Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Nikako s proljeća

Objavljeno prije

na

Želim i da vas obavijestim da su neke planete ušle negdje gdje ne treba. Moraćete da me volite više od mnogo i to je prosto tako

 

Za sve one, kojima to nešto znači, imam informaciju: danas nam je stiglo proleće. Nadajmo se da će nam više dobra doneti, nego odneti. Kao dete sam umela vetru da okrenem leđa, raširim ruke i prste, zatvorim oči dok me on divlje šiba i miluje u isto vreme. Činilo mi se kao da pokušava da se umetne između zemlje i mojih stopala, i da želi da me nauči da letim. A onda sam izgubila umeće. Mogu da izgubim deo tela, da mi se pogube misli, čula, smer života, čak i sam život, ali da mislim da sam izgubila nekog… pa, nisam ja robovlasnik, o stvarima i ne razmišljam, nebitne su u suštini.

Imam još jednu vest: SINIŠI MALOM VRAĆAJU DIPLOMU I DOKTORAT: Upravni sud poništio odluku Senata Univerziteta u Beogradu. Ako su mogli Siniši Malom da vrate doktorat, što ne bi mogli i nama Kosovo?

Niko više ne želi zaista da deli i dobro i loše sa nekim. Želi samo dobro. I to ne da deli. Da uzme. Idem ulicom i onda te samo opiči sećanje i onda jauknem ili ispustim neki neartikulisani zvuk pa mi bude neprijatno i onda se kao zakašljem i opsujem: „'Bem ti cigare!“, a kad pogledam uokolo, u stvari, nikoga i nije briga, možeš da njištiš ulicom i ništa. Uhvatim se za ništa i ne puštam. U teškim okolnostima sam tražila trag svetlosti, kopala goloruka dok me je sa svih strana zatrpavalo, od mrvica postavljala trpezu, u neznanju tražila motiv za dalje i uvek se iznova pitala hoću li to moći? Jesam li dostojna tog poduhvata? Bez samoanalize nema putešestvija. Želim i da vas obavestim da su neke planete ušle negde gde ne treba. Moraćete da me volite više od mnogo i to je prosto tako.

Hoće li se Prvorođeni obratiti i danas???

„Kad ti dođe da nešto laneš, ti zamisli da držiš vodu u ustima i da ne smeš da je ispustiš.“ Moja baba.

Prvorođenom bih toplo preporučila da angažuje nekog kao što je bila moja baba, da ga gazi ispod stola kad zastrani sa pričom, pošto PR očigledno ne daje rezultate. Moja je baba u CV mogla da stavi četiri razreda osnovne škole i 52 godine gaženja dede ispod stola na slavama.

„Vođa je trebao stalnu pretnju. Morao je ljude držati u stalnom strahu kako bi mu oni dali svu vlast koju želi. Ljudi hoće živeti, pa su se zato odrekli svojih prava i slobode. To je moguće ako se ubede da je neprijatelj svuda i da svakog trena mogu poginuti.“ Orvel, 1984

Brišu se dani… sve je manji razmak između nas, i to što je na kraju, u stvari, nije kraj već ponovni susret, večnost… znam. Uvek znam kada treba da odem – tu nikada ne kasnim.

P.S. Oče, gde se pale sveće za polužive?

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Bodrilačke vještine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odoh da uzmem neku debelu zbirku bajki u tvrdom povezu i opalim stvarnost po glavi, iz sve snage

 

Šta je ovo, ljudi?! Maj traje dve godine, ulazi u treću, a ja više ne mogu da ga trpim. Sok od zove pijem dok mi se ne sroza ionako nizak pritisak i dođem na periferiju kliničke srmti. Tri dana u kontinuitetu slušam vesti, pratim sve ikad, mozak će me se odreći, o srcu da ne govorim. Odoh da uzmem neku debelu zbirku bajki u tvrdom povezu i opalim stvarnost po glavi, iz sve snage.

Postoje jutra kad se pitam zašto sa slatkog od jagode dok se kuva treba sklanjati penu? I šta će se desiti ako ne uklonim penu? I kakva to nauka stoji iza uklanjanja pene? I zašto te baba samo pogleda popreko ako pitaš takva pitanja? Onda godinama radiš nešto, a ne znaš zbog čega i izmišljaš sopstveno zato.

Sudarimo se sa nekim ljudima, i ostanu trajno delovi nas pomešani. Integrišemo ih u sebe. Možda jedna od retkih lepota ljudi, prelivanje bića. Dodavanje tuđih boja, svojoj paleti. Ništa od toga, zapravo, nećemo biti mi. Jer sam odavno prestala da brinem o utisku, a on svakako nije dobar. Nemam više volje da se objašnjavam ikome, a ljudi veruju prvom utisku.

Danas je rođendan nekom koga više nema. U jednom od paralelnih svetova, postojimo ti i ja, gde sam ja ti, a ti ja… i nakon što smo odgledali milion naših putešestvija kroz druge svetove, odlučimo da utičemo na ovaj najnoviji, jer niko nije imao boljeg učitelja od tebe i niko boljeg učenika od mene. Ne pretpostavljaj srećan kraj, jer nemogući su krajevi. Mi ne lovimo srećne krajeve. Ono što će se desiti je sve što nismo predvideli, a naučio si od mene ili sam ja učila od tebe koliko je dovoljno uzimati jedno od drugog. Novi nauk. Mi smo se susretali zbog novih učenija.

Sada samo posegnem, ali ne prisegnem… Prisegnuti dohvatiti, pričvrstiti… zakleti se, čvrsto. Volim putovanja jedne reči. Odmah naslutim kakvo je putovanje kad neko izgovori reč. Ja je izgovorim tek na kraju, da sačuvam priču. Ništa nije tako snažno kao ljubav koja nema ni temelj ni krov, koja nema oslonac u realnosti. Pa ipak, uprkos zdravom razumu ona buja i nadrasta sve oko sebe, čak i vlasnika, kao podivljala puzavica. Krojač koji kroji moju sudbinu je verovatno kupio diplomu. Ovo nije odelo, ovo je ludačka košulja. I gde mi je drugi rukav? Kako da se zakopčam? Na leđa? Znam da je na leđa, ali gde su mi dugmad? Neću rajsferšlus! I nađi mi drugi rukav.

iz temelja jedne skoro napuštene stambene zgrade izrasle su zevalice, pravi žbunovi, baš visoke. Prešle malo na trotoar, cvetale ispod prozora gde više nema prozora.

P.S. Pomisli čovek evo ga sunce, setilo se, kad eto ga i kišni oblak, i on se setio.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Lokalni solista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad ti ispucaju usne, znaj da ti je vjetrometina spolja i iznutra

 

Txt. Sat drugi otkako radim dekompresiju misli… Da kroz čakre isteram svu tuđu energiju, dok ne ostane samo moja. Kad me ocrtaš i drhtim i strepim. Vidiš me i izvan gleda. Nikad niko nije rekao stvarnije reči kao kad ih ti prozboriš. I da stvarne nisu, žive su. A življe je uvek kad prianja uz dušu. Uz dušnik se uzveralo, a obrasta kao bršljen, pada da uzdiže, a ti misliš njega nosiš niz strmine. U tišini sa ovim osećajima koji gmižu po celom telu, poput stidljivih gusenica. Postaće leptiri, ali neće odleteti do tebe. Znaju.

Uhvati me neki samoprekor, pa moram sve ispočetka sebi da objašnjavam. Vreme ne pokazuje ništa, mi smo ti koji pokazujemo. Iznova i iznova, sve se vidi. Dok nam je stalo. I kada više nije. Ne znam da li je ono što sledi bolje, ali znam da ovo trenutno ne valja. Ukoliko ne iskoračim pristajem na loše, ako napravim, bar korak, imam šanse. Mislim da je to cela priča.

U jednoj mišici mi stanuje snaga koja roni breg, iz druge raste cveće. To mi je po babinoj liniji. Baba je bila onaj pripovedač koji je znao da priča, a da nikada ne budeš sigurna govori li o sebi ili o tebi, ili je sve izmislila, da li ti predviđa ili te blagosilja. Poseban čar je imala ona stanka nakon poslednje izgovorene rečenice, gde bi mogao i da vidiš da će se sada uvući u sebe, kao kornjača u svoj oklop, samo traži pogodan pokret. Baba mi je jednom rekla da ko preklinje u mladosti, proklinje u starosti, i ja sam to pamtila za dane kad ću uspeti da razumem.

Nisam ja toliko okrenuta sebi, iako me ova pisanija možda ocrtava takvom, iza svake priče nalazi se stvaran događaj i stvaran svet za koji se bojim i bojim se da ispričam, jer jednostavno ne postoji način da se takve priče ispričaju, a da se sve ne isprlja. Nekad je dobro s emocijama kao i ručkom u šerpi. Isključiš ringlu i ostaviš da se tišti još malo. Ali neki vole da stoje pored šporeta uključenog na trojku i da se plaše da jelo ne zagori, a onda sklone šerpu i duvaju da se ohladi. Oni „mnogo rade“ na problemu. Suočavam se sa činjenicom da je energija koju imam ograničena i da moram da je raspoređujem mudro, po prioritetima. To mi smeta, jer donedavno nije bilo tako. Delovalo je da je neiscrpna.

Kad ti ispucaju usne, znaj da ti je vetrometina spolja i iznutra. Tamu zvezda prećuti i kad od nje prsne, tama ostaje prećutana.

P.S.  Neće to narod pozlatiti, ne može…

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Odustala na levu nogu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ščepam i neke pridjeve za gušu i odvučem ih s vrha jezika, da slučajno ne izlete

 

Kiša, vetar, dan već ko zna koji… Sve je mutno, maglovito, samo lavež u daljini, lep i vedar. Kad se sakrije sunce, sam nečastivi se uvlači u ljude, kvari im crte lica i u stopala im gura olovo. Možda sam slepa, kada je percepcija sveta u pitanju. Ali, ono malo svog mikrosveta, ne moram da vidim očima, da bih znala. Pokupim opalo lišće tih emocija, sa biljke koja se suši… I protrljam između prstiju, da osetim miris… Kao sa citrusima. I znam, bila bi to predivna biljka, da (me) je preživela. Sam si dok te neko ne nađe. Nevolja je kad niko ne zna da treba da te traži. Prepoznam sebe, ili barem želim da sam to ja, u tom momentu spokoja kad bradom potražim rame i odlutam. Uhvatila sam sebe da to sve češće radim i van svoja četiri zida… Ščepam i neke prideve za gušu i odvučem ih s vrha jezika, da slučajno ne izlete.

Na rubu živaca, a rub nekako gleda u pošumljenu kotlinu i sad ću samo da se skotrljam. Umor prođe da podmetne nogu i hopla-hop. Valjalo bi mi da vrisnem. A teško mi pustiti glas. Odvajkada. I kad treba progovoriti, načeka se čovek dok se ja iznutra malo zgusnem da bude zvuk kad dograbim vazduh. Ostane svet u čekanju jer misli da ću da progovorim, a ja samo ispratim sopstveno disanje i nastavim dalje.

I kao i uvek današnji novinski naslovi su dovoljan razlog da odemo odavde:

Ministarstvo prosvete: Dojave u 115 škola, nastava prekinuta do okončanja provere policije; Rumenko 80 dinara; Iz kase gradske Crkve u Vranju nestala veća suma novca. (Nije nestala, neko ju je vozdigao. Amin.); 52,50 dinara će koštati karta od 50 dinara – Gradonačelnik Beograda; REM o pojavljivanju Kristijana Golubovića na TV: Ne smemo da uskraćujemo prava bivšim robijašima; MIRA U 23 KVADRATA SPAKOVALA DVOSOBAN STAN A IVANA SVE U SAMO 15!: Do sada predato 17.890 komada nelegalnog oružja…

Vrlo je bitno izoštriti čulo gađenja, da ne bi promakla niti jedna sitnica, gest, šušanj suglasnika. Od esencijalne važnosti je dostići nivo prezira koji preuzima funkciju oklopa.

Sovjetska anegdota iz sedamdesetih: Čingačuk (poslednji Mohikanac) saopštava svom narodu:  –– Braćo moja indijanska, imam dobru i lošu vest, s kojom da počnem?  – Daj prvo lošu. – Ove zime ćemo biti gladni, bukvalno ćemo jesti konjski izmet. – Koja je dobra?  – Znam mesto gde ga ima mnogo!

P.S. Kad imaš milion stvari da uradiš, pa ne znaš odakle da počneš i onda samo ne počneš.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo