,,Samo ponekad se sjetim da sam završio ekonomski fakultet, a uvijek, da su moje jedine ljubavi muzika i slikarstvo…”, kaže Ljubomir Stanišić. A poznavaoci muzičke scene sjetiće se  da je Stanišić jedan od onih zahvaljujući kojima je Nikšić ponio epitet grada  ” piva i rock and roll'a ” Pjesmom San Stefan , koju je Ljubomir izvodio, Djetići su 1972. osvojili prvo mjesto na  Titogradskom proljeće. Dugo je bila u vrhu jugoslovenskih top lista

Dočekao nas je na vratima svog doma u nikšičkoj Ulici Dimitrija Bulajića .Opušten, u šorcu i ” all star” patikama, ponosno nas provoveo kroz svoj muzički studio, atelje i predstavio svoje slike na platnu. Ovdje gdje i danas, u sedmoj deceniji,  svakodnevno sa velikim entuzijazmom slika, komponuje i piše.. ”Samo ponekad se sjetim da sam završio ekonomski fakultet, a uvijek, da su moje jedine ljubavi muzika i slikarstvo…”, priča Ljubomir Stanišić.  A poznavaoci muzičke scene sjetiće se da je Stanišić jedan od onih , zahvaljujući kojima je Nikšić ponio epitet grada  ” piva i rock and roll'a ”.

Životni put Ljubomira Stanišića od prvih koraka, u Staroj Varoši, prate protivurečnosti. Sina predratnog profesora i književnika Mirka Stanišića, direktora Učiteljske škole, a potom profesora  Pedagoške akademije, u drugom razredu gimnazije ” išćeraće ” iz  škole. Uz deset jedinica i 200 neopravdanih časova, gimnaziju će Ljubomir završiti, tek zahvaljujući intervenciji profesora Ilije Lemajića, u Beranama. Muzika i umjetnost bili su  svijet koji ga je zanimao.Slikarski talenat naslijedio je od majke Zorke.Njen brat je poznati slikar Mirko Kujačić , a Dado Djurić  sin njene sestre od strica Olge.

Sa 16 godina izuzetan glas Ljubomira Stanišića i zvanično je prepoznat.Prvo mjesto na fetivalu  Prvi glas Nikšića.Već 1967. okupiće bend i  sa Batom Jaukovićem, Batom Govedaricom, Brankom Burićem i Markom Jovićevićem, grupa Feniks predstaviće se crnogorskoj publici. ” Disali smo punim plućima.Bilježili nastupe širom Crne Gore, a stari Nikšićani i danas prepričavaju zabave u Omladinskom klubu i na Malom stadionu”.

Pamte i anegdotu iz tog vremena.U nemogućnosti da  se reklamiraju, momci iz benda na trotoaru i po fasadi ispisali su naziv grupe. ”Milacajac pita   – Šta je ovo? Onda zaključuje da  F znači fašizam, a E Engleska“. Momke iz Fenix benda kao protivdržavne elemente privode u stanicu.

Fenixi se razilaze jer momci odlaze na studije. Stanišić muzičku karijeru nastavlja u  Djetićima. Sa Nebojsom  Nebom Petkovićem, Draganom Janjićem, Veselinom Belim Boškovićem i Lazom Tripkovićem. Dotadašnji vokalni nastup dopunjuje i gitarom. ” Bilo je to za mene ravno čudu. Spavao sam sa gitarom…” Tog  doba rado se sjeća. ” Svirali smo da bi lakše osvajali ženska srca.Bina je čudo…”

Lidija KOJAŠEVIĆ-SOLDO
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

Grupa Mir, preteča Osme sile, formirana je 1974. Dobrilović rado priča o tim prvim godinama i nastupima u prepunim salama domova i mjesnih zajednica, hotela i terasa u Nikšiću i nikšićkim selima Vidrovanu, Rastocima, Župi, Lukovu, Ozrinićima…

U dnevnoj sobi Slobodana Boba Dobrilovića posmatramo yutube zapis. Koncert rok grupe Osma sila, snimljen na nikšićkom Bedemu 2013. Nakon 30 godina pauze, članovi benda ponovo su na bini. Bobo Dobrilović, Dimitrije Mićo Maksić, Željko Mrvošević, Zoran Ćelo Ćetković i Zdenko Dejo Pekić.

„Mada fizički udaljeni, naš svaki susret je pun emocija i živih sjećanja. Ovaj ponovni zajednički nastup na Bedemu će sigurno biti još jedan pokazatelj našeg zajedništva“, kazao je poslije koncerta Mićo Maksić, novinarki Svetlani Mandić. Maksić je u grupi Osma sila, baš kao i Bobo Dobrilović, od njenog osnivanja.

Naš domaćin Bobo šarmantan i duhovit. Gospođa Dobrilović, prefinjena i topla. Domaći kolači ispunili su sto. Generacijski smo bliski, pa smo brzo i lako na polju uspomena. Sjećanje na festival Omladina Subotica, na kojem su Bobo Dobrilović i njegove kolege, tada kao bend Mir nastupili davne 1979. sa pjesmom I mir neka bude. Muziku je potpisao Dobrilović, a tekst Željko Mijanović. Te iste godine u Subotici je pjevao i Balašević. U tom periodu zabilježene su i prve autorske pjesme grupe Mir: Ona u plavom, Provincijalac, Hoću život i let i  Kočije će prevrnuti konje. U Nikšiću Mir organizuje i prvu gitarijadu, na kojoj je, pored crnogorskih grupa, nastupila grupa Bulevar, od koje će kasnije nastati Bajaga i instruktori.

Od osnivanja 1961. Festival Omladine ugostio je značajna imena one velike Jugoslavije i odigrao značajnu ulogu u razvoju pop i rok muzike. Prve muzičke korake napravili su ovdje slavni autori i izvođači. Među njima, Kemal Monteno, Jadranka Stojaković, Kornelije Kovač, Đorđe Novković, Ivica Percil, Dalibor Brun, Josipa Lisac, Bora Đorđević, Miladin Šobić… Rok grupe Indexi, Piloti, Film, Pekinška patka, Galija…

Nastup na Festivalu Omladina Subotica imaće presudnu ulogu u razvoju karijere  grupe Mir i nikšićkih rokera. Posebno, njihov ponovni nastup na ovom čuvenom festivalu 1981. Ovaj put pod imenom Osma sila u sastavu Blažo Perović, Duško Stanisavić, Željko Mrvošević, Bobo Dobrilović i Dimitrije Mićo Maksić. Treća nagrada publike za pjesmu Biće bolje bila je ogroman uspjeh. Muziku i tekst potpisao je Dimitrije Maksić. Ova pjesma naći ce kao jedna od 142 numere, među 137 izvođača. Na sedam kompakt diskova, urednik Nenad Bošković objedinio je projekat kojim je obilježio 60 godina postojanja festivala Omladina Subotica. Uz Osmu silu na cd-u su se našla i mnoga zvučna imena. Indeksi, Leb i sol, Lačni Frans, Teška industrija…

Grupa Mir formirana je 1974. Dobrilović rado pričao o tim prvim godinama i nastupima u prepunim salama domova i mjesnih zajednica, hotela i terasa u Nikšiću i nikšićkim selima Vidrovanu, Rastocima, Župi, Lukovu, Ozrinićima…

„Svirali smo stvari Led Cepelina, YU grupe, Pink Floyd-a, Deep Purple-a… Engleski niko od nas nije znao. Ako je ko znao i ruski. Slušaš pjesmu i ono što čuješ, zapišeš i tako pjevaš. Sigurno da je bilo dosta loše izgovorenih riječi, ali muzika je sve pokrivala. Na repertoaru bile su i pjesme domaćih izvođača – Atamskog skloništa, Bijelog dugmeta, Korni grupe, Indexa, ali i naše autorske kompozicije… A, danas svira Ceca, Aca Lukas…“

Svirke su počinjale kasno, sjeća se Dobrilović. „Izvođači su čekali da publika završi mužu krava, radove u polju. A onda, pravo na koncert. U gumenim čizmama, prevrnutih rubova, kako je to u to vrijeme bilo moderno. Neko u kopačkama, jer se to rado nosilo. Djevojke, pomuzu krave, našminkaju se, pa na igranku.“  Sjeća se svirke u selu Ozrinići. U furgonu, kojim su ekipu Mir dovezli na koncert, prije toga su vozili krave. Onda, nevolja. Snijeg. Furgon ne može dalje. „Izađemo, očistimo snijeg i nastavimo. Ulazimo u Dom, ali đavo popio, tek poneki prozor ima, a nasred sale nameo snijeg. Opet čisti, pa navuci rukavice jer grijanja nema. Grijanja nema, ali ugrijemo se i mi i publika uz dvije-tri brze pjesme“.

Sviralo se na Malom stadionu, hotelu Onogošt, na Pedagoškoj akademiji, Ekonomskom fakultetu… Grupa Mir svirala je pred publikom istančanog ukusa.  Nije smetalo što su imali tek jedno pojačalo, pa su zajedno priključivali mikrofon, ozvučenje i bas gitaru, ni to što se sale nisu grijale. Karte su bile unaprijed rasprodate. „Koliko su tehnički uslovi omogućavali u to vrijeme, svirke su, ako ne kvalitetne, bile iskrene.Tako da se kabal koji prekida, mikrofon koji šušti, zaboravljao vrlo brzo. A i publika je davala mnogo više značaja sadržaju nego pakovanju“.

Ozbiljne svirke počinju sa otvaranjem bašte doma JNA. Pamte to vrijeme i stariji Nikšićani. Pamti i Dobrilović. „Mi se spremamo za svirku, a kroz prozor, ispred Doma, red do Banke. Nema više tog doba, kad su  ljudi dolazili  da plešu, da se druže, da se upoznaju…“  Pamte se i one kabare večeri zvane „od kape do patika“ organizovane u saradnji s nikšićkim gimnazijalcima. Sa sadržajima avangardanim za to doba. „Svira se mnogo, nastaju nove grupe – Ljubičasti taksi Rebeka, Crna rupa, Mladi, Mesečina, Još malo ljubavi... Samo populatnost grupe Makadam niko nije mogao da ugrozi“, sjeća se Dobrilović.

U isto vrijeme grupa Mir postaje Osma sila. Sastav benda opet se promijenio,  otud i portreba za novim nazivom. Početak osamdesetih bilježi i sve veći broj autorskih pjesama Osme sile. Nastaje i legendarni hit, pjesma Spominjem te, za koju je muziku pravio Dobrilović, a tekst Miladin Šobić. Za ovu pjesmu urađen je spot, koji je i dalje u arhivi RTCG-a.

U isto vrijeme nastaje i pjesma Hotel neki grad, snima se u beogradskom slavnom studiju Druga maca Enca Lesića, a producira je Nenad Stefanović. Mijenjamo stil, radimo mekše, u stilu fanka. Sa šest pjesama nastupamo na  Opatijskom  festivalu. Još jednom grupa će promijeniti ime. Na prijedlog predstavnika RTVCG, u Opatiji nastupiće pod  imenom Leonardo i predstavljaće crnogorsku medijsku kuću na festivalu. Nedugo poslije vratiće stari naziv. Autobusom Elektoprivrede fanovi su pratili odlazak benda u Opatiju. Ova praksa, u to vrijeme, bila je uobičajna.

Teku sjećanja. „Zovu iz Jugotona. Hus iz Parnog valjka hoće da nam producira ploču. Sjećam se onih kabina u pošti u koju smo se sve tiskali i dogovaramo se sa Husom da u njegovom studiju snimamo ploču. Ali, bune se kolege, đe mi da idemo u Zagreb. Nek’ oni dođu ovamo. I to je naš nikšićki mentalitet. Pa onda, zove neko da sviramo koncert u Beogradu, ali bune se u grupi, ko će ići tamo, neka plate. Nećemo za te pare mi dolaziti… Tako je bilo i oko ploče koju smo trebali izdati. Da smo to pogurali…. Ali, bili smo i mladi i nedovoljno ozbiljni…“

Ljeti Osma sila svira na Primorju. Sa Biljanom Petrović i Biserom Valentanlić u Maestralu, na Svetom Stefanu, u Ulcinju sa Bobom Stefanovićem, u Dubrovniku, Rijeci… Pamti se nastup sa Bijelim dugmetom. Hipodrom, 1981. pred 40.000 posjetilaca. Ostalo je zapamćeno da su im na ovom koncertu članovi benda Iron Maiden iza bine promijenili žice na gitarama.

„Bilo je interesantno sa Čorbom. Tad smo bili najjači. Radili smo crnogorsku turneju, Tivat, Herceg Novi, Nikšić. Mi kao predgrupa sviramo. Završavamo, pozdravljamo, publika ovacije… Izlazi Bora, oni zvižde. Zaprepašćeni smo… To se stvarno desilo. Ali, bili smo i odlično uvježbani i svirali smo sjajno gdje god da smo došli“.

Bobo Dobrilović ne krije razočarenje u postojeću muzičku scenu. „Nekad možda nije bilo mnogo muzike, ali to što je bilo vrijedilo je.Tada smo svi imali gramofone, slušala se muzika. Danas se muzika gleda…“

Devedesetih, Osma sila se razilazi. Nastupa doba, kako ga Dobrilović naziva,  vanmenbend. Niko više ne plaća. Ploču, iako je materijal bio spreman i pjesme urađene, nikad nisu završili.

Osma sila je podijelila sudbinu krize i raspada zemlje. Pjesme Sveštenik, Deset božjih zapovjest, Matija Kralj, Džeparoš, Kockar, Nikad više ja i ti, za koju kažu da je jedna od najljepših balada u jugoslovenskom roku, mozda se, ipak, nađu na nekoj ploči. Do tada, Bobo Dobrilović kao muzički urednik penziju čeka na RTV Nikšić, a muzičku tradiciju porodice Dobrilović nastavljaju sinovi.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

U kući u Milutinovićevoj ulici, koju Nikšićani nazivaju najljepšom kućom u gradu, sve je posebno. Antikvitetni namještaj, porodične fotografije, drvena preslica, komadi alata iz limarske radionice njenog djeda i oca, Miladini ručni radovi… Stara singer mašina koja je kilometre proštepala, prije no što je utihnula. Krevet koji je Milada od ostataka drvenog namještaja napravila i na kojem spava. Vilerovi gobleni po zidovima, heklani radovi na naslonima fotelja i kauča, poneka tapiserija, abažuri na lampama. U svakom detalju osjeća se pečat Milade Dobrilović. Svemu je morala da doda dio sebe. „Makar jednu crtu“, kaže

Otmena i elegantna, domaćica Milada Dobrilović dočekala nas je u svom domu. U kući u Milutinovićevoj ulici, koju Nikšićani među sobom nazivaju najljepšom kućom u gradu. Odnedavno, ovo prelijepo zdanje podignuto 1907. i zvanično je upisano kao spomenik od posebne važnosti. Sve u ovom domu, posebno je i lijepo je. Antikvitetni namještaj, stare porodične fotografije, drvena preslica, komadi alata iz limarske radionice njenog djeda i oca, Miladini ručni radovi… Stara singer mašina na kakvoj su naše bake šile, i koja je kilometre proštepala, prije no što je utihnula. Krevet koji je Milada od ostataka drvenog namještaja  napravila i na kojem i danas spava. Sve je, sama, spužvom i štofom obložila, ponosno priča. Preko kreveta  prebačen  prekrivač, urađen pačvork tehnikom, sašiven od precizno izrezanih i međusobno sastavljenih komadića raznobojnog platna. Vilerovi gobleni po zidovima, heklani radovi na naslonima fotelja i kauča, poneka tapiserija, abažuri na lampama. U stolici udobno smještena lutka, Miladinih ruku rad. Sa jutanim šeširićem na glavi, u trava zelenim pantalonicama, šeretski se osmjehuje. „To je moj prijatelj. Umije da se naljuti pa se onda ne smješka, nego spusti ruke“, šaljivo kaže naša domaćica. Ugodno i udobno je ovdje. Mnogo boje i različitog dizajna, jer sve je unikatno. U svakom detalju osjeća se pečat Milade Dobrilović. Drugačije nije mogla. Nikad nije voljela konfekcijske stvari. Svemu je morala da doda dio sebe. „Makar jednu crtu“, kaže.

Teška komoda iz nekih starih vremena, postolje je za brojne fotografije. Stari i mladi likovi koji se smješkaju iz ramova, sinovi, snahe, unuci, roditelji, braća, sestra, tetke, stričevi…

Na okruglom stoliću izdvojena od drugih, fotografija je Josipa Broza Tita. „Obožavala sam ga, a i dalje ga obožavam jer takvi ljudi ne umiru“, priča Milada. Baš je ova crno-bijela Brozova fotografija usmjerila tok razgovora. Italijani su okupirali grad, sjeća se Milada, a u limarskoj radionici njen otac Đorđije Kotri zvani Doko pravio je petokrake za partizanske kape. Noću, krijući, pod svjetlom svijeće. Zet Krsto Perišić onda bi ih farbao u crveno, a gdje je nalazio boju, pita se Milada i danas. Sjeća se i da je na poleđini tih petokraka otac vario male kukice, kako bi se limene zvijezde lakše pričvrstile na kape.

Na poziv strica, koji je bio direktor Solane i živio u Skadru Milada se sa familjom seli u Albaniju. Pamti da je u autu koji je njen otac vozio, ona sjedila naprijed držeći brata u krilu, a na zadnjem sjedištu bila je majka sa tek tek rođenom Miladinom  sestrom. Po oslobođenju familija Kotri vraća se u Nikšić. Otac osniva zadrugu Obnova u kojoj počinje da obučava mlade limarskom zanatu.Vještini koju je on od oca Marka naučio, a koju će kasnije nastaviti njegov sin Zoran.

Danas, Zoranov sin Pavle, nastavlja porodičnu tradiciju. Umijeće sa limom, vještinu u kojoj su Kotriji uvijek bili prvi i najbolji. Banjice za kupanje beba, rešeta, sudove za mlijeko, sve što se od lima pravilo… Za Miladinog oca govorilo se „da je mogao od lima da napravi cipelu koja ni nažuljala ne bi“. Vješt u radu rukama bio je bio i brat njenog oca. Stric Toni Kotri bio je čuveni nikšićki šnajder. Ne čudi što je i Milada imala zlatne i vješte ruke. „Ne znam da li su bile zlatne, ali su bile radne“, dodaje naša sagovornica. A onaj umjetnički nerv, vidljiv u svim njenim rukotvorinama, vjerovatno je nasljedje tetke Antoanete. Ona je prva Nikšićanka koja je u Zahumlju igrala lik Koštane. Umjetnički talenat naslijedili su Miladin sin Bobo, ali i unuci Dušan i Bojan. Sva trojica bave se muzikom.

„Ne radim ništa više, nekako me volja pustila“, kaže naša domaćica. U nastavku izgovara: „Imam puno godina, ali ih ne osjećam“. Oči joj blistaju dok govori o brojnim ukrasnim i upotrebnim predmetima, koje je napravila. Mnogo toga postoji samo još na slikama u  albumu koji zajedno prelistavamo. Prelijepe, tkane ženske torbe. Gledajući u njih Milada komentariše. „Kad vidim ženu koja nosi moju torbu, a mlati sa njom kao da krpu nosi, dođe mi da joj je uzmem. Nije to torba za nju. I novine treba umjeti držati…“

Brojne fotografije raznobojnih tapiserija i markame rada. Rad na njima počela je, objašnjava nam, kad je shvatila da je izrada goblena nedovoljno kreativan rad. Kopija unaprijed zadate šeme. „Moja ruka i oko, moje vrijeme, ali ne i moj kreativan rad“. Krojačku radnju, koju je držala sa prijateljicom Olgom Brković Jeretin krajem 60-ih, zatvorila je nakon godinu dana. Milada je imala potrebu da stvara. Raznobojnom vunom na postavljenom razboju ukrštala je boje i dizajnirala, vođena onim što zovu, talenat. Njen rad brzo je prepoznat, a njeni radovi nalazili kupce i van rodnog grada. Pamti da je jednom, tokom manifestacije Radničko stvaralaštvo u Rijeci, svih 40 tapiserija, koliko je izlagala, prodato.

Njene ruke nisu mirovale. Do zore, ako je nešto na čemu je radila, zainteresovalo. Usavršila je i makrame rad – vještinu pravljenja čvorova kanapom ili nekim drugim materijalom. Sve o tehnici rada naučila je iz knjige u kojoj je ova tehnika opisana. Tu je i pročitala da su je otkrili francuski mornari. Desetek dana i uputstva iz kupljene knjižice, bila su dovoljna da savlada tehniku, a onda je kaže, „mogla da napravi svašta“. Umjetnost makramea samo rijetki u Nikšiću su prepoznali. Arhitekta Slobodan Vukajlović nagovarao je Miladu da uradi neki rad u makrameu za nikšićki muzej, ali nije pristala. Rad kupac njenih makrame radova bio je i ***Šuto Milić, vlasnik pilane, pa je Milada trampila dva rada za stari razboj, koji je i danas u njenom domu.

Lutke i klovnove počela je slučajno. Krenulo je kao ideja da napravi lutku jednoj djevojčici, a rezultiralo sa preko stotinu napravljenih klovnova. Samo dva su i dalje u Miladinoj kući.

„Brat bi mi napravio žičani trup, stope i glavu od pločica lima, dodao žicu za ruke i noge. Onda je počinjao moj rad. Mnogo novina koje je toliko trebalo izgniječiti da postanu potpuno savitljive. Njima se oblagao žičani kostur klovnova, pričvršćivao selotejpom, a onda se preko toga postavljala nježno vata…“, objašnjava Milada.

Savitljive komade ženskih kombinezona punila je vatom i tako su nastajale glave klovnova. A potom izrezivala je u čohi oblike za oči, usta, obrve… Nijedan nije bio isti. Skoro metar visoke lutke oblačila je sa velikom pažnjom. Njihovi sakoi su bili besprijekorno skrojeni, postavljeni i pažljivo uklopljeni sa bojom odgovarajućih pantalonica. U kamionu koji je vozio gajbe sa pivom za Beograd, bilo je mjesta i za kutije sa Miladinim klovnovima. Tamo ih je njen sin vrlo brzo prodavao. Ali, prodavala je Milada svoje rukotvorine i u Rijeci, Dubrovniku…

Nažalost, nije sva svoja umijeća nikome prenijela. Interesa nije bilo. Pomalo se gubi i običaj katoličkih porodica, da se na Božić djevojčicama poklanjaju igle i započeto pletivo.

„Meni je baka svakog Božića poklanjala igle na kojima je par redova pletiva započeto. Sjećam se i sad njenog glasa, ‘pravo Miše’, dok mi objašnjava mustru. Podrazumijevalo se da ne ustanem dok i ja malo ne ispletem“, sjeća se Milada.

Igle i ručni rad odložila je. Bol u nozi ograničio je njene izlaske. Ali, sin Bobo i snaha Ljilja tu su da joj u svemu olakšaju starost. Često je kod nje i snaha Lola, da joj prekine tišinu svakodnevice…

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO  

Komentari