Povežite se sa nama

SUSRETI

VIDOSAVA VIDA DRAŠKOVIĆ, JEDNA SUDBINA U DRAMI CRNOGORSKE ISTORIJE: Kad ono kažu čo’ek žena

Objavljeno prije

na

Bratanična Radovana Stamatovića, jednog od organizatora Tinaestojulskog ustanka, snaha Đura Draškovića, kapetana crnogorske vojske, supruga Goluba Draškovića,vojnika, ađutanta Krsta Popovića, rođena je u betonskoj ćeliji, gdje su njenu partizansku porodicu bili zatvorili italijanski okupatori

 

U dom porodice Drašković Vida je ušla slučajno. Na poziv prijateljice da u njihovoj kući dočeka Novu, 1969. Uskoro, tada dvadestšestogodišnja Vida Stamatović, postaće snaha ove kuće. Prijateljstvo, a potom ljubav sa Golubom Draškovićem, pravnikom, Katunjaninom, sinom crnogorskog kapetana Đura Draškovića, završilo se brakom. U narodu se, sjeća se Vida, pričalo o Golubovoj gospoštini. Zborilo se da su za njihovu kuću samo serdarske i kapetanske odive. „Ja sam bila iz siromašne, seljačke i partizanske porodice“. Porodice koju je proslavio Vidin stric Radovan Stamatović, prvoborac, nosilac partizanske spomenice. Znala je, kaže, da se udala u „glasovitu“ porodicu, ali o porodičnoj istoriji Draškovića nije puno znala. Njen život i njena sjećanja tako su crnogorski kompleksni.

„Bila sam mlada i ti događaji iz prošlosti u početku me nijesu toliko ni interesovali. Sada kad me puno interesuju, nemam koga da pitam“, kaže Vida Drašković, profesorica u penziji, koja nas je dočekala u svom podgoričkom domu. Uz bogatu trpezu i topli osmijeh, stasita, šarmatna i energična Vida priča: „Znala sam ko je bio, na zidu je bila njegova slika u uniformi, ali nekako se o njemu tada tiho pričalo jer ga je tadašnja vlast smatrala izdajnikom. Moj svekar Đuro bio je protiv ujedinjenja sa Srbijom, protiv odluka Podgoričke skupštine. Nažalost, ni Golub, ni Golubova majka Velika, ni sestra Vidosava nisu dočekali da se njegove zasluge na pravi način vrednuju“.

Vremenom o Đuru Draškoviću glasno se progovorilo. O oficiru koji se istakao u balkanskim ratovima i hrabrom borbom tokom austrougarske okupacije Crne Gore, velikom protivniku odluka Podgoričke skupštine. Bio je jedan od glavnih organizatora Božićnog ustanka crnogorskog naroda. I njegova prva žrtva.Te, 1919, Đuro Drašković je, podsjeća Vida, poginuo s barjakom u ruci, kada je došao da pregovora sa predstavnicima generala Milutinovića.

Suruga Velika ostala je udovica sa tri djevojčice i dječakom. Golub je imao  dvije i po godine. „Moja svekrva je bila otmena i neustrašiva žena. Kad su došli da joj kuću zapale, izašla je i povikala: ‘Juče ste mi ubili Đura na Cetinje, a sad oćete ovoj pileži kuću da palite’. Stojan Popović, bjelaš, spriječio je paljenje“, priča Vidosava Vida Drašković.

Naša domaćica rodila se u Danilovgradu, na Vidovdan 1942. Prvo je od devetoro djece oca Boža i majke Jele. Na betonskom podu zatvora Branelovci kod Danilovgrada porodila se njena dvadesetogodišnja majka. Italijanski okupator tu je zatvorio njenu porodicu, majku, oca, babu, svekrvu. Stamatovići su bili partizanska familija, a njen stric Radovan jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka. U borbi kod Prozora u BiH, poginuo je krajem rata 1944. Majka joj je pričala da je po porođaju obrisala dijelovima odjeće, umotala u travezu i podojila. Prijateljice iz zatvora na dar su donijele murve sa drveta  koja je raslo u zatvorskom dvorištu, a talijanski stražari supu za bebu.

Crnogorska istorija bilježi da se u vrijeme Vidinog rođenja, njen budući muž Golub već pridružio crnogorskom nacionalnom pokretu i zelenaškoj vojsci kojom je komandovao prijatelj i saborac njegovog oca Krsto Zrnov Popović. Ostao je uz Popovića skoro do njegove pogibije. Na nagovor Jova Kapičića predao se komunističkim vlastima. Kao pripadnik štaba Crnogorske nacionalne komande, osuđen je prvo na 15, a potom mu je kazna smanjena na 7 godina zatvora. Porodičnu istoriju Vida je polako upoznavala.

„Moj suprug je pripadao SKOJ-u još u gimnaziji. Kao mladi komunista izbačen je iz kotorske gimnazije i školovanje nastavio u Prizrenu. Ali, razočarenje činjenicom da je njegov otac na pregovorima ubijen, ipak je opredijelilo njegov put. Postao je prvi ađutant Krsta Zrnova i kraj rata dočekao krijući se po šumama“, objašnjava Vida.

Predao se na nagovor Jova Kapičića. Jovovov i Golubov otac bili su veliki prijatelji. Narodni heroj Kapa posjetio je Golubovu majku Veliku i o tom susretu i predaji mlađeg Draškovića pisao je istoričaru Novaku Adžiću. Baba Velika ga je, pisao je Jovo, dočekala sa „zeljem u kokote sa kastradinom“. U pismu je opisao i boju stolnjaka, ali i Golubovo nepovjerenje. „Pričao je sa mnom, a držao je pušku uz koljeno“. Te noći je zatvoren.

Kaznu je služio na ostvu Sveti Stefan. Krečio i kamen tucao „iako je dvije lijeve ruke imao“. O zatvorskim danima nerado je govorio. Rijetko i o susretima sa bivšim kolegama, pravnicima, u institucijama u kojima je kao zatvorenik radio, krečio. Hrabra majka Velika do Maršalata u Beograd je išla je da moli pomoć za sina. „Naumila je bila i do Tita“, sjeća se Vida da joj je pričala svekrva. Pomogao joj je Vojo Nikolić, narodni heroj, Velikin rođak. I sestra Golubova  Vidosava je 13 mjeseci bila u zatvoru jer mu je, dok se skrivao po šumama, hranu krijući nosila. Bila je to čo’ek žena“, priča Vida.

Ovim tipično crnogorskim opisom čo’ek žena, može se zvati i naša sagovornica. Učiteljsku školu završila je u Nikšiću. Potom je sa dvije mlađe sestre pošla u Bosnu, da radi. Od plate učiteljice u selu Ravno kod Kupresa, pomagala je roditelje da prehrane i školuju još četvoro djece koje je ostalo kući. Iz Kupresa u Livno, pa opet u Kupres. Sestre su završile škole u Bosni, vratile se u Crnu Goru, a i Vida za njima. Kao učiteljica nastaviće rad u osnovnim školama u Donjem Zagaraču i Komanima. U Osnovnoj školi „Braća Ribar“, u Nikšiću radila je dvadesetak godina kao školski pedagog, jer je u međuvremenu završila studij pedagogije na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Pod Trebjesom, upoznala je Goluba. Od prvog časa, kaže, znala je da je on sve ono što želi u životu. „Gospodstven, pametan, obrazovan…“. Tako ga se Vida sjeća, a tako su ga, kaže, i drugi doživljavali. „Bio je omiljen u društvu, a i na poslu je brzo napredovao i postao rukovodilac komercijalnog sektora trgovačkog preduzeća Napredak“.

Nedugo nakon dolaska u kuću Draškovića, svekrva Velika se razboljela, a ona je preuzela brigu o njoj. „Nekako joj je moja ruka bila najlakša“. Istom „lakom rukom“ njegovaće Vida kasnije i bolesnog supruga godinu dana. Nakon Golubove smrti ostaće da živi s njegovom sestrom Vidosavom. Njegovaće, okretati i prevrtati u krevetu i bolesnu zaovu. „Nisam mogla da se brukam i da Golubovu sestru smjestim u dom. Devet godina je bukvalno bila na mojim rukama. Čitala je do zadnjeg dana, a umrla je u 98. godini. Da je bar dočekala da vidi seriju Božićni ustanak, da vidi Vojina Ćetkovića kako oživljava lik njenog oca, da dočeka da o Đuru pričaju kao o junaku koji se borio za pravdu“, objašnjava.

Vida Drašković danas živi u stanu u Podgorici. Sama, ali ne i usamljena, kaže. Oko nje su familija, njene sestre i kolege. I najdalji Draškovići danas joj se javljaju i pozdravljaju je. Đuro je posthumno doživio slavne dane. Ne skrivajući ponos, Vida podsjeća da je jedna podgorička ulica nazvana po Đuru Draškoviću. Ne skriva ni ponos zbog časti koja joj je ukazana od onih koji su ovu ideju pokrenuli, da bude prva koja je potpisala  peticiju. Rado se sjeća i pomena na  Dan ustanka, održanog 2013. na Draškovićevom grobu na Čevu. „Počasna garda odala je čast crnogorskom kapetanu“, objašnjava Vida. S toplinom i prkosom u glasu izgovara: „Izgledalo je kao da Čevo gori tog dana.“

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

Izdvojeno

RUŽICA IVANOVIĆ REBRONJA, SLIKA, CRTA, VAJA I VEZE NA METALU: Umjetnost je  jezik kojim najbolje komunicira

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rodom je iz plemićke porodice Ivanović, uz koju Kotorani ne zaborave da dodaju titulu, konte. Prve crteže počela je kao djevojčica i sve do danas, na kraju šeste decenije, ne prestaje da crta, vaja, slika… ” Igrala sam se po pjacama i pjacetama uz more, uz barke i mandrače, pa su i moje slike inspirisane tim motivima koji su me okruživali..” kaže Ružica

 

Dočekala nas je u kotorskoj Dobroti, u stanu u kojem živi i stvara.Novinare ne prima tako često, objašnjava vedrim i prijatnim osmjehom.   Rodjena je u Kotoru. ” Privilegovana  sam da živim i stvaram u jednom od najljepših gradova Mediterana”. Prve crteže počela je kao djevojčica i sve do danas, na kraju šeste decenije, ne prestaje da crta, vaja, slika… ” Igrala sam se po pjacama i pjacetama uz more, uz barke i mandrače, pa su i moje slike inspirisane tim motivima koji su me okruživali..” kaže Ružica.

Ružica je rodom iz plemićke porodice Ivanović, uz koju Kotorani ne zaborave da dodaju titulu, konte.Sačekao nas je i isprintani tekst autora dr Miloša Miloševića, admirala Bokeljske mornarice. Oda slavi i hrabrosti njenih predaka i detaljan opis bitke kod Lepetana davne 1571.godine, kada su braća Ivanović, sa svega 40 ljudi posade na jedrenjaku, uspjeli da potuku veliki turski brod čuvenog pirata Hađži Ibrahima, na kojem je bilo  360 ljudi  i 40 topova. Mletačka republika je dodijelila je tada familiji Ivanović grofovsku titulu, sa naslednim pravom nošenja.

Ponosna je Ružica na svoje porijeklo. Pamti priče koje je slušala od oca o prošlosti familije. Pamti i  mudre savjete koje je dobijala od don Gracija Ivanovića, brata njenog oca, do kojeg je rado, od Starog grada pa do Sv. Stasija, kilometre kao djevojčica prelazila.” Mnogo mi je značilo da me pomiluje, da se pomoli Bogu za mene…”  Sjeća se Ružica da je Graciju Ivanoviću ponudjena titula biskupa, ali i da je on predao kolegi na Prčnju jer je ovaj bio stariji od njega…

Imanja i vila Ivanovića odavno su nacionalizovana. Palac, devastiran i nikad obnovljen, stoji kao podsjećanje na neko drugo doba. Baš kao i ploča postavljena 1951.godine na kojoj je napisano, da je u ovoj kući više puta boravio Petar Petrović Njegoš. Pred odlazak u Rusiju na rukopoloženje za arhijereja  1833.godine. napisao je spjev, objavljen u  Glasu Crnogoraca. Time se vladika zahvalio za gostoprimstvo porodicama Lombardić i Ivanović.Njegoševa poema,  naslovljena  ” Srbin Srbima na čast zahvaljuje”, posveta katoličkim porodicama domaćina, mnogo puta korištena je u, dnevne, političke svrhe.

Lidija KOJAŠEVIĆ-SOLDO
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NJEMAČKA UMJETNICA U POSJETI KOTORU: Umjetnici ne poznaju granice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na dan otvaranja izložbe u Kotoru, mladić iz Rusije koji sada ovdje živi,  gledajući slike Gabriele Schaffartzik, pitao je autorku da li je i ona njegova zemljakinja.Jer, pejzaži na njenim platnima podsjetili su ga na njegovo rusko selo

Srele smo se u prostorijama Gradske galerije Kotor. Njena izložba upravo se završavala.Velika ulja na platnu, portreti žene blagog izraza i prozračno plavih očiju, još su na zidu.Ovo  bi mogao  biti  lik naše bake, majke, sestre… misao je koja se nameće.Upravo to je njemačka umjetnica Gabriele Schaffartzik i željela  svojim radom.” Sve ovo sa jedne strane su lična, a u stvari  kolektivna osjećanja.Svi ljudi koji su vidjeli moje slike sjete se priča koje su živjeli u svojim porodicama…”

Na dan otvaranja izložbe, mladić iz Rusije, koji sada ovdje živi,  gledajući njene slike pitao je autorku da li je i ona njegova zemljakinja. Jer, pejzaži na njenim platnima podsjetili su ga na njegovo rusko selo.

Gabrielina ”priča”, koju je svojim  slikama  predstavila kotorskoj publici, inspirisana je ,kako ga ona naziva ”  arhivom”, starim pismima, dokumentima i fotografijama. Nasljedje, koje je dobila od svoje bake Mete Schnakenberg i čiju je životnu priču oživjela kroz svoj kreativni opus.

Uz kafu, na terasi kafea u Starom gradu, Gabriele  se sjeća: ” Moja baka  rodjena je nekoliko nedelja prije početka Prvog svjetskog rata, a u vrijeme kad je počeo Drugi svjetski rat imala je troje djece i muža na frontu. Ja znam sve o tome, ali, recimo ,moji sinovi ne znaju.Zato su meni ove slike bile prilika da opet oživim sve te priče.Slike kao memorija i arhiv, odabrane, ponovo sortirane i sačuvane”.

Gabriele Schaffartzik rodjena je 1964. godine  u Bremenu, kako sama kaže, u toplom porodičnom gnijezdu. .Pogled na njene slike upravo taj osjećaj i ilustruje.” Svaki od njenih radova na poseban način odiše nekim njenim sjećanjem na djetinjstvo, od onih višanja u slatkom, preko nekih tapeta, životinja koje se pojavljuju kao figure koje su ucrtane u memoriji autora…”, tvrdi Abaz Dizdarević, akademski slikar.

A kroz ta sjećanja osjeća se i divljenje i poštovanje prema ženi, njenoj baki, ženi sa sela, koja je dugih osam godina sama podizala troje djece, puno i vrijedno radila pokušavajući da ih prehrani.Ona kao i mnoge druge žene  oko nje. Mužu , koji je bio na ratištu, a potom u radnom logoru u Francuskoj kao vojni zarobljenik, pisala je o djetetu koje je rodila, a koje on nije ni vidio.O Margi, koja će postati Gabrielina majka.” Ona raste, a ti je ni ne poznaješ.Uskoro će Uskrs i bilo bi lijepo da si sa nama…”

Njena priča, baš kao i prepiska koju posjeduje, iako lična, ” univerzalan je zapis i kolektivno sjećanje na godine koje su obilježile njemačku istoriju”, tvrdi naša sagovornica. I objašnjava: „U kući se govorilo o teškim vremenima i godinama. O politici djeda i baka nikad govorili nisu. Ali, tema njemačke krivice  bila je neprestano prisutna. Sa tom mišlju smo  odrastali i sazrijevali. Sjećam se, a bilo je to prije petnaestak godina,  da sam prvi put tokom utakmice u kojoj je učestvovala njemačka nogometna ekipa, vidjela moje sinove kako mašu njemačkom zastavom.I pomislila, zašto da ne.Pa normalno je navijati za svoju zemlju. Moja generacija nije ustajala da pozdravi njemačku himnu i opterećeni krivicom stišavali smo svaki nacionalni osjećaj u sebi“. –  priča Gabriele Schaffartzik.

Studirala je na Geogrg August Univerzitetu u Gottingenu gdje i danas živi i radi. Studije na Akademiji likovnih umjetnosti  Jan Metejko, završila je u poljskom gradu Krakovu. ” Naš” jezik, kako ga ona naziva, tečno govori. Slavenski jezici i slavenska kultura oduvijek su joj je bili privlačni. Još kao djevojčica odlazila je u  Šleziju, oblast na tromeđi Poljske, Češke i Slovačke, koja nakon Drugog svjetskog rata više nije pripadala Njemačkoj, nego Poljskoj. Odavde je njen otac, Njemac po nacionalnosti, preselio u Zapadnu Njemačku, ali dosta njegove familije ostalo je da živi na području šlezijske oblasti. ” Bilo je dosta teško dobiti vizu, jer bilo je to vijeme hladnog rata i gvozdene zavjese, ali nije nas to sprječavalo da posjetimo rodbinu.”

Nije lako bilo doći ni do Univerziteta u Krakovu.Putovala je prvo u Istočnu Njemačku, a odatle dalje vozom do Poljske.Granice su bile zatvorene, svuda je trebala viza.Bila je to 1987.godina  kada je Gabriele počela studije na Likovnoj akademiji.Prvo iznenadjenje, studenski dom.Sobu je dijelila sa jednom cimerkom, Poljakinjom, što je u odnosu na studentske smještaje u Zapadnoj Njemačkoj bilo nezamislivo. U Poljskoj, opet, gdje je po sobama zajedno živjelo pet šest djevojaka, velika privilegija. Brzo je navikla da se koncentriše na učenje, čak i kad je u sobi bilo više posjetilaca.

Došla je iz Zapadne Evrope, iz kapitalizma, u Poljsku u kojoj, priča Gabriele,  ničega nije bilo. „Hranu, meso ili šečer kupovali smo na kartice koje smo dobijali”. Telefonirati kući značilo je nekad čekati na red po par sati, jer su se razgovori morali najavljivati. ” A onda, nakon toliko čekanja, mama ne bude kući” kroz osmijeh se sjeća.Priča, dalje,  da se riječ ” kupiti”, nije izgovarala. Jer, jednostavno, nije se imalo šta kupiti.” Češće se čulo, ja ću to nekakako organizovati”.

U  Jugoslaviju je prvi put došla 1988.  Prizori na putu od Herceg Novog, Svetog Stefana do Ulcinja, oduševili su nju i prijatelje sa kojima je putovala. ” Nakon Krakova, velikog i često pod smogom, ovdje je izgledalo kao u raju.Palme, olijanderi, boje, sunce…”

Poslednjih trinaest godina često je na Balkanu jer rado učestvuje u slikarskim kolonijama. Ovaj oblik druženja i slikanja sa kolegama u njenoj rodnoj Njemačkoj nepoznat je. Za kolonije je saznala od poljskih kolega, potražila adrese preko interneta i prvi put na koloniju otišla na sjever Makedonije.Gostovala je i  u Egiptu, Turskoj, Kipru… Na poziv kolega koje je tamo upoznala došla je u Bijelo Polje.Tako je počela saradnja i druženje i sa crnogorskim umjetnicima.Nastavljena je do danas.” Družeći se sa kolegama iz različitih zemalja osjećam koliko smo isti i koliko ne postoje razlike medju nama, koje su odredjene granicama ili nacijom.’

‘Rado bih uzvratila gostoprimstvo i organizovala slične kolonije i u rodnoj Njemačkoj, ali za to nadležne institucije nemaju razumijevanja. Baš, kao ni za podršku umjetnicima.” Život umjetnika kod nas , kao skoro svuda, nije  ni malo lak.  Trebaš imati neki dodatni posao jer malo je onih koji mogu živjeti od prodaje svojih umjetničkih djela”.

U vrijeme kada je manje slika prodavala, Gabrijel je organizovala tečajeve slikarastva i davala lekcije njemačkog jezika ljudima koji dolaze iz drugih država. Prije sedamnaest godina,  sa koleginicom je osnovala, i predsjednik je umjetničke organizacije  KulturRad, koja godišnje organizuje  Otvoreni atelje i godišnje grupne izložbe umjetnika u regionu Gottingena. ” Svake godine, dva vikenda u septembru šezdesetak umjetnika otvori svoje ateljee.Interes je veliki.Ljudi  vole da vide kreativni rad u precesu. Kroz moj atelje prodje najmanje 200 ljudi. Ali, nažalost, generalno se manje prodaje, posebno posljednjih godina”. I to zvuči poznato, domaće.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

GORDANA SARIĆ, PROFESORICA, PJESNIKINJA, HUMANISTA…: Žena koje ima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Autorka je 24 knjiga ljubavne, dječije poezije, kao  i proze.Trideset Gordaninih pjesama o slovima koje su komponovane,  izdate su u  Zavodu za izdavanje udžbenika i uče se u drugom razredu crnogorskih osnovnih škola. Preko 1050 bibliografskih jedinica  zabilježeno je, uz Gordanino ime,  u Bibliografskom časopisu Nacionalne biblioteke sa Cetinja. Njena biografija uvrštena je i u antologiju biografija  svjetskih pjesnika u Indiji

 

Gordana  Sarić, prepoznatljiva pojavom i energijom koju raskošno širi oko sebe… Jedinstvena i svoja, i stavom i stilom i riječju i stihom. Elegantna..Voljena, jer  stihovima velikodušno rasipa riječ ljubav. Nasmijana i srdačna. Priznata u Crnoj Gori, regionu ali i svijetu. Pero Zubac, bilježi o njenoj poeziji : ” Toliko nežnosti, i blagosti, osećaja za opis unutrašnjeg vidjenja sveta, otmenosti i smirenosti, poetske gospodstvenosti strofa, odavno nisam sreo u jednim koricama …” A,  dr Rade Vučičević, književnik i književni kritičar, u pogovoru jedne od Gordaninih knjiga piše:  ” …Razudjen, lelujav, šarmantan, nadmoćno dominantan i neverovatno pitak, eto to je u najkraćim crtama stil Gordane Sarić.Ima ona, osim te lucidne metamorfoze, još nesto opojno u stilskom i pojmovnom izrazu svoje lirike.Onu ugladjenost i doteranost, ima se utisak, lako i vešto nasledjuje od Dučića, ljubaznost i osećajnost od Desanke, a sve planetarno treba tražiti na adresi Majakovskog. Dok je njen  lirski kontekst nekada bila osobina Milana Rakića…”

U njenom nikšičkom domu dočekala nas je kao stare znance. Časti nas sokom od koprive koji je sama napravila, dodala  malo limuna i kisele vode i tortom. Ručak je spreman, stvari spakovovane za put na koji se sprema tog popodneva,  sjedi opušteno, dok razgovor o njenom bogatom i zanimljivom životu, teče. Natašina i Goranova majka, Slavicina svekrva, Lanina, Dušanova i Marijina baka i udovica doktora Moma Sarića,  sve stiže.” Juče ujutro napravila sam ručak, posle gostovala u jednoj školi, u podne snimala za Radio, a u pola pet gostovala u  televizijskoj emisiji…”

Pisati o Gordani Sarić znači pobrojati i činjenice, da je penzionisana kao profesorica francuskog i latinskog jezika,  da je radila kao prevoditeljica, organizatorka i voditeljka  brojnih kulturnih manifestacija. Autorka je 24 knjige ljubavne, dječije poezije kao  i proze.Trideset Gordaninih pjesama o slovima koje su komponovane,  izdate su u  Zavodu za izdavanje udžbenika i uče se u drugom razredu crnogorskih osnovnih škola. Preko 1050 bibliografskih jedinica,  zabilježeno je, uz Gordanino ime,  u Bibliografskom časopisu Nacionalne biblioteke sa Cetinja.Njena biografija uvrštena je i u antologiju biografija  svjetskih pjesnika u Indiji.

Gostovala je na brojinim festivalima poezije i osvajala nagrade, u Budimpešti, Ekvadoru, Madjarskoj, Kanadi, Belgiji, Italiji, Rumuniji, Tunisu, Maroku… Učestvovala na dva svjetska kongresa pjesnika u Budimpešti i na kruzeru, na kojem je organizovan festival poezije, a vozio je od Rima do Grčke. Na poziv Evropskog parlamenta  u Briselu učestvovala je u debati o mnogojezičju. Brojne nagrade teško je pobrojati…Pomenimo tek da je dobila  nagradu internacionalnog udruđenja za izuzetan doprinos u poeziji i svrstana medju 50 izuzetno talentovanih pisaca koji su doprinijeli razvoju svjetske književnosti.

Dobitnica je i najvećeg priznanja za kulturu u Nikšiću,  Nagrade oslobodjenja grada 18. septembar, dobitnica nagrade  Iskra specijalnog priznanja za opšte dobro iz filantropije, kao i da je bila volonter godine. Društvo  Mil mentes por Mexico, svrstalo je Gordanu medju 50 nezaboravnih žena  Evrope.Nekoliko nagrada primila je u Rimu od društva Verbumlandi Art, nagradjenog zlatnom medaljom predsjednika Italije. Nedavno, u rimskom Senatu primila je nagradu Divinamente donna, (Božanstvena žena)  za doprinos svjetskoj kulturi i prvu nagradu za esej. Proglašena je najomiljenijom ženom 21. vijeka uz nagradu za najbolji pjesnički rukopis, na osnovu glasova čitalaca časopisa Društva privrednika Srbije. Ambasadorka je kulture, mira, ljudskih prava u nekoliko zemalja. Njene pjesme objavljene su u mnogim svjetskim antologijama.Prva je spikerka Radio Nikšića.  

U Nikšić je, iz rodnog Konjica , sedamdesetih došla  sa ” svojim Momom”, sa svojom velikom pričom, čovjekom kome je  sve knjige, sve pjesme, sve što je uradila posvetila. Kome je, kad je napustio ovaj svijet, pisala:  ” Nigdje ti otišao nisi.Sa mnom si kao što si bio, samo si se iz prostora oka, u grudi čežnjive preselio…”

Priča tiho teče. Sjeća se  Moma, studenta četvrte godine medicine i sebe brucoškinje Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Jedna filmska projekcija i jedna stolica na kojoj su odgledali predstavu, ostala je simbol pola vijeka ljubavi.  „ Uvijek ruka u ruci, uvijek zajedno.Bio je to bajkovit brak”.U Sarajevu je decenijama kasnije u  Kući sevdaha i ispred  Vječne vatre, govorila svoju poeziju. Kao gost Festivala koji je organizovala Kultura snova  Zdravka Odorčića.

Nikšić je, priča Gordana, odmah zavoljela. Družila se sa pjesnikom Draganom Radulovićem, recitovali su po školama, u Pivari, u bolnici Brezovik...Gordanini su   stihovi univerzalni, baš kao i njena humanost i entuzijazam kojim nesebično promoviše sve one za koje misli da vrijede da budu predstavljeni. .” U gradu u kojem živim znali su govoriti, ‘ ona i njena ljubav’, ili se pitati ‘ šta joj to znači biti ambasador mira’, ali vremenom su i ovdje  moj rad počeli cijeniti”.

Odrastala je sa majkom i bakom. Oca ne pamti, ali je, bar joj je mama tako pričala,  od njega naslijedila muzički i spisateljski talenat.” Tata je svirao violinu i divno je pisao”.Od oca  Vilijama naslijedila je  i prezime Losonci, o kojem, sa neskrivenim ponosom priča, da je pripadalo grofovskoj lozi njenih madjarskih predaka. ” Svirala sam klavir i imam izvanredan sluh, a ne krijem i da volim glamurozne i sjajne stvari…”.

Majka modni majstor, učila je Gordanu otmenosti i ljepoti, i pothranjivala čerkinu sklonost umjetnosti. Gordana je pohadjala literarnu i dramsku sekciju, pjevala u horu, pratila časove u muzickoj školi…Željela je studirati glumu .I danas se sjeća uloge  Laure iz Krležine drame  U agoniji  koju je spremala za prijemni. Ali, strogi očuh se protivio glumačkoj profesiji. Strast prema glumi  Gordana je zadovoljavala u Akademskom kulturnom centru  Seljo, tokom studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Igrala je brojne naslovne uloge, ali i glumu, i posao novinarke na Radio Sarajevu napustila je povratkom u rodni Konjic.

Iz roditeljskog doma ponijela je i misao da je ljubav mjera svih stvari. Ljubav i tolerancija bili su i ostali njen način života. I onda, kada je njena rodna Bosna pucala po nacionalnim šavovima i pretvorila se u krvavo poprište, Gordana Sarić je pisala o miru i ljubavi. Otud ne čudi da je ambasadorka organizacije za svjetski mir i ljudska  prava Catena ona u Italiji…

Gordanom Sarić.Otmena i gospodstvena. Vanvremenska.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo