprečimo i onemogućimo”.

I on i Bulatović pominju izbore u novembru. Nije jasno kako će to izgledati sa ovakvim medijima. Ja procjenjujem da će vlasti u Srbiji na kraju napraviti neki ustupak, koji će biti i nedovoljan i neblagovremen. Naše će ih slijediti. …

Predao sam zahtjev Streljačkom savezu Crne Gore da mi izda prostorije za tv i radio. … Imaju odličnu salu za studio dimenzija15×8 = 120m² i nekoliko soba od po 25–30m². Sve u svemu oko 220m² s izgledom da se uskoro može dobiti još stotinak kvadrata. Zgrada odlična, mjesto odlično, prostorije ne mogu biti ljepše. Sjutra odlučuju da li će mi to izdati.

Mislim da ovo treba da uzmemo bez obzira … Naime, ja sam planirao da zatražimo od televizije da nam iznajmi drugi program jedan sat dnevno. (To nije malo. Prisjeti se da je YUTEL imao samo jedan sat programa dnevno. Iznajmljivao je kanal od TV Sarajevo). Mi pripremimo sve u našem studiju, odnesemo kasetu u televiziju i emitujemo.Trenutno imamo tri kamere na raspolaganju. Nabavićemo po svoj prilici jedan montažni sto ovih dana. (Jedan broj ljudi koji se zanosio da otvori sopstvenu televiziju, među kojima se nalaze moj zet i njegov zet, nabavili su kamere i rade na nabavci opreme.) …

Mislim da će televizija morati da da ovaj sat , pogotovo kad u Srbiji budu počeli da vrše ustupke. Naravno, ako zapne, sva opozicija će nas podržati. Itd.

Dalje, ovih dana ću pripremiti i drugi zahtjev televiziji i državi. (Pustiću ga kad se dogovorimo.) Tražiću da nam daju, recimo od 15. septembra … odnosno od onog datuma za koji procijenimo da će stići oprema … nekoliko sati dnevno cijelu mrežu drugog programa. … Nažalost, postoje mogućnosti da se s nama poigraju, tako što će nam izmisliti konkurenciju i na taj način uzeti nam nešto para. …

Na kraju, postoji slobodan kanal koji pokriva Zetsko-bjelopavlićku ravnicu, odnosno sve ono što se nalazi na granici vidokruga iz te doline. Izgleda da to obuhvata i Cetinje i jedan dio primorja i Nikšićke oblasti. Sve u svemu oko 200–300.00 stanovnika. … Postoji antenski stub bez opreme na koji treba prikačiti antensku kutiju i to je sve. Tu takođe mogu da nam izmisle konkurenciju … Za ovo nam treba oprema koja može iz studija da prenese signal do ove antene. To isto nije mnogo skupo. …

Da rezimiram. Nešto ćemo, u svakom slučaju, učiniti. Za prvu varijantu, najjeftiniju, uskoro ćemo imati i opreme i snage.

Odgovori mi, što najprije možeš, šta misliš o svemu ovome.

Srdačan pozdrav tebi i Veri.

Miško

P.S. … Na kraju, posljednji put si dao pare za tri broja, prije 40 dana (šest brojeva). To znači da sam u škripcu i da mi je potrebna nova tranša.

Dvije nedjelje poslije prethodnog mog pisma (tri nedjelje od njegovog posljednjeg boravka u Titogradu), dobio sam sljedeće Ćanovo pismo.

Beč, 17. avgust 1992.

Dragi Miško,

Poslije boravka u Crnoj Gori i vođenja razgovora, sve više dolazim do zaključka da treba da se distanciram od političkih akcija. Razlog treba tražiti u nejedinstvenim akcijama. Partije kojima je zajednički cilj suverena Crna Gora nijesu u stanju da stvore zajedničku platformu makar po ovom pitanju kao bitnom – što mi veoma smeta. Poznato ti je da ne pripadam ni jednoj partiji i da me isključivo interesuje suverenitet, demokratija i ekonomski razvoj Crne Gore. Pokušaću da ti iznesem neka zapažanja.

Slavko nastupa sa ubjeđenjem osvajača Crne Gore i velikog rasta broja glasača za Liberalni savez. Ovo drugo može biti tačno, ali ga zanos može odnijeti na pogrešan put. Ponuda da Rakčević pređe u Liberalni savez nije bila u redu. (Svi mi koji smo bili prisutni, jednako smo Crnogorci i volimo Crnu Goru.) Slažem se da ga moramo pomoći u agitaciji i propagandi.

Rakčević – po mom dubokom uvjerenju – ima puno smisla za politiku. Plašim se da ima dosta straha i nesigurnosti. Ja ga razumijem, ali ne vjerujem da danas postoji ikakva opasnost po život bilo kog lidera partije. On mora tražiti zajedničku platformu sa partijama koje su za suverenu Crnu Goru. Moramo ga pomoći u agitaciji i dati veću podršku.

U posljednje vrijeme ti si nejasan, što se tiče MMM projekta – to je u redu – tu se potpuno razumijemo. Nije mi jasan tvoj stav u vezi drugih partija, odnosno stvaranja nove partije. Znam tvoje simpatije prema ovim partijama i ljudima. Možda mnogo igramo na tvoju kartu, pa smo te opteretili. Možda je svemu ovome razlog nedostatak sredstava, pa se ljudi pojedinačno dovijaju i muče. Što se tiče mene, ja sam razapet između posla – Montexa, Cinexa i napora da pomognem Crnoj Gori za ekonomsko jačanje, demokratiju i suverenitet, što svi želimo. Ne kažem da svi možemo da živimo mirnije, posebno ja, koji sam trenutno u boljoj finansijskoj situaciji.

Kao što vidiš, dosta sam neraspoložen, ljut, a i fizički ne mogu sve da stignem. Na kraju, smatram da nijesmo okupili dovoljan broj ljudi koji bi bili spremni da preuzmu dio poslova.

U stalnom sam kontaktu sa mojim partnerima i očekujem sljedećih petnaest dana jasniju situaciju.

Mislim da treba objaviti Slavkov govor u Monitoru – molim te da mi pošalješ kopiju.

Pozdravlja te,
Ćano

(Nastaviće se)

Komentari