Čim se doznalo da se pojavljuje novac, zlato i bogati adiđari, doletio je „kao soko” iz Beograda kustos muzeja bivšeg princa Pavla, Jozo Petrović, koji je vrlo revnosno punio sanduke i mnoštvo raznih objekata poslao u Beograd. Podignuta je i specijalna baraka za privremeni smještaj nađenih predmeta kojom je rukovodio neki Čeh B. Kelner, koji je, kako kažu, izvršio niz zloupotreba, prikrivao nađene nakite i krišom ih, preko svojih agenata prodavao u Dubrovniku i Zagrebu i za kratko vrijeme se obogatio. Prilikom izvođenja ovih radova u Budvi je boravio jedan nordijski naučnik, član Londonskog antropološkog instituta. Razumljivo je da su, nazovi arheološka iskopavanja, zainteresovala u najvećoj mjeri ovog znalca starina, koji je budno motrio na čudno izvođenje ovih radova. O divljačkom ponašanju prema kulturnom blagu budvanske antičke nekropole ovako je pisao Milutin Plamenac, prvi direktor Republičkog zavoda za zaštutu spomenika kulture: „Tih dana je u jednom od grobova nađen, pored ostalih, i jedan veliki kostur, čija je lobanja u poređenju sa sedam ostalih, izgledala fenomenalno velika. Nju je numizmatičar Petrović odnio u Beograd, a snimak ove kolekcije ljudskih ostataka, nalaze se kod braće Rajković u Budvi. Starom naučniku, antropologu, bilo je spriječeno da proučava ove objekte. U istoj grobnici nađeno je jedno koplje, kaciga i štit.
Kad se u dubini od četiri metra naišlo na jedan nedovoljno definisan predmet, koji je, po riječima jednih izgledao kao bunar, a po mišljenju drugih, koje je svakako tačnije, kao žrtvenik, bio je prisutan i naš gost, norveški naučnik, koji je radoznalo posmatrao radove na otkopavanju.
Pri završetku posla pojavio se Valand i naredio radnicima da sruše objekat. Videći šta se radi košutnjavi starac poletio je na otkop i za tili čas svojim nemoćnim tijelom pao na žrtvenik da bi ga zaštitio. Ovaj plemeniti heroj nauke prinio je sebe na žrtvenik antičkim bogovima, na žrtvenik nauke i istine. Valand, čovjek osion, altetskog sklopa i vrlo grubih navika, ščepao je starca za jaknu i pokušao da ga odvoji od objekta uz koji se ovaj grčevito pripijao gotov da pogine. Videći da je riješenost i volja starčeva jača od njegove brutalne snage, naredio je radnicima prijetećim glasom da starca smjesta izbace ili će ih sve otpustiti s posla. Na intervenciju Rađenovića radnici su odbili da izvrše zapovijest svog okrutnog gospodara, čiji su postupci nazvani „valandizmom”, kao sinonim za vandalizam.
Malo kasnije, po naređenju Valanda, radovi su obustavljeni. Tada su starčeve oči zasijale nekim čudnim životvornim sjajem, a na njegovanom blijedom licu zaigrao je izraz radosti. On je tom prilikom na engleskom jeziku izgovorio ove klasične riječi: „Dobro je, bar sam ovom lijepom spomeniku produžio i sačuvao život za jedan dan”.
Plamenac dalje piše da su se sitniji dijelovi nakita kao i novac nalazili u moru, pri obali, gdje je izbacivana zemlja sa radilišta. Na taj način, kaže Plamenac, razvila se špekulantska trgovina jer su pojedini predmeti od vrijednosti prodavani za bagatelne cijene a preprodavni za ogromne sume. A sve to na štetu starog grčko-rimskog nakita gdje se to blago vjekovima čuvalo, daleko od ljudske pohlepnosti. Sudski sporovi i afere pratile su ove nedostojne trgovačke transakcije, a Budva je ostala bez svog vlastitog blaga. Sve što je odnijeto iz Budve, bilo u muzeje ili privatni posjed, bilo bi dovoljno da se formira jedan značajan arheološki muzej.
U budvanskoj nekropoli bio je zastupljen helenistički zlatni nakit iz svih vrsta i kategorija koji su bili poznati u antičko doba, izuzev dijadema. Najpotpuniju i najprecizniju analizu zlatnog nakita iz budvanske nekropole
(1938.), koliko su to dozvoljavale realne mogućnosti, dao je dr Duje Rendić-Miočevic u knjizi Iliri i antički svijet.
Prema katalogu izložbe koji su priredili Đ. Mano-Zisi i Lj. Popović: Iliri i Grci, njihovi kulturni odnosi u prošlosti naše zemlje na osnovu arheološkog materijala, Beograd, 1959, str. 65 (citirano prema D. Rendiću) bilo je izloženo u zajedničkoj vitrini s drugim helenističikim nakitom (Ohrid, Đevđelija, Trebeniško Kale i dr), devet primjeraka raznog nakita s oznakom provenijencije: Budva.
Rendić izražava sumnju da svih devet primjeraka iz pomenutog Kataloga izložbe pripadaju budvanskoj nekropoli, što ostavljamo ekspertizama stručnjaka da daju konačan sud.
Među otuđenim i razgrabljenim nalazima iz nekropole, pored zlatnog nakita nalaze se i mnogi drugi grobni prilozi, u prvom redu finije keramičke i staklene posude. Posebno mjesto među njima zauzimaju „megarski pehari” i terakota. Oni se danas nalaze uglavnom u zbirkama muzeja van Crne Gore i u privatnim kolekcijama, čiji vlasnici, najvjerovatnije, njima licitiraju na raznim „aukcijskim priredbama” i umnožavaju svoj kapital. U svojoj studiji Lj. Popović navodi kako se u Grčkoj zbirci Narodnog muzeja u Beogradu nalaze deset megarskih pehara, od kojih su tri sa figuralnim predstavama, dok su ostali ukrašeni vegetabilnim i floralnim motivima. Veći broj pehara je iz helenističko-rimske nekropole u Budvi, a samo su dva iz Ohrida.
Zahvaljujući detaljnom, stručnom, odnosno lege artis deskripciji ovih pehara koju je dao Lj. Popović (o.c) imamo potpuni uvid u ovu „budvansku robu” koja se nalazi u Narodnom muzeju u Beogradu.
O rimskom staklu sa budvanske nekropole koje se nalaze u zbirci Narodnog muzeja u Beogradu, pisao je M. Veličković. On kaže da se u zbirci Narodnog muzeja u Beogradu nalazi veoma bogata i naučno zanimljiva kolekcija rimskog stakla, prikupljenog na slučajno otkrivenoj helenističko – rimskoj nekropoli u Budvi.
Bilo da se radilo o otuđivanju (krađi), neznanju ili o namjernom uništavanju ostataka materijalne kulture, rezultat je, nažalost, isti: gubitak ili osiromašenje kulturne baštine Drastičan primjer za to je antički grad Doclea, (Duklja). Uz to, ako svoje učine elementarne nepogode i ratovi, najezde varvarskih plemena i raznih zvanih i nezvanih arheologa i drugih eksperata strane i domaće provenijencije, žalosna slika današnje Duklje ne iznenađuje. Od nekadašnjeg municipalnog grada, jednog od najznačajnijih gradova na Balkanu, koji je svoj procvat doživio u doba carske dinastije Flavijevaca (sredina prvog vijeka naše ere), danas više liči na deponiju kamenja nego na ostatke najvažnijeg urbanog centra Prevalisa. Istina, gradovi nastaju, rastu, traju, stare – ali i umiru, a ovaj naš je nestao na najsuroviji i najprimitivniji način.
„Nijedan stari grad nije tako nemilosrdno, tako haotično i nezaštićeno eksploatisan kao stara Duklja. Ona je nesistematski eksploatisana ili, bolje rečeno, sistematski uništavana, tako da je sve više gubila svoje osnovno arhitektonsko obilježje, svoj životni lik”.
Jedna od najdragocjenijih otuđenih kulturnih vrijednosti iz Crne Gore je tzv. Podgorička čaša, koja je slučajno iskopana 1873. godine na prostoru zapadne dukljanske nekropole. S obzirom na to da se radilo o jedinstvenom nalazu ove vrste, logično je da je to izazvalo pažnju kulturne i naučne evropske javnosti. Ovaj nalaz dao je podsticaj za istraživanje na ovom lokalitetu. O podgoričkoj čaši prvi je naučnu javnost obavijestio A. Dumont, tadašnji direktor francuske arheološke škole u Atini.
Bez ikakve rezerve možemo konstatovati da se dobar dio pokretnog spomeničkog fonda sa Duklje nalazi (o) u vlasništvu raznih „kolekcionara”. Što su vlasnici uradili sa ovim predmetima, samo možemo da nagađamo, da li su još uvijek u Crnoj Gori kao svojina „patriota i ljubitelja antike” ili su prodajom ili preprodajom odavno van granica naše države. I jedno i drugo je moguće. Jedno je izvjesno, „rekognosciranja” dukljanskog terena od strane domaćih stručnjaka uz pomoć eksperata, bila su veoma česta a za posljedicu su imala, nerijetko, i vandalske pljačke. Jer je „odnošeno sve što je bilo od koristi za domaću upotrebu…”.
(Nastavlja se)
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FELJTON3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice